Antifašizam za (po)četnike: Zašto su fašisti isključili lijevu stranu mozga?

Claudio Caniggia igrao je fudbal za Argentinu. Bio je snažan i brz igrač. Nastupio je na tri Svjetska prvenstva i na njima dao četiri gola, od kojih jedan kojim je Argentina izbacila Brazil.
Godine 1993. popio je trinaestomjesečnu suspenziju. Ne zbog dopinga. Nego zbog kokaina.

Autor je izjave: „Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman“.

LIJEVA STRANA MOZGA

Za postjugoslovensku desnicu – mada vam oni to neće priznati, jer oni, jelte, brane konzervativne vrijednosti, oni su, jelte, fini svijet koji zna red – on je ono što su Marks i Lenjin bili za komuniste.

Claudio Canigga, plavokosi argentinski fudbaler koji je volio žene, kafanu i bijelo, neslužbeni je ideolog ovdašnjih fašista.
Jer svi oni svoj fašizam poriču na isti način: „Ako su ustaštvo, četništvo i uniforme sa fesom i SS-logotipom fašizam – onda sam ja fašista“.

Po srijedi je vrlo zanimljiva logička operacija. Ide ovako: Ja jesam fašista. Fašizam nije fašizam. Ja, dakle, nisam fašista.
Tom logičkom operacijom stiže se do lokalnih varijacija Caniggaine misli:

„Ako je Jasenovac koncentracioni logor, onda ja podržavam logore za istrebljenje“.

„Ako su etnička čišćenja i ostala klanja četnika Pavla Đurišića zločin, onda ja podržavam zločin“.

„Ako je moj dedo bio nacista samo zato što je nosio SS oznake, onda sam ja nacista“.

Fašisti, moglo bi se na kraju uspostaviti, u svom odbijanju svega što dolazi s ljevice, nehotice uspijevaju isključiti, zabraniti, internirati, prognati, konačno se riješiti - lijeve strane mozga. One koja je zadužena za govor i logičko promišljanje. One koja povlači podatke iz memorije onda kada se nečega sjećate.

To bi objasnilo mnogo toga. Najprije, nesposobnost fašista da artikulisano govore, zbog čega čovjeku koji nije fašista njihova komunikacija uglavnom liči na glasanje što domaćih, što divljih životinja, kroz koju se, tek ponekad, tek u obliku psovke, probije i ljudski jezik. Objasnilo bi i nesklad fašističke i formalne logike, koji se međutim ne liječi, jer se fašizam tretira  kao stvar slobodnog izbora,  ne kao hendikep. Takođe, obasnilo bi i osebujnu „fašističku kulturu sjećanja“: zašto se fašisti svega sjećaju drugačije nego što je zapravo bilo?  

ŽRTVE KOMUNIZMA

Na Dan pobjede nad fašizmom ove je, 2017, u Bosni i Hercegovini bilo iznimno veselo.

U Mostaru su, na etnički i vjerski čistom Groblju mira, predstavnici katoličke crkve održali misu za „stradale Hrvate u Drugom svjetskom ratu i poraću te Domovinskom ratu“. Desilo se to, kako je saopšteno, „povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma“.

Na skupu je istaknuto kako treba ožaliti žrtve i fašizma i nacizma i komunizma. Ipak, tom prilikom naglasak je stavljen na žrtve, kako se ono kaže, „partizanskog terora“. Bila je to slatka, mala varijacija znamenite rečenice iz Orwelove „Životinjske farme“: „Sve su žrtve jednake, samo su neke jednakije od drugih“.

Kada sveštenici i političari na skupovima kakav je bio onaj na Groblju Mira odaju počast „žrtvama komunizma“, oni dakako ne misle na komunističke ili liberalne žrtve komunizma. Misle uvijek i samo na fašističke i nacističke žrtve komunizma.  
Sramno evropsko izjednačavanje „svih totalitarnih ideologija“ našim je fašistima pomoglo da, koristeći, rekosmo, isključivo desnu stranu mozga, zaključe kako fašizam i nacizam spadaju u temeljne evropske vrijednosti.

Tako, rekosmo, u Mostaru.

U Sarajevu je gradski otac Abdulah Skaka već proglasio pobjedu nad antifašizmom. I to na 6. april, kada je Sarajevo oslobođeno od fašizma. Dobri Abdulah objasnio je tada da je

„Prije 72 godine pobijeđen antifašizam, zajedničkim snagama, kako ste rekli u uvodnoj rečenici, pobijeđen je antifašizam a Sarajevo oslobođeno od fašista“. Bilo mu je malo što je pobjedu antifašizma proglasio dva puta u istoj rečenici, pa je, da zašarafi, ponovio i treći put: „U današnjem danu je puno simbolike, 555 godina od prvog pominjanja Sarajeva, kada je Isa-beg Ishaković krenuo u kreiranje jedne nove urbane cjeline, i 72 godine od pobjede nad antifašizmom“.

U Banjaluci, koja još samo formalno nije glavni grad ruske kolonije na Balkanu, Dan je pobjede proslavljen „Maršom besmrtnog puka“. Bila je to panpravoslavna manifestacija na kojoj su četnici napokon pomireni sa komunistima – u ljubavi prema Putinu i majčici Rusiji.

Desna strana mozga je u Banjaluci demonstrirala sljedeće logiciranje: Rusi su se borili protiv nacista. Ko je za Ruse, a četnici jesu, ne može biti fašista. Ako je u Drugom svjetskom i Bosanskom ratu bilo četničkih zločina, to su, dakle, zločini antifašizma.

BOLJI SVIJET

Komunizam je za sobom, dakako, ostavio nepregledna groblja. Na bolji svijet za koji je potrebno pobiti toliko ljudi možeš se, da prostite – popišati. Da  je „bolji svijet“ moguć, do sad bi ga neko već napravio: imalo se kad. Komunizam se, kao i svaki drugi pokret za „bolji svijet“, suočio sa tužnom  a neporecivom činjenicom koja glasi: ne pravi se pita od govana.

Svakako nam je propasti. Stoga je bolje propasti kao komunizam, htijući pametno i dobro, nego kao fašizam, htijući retardirano i zlo. Ili kao što će propasti oligarhija zapadnih demokratija, tvrdeći da ne postoji ni dobro ni zlo – a koje zlo to ne tvrdi? - i izjednačavajući komunizam sa fašizmom i nacizmom.

(zurnal.info)