"Zelenooko čudovište"

Ljubomoru često nazivaju zelenookim čudovištem. Zašto i jesu li joj oči baš zelene, to ne znam, ali znam da čudovište jest!

Uvuče ti se pod kožu, ufiksa u vene, mozak ti stisne ljepljivim pipcima i siše ti svaku zdravu misao, a pumpa kiselinu u svaku vijugu, poput bas bubnja tuče u tvom srcu i šapće ti na uho da ti je ona jedini spas...

Paradoksalno je to što je ona čedo ljubavi, a utješno to da bez ljubavi ni ona ne može postojati, da umire s njom, nestaje ostavljajući samo nevidljivi trag stida...

Odavno je nisam osjetio, jer me, baš kao i njena prethodnica Ljubav, zaobilazi u širokom luku. Zadnjih godina mi jeste bacala neke udice, ali na njih se ni peš ne bi uhvatio, pa sad plivam u mutnim, ali barem sigurnim vodama.

Ali, uporan je ona lovac, pa je na mene poslala svoju sestru – Zavist.

Kad sam ušao u kupe voza za Mostar, nisam je ni primijetio kako stoji preko puta Aleksandra Hemona, koji je u ćošku srkutao neki sok iz plastične boce.

Tad sam mu pružio ruku, a ona se sručila na mene poput lavine miliona tanjira koje sam oprao u Americi, tuta koje sam ispraznio, guzica koje sam obrisao, košulja i majica koje sam složio i spakovao, hamburgera i jaja koje sam pekao drugima, rečenica koje nisam znao ili nisam htio dovršiti, psovki što su mi ostale zalijepljene za nepce, jer ih nisam smio ispljunuti...

Znao sam iz iskustva da što se više trudiš pokazati da se osjećaš ugodno i opušteno, to se više osjećaš kao kurac u hladnoj vodi, ali svejedno sam ga pitao šta će popiti.

Odbio je, a ja sam u hinjenom, patetičnom očaju raširio ruke, okrenuo lice ka nebu i uzviknuo:

“Pa, gdje su oni divni američki pisci: Hemingway? Fitzgeerald? London? Po? Bukowski? Gdje su da s njima pijem do zore?”

Hemon je rekao:   

“Umrli su”, i napravio taman toliku pauzu da bi me Zavist mogla definitivno ščepati i dodao: “...od pića.”

Putovanje, koje ni do tada nije bilo baš čemu, za mene se tad pretvorilo u pravu moru i samo sam Boga molio da se završi što prije, prije nego ne napravim neko sranje.

Plan putovanja je na papiru bio jedno, a u praksi nešto sasvim drugo. Naime, bilo je predviđeno da se stane na (u) Bradini i u Blagaju da bi svako od učesnika pročitao ili rekao nešto, ali od toga ne bi ništa.

Prije polaska to nisam mogao znati, pa sam, ne posjedujući nijedan primjerak svoje knjige, nazvao Mostar i svoju prijateljicu i kumu moje kćerke Vesne Angelu Petrović da mi posudi svoj. Donijela mi je knjigu pred hotel Bristol, pa se više nisam osjećao baš toliko gologuzim i nezaštićenim. Kao: u odsutnom trenutku ću izvaditi knjigu iz džepa, pročitati nešto, ženske će se ovlažiti, a muškarci skočiti u Neretvu, a ja neću ni čekati voz, nego ću se u Sarajevo vratiti jašući na bijelom konju Taštine...

Fotoaparati su se rojili oko Hemona i tiho zujali bezbrojni diktafoni stvarajući nepodnošljivu buku u mojoj glavi, a ja sam jedino privukao pažnju konobara koji mi je htio naplatiti majušnu šniclu napravljenu od djeda nekog teleta i čašu neke tekućine iscijeđene iz neke biljke iz roda grožđa. Na tu feštu sam čekao dva sata.

Rekao sam da će mu to platiti moja mater Kadra iz Nevesinja i on je to uredno pribilježio u blok.

Sada više nisam bio toliko siguran da će se sve to završiti bez nekog teškog sranja. I bilo mi je svejedno.

Ipak, pred sam povratak u Sarajevo, prišao mi je Alija Kebo i zamolio me da se na stanici javim otpravniku vozova koji bi me žarko želio upoznati.

“Dario, drago mi je.”

“Hadžija, drago mi je. Nadam se da ćemo neki drugi put imati više vremena.”

U pretrpanom bifeu voza me je stjuardesa upitala jesam li ja taj koji jesam i pitala me da li s rajom želim preći u Salon, jer joj je otpravnik vozova rekao da me pripazi...

Osjetio sam kako je ono čudovište od Zavisti malo problijedjelo i olabavilo stisak, ali samo se bilo pritajilo pred količinama viskija i pive koje su potekle, a kad sam se vratio kući, kad sam ostao sâm i legao u krevet i ne nadajući se snu, ponovo je zaškrgutalo zubima i zarilo mi ih u grlo...

Okrenuo sam Angelin broj u Mostaru i, baš kao da je to jedina stvar na svijetu zbog koje ne mogu zaspati, pitao je kad ću joj vratiti svoju-njenu knjigu.

“Ali, Dario. Ta je knjiga za tebe. Zar nisi pročitao posvetu.”   

“Nisam. Hvala ti. Pozdravi Miru i poljubi djecu.”
 Čitao sam napisano:
    U crkvi Svetog Jakova,
    Sedamnaest je svećenika,
    iz sedamnaest zemalja svijeta,
    na sedamnaest jezika
    govorilo Očenaš u Međugorju.
    Držala sam ovu knjigu u ruci,
    misleći:
    “Kakva je korist Dariju Džamonji,
    od toga što mi znademo kako ga volimo.”
    Pa, eto, neka znaš,
    Angela, Miro, Zvonimir i Krešimir Petrović.

Ono čudovište je skiknulo u samrtničkom ropcu, bijesno i poniženo, nemoćno se zakoprcalo i crklo kao da ga nikad nije ni bilo.

Izašao sam na prozor. Negdje visoko na nebu su žmirkala poziciona svjetla nekog aviona.
Možda je letio za Chicago?

Otvorio sam konzervu pive, zapalio i ispratio svjetla koja su se gubila:
“Sretan put, Hemone. Sretan put, Lisa”.
 

Moglo se lijepo zaspati poslije jednog lijepo provedenog dana.

 

 

Aleksandar Hemon

STO MINUTA
                

Dacu Džamonju sam upoznao tek nekoliko nedjelja prije njegove smrti, na putu u Mostar koji je organizovao Centar «Malraux». Nosio je kesu u kojoj je bila knjiga i limenka-dvije piva – sva oprema koja mu je bila potrebna za taj put. Nije moje da se sa njim opraštam i lamentiram – čovjeka sam jedva znao, a njegove knjige sam čitao prije mnogo godina.

Ali na putu u Mostar brzo mi je postalo jasno da je Daco Džamonja dobar čovjek, što se po sarajevski kaže – raja.

Tumarali smo po mostarskim ruševinama, a Daco Džamonja je pričao o svojim dogodovštinama u Americi, u kojoj mu nikako nije bilo dobro, ali u koju je, rekao mi je, mislio da se vrati kad sredi sve oko stana, pošto su mu tamo djeca – tamo, u Indijani.

Poslije smo išli u Blagaj i, dok smo se od izbora Bune uspinjali prema autobusima, Daco Džamonja je pričao kako ga je jednom pozvalo na neko književno veče u školi u nekom selu. I on ti vozom do Pazarića ili takvog nekog mjesta i pita koliko ima do tog sela i kažu mu: «Ima jedno sat vremena.» I on polako krene, i hoda i hoda, prođe i sat vremena i on priupita nekog seljaka koji nešto radi u polju koliko još ima do tog sela, a ovaj veli: «Još jedno sat vremena.» I ide on i ide, sunce pripeklo, ožednilo se, sela i škole nigdje na vidiku. I naiđe na nekog čovjeka, uputio se u suprotnom pravcu, pa i njega pita ima li još koliko do tog sela i škole. A čovjek kaže «Ima još jedno sat vremena.» «Pa koliko kod vas sat traje, sunce vam jebem?», upita ga Daco Džamonja. «Sto minuta, ko i svugdje.»

Onda smo se svi smijali i zamišljali mjesto u rodnoj gdje sat traje sto minuta, dan traje 2.400 minuta, godina traje 876.000 minuta, a ljudski život je skoro dvaput duži nego drugdje – neko kome je četrdeset i šest godina, kao što je bilo Daci Džamonji, živio je osamdeset i kusur godina.

Čovjeka nisam znao i nije na meni da o njemu pričam – imao je prijatelja i više nego što je znao i što mu je trebalo. Ali šteta je čovjeka, on je bio dio onog nekog urbanog, asfaltli Sarajeva, za koji si volimo da mislimo da je bilo odlično, da je, barem dijelom, preživjelo opsadu i da još uvijek fercera u zabitim kucima grada – u birtijama, recimo, gdje pisci veterani raspredaju tračeve o drugim piscima veteranima, prave liste krivaca za ovo što nam se desilo, koksaju i zajebavaju se.

… Sjećat ću se Dace Džamonje kao mladog čovjeka kojeg nikad nisam znao i koji se lakog koraka uspinje bosanskom planinom na putu prema književnoj večeri u seoskoj školi, gdje ga čeka lokalni ekvivalent novog albuma Rolling Stonesa: žena, prijatelj, zalazak sunca. U kesi nosi knjigu i pivu, a pred njim je sto minuta nepredvidljivog života, nakon kojih će biti još sto minuta, a onda još sto, i tako u vječnost i u nedogled.

(zurnal.info)