Kako glasati: Želim vjerovati da imam slobodu izbora

Još krajem maja napisao sam tekst „Volio bih glasati da i meni bude bolje, ne samo političarima“, jer je već tada uveliko trajala predizborna kampanja, samo plakati nisu bili odštampani. (Iskoristio bih priliku da pozdravim pokvarenjake koji su me zbog tog teksta prozivali da širim defetizam u ime njima suprostavljene političke opcije.) Već u naslovu tog teksta opisao sam moju glasačku strategiju, tako da tu nemam previše dodati. 

Imam “sreću” da stanujem blizu trgu na kojem se svake večeri održavaju predizborni mitinzi. Nisam mogao proviriti iz stana a da mi neko nešto ne obeća ili me pokuša uplašiti. Bilo je urnebesnih zabavno – muzičkih programa tipa “a sada, malo za plavuše”. Šalu na stranu, ništa što se desilo tokom predizborne kampanje nije me uvjerilo da promijenim mišljenje o političkim akterima. 

NIŠTA NOVO

Ništa novo nisam saznao na tim mitinzima. Odavno znam sve što su kandidati u žaru borbe rekli jedni o drugima u mikrofon, s pozornica – da se radi o kriminalcima, izdajnicima, plaćenicima, neradnicima, nasilnicima, spletkarošima... Što prešućuju o sebi glasno su govorili drugi i obratno, pa je to bila dobra prilika neupućenima da steknu kompletnu sliku.

Znao sam i za sve afere koje su prišivali suparnicima. Kada bismo imali normalno pravosuđe, tužioci bi mogli biti uposleni do kraja svojih života, na predizbornim skupovima dobili su precizne detalje počinjenih lopovluka, a odgovarajući svjedoci sami su se nametali.  

Ni uz najbolju volju nisam mogao povjerovati niti jednom obećanju o boljem životu koje su davali oni koji su odgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo.

Nisam povjerovao ni onima koji su se pozivali na odbranu „države“ jer mi je jasno da oni pod tim pojmom podrazumijevaju sebe, što je vrlo skučen okvir, u koji jedva stanu članovi njihove porodice. Za nas ostale tamo jednostavno nema mjesta. Nisu mi bili ubjedljivi ni ovi koji su govorili da će razoriti državu, niti je jedni mogu uništiti, niti je drugi ozbiljno misle braniti. 

U nedostatku bilo kakvih političkih ideja, ponovo se manipuliralo strahovima što je uobičajena strategija koju koriste decenijama. Ipak, priznajem da su me malo iznenadile tvrdnje da će glasači, ako budu glasali za opoziciju, završiti u masovnim grobnicama. Tako bešćutno kopanje po traumama zaista je novi nivo sadizma. Nije ih odvratila čak ni molba majke da njenu ubijenu djecu ne koriste u političke svrhe. 

Što se mene tiče, džaba su bačene pare na kampanje, plakate, spotove... Svi su ostali na istim pozicijama, kolali su isti primitivni spinovi i neinventivni slogani, izgovarana nikad praznija obećanja, o svim kandidatima mislim u dlaku isto kao prije kampanje. 

SITUACIJA JE TAKVA, NIKAKVA 

Ali, to ne znači da ne treba glasati. Znam i ja da nema dovljno odgovarajućih kandidata - neki imaju spornu prošlost, neki ne mogu dobaciti dalje od komunalne problematike, ima ih mlakih, nikakvih, bez odgovarajućeg iskustva...  Ali, situacija je takva, daj šta daš. Ne mogu više gledati trenutnu poziciju, sumnjam da mogu zdravorazumski podnijeti još jedan njihov mandat – slušati Bakirove izmišljene ratne avanture, Sebijin cinizam u gucci patikama, Dodikove nacionalističke viceve, Komšićeve jalijaške ublehe, Čovićevo džeparoško muljanje, diplomatske napore u osvajanju nekretnina Bisere Turković, glumatanje Željke Cvijanović, budalesanje Fadila Novalića... 

Glasaću za promjenu vlasti. Kakvu takvu, samo da se izvučemo iz ovog blata. Nema straha, sumnjam da može biti gore nego što jeste. 

Ako baš pogriješim u izboru, ne može to biti kardinalan propust. Trenutne stranke na vlasti imaju dobro razrađene kriminalne organizacije, koje vrlo efikasno varaju i kradu. Tačno se zna na koji način se krade na javnim nabavkama, kako se izvlači novac za crne fondove iz javnih kompanija, ko “pere” donacije, kako se obezvrjeđuju preduzeća, kako izbjegava plaćanje poreza, bez kojih dozvola se može podići tržni centar, koji tužilac ima najdublju ladicu, kako ucijeniti sudiju, gdje kupiti diplomu... Višedecenijski trud je utrošen u formiranje tih organizacija.  
Novi kandidati ne mogu za kratko vrijeme napraviti vlastite kriminalne strukture takvog kvaliteta. Dok ih proberu, iskvare i uvježbaju proći će bar godina dana. Ta pauza omogućila bi nam dragocjen predah, da se bar malo oporavimo od ratne psihoze. Također, za to vrijeme budžeti će biti puniji, raspodjela javnog novca nešto poštenija, a možda se u međuvremenu pojave i pravi kandidati kojima čovjek s punim povjerenjem može predati državu na upravljanje.

Znam da je ovaj moj glasački metod slabašan i pun nelogičnosti. Molim da se uzme u obzir da je skoro pa iznuđen, konstruisan u čistom očaju. Želim da vjerujem kako zaista imam slobodu izbora i da mogu bar malo uticati na svoj život. 

(zurnal.info)