AUTO KINO: Život nakon pustare

Priča koju čekaš

Očaj ti je pomogao da izgradiš sve što poznajemo, sve što imamo, sve što smo u stanju uništiti. Više se i ne sjećam kako je krenulo. Sjećam se tvog pogleda i načina na koji nisi u stanju izgovoriti nijednu riječ. Ni onu pravu, ni onu pogrešnu. Na pogrešne smo svi čekali. I meni je postalo jasno o čemu pričaju kad ne govore o ljubavi. 

Hej, znaš li da je Badlands prvi dugometražni film koji je Terrence Malick režirao? I da je Martinu Sheenu to najdraži i najbolji film u kojem je glumio? Kad god želim pričati o tome prizovem njegove riječi. 

[Martinov glas u mojoj glavi se ispovijeda: Terry me je jedne noći nazvao i rekao „Želim da glumiš u filmu“. Narednog jutra sam se morao probuditi rano da bih stigao na posao, vozeći se u maloj Mazdi autocestom Pacific Coast. Svirao je Dylanov album koji sam volio, išla je pjesma Desolation Row, i sunce je izlazilo, i spoznao sam da ću igrati ulogu života. Glumom se profesionalno bavim od svoje osamnaeste godine. U tom trenutku sam imao trideset i jednu, četvero djece, hrvao sam se, radio puno na televiziji – previše lošeg i glupavog, samo da bih sastavio kraj sa krajem – i nisam imao nikakve sreće s igranim filmovima, i evo me sada pred ulogom života. I preplavila me je nemoć, zaustavio sam se pokraj ceste i počeo gušiti u suzama.]

A da li ti znaš da je Tom Barman mislio na Martina Sheena u tom filmu, kad je pisao jednu od najboljih balada ikada? Napisao je za dEUS u fazi raspadanja. Sjećaš li se careva iz Antwerpena? 

Elvis u tvojoj garaži 

Scena prva: Ti si dijete sa brda, koje odmetništvo smješta u solufe i napušta bez straha sve što se ikada voljelo. Ostarjelo si dijete koje i dalje sanja potok i brvnaru, sličnu onoj koju je posjedovao Sam Blackthorn Shepard. Priče koje zaboravljamo i ožiljci zbog kojih ne dišemo, na kraju se ipak svedu na isto.  

Martin Sheen je umalo odbio ulogu u filmu. U isto vrijeme, umalo je nije ni dobio, jer su smatrali da je prestar da bude wannabe James Dean, lik kakvog je Malick tražio. Radnja je inspisana onim što se stvarno desilo kasnih pedestih godina u Nebraski, kada su devetnaestogodišnji Charles Starkweather i njegova djevojka Caril Ann Fugate, odlučili da u svom pohodu ubiju one su im se zamjerili ili im se ne sviđaju. Ona je u to vrijeme imala četrnaest godina. Starkweather je bio veteran rata u Koreji i pomalo podsjećao na Jamesa Deana. Tarantino je inspirisan istim događajem napisao priču koju je kasnije podijelio na dva scenarija: za filmove True Romance i Natural Born Killers. Bruce Springsteen je pjesmu Nebraska otpjevao iz Starkweatherove pozicije, iz cipela serijskog ubice koji će u svojoj dvadesetoj godini biti osuđen na električnu stolicu i pogubljen.

I tebi je, baš kao i Starkweatheru, James Dean sve na svijetu. Odmah iza Elvisa. Scena druga: Elvis u svojoj garaži po ko zna koji put gleda Buntovnika bez razloga, učeći napamet svaki dijalog u filmu. Scena treća: Pisat ćeš mi pjesme u kojima ne umiremo. Nema šanse da me ikada zaboraviš. 

Sve što se ikada voljelo

Ako ovo nije priča koju čekaš, onda nije ni ona koju želiš. Koliko ti je bliska misao koja i nije moja? Koliko toga zaboravimo, a rekli smo sebi da nikada nećemo. Sigurni u to ponavljali smo: Ovaj miris, tvoj miris, nikada neću zaboraviti! Kako je samo sve to sada smiješno i zaboravljeno. Opsjedaju me emocije koje blijede, one iste zbog kojih smo bili spremni na sve. 

A da me jednostavno pustiš da čujem pjesmu u kojoj se Sheen oprašta? Sigurno imaš ploču! Znam koliko ih voliš i koliko ti znači da ih drugi vide. A ja ću da ti pričam o tome kako je Terence Malick svaki svoj film pretvorio u remek – djelo... kako je Badlands počeo pisati u svojoj 27. godini, dok je putovao Amerikom (pokušavam se sjetiti bilo čega vrijednog u svojoj 27. godini i ne ide mi). Kako je napisao i prvu verziju scenarija za film Prljavi Hari. Irving Kershner ga je trebao režirati, a Marlon Brando glumiti. Kako je nakon toliko desetljeća i dalje čovjek-misterija. 

Ti sve tako lako okreneš na pjesmu. Tebi je baš sve u lakim notama i teškim distorzijama. Sada ćeš opet pričati o pjesmi. I što je najgore, pričajući tako reći ćeš ono pogrešno što smo čekali. Prekasno za takve stvari ne postoji. Nema ni pravog vremena. Zaspi na cesti, umri za sve nikada napisane pjesme. Samo još u njima postojimo neustrašivo, kao prije početka. U njima trajemo.

(zurnal.info)