PARODIJE PREDRAGA LUCIĆA: Žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a  sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. 

RASPJEVAVANJE STVARI KOJE SE NE PJEVAJU

Lucić, kao parodičar, zanimljiv je po tome što veoma rano, već kasnih osamdesetih godina, osjeća da je došlo vrijeme skrenuti pažnju da su stare i uobičajene forme neadekvatne novim nizovima stvarnosti, da se neke stvari u sadašnjici nepovratno mijenjaju, što se najbolje otkriva  u parodijskim spojevima. Parodirajući, Lucić stoga nije  toliko zainteresovan da tek neobavezno varira manir različitih svakodnevnih i potrošenih formi, svih tih šlagera, opštepoznatih lirskih pjesama, himni, zdravica, koračnica, brojalica, tek da bi ih iscrpio, nego mu je izazovnije, prateći rime i metar, u te zateknute ritmove uglazbiti nove nizove stvarnosti. U tom kratkom spoju neadekvatnih formi i odsječaka žive aktuelnosti, u neobičnom raspjevavanju stvari koje se obično ne pjevaju, krije se efektnost Lucićeve parodije, rođene u sretnom susretu književnosti i novinarstva, koje je pjesniku donosilo obilje živih likova i naopakih (a često i krvavih) detalja.

Kako se vidi iz Antologije suvremene hrvatske gluposti, kao zbirke greatest shitsa iz 90-tih godina, koju su priredili 1998. Lucić i Boris Dežulović, to je vrijeme kada, naprimjer, Franjo Tuđman izjavljuje da je HDZ stvorio hrvatsku državu, tu hrvatsku demokraciju, u kojoj se, evo, mogu govoriti i gluposti, a u reklamnom oglasu HPT-a se obavještava pučanstvo da se nove pojedinosti iz života kardinala Alojzija Stepinca mogu saznati pozivom na govorni automat na 060/412 412. 

To je i vrijeme kada Velimir Bujanec predlaže rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, ističući da bi trećinu Srba trebalo iseliti, trećinu pohrvatiti, a trećinu pobiti, dok Tomislav Merčep piše i objavljuje pjesmu u Hrvatskom vitezu, opjevavajući Hrvatsku koja je iznad svega, tako da je samo Bog od nje veći, i tko se ne bi veselio tolikoj sreći, a za to vrijeme dr. Bernardo G. Di Lenardo-Zamlić u reviji Butiga, u novembru 1996., pojašnjava da je rak naš neprijatelj, jer je to ustvari četnik u nama. Također,  dr. Hrvoje Šošić će u Globusu, naprimjer, dokazivati da je hrvatski narod najstariji evropski narod, da je hrvatska država najstarija u Evropi, jer ima tradiciju dugu 35 stoljeća, a budući da su Hrvati katolici i vjeruju da je Bog stvorio čovjeka, Hrvati postoje oduvijek.

Na samom početku, međutim, Luciću će, kao pjesniku nesklada, biti posebno zanimljivo mirnodopske forme ispunjavati ratnom stvarnošću koja polako provaljuje u sadašnjicu. U prvom ciklusu zbirke Haiku haiku jebem ti maiku, podrugljivo će imitirati jugoslovenske patriotske pjesme, u kojima će sada stajati da je ovo lijepa zemlja, meni najdraža, nigdje toliko pitomaca, kao u uvali moga djetinjstva, tenkovi i topovi bestrzajni, koliko pontona i teškolansirnih mostova, dođi umirovljeniče, mi smo u Blatinama, u Jugoslaviji, kasnije će i jugoslovensku himnu prepjevati u Hej, kreteni, jošte živi, a kad 1996. dođe vrijeme za pomirenje i u uspostavljanje novih odnosa, štampaće pjesmu Diplomacijo, diplomacijo, u kojoj od Brijuna pa do Dedinja, s Pantovčaka sve do Cetinja, preko jama i ruševina, ruka ruku spremno hvata, krvavu do lakata, ali tko jebe to, diplomacijo!?

Lucić će od početka biti zainteresovan za srpsku perspektivu, i to je gesta koliko dnevnopolitička, toliko i jezička, pjesnička. U ciklusu pod efektnom parafrazom Med javom i medu SANU-om, iz perspektive Dobrice Ćosića, ispjevaće pjesmu Kojekude – Srbin svude u kojoj će iscrpljivati najprisutniju priču velikosrpskog nacionalizma: Kojekude, kojekude, misli mi se roje lude, bilo kude – Srbin svude, kojekude, kojekude. 

Kao pjesnik Lucić je oduševljen gramatičkim nepravilnostima, ali i smjehovnim efektima koji se postižu preregistracijom, neobičnim stavljanjem određenih riječi u drugi kontekst, kao onda kad hrvatsku himnu prebacuje u srpski jezički registar, pa Hrvatska postaje Lepa naša otadžbina, svetosavska zemlja mila, srpske slave dedovina, koja treba biti sve do Trsta. To nije samo jezički zanimljivo, nego nosi i (dnevno)političke konsekvence, budući da su pjesme ispjevane iz perspektiva poznatih ljudi, čak i potpisane imenima svih tih (nacionalističkih) političara, intelektualaca, pjevača, pisaca, u vrijeme barikada po SAO Krajini.

OŽIVLJAVANJE JEZIKA

Koristeći se epopejama, istorijom, hronikama, ličnostima s raznih strana, Lucić usvaja jezičke duktuse bez obzira na standarde i norme, uzima predloške bez obzira na (nacionalne) književnosti, posvećen raspjevavanju raznih kalupa, upuštajući se u vratolomiju i jezički skandal. Služeći se i čakavskim i kajkavskim i štokavskim dijalektima, varirajući i ekavicu i ijekavicu, kad zatreba, usvajaće i orijentalizme i melodiju i sintaksičke obrte sevdalinki, kao i jezik makedonskih i slovenačkih pjesama i popijevki, a u sve to će kombinovati i riječi talijanske i ruske i staroslavenske: njegova jezička umješnost, kao i zadaća da oprisutni različite (dnevnopolitičke) perspektive, jednostavno će dozivati ovaj jezik u njegovoj punoj datosti i širini, i to kod Lucića nije deklarativne prirode, nego pitanje tehnike i zanata. 

Oživljujući jedan drveni dnevnopolitički jezik u šatrovačkoj, volšebnoj, ludičkoj maniri, kao humorni apsurdist, Lucić - za razliku od drugih naših antinacionalističkih kritičara i pjesnika - ne nudi program (i veoma rijetko didaktički poantira) nego sasvim usvaja taj jezik nacionalista i zločinaca, žonglira njime, vodi ga i tamo i ovamo, raspjevava ga u hiljadu refrena, imitira sve dok ga ne dogna do apsurda, kao da pjeva uglas i igra se sa đavolom. 

Parodija kod Lucića ima uvijek i neku funkciju izvan sebe same, on nije isključivo zaokupljen poljem književnosti (za razliku od Vinavera u Pantologiji), nego se laća najaktuelnijeg i najživljeg (političkog) jezika u tom trenutku, sukladno novinarskoj vokaciji i feralovskom kontekstu u kojem piše. 

Pri tom, on je itekako zainteresovan i za književne i lirske forme, u ciklusu Hrvatska književna lirika ispunjavaće ih neprimjerenim sadržajima i inovirati u skladu sa posljednjim trenutkom, tako će pravilne metre Tina, Hanibala Lucića i Dobrice Cesarića ispuniti tenkovima i cijevima, a epigrame nacionalističkog književnika Paje Kanižaja će prebaciti u šovinističke srbograme. Neutralnu diplomatsku perspektivu jednog Yasushija Akashija će ispjevati u haiku formi, lirski vrlo podatnoj, pastoralnoj, pa će tako u jednoj pjesmi taj diplomata krenuti uzbrdo, tenk nizbrdo, kako si bre Akashi, a srpske granate veliki kalibri letiće kao kolibri.

Žurnalistički i birokratski žargon, ispjevan u parodijama, Lucić odvodi u slijepe ulice, a logici nacionalizma ne protivriječi izravno, nego uzima taj jezik, stavlja ga u razne kontekste, razrađuje ga razmahom mašte sve do groteske, što je najgore što se može jednom govoru uraditi, a to je i književno mnogo efektnije nego puko oponiranje u tekstu, kao dostojnom protivniku. 

Lucić je, dakle, imao tu nesreću da uobličava jedno od najtežih i najkrvavijih razdoblja, a da niko od njega te stvari nije ispjevao lakše i humornije, a da možda nikad ništa u našoj književnosti nije bilo dato urnebesnije, kao te godine nacionalizma, rata i zločina 90-tih, i kasnije, koje su u nekoliko tomova ispjevane.

VJEŠTA IMITACIJA

Šire gledano, Lucić je, dakle, među onim autorima koji imaju tu sposobnost teške i tragične stvari davati humorno i ironično, lako i prozračno, što nije čest slučaj u književnosti, ne samo našoj. Govoreći o Lori u Splitu, ispjevavajući pod imenom Federico Garcia Lora tehnike mučenja u tom logoru, on će do kraja ostati dosljedan logici ubica koji hinje nevinost, ne videći ništa strašno u tim postupcima, kao da su stražari najnormalnije htjeli pomoći nekom zarobljeniku da pjeva tako što su ga priključili na struju, i ostali začuđeni što tek kukumavče, stenje i ciči, ili kao što su drugog napojili cijelom bocom plina, nakon što se požalio da je žedan, ili što su trećeg zavoljeli kao psa, našli mu ogrlicu, kupili lijepu brnjicu i zavezali ga kraj kućice. Nije stoga čudno da su profesori i teoretičari, koji tradicionalno imaju problema sa prepoznavanjem ironije, tu satirično oživljenu (zločinačku) perspektivu pripisavali samom autoru, kao da se ruga žrtvama i igra sa zločinima, sasvim povjerovavši u tu vještu imitaciju jednog govora, što je i najveći kompliment koji jedan pjesnik i perfomer može dobiti.

U vrijeme kada su najveći autoriteti i državni pisci, što se također može vidjeti u Greatest shitsu, propisivali da se treba pisati samo za uske nacionalne potrebe, Lucić se opredijelio ne samo za angažman, nego i da te najteže događaje opjevava u mnogostrujnom i mnogoznačnom jeziku, nadilazeći zateknute ritmove, (novinarski) zadihan u stizanju stvarnosti, kao da je naumio raskovati poput Vinavera sve što je Gospod u tom trenutku skovao. Tomovi Lucićeve poezije učinili su da borba protiv nacionalizma, pjesnički irelevantna (ako je data sama po sebi), ostane ovdje zanimljiva i živa na duže staze, da sve te persone i događaji iz vremena koje se već polako udaljava, ostanu živi i poznati do danas, u punoj svojoj apsurdnosti i humoru, u formi kabarea i kupleta, u stotinu i hiljadu napjeva, šlagera, pjesama, koji i dalje ostaju u uhu kao dobro poznata melodija.

(zurnal.info)