Primajući k znanju blage primjedbe kako pišem nelijepo o Gradu u kojem živim (skoro 14 godina), odlučio sam se za pokušaj teksta o obrnutom gradu, sa pogledom ispod, iznad i sa svih strana, bez nužne sveznajuće perspektive. Mada sam htio pisati o blagodatima ibadetskih dana koji traju dok ramazan definitivno ne zatjera esefa u juni, ipak, prevladala je tema o našoj prijestolnici. Kad god sam pokušavao obuhvatiti sve slojeve društva u našem gradu, uvijek bi mi iz vida ispadale određene grupacije ljudi, inokosne halke, zatvorene u sebe kao ljubomorne školjke sa izrazitim afinitetom za filmsku umjetnost, andergraund muziku, revoluciju ili neku drugu vrstu kreativne šminkologije. Jedna oznaka im je zajednička: svi imaju izraženu sposobnost da se snađu u turobnim vremenima tranzicije, znaju napraviti novac iz, mahom, oskudnih kreativnih pregnuća. Što nije ništa loše, jer ko je jednom bio gladan paćenik onda ostatak života provodi u tome da napuni rupu u sebi i svom mozgu. Monetom, slavom ili govnima.

PRKOS IZ KIŠNIH ŠUMA

Revolucionar je među mojim omiljenim favoritima u gradu. Možete ga vidjeti sa kapicom nalik onima što su ih nosili Fidel ili Che, premda su u zadnje vrijeme popularne inačice glavopokrivala revolucionara što se kriju po džunglama Meksika prkoseći svijetu liberalnog kapitalizma, pa se često i ja navučem kako me zanimaju ti elkomandanti, u kišnim šumama što trunu razmišljajući o diktaturi proletarijata, glorijiimperatrixmundi i naslovnici Time magazina. Revolucionar je rijetka sorta u Sarajevu, ali jako značajna, i njihov broj i nije toliko bitan koliko im je važan društveni status i finansijski uspjeh. Pomalo su nalik na ostarjele hipije sa Woodstocka, one koji su postali berzanski magovi, bogataši sa smislom za otrcano odijevanje i andergraund muziku, ali su i različiti, jer nikad neće stići japijevske uzore, barem što se tiče bankovnog računa. Čega su revolucionari jako svjesni, i zbog toga je njihov jed veći od talenta kojeg uglavnom ne posjeduju. Revolucionar iz svog udobnog stana, ali počesto i iz stana svojih roditelja, poziva na revoluciju i bunt suprotivu turaka na vlasti. Oni kojima se rev. obraća su obrnuto proporcionalno situirani naspram svojih postideologa-dobročinitelja iz sjene. Revolucionar, uglavnom, da ne griješim duše, nikad se nije zaprljao blatnim elementima od koje je sagrađena realnost. (Njegova mama je stalno pazila da bude čist i uredan pionir.) Ako je imao dovoljno godina za rat, onda je teško nosio pušku već je prije radio za SFF, pokušavao upisati glumu, režiju ili nešto na Akademiji likovnih umjetnosti. Revolucionar u sebi može obuhvatiti sve branše koje sam naveo na početku teksta, nije nužno da on muzičkom numerom poziva na revoluciju, dok u isto vrijeme od čarapica do naočala, svaki artefakt na njemu posjeduje istaknutu robnu značku, i njegov outlook je savršeno dizajnirana metafora onoga što želi biti: vlast je ugodna bolest, loše parafraziram stih e. e. cummingsa (Progres udobna je bolest).

Tako bih volio samo jedan dan, čak i slabašne revolucije, da vidim kako bi se markirani manekeni revolucije ukakili i upiškili kada bi osjetili miris baruta u nozdrvama, jer bi tada shvatili kako revolucija nije knjiški brand nekog novog filozofa koji u mondenom odmaralištu piše bibliju revolucije za glupane i početnike. Naš revolucionar, u isusovskom (znači najboljem) izdanju, je čovjek koji želi promjene ali nema testise ni kilograme kojima bi povukao naprijed sumanutu i obezglavljenu masu nesrećnika, kada stvari (haos i stihija) poprime svoju nekatarzičnu logiku. On je prije svega mamin pionir.

Možda sam preoštar prema našem revolucionaru. Ipak, oni koji žele promjene u društvu su puno bolji od onih koji nježno paze svoja tijela i paradiraju po crvenim tepisima svih festivala ovog grada u očajničkoj želji da budu iznad kala smrdljive i krezube sirotinje koju preziru, a na čije ime se uporno pozivaju, i u čije ime govore svojim snažnim porukama u artističnim numerama (novinskim tekstovima), koji odišu, logično, neautentičnošću.

REVOLUCIONARNE SORTE

Festivalaš je posebna sorta među revolucionarima. On je evoluirao od Levi'sa 501 prema otmjenijim formama tjelesnog i duhovnog izgleda. Nije rijetkost da festivalaš može biti i derviš, a da pri tome konzumira alkohol i lake droge. To je, dapače, i poželjno za ovu novu vrstu eklekticizma kao stila života, ili shizofrenije koja dozvoljava opijate, islam, feminizam, sve u jednoj ljudskoj retorti. Festivalaši su, opet, različiti od moralista, o njima sam pisao u tekstu Sarajevski licimuri. Moralesi su non plus ultra daleko iznad revolucionara i njegovih humanoidnih derivacija. Ali su svi oni podanici neupitnih moralista, i njih moralisti regrutuju u svojim ambicijama, jer im trebaju neautentični umijetnici, jer su i sami takvi, nerealizirani ljudi u centru triangla diktator-doušnik-skriboman. Nekad davno, tamo negdje ratne 1995te postojala je kategorija ljudi koja se mogla nazvati obalašima, jer su se skupljali u kafiću Obala. Sad vidim koliko sam pogriješio, jer su ovi današnji šminkeri filma, muzike, intelekta zajebaniji od benigne andergraund šminke iz posljednjih mjeseci opkoljenog Sarajeva, spram čijeg šmeka mogu osjećati samo nostalgiju i stati u stav mirno kada se sjetim decembra 1995te. Očigledno je unutar genusa revolucionara došlo do značajnih genetičkih promjena ka surovijem i egzistencijalno moćnijem primjerku dvonošca bez perja.

U ovom gradu se dosta ljudi nikad neće izvući iz socijalističkog (samoupravno-interesnog, ili samointeresnog) načina mišljenja. Taj moždani odljevak bi se mogao nazvati „negacija i kritika radi profita“. Ili, kritika koja će ti omogućiti mjesto ministra za noćni život kada se to ministarstvo nekad uspostavi. Ljudi koji su sve sposobnosti upregli kako bi se dočepali vlasti, da bi njihova generacija postala vladajuća kasta kao što vidimo iz rubrike kultura na nivou federalnog portfelja Gavrila Grahovaca i njegovih uhljebljenika mahom starijih od šezdeset godina. Ovdje ljudi jednostavno nisu navikli misliti svojim umom (hude, satr'o ih komunizam, osmanlije ili kolonijalna – uvlakačka svijest), tako da se i bilo kakva reakcija unutar kulture formira na istom kalupu, jer taj kalup su smontirali ovi sadašnji „opozicionari“ (ustvari, pozicija u formi klana), nemoćni i frustrirani ljudi: previše mladi za smrt, a previše izraubovani da bi bili korisni nekom iz vladajuće tronacionalne oligarhije. Jadnici koji misle da je jedan pisac, svojim opusom, objasnio i odredio sudbinu ove zemlje zauvijek. Oni su formirani po uzoru na srednjovjekovni feud sa knezom na čelu i starozavjetnom vjerom u njega. Međutim, nisu tako maštoviti, nego funkcionišu na principu zakulisnih igara, staljinističkog horskog pljuvanja po neistomišljenicima, a to su dobro naučili u raznim SSOJ-evima, SSRNJ-evima i ostalim socidiotarijama. Nikad od socijalističkog aparatčika neće postati oslobođen čovjek. Takav je uvijek sluga, a njemu je stalno potreban gazda čvrstoga uda. Teško je i zamisliti, pošto su sami na rubu treće faze života – sumorne jeseni, kakvo su sjeme posijali među svojim nasljednicima. Sjajni ruski emigrantski pisac (sa iskustvom gulaga) Sergej Dovlatov jednom je rekao: od komunista mi se jedino više gade antikomunisti. Ili u novijoj varijanti mladog hrvatskog pjesnika Marka Pogačara: jedina strašnija stvar od fašizma/je umjereni fašizam. Obrnemo li riječi dobićemo sličnu jezičku frazu i zakoračiti u čistokrvni oblak crnila, gdje obitavaju glave naših vječitih kulturnih „opozicionara“, mračnjaka čija spolna moć odavno ne postoji, pa im prestaje samo ona druga moć, koje se nikad neće dočepati, jer su na rubu biološkog trajanja.

Gdje je nestao naš revolucionar? Eno ga u obrnutom Sarajevu, ogleda se na dnu photoshop modre rijeke Miljacke zajedno sa fekalno otpornim ribama, treba li reći: među sebi sličnima živim bićima, prilagodljivim kičmenjacima i anorganskim kamenjem.

Najavljenu dramatičnu predizbornu kampanju za izbore 2010. godine, dodatno će sigurno zakomplicirati informacija kako Fahrudin Radončić osniva političku stranku, sa jasnom ambicijom da već na narednim izborima 2010. godine uđe u vlast i postane prvi postdejtonski predsjednik Bosne i Hercegovine. U pohodu na institucije države, utemeljitelj Avaza računa na podršku SDA-kadrova nezadovoljnih rezultatima posljednjeg kongresa, te na pomoć odmetnutih poslanika Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

Neće izostati ni politička podrška SNSD-a! Značaj najjače političke partije u Republici Srpskoj biti će posebno vidljiv u procesu ustavnih reformi kada se bude određivao princip izbora predsjednika BiH. Radončić bi rado vidio sebe funkciji prvog u BiH ali to ne može izvesti bez podrške Milorada Dodika. Zauzvrat, Dodik će imati podršku Radončića, odnosno medija pod njegovom kontrolom. Konkretan primjer takve podrške mogao se već primjetiti u intervjuu koji je vlasnik “Globala” dao za svoj(!?) magazin. Dodik je predstavljen kao jedan od glavnih mirotvoraca u BiH i kao političar koji zna što hoće, dok su svi drugi ili diletanti ili mafijaši.

Javno prezentiranje Radončićeve stranke predviđeno je za oktobar. U početku se razmišljalo o preuzimanju neke od manjih stranaka koje imaju kakvu-takvu infrastrukturu, ali zbog protivljenja kadrova tih stranaka odlučeno je da se formira nova politička partija.

Pored Dodikove političke podrške, nova stranka će moći računati i na značajnu podršku vrha Islamske zajednice u BiH. Reis-ul-ulema Mustafa Cerić koji je blagorečeno nezadovoljan izbornim raspletom na kongresu Stranke demokratske akcije, nedavno je i indirektno najavio formiranje stranke. Prema Cerićevim riječima, Bošnjacima je potrebna stranka koja će mnogo bolje štititi interese Bošnjaka!? On smatra da nijedna od postojećih bošnjačkih stranaka to nije. Ne treba biti posebno pametan pa da se zaključi koja jeste.

Radončić računa i na podršku ideologa famoznog Bošnjačkog sabora, prije svih Muhameda Filipovića i Džemaludina Latića. Oni su pozvani da budu u samom vrhu nove stranke, što je Latić najozbiljnije shvatio. Potvrđuje to i njegova izjava u nedavnom intervjuu za Avazov prilog Sedmica, gdje najavljuje povijesni kraj projekta Alije Izetbegovića. Prema Latiću, on je zadao smrtni udarac SDA kada je tu stranku prepustio “titoistima”.

U vrh Radončićeve stranke, pored Filipovića i Latića, pozvani su i Bakir Izetbegović i Hasan Čengić, te još nekoliko poslanika SDA i Stranke za BiH u državnom parlamentu, kao i omdetnuti federalni poslanici iz Silajdžićeve stranke. Iako se špekulisalo kako bi u novu stranku mogao preći i Džemaludinov brat Nedžad Latić, on tvrdi da nema pojma o svemu tome.

S druge strane, u Stranci demokratske akcije smatraju kako “nema ništa od svega toga” jer je, prema njihovim informacijama, Radončić odbacio mogućnost “formiranja stranke”.

Naravno, kontaktirali smo i Fahrudina Radončića koji je izbjegao dati odgovor pretvarajući se nevješto da smo pogriješili broj.

U opoziciji kažu kako su i ranije očekivali ovakav Radončićev potez i da sa nestrpljenjem očekuju “rasplet na desnici”.

(zurnal.info)

Osobe koje su bacile molotovljeve koktele su potom pobjegle, a policija intenzivno radi na rasvjetljavanju ovog slučaja, navedeno je u saopćenju MUP-a.

Predsjednik Srbije Boris Tadić najoštrije je danas osudio bacanje molotovljevih koktela na ambasadu Grčke u Beogradu, istakavši da su takvi incidenti nedopustivi.

Tadić je tim povodom danas razgovarao sa grčkim ambasadorom Demostenisom Stoidisom i obećao mu da će nadležni državni organi učiniti sve da se izgrednici pronađu i adekvatno kazne, rečeno je Tanjugu u kabinetu predsjednika Srbije.

(FENA)

Nadam se da će ova recesija potrajati još dugo. Smatram je darom s neba za Bosance i Hercegovce, novim Dejtonskim Ustavom. Od kada je objavljena, ljudi koračaju ulicama slobodnije. Kontakt očima bude čak i vragolast. Nekakva sveopšta lakoća se osjeti u neobaveznom žagoru ulice.

Znate, konačno smo došli na svoje. Mi dajemo - malo. Volimo - malkice. Živimo? Još manje. Čak i dišemo jedva. Pravo doba za nas.

Ovo je vrijeme kad se ne stidimo. Na primjer naše fascinacije malim. Male su nam ulice. Autoput nam je naprosto patuljast. Ulazi u zgrade projektovani su tako da je svaka žena sa šiškama u opasnosti od urušavanja. Parkinzi, to je tek posebna priča, prikladniji su jednoprezima nego kolima. U tramvajima, trolejbusima, autobusima uvijek ima manje mjesta nego dozvoljenih putnika. Čitava Željeznica nam stane u dva vagona.

MINIMALISTIČKI UKUS

Taj naš minimalistički ukus ne staje samo na objektima. Ukus nam je također time aromatiziran. Najbolje su nam sarmice one koje ni ne vidiš na tanjiru, pa lažeš domaćicu da su izvrsne a sve što osjetiš je metalni ukus kašike. Sport? Elvir Baljić, nekadašnja zvijezda reprezentacije mišljenja je da bh. igrači trebaju promijeniti mentalitet, i da je možda najveći problem što se zadovoljavaju malim stvarima.

Muzika? Kultura? Prema Prizminom istraživanju čak 74,3 posto bh. porodica ne izdvaja ni jednu konvertibilnu marku za kupovinu knjiga ili ulaznica za koncerte, pozorišne predstave i kino – projekcije. Zar onda čudi što nam je najbolji šansonijer Kemal Monteno? Usporedimo ga samo sa nekim drugim lokalnim pjevačima poput Brusa Springstina, na primjer, čija je slava otišla dalje od Hrvatske. Našeg najpoznatijeg scenaristu, fakultativno akademika, treba lupom tražiti kad izađe na binu da drži govor. Naš modni mačak? U mačijim i modnim omjerima mačić. Čak su njegove usne manje napumpane nego kod hrvatskog fashion gurua. Najtragičnije od svega, naše pjevaljke imaju mnogo manje grudi nego one Grandove!

Ni u politici nismo drugačiji. Što je političar manje poznat, manje uspješan i manje sposoban, to duže traje. Ni prvaci nisu ništa bolji. Ima li ijedna stranka u svijetu manjeg predsjednika nego naša draga SDA? Svaki put kad ga vidim srce mi se stisne, koliko se još sakoa i pantalona moglo sašiti od ono materijala što mu se rola oko rukica i nogica...

No, da je samo ukus i politika, ne bi bilo toliko problematično.

Ali naša navada da se zadovoljavamo malim ili nikakvim proširila se i na ljubavni život. Nekad je to korisno priznajem. Evo moj drug D je sad slobodan da prizna zašto je godinama ganjao isključivo male djevojke. Jer u malim šakama sve izgleda veće.

No globalno naše zadovoljavanje malim ili nikakvim dovela je do toga da smo postali jadni. Iz želje da nam neko puše na drugoj strani kreveta spremni smo da progutamo sve, da pristanemo na bilo kada bilo gdje i bilo kako. Svaka peta žena u BiH trpi jedan vid nasilja. Kad smo odrastali uz pjesme koje veličaju „stanje maloga“ Da me samo malo hoće, Malo po malo, Malo je malo dana, Izgledala je malo čudno, Malo je sreće ostalo, i možda najgnusnija Malo ćemo da se kupamo...

KO ŽELI BITI BOŠKO BUHA

Ni naši filmovi nas nisu naučili boljem. U svakom zagine glavni junak čim se usudio zagrabiti više nego što mu je sudbina dodijelila. Kako da dijete poželi biti Boško Buha ili junak iz Kapelskih kresova kad oni obavezno najebu? Koji ženski filmski lik je mogao biti uzor generacijama budućih majki odgajiteljica? Da nije Žena s krajolikom? Ili Hasanaginica koja samo gleda kad će umrijeti? I onda se čudimo što polni odnosi u BiH ne traju duže od pola sata!

Da nam možda književnost nije mogla poslužiti kao predložak širini uma i većoj kašici? Kako kad ona nikad nije bila fikcija? Pa oko nas su sve sami Ahmedi Šabe.

Zvučim oporo, znam, i bez imalo duha. Ali stvarno ne mogu drugačije. Sve je manje sretnih ljudi oko mene. Samo oni koji preživljavaju. I zadovoljavaju se mrvicama.

Evo igrajmo se malo. Zamislimo da smo na večeri s parom koji je odlučio slomiti ovakve društvene norme. I pričaju nam punim plućima: Dizaće kredite svakih 6 mjeseci da bi otišli na ekskluzivna putovanja. Na poslu će davati svoj maksimum, ostajaće i poslije 4 samo da završe. Neće se zadovoljiti samo obaveznim poslom. Volontiraće jednom sedmično u narodnoj kuhinji ili obližnjoj nevladinoj organizaciji, samo za dobrobit društva. Prijatelje će viđati i mimo rođendana i vjerskih praznika. Imaće socijalni život. Jedno drugom će pružati ne samo fizičko već i duhovno sjedinjenje. Kvalitetno zajedničko vrijeme. Kupovaće seksi opremu. Oduševljeno će ispričati prijateljima kako joj je/mu je sinoćnji seks pomjerio mozak. Neće poželjeti prevariti partnera. Zahvaliće mu/joj svaki dan što postoji. Pitaće jedno drugo šta mogu još učiniti za njega/nju?

Kako biste reagovali kad biste ovo čuli? Onako iskreno?

Ja? Nedavno mi je drugarica odgovorila na moje pitanje kako si punim plućima tako da sam se neugodno lecnula (ipak smo bili na ulici) sretno, ja sam sretna. Priznajem, pomislila sam, jadnica, pukla je konačno.

Molim Vas lijepo, pa ko je danas sretan?

Prema najnovijim podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u Federaciji BiH je registrirana 347.701 nezaposlena osoba, u Republici Srpskoj njih 138.911, a u Brčko Distriktu BiH 10.284. Od ukupnog broja osoba koje traže zaposlenje, njih 251.582 ili 50,63 posto su žene.

Najveći broj evidentiranih nezaposlenih čine osobe s trećim stepenom obrazovanja KV 175.788 ili 35,38 posto, te NKV radnika 161.181 ili 32,44 posto.

Od ukupnog broja registriranih nezaposlenih, osobe s fakultetskim obrazovanjem (VSS i VŠS) čine 22.846 ili 4,60 posto.

Od ukupnog broja registriranih nezaposlenih u julu, novoprijavljenih osoba koje traže posao je bilo 15.886, a broj osoba brisanih s evidencije zavoda i službi zapošljavanja 12.030. Od ukupnog broja brisanih s evidencije u tom mjesecu, njih 5.142 ili 42,74 posto je brisano s evidencije po osnovu zapošljavanja.

U julu su poslodavci zavodima i službama zapošljavanja u BiH prijavili 2.134 potreba za zapošljavanjem novih radnika, a istovremeno registrirana je 5.061 osoba kojoj je prestao radni odnos.

(FENA)

"Politička volja postoji, potpuno smo svjesni da je svaki dan odgađanja veliki gubitak za Srbiju. Dobra je koordinacija svih službi i državnih organa", rekao je Vukčević i dodao kako očekuje da će Mladić biti uhapšen do kraja godine.

"Očekujemo to. Akcioni tim i državni vrh svakodnevno i uporno rade na ostvarenju konačnog cilja – da lociramo, uhapsimo i predemo Haškom tribunalu Ratka Mladića i Gorana Hadžića", istakao je Vukčević u intrevjuu "Večernjim novostima", prenosi Tanjug.

(FENA)

Za Miss Universuma, odnosno najljepše žene svijeta, dvije godine zaredom izabrane su djevojke iz Venecuele, što se dogodilo prvi put u historiji toga takmičenja.

Predsednik Venecuele Chavez, međutim, odbio je da se sa misicama sastane opisujući čitavu stvar kao imperijalističku.

Times otkriva da su izbori za ljepotice u Venecueli prerasli u pravi biznis. Također je, nastavlja list, jedna od najrazvijenijih grana u toj zemlji plastična hirurgija, čiju je pomoć, ispostavilo se, potražila i prošlogodišnja pobjednica na izboru za Miss Universuma.

Njezin agent je tako otkrio da je prošlogodišnja misica, djevojka iz Venecuele, popravila nos i izvadila masnoću iz tkiva oko koljena.

Takva manija za ljepotom i estetskim savršenstvom nikako se ne uklapa u socijalističke vrijednosti koje njeguje predsjednik Hugo Chavez, zaključuje Times.

(FENA)

Porezni obveznici koji svojim novcem pune budžet Republike Srpske iz kojeg se plaćaju i američki lobisti, mogu biti zadovoljni jer su sačuvali obraz pred strancima. Šta košta da košta, ali šta bi američki lobisti mislili o nama da im nije plaćen i najluksuzniji avionski prevoz i hotelski smještaj. Zanimljivo je da ovakve odredbe o garantovanom luksuzu kod putovanja i smještaja nema u ugovorima američkih lobističkih kuća sa ostalim klijentima iz regije.

Uslugama američkih profesionalnih lobista osim Vlade RS trenutno se koriste i vlade Srbije , Crne Gore i Makedonije, te srbijanska agencija za promociju stranih investicija, te srbijanski tajkun u nemilosti aktuelne vlasti, Bogoljub Karić.

Suštinska je razlika da su svi oni kod angažovanja lobista u SAD prošli puno jeftinije, nego Vlada RS. Tako Vlada Srbije svojoj lobističkoj kući u SAD, Prairie Avenue Advisers, plaća 10 puta manje od Milorada Dodika, 10.000 dolara mjesečno.

Srbijansku agencija za promociju stranih investicija lobisti koštaju znatno više, ali još uvijek manje nego Dodika, 85.000 dolara mjesečno.

Crna Gora iako trenutno ima angažovane dvije lobističke kuće iz SAD, mjesečno plaća ukupno 60.000 dolara, što je polovica mjesečnog ceha koji plaća Vlada RS.
Slučaj makedonske vlade još je zanimljiviji, jer su oni angažovali istu lobističku kuću kao i Dodik, Quinn Gillespi &Associates. Razlika je samo što makedoncima oni mjesečno naplaćuju tri puta manje nego Dodiku, 32.000 dolara. Makedonci takođe nisu bili tako galantni da svojim lobistima garantuju vrhunski luksuz dok se pate na službenim putevima za račun svog klijenta.

Kada se radi o BiH, Vlada RS je za sada jedina koja se koristi uslugama profesionalnih američkih lobista jer niti jedna druga od naših brojnih vlada, institucija ili kompanija iz BiH nije se odlučila na takav potez.

Da li je utrošak više od pet miliona maraka iz budžeta RS tokom poslednje tri godine za američke lobiste bila isplativa investicija, zna samo samo Vlada RS i njen premijer Milorad Dodik. Za lobiste posao je bez sumnje bio isplativ.

(zurnal.info)

Predsjednik Opštinskog suda u Sarajevu, Goran Salihović problem vidi u Ministarstvu Pravde koje mora obezbijediti nove zatvorske kapacitete:

- Federalna vlada mora pomoći federalnom ministarstvu pravde da obezbijedi nove zatvorske kapacitete, da se realizuje obećanih 15 miliona KM. Jedna od boljih opcija bila bi rekonstrukcija i popravak zatvorske jedinice na Igmanu. Na čekanju za izdržavanje kazne imamo osobe kojima su kazne izrečene prije 3 godine.

Do prije nekoliko dana nezbrinuti su bili i maloljetni delikventi, osuđeni zbog različitih prekršaja. U Kantonu Sarajevo ne postoji adekvatna ustanova za smještaj osuđenika iz ove skupine, a sve su prilike da je uskoro neće ni biti. Do prije dva mjeseca u cijeloj Federaciji nije postojao nijedan takav centar. Isti problem sudske vlasti imaju i sa smještajem neuračunljivih osoba. U skorije vrijeme neuračunljive osobe počinile su nekoliko ubistava, a posljednja dva nakon izlaska iz zdravstvene ustonove.

Goran Salihović kaže da je promjenom zakonskih regulativa uklonjena prepreka da maloljetni osuđenici iz Kantona Sarjevo budu upućeni na izdržavanje kazne u ustanove u drugim kantonima.

- Prije 2 mjeseca, preuređenjem postojećih zatvorskih kapaciteta kazneno-popravnog zavoda u Tuzli u zatvor za maloljetna lica privremeno smo rješili problem smještaja maloljetnih delikvenata. Od pet osuđenih u Kantonu Sarajevo na izdržavanje kazne već su poslata tri maloljetnika, a preostala dva se nalaze u pritvoru. Međutim, osim maloljetnika, imamo situaciju da neuračunljive osobe nakona izvršenog krivičnog djela određeni vremenski period provedu u zdravstvenoj ustanovi, odakle zbog nepostojanja zatvorskih ustanova za tu kategoriju osuđenika bivaju pušteni kućama , kaže je Salihović.

Predsjednik Opštinskog suda posebno je naglasio tešku finansijsku situaciju u Sudu. Vlada je Sudu iz planiranih sredstava “skinula” 4 miliona KM, radnicima Suda nisu isplaćeni regresi a bili su prisiljeni i da štrajkuju zbog neplaćenih potraživanja.

Olakšanje sudovima predstavlja odluka vlasti Tuzlanskog Kantona da finansira osnivanje JU Disciplinski Centar za maloljetnike a za tu namjenu biće preuređen dio đačkog doma Enver Šiljak u Tuzli.

(zurnal.info)