DOM

sto

dva fildžana

jednostavan osmijeh

nadnesen nad spokoj bakrene džezve

pepeljara sa nekoliko čikova

poredanih kao kamenje Stonehengea,

slika u pozadini: otac u JNA.

u najlonskim oknima dršće misao -

naš dom nikada do kraja nije obasjalo sunce

uvijek je bilo kutova u kojim se mreškala tama.

( Iz neobjavljene knjige Zvijer iz hotelske sobe )

Odgovarajući na špekulacije o tome da bi se u slučaju evetnualnog rata Oružane snage BiH raspale po nacionalnim šavovima, ministar Cikotić je rekao:

- Takve teze dolaze iz susjedstva i na to računaju oni koji su zaokupljeni prošlošću. Takvo raspadanje je naprosto nemoguće budući da u bh. vojsci, među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, ima dosta onih koji su se i u minulom ratu borili za BiH. Međunacionalni odnosi u Oružanim snagama BiH su sada na visokom nivou i primjer za druge. I tu se gleda državni interes, prije bilo kakvog drugog.

Cikotić je na sjednici Vijeća ministara BiH prije tri dana glasao protiv nacrta budžeta BiH za 2010. i on to ovako objašnjava:

- Glasao sam protiv jer su finansijska sredstva za Ministarstvo odbrane sa 371 milion KM, koliko smo mi tražili, smanjena na 341 milion KM, što je nedovoljno s obzirom na naše obaveze prema NATO-u. Vjerujem da će članovi Predsjedništvu BiH imati više razumijevanja i odobriti nam optimalna sredstva - rekao je ministar odbrane Selmo Cikotić.

(FENA)

U dokumentu se polazi od "radne pretpostavke" da će Hrvatska biti članica EU-a od januara 2012. ako budu ispunjeni uvjeti za članstvo.

Prijedlog pokriva samo prve dvije godine članstva 2012. i 2013. jer Evropska unija ima dugoročni sedmogodišnji financijski okvir, tzv. Finansijsku perspektivu, a sadašnja finansijska perspektiva vrijedi do kraja 2013.

U prvoj godini članstva Hrvatska bi iz evropskog proračuna mogla povući 1,561 milijardu eura, a u drugoj 2,006 milijardi eura. To su iznosi koji se predviđaju u proračunima EU-a za 2012. i 2013., ali to ne znači da će ta sredstva biti isplaćena tokom te dvije godine, javila je Hina.

Naime, evropski proračun se iskazuje na dva načina, odvojeno se prikazuju preuzete obaveze, odnosno rashodi koji su vezani za aktivnosti dulje od jedne financijske godine i rashodi koji pokrivaju aktivnosti iz tekuće i prijašnjih finansijskih godina, koji su isplaćeni u toj godini.

Ukupni iznos za te dvije godine od 3,568 milijardi odnosi se dakle na projekte koji se mogu odvijati kroz kroz više godina.

Najveći dio otpada na sredstva za poticanje gospodarskog rasta i zapošljavanja - za 2012. predviđeno je 1,005 milijardi eura, za 2013. 1,386 milijardi, ukupno 2,392 milijarde eura.

Nakon toga slijede izravna plaćanja poljoprivrednicima, sredstva za ruralni razvoj i ribarstvo - ukupno nešto preko 750 miliona eura godišnje.

Za finansiranje investicija za jačanje kontrole na vanjskim granicama Evropske unije, u sklopu priprema za ulazak u Schengenski prostor, namijenjeno je 120 miliona eura, po 60 miliona u svakoj od te dvije godine.

Komisija navodi da će finansijski učinak hrvatskog pristupanja na proračun EU-a biti ublažen uplatama Hrvatske u zajednički proračun.

Prema procjenama Komisije, Hrvatska bi u prvoj godini trebala u proračun EU-a uplatiti 609 miliona eura, a 2013. godine 647 milijuna.

Kao i za ostale nove zemlje članice, predviđeno je postupno povećavanje sredstava iz Evropske unije, sukladno povećanju hrvatskih apsorpcijskih kapaciteta za povlačenje tih sredstava.

Primjerice, za izravna plaćanja poljoprivrednicima namijenjeno je 373 miliona eura godišnje, ali će prve godine Hrvatska moći povući 25 posto od toga iznosa. Onda se to povećava na 30 pa na 35 posto u trećoj godini članstva, a nakon toga svota se povećava za 10 posto na godinu do puna iznosa, koji će biti dosegnut za 10 godina. Kad je riječ o ruralnom razvoju, predviđeno je da Hrvatska već 2014. povuče pun iznos od 352 milijuna eura na godinu.

Evropska komisija navodi hipotetički iznos koliko bi članstvo Hrvatske godišnje koštalo proračun Evropske unije kada bi do 2013. bili dostignuti puni iznosi koji su predviđeni. Riječ je o svoti od 2,6 milijardi eura.

(FENA)

Kad tinejdžersku fazu ne završite gubljenjem interesa za muziku, a koje, u nastavku, uzrokuje sindrom zaostalosti u razvoju, čiji je glavni simptom lament nad „dobrim starim vremenima“ i zazivanje povratka naftalinskih zvijezda, nego život nastavite intenzivnim slušanjem muzike, poslije izvjesnog vremena prevaziđete mladenačku samoidentifikaciju kroz usmjerenost na jedan obrazac, počnete roviti po beskrajnom bogatstvu različitosti i neizostavno dođete do faze u kojoj vas od muzike interesuje, prije svega, da vam ponudi nešto novo, u kome autorski pečat i različitost od mase i stereotipa postaje jedino što je važno. Sama „vrsta“ muzike, odnosno njeno mjesto u ormaru-ladičaru koji je diskografska industrija izmislila radi svojih potreba, odnosno, zloupotrebljavajući nedostatke ljudske psihe, potpuno je nebitna.

U tome se krije uspjeh Internacionalnog muzičkog festivala Jazzfest Sarajevo. U tome što ne robuje stereotipima i što pokušava da nam ponudi nešto Novo i Drugačije, ma koliko to baš savršeno ne pristajalo ladici u koju se trpa. Organizatori naprosto nisu dopustili da im formalna stvar, etiketa, nužna za postojanje u današnjem svijetu brzog konzumerizma, odredi suštinu i zarobi ih u uski okvir jednog muzičkog pravca, nego je koriste tek kao okvirno određenje, dajući u sklopu svog programa prilično šaroliku paletu muzičkih sadržaja, s jednim jedinim strogim zahtjevom – da pored kvaliteta posjeduju jak autorski pečat i predstavljaju iskorak u odnosu na srodne stvari na sceni.

U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak. Mada je i tu, svakom od revnosnijih posjetilaca festivalskih nastupa, teško izdvojiti baš jedno ime ili samo par njih.

No, ne samo da je Festival ugostio čitav niz iznimnih autora, nego se vremenom razvijao. Koncipiran na tri različite scene, on, danas, kao da je sastavljen od nekoliko različitih minifestivala. Što je naročito naglašeno pokretanjem projekta Xenophonia, kao proljetnog izdanja Festivala, koji je već u svom prvom izdanju gotovo zasjenio glavni festivalski program.

Jedina ozbiljna zamjerka organizatoru odnosi se na propuštanje prilike da se festivalski sadržaji dokumentuju i sačuvaju od zaborava. Neprosto je neprihvatljivo da neki prekrasni trenuci nisu snimljeni i učinjeni dostupnim u video ili audio varijanti. To se, prije svega, odnosi na kolaboracije izuzetnih umjetnika, formirane specijalno za Festival, koje su iznjedrile fantastične rezultate, a najvjerovatnije se nikad više neće ponoviti. A, i ako se, slučajno, i ponove, imaće drugačiji sadržaj, značaj i uticaj na naš osjetilni aparat.

No, možda je to i u redu? Možda je do autora ovog teksta, opsjednutog potrebom da sačuva sve izuzetne trenutke u svom životu. Možda je kolekcioniranje komada vremena koliko nemoguća misija i protuprirodno, toliko i zaludno? Možda i ne treba da postoji ništa osim sadašnjosti, da nas nauči živjeti i prekine tu, naročito na ovim prostorima prisutnu, kombinaciju opsesije prošlošću i očekivanja od budućnosti. To neprestano vraćanje i čekanje, u kojima nam prolaze životi.

(zurnal.info)

- Ne možete biti ni na početnoj tački za ulazak u EU, ukoliko nemate vladu koja može da vas predstavlja u Uniji. To upravo paket treba da ponudi, rekao je Gordon na brifingu u Centru za strane novinare u Washingtonu.

On je izjavio da SAD žele zatvaranje Ureda visokog predstavnika u BiH kada se ispune za to predviđeni kriterijumi, jer "tada će Bosna moći sama da donosi svoje odluke, što želimo da postignemo", javio je Glas Amerike.

- Mislimo da on (paket) predstavlja najbolji mogući balans između različitih stavova političkih lidera. Definitivno odražava američko-evropsko jedinstvo, što je takođe važno, kako bi lideri znali da zastupamo isti stav. Nastavit ćemo da radimo s njima kako bi smo postigli taj cilj, rekao je pomoćnik državnog tajnika SAD-a.

Gordon je naglasio da su SAD veoma zainteresovane za situaciju u BiH.

(FENA)

Epidemiolog beogradskog Zavoda za javno zdravlje dr. Nada Milić izjavila je Tanjugu da su u Srbiji do sada potvrđena 244 slučaja oboljevanja od gripe A - H1N1.

Milić je precizirala da novopotvrđenih slučajeva ima 15, od čega šest u Beogradu, po tri u Nišu i Leskovcu i po jedan u Novom Sadu, Ćupriji i Kragujevcu.

(FENA)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Ima tome i godinu i po dana kako sam na nekom drugom mjestu napisao (izvinjavajući se pritom Bakiru Izetbegoviću) kako je Mustafa Cerić stvarni Šef bošnjačke mafije. Eto, „ne prođe od tad ni trinaest Bajrama...“, što bi reklo Zabranjeno pušenje, a Mustafa Cerić nam je definitivno dokazao ko je, šta je, i kakve je mafije šef!

UDBIN SIN

Taj „udbin sin“ kodnog imena Car, ta udbaška špijunčina zadužena za vjersku podršku islamizaciji Armije BiH i, taj otrov koji je otpor agresiji pretvarao u građanski rat, taj, dakle, udbin sin ovih je dana otkrio svoje lice, lice zaštitnika ovdašnje mafije i osobe direktno zainteresirane za podjelu Bosne i Hercegovine. Cerić, udbin sin, jako dobro zna da njegovi mafijaški partneri (od naturaliziranog kriminalca Kelmendija, preko Fazlića, pa tamo do u bh. državljanstvo navrat-nanos primljenog Radončića) samo u takvoj, dakle podijeljenoj, kriminaliziranoj, talibanskoj BiH nikada neće dospjeti tamo gdje i pripadaju, u zatvor ili na groblje - što bi rekao čestiti poicajac Dragan Lukač. Ovih dana obratio mi se jedan od najzajebanijih sarajevskih vodoinstalera. Kaže mi čovjek, i pritom svoje riječi adekvatno dokumetira, da je mafijaška baraba za zgradu Rijaseta (finansijski zaokruženim tajkunskim parama, dakako) naručila četiri wc školjke čija cijena po komadu iznosi šest hiljada maraka! Halooo, ba!!!, vrištim unezvijereno! „Ja,ja, šest milja jarane“, smiruje me vodovoddžija i pritom konstatira da reisovi zovigu zaslužuju i više, i skuplje, i modrenije...

ŽELJNI SLAVE

Tako to hoda kad tuđim rcemku gloginje mlatiš, pomislih u sekundi i okrenuh na CRTU BHT gdje je Cerić održao predavanje Bošnjacima u zemlji i „rasejanju“. Čak nije ni važno to što je mog kolegu Avdu Avdića (mada se i Senad bez ikakvog razumnog razloga i povoda, vidim, trpa u taj voz) i mene optužio da smo islamofobi sa dna kace, bez obzira na to što mog Avdu i moju malenkost Cerić istura kao zadnje hulje kojih pravovjerni muslimani treba da se riješe na svaki mogući način, te unatoč što je vlastitim balilukom i tradicionalnom nepreciznošću u tešku situaciju doveo gospođu Olgu Gregorian i nezaslužene slave željnog kolegu iz SB, Cerić je opet dokazao da uvijek može gore, da može odvratnije. I šta da mu čovjek sada radi? Da ga podsjeti na to kako se po nalogu zloglasne UDBA-e svojevremeno ukazao u Čikagu? Ili da ga podsjeti kako se uz pomoć SDA i Hidrogradnje dokopao dvjesto i nešto kvadratnih metara stambenog prostora u vili bivšeg komunističkog moćnika u centru Sarajeva? Ili kako je onaj policajac usred rata iz MUP-ovog OBL-a preko noći prekomandovan na prvu liniju na Žuč nakon što je Cerića bez ahmedije kroz prozor „vidio u elementu sa mladom...“? Ili kako je efendija osigurao stan u Beču?....Otišlo bi to, realno, predaleko!

Zato nam jedino preostaje da i ubuduće Cerića posmatramo isključivo kao glasnogovornika bošnjačke mafije i da se nadamo da i u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, u toj, vjerujem, čestitoj instituciju, još uvijek ima vjernika, da ima ljudi, koji znaju sve o osobi koji je ahmediju zločinački stavio u funkciju krupnog kapitala i wc školjki od šest milja...

U pucnjavi u vojnoj bazi Fort Hood u Texasu poginulo je 12 osoba dok ih je trideset povrijeđeno. Pretpostavka vojnih zvaničnika je da je ubistva počinio psiholog zaposlen u bazi američke vojske. Ubica, koji je preživio nakon što je pogođen četiri puta, identifikovan je kao major Nidal Malik Hasan. Za vrijeme dužnosti, odjeven u vojničku uniformu i naoružan automatskim pištoljema, on je sasuo kišu metaka u gomilu vojnih službenika i civila koji su se nalazili unutar medicinskog centra za tretman vojnika koji odlaze na teren van američkog kontinenta, saopštili su vojni zvaničnici.

Radi se o oružanom napadu sa najvećim brojem žrtava u nekoj američkoj vojnoj bazi na području SAD-a uopšte. Sve žrtve, uglavnom vojno osoblje te dvoje civila, pobijeni su na istom mjestu. Nakon prvih pucnjeva, na napadačevu vatru odgovorili su prisutni vojni službenici. Major Hasan ustrijeljen je prvim mecima koje je ispalila osoba koja je takođe ranjena u pucnajvi. Prvi izvještaji s mjesta nesreće govorili su kako su u razmjeni vatre poginuli i napadač i službenica koja je uzvratila vatru.

Osam sati nakon pucnjave, portparol u bazi, izjavio je da je major Hasan, kojeg je identifikovao kao jedinog napadača i koji je pogođen četiri puta, smješten u bolnicu u bazi, gdje se nalazi pod stalnom vojnom prismotrom, i ne nalazi se u životnoj opasnosti. Drugi vojni portparol izjavio je da je njegovo stanje kritično. Nije rečeno u kakvom je stanju povrijeđena službenica koja je ustrijelila Hasana.

Ranjeni napadač nije u mogućnosti da govori sa istražiteljima, tako da je više detalja o pozadini njegovog napada za sada nepoznato. Prema izjavama zvaničnika države Texas, major Hasan uskoro je trebao biti raspoređen na dužnost u Iraku ili Afganistanu.

Vojni zvaničnici tvrde da terorizam nije isključen, no prvi rezultati istrage ne ukazuju na to da se radi o terorističkom napadu. Radne kolege napadača ispričale su kako je Hasan uvijek govorio o tome kako se nada da će predsjednik Obama povući trupe iz Afganistana i Iraka i zalagao se da spriječi odlazak svoje jedinice na ratišta u Iraku ili Afganistanu.

Predsjednik SAD Barack Obama nazvao je pucnjavu stravičnim izlivom nasilja i pozvao Amerikance da se pomole za poginule i povrijeđene.

- Teško je kad naši muškarci i žene ginu u borbama izvan Amerike. Stravično je pogotovo kad se to dogodi u američkoj bazi na američkom tlu, rekao je predsjednik Obama.

Predsjednik Obama zatražio je da se provede detaljna istraga koja će dati odgovore i na najsitnije detalje ovog tragičnog događaja. Prema vojnim podacima, major Nidal Malik Hasan rođen je u mjestu Virginia, neoženjen je, nikada nije služio van granice i u dosijeu nema podataka o religiji.

Fort Hood je inače najveća aktivna vojna baza u SAD-u i bila je glavni centar za trupe raspoređene u misije u Iraku i Afganistanu. Baza je ubrzo poslije pucnjave zatvorena, a svo osoblje osim osnovnog je pušteno kući. Škole su zatvorene i na ulicama je pustoš, građani su se povukli u svoje domove.

FBI je na teren odmah poslao veliki broj agenata koji će pomoći istragu. U toku dana ispitano je preko stotinu lica. Oružje koje je koristio napadač pronađeno je na licu mjesta i prema izjavama zvaničnika, najvjerovatnije se ne radi o službenom oružju. Također, istražitelji će detaljno provjeriti podatke na kompjuteru i telefonu napadača te ispitati saradnike, rodbinu i prijatelje kako bi dobili jasan profil počinioca i eventualno doznali šta su motivi ovog događaja.

Ovaj čin će bez sumnje, s obzirom na Hasanovo jordansko muslimansko porijeklo, ponovo produbiti nepovjerenje američkih građana na muslimane u Americi. Stoga je muslimanska zajednica u SAD-u osudila pucnjavu kao gnusan incident te izjavila da muslimani Amerike dijele mišljenje sa predsjednikom Obamom po pitanju tragedije u Fort Hoodu. Zajednica je također naglasila da cijela organizacija suosjeća sa familijama poginulih i ranjenih.

To je regulirano Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, koji je danas usvojila Narodna skupština RS-a. Izmjene i dopune ovog zakona usaglašene su s odredbama Okvirnog zakona o srednjem stručnom obrazovanju i obuci u BiH i Zakonom o obrazovanju odraslih.

(FENA)

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izrazio je zadovoljstvo posjetom i ocijenio veoma bitnom podršku Velike Britanije na bh. putu ka NATO savezu, koji je prioritetan vanjskopolitički cilj za BiH s obzirom na to da je i predata aplikacija za Akcijski plan za članstvo u NATO-u (MAP).

Komšić je kazao da će NATO biti dobra preporuka za ulazak BiH u EU.

Miliband je istakao da Velika Britanija podržava ulazak BiH u NATO i EU te da put do ovih ciljeva nije jednostavan, ali da ih je, uz zajedničke napore predstavnika međunarodne zajednice i domaćih predstavnika, moguće ostvariti.

- Članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a je velika prednost i velika odgovornost za BiH - kazao je Miliband i izrazio nadu da će Velika Britanija, koja je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, uspješno sarađivati s BiH.

Butmirski proces, u kojem su zajednički partneri Evropska unija i Sjedinjene Američke Države, Miliband je ocijenio kao dobru priliku za razvijanje dijaloga i donošenje rješenja koja će ubrzati stvari naprijed za BiH.

Na njegovu konstataciju da će "priključenje BiH u Evropsku uniju i NATO bez napretka butmirskog procesa biti vrlo teško", član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić je istakao da je začuđen vezivanjem butmirskog procesa za priključenje BiH NATO-u.

Dodao je da nije dobro razvijati kulturu nepoštivanja međunarodnih sporazuma te da bi BiH, ako bi prihvatila rezultate kršenja Dejtonskog sporazuma, bila još dalje od članstva u EU i NATO savezu.

Član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović je kazao da je budućnost BiH u euroatlantskim integracijama te dodao da na tom putu ima problema, nerazumijevanja jednog dijela međunarodne zajednice, ali da to nije razlog zaustavljanja zemlje na njenom euroatlantskom putu.

Transformacija Ureda visokog predstavnika je neophodna da bi BiH mogla aplicirati za kandidatski status u EU, kazao je Radmanović i dodao da BiH nezasluženo zaostaje na evropskom putu u odnosu na zemlje iz regije, saopćeno je iz Predsjedništva BiH.

(FENA)

Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Stanislav Čađo potvrdio je novinarima u Banjoj Luci da, u ovoj akciji koju provode policije oba entiteta, dosad je obradom obuhvaćeno više od 60 osoba, lišeno slobode njih 35, a pretres se radi na 70 lokacija na prostoru RS-a, Federacije BiH i Brčko Distrikta.

Policije su dosad zaplijenile sedam kilograma skanka, određenu količina heroina, tableta ekstazi te opreme koja služi za distribuciju narkotičkih sredstava.

Otkrivena je i veća količina automatskog oružja, različitih vrsta eksploziva, ručnih bombi, pištolja, mobilnih telefona, kao i određena količina novca za koju se pretpostvlja da potječe iz vršenja ovih krivičnih djela.

Akcija se provodi pod koordinacijom Specijalnog tužilaštva RS-a, a u saradnji s Okružnim tužilaštvom Doboj.

U akciji učestvuju operativni dijelovi MUPRS-a, Uprava kriminalističke policije, jedinica Specijalne policije, centri javne bezbjednosti Banja Luka, Doboj, Bijeljina, Istočno Sarajevo, te Federalna uprava policije, kantonalni MUP-ovi te policija Brčko Distrikta.

Akciju „Gradina“ počeo je 2008. godine CJB Doboj, a u saradnji s Upravom kriminalističke policije MUPRS-a, dok je slobode lišeno više osoba i oduzeta veća količina droge.

(FENA)

Intervju Aleksandra Stankovića sa Emirom Kusturicom sniman danas na Mokroj Gori za emisiju Nedjeljom u 2 prekinut je nakon nekoliko pitanja koja se kontroverznom režiseru nisu svidjela. Na Stankovićevo pitanje o Kusturicinom druženju sa Slobodan Miloševićem tokom granatiranja Sarajeva ovaj je odgovorio da je to morao. Sljedeće pitanje o poređenu režiserove izjave kako su ljubavne poruke Miloševića upučene njegovoj supruzi Miri iz haške sudnice dirljive i može li ih porediti sa porukama Adolfa Hitlera Evi Braun isprovocirala su Kusturicu a traženje objašnjeje podrške haškom osuđeniku Anti Gotovini bila su mu dovoljna da prekine snimanje i nakon četrdesetpetominutne galame na ekipu HRT-a oduzme snimljene kasete. Stanković za Žurnal kaže da je mogao pretpostaviti prekid intervjua ali nikako siledžijsko ponašanja svog sagovornika.

Čime ste tačno isprovocirali Kusturicu pa je prekinuo snimanje?

- Konkretno pitanjima o njegovom nacionalizmu i odnosu sa Miloševićem, zašto štiti Ratka Mladića, ta pitanja su ga iživcirala.

Da li je Kusturica bio drzak?

- Nije. U toku intervjua je bilo sve uredu. Intervju je bio kao i svaki drugi , digresija, izjava, pitanje, odgovor i tako dalje. Tako, poslije intervjua je bio veoma drzak, svašta nam je izgovorio, 45 minuta nas je držao i verbalno maltretirao i uzeo nam snimljeni materijal.

Znači, bukvalno Vam je silom uzeo kasete?

- Doslovice je bilo tako. Na početku nismo dali ali poslije 45 minuta smo mu dali kazete da bi se izvukli odatle. Ne mogu reći da je bilo fizičkog nasilja, toga nije bilo, ali je bila rečenica: kazete na sunce pa onda možeš otići.

Kusturica je za RTV Srbija izjavio da ste Vi zaboravili kasete?

- Čujte, može on svašta izjavljivati.

Tvrdi da će Vam u ponedjeljak vratiti kasete. Vjerujete li mu?

- Ne vjerujem.

Jeste li očekivali ovakvo nešto?

- Ne, mislim, očekivao sam da može doći do prekida intervjua ali ne i do maltretiranja poslije toga. Očekivao sam da čovjek može odreagirati premda smo on i ja razgovarali ranije i sve je proteklo u najboljem redu. Čak sam u tom razgovoru rekao da ja mislim da je on srpski nacionalista. On je rekao da to nije ali da o tome možemo razgovarati u emisiji. Rekao je sva pitanja su dozvoljena, ja imam potrebu objasniti hrvatskoj javnosti o čemu se radi i završilo je tako kako je završilo.

Koliko ste dogovarali intervju?

- Dogovaramo se od proljeća. On je već u proljeće rekao da može, međutim, tada ja nisam mogao. Tako da smo sada napravili, odnosno nismo.

Poznati ste kao uporan novinar koji postavlja škakljiva i provokativna pitanja. Pretpostavka je da je i on znao za to. Zašto je po Vašem mišljenju uopšte pristao na intervju ako nije bio spreman da odgovara na takva pitanja?

- To sam ga i ja pitao i on mi je doslovice odgovorio: ja nisam znao ko si ti. Nisam se dobro informirao.

Šta ste ga još željeli pitati?

- Trebali smo razgovarati o tom njegovom identitetu, o tome što se on pronašao u pravoslavlju. Ja protiv toga nemam apsolutno ništa ali trebali smo razgovarati o tome. O njegovoj religioznosti, o filmu koji snima, šta će raditi ubuduće. Bilo je tu dosta tema za razgovor i imao sam, ja mislim, tema za dvije emisije, ali eto...

Ako nekim čudom pristane na novi intervju ili nastavak ovoga da li će te pristati?

- Ne bih imao ništa protiv. Na neutralnom terenu.

Čini li se Vama da Kusturica u posljednje vrijeme često mijenja priču, da se dodvorava?

- On je imao potrebu da dokaže hrvatskoj javnosti da nije to za što se izdaje, međutim, mislim da je izabrao najgori način da to pokaže. On je prije intervjua govorio da želi hrvatskoj javnosti objasniti da on nije četnik sa nožem u zubima, međutim, nije pokazao da je četnik ali je pokazao da je osoba sklona nasilju.

(zurnal.info)

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!

Osamnaest učenika u Potočanima kod Livna vole svoju trošnu školu iako nemaju školsko zvono, kuhinju, biblioteku, niti salu za fizičko. Peć na drva grije učionice, a vode često nestaje pa su kanisteri uvijek spremni. Ovu su školu zaboravili svi koji trebaju brinuti o njoj pa su roditelji prije tri godine počeli sami da je renoviraju. Od kuće su donosili namještaj, novac izdvajali koliko je ko mogao a sa poslova dolazili pravo u školu, ne da bi pohađali večernju nastavu nego bez naknade radili majstorski posao. Učiteljica Marija Marinčić kaže da su učionice izgledale kao katakombe. Danas su učionice zagrijane i prijatne. To, međutim, nije dovoljno za kantonalnu inspekciju koja želi zatvoriti školu, slati učenike na put od nekoliko kilometara i poništiti trud njihovih roditelja.

U još gorem stanju je škola u Golinjevu. Tamošnjih 28 učenika moraju u gumenim čizmama proći poplavljeni hodnik svaki put kada padne kiša ili snijeg. Voda curi niz memljive zidove, toalet nije popravljan još od pravljenja zgrade pa uprkos trudu zaposlenih izgleda kao da nije čišćen godinama a sijalice u hodniku ne smiju niti postaviti zbog vlage. Još desetak škola u okolini Livna, prema mišljenju inspekcije, nije uslovno za nastavu pa će vjerovatno biti zatvorene ako za dva mjeseca ne poduzmu nešto. Direktora Uprave za inspekcijske poslove Dubravka Kovačevića pitali smo šta će biti sa djecom ako se škole zatvore?
- Šta me briga. To nije moj posao – kaže jasno Kovačević.

Bajkoviti planovi za učionice

To bi trebao biti posao općine, kantonalnog i federalnog ministarstva obrazovanja. Ali oni imaju drugi plan. Reforma školstva koju su pripremali službenici u klimatiziranim kancelarijama predviđa ujedinjavanje škola što znači zatvaranje malih seoskih nastava i slanje djece u velike područne ili centralne škole autobusima ili kombijima.
- To je jeftinije nego renoviranje tih škola – kaže Darko Jozić, direktor osnovne škole Ivan Goran Kovačić, jedne od dvije centralne škole u Livnu.

U ovu školu ide 800 djece a još 500 njih u tri veće područne i sedam malih škola. Uprkos daleko boljim uslovima od manjih škola, ni ova ne može pratiti preporuke ministarstava o broju djece u razredima, vannastavnim aktivnostima i opremljenosti. Učiteljica Marija iz Potočana kaže da planovi i propisi teško da imaju veze sa stvarnošću i da umjesto reforme djeca imaju užasne uslove.
- Dobili smo naputke kako raditi. Sve je to divno i bajkovito. Kod nas su na podu bile daske i prašina a mi bismo trebali sjediti na podu, trebamo imati izlete a ne daju nam novac za prevoz – kaže ona, a do kakvih apsurda dolazi zbog nerealnih propisa najbolje govori zabrana pušenja u nastavničkoj zbornici iako ova škola uopšte nema zbornice!

Sve do prošle godine, škola u Potočanima je imala samo jednu učionicu. Tek je nedavno nabavljena tabla a od ove godine dvije vrijedne učiteljice imaju katedre.
- Ja sam govorila da mi ne treba sto, važnije je djeci kupiti opremu ali su roditelji insistirali na tome – kaže Marinčićeva.

Njena kolegica u učionici na spratu Marija Đuran sjedi na kućnoj fotelji koju je donirao jedan od roditelja. Među njihovim donacijama su i ormari, rasvjeta, dvije peći kao i fasada školske zgrade. Tek nakon toga opština se sjetila da ova škola postoji i donirala im prozore i vrata. Od skupljenog novca u selu roditelji su laminatom zamijenili stari prašnjavi pod. Kažu da su se već dobro iscrpili, novčano i fizički.
- Mislili smo da neko mora brinuti o školi ali kada smo vidjeli da ne brine sami smo počeli raditi. Od kruha smo odvajali. Mi imamo jednu platu jer samo muž u porodici radi – kaže Marija Bošnjak, majka dvoje učenika.

Biljanu Perišu ljuti što odluke donose ljudi punih novčanika iz udobnih kancelarija.
- Roditelji se ništa ne pitaju – kaže Periša i dodaje da su baš u učionici gdje sjedimo političari pravili predizborne skupove: Svi su to vidjeli.

Kantonalna inspektorica u ovoj je školi vidjela neuslovan toalet, jednu učionicu sa betonskim podom, ciglama zazidan prozor u hodniku i potpuni haos oko zgrade. Učiteljica Marija i roditelji kažu da su tada bili radovi pa je moralo biti tako. Ne bi ni sami slali djecu u neuslovnu školu ali nemaju drugog izbora a školovanje im je na prvom mjestu.
- Ispalo je da se ne vidi njihov trud koji je zaista velik – kaže učiteljica Marinčić.

Lokalnim vlastima ne zamjere toliko što im svih ovih godina nisu pomogli ali ih boli nepoštovanje njihovog dobrovoljnog rada.
- Kad smo mislili da ćemo dobiti pohvalu mi dobismo pljusku – objašnjava Vinka Lozančić i jasno kaže da djecu neće slati u Livno u školu jer za to nema niti vremena niti novca: Ne bi stigla ručak napraviti. Ako treba ja ću ga kod kuće učiti slova.

Džipovi, regresi i miševi

Velika provjera Uprave za inspekcijske poslove Hercegbosanske županije u oko 50 osnovnih i srednjih škola ovog kantona završila je poražavajućim saznanjem da je otprilike svaka peta osnovno škola neuslovna.
- U srednjim školama je prolazno stanje ali je u osnovnim katastrofalno. Sanitarni čvorovi su neuslovni, drvene obloge su dotrajale, prozori su zakovani pa se učionice ne mogu provjetriti, zgrade prokišnjavaju – kaže inspektor Kovačević koji je spornim školama dao rok od dva mjeseca za popravak uslova ili će u morati naložiti njihovo zatvaranje.
Kaže da će insistirati na poboljšanju uslova za mališane uprkos pritiscima koje već ima.
Najgore stanje zatečeno je u područnim osnovnim školama Megdan i Potočani. Brojne nepravilnosti utvrđene su i u područnim školama Podhum, Golinjevo, Ljubunčić, Zagoričani i Držanlije, piše u njegovom izvještaju.

Vinka Lozančić kaže da joj je žao što ova inspekcija nije došla tri godine ranije da vidi deke umjesto vrata učionice i miševe kako trče iz prostorije u prostoriju.
- Učiteljica nije imala di sist – prisjeća se Vinka i kaže kako ne može riječima opisati koliko im znače njihove dvije učiteljice dok joj se u očima pojavljuju suze.

A u posjeti školama je prije otprilike tri godine bila Meliha Alić, federalna ministrica obrazovanja. Jozić kaže kako je bila šokirala izgledom i uslovima sportske dvorane. Obećala je pomoći da se ona renovira ali je Jozić od tada nije ni vidio ni čuo.

Zatvaranje škole moglo bi značiti puno više od dječijeg putovanja do nove škole. Jedine dvije institucije u selu su škola i crkva, kaže učiteljica Marija. Ako vlasti zatvore školu ljudima i njihovoj djeci će ostati jedino da se mole. Povratak koji je u Potočanima u porastu mogao bi dobiti obrnut tok. Ako nema škole ljudi imaju više razloga za odlazak iz već teškog seoskog života, smatra Marija, koja si ne može priuštiti lakiranje noktiju jer svaki dan mora prije nastave naložiti vatru i održavati je dok posljednji učenik ne izađe iz učionice.

Još jedan od argumenata protiv zatvaranja seoskih škola jeste kvalitet nastave koju dobiju u manjem razredu. Učiteljica poznaje sve svoje učenike i ima više vremena za svakog od njih.
- Ovdje imaju priliku raditi i više nego u velikoj školi – kaže Marija.
Premještanje djece iz škola na koje su navikli može se odraziti i na njihov uspjeh. Mališani iz Potočana ne žele seliti.
- Djeca su čula kako mi pričamo o zatvaranju i razočarali su se. Oni su radili sa nama i za njih bi to bila katastrofa – kaže Marija Bošnjak.
Ovi roditelji žele što je prije moguće obnoviti svoju školu i od starog dijela koji je ranije bio dom kulture a sada se ne koristi napraviti školsku dvoranu.

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!

Potočani
{slimbox images/Reportaze/Livno/1.JPG,images/Reportaze/Livno/1.JPG;images/Reportaze/Livno/2.JPG,images/Reportaze/Livno/2.JPG;images/Reportaze/Livno/3.JPG,images/Reportaze/Livno/3.JPG;images/Reportaze/Livno/4.JPG,images/Reportaze/Livno/4.JPG;images/Reportaze/Livno/5.JPG,images/Reportaze/Livno/5.JPG;images/Reportaze/Livno/6.JPG,images/Reportaze/Livno/6.JPG;images/Reportaze/Livno/7.JPG,images/Reportaze/Livno/7.JPG;images/Reportaze/Livno/8.JPG,images/Reportaze/Livno/8.JPG}

Golinjevo
{slimbox images/Reportaze/Livno/9.JPG,images/Reportaze/Livno/9.JPG;images/Reportaze/Livno/10.JPG,images/Reportaze/Livno/10.JPG;images/Reportaze/Livno/11.JPG,images/Reportaze/Livno/11.JPG;images/Reportaze/Livno/12.JPG,images/Reportaze/Livno/12.JPG;images/Reportaze/Livno/13.JPG,images/Reportaze/Livno/13.JPG;images/Reportaze/Livno/14.JPG,images/Reportaze/Livno/14.JPG;images/Reportaze/Livno/15.JPG,images/Reportaze/Livno/15.JPG;images/Reportaze/Livno/16.JPG,images/Reportaze/Livno/16.JPG}

Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, Livno
{slimbox images/Reportaze/Livno/17.JPG,images/Reportaze/Livno/17.JPG;images/Reportaze/Livno/18.JPG,images/Reportaze/Livno/18.JPG;images/Reportaze/Livno/19.JPG,images/Reportaze/Livno/19.JPG;images/Reportaze/Livno/20.JPG,images/Reportaze/Livno/20.JPG;images/Reportaze/Livno/21.JPG,images/Reportaze/Livno/21.JPG;images/Reportaze/Livno/22.JPG,images/Reportaze/Livno/22.JPG;images/Reportaze/Livno/23.JPG,images/Reportaze/Livno/23.JPG}

(zurnal.info)

 Samo što je sa stranica crne hronike sišla vijest o hapšenju Petra Cvijetinovića iz Bijeljine, zvanog Pero Maljutka, javnosti poznatog po tome što se po BiH, Srbiji, ali i Hrvatskoj, lažno predstavljao kao premijer Republike Srpske Milorad Dodik i tražio novčanu pomoć za liječenje teško bolesnog prijatelja ili siromašne djevojčice, u Republici Srpskoj otkriven je još jedan u nizu slučajeva iznuđivanja novca.

Dok je lažni Dodik molio naivne pojedince i preduzeća da uplate novac na određeni račun kako bi se platilo skupo liječenje, ne libeći se da uzme i gotovinu, najnoviji prevarant iz Prnjavora predstavlja se kao član nevladine organizacije koja prikuplja novac uz blagoslov mlađahnog načelnika opštine Darka Tomaša, inače člana SNSD-a.

POLICIJSKA ZAŠTITA

Tako je Zoran Žunić iz Bosanskog Broda uspio da prevari otpravnika Autobuske stanice u Prnjavoru, Vladeka Šikoru za 300 KM, kojem je za “donirani” novac obećao reklamne majice sa logom preduzeća. Slučaj je otišao toliko daleko da je reagovala i opštinska vlast, koja je u obraćanju javnosti navela da je zbog saznanja da su “neki od privrednika namjeravali da doniraju novac” lažnom aktivisti NVO, lopova prijavila policiji.

Ovo nije prvi, a ni posljednji slučaj da se dosjetljivi prevaranti kriju iza imena, lika, ili glasa neke javne osobe, najčešće političara, i tako lako i brzo dođu do novca. Istina, Žunić je, neka ne zamjeri, sitan lopov. Drugi, veći i opasniji, varaju za veće sume, prijete i ucjenjuju.

Proljetos je na svjetlo dana izašla afera iznuđivanja novca u opštinama banjalučke regije, gdje je samo u Čelincu, na prevaru, od nekoliko lokalnih biznismena uzeto oko milion i po konvertibilnih maraka. Lanac prevare prekinuo je privatni preduzetnik iz Čelinca i poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, Ilija Vujičić, koji je policiji prijavio Vidosava Jungića iz Čelinca za pokušaj iznude 80.000 eura.

Jungić je danima pratio svoju žrtvu i pokušao da ga ucijeni prijetnjom njegovoj porodici, što je Vujičića i primoralo da zatraži zaštitu od policije.

Vidosav Jungić nije ucjenjivao samo Vujičića, već i pomoćnika ministra finansija u Vladi RS Jovu Radukića, desnu ruku ministra Aleksandra Džombića, takođe Čelinčanina. Naravno, nije bio usamljen u ovom poduhvatu. Na djelu je organizovana grupa koja se po Banjaluci i okolini odavno bavi kriminalnim poslovima, uglavnom iznuđivanjem, reketiranjem, ali i kamatarenjem zbog kojeg su neki ostali i bez krova nad glavom, a mnogi bez preduzeća i pozamašne imovine. Ovo posljednje dogodilo se braći Željku i Molovanu Noviću iz Kotor Varoši, koji su novac uzimali pod kamatu, uredno vraćali glavnicu s kamatom, a onda su uslijedile ucjene i prijetnje. Tako su braća Nović ostala bez tri šumska traktora, dva auta, motocikla... Kamatari su išli dotle da su im novac iznuđivali prijetnjom da će jednog od njih baciti s mosta ili da će “dovesti pedere da ih j...”

U ovom slučaju optužen je Goran Vrhovac iz Čelinca, dok je Damir Ostojić saslušan i oslobođen svake sumnje. Nezadovoljna braća Novići po advokata su otišli čak u Bijeljinu, jer sumnjaju u sprege policije, sudija i advokata u Banjoj Luci. Oni kažu da su im ucjenjivači rekli kako imaju policajce koji rade za njih i sve im dojavljuju, te da u šaci drže i neke visoke funkcionere, čija imena Novići ne pominju ni policiji ni novinarima.

PRIJETNJA DODIKU

Zanimljivo je da se Ilija Vujičić pokazao kao najtvrđi orah. On se obratio i svom stranačkom šefu, Miloradu Dodiku, ali i ministru unutrašnjih poslova Stanislavu Čađi i od njih zatražio da zaštite njega i njegovu porodicu, ali i da zaustave kriminalce koji su uzimali novac od privatnika pod kamatu, tvrdeći da tako skupljaju i peru pare za finansiranje SNSD-a. Naravno, sve dok iznos preuzetog novca ne bi dostigao značajniju cifru. Tada bi, po pravilu, isplata kamata prestajala, a “pošteni biznismeni” i “stranački aktivisti” netragom nestajali.

Vujičić je “priprijetio” Dodiku da će istupiti iz stranke ako se stvari ne istjeraju na čistac, a izašao je i u javnost, otvoreno govoreći u medijima o svemu što ga je snašlo. Banjalučka Alternativna televizija u više navrata objavila je ovu priču, dok se većina medija zadržala na prenošenju šturih policijskih saopštenja. Ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo izbjegava da govori o ovom slučaju, najčešće tvrdeći da je istraga u toku i da je stvar osjetljiva. Kako i ne bi bila kada neki tvrde da su u sve bili uključeni i pojedini inspektori policije.

Svi ovi slučajevi imaju jednu zajedničku nit koja ih veže za vladajuću stranku u Republici Srpskoj. Iza autoriteta lidera SNSD-a Milorada Dodika krio se i “junak” s početka priče, Pero Maljutka, koji je svoju glumačko-prevarantsku karijeru započeo u Bijeljini. Kada je u svom gradu postao svima znan i kada mu priča o skupljanju novca za liječenje teško oboljelih nije prolazila, odlučio je da fizičku sličnost sa Dodikom unovči u Srbiji, gdje je i uhapšen nedavno. Ovom hohštapleru pošlo je za rukom da imitirajući Dodikov glas i pokrete prevari čak i velika imena srpskog biznisa, vlasnika “Comtrade-a” Veselina Jevrosimovića i “East pointa” Zorana Drakulića, koji su priznali da su bili mete lažnog Dodika. Vlasnik kompanije za proizvodnju vojne opreme, Mile Dragić, “primio” se na Maljutkinu priču o bolesnom djetetu i uplatio 2.000 eura.

Pero Maljutka, za kojim je MUP RS tragao od aprila 2007. godine zbog prevare je osuđen na godinu i po dana zatvora. U predizbornoj kampanji 2006. godine Petar Cvijetinović je od direktora preduzeća “Milinvest” iz Ugljevika, "Gumatekt" iz Bijeljine, "Elektro-Bijeljina", zatim vlasnika "Jovanović komerca", "Limar Rajka", prodavnice "Saša" i poznate bijeljinske poslastičarnice "San Marko", na ime priloga za SNSD uzeo više od 20.000 maraka.

ŽRTVE IZ DODIKOVOG DRUŠTVA

Cvijetinović je porijeklom iz Tuzle, a nadimak Maljutka stekao je tokom rata, nakon što je stradao od istoimenog projektila. Nakon ranjavanja bio je jedno vrijeme lični vozač Biljane Plavšić, a potom i Svetozara Mihajlovića, dok je ovaj bio u Vijeću ministara BiH, kada i započinje njegov uspon. Tu je Maljutka i došao do brojnih ličnih kontakata, brojeva telefona, što mu je uz poznavanje budućih žrtava i njihovih navika, omogućilo da se bez problema lažno predstavlja i bez većih teškoća ih prevari. Nerijetko se predstavljao i kao jedan od Dodikovih ministara, vjerovatno računajući da je njihov lik manje poznat, a time i manja šansa da bude razotkriven. Da bi se shvatilo koliko je umješnosti, ali i hrabrosti Maljutka pokazao, dovoljno je reći da je uspio prevariti i Matu Anđelića, direktora Parka prirode Blidinje, a da su se na njegovom udaru našli direktor Banje Vrućice Zdravko Ostojić, vlasnik lanca apoteka u Banjaluci Anđelko Kozomara, nekadašnji vlasnik Tropik centra Mirko Risović, bivši vlasnik “Milke” Laktaši Vukašin Vojinović, vlasnik “Ideal petrola” Nenad Luburić, gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović, zvornički biznismen Dragan Spasojević i mnogi drugi među kojima ima i Dodikovih saradnika i prijatelja.

Jedan od Maljutkinih poznanika ispričao je za novine da je ovaj još dok je bio na ratištu devedesetih godina govorio kako će otimati novac od bogatih i davati sirotinji, jer navodno nije bio zadovoljan kako narod živi u ratu, a i poslije njega. Neostvareni Robin Hud iz Bijeljine (nema dokaza da je novac davao sirotinji) ipak je dolijao, bez obzira što je dugo uspijevao da izmiče zakonu koristeći iskustva stečena u policiji.

Vodeći svoju “humanitarnu akciju”, na čijem spisku “donatora” su desetine direktora i vlasnika preduzeća, Maljutka je pokazao dokle seže ljudska naivnost, ali i servilnost ovdašnjih biznismena prema političarima, u čije ime je uspio da, prema nekim procjenama, sakupi gotovo 100 000 eura.

Onima koji poznaju ljude kojima se obraćao za “pomoć”, ali i one u čije ime ih je kontaktirao, jasno je da je Maljutka bio jako dobro informisan o njihovim poslovnim i prijateljskim relacijama. Mnogi od viđenijih biznismena od sramote nisu mogli da priznaju, niti da prijave policiji kako su i oni bili žrtve prevare, što je vjerovatno i otežalo istragu i usporilo Maljutkino hapšenje.

Dobro upućeni tvrde da je Maljutka svojevremeno bio u vrlo bliskim odnosima sa pojedincima iz Dodikovog užeg okruženja, što ga je u početku vjerovatno i štitilo, sve dok “Dara nije prevršila mjeru”.

Ako bi se poslije svega trebao izvući nekakav zaključak, on bi mogao biti sažet u formi konstatacije da veliki lopovi ne trpe miješanje u VLASTiti posao. Osim ako neko od “sitnih” nema valjane činjenice kojima ih može ucijeniti. Otud se Maljutka donedavno slobodno šetao po Bijeljini, Loznici, Beogradu, Novom Sadu... Otud se i dalje slobodno šetaju mnogi koji su, kako stvari stoje, po Banjaluci, Čelincu, Kotor Varoši... po ko zna kuda, najprije radili za nečiji (partijski, šefovski, policijski, rođački) a onda za svoj groš.

Mnogi od njih, radeći u službi kao vozači, lični ili stranački kuriri, policajci, imali su priliku da vide kako se “sakuplja” novac - “za partiju”, “za skrivanje Radovana”, “za srpsku stvar”, za razne vidove “pomoći”. Tako su i došli na ideju da razviju vlastiti biznis, obezbijeđen “ustima koja ćute kao zalivena”.

Nekada uspješna firma za proizvodnju sapuna i deterdženata - Astro - pod čudnim je okolnostima završila u stečaju i čini se planski upropaštena. Privatizacija i oživljavanje ove firme nije uspjelo, pa je na koncu imovina rasprodana da bi se namirili dugovi. Atraktivno zemljište na kraju je kupila kompanija AGradnja Nihada Imamovića po nekoliko puta većoj cijeni od one za koju je isto zemljište godinu ranije kupila kompanija Vinojug.

Priča sa mnogo nejasnoća o ovoj, sada spornoj lokaciji, počela je nekoliko godina prije nego ju je kupila Imamovićeva kompanija AGradnja. Privatizacija Astroa prodajom za certifikate završena je krajem 2002. godine i ukupna vrijednost kompanije tada je procijenjena na 4.823.250 maraka. Bez novog ubrizganog kapitala Astro je počeo trgovati sa gubicima i sve se više zaduživao. Nešto više od godinu dana nakon upisa certifikata tadašnji direktor Sead Kurtagić proglašava stečaj. U periodu od privatizacije do pokretanja stečaja broj radnika Astroa se smanjio sa 430 na 140. Stečajni upravnik, Emir Bajramović, tada odlučuje prodati imovinu ove firme kako bi izmirio dugove. Rizah Softić, predsjednik Udruženja dioničara, akcionara i udjeličara Bosne i Hercegovine smatra da je tada napravljena jedna od najvećih grešaka.

- Počeo je polako da prodaje što je van pameti, osuđujemo Bajramovića zbog toga. Nije došao na ideju da uradi program reorganizacije. Kad si bolesnik, izlječenje tog bolesnika je reorganizacija. Ne možemo da vjerujemo da to nije moglo biti u Astrou – kaže Softić i objašnjava da su postojala i druga rješenja: Stečaj se ne rješava prodajom imovine. Kad imaš kuću, štalu, dva auta, prodaš jedno auto i nastaviš da radiš, ne prodaješ sve.

On smatra da je na stečajni postupak izlobiran, te da je Astro definitivno mogao nastaviti proizvodnju.

Umjesto toga, svoje najveće bogatstvo, zemljište od 10.500 kvadrata na kojem se nalazi i stara zgrada tvornice proglašena nacionalnim spomenikom, prodaju firmi Vinojug za nešto manje od četiri i po miliona maraka. Trgovačku firmu Vinojug 1999. godine je kupio Izet Gadžo za 75.000 maraka iako je njena početna cijena bila veća od 250.000 maraka. Ta je kompanija, dakle, pet godina nakon svoje privatizacije kupila zemljište po cijeni 15 puta većoj od svoje prvobitne vrijednosti. Da stvari budu zanimljivije, godinu dana nakon kupovine zemljišta, bez ikakvih aktivnosti, ono je prodano kompaniji AGradnja, za nešto više od 14 miliona maraka. 

Na mjestu gdje su se nekada proizvodili sapuni danas je gradilište sa izgrađena tri sprata garaža pod zemljom i neizvjesnim nastavkom radova. Prodaja imovine u stečaju i njena preprodaja sasvim su posebna tema, za drugi dio priče o tome kako se gradi novo lice Sarajeva.

(zurnal.info)