Međutim, Kozarić napominje da broj zabilježenih slučajeva krivotvorenja novca nije značajan za BiH te da KM kao novčanica nije „napadnuta” od falsifikatora da se nadležni ne bi mogli odbraniti.

Trenutna vrijednost novčanica koje su u opticaju u BiH iznosi dvije milijarde i 24 miliona KM, a od toga je 38 miliona novčanica i 198 miliona kovanica.

”Dominacija gotovinskog plaćanja utječe i na kvalitet novca u opticaju, koji brzo opada, a prosječna starost novca u BiH je oko sedam godina, iako je standard papirnih novčanica pet godina”, rekao je Kozarić i dodao da, iako se pokušava da podigne kvalitet novca, od 25 do 30 posto koji se vrati u trezor Centralne banke ide na uništavanje.

U prvih šest mjeseci u BiH povećan je broj slučajava krivotvorenja novčanica, a evidentirano je 1.686 falsifikata novčanica konvertibilnih maraka, kovanica 1.648 komada, a prvi put ove godine zabilježni su falsifikati kovanice od pet KM.

Euro novčanice krivotvorene su u 1.012 slučajeva, a ostalih falsifikovanih novčanica bilo je oko 235.

Za razliku od prošle godine kada je najveća krivotvorena novčanica bila 50 KM, u ovoj godini je to 20 KM, s procentom 48,81 posto, a novčanica od 100 eura dominira među falsifikatima.

Guverner Centralne banke BiH je ukazao da se KM štampa na istom mjestu gdje i euro, a svaka nova serija ima i nivo zaštite, od tri koja se koriste.

Kozarić je, koji je govorio na dvodnevnom regionalnom stručnom seminaru o temi „Nove metode u zaštiti novčanica - iskustva eksperata centralnih banaka i policije”, kazao da se u 2006. i 2007. dogodilo 48 oružanih pljački banaka i pošta i otuđeno je oko 10,3 miliona KM i oko 2,2 miliona eura.

S druge strane, kazao je guverner Centralne banke, u proteklih devet mjeseci ove godine smanjen je broj pljački, odnosno na meti razbojnika je bilo 12 banaka i dvije pošte, a odneseno je 247.000 KM.

On je, pozivajući se na statistiku, kazao da su se pljačke najčešće događale subotom od 8 do 08.30 sati i ponedjeljkom od 16 do 18 sati.

Kada je u pitanju zaštita transporta novčanica, on je napomenuo da je Centralna banka BiH uvela prijevoz blindiranim vozilima sa satelitskim praćenjem, na osiguranju su angažirani i pripadnici Agencije za istrage i zaštitu s dugim cijevima, a i informacije o transportu su poznate malom broju osoba kako bi se smanjio broj mogućih insajdera o terminu, teretu, lokacijama i drugo.

Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Stanislav Čađo ukazao je i da je razvoj savremenih tehnologija omogućio i veću šansu krivičnih djela falsifikovanja, što znači da će tih krivičnih djela biti više u narednom periodu, ali i napomenuo da policija ozbiljnije prilazi otkrivanju tih slučajeva.

U devet mjeseci MUP-u RS-a prijavljen je 81 slučaj falsifikovanih novčanica, a u istom periodu prošle godine evidentirano je 57 slučajeva, što znači povećanje za 47,2 posto.

Učesnike regionalnog stručnog seminara pozdravio je ambasador Švajcarske Konfederacije u BiH Rolf Lenc te generalni direktor firme „MRG Eksport-Import“ Milun Grbović čija je firma i organizator skupa.

(FENA)

Radi se o dokumentu u digitalnoj formi - geografskom informacionom sistemu (GIS), temeljenom na Google Earth tehnologiji koji sadrži činjenice o ratnim događajima u BiH te omogućava pristup dokumentiranim informacijama iz baze podataka IDC-a, ali i drugih organizacija i pojedinaca.

Predsjednik IDC-a Mirsad Tokača istaknuo je na pres-konferenciji da novi projekt predstavlja kvalitativan pomak u sakupljanju činjenica o ratu - ratnim zločinima, kršenju međunarodnog humanitranog prava, konvencija o genocidu i ženevskih konvencija te doprinos demonopolizaciji procesa suočavanja s prošlošću kojim se pokušava manipulirati u političke svrhe.

"Naša je namjera građanima BiH, kao i bh. dijaspori omogućiti sveobuhvatan pristup informacijama u posjedu IDC-a, ali podacima drugih institucija koje su spremne da sarađuju na ovom projektu", kazao je Tokača, uz napomenu da se radi o poslu koji nije završen, te koji će se nastaviti unosom novih, ili korigiranjem već unesenih podataka u skladu sa saznanjima do kojih će se doći.

Bosanski atlas ratnih zločina sadrži 50.000 geokodiranih tačaka, a tim IDC-a dosad je posjetio više od 2.500 mjesta na kojima su zločini počinjeni. Atlas nudi mogućnost za pretraživanje podataka po različitim specifičnim kriterijima, te uvid u geografski preciznu sliku lokaliteta gdje su zločini počinjeni, uz odgovarajuću videopotporu (sadrži oko 3.500 sati videozapisa).

Atlas predstavlja i svojevrsni memorijal svim žrtvama proteklog rata bez obzira na njihovu etničku, religijsku, političku ili socijalnu pripadnost.

Kako je rečeno, ovaj je projekt otvoren za dopunu novim relavantnim činjenicama i dokazima kao što su one sadržane u arhivi Haškog tribunala (ICTY), ili činjenicama o ratnim dešavanjima s prostora eks Jugoslavije, kao i novim sudskim presudama. Atlas može biti koristan za tužitelje, a s obzirom na brz pristup određenim činjenicama.

Svako ko ima pristup Internetu može posjetiti web-portal IDC-a (Hyperlink http:/www.idc.org.ba) i tako dobiti fajlove Atlasa, te koristeći Google Earth zumirati kartu Bosne i Hercegovine, a potom dodatno zumirati sva područja i lokacije na kojima su ratni zločini počinjeni.

(FENA)

 

Elling je bez sumnje jedan od najznačajnijih jazz pjevača današnjice. Svojim albumima zaslužio je osam nominacija za Grammy, već trinaest godina zaredom osvaja nagrade magazina Downbeat, a desetu godinu zaredom žiri kojeg čine muzički kritičari proglašava ga najboljim jazz pjevačem godine, saopćeno je iz direkcije Jazz festa.

 

Za 2008. osim žirija i čitaoci ovog uglednog magazina proglasili su ga najboljim, a istu nagradu peti put od 1998. dodijelili su mu i čitatelji JazzTimesa. Respektabilna je lista umjetnika s kojima je do sada sarađivao, kao i značajnih festivala i koncertnih dvorana u kojima je nastupao. Britanski The Guardian nazvao ga je “istinskim muzičkim fenomenom”.

Sutra, 4. novembra, Elling će u 12 sati u maloj sali BKC-a održati radionicu za mlade muzičare i studente muzičkih akademija, a istu večer u okviru glavnog programa 13. Jazz festa na sceni BKC-a nastupit će Anouar Brahem Quartet.

Riječ je o ansamblu jednog od najpoznatijih arapskih muzičara, po virtuoznosti možda najistaknutijeg. Muzika Anouara Brahema opire se klasifikaciji: u isto vrijeme odgovara svakoj definiciji od jazza do world musica, a opet niti jednoj u potpunosti. U njegovoj muzici prisutni su islamski, afrički i mediteranski muzički utjecaji što nerijetko donosi sasvim nove boje i nove forme muzičkog izraza. Kritičari i publika se slažu da je Brahemova muzika ravna poeziji i jedna od najljepših priča u umjetnosti našeg vremena, saopćeno je iz direkcije Jazz festa.

Publika Jazz festa će biti u prilici uživati u jednom od prvih koncerata Anouara Brahema s novim ansamblom s kojim je snimio album The Astounding Eyes of Rita, objavljen u septembru.

U srijedu u 22 sata program Next Generation predstavit će Arkul, projekt mostarskih umjetnika Atille Aksoja i Vladimira Mićkovića. Oni će predstaviti svoj prvi album sefardskih pjesama na ladino jeziku. Arkul je međunarodna kritika već prepoznala kao važnu pojavu na muzičkoj sceni, a Vladimir Mićković je jedno od najvećih muzičkih otkrića u Bosni i Hercegovini u proteklih nekoliko godina.

Ulaznice za sve koncerte mogu se kupiti u box officeu u BKC-u od 12 do 23 te pola sata prije koncerta u Pozorištu mladih.

(FENA)

Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša.

 

Nakon, nedavne, ksenofobne histerije povodom odluke Evropske komisije o neuvrštavanju BiH na listu za ukidanje viza (zbog neispunjavanja minimalnih uslova, od strane aktuelne vlasti), Fahrudin Radončić, ponovo, ovih dana, uključuje, na maksimalnu brzinu, svoju veš mašinu za pranje bošnjačko-muslimanskih mozgova i, na sav glas, vrišti o nekakvoj međunarodnoj zavjeri protiv Bošnjaka-muslimana. Očekivano, u tome mu se pridružuje i Islamska zajednica, sa svojom fobijom o islamofobiji i sklonosti kriminalcima raznih vrsta.

KOL'KO KOŠTA KAD RADONČIĆA BOLI?

Mašući nekakvim šemama, od kojih neke neodoljivo podsjećaju na zidne novine koje prave djeca u predškolskim ustanovama, Gazdin novinarski zvjerinjak, koji se jedino dobro i prirodno osjeća u trenucima kad im On odredi metu i pusti ih sa lanca, ponovo je u svojoj omiljenoj ulozi – činjenja stravične, u punom kapacitetu nesagledive, štete onima čijim se zaštitnikom pretstavljaju.

Bošnjačko-muslimansko stanovništvo nastoji se uvjeriti da je stavljanje na papir najeksponiranijih likova iz bošnjačkog političkog, privrednog, vjerskog i kriminalnog miljea, i sugerisanje određenih veza između njih („Ma ne mogu vjerovat“, rekao bi prosječni građanin ove zemlje, prije nego bi umro od smijeha zbog ovog „otkrića“) – napad na „cjelokupan bošnjački narod“, na muslimane i na državu BiH.

I za taj napad se nastoji optužiti, niko drugi do – OHR.

Od Gebelsa, preko Miloševića, do Dodika i Radončića, svima je poznato da je potpuno nebitno da li u nečemu ima i grama istine, važno je da narodu ubacite „bubu u uho“ i da je onda, stalnim ponavljanjem istih gluposti, izludite i natjerate da probije bubnu opnu, smjesti se u lobanjsku šupljinu i počne roviti po mozgu nesretne žrtve.

U nepismenim tekstovima, „Istraživački tim“ Gazde Radončića, svoj krunski dokaz, naziva „lažnim shemama“, navedene likove „vičnijim Bošnjacima“, reisa Cerića kriminogenim (pa imatel bar lektora?), priznaju da ne znaju ni gdje su sheme nastale („najvjerovatnije u političkom odjelu OHR-a“), ni ko im je autor („izvjesni Erik“), ali „znaju“, ko da su ih sami crtali (ili u crtanju, držanjem svijeće, pomagali), šta im je cilj. Ni manje ni više nego – dovođenje u pitanje budućnosti bošnjačkog naroda na ovim prostorima i likvidacija osoba čije su slike na shemama (jer, zaboga, „koncentrični krugovi nedvosmisleno podsjećaju na metu“, neoborivi je argument Gazdinih genijalaca; mada autora ovog teksta više asociraju na „koncentrične krugove gluposti i neznanja“, kad smo već kod ličnih doživljaja).

Posebnu duhovitost u čitavoj priči predstavlja Gazdina najava da će podnijeti tužbu protiv OHR-a i tražiti 50 miliona eura odštete. Za Bošnjacima nanesenu duševnu bol, koja se skoncentrisala u Gazdinom međunožju.

U ZENICU KADA POĐEM JA

Da bi apsurd bio veći, ovaj pokušaj stvaranja nacionalne histerije, tobožnjom antibošnjačkom i antimuslimanskom zavjerom unutar OHR-a, deargumentovan je već na samom startu, od strane onih koji su ga i pokrenuli – tvrdnjom da su „prema istom principu pravljene montaže izmišljanjem nepostojećih veza s raznim sumnjivim klanovima širom svijeta, čija su imena pokupljena s interneta (??? - op.a.), i za najistaknutije srpske i hrvatske kadrove u BiH.“, čime se čitava konstrukcija razotkriva kao providna manipulacija a „briga za bošnjačke nacionalne interese“ kao briga za interese gangsterskih klanova u BiH.

U magli priče o nacionalnim interesima i ugroženosti naroda i države, uspostavljaju se temelji nove političko-mafijaške koalicije, koja bi trebala da starta nakon narednih izbora, čija bi okosnica trebali da budu Dodik, Radončić i Dragan Čović (ako Radončić, uz pomoć Reisa, uspije da objasni Bošnjacima, svoje glorificiranje Dodika i poslove sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina). Koalicije čiji je temeljni cilj, u užem smislu, zaštita njenih lidera od krivičnog gonjenja, a u širem, trajno onemogućavanje funkcionisanja pravne države i konačna realizacija trojne nacionalno-gangsterske podjele teritorija i legalizacija činjenice da u BiH mafija ima svoju državu.

OHR se, u toj priči, očito, doživljava kao posljednja ozbiljna prepreka. Pri čemu je njegov zadatak „tumača i provoditelja Dejtonskog sporazuma“ potpuno nebitan, iako se, iz taktičkih razloga upravo on dovodi u pitanje. Ono što je, zaista, sporno, za svu trojicu navedenih, je OHR-ov rad na uspostavi pravne države. I strah da taj, pomalo utopijski, projekat zaista zaživi. I svu trojicu smjesti iza rešetaka. Što je, opet, preduslov da se „rešetke“, one na graničnim prelazima, uklone građanima ove zemlje.

Upravo u tom svjetlu treba posmatrati i Čovićevu najnoviju najavu promjene odnosa njegove stranke prema OHR-u i zaključak: „Ako će se Visoki predstavnik ovako odnositi prema problemima u BiH, onda je najbolje da se transformira u Ured specijalnog predstavnika EU“.

DRUŽE MILE MI TI SE KUNEMO, DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO

Ofanziva Radončićevog medijskog carstva protiv OHR-a i sulude optužbe Gazde lično, o ulasku mafije u OHR i montiranju lažnih dosijea „svima nama“, OHR-ovom rušenju pravne države i legalnih institucija i o „političkoj i vjerskoj diskriminaciji najopasnijeg tipa“, opasni je pokušaj „prodavanja“ Bošnjacima i muslimanima Dodikovog projekta, pod firmom zaštite njihovog nacionalnog interesa i odbrane od antiislamske histerije.

To je, naime, nedostajući dio slagalice, pred sastanak Vijeća za implementaciju mira. Potvrda da ni jedna „strana“ u BiH ne želi dalji ostanak OHR-a.

Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša. I ključna je potvrda teze o uvezanosti mafije na ovim prostorima i nacionalizmu i govoru mržnje kao tek sredstvima kojima se oni koriste za unutrašnju kontrolu na teritoriju kojim vladaju, a da između njih, izuzev što pojedinima povremeno proradi apetit, pa bi veći kolač nego mu trenutno pripada, nema nikakvih ozbiljnih problema.

Svi ključni elementi Dodikovog programa su tu: od proglašavanja OHR-a zavjereničkom organizacijom koja se bavi montiranjem procesa najistaknutijim političkim predstavnicima ovdašnjih naroda, preko napadnog pravljenja razlike između OHR-a i Visokog predstavnika (kao VP je OK, ali OHR je neprihvatljiv), tragikomičnih konstrukcija o OHR-u kao otuđenom centru moći koji manipuliše Visokim predstavnikom i vara „jadnog čovjeka“, sve do demoniziranja najznačajnijeg američkog čovjeka u OHR-u, Rafija Gregorijana, koji, eto, ne radi ništa drugo nego kuje zavjere – juče protiv Srba i Republike Srpske, danas protiv Avazovih 1/1 Bošnjaka i muslimana. I protiv koga još samo Čović, od slavne trojke, nije najavio podnošenje krivičnih prijava po svijetu.

„PEDERI“ ĆE NAS UJEDINITI

Svojevremeno sam, u zajebanciji naravno, Avazovu zločinačku antihomoseksualnu kampanju (tj. ugrožavanje ljudskih prava seksualnih manjina, garantovanih čak i domaćim zakonodavstvom) nazvao plemenitim pokušajem ujedinjenja zemlje i naroda u njoj, na „komunističkom“ principu borbe protiv zajedničkog unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, odnosno, kroz pokretanje narodno-oslobodilačkog rata protiv agresora iz svijeta koji atakuje na nezaštićene bošnjačke, srpske i hrvatske guzice i, uz pomoć domaćih izdajnika, vrše teror nad domicilnim stanovništvom (i to u mjesecu Ramazana, dodao bi Dodik, sa zgražavanjem).

Osim bolesne homofobije, koja, kažu stručnjaci, sugeriše latentni homoseksualizam njenih nasilnih zagovarača (pa će biti interesantno posmatrati razvoj odnosa između Dodika i Radončića, u budućnosti), te, sklonosti kriminalu, ksenofobija se pojavljuje kao treća dodirna tačka aktuelnog srpskog i potencijalnog bošnjačkog lidera, i kao zanimljiva integrativna nada za BiH (umjesto samo separatno izvodivih pjesama o Četnicima, Ustašama i Balijama, sad će se moći zajednički pjevati „Ubij, ubij, pedera!“ ili „Ubij, ubij, tuđina!“). A tu je i vrlo sličan odnos prema ratnim zločinima. Još da se složimo pa da počnemo zajedno proganjati i maltretirati, recimo, Rome ili „Ostale“, više ništa ne bi stajalo na putu budućnosti BiH. Fašističkoj, naravno. Od koje ni danas nismo previše daleko.

(zurnal.info)

Hiljade mladih Roma koji su godinama živjeli u Njemačkoj ne uspijevaju se adaptirati poslije prisilnog povratka u zemlju koja više nije njihov dom

 

U kafiću u Bujanovcu, siromašnom gradiću na jugu Srbije, blizu granice s Kosovom, grupa mladih Roma ćaska na njemačkom.

Svi su rođeni ili su dugo živjeli u Njemačkoj, gdje su se njihove porodice preselile devedesetih godina, da bi se potom vratili u Srbiju. Neki od njih su se vratili dobrovoljno, a neki su deportirani.

Devetnaestogodišnji Enis Demirović još se sjeća šoka po dolasku. “Plakao sam danima”, kaže on. “Nisam mogao da se pomirim s tim da sam sve izgubio; ovo je bio neki drugi svijet.”

Enis izgleda “trendi”. Kosa mu je prošarana plavim pramenovima, u uhu ima veliku minđušu. “Svi su mi dobacivali: ‘Vidi ovog Ciganina, šta umišlja da je’”, kaže on. “U Njemačkoj me niko nije pitao ko sam i nikome nije smetalo kako izgledam.”

Enis je završio osnovnu školu u Wuppertalu, ali po dolasku u Srbiju nije nastavio školovanje, kao ni većina druge djece povratnika. “Nisam znao jezik i plašio sam se svega”, sjeća se on.

Dok sjedi u kafiću s prijateljima, Enis izgleda opušteno. Na gradilištu gdje nosi vreće s cementom, osmijeha nema.

Gradilište se nalazi u dijelu grada u kojem većinom žive Romi, punom siromašnih i oronulih kuća. Većina povratnika završava upravo u takvim kućama i naseljima, ne samo u Bujanovcu.

Enis kaže da niko iz njegove porodice nema stalno zaposlenje, ali odbijaju moliti za posao. “Sada nisam toliko tužan, ali istinski sam sretan jedino kada razmišljam o Njemačkoj. I ponekad sanjam na njemačkom. Sanjam da se vratim.”

Na hiljade mladih Roma koji su se vratili ili su vraćeni u Srbiju mogu ispričati slične priče.

Nakon što su u Njemačkoj ostavili dobre škole i udobne stanove i vratili se u zemlju čijeg su se jezika jedva sjećali, ovdje uglavnom žive u izolaciji, nerijetko i u beznađu. Za neke od njih, jedini izlaz je u kriminalu. Za druge, u samoubistvu.

Mada je vlada usvojila strategije za pružanje pomoći povratničkim porodicama, i mnoge nevladine organizacije realiziraju vlastite kratkoročne programe u istoj oblasti, za finansiranje dugoročne reintegracije nema dovoljno sredstava.

VRATITE SE DOBROVOLJNO – INAČE...

Devedesetih godina je nekoliko stotina hiljada ljudi napustilo Srbiju bježeći od siromaštva i ratova, a većina je otišla u zemlje Evropske unije.

Mnogi su tamo zatražili azil, ali čak ni oni kojima je zahtjev za azil odbijen nisu bili primorani da se vrate u Srbiju, zbog nestabilne političke situacije i sankcija uvedenih protiv Miloševićevog režima.

Poslije pada Slobodana Miloševića, 5. oktobra 2000., situacija se promijenila. Srbija je u nekoliko sljedećih godina s većinom zemalja EU-a potpisala ugovore o readmisiji, prihvatajući tako obavezu da primi natrag svoje državljane koji više nisu ispunjavali uslove za produženje boravka.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, procjenjuje da je do sada oko 25.000 ljudi bilo deportirano, dok je broj dobrovoljnih povratnika bar dvostruko veći.

Tačan broj onih koji tek trebaju biti vraćeni u Srbiju nije poznat. Procjene Vijeća Evrope iz 2003. kreću se u rasponu od 50.000 do 100.000, ali u posljednjih nekoliko godina spominje se da bi taj broj mogao iznositi i cijelih 150.000.

Oko 70 posto dosadašnjih povratnika stiglo je iz Njemačke, dok su ostali uglavnom iz Skandinavije, Švicarske, Holandije i drugih zapadnoevropskih zemalja. Procjenjuje se da između 60 i 70 posto povratnika čine Romi.

Enisova porodica se vratila dobrovoljno. Međutim, da to nisu sami učinili, rizikovali bi da budu deportirani, uza sve posljedice koje deportacija nosi. Za početak, dobili bi zabranu ulaska u zemlje EU-a. Osim toga, većinu svojih stvari morali bi ostaviti u Njemačkoj.

Upravo to se dogodilo porodici Enisove šesnaestogodišnje drugarice Natalije Elezović. Policija je zakucala na vrata njihovog stana u Frankfurtu jednog jutra 2004. godine.

“Ustala sam da se spremim za školu, a oni su rekli da moramo ići”, sjeća se ona. “Poslije tri sata smo bili u avionu za Srbiju.”

Natalija, koja je tada imala 11 godina, sjeća se da u početku nije shvatila da odlaze zauvijek. “Ali kada smo stigli u Srbiju, u Bujanovac, bilo mi je jasno da se nećemo vratiti.”

Pavao Hudik, psiholog u berlinskoj organizaciji Südost-Europa Kultur e.V., koja pomaže integraciju izbjeglica iz bivše Jugoslavije, kaže da većina mladih Roma za sobom ostavlja društvo u koje su bili dobro integrirani.

“Ono što se zvanično naziva povratkom oni doživljavaju kao progonstvo”, kaže on. “Srbija, ili bilo koja druga država na Balkanu, za njih je strana zemlja.”

NOVI ŽIVOT U STARIM SLAMOVIMA

“Duldung” je njemačka riječ koja izaziva nelagodnost kod povratnika, naročito onih koji se još nisu vratili, ali to moraju učiniti u nekoliko narednih godina.

“To je status koji bi se mogao prevesti kao ‘trpljenje’ – država te trpi dok ne odeš”, objašnjava Sanela Selimagić, koordinatorica programa u Savjetovalištu za povratak Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Berlinu.

Ljudima koji imaju duldung zabranjeno je da rade ili studiraju. “Da bi se s duldunga prešlo na ‘normalan’ status, potrebno je da neko nauči jezik i pokaže želju da se integrira – a za to ima mnogo mogućnosti”, dodaje Sanela.

Ipak, mnoge izbjegličke porodice ne koriste takve mogućnosti i zadovoljavaju se socijalnom pomoći koju primaju. “Očekuju da će im se status stalno produžavati zbog toga što su im djeca rođena i školuju se u Njemačkoj”, kaže Sanela.

“Međutim, zakoni su sve strožiji. Ekonomska kriza pogađa sve, pa se tako smanjuje socijalna pomoć i skraćuje pravo na boravak”, dodaje ona. “Na kraju su primorani da odu.”

To je sudbina koja čeka Cecu, Anku i Vesnu Nikolić. Ove tri romske djevojčice sjede na klupi u berlinskom Preussen parku i na svojim CD plejerima slušaju srpsku folk muziku i Madonnine pjesme.

Na julskoj žezi, parkom se širi miris azijskih kuhinja. Na prostrtim dekama ljudi se kartaju i jedu. Parovi se šetaju držeći se za ruke.

Školska godina se upravo završila i počeo je raspust za Anku i Cecu, koje su završile peti razred. Ali one izgledaju zabrinuto. Baka s kojom žive odlučila je da ih vrati u Srbiju.

“Ići ćemo tamo, moramo”, kaže Ceca. “Ali malo nas je strah. Sve je tamo tako… strano.”

Vesni, koja ima 17 godina, rodbina u Srbiji je već poručila da su joj našli momka za udaju. Njoj se to nimalo ne dopada jer bi željela nastaviti školovanje.

Sve tri s nelagodnošću govore o kućici u Zrenjaninu, gradu na sjeveru Srbije, u kojoj će živjeti s još tri porodice. Ta kućica treba da zamijeni dvosobni socijalni berlinski stan u kojem su do sada živjele s bakom.

Ipak, kada je smještaj u pitanju, moglo bi se reći da su imale sreće. Četrdesetogodišnji “Hasan” (što nije njegovo pravo ime) morao je prije dvije godine da napusti udobni stan u Berlinu i preseli se u siromašno romsko naselje na Mirijevskom brdu u Beogradu.

Naselje koje većim dijelom čine oronule kućice od cigle, lima i kartona ima samo jednu asfaltiranu ulicu. U ostalim uličicama u naselju je umjesto asfalta zemlja.

U jednoj od takvih kućica živi Hasan sa svojim petnaestogodišnjim sinom “Aronom” i bratovom osmočlanom porodicom. Vjetar donosi smrad s gomila otpada koje leže na rubu naselja.

“I meni nedostaje Berlin, ali Aronu je mnogo gore”, kaže Hasan. “Dok nismo došli ovamo, nije ni znao da postoje ovakva mjesta.”

Dok sjedi pored oca, Aron uglavnom šuti. “Slabo zna srpski, a i malo ga je sramota što je ovdje”, dodaje Hasan. “Ali njemački govori savršeno.”

OPRAŠTANJE OD ŠKOLE

Aron je u Njemačkoj završio šest razreda, ali u Beogradu se nije upisao u školu. Kada se Hasan raspitivao o upisu, rečeno mu je da Aron prvo mora naučiti srpski.

“Rekli su mi da moram njegove diplome iz Njemačke da prevedem na srpski i nostrificiram”, dodaje Hasan. “Mnogo je koštalo, nisam imao ni para ni vremena.”

Aron sada pomaže ocu na obližnjoj pijaci, gdje prodaju polovne stvari. “Šta da radimo”, kaže Hasan. “Navići će se. I ostala djeca iz naselja tako žive.”

Više od 70 posto romske djece u Srbiji nikada ne završi osnovnu školu.

Prema podacima Kancelarije za readmisiju, koja radi u sklopu Ministarstva za ljudska prava, preko 90 posto djece povratnika je pohađalo školu u zemljama u kojima su prethodno živjeli.

Istraživanje koje je nevladina organizacija Grupa 484 obavila u beogradskoj općini Palilula, na uzorku od 64 povratničke porodice, pokazuje da 62 posto djece nije nastavilo školovanje po povratku u Srbiju.

Nije poznat broj onih koji su školu upisali pa je kasnije napustili.

Natalija Elezović je jedna od onih koji su odbili da se predaju. Za nekoliko mjeseci je naučila da govori, čita i piše srpski jezik i upisala se u školu u Bujanovcu.

Zaključila je da je školski sistem ovdje čudan jer, za razliku od škole u Njemačkoj, djeca moraju puno toga učiti napamet. Nema časova praktičnog rada, nema plivanja ili časova iz domaćinstva, kao što je šivenje.

“Željela sam da nastavim sa životom, da napravim nešto od sebe, i ljudi su me podržali”, kaže Natalija.

Završila je osnovnu školu sa odličnim uspjehom i sada je u drugom razredu srednje škole. Želi studirati medicinu i naći dobar posao. Iako se navikla na život u Srbiji, Natalija još priča o Njemačkoj kao o domovini u koju bi se željela vratiti.

Prepreke koje povratnicima otežavaju navikavanje na novu sredinu nisu samo problemi koje imaju s jezikom, stanovanjem i školom, nego i drugačiji običaji.

“Umalo me nije udario auto dok sam prelazio ulicu u Beogradu”, prisjeća se “Milan”, dvadesetogodišnji povratnik koji nije znao da vozači u Srbiji imaju običaj ignorirati pješačke prelaze.

“U Njemačkoj svaki auto stane da propusti pješaka. A meni je ovdje policajac koji je stajao u blizini doviknuo: ‘Sklanjaj se, budalo! Zašto nisi propustio auto?’”, uz smijeh priča Milan.

On se inače rijetko smije. Brat mu je izvršio samoubistvo dvije godine poslije povratka iz Njemačke. Imao je samo 16 godina.

“Izlaziš s prijateljima, ideš u školu, sve ti izgleda normalno, a onda u trenutku sve nestane i nađeš se ovdje. Neki ljudi puknu”, priča tiho Milan.

“Puno nas je ovdje, u naselju, iz Njemačke. U početku smo se sastajali i samo pričali o Njemačkoj i kako da se tamo vratimo. Onda se s vremenom navikneš”, nastavlja on. “Djevojke se udaju, rode djecu, momci počnu nešto da prodaju, fizikališu. Ali moj brat nije mogao da se navikne.”

Marija Denić, koordinatorica Centra za prava Romkinja, NVO-a sa sjedištem u Nišu, na jugu Srbije, kaže da mnogi mladi Romi povratnici pate od akutne depresije. “Izoliraju se, vrijeme provode sami ili u malim grupama, razgovaraju o povratku”, kaže ona.

Zorica Živojinović, koordinatorica programa u Grupi 484, kaže da su obično potrebni “mjeseci i godine” direktnog rada da bi se ovim mladim ljudima pomoglo da se uklope. Ali takav rad zahtijeva velika finansijska sredstva.

NIGDJE NE PRIPADAMO

Vlade Njemačke i Srbije i brojne nevladine organizacije u obje zemlje kroz različite projekte nude pomoć povratnicima, ali ta pomoć je vremenski ograničena zbog nedostatka sredstava. Osim toga, čini se da samo mali broj povratnika zna da takva vrsta pomoći postoji.

Njemačka i Srbija sarađuju u oblasti povratka samo do trenutka kada povratnici stignu u Srbiju. Nakon toga nema daljnje razmjene infomacija i zajedničkih baza podataka.

Ni Srbija ne raspolaže centralnom bazom podataka o povratnicima. Otuda se ne mogu svima dostaviti informacije o podršci koja im se nudi. Povratnicima je prepušteno da sami traže pomoć, dok u isto vrijeme pokušavaju pronaći posao i smještaj.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, kaže da se država trudi da pomogne povratnicima i njihovoj djeci koliko je to u njenoj moći. Pomoć uključuje pojednostavljenu proceduru za upisivanje djece u škole, oslobađanje od taksi za nostrifikaciju dokumenata za korisnike socijalne pomoći i organiziranje časova jezika za djecu povratnika.

Međutim, ključno pitanje je novac. Za izvođenje dugoročnih programa reintegracije potrebno je mnogo više sredstava. Nažalost, vlade zemalja u tranziciji, kao što je Srbija, nemaju dovoljno sredstava ni za rješavanje problema već postojećih romskih zajednica, a kamoli za pomoć novopridošlima.

“Sredstva iz fondova EU-a namijenjena za integraciju povratnika nisu počela da pristižu, zbog toga što u Srbiji još nisu obavljena istraživanja na nivou čitave države kojima bi se procijenile socijalne potrebe, cijene stanovanja, školovanja i ostali troškovi”, kaže Panjković.

Povratnici se osjećaju napuštenim od obje domovine, i čini im se da ni jedna ni druga ne brinu šta će biti s njima. “Najteže je kada shvatite da zemlja koju ste doživljavali kao svoju želi da vas se riješi”, kaže Milan. “A zemlja u koju ste se vratili ima za vas samo jednu poruku: ‘Šta ćete ovdje? Ne trebate nam!’”

“Niko nas ne želi i nigdje ne pripadamo”, zaključuje on.

UGOVOR O POVRATNICIMA

Jedinstveni sporazum o readmisiji, potpisan između Srbije i Evropske unije, stupio je na snagu 1. januara 2008. godine. Potpisivanje tog sporazuma bilo je jedan od uslova kako bi se Srbija našla na listi zemalja čiji građani neće morati posjedovati vize pri ulasku u zemlje Šengenskog sporazuma.

ROMSKA NASELJA

Po riječima Marije Denić, iz NVO-a Centar za prava Romkinja, 80 posto povratnika u Srbiji živi u neformalnim romskim naseljima. U Srbiji ima oko 600 takvih naselja.

DEPORTACIJE

Elisabeth Riesel, advokatica koja od 1991. godine radi kao savjetnica za izbjeglice pri Crkvi Svetog križa u Berlinu, kaže da, po njemačkom zakonu, svaka osoba kojoj nije produžen boravak i kojoj su odbijene sve zakonske žalbe na tu odluku dobija od policije obavještenje da će biti deportirana nakon isteka roka za dobrovoljni odlazak. Ako takva osoba ne napusti zemlju u dostavljenom roku, policija ima pravo da je deportira. Nekada taj proces može trajati nekoliko sati, ali događa se da povratnici provedu u pritvoru i po nekoliko dana čekajući na deportaciju, dok se ne pribave potrebni dokumenti, ili dok se ne sakupi veća grupa za deportaciju.

(Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN)

Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji protiv načelnika općine Doboj i još šest općinskih službenika jer imaju direktne ili rodbinske veze sa firmama koje se finansiraju iz općinskog budžeta

Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine, te Republičkoj komisiji za utvrđivanje sukoba interesa protiv rukovodilaca u Opštini Doboj zbog sumnje u postojanje privatnog interesa koji može utjecati na nepristrasno i objektivno vršenje njihovih dužnosti. Od institucija kojima su prijave podnešene traži se hitno otkrivanje i sankcionisanje osoba koje se nalaze u sukobu interesa.

POSLOVI PORODIČNI, PARE BUDŽETSKE

Prijave su podnesene protiv Obrena Petrovića, načelnika opštine Doboj i Enesa Suljkanovića predsjednika skupštine opštine Doboj kao članova rukometnog kluba „Sloga“ i fudbalskog kluba „Sloga“ koji se finansiraju iz budžeta opštine Doboj u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Prijava protiv Enesa Suljkanovića se odnosi i na članstvo u organima Lokalne akcione grupe, dok je prijava protiv načelnika Petrovića proširena na privatno preduzeće „Josipović“ u kojem je zaposlen načelnikov sin, a koje ima ugovorene poslove sa načelnikom opštine u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM.

Prijavljen je i Zdravko Petrović, potpredsjednik skupštine opštine Doboj, koji je uposlen na poziciji direktora filijale Unikredit banke u Doboju, a sa kojom opština Doboj posluje u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Zbog mogućeg sukoba interesa prijavljena je i Simuna Žakula kadar SDS-a i odbornica u skupštini opštine Doboj i to zbog poslova koje opština Doboj ima sa komunalnim preduzećem „Progres“ a čiji je direktor i suvlasnik njen suprug. Ugovoreni poslovi između opštine Doboj i „Progresa“ u godišnjem iznosu prelaze iznos od 100.000 KM. Murvet Barjaktarević, odbornik u skupštini opštine Doboj, vlasnik je preduzeća MBA, koje je izvodilo radove na saobraćajnom fakultetu i prijateljskoj kući koje je finansirala opština Doboj u iznosu većem od 100.000 KM, koliko su prelazili i poslovi Srete Đurkovića, odbornika u skupštini opštine Doboj, a čije je preduzeće „Triotrans“ izvodilo radove koji su finansirani iz budžeta opštine Doboj.

Vanja Krulj, odbornica je u skupštini opštine Doboj, prijavljena je da se nije uzdržala od glasanja u zakonom propisanim situacijama te zbog poslova u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM koje za opštinu Doboj izvodi firma njenog oca.

POTPREDSJEDNIK ODLAZI

Potpredsjednik Skupštine opštine Doboj Zdravko Petrović u izjavi za Žurnal.info odbacio je sve optužbe na svoj račun:

„Optužbe protiv mene su puka izmišljotina jer ja kao šef filijale ništa od toga ne mogu potpisivati. To se potpisuje i radi Banja Luka, dok moja nadležnost u Doboju uglavnom se svodi na poslove sa fizičkim licima. Prijava pogotovo nema smisla jer ja s krajem ove godine napuštam posao u banci zbog obaveza potpredsjednika skupštine“.

U Centru za humanu politiku kažu da navedeni slučajevi ukazuju na postojanje raširenog i obimnog sukoba interesa u organima vlasti Republike Srpske.

Mark Lanegan ima jedan od onih glasova koji mogu svakoj pjesmi dati dostojanstvo, zaista bilo kojoj, čak i ako vam u ovom momentu padaju na pamet ekstremne pojave, poput kajdanke Dine Merlina. Možete onda misliti kako zvuči kada čovjek zapjeva kakav pristojan napjev poput Senor (Tales Of Yankee Power) (na soundtracku za film I'm Not There), ili Where Did You Sleep Last Night ( na svom prvom solo albumu Winding Sheet)...

Svako malo pročitam da je neko i negdje gledao Lanegana i da se šokirao njegovom heroinskom devastiranošću. Ali, on se obavezno vrati, snimi izvrstan solo album (Bubblegum) kakav su trebali snimiti Stoogesi kad su već razmišljali o dostojanstvenom povratku, iznenadi sve saradnjom sa odlikašicom Isobel Campbell iz Belle and Sebastian (album Ballad Of Broken Seas), oplemeni balade na Queens Of The Stone Age albumima... I sve tako, u zdravlju i veselju, do dana današnjeg kada uživamo u zlaćanoj jeseni i albumu Broken koji je Lanegan snimio sa Soulsavers.

Soulsavers oformili su zaljubljenici u elektronsku muziku Rich Machin i Ian Glover koji su debi album Tough Guys Dont Dance snimili 2003. godine. Na njemu je pjevao Josh Haden, iz benda Spain koji su me svojevremeno tako slatko rastuživali. Drugi album nazvali su It’s Not How Far You Fall, It’s How You Land i s njim se dodatno udaljili od osnova elektrotehnike. Ovaj album treba pamtiti i po tome što su se na njemu upoznali sa Laneganom i izvršili temeljne pripreme za Broken. Napravljene su izvrsne melodije, rockerskije nego ikada do sada, a listu gostiju kao da je kreirao ljubitelj alternativne muzike iz ranih devedesetih.

U pristupu Soulsaversa odmah se osjeti da imaju izvanredan muzički ukus i bilo bi uživanje uvalit se u njihovu kolekciju vinila sa flašom vina i dobrom mezom. Rich i Ian su, i to je sasvim očigledno, pomno preslušali svoju uzoritu kolekciju. Ako tretiraju blues dobro znaju šta je njegova suština, i da je za njeno demonstriranje dovoljna fraza od dvije sekunde... Tako rade sa soulom, jazzom, hard rockom i svim ostalim što su uspješno dotakli na Brokenu. Rich je u jednom od rijetkih intervjua rekao:

- Nisam želio da budem u electronic bandu. Ili u rock'n'roll bandu. Želio sam slobodu da istražujem.

A u drugom dodatno pojasnio:

- Volim sve vrste muzike koje mi omogućavaju da otvaram vrata. Nema ništa bolje nego dovoditi ljude koji inspirišu, koji stvari čine svježim i nikada dosadnim.

Ovakve ploče obično nemaju hitove i slušaju se tokom čitave jesenje večeri, ali ipak na noge svaki put podiže opasna Unbalanced Pieces koja neodoljivo podsjeća na šarm pjesme I Nearly Lost You koju je Lanegan svojevremeno otpjevao sa neprežaljenim Screaming Trees. Ovdje Laneganu podršku pruža i Mike Patton da bi sve bilo još napetije. Blizu je i lijepa, horska All The Way Down kakva bi prijala onom ljubitelju tableta iz Spiritualized. Možda je zbog toga Jason Pierce i svratio u studio da bi nakon popijene kafe i kurtoaznih pozdrava zapjevao u Pharaohs Chariot. Sladokusci će sigurno uočiti i pjesmu Willa Oldhama You Will Miss Me When I Burn, krasnu ljubavnu tužbalicu kakve majstorki štanca naš depresivni prijatelj. Ostarjele alternativce obradovaće i gostovanje Gibby Haynesa iz Butthole Surfersa u pjesmi Death Bells. Da ne bi ispalo da se Soulsavers druže samo sa poznatim, tu je i australijska pjevačica Rosa Agostino koja je briljirala u pjesmi Rolling Skies i završnoj dramatici nazvanoj By My Side.

Da se razumijemo, zanimljivo je ponovo čuti sve te dobre ljude, ali Broken bi bio dobar album čak i da je snimljen sa Amelom i Kicetom na pratećim vokalima. Ova ploča je izvrstan izbor za tekuću jesen. Soulsaversi ne spašavaju dušu, to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim zajednicama. Oni su tu da nam uljepšaju život, a to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim duhovnim zajednicama.

(zurnal.info)

 Smatra se da je intervju koji je Džoni Štulić dao za beogradski Nin prvi pravi štampani razgovor koji je muzičar imao nakon više od dvije decenije. Novinaru i prijatelju Peci Popoviću, Štulić otkriva da pored materijala za 14 knjiga, ima čak 70 pjesama spremnih za snimanje. Žurnal prenosi u cjelosti ovaj intervju.

Ima nešto blesavo u svemu. U beogradsko nedeljno praskozorje budi me spot Džonija Štulića za pesmu „Moj galebe”. Nedovoljno odmoran stižem na surčinski aerodrom obasjan oktobarskim suncem. Tri sata kasnije i 1.650 kilometara zapadno nadomak Utrehta, iako je podne, nikako dan da pobedi tmurno sivilo. Ipak osmeh Branimira Štulića popravlja raspoloženje. Kako i ne bi kada se nismo videli dugih 14 godina.

Razlog našeg susreta je njegov povratak u žižu javnosti. Kažu da će uskoro premijera njegove biblioteke od 14 novih naslova. Na dan kad ovaj broj stigne na kioske, grupa muzičara pod imenom „Pozdrav Azri“ nastupiće prvi put u Beogradu. U medijima se svakodnevno pojavljuju njegove navodne izjave ili intervjui. Pričaju se mitovi o ogromnim finansijskim ponudama za koncerte u Zagrebu i Beogradu. Nedavno je jedna diskografska kuća objavila „Ultimate Collection“ sa 26 starih snimaka Azre sa sve oznakom „C&P 2009”, što je i teoretski nemoguće jer je ovaj čovek oduvek vlasnik svih svojih autorskih i izvođačkih prava.

Džoni već 25 godina živi na kraju gradića Hauten nadomak Utrehta sa svojom ženom i ključnim sponzorom Džozefinom. Vreme provodi u dnevnoj odnosno radnoj sobi koja gleda na pitomu ulicu. Sa desne strane je velika polica sa knjigama. Uglavnom istorija i rečnici. Sa druge strane stalaža sa kompakt diskovima. Ispred troseda koji je okrenut velikom prozoru stalci sa dve gitare. Jedna je akustični „martin“, a druga kanadsko-kineska verzija dvanaestice čuvenog rokerskog modela „gipson 335“. Pored prozora vise dva zvučnika uvezana sa portabl studiom za snimanje i kompjuterom.

Na televizoru, koji nije uključen, Zlatna ptica nekadašnjeg Jugotona za milion prodatih albuma, medalja osvojena u Hagu za pobedu na turniru fudbalera amatera i medalja Viminacijuma zbog podrške antičkoj istoriji.

Na stočiću razbacani tekstovi novih pesama i monografija o Štulićima i dalmatinskom gradiću Ninu.

U prizemlju, tačno iznad klozetske šolje, poster Azre iz osamdesetih štampan davno u sarajevskom „Venu“. Domaćin misli da je uslikana najbolja postava grupe.

To je ambijent čoveka koji je u svojevoljnoj emigraciji punih četvrt veka. Ima 56 godina. Dobru liniju čuva igrajući fudbal. Kosa mu se proredila mada je i dalje duga.

Domaćin će objašnjavajući kreativni raspored svog prizemlja reći: Ovde sam poslednjih 18 godina provodi po 16 sati dnevno radeći 14 knjiga i praveći 70 novih pesama. Ritam mu je takav da se budi oko podne a obično odlazi na spavanje u zoru. Što su EKV opevali stihom„menjamo noć za dan”.

Voleti Džonija je lakše negoli Štulića razumeti.

Dobija brojne ponude da svira i sve ih odbija a sa najvećim uživanjem supruzi i namerniku iz Beograda zatvorenih očiju, tiho ali zavodljivo, peva nove pesme i svoje verzije starih narodnih pesama. Raspoložen otpevaće i prvu pesmu koju je napisao davne 1971. Zove se „Kaleš bre mala“, sa stihom koji ume da zaboli „gde sevdah zamire, volim te bre“.

Takvih je sve manje...

Da li sebe ponekad vidiš kao doslednog hipi viteza, izigranog čoveka u velikoj igri ili nemoćnog emigranta bez korena?

- Ovo zadnje sigurno ne. Ja sam više bitnik nego hipik mada sam izgledao celoga života kao hipik. Ako si vjernik, onda si vjernik. Izigran sam i to je istina.

Kad si kao klinac prvi put uzeo gitaru, šta si hteo da budeš?

- Hteo sam da budem deo divne muzike kao Bitlsi. Tako velik da budem i da imam takve kolege. I danas kad nađem ljude koji znaju, niko sretniji od mene na svetu. Ja ne volim ništa da radim, ali volim da se družim sa boljim od sebe. Moj celi život je traženje boljih od sebe.

A ispostavilo se da si uvek sam.

- Samo zato što sam tražio mnogo. Tražio bolje od sebe, a ja najbolji. To je mongolska sudbina.

Zašto mongolska?

- Mongoli su imali poslovicu da je časno izgubiti od najboljega. Ako tražiš bolje, nikad ih nećeš naći, ali produkcija koju ne vidiš je da si najbolji jer si u potrazi.

Za reputaciju pametnog i knjiškog čoveka, ipak si premnogo puta izigran za jedan običan život. Kako to tumačiš?

- To je normalno. Ima priča o Talesu iz Mileta kad je gledao zvezde pa upao u rupu. Onda mu je baba rekla: Ti nama o bogovima, a ne vidiš šta ti je pred nosom. Ne da ja to nisam video, ali nemam vremena. Danas je lakše nego ikad zajebati, ali se ja ne bavim zajebavanjima. Ja nastojim da nešto napravim. Lako je nekom nogu postaviti, teže je nešto stvoriti.

Ako je tvoja verzija „Ilijada“ pre 14 godina dočekana đonom, šta se može očekivati za istorijski opus od 14 knjiga za koji se priča da će biti uskoro predstavljen? Bojiš li se procene „megalomanija“?

- Od izdavača nemam vesti, ali za mene je davno rečeno da sam megaloman. Ovo što sam uradio cela je zapadna istorija, znači naša istorija.

Ima li izmene na „Ilijadi“? Koliko se razlikuje od prvog izdanja iz 1995. godine?- Stavio sam interpunkciju i uveo je celu u meru. Ranije je bila slobodna mera.

Šta će reći čistunci?

- Da je poboljšana. „Ilijada“ je fantastična i ne može da bude bolja. Hoću da kažem ako bi Homer bio Francisko Goja, znači fotografija, ja bih išao prema Bošu, znači slobodna forma. Znaš, ne možeš Bitlse popravljati, jedino je Koker uspeo sa pesmom „Uz malu pomoć mojih prijatelja“... Tako sam i ja bio Koker kod „Ilijade“, malo sam izdužio. Da radim Bitlse, to mi je glupo jer su bolji od mene, bolji je original, a ko može da čita Homera u originalu. Zato sam htio nešto svoje napraviti, onako kako to meni zvoni. Ne moraš zbog toga da budeš filozof. A ako me napadaju, neka. Znaš šta Odisej kaže u Odiseji: „Vidiš li strnjiku nešto ćeš i o plodu zaključiti“. Ne moraš znati jezik da bi shvatio kako teče reka.

Šta može da se kaže o „Aleksandrijadi“?

- To je jedina knjiga na kugli zemaljskoj o Aleksandru, takva kakvu sam je ja napravio. Priča je bila rasparčana u četiri knjige i niko se nije setio da ih spoji u pravu celinu. To je jedina knjiga u svijetu koja postoji o njemu i to 2330 godina posle. Aleksandar je njome dobio ono što zaslužuje.

Po tvom, koliko je tačno da su Argonauti plovili našim krajevima?

- Kod Apolonija postoji Dunav i oni su išli uzvodno do Save. Moja teorija je da su posle Save ušli u Unu i onda sigurno išli do Ravnih kotara. Tamo su našli Hilejce koji su bili sa Heraklom.

Koliko te je dugogodišnje izučavanje grčkih istoričara dovelo u koliziju sa prihvaćenom verzijom?

- Jedina kolizija je sa ovom modernom tezom u poslednjih dvadeset godina da je sve krenulo iz Afrike, što uopšte nije istina. Sve je krenulo iz Azije, iz Sibira.

Kakva je poruka „Kali Juge“?

- Kaljuga, to je dobar srpski izraz za kali Jugu jer mu isto dođe.

Moje viđenje od zadnjeg potopa do danas, s tim što sam sebe malo lukavo uvukao u sve. Ne zbog sebe nego da se vidi da je to uradio čovek od krvi i mesa. Kao kad slikar stavi sebe na platno, bar potpisom.

„Azra“- Koja je to antologija pesama po redu i zbog čega objavljuješ pesme koje nisu snimljene?

- Prva je izašla ’82. godine Druga je bila „Big Band“ iz ’85. a moja je „Anonimni epigrami“ koju sam potpisao pre „Ilijade“. Nikada nisam objavljivao neobjavljene pesme, ali dugo nisam snimao a te pesme stoje. Nisam pesnik. Ja nikad ne pišem tekstove ako nemam melodiju. Moram da imam muziku da bih pisao tekst.

Kad kažeš da nisi pesnik da li time ne rastužuješ hiljade onih koji te tako doživljavaju?

- Imam apsolutni sluh, ali sam pesnik amater. Ponekad amateri mogu bolje da odigraju nego profesionalci. To na rezultatu ne piše. Ne znam note ali umem da napravim pesmu. Ne znam nijednog velikog kompozitora koji je završio akademiju. Kao što nema nijednog velikog pisca koji nije bio u zatvoru. Kaže se da je život samo dve stvari: ležanje i sedenje. Ležiš na groblju a sediš u zatvoru.

Kako objašnjavaš interesovanje za tebe iako si izvan muzike i uporno ćutiš?

- Sa jedne strane, što sam ja bio najveći kit koji se pojavio i koji je najviše napravio što se muzike tiče u jednom čoveku. A sa druge strane, što si dalje više si zanimljiv.

Posle toliko godina prećutkivanja u Hrvatskoj raste zanimanje za tebe? Priča se da ti tamo nude svašta.

- Na mene se sve vreme maljevima išlo. U Hrvatskoj je bila priča da ako ’81. na Terazijama baciš šibice na kojima piše Azra da će se saobraćaj zakrčiti. A ja sam to lično doživeo ’95. godine kad autobusi nisu kretali da bi me putnici mogli gledali. Međutim, o meni su tri decenije mnogi muljali, lagali, zataškavali, a istina na kraju nađe način da probije. A kad to vide onda bi da sebi sve pripišu, pa me svojataju. On je naš! Nisam ja vaš, nemam veze sa vama. Nisam ničiji. Sve to nema veze sa mnom osim što sam ja napravio to što sam napravio. To ima veze sa njima.

Kako bi uporedio svoje odrastanje sa svojim današnjim životom? Ima li pravde?

- O tome mogu da sudim po onome što znam iz istorije kako to ide. Ima samo jedna pravda za sve. Ne možeš biti srećan i živ. Kako može biti pravde kad ja nisam izabrao gde ću i kada biti rođen? Kako onda da budem odgovoran za bilo šta? Osim da radim na sebi najviše što mogu?

Koliko se svet oko tebe menja i kako to primećuješ?

- Nisam verovao, ali se svet na moj očigled menja. Čipovi su sve izmenili. Nema više privatnosti. Iz satelita ti čitaju misli. Ako nije sada, biće za koju godinu. Ali čovek nije čip. Niti čoveku ne priliči neograničena sloboda. On se izgubi u moru slobode. Ako želimo da se spasemo, moramo imati gravitaciju kad je već teleportacija nemoguća.

Hobs kaže: Život je grub, težak i kratak. Kako vidiš smisao svog života?

- Ne volim da govorim o svom životu. On je božja volja.

Šta je, po tvom mišljenju, potrebno da bi čovek danas uspeo u svet,u a šta na Balkanu?

- Kako da govorim o uspehu kad su Turci propali upravo zbog Balkana?! Ti si negde napisao da sam ja fasciniran Balkanom. To nije istina, nikad i ničim nisam bio fasciniran, ja Balkan volim i to je sve. Ja sam Balkan uveo u pesmu iz šege i odatle se vuče ta priča. Ja u životu nisam uzeo ništa ozbiljno osim sviranja, pogotovo ne tekstove. Njih sam pisao silom prilika jer sam morao nešto pevati. A nisam hteo pevati nešto glupo.

I da ne budeš glup stvorio si posebnu poetiku.

- Tačno tako je ispalo. Ja sam bio prinuđen da nešto kažem. Jer se sviralo i pevalo bez reči. Da sam svirao instrumentale ne bih nikad uspeo, jer ljudi vole kad im pevaš. A kadpevaš ne možeš gluposti pevati. Bar ja. Onda sam morao da napravim te tekstove, ali njima nikad nisam ozbiljno pristupao, već najbolje da uradim kako ne bih uništio osnovnu melodiju. Inače, tragedija najboljih melodija su glupi tekstovi koji ih prate. Jebi ga, dve dobre stvari ne idu nikad zajedno. Dobri tekstovi uvek skrenu pažnju sa melodije. To znam, ali sam nešto morao žrtvovati, platiti cenu.

Govoriš o raznim ljudima da imaju jednu, dve ili najviše tri dobre pesme. Šta misliš pri tom „dobra pesma“?

- Dobra je ona da je ja mogu izvoditi pošto ja imam fantastično dobar ukus.

Veruješ da dobru pesmu može napraviti loš čovek?

- Svakako. Možda se kosi sa antičkim principima ali se ne kosi sa prirodom. Mi moramo da jedemo hleb a on bez govana ne bi uspevao. Niko ne želi da jede govna, ali je to princip prirode. Kao što se najbolja i najskuplja hrana ubrzo pretvara u govna.

Po tebi, Bitlsi su napravili sve najbolje, a ko na našem prostoru i jeziku?

- Mimo mene, nema ih puno. Sve staje na jedan kompakt disk.

Hoćeš da kažeš da te raduje uspeh drugih?

- Da. Ja za sebe ne mogu očekivati ništa ako oko mene nema dobrih.

U kakvog posebnika stariš?

- Ne znam. Ništa ni ne želim. Jedino znam šta još moram da radim. Ja mogu da menjam čarape, ali sebe ne mogu. Šta ja mogu nema veze sa onim što volim ili želim.

Šta tebe tera na rad?

- Rad je dobar. Ja sam sretan kad radim.

Potreba svakog rada je da bude valorizovan, nagrađen. Tvoj rad nije nagrađen.

- Ja radim zbog sebe. Kad nešto imam to podelim sa drugima. Šta će to meni?!

To govoriš zato što ovde u Holandiji imaš jednu vrstu sigurnosti i zaštićenosti?

- Ovde imam sigurnosti koliko sam uvek imao. Ništa manje ni više. A to nije sigurnost. Kako može da bude sigurnost?!

Nekad si radio i zarađivao i imao svoju slobodu?

- Sada zarađujem više nego ikada, samo sada to ne dobijam. To je drugi par rukava. To kažem kad me pitaju zašto me moja žena trpi i ne izbacuje. Ona vidi koliko radim. Ja mnogo zarađujem samo me ne isplaćuju! Nije moja greška. Nisam ja napravio ovakav svet. Ja radim svoj posao najbolje što mogu, ali drugi ne rade svoj posao.

U šta su ostarili tvoji vršnjaci? Ima ih svuda, od vlasti do protuva.

- Izgleda paradoksalno ali moji vršnjaci su Bitlsi. Oni su dosta stariji od mene, ali sam ja krenuo sa njima. Kad su oni stali `66. godine svi su svirali hevi metal i ja sam morao da budem glasan. Nisam ni sa kim odrastao, oduvek sam bio sam sa sobom. Nisam se sa drugima poistovećivao, ni spadao među one sa kojima sam sedio u školskim klupama. Nigde nisam spadao. Muzički sam ’spadao’ sa Bitlsima, ne po kvalitetu nego sam pripadao generaciji koja je uz njih odrastala. To je generacija balada sa fantastičnim ritmom, tango sa visokim petama. Oni su bili smeđokosi kao ja. To zovem keltska slava.

Mene zanima kako vidiš karijere domaćih muzičara iz sedamdesetih. U šta su one otišle?

-Što se tiče karijere, tu jedino postoji Bijelo dugme i ja. I niko više. Sve ostalo je predvidljivo i nema umjetnosti. Ne govorim o manipulaciji.

Na koji način Azra i ti pripadate novom valu?

- Kao prvo, svi su u nazivu imali dve reči od Rolingstounsa. Najteže je naći pravo ime, koje nema š.đ.č.ć i ja sam došao do Azre. To je već bilo različito u pristupu od svega. I ja sam prvi koji je odmah krenuo sa svojim pjesmama, Azra je svirala samo svoje pesme. To je novi val. To nema veze sa muzikom, već s pristupom. To je pokrenulo sve ostalo. Onda je nastao Film, osnovao sam Haustor. Da nisam krenuo u Dubravi ne bi bilo Kazališta, Pankrti bi postojali ali sam ja dao ideju menadžeru za Parafe. Parni valjak je postojao, ali da ja nisam napravio taj singl sa Husom, verovatno oni ne bi pošli u tom pravcu.

Kako živiš bez bine? Bregović je jednom govorio o fizičkoj zavisnosti od scene.

- Kod mene bina je bila igralište. Kad god sam svirao ja sam zatvarao oči jer jedino tako sam mogao da pevam i onda sam sebe mogao videti kako igram na Vembli stadionu. Čak i kad je dvoje bilo ispred bine u publici, kao da je bilo dva miliona. Zatvorim oči i krenem. Na Vembliju trava, a publika očekuje pravi meč. I ništa mi ne odvlači pažnju.

Pod kojim uslovima bi svirao i gde?

- Da odgovorim teoretski i uvjetno na to pitanje. Znači, da nema telefonije, da nema snimanja, da nema Interneta, da nisam toliko važan koliko ispada da sam važan i da je ta zemlja slobodna kao što je nekad bila slobodna. Ona je sada okupirana, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama.

A kad bi neko doneo ponudu koja se ne odbija?

- Ne bih mogao to da kažem dok se tako nešto ne dogodi. Draže mi je da ništa nemam nego da imam pa moram misliti.

Kako živiš u Holandiji?

- De fakto ja sam u Holandiji, ali ja sam sam sa sobom. Ako mogu mogu, a ovde mogu. Koliko mogu tako se i pokrivam.

Kako bi objasnio svoj radni dan?

- Čim se probudim idem da radim i radim dokle mogu. Otprilike, 16 sati dnevno.I za one dobijaš ništa.

- Ništa i ne očekujem.

Šta si naučio praveći sve ove knjige?

- Popravio sam svoje znanje istorije, postao bolji zanatlija kod pisanja. Pre sam sve radio u osam redova. A sada iza sebe imam 40.000 redova. U zatvoru stekneš i jednu disciplinu.

A nagrada?

- Ne očekujem nagradu ni novac. Ali, strašno je znati da si nešto zaradio, a toga nema. To je kao kad si u pustinji žedan, a imaš vodu u kolenu. To je grozno, ne zbog novca nego što ne mogu napraviti druge stvari.

Šta tvoj primer poručuje klincima po garažama i podrumima, koji maštaju da budu Džoni svoje generacije?

- Stvarno ne znam. Ja nisam osoba koja je primer. Šta ja imam sa klincima ili starijima? Sviralo se i pre mene, sviraće se uvek. Homer je napisao Helenu jer je znao da je sa dobrom pesmom menja svet. Ako nema dobre pesme nema lepšeg sveta. Svako delo popravlja svet. A kako da bude dobre pesme ako čovek nije sit? Lažna politika tera da se imaju uzori. Ja ne želim nikome da budem uzor. Ja sam protiv toga. Moj uzor je moja slobodna volja. Drugi beznačajni su sebi uzeli moć da meni govore šta ću ja da radim i kako ću da živim.

Smeta li ti što je Balkan postao jugoistočna Evropa?

- Ne. Balkan se samo poslednjih 150 godina tako zove.

Šta čitaš i slušaš sa teritorije Juge?

- Ništa. Mene je uvek zanimala samo istorija. Od beletristike jedino pamtim „Kad su cvetale tikve“.

Smeta li ti što nemaš pare?

- Fali mi što ne mogu da snimam. Da odštampam a nemam mašinu. To je grozno, pogotovo kad znam da zarađujem a jedini ništa od toga nemam.

Kako doživljavaš Pozdrav Azri?

- To je poslednjih dvadeset godina trend u svetu, ti tribjut bendovi, pošto nema Bitlsa, Abe, Kvin, Azre. U poslednje vreme postoji pet Azra tribjut bendova. To mi ne smeta. A što se tiče tog što Lajner radi oko Pozdrava Azri. Njega dobro znam. Ja se nikada nisam sudio i ne volim ići na sud. Mene je samo jednom na sud stavio čovek koji me je pokrao! Sud niti volim niti koristim.

Lajnera ja nisam napravio. Njegov prvi bend se zvao Kanibali. Više je svirao sa Vješticama nego sa Azrom, pa neka pravi koncert sa njihovim, a ne mojim pesmama. Sa mnom je sviralo preko 20 ljudi, a jedino on ne može da preživi ako ne zarađuje na mojim pesmama. Pošto niko ne može da prisvoji Azru neko kroz tu zagrebačku ekipu pokušava da je pridobije. A Azra sam ja, moje su pesme, aranžmani, produkcija, sve živo. Sve su dobili nalaž i prevaru, ali Azru neće tako dobiti. Ja se moram boriti protiv toga. Lao Ce kaže: njive su zapuštene, knjige bačene, ratni se konji gaje na granici, a jedino dedovi sa mačem o pojasu ne znaju šta će od obesti.

Tebi svi duguju, a ima li neko prema kome ti osećaš neki dug?

- Ne, nikom ništa ne dugujem. Ne spavam mirno ali nisam dužan.

Kakav dokument imaš?

- Samo ovdašnji ID. Pasoš nemam. Imao sam jugoslovenski. Od kada ta zemlja ne postoji ja drugi pasoš nisam ni tražio ni imao.

Od koga očekuješ da i ponudi pasoš?

- Od nikog ništa ne očekujem.

Čuo sam da ti se nešto u tom smislu radi.

- I ja sam čuo... Ali je istina da ja pasoš nemam. Prirodno sam imao pasoš zemlje u kojoj sam rođen. Ja nemam iskustvo da sam odaberem, to je kao kad se ženiš. A kad se ženiš to više nije samo ljubav. To su i strasti i interes. A ja ne želim pogrešiti.

Ajmo kondicionalno: kada bi ti istovremeno ponudili svih šest pasoša da li bi ih prihvatio?

- Ne. Imao sam jedan pa mi na kraju nije vredeo. Ja sam srećniji kad nemam ništa. Međutim, život nije bajka. Hoću da kažem, ako mi knjige nešto naprave, ako mi bude potrebna baza za rad u sledećih 20 godina, uzeću pasoš u praktične svrhe da bih mogao da radim.

Postoji priča da bi vrh Srbije voleo da ti radiš u Beogradu.

- Ne znam ništa o tome i ne mogu ništa reći. Ali kad fudbaleri menjaju sredinu oduvek svašta dobijaju. A ja sam poznatiji i trajniji od fudbalera i u Srbiji.

Sanjaš li nešto iz bivše zemlje?

- Za mene ona nije bivša. Ništa nije ni moje ni tuđe. Sanjam neke krajolike, neke brežuljke, neki kompleks zgrada i neko more i veliki brod. Ali nije vezano za određena mesta. Imao sam dva šokantna sna. Znam da je to vezano sa nekom silom.

Da li ti je u životu nedostajao tvoj Džordž Martin?

- Jeste, bilo bi sve drugačije. Kad kažem Džordž Martin mislim na sve što mi je pored mene falilo. Bilo bi mnogo bolje recimo da je Hus pored mene ostao, pa Kantađijev snimatelj koji je stara škola. Tehnički bi bilo bolje jer sam radio uz pomoć štapa i koca. Išao kao Don Kihot pa našta naletiš. Drugim rečima, ja sam putnik u autu. Ne vozim taj auto ali hoću da dođem od tačke A do tačke B. Ali vozač vozi. On pravi prekršaje, nesreće, ne zna da ga popravi a ja moram da budem sa njim da bi stigao. Moje pesme su oštećene na tom putu. Kao nedužni ratnici po besmislenim frontovima. Mene su nužde naučile mnogim stvarima. Sila boga ne moli. Sve sam radio za svoj groš i sramotio se za svoj groš.

Ima li neka ideja koja te zanosi?

- Onda kad je Jugoslavija bila sa Titom, ne što sam ja držao do Tita nego je takvo bilo vreme, svega je bilo ali je falila dobra domaća muzika. Sad je drugo vreme, ništa domaće ne postoji pa ne treba ni domaća muzika. Za tango je potrebno dvoje. Ja jesam za tango ali ne mogu sam.

Razgovarao: Petar Popović

(NIN, 15.10.2009)

Jedan od najznačajnijih medijskih projekata u poratnoj BiH, nažalost rahmetli satirični časopis POLIKITA (našeg redovnog saradnika Samira Šestana) još je u martu 1997. godine, u svom petom broju (nakon što je u prethodna 4 razguzio domaće nacionalne lidere), na naslovnoj strani, upozorio da je tadašnji „Visoki predstavnik Međunarodne zajebnice u BiH, zaražen teškom i neizlječivom bolesti, od koje boluje i većina čovječanstva – boli ga kurac za Bosnom i Hercegovinom“. Tekst, koji zvuči kao da je napisan juče, prenosimo u cjelosti, bez cenzurisanja. Sklanjaj žene, djecu i Glupu Plavušu Iz Viceva o Avazu i Glasu Srpske

Ovih je dana domaća i svjetska javnost ostala zatečena, zapravo šokirana, otkrićem dugo i brižljivo čuvane tajne - skoro metar i osamdeset centimetara visoki predstavnik Međunarodne zajebnice, Carl Bildt, boluje od teške i neizlječive bolesti, koja već godinama hara zemaljskom kuglom i svakodnevno odnosi nove žrtve.

A „HITNE“ NIGDJE

Tajna je otkrivena prilikom nedavnih rutinskih pretraga, izvršenih na zahtjev osobe koja se predstavila kao Bildtov bliski rođak, a odaziva se na ime Haris Silajdžić i nadimak Lesi. Gospodin Silajdžić je, naime, prvi posumnjao u mogućnost da je Predstavnik Bildt zaražen tom kugom 20-og stoljeća, Balkan-AIDS-om, kurčevom bolešću gorom od svih dosad poznatih zajedno, čije i samo ime izaziva strahopoštovanje i nelagodu.

Neupitnost postavljene dijagnoze garantovana je drugim šokom za međunarodnu i domaću javnost, tek nešto manjim od već pomenutog - jedinstvenom situacijom u kojoj su svi u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini bili jedinstveni. Naime svi ljekari, misli se na ljekare iz svih entiteta jedinstvene nam domovine, jedinstveno su iskazali svoju jedinstvenu procjenu koja se, u skladu sa njihovom jedinstvenom profesijom, može slobodno nazvati još i dijagnozom, po kojoj nema nikakve sumnje da se bolest Carla Bildta svrstava u kategoriju Kurčevača, i to najopasnije, neizlječive i, (za sve Bosance i Hercegovce) sigurno fatalne vrste.

Ljekar koji je želio ostati anoniman, a član je Konzilijuma koji polaže autorsko pravo na pomenutu dijagnozu, rekao nam je da je učinjeno sve što se moglo učiniti, ali je upozorio i na činjenicu da je bolest već u poodmakloj fazi, te da je sada teško čak i utvrditi da li je zdravlje gosp. Bildta bilo ozbiljno narušeno još i prije njegovog dolaska u BiH ili je gospodin Predstavnik zaražen tek u kontaktu sa Bosanskim političarima, među kojima je bolest takođe vrlo raširena, samo dok neki svoju bolest uopšte ne skrivaju i svima jasno daju do znanja da je ona, dakle bolest, kod njih već u završnoj fazi, dotle drugi postojanje iste skrivaju od sopstvenih sunarodnika, pa se čak i javno zaklinju u svoje zdravlje.

OPAKA BOLEST S NEZGODNIM SIMPTOMIMA

Kako bilo da bilo, liječnički konzilij je konstatovao da na gosp. Bildtu, da se vratimo njemu (da ne kažem na njega), nije primjenjivana nikakva terapija i iz samo gosp. Bildtu znanih razloga, bolest je bila, praktično, prikrivana, kako od prijatelja i saradnika, tako i od domaće i međunarodne javnosti.

Nadalje, isti ljekar nam je kazao da se insistiranjem na što iscrpnijem, takoreći, dubinskom analiziranju anamneze došlo do izuzetno interesantnih podataka, koji su, da se na njih tada, tj. pravovremeno reagiralo, mogli poslužiti kao osnova za poduzimanje mjera prevencije, koja je u slučajevima oboljenja ovakove vrste, zapravo, alfa i omega svega.

Ono što, iz sadašnje perspektive, možemo slobodno nazvati simptomom pojavilo se, u svoj svojoj očiglednosti, kada je gosp. Bildt izjavio kako ga boli kurac za regularnost izbora, kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji BiH, kao i za mogućnost da rezultati istih, hoće se reći izbora, dovedu do stvaranja klime, naravno, političke, kakva vlada, ili je doskora vladala u mnogim latinoameričkim zemljama, a koja se i ne bi mogla nazvati osobito demokratskom, dakle, klimom.

Anamneza, koju nam je ljubazno predočio već pomenuti dr. Izvor, zovimo ga tako, pokazuje nam da je bolest i sama, dakle, negdje duboko u gospodinu Bildtu, imala svoje periode primirenosti, da ne kažemo prikrivenosti. Tako se moglo desiti da u mnogim situacijama gosp. Bildt nije izgovarao famoznosimptomatičnu rečenicu - boli me kurac!, nego je, dapače, ispoljavao fantastičnu kreativnost i konstruktivnost pri donošenju pojedinih, čak sudbonosnih odluka, a da krajnje konzenkvence tih odluka budu iste kao da je i izgovorio to, dakle, famoznosimptomatično - boli me kurac!

Očigledno prerastanje simptoma u sindrom desilo se s početkom tzv. mostarskih zbivanja, nastavilo se učestalim zahtjevima da se konačno omoguće uslovi za povratak izbjeglica i prognanih, a kulminiralo je jednim divovskim - boli me kurac za Brčko(!), kao i još divovskijim - boli me kurac za zakone i propise i za specijalne sporazume i kojekakve druge nacrte, tlocrte, bokocrte i, uopšte, topografiju!

EPIDEMIJA ZAHVATILA I DOMAĆE POLITIČARE

Iskusni i svjetski poznati bosanskohercegovački medicinski eksperti su, od strane već pomenutog gospodina Silajdžića, alarmirani tek u završnoj fazi bolesti, kada je u ponašanju gosp. Bildta uočena natruha mogućnosti da, poslije svega, da pored svega, pa, slobodno možemo kazati i osim svega i unatoč svemu, izgovori i ono neizgovorljivo, rečenicu koja, izgovorena ili ne, predstavlja istovremeno i ključni dokaz oboljelosti i način prenošenja bolesti a i samo njeno zastrašujuće ime - Ma, boli me kurac za Bosnom i Hercegovinom!

Gore pomenuti, alarmirani stručnjaci nisu okolišali niti jednoga trenutka. Gospodin Bildt je, po hitnom postupku, smješten na Kliniku, gdje se odmah pristupilo seriji testova čiji rezultati, mađutim, kako već rekosmo u uvodu ove tužne informacije, bijahu porazni i/ili paradoksalni. Ljekarima je preostalo jedino da pokušaju poraditi, ako ne na suzbijanju, a ono bar na pravilnom informiranju javnosti i određenoj prevenciji.

U skladu s tim, dakle, preostatkom mogućnosti, sačinjen je spisak osoba sa kojima je g. Carl Bildt stupao u česte i, bar u određenom smislu, bliske kontakte.

Dr. Izvor se sa nelagodom i sa poprilično straha u očima osvrnuo oko sebe, kad smo mu postavili pitanje glede rezultata kontrole zdravstvenog stanja članova Predsjedništva i ostalih naših vodećih političara, a sve to u svezi sa, šire gledano, temom ovoga napisa. Nije nam htio kazati ništa konkretno, osim, ako je to uopće prihvatljivo, i/ili iskoristljivo, da su upravo ti rezultati razlog njegovom nastojanju i želji da ostane anoniman za šire mase, koje se još zovu i javnost.

(nastaviće se - na žalost)

►POLIKITA, 15.03.1997.◄

 

 

Pacijentica iz Sarajeva na pregled mozga čeka godinu dana. Imamo duplo manje ljekara od evropskog prosjeka i opremu iz prošlog vijeka. Može li se problem riješiti ili smo osuđeni na višemjesečne liste čekanja?

Nadira Hujić iz Sarajeva, čeka na pregled mozga punu godinu dana, na Institutu za radiologiju pri Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo. Kako kaže, zbog učestalih glavobolja 2. novembra prošle godine došla je na Klinički centar u Sarajevu na pregled, koji još uvijek čeka.

-Ja kada sam čula da moram čekati godinu dana, pomislila sam da se neko šali sa mnom. Trebala sam na CT mozga, da se vidi u čemu je problem. Međutim, sve što znam jeste da je u pitanju bolest cerebralnog mehanizma u mozgu, i odredili mi čekanje od godinu dana. Evo i dan-danas čekam na taj pregled. Razmišljala sam da odem na privatnu kliniku, ali sam odlučila da ne dajem novac, kada sam zdravstveno osigurana - kaže Nadira i dodaje da je nekome previše čekati tri mjeseca koliko se uobičajeno čeka, a kamoli godinu dana. U KCUS-u nisu mogli ni potvrditi niti demantirati ovu informaciju ali su prokomentarisali da je tako nešto nemoguće.

PODATKE NEMAMO, A I NE DAMO

Druga pacijentica, koja nije željela otkriti svoje ime, bila je naručena u Domu zdravlja u sarajevskom naselju Ilidža ali je tamo morala čekati mjesec i po.

-Medicinska sestra mi je dobronamjerno rekla da taj pregled brže mogu uraditi u Kliničkom centru – kaže ona.

Na pregled je, umjesto mjesec i po, čekala deset dana ali je u čekaonici provela već dva sata u trenutku kada smo sa njom razgovarali.

-Došla sam izgleda u međusmjenu. Jedni završili sat ranije, drugi počinju sat kasnije – objašnjava ona i smatra da se više radi o javašluku doktora nego o problemu sa aparatima.

Kaže kako nikada ne bih platila doktoru niti ima tih novaca da na red dođe ranije. Za nju je veći problem od čekanja neljubaznost ljekara. Doktorica na Ilidži joj je na pitanje o uzroku bolesti, navodno, samo skrušeno odgovorila sa: Ne znam.

- Malo se kod ljekara primjećuje ljubav za medicinu, za ljude. Sve se to već pretvorilo u biznis i zaradu – kaže naša sagovornica.

Ukoliko niste “hitan slučaj” u bosanskohercegovačkim bolnicama možete na listi čekanja provesti od sedmice do šest mjeseci, pa i godinu dana za preglede CT-om ili magnetnom rezonancom ali i za operacije bolesti koje vam ne ugrožavaju život. Ugrožavanje psihičkog zdravlja usljed takvog čekanja nije faktor odlučivanja uprkos Evropskoj povelji o pravima pacijenata gdje se jasno kaže da ljekari moraju poštovati pacijentovo vrijeme i pružiti mu uslugu u zakonom određenom roku. Naš je problem je u tome što je taj zakon “zaglavio” u federalnom Parlamentu pa je ljekarima sasvim normalno da pacijent na pregled čeka šest mjeseci.

- Pogledajte zapadne zemlje poput SAD-a, i tamo se čeka mjesecima, to nije ništa neobično – kaže Sandra Vegar-Zubović, direktorica dijagnostičkih disciplina Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.

Biljana Jandrić, glasnogovornica KCUS-a prvo nam je rekla da nemaju podatke koliko je ljudi u Sarajevu na takozvanoj listi čekanja za pregled ili operaciju, a potom nas obavijestila da takve podatke ne može dati.

- To nisu podaci koji se daju, to su interni podaci. Niko vam neće dati te podatke – kaže Jandrić.

Slične odgovore dali su nam i u drugim bolnicama širom BiH.

SVE SE ZNA ALI SE NIŠTA NE PRIČA

Pacijenti šute i ne bune se pa je naizgled dobro svima, iako ni oni ni doktori nisu zadovoljni sistemom zdravstva. U BiH se u prosjeku na pregled čeka od sedam dana do tri mjeseca iako postoje slučajevi naručivanja pacijenta šest mjeseci unaprijed.

- Ko god traži neko liječenje stave ga na čekanje. Nešto vas boli a čekate tri ili četiri mjeseca - kaže Mario Bago, predsjednik Udruženja za zaštitu potrošača Futura i dodaje da imaju nekoliko žalbi na dugu listu čekanja u mostarskoj bolnici. On smatra da je najveći problem loš zakon o zdravstvenoj zaštiti i nepostojanje Zakona o zaštiti prava pacijenata. On bi trebao ubrzati sistem pregleda i definisati najduže vrijeme čekanja za određene bolesti.

Predugo čekanje u redovima radi pregleda, prema riječima doktorice Vegar-Zuboivić, je posljedica toga što pacijenti ne razumiju da neki doktori namjerno ili nenamjerno ne primjenjuju tzv. primarni, sekundarni i tercijalni nivo medicinske zaštite.

- Oko 70 posto pacijenata nam dolaze bez ikakvog razloga, i mislim da ti pacijenti prave problem onima kojima je pomoć doista potrebna – objašnjava Vegar-Zubović.

Ona dodaje da se godišnje izvrši oko 4.700.000 pregleda, odnosno 140 dnevno, što je mnogo, ali smatra da su za to najviše krivi domovi zdravlja koji uglavnom pacijente šalju u Klinički centar na dalje pretrage.

- Mi faktički radimo poslove domova zdravlja. Oni ili neće da se brinu o pacijentima ili ne znaju raditi svoj posao – kaže Vegar-Zubović.

Također, veliki problem predstavlja i zakon koji nije mijenjan pune 33 godine, gdje ne postoji regulator koji će nadzirati pobrojane nivoe, te uvesti malo reda u ovu oblast.

Međutim, liste čekanja nisu jedini problem.

- Mi nismo zlatni. Na kliničkom centru ima mnogo problema. Ja sam čula priče o tome da neki doktori uzimaju mito ili preusmjeravaju pacijente na svoje privatne klinike gdje ih odmah pregledaju bez čekanja, ali za to još nema dokaza- kaže Biljana Jandrić

U BiH na stotinu hiljada stanovnika imamo 146 doktora, dok je u zemljama Evropske Unije ta cifra u prosjeku preko tri stotine. Na isti broj stanovnika imamo 18 stomatologa nasuprot 66 njih u EU, duplo manje medicinskih sestara u odnosu na evropski prosjek od 800 i tri puta manje bolnica.

Ultrazvučni aparat za pregled srca u Domu zdravlja Centar u Sarajevu ne radi već više od godinu i neće raditi do daljnjeg, piše na odštampanom obavještenju. Ovom Domu osim aparata nedostaje i ljekara. Prije rata je ovdje radilo osam radiologa a njihov posao na približno isti broj stanovnika danas rade samo dva.

- Imamo upola manje doktora od evropskog standarda – kaže Zaim Jatić, šef porodične medicine u Sarajevu.

On kaže da danas “niko neće da bude doktor” i da nije novac najveći problem.

- Ako se sistem usmjeri, novac se nađe – objašnjava Jatić.

Da stvar bude gora, ljudi u BiH su “bolešljiviji” od stanovnika EU. Zbog toga i ljekari u Domovima zdravlja dnevno pregledaju više pacijenata nego u zemljama Unije. Svaki ljekar brine se za zdravlje oko 1.300 stanovnika i uradi do 20 pregleda dnevno. Jatić smatra da se ovaj problem djelimično može riješiti davanjem zdravstvenim osiguranicima mogućnosti da biraju između privatnih ordinacije i državnih bolnica.

- Ja bih volio da mogu poslati pacijenta privatno. Ja kao doktor ne mogu birati gdje ću se liječiti – kaže Jatić i dodaje da je veliki problem to što ljekari nemaju dovoljno vremena da ga posvete pacijentu pa dijagnoze često ostanu nedovoljno objašnjene: Mora doći do reforme. Novac mora pratiti građane.

NISMO NAJGORI ALI SMO JAKO LOŠI

Tek nekoliko zemalja u svijetu nema listu čekanja ili je ona jako mala. Francuska je godinama imala najbolji sistem zdravstva ali je prije nekoliko godina on došao u krizu pa su na koncu morali početi sa praksom listi čekanja. Jedan od najdrastičnijih primjera predugog čekanja je dvogodišnje očekivanje operacije srca Novozelanđanina Murraya Bentona. On je morao promijeniti svoj način života čekajući operaciju pa je izbjegavao sve stresne situacije do toga da više nije gledao ni televizijske prenoses ragbi utakmica. Uprkos tome što je teški srčani bolesnik sa ugrađenim bajpasom Benton je morao strpljivo čekati svoj red sa još više od dvije stotine pacijenata od kojih 30-ak čeka duže od šest mjeseci.

Sistem zdravstva u SAD-u već je dugo u krizi i jedan je od Obaminih prioriteta. Liste čekanja u državnim bolnicama su beskrajne i čekanje duže od godine nije rijetkost, za one “sretnike” koji dospiju na listu. Sredinom ove godine američko zdravstvo ponovo je uzdrmano aferom Stevea Jobbsa, vlasnika poznatog proizvođača računara Apple. On je navodno dobio prioritet za presađivanje jetre iako je bilo mnogo hitnijih slučajeva.

Razlika između BiH i država koje također imaju probleme sa listom čekanja je u tome što naša država ne radi gotovo ništa da to riješi. Najbolje se to vidi na primjeru Hrvatske gdje su liste čekanje i dužina čekanja bili daleko veći i duži nego u BiH. Krajem prošle godine hrvatsko Ministarstvo zdravstva pokrenulo je reformu i prepolovilo dužinu čekanja na preglede i operacije. Uvezali su sve bolnice u jedan sistem i pacijente slali tamo gdje će najprije doći na red. Čekanje na pregled CT-om smanjeno je sa 75 na 24 dana, magnetnom rezonancom sa 97 na 67 dana. Smanjen je i broj pacijenata na listi čekanja.

Da problem ipak nije najbolje riješen pokazao je slučaj 74-godišnjeg Ivana Jagnjića iz Sinja, srčanog bolesnika kome je trebao hitan pregled. Umjesto toga dobio je uputnicu za pregled za tačno devet mjeseci.

Mesud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH, tvrdi da postoji sprega između državnih i privatnih zdravstvenih ustanova.

- Aparati se često kvare. Samo dva dana da aparat ne radi i eto posla privatnicima – objašnjava Lakota čijem udruženju se javilo puno nezadovoljnih pacijenata.

Oni koji su se žalili ovom udruženju čekali su i po šest do sedam mjeseci, kaže Lakota i dodaje da najgore prolaze penzioneri koji si ne mogu priuštiti odlazak kod privatnika ili nemaju drugi način da ubrzaju dolazak na red. On smatra da su svi digli ruke od zdravstva te da je uzbuna već odavno trebala početi da zvoni.

Istraživanje agencija za ispitivanje tržišta GMS provedeno 2007. u bolnicama širom BiH:

Koliko vremena Vam je bilo potrebno da dodjete na čelo reda?
Tajni kupci su čekali 10 minuta

Prema Vašem mišljenju, da li se moglo nešto učiniti da se smanji vrijeme čekanja u redu?
(50%) – DA

Sta se moglo uciniti?
Otvoriti više šaltera ili radnih mjesta

Dok ste čekali u redu, da li je išta učinjeno da se pokuša smanjiti vrijeme čekanja?
(100%) - NE

Da li ste bili svjedokom nezadovoljstva kupaca koji su čekali?
(50%) – DA

Da li Vam se zaposleni/a izvinuo/la za čekanje?
(100%) - NE

Po Vašem mišljenju, da li je osoba bila susretljiva?
(100%) – NE

(zurnal.info)

"Mi, čisti pravaši, s gnušanjem odbacujemo nebulozne, po mir u BiH vrlo opasne tlapnje visokog dužnosnika Turske o tobožnjem 'raju na zemlji' - zvanom Osmansko carstvo. Naše povijesno sjecanje je dijametralno oprečno. Dovoljno se samo prisjetiti okupacije naše zemlje 1463. i svirepog ubojstva našega posljednjeg kralja Stjepana Tomasevića, porušenih i spaljenih franjevačkih samostana, 'danka u krvi', te Krbavske bitke", stoji u priopćenju iz HČSP-a.

HČSP u priopćenju osuđuju šutnju hrvatskog člana Predsjedništva BiH o toj temi, kao i šutnju parlamentarnih stranaka, te ističu da neće prihvatiti "koketiranje nekih stranaka bošnjačke provenijencije" s elementima neoimperijalističke politike u Turskoj.

"Smatramo kako će se pojedinim protagonistima trčanje na brifing u Ankaru kad-tad, politički, obiti o glavu", navodi se u priopćenju Hrvatske čiste stranke prava BiH "Dr. Ante Starčević".

(FENA)

U zahtjevu upućenom Ministartsvu prosvjete i kulture RS-a naveli su da u tom gradu postoji veliki broj zainteresirane romske djece osnovnoškolskog uzrasta koji žele da uče svoj maternji jezik i upoznaju kulturu i historiju svog naroda.

Šaha Ahmetović, potpredsjednica Udruženja Roma iz Banje Luke „Veseli brijeg“ kazala je da bi angažiranjem nastavnika koji će predavati romski jezik bila sačuvana njihova tradicija.

Ona je mišljenja da bi se dodatna nastava romskog jezika u Banjoj Luci mogla organizirati u Osnovnoj školi „Branko Radičević" s kojom je udruženje do sada imalo dobru saradnju i koju pohađa veliki broj Roma.

Viši stručni saradnik za predškolsko i osnovno obrazovanje u Ministartsvu prosvjete i kulture RS-a Ranko Savanović potvrdio je da će resorno ministarstvo podržati ovaj zahtjev.

Ipak, za izvođenje ovog vida nastave, dodao je, problem predstavlja nedostatak stručnog nastavnog kadra.

U skladu s Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina izvođenje nastave za pripadnike nacionalnih manjina može se organizirati samo u okviru redovnog obrazovnog sistema i to u vidu dodatne nastave.

Savanović je rekao da manjinska udruženja, koja žele da njihova djeca uče maternji jezik, treba da osiguraju adekvatnog predavača čiji bi rad finansiralo Ministarstvo prosvjete.

(FENA)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Ko zna na šta bi danas Bosna i Hercegovina ličila da je te 2000. u Republici Srpskoj na izborima pobijedila koalicija sa međunarodnom podrškom

Najpoznatija balkanska ratna zločinka Biljana Plavšić napustila je švedski zatvor Hisenberg i avionom Vlade Republike Srpske sletjela u Beograd. Na aerodromskoj pisti zločinku je dočekao budući (ako mrve pravde ima, a nema!) stanovnik zatvora Kula premijer RS Milorad Dodik. Zaljubljeni poput tinejdžera, zločinka i kriminalac su se držali za ruke, prštali su zagrljaji i poljupci, a snimak je pokazao da se Plavšićka u zatvoru znatno podmladila pa je (bez obzira na ozbiljnu razliku u godinama poznatog para) boba falila da pređu i na strastveni javni peting.

OVA BABA ĆE NAS UNIŠTITI

Nastranu neprimjerene seksualne aluzije, ali ljubav između Dodika i Plavšićke zaista ima jednu dubinsku, što bi reis Cerić rekao, frojdovsku dimenziju. A kako i ne bi! U vrijeme kada se Plavšićka zvanično rastajala sa Slobodanom Miloševićem i odbjeglim Radovanom Karadžićem (U jednom od svojih obraćanja svojim jatacima iz šumskog skrovišta, mnogo prije nego će postati dr. Dabić, Karadžić je napisao:„Ova baba će nas uništiti!“) malo je među ovdašnjim srpskim političarima bilo onih koji su smjeli sarađivati sa tadašnjom predsjednicom Republike Srpske. U to vrijeme, u Narodnoj skupštini RS stranka koja je nastala iz Saveza reformskih snaga Ante Markovića, a zvala se SNSD, imala je samo dva zastupnika. Jedan je bio Dodik, drugi pokojni Nenad Baštinac. Plavšićka je u nepostojanju drugih rješenja, bila je 1998. godina, dvojicu SNSD-ovaca ugradila u svoj projekat uklanjanja SDS-a sa vlasti. Uz direktnu podršku zastupnika iz bošnjačkih i hrvatskih stranaka koji su u to vrijeme u NSRS igrali mnogo značajniju ulogu nego danas, Dodik je izabran za predsjednika Vlade Republike Srpske. Za razliku od svih svojih prethodnika na čelu Vlade (od Gojka Kličkovića, kasnije osuđenog za ratne zločine, pa naniže) Dodik je uživao VIP status među stranim zvaničnicima i diplomatama. Jednostavno, bilo je to vrijeme kada je civilizirani svijet, umoran od ratnozločinačke SDS-ove kadrovske politike, sa nekskrivenom radošću dočekao dan da se na čelu Vlade RS ukaže osoba neukaljana ratnozločinačkim hipotekama. I tada su svi znali da je Dodik sitni švercer i provincijski prevarant ali taj crimen je bio ništa u odnosu na tradicionalne SDS-ove koljače u premijrskoj fotelji. Biljana Plavšić i Milorad Dodik su, po hitnom postupku, sjedište vlasti sa Pala premjestili u Banju Luku. Uz oružanu pomoć NATO-a preuzeli su kontrolu nad entitetskim MUP-om, vojskom i televizijom. Vrlo brzo vlast Plavšićke i Dodika će postati prva koja u kratkoj historiji Republike Srpske nije bila ignorirana i u izolaciji svjetskih centara moći. Dodik je, za razliku od svojih prethodnika, održavao intenzivne kontakte sa najmoćnijim svjetskim zvaničnicima, od Klausa Kinkela do Robina Cooka. Plavšićka će postati miljenik međunarodne zajednice. Francuski predsjednik Jacques Chirac joj u Parizu pred tv-kamerama džentlmenski ljubi ruku a Madeleine Albriht je smatra američkim političkim saveznikom na Balkanu... Istovremeno počinje pristizati i izdašna međunarodna finansijska podrška za kooperativnost, a Bosna i Hercegovina počinje ličiti na zemlju u kojoj, ipak, ima nade. Međutim, 2000. godine vladajuća koalicija doživljava težak poraz na izborima u Republici Srpskoj pa se za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, te susjednih Srbije i Hrvatske, ponovo na scenu vraćaju SDS-ovci koji za nekoliko mjeseci u ovom bh. entitetu, uz pomoć Mladena Ivanića, ponovo gase svjetlo i Pale mrak...

SAMO MILAN ZNA

Ko zna na šta bi danas Bosna i Hercegovina ličila da je te 2000. u Republici Srpskoj na izborima pobijedila koalicija sa međunarodnom podrškom (Srpski narodni savez-Stranka nezavisnih socijaldemokrata-Socijalistička partija). Ko zna, možda bi danas BiH imala jednog predsjednika, jednu ali pravu državnu Vladu, stabilan parlament, siguran put u EU, članstvo u NATO-u... Sve su to moguće pretpostavke o kojim bi više mogao reći slavni Milan tarot. Ali bez obzira na sve, čak i da su tada rezultati bili drugačiji, Biljana Plavšić bi sigurno odležala svoj zatvor zbog učešća u najstrašnijim ratnim zločinima, a Milorad Dodik (ruku u vatru stavljam) ne bi od sitnog, seoskog švercera prerastao u krupnog, drskog kriminalca. Ne znam, nisam pametan, ali sve više vjerujem da je lola iz Laktaša odlučio postati bandit tek nakon što se i sam uvjerio da od Bosne i Hercegovine, u onom pravom državnom smislu, zapravo nema ništa. Siguran sam da je tako, neka mi Carl Bildt na da lagati.

Po nalogu tužitelja iz Odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, pripadnici SIPA-e, uhapsili su na području Bijeljine i Srebrenice, Duška Jevića (1955) zvanog Staljin, Džuić Mendeljeva zvanog Mane (1960) i Zorana Ilića (1966), osumnjičene za krivično djelo genocida počinjenog na području Srebrenice u julu 1995. BIRN-ov Justice Report je prije više od tri godine objavio tekst o umješanosti tadašnjeg oficira Specijalne policije RS Duška Jevića u zločinima u Srebrenici 1995. godine. Još tada su novinari Nerma Jelačić i Emir Suljagić u svom tekstu iznijeli podatke o učešću Staljina u genocidu u Srebrenici, iako je Jević sve vrijeme negirao da je bio umiješan u zločin. Žurnal objavljuje taj tekst koji je jednako aktuelan bez obzira na vremensku distancu od tri godine

Mada je imao ulogu u odvajanju i nehumanom tretmanu civila nakon pada Srebrenice, Duško Jević je i dalje policajac Republike Srpske
Bivši oficir jedinice Specijalne policije Republike Srpske (RS), koja je učestvovala u masakru u Srebrenici u julu 1995. godine, još uvijek je zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS saznaje BIRN-ov Justice Report.
Duško Jević, zvani Staljin, za vrijeme rata od 1992. do 1995. je bio na poziciji pomoćnika komandanta za operativno-nastavne poslove, te zapovjednik policijskog Centra za obuku na Jahorini pored Sarajeva.
Iako Jević ne poriče svoje prisustvo u Srebrenici odmah nakon pada enklave, negira da je njegova, ili bilo koja druga jedinica prisutna u zaštićenoj zoni UN-a Potočari, u blizini grada, učestvovala u razdvajanju muškaraca od žena.
Pri tome Jević insistira da se razdvajanje muškaraca od žena u Potočarima nije desilo, te da je i muškarcima i ženama koji su bili okupljeni unutar baze omogućen slobodan prolaz na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Također, uporno tvrdi da civili nisu tretirani nehumano u julu 1995. u Srebrenici.
Međutim, dokazi do sada prezentirani na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), te činjenice koje je utvrdila Komisija za Srebrenicu Vlade Republike Srpske, govore kako ne samo da je Jević znao za razdvajanje i nehuman tretman civila, nego da su on i pripadnici njegove jedinice aktivno u tome učestvovali.
DEPORTACIJE
Zaštićena enklava UN-a Srebrenica je 11. jula, 1995. pala u ruke snaga RS koje je predvodio haški optuženik Ratko Mladić.
Procjenjuje se da je oko 40.000 ljudi iz Srebrenice i okolnih, etnički očišćenih gradova i sela, bilo prisutno u enklavi u vrijeme pada. Kada su trupe Vojske Republike Srpske (VRS) ušle u grad, veliki dio stanovništva spas je potražilo u obližnjoj vojnoj bazi UN-a pod komandom Holandskog bataljona. Drugi dio je pobjegao u šume sa namjerom da pokušaju pješice probiti se do teritorije pod kontrolom ABiH.
U danima koji su uslijedili, 8.000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka, pogubljeno je na različitim lokacijama u blizini Srebrenice, Bratunca i Zvornika.
Većinu su pripadnici VRS, strateški pozicionirani na šumskim putevima blizu sela Konjević Polja, između Srebrenice i Bratunca, uhvatila. Mnogi mučakrci i dječaci izdvojeni su još iz mase koja se sklonila u bazu UN-a u Potočarima.
Jevićeva jedinica je aktivno učestvovala u deportaciji civila iz Srebrenice ka Kladnju, te u odvajanju muškaraca i dječaka od njihovih porodica u Potočarima. U danima kada se dešavao genocid u Srebrenici, većinu vremena Jević je proveo u Potočarima.
I dio trupa kojima je Jević komandovao također su raspoređene na putu oko Konjević Polja, zajedno sa drugim jedinicama Policije i vojske koje su imale zadatak da uhvate Bošnjake koji su pobjegli. Jević je najmanje jednom obišao svoje jedinice na terenu.
Kao zapovjednik policijskih jedinica koje su aktivno učestvovale u razdvajanju i deportaciji civila, Jević bi mogao biti optužen za ratne zločine protiv čovječnosti. Međutim, Justice Report saznaje, niti MKSJ niti lokalna tužilaštva do sada nisu vodila istragu o njegovom učešću u dešavanjima oko i u Srebrenici.
Dusko Jević se pojavio pred Haškim tribunalom u oktobru 2003. godine kao svjedok optužbe u slučajevima Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, oficira VRS optuženih za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata u Srebrenici.
Sudu je konstatovao da je uloga njegove jedinice bila «osigurati jedinice UNPROFOR-a i ljude okupljene u Potočarima».
»Naš zadatak je bio evakuisati ljude koji su navodno bili civili» rekao je Jević u svojstvu svjedoka u Hagu.
Prema njegovim riječima, 12. jula tri od četiri voda njegove jedinice otišla su sa njim u Potočare.
Potom je primio naredbu da pošalje dva od tri voda da osiguraju put od Kravica ka Sandićima, odnosno preko brda kuda su Bošnjaci pokušavali da se probiju do teritorije pod kontrolom ABiH.
Jević je na Sudu izjavio da je sa preostalim dijelom svojih jedinica ostao u Potočarima.
«U toku evakuacije, bio sam tačno ispred UNPROFOR-ove baze gdje je bilo dovoljno mjesta da se autobusi i kamioni okrenu,» svjedočio je Jević.
«Za mene lično bilo je važno da se ovo završi što prije jer nije bilo lijepo gledati mase ljudi u takvom stanju. Jer, bilo je vruće» riječi su Duška Jevića Staljina.
«Kako su autobusi pristizali, ljudi su pušteni da prođu. Muškarci, žene, djeca, bi se penjali na autobuse, koji su se potom okretali ispred baze UNPROFORa i odlazili» završio je.
U toku suđenja u Hagu, Jević je poricao da je vidio ili učestvovao u bilo kakvoj vrsti mučenja ili prisilnog razdvajanja odraslih.
U januaru 2005. godine, Blagojević i Jokić osuđeni su na 18, odnosno devet godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici.
Obojica su prvobitno bila na istoj optužnici sa Momirom Nikolićem, oficirom za bezbjednost Bratunačke brigade Vojske RS i Draganom Obrenovićem, šefom štaba Zvorničke brigade, ali nakon što su se izjasnili krivim, pristali su svjedočiti protiv bivših kolega i njihovi predmeti su odvojeni.
KLJUČNA ULOGA POLICIJE
U aprilu 2005., Jevićev direktni nadređeni Ljubiša Borovčanin, prebačen je u Hag i optužen za ratne zločine počinjene u Srebrenici.
Kako je rečeno na suđenju Blagojeviću i Jokiću, Tužilaštvo MKSJ smatra da su Specijalne jedinice MUP-a RS «kojima je komandovao Ljubiša Borovčanin i njegov zamjenik Duško Jević» imale ključnu ulogu u događajima nakon pada Srebrenice.
Aktivnosti Jevićeve jedinice otkrivene su tokom suđenja ovoj dvojici, te u potpisanom priznaju i kasnijem svjedočenju Momira Nikolića.
MKSJ je utvrdio kako su u osvajanju Srebrenice i događajima koji su uslijedili učestvovale dvije jedinice Specijalne policije.
Jedinica Specijalne policije koja je postojala u svakoj općini i obično je njom komandovao šef lokalnog Centra za javnu bezbjednost.
Druga je Specijalna brigada policije koju su sačinjavali profesionalni policajci, opremljeni vojnim naoružanjem, a koja je korištena u vojnim akcijama.
Takva brigada formirana je 10. jula, 1995, po naredbi Tomislava Kovača, ministra unutrašnjih poslova RS. U njen sastav ušli su: Drugi specijalni odred, Prva četa posebnih jedinica policije iz Zvornika, Mješovita četa združenih snaga MUP-a Srbije i Republike Srpske (Specijalna policija) i četa kampa Centra za obuku na Jahorini, kojom je komandovao Jević.
Pukovnik Ljubomir Borovčanin postavljen je za komandanta Jedinice i upućen u Bratunac. Kako je Jević 2003. godine rekao pred sudijama MKSJ, Borovčanin mu je naredio da svoju jedinicu dovede u Bratunac 11. jula do 15:00. Stigao je do podneva sa oko 100 pripadnika jedinice. Borbe oko Srebrenice su jenjavale.
Deportacija civila je trebala početi dan kasnije. Po Jevićevom svjedočenju u Hagu, veći dio njegove jedinice poslan je na put između Bratunca i Konjević Polja, na lokacije gdje su pripadnici VRS tražili Bošnjake koji su pokušavali napustiti okupiranu teritoriju.
Preostali, oko 30 ljudi, ostali su u Potočarima, odakle su žene i djeca deportovani u naredna dva dana. Jević je većinu vremena proveo u Potočarima.
U to vrijeme, muškarci su odvojeni od žena i djece i nakon kratkog pritvora odvedeni u Bratunac, gdje su potom strijeljani zajedno sa onima koji su uhvaćeni tokom pokušaja bijega kroz šume.
NIKOLIĆ I STALJIN SU RADILI SKUPA
Prema priznanju Momira Nikolića, 12. jula ujutro dobio je instrukcije da «koordinira i organizuje» deportaciju žena i djece i razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od ostalih. Prema njegovom priznanju, kada je pitao kakva će biti sudbina tih ljudi, rečeno mu je da će biti pobijeni.
»Većinu dana 12. jula proveo sam u Potočarima koordinirajući i radeći sa Duškom Jevićem, komandantom specijalnih snaga MUP-a,» Nikolić rekao je u svom priznanju MKSJ.
Svjedok Jević je u Hagu rekao kako nije imao udjela u tom dijelu operacije. «Momir Nikolić je izjavio da sam ja koordinirao razdvajanje ljudi u Potočarima, zajedno sa njim. Odgovorno tvrdim da nisam,» rekao je Jević.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Jević je poricao bilo kakve spoznaje o nedjelima, čak i razdvajanjima civila u Potočarima, gdje jeste bio prisutan.
«Da li ste vidjeli da se muškarci odvajaju od njihovih porodica u Potočarima 12. jula?» pitao ga je Tužilac MKSJ-a.
«Nisam,» odgovorio je Jević.
«Da li ste ikada vidjeli da je neki muslimana šutnut, udaren ili gurnut u autobus?»
«Ne».
«Da li ste dobili izvještaje o fizičkom zlostavljanju muslimana 12. jula?»
«Ne».
«Zašto se smješite?»
«Pa, znate, prošlo je, ovaj, osam godina od tih događaja. Čovjek pokušava da se sjeti svake sitnice, ali ne može. Lično znam da sam uradio jednu normalnu, korisnu stvar,» odgovorio je Jević.
Isto je ponovio u izjavi za Justice Report dodajući da je svoju dužnost u Srebrenici obavio «etički i profesionalno».
Također za Justice Report, Jević kaže kako neće detaljno obrazlagati svoje svjedočenje iz Haga, ali je ponovio tvrdnju da u Potočarima nisu počinjeni zločini.
«Svoj sam posao tamo odradio pošteno i ljudski,» rekao je.
Činjenice pokazuju drugačije.
Tragedija se dešavala vrelog popodneva 12. jula oko baze Holandskog bataljona UNa u Potočarima.
Dan nakon što je enklava pala u ruke VRS, grupa oficira ove vojske primicala se crveno-bijeloj plastičnoj traci koju su nizozemski vojnici postavili kao simboličnu barijeru između srpskih snaga u enklavi i hiljada bespomoćnih i uplašenih civila.
U centru grupe, okružen tjelohraniteljima i drugim oficirima, stajao je general Ratko Mladić, zapovjednik Vojske Republike Srpske.
«Doći će trideset autobusa. Prebacit ćemo vas prema Kladnju. Odatle ćete preći na teritoriju koju kontrolišu Alijine (Izetbegović - predsjednik BiH op.a) snage,» uvjeravao je masu.
«Samo bez panike i propustite malu djecu i žene. Nemojte da se neko dijete izgubi,» dodao je Mladić i završio obraćanje masi; «Ne bojte se ništa. Niko vam neće ništa uraditi».
Na video snimku kojeg je napravio jedan srbijanski novinar, a kojeg je MKSJ prihvatio kao dokazni materijal, vidi se još jedan čovjek koji stoji kraj Mladića, u maskirnoj uniformi, prosjede kose i debelih, dugačkih brkova. Identifikovli su ga kao Duška Jevića Staljina.
POSTUPIO PO NAREĐENJU
Uloga jedinica kojima je komandovao Jević također je detaljno obrazložena u izvještaju Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske. U izvještaju se iznosi zaključak, kojeg je Vlada RS prihvatila, da se razdvajanje muškaraca i žena desilo upravo u vojnoj bazi u Potočarima.
Tako se navodi da su Specijalne jedinice MUP-a RS ušle u Potočare 12. jula, 1995. između 6:00 i 7:00 sati.
U Izvještaju se navodi da je jedan odred Specijalne policije sa Jahorine, koji je predvodio Jević, a koja je pripadala MUP-u, imao zadatak da «održava red», pronalazi i odvaja vojno sposobne muškarce od ostalih, u skladu sa naredbom koju je 11. jula izdao general Mladić u Hotelu «Fontana» u Bratuncu.
U Izvještaju također piše da je razdvajanje muškaraca od žena «izazvalo traume kod civila zbog prisustva navedenih jedinica, njihovih radnji i ponašanja, kao i zbog prisustva jakih snaga» oko baze u Potočarima.
Na klupi za svjedoke, Nikolić je također rekao da su Jevićeve trupe učestvovale u razdvajanjima. «Kada su stigli prvi autobusi, ili malo nakon toga, kontaktirao sam Jevića. Rekao sam da treba izvršiti evakuaciju i koja je njegova uloga vezano za autobuse, organizaciju autobusa i druga pitanja oko prevoza civilnog stanovništva,» izjavio je.
»Onda sam izdao naređenja jedinicama koje su razdvajale muškarce od ostalih i pokazao im kuću u kojoj će oni (muškarci op.a) biti privremeno pritvoreni. Poslije toga, rekao sam da će muškarci biti odvedeni u druge objekte za privremeno pritvaranje,» svjedočio je Nikolić.
Nakon što su muškarci odvojeni u Potočarima, otkriva Komisija RS-a, pritvoreni su u obližnju Fabriku cinka i u objekat poznat kao «Bijela kuća».
U presudi Jokića i Blagojevića izrečenoj u Hagu, kao činjenica se navodi da je sudbina muškaraca u Bijeloj kući i fabrici cinka bila poznata.
»Muškarcima muslimanima je naređeno da ostave svoje pasoše i lične karte ispred 'Bijele kuće'», navodi se u presudi. «Objašnjenje koje je dao jedan od tadašnjih članova MUP-a, kapetana pod nadimkom 'Mane', a koji je bio pod komandom Duška 'Staljina' Jevića, komandanta Centra za obuku brigade Specijalne policije na Jahorini, bilo je da muškarcima više neće trebati pasoši niti lične karte».
Jević poriče ove navode. «Sam sam vidio ove ljude kako se penju na autobuse i na kamione. Oni su trebali biti evakuisani u Kladanj,» rekao je MKSJ. «Ne znam gdje su na putu razdvojeni. Ja to nisam mogao znati» tvrdi Jević.
U Izvještaju Komisije o Srebrenici navodi se da su uslovi u Potočarima postajali sve gori u toku dana 12. jula «nakon ulaska navedenih jedinica policije i VRS...zbog terora, vrijeđanja i zlostavljanja prilikom razdvajanja 'vojno sposobnih' muškaraca i sporadičnih ubistava iza Fabrike cinka, i iza 'Bijele kuće'». Članovi Komisije u izvještaju konstatuju; «Bolna je činjenica da je među njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika».
U navodima Izvještaja dalje stoji da se situacija pogoršala u toku noći sa 12. na 13. juli. «Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. Čuli su se krici, zapomaganja, jauci i slično. Tokom noći i rano idućeg jutra proširile su se priče o silovanjima i ubistvima... Nekoliko civila izvršilo je samoubistvo vješanjem», piše u Izvještaju Komisije.
Da je Jević, ipak, znao i učestvovao u deportaciji i izdvajanju muškaraca, vidno je i iz teksta koji je u beogradskom magazinu Intervju, u izdanju od četvtog augusta 1995. godine, objavio Zoran Petrović – Piroćanac.
Iako u tom članku Piroćanac iznosi pozitivan stav o ponašanju srpskih vojnika u Srebrenici, MKSJ ga je prihvatio kao dokazni materijal jer pokazuje na grozne uslove u gradu nakon pada.
«NEW LOOK» POLICAJAC
Nakon pada Srebrenice Piroćanac je proveo dosta vremena sa Jevićem te ga opisuje kao «stub srpske new-look policije».
Autor u beogradskim novinama piše o teškom zadatku koji je Jević imao, da traži «muslimanske ratne zločince... koji su sakrivali u gunguli od ljudi, prašine, prljavih zavežljaja, dečjeg plača».
Preživjeli iz Srebrenice se također sjećaju dramatičnih razdvajanja muškaraca i dječaka od žena u Potočarima.
Sabaheta Fejzić je posljednji put vidjela svog osamnaestogodišnjeg sina Rijada 13. jula oko 11:00 sati ujutro kada su se zajedno zaputili prema koloni kamiona i autobusa okupljenoj u Potočarima, spremni za odlazak u Kladanj. Uniformisani i naoružani Srbi naredili su joj da se odvoji do sina, ali je Sabaheta to ignorisala.
«Kad su vidjeli da smo i dalje zajedno, počeli su da se deru: 'Je l' ti čuješ šta smo ti rekli: dijete ide desno, ti ideš lijevo!' Rekla sam im kud god ide moje dijete, idem i ja. Ako će on desno, onda ću i ja s njim,» izjavila je Fejzićeva za Justice Report.
«Pošto sam dijete vodila ispod ruke, oni su ga počeli otimati od mene. Vukla sam dijete sebi, oni sebi. Dok je otimanje trajalo, molila sam ih: 'Nemojte mi uzimati dijete, to je jedino dijete koje imam» sjeća se Sabehata Fejzić dana kada je posljednji put vidjela sina.
«Više se nisam mogla boriti jer su bili daleko jači od mene. Otrgli su dijete od mene i poveli ga. Bio je strašno uplašen. Počeo je plakati. Kada su ga poveli, okrenuo je glavu i vidjela sam kako mu iz očiju liju krupne suze. Samo je uspio da mi kaže: 'Idi majka, molim te.' Poslije sam kleknula na koljena, sastavila ruke i rekla: 'Molim vas, ubijte me'" završava majka priču.
Fejzić, koja još uvijek traži posmrtne ostatke svoga sina Rijada, za Justice Report kaže i da su takve scene bile uobičajene u Potočarima 12. i 13. jula, kada je većina muškaraca i dječaka odvedeno.
Iako dokazi prezentirani tokom suđenja osumnjičenima za zločine u Srebrenici pred MKSJ upućuju da je Jević bio među ključnim osobama u osvajanju Srebrenice, ipak mu to nije bila prepreka da postane inspektor zadužen za sigurnost u MUP-u RS, funkcija na kojoj se nalazi od kraja rata.
Za Justice Report Jević je odbio komentirati iskaz pred MKSJ. «Najverovatnije ću ponovo ići da svjedočim. Tada ćemo vidjeti da li će biti potrebno da se nešto više objašnjava,» rekao je i dodao: «Moja duša je čista».
Duško Jević Staljin je samo jedan od hiljada oficira vojske i policije RS koji su učestvovali u osvajanju Srebrenice u julu 1995.
Prošlog oktobra Komisija za Srebrenicu Vlade RS je identificirala 19.473 osoba kao moguće učesnike u akcijama u i oko Srebrenici.
Prema nekim procjenama, oko 900 ih još uvijek obnaša zvanične funkcije u Vladi, vojsci i i policiji RS. Iako je Vlada RS obećala da će istražiti ulogu koju su njeni funkcioneri imali u ovom masakru, još nijedan nije dobio otkaz, niti je protiv njega pokrenuta disciplinska mjera zbog učešća u genocidu u Srebrenici.