Nadira Hujić iz Sarajeva, čeka na pregled mozga punu godinu dana, na Institutu za radiologiju pri Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo. Kako kaže, zbog učestalih glavobolja 2. novembra prošle godine došla je na Klinički centar u Sarajevu na pregled, koji još uvijek čeka.

-Ja kada sam čula da moram čekati godinu dana, pomislila sam da se neko šali sa mnom. Trebala sam na CT mozga, da se vidi u čemu je problem. Međutim, sve što znam jeste da je u pitanju bolest cerebralnog mehanizma u mozgu, i odredili mi čekanje od godinu dana. Evo i dan-danas čekam na taj pregled. Razmišljala sam da odem na privatnu kliniku, ali sam odlučila da ne dajem novac, kada sam zdravstveno osigurana - kaže Nadira i dodaje da je nekome previše čekati tri mjeseca koliko se uobičajeno čeka, a kamoli godinu dana. U KCUS-u nisu mogli ni potvrditi niti demantirati ovu informaciju ali su prokomentarisali da je tako nešto nemoguće.

PODATKE NEMAMO, A I NE DAMO

Druga pacijentica, koja nije željela otkriti svoje ime, bila je naručena u Domu zdravlja u sarajevskom naselju Ilidža ali je tamo morala čekati mjesec i po.

-Medicinska sestra mi je dobronamjerno rekla da taj pregled brže mogu uraditi u Kliničkom centru – kaže ona.

Na pregled je, umjesto mjesec i po, čekala deset dana ali je u čekaonici provela već dva sata u trenutku kada smo sa njom razgovarali.

-Došla sam izgleda u međusmjenu. Jedni završili sat ranije, drugi počinju sat kasnije – objašnjava ona i smatra da se više radi o javašluku doktora nego o problemu sa aparatima.

Kaže kako nikada ne bih platila doktoru niti ima tih novaca da na red dođe ranije. Za nju je veći problem od čekanja neljubaznost ljekara. Doktorica na Ilidži joj je na pitanje o uzroku bolesti, navodno, samo skrušeno odgovorila sa: Ne znam.

- Malo se kod ljekara primjećuje ljubav za medicinu, za ljude. Sve se to već pretvorilo u biznis i zaradu – kaže naša sagovornica.

Ukoliko niste “hitan slučaj” u bosanskohercegovačkim bolnicama možete na listi čekanja provesti od sedmice do šest mjeseci, pa i godinu dana za preglede CT-om ili magnetnom rezonancom ali i za operacije bolesti koje vam ne ugrožavaju život. Ugrožavanje psihičkog zdravlja usljed takvog čekanja nije faktor odlučivanja uprkos Evropskoj povelji o pravima pacijenata gdje se jasno kaže da ljekari moraju poštovati pacijentovo vrijeme i pružiti mu uslugu u zakonom određenom roku. Naš je problem je u tome što je taj zakon “zaglavio” u federalnom Parlamentu pa je ljekarima sasvim normalno da pacijent na pregled čeka šest mjeseci.

- Pogledajte zapadne zemlje poput SAD-a, i tamo se čeka mjesecima, to nije ništa neobično – kaže Sandra Vegar-Zubović, direktorica dijagnostičkih disciplina Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.

Biljana Jandrić, glasnogovornica KCUS-a prvo nam je rekla da nemaju podatke koliko je ljudi u Sarajevu na takozvanoj listi čekanja za pregled ili operaciju, a potom nas obavijestila da takve podatke ne može dati.

- To nisu podaci koji se daju, to su interni podaci. Niko vam neće dati te podatke – kaže Jandrić.

Slične odgovore dali su nam i u drugim bolnicama širom BiH.

SVE SE ZNA ALI SE NIŠTA NE PRIČA

Pacijenti šute i ne bune se pa je naizgled dobro svima, iako ni oni ni doktori nisu zadovoljni sistemom zdravstva. U BiH se u prosjeku na pregled čeka od sedam dana do tri mjeseca iako postoje slučajevi naručivanja pacijenta šest mjeseci unaprijed.

- Ko god traži neko liječenje stave ga na čekanje. Nešto vas boli a čekate tri ili četiri mjeseca - kaže Mario Bago, predsjednik Udruženja za zaštitu potrošača Futura i dodaje da imaju nekoliko žalbi na dugu listu čekanja u mostarskoj bolnici. On smatra da je najveći problem loš zakon o zdravstvenoj zaštiti i nepostojanje Zakona o zaštiti prava pacijenata. On bi trebao ubrzati sistem pregleda i definisati najduže vrijeme čekanja za određene bolesti.

Predugo čekanje u redovima radi pregleda, prema riječima doktorice Vegar-Zuboivić, je posljedica toga što pacijenti ne razumiju da neki doktori namjerno ili nenamjerno ne primjenjuju tzv. primarni, sekundarni i tercijalni nivo medicinske zaštite.

- Oko 70 posto pacijenata nam dolaze bez ikakvog razloga, i mislim da ti pacijenti prave problem onima kojima je pomoć doista potrebna – objašnjava Vegar-Zubović.

Ona dodaje da se godišnje izvrši oko 4.700.000 pregleda, odnosno 140 dnevno, što je mnogo, ali smatra da su za to najviše krivi domovi zdravlja koji uglavnom pacijente šalju u Klinički centar na dalje pretrage.

- Mi faktički radimo poslove domova zdravlja. Oni ili neće da se brinu o pacijentima ili ne znaju raditi svoj posao – kaže Vegar-Zubović.

Također, veliki problem predstavlja i zakon koji nije mijenjan pune 33 godine, gdje ne postoji regulator koji će nadzirati pobrojane nivoe, te uvesti malo reda u ovu oblast.

Međutim, liste čekanja nisu jedini problem.

- Mi nismo zlatni. Na kliničkom centru ima mnogo problema. Ja sam čula priče o tome da neki doktori uzimaju mito ili preusmjeravaju pacijente na svoje privatne klinike gdje ih odmah pregledaju bez čekanja, ali za to još nema dokaza- kaže Biljana Jandrić

U BiH na stotinu hiljada stanovnika imamo 146 doktora, dok je u zemljama Evropske Unije ta cifra u prosjeku preko tri stotine. Na isti broj stanovnika imamo 18 stomatologa nasuprot 66 njih u EU, duplo manje medicinskih sestara u odnosu na evropski prosjek od 800 i tri puta manje bolnica.

Ultrazvučni aparat za pregled srca u Domu zdravlja Centar u Sarajevu ne radi već više od godinu i neće raditi do daljnjeg, piše na odštampanom obavještenju. Ovom Domu osim aparata nedostaje i ljekara. Prije rata je ovdje radilo osam radiologa a njihov posao na približno isti broj stanovnika danas rade samo dva.

- Imamo upola manje doktora od evropskog standarda – kaže Zaim Jatić, šef porodične medicine u Sarajevu.

On kaže da danas “niko neće da bude doktor” i da nije novac najveći problem.

- Ako se sistem usmjeri, novac se nađe – objašnjava Jatić.

Da stvar bude gora, ljudi u BiH su “bolešljiviji” od stanovnika EU. Zbog toga i ljekari u Domovima zdravlja dnevno pregledaju više pacijenata nego u zemljama Unije. Svaki ljekar brine se za zdravlje oko 1.300 stanovnika i uradi do 20 pregleda dnevno. Jatić smatra da se ovaj problem djelimično može riješiti davanjem zdravstvenim osiguranicima mogućnosti da biraju između privatnih ordinacije i državnih bolnica.

- Ja bih volio da mogu poslati pacijenta privatno. Ja kao doktor ne mogu birati gdje ću se liječiti – kaže Jatić i dodaje da je veliki problem to što ljekari nemaju dovoljno vremena da ga posvete pacijentu pa dijagnoze često ostanu nedovoljno objašnjene: Mora doći do reforme. Novac mora pratiti građane.

NISMO NAJGORI ALI SMO JAKO LOŠI

Tek nekoliko zemalja u svijetu nema listu čekanja ili je ona jako mala. Francuska je godinama imala najbolji sistem zdravstva ali je prije nekoliko godina on došao u krizu pa su na koncu morali početi sa praksom listi čekanja. Jedan od najdrastičnijih primjera predugog čekanja je dvogodišnje očekivanje operacije srca Novozelanđanina Murraya Bentona. On je morao promijeniti svoj način života čekajući operaciju pa je izbjegavao sve stresne situacije do toga da više nije gledao ni televizijske prenoses ragbi utakmica. Uprkos tome što je teški srčani bolesnik sa ugrađenim bajpasom Benton je morao strpljivo čekati svoj red sa još više od dvije stotine pacijenata od kojih 30-ak čeka duže od šest mjeseci.

Sistem zdravstva u SAD-u već je dugo u krizi i jedan je od Obaminih prioriteta. Liste čekanja u državnim bolnicama su beskrajne i čekanje duže od godine nije rijetkost, za one “sretnike” koji dospiju na listu. Sredinom ove godine američko zdravstvo ponovo je uzdrmano aferom Stevea Jobbsa, vlasnika poznatog proizvođača računara Apple. On je navodno dobio prioritet za presađivanje jetre iako je bilo mnogo hitnijih slučajeva.

Razlika između BiH i država koje također imaju probleme sa listom čekanja je u tome što naša država ne radi gotovo ništa da to riješi. Najbolje se to vidi na primjeru Hrvatske gdje su liste čekanje i dužina čekanja bili daleko veći i duži nego u BiH. Krajem prošle godine hrvatsko Ministarstvo zdravstva pokrenulo je reformu i prepolovilo dužinu čekanja na preglede i operacije. Uvezali su sve bolnice u jedan sistem i pacijente slali tamo gdje će najprije doći na red. Čekanje na pregled CT-om smanjeno je sa 75 na 24 dana, magnetnom rezonancom sa 97 na 67 dana. Smanjen je i broj pacijenata na listi čekanja.

Da problem ipak nije najbolje riješen pokazao je slučaj 74-godišnjeg Ivana Jagnjića iz Sinja, srčanog bolesnika kome je trebao hitan pregled. Umjesto toga dobio je uputnicu za pregled za tačno devet mjeseci.

Mesud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH, tvrdi da postoji sprega između državnih i privatnih zdravstvenih ustanova.

- Aparati se često kvare. Samo dva dana da aparat ne radi i eto posla privatnicima – objašnjava Lakota čijem udruženju se javilo puno nezadovoljnih pacijenata.

Oni koji su se žalili ovom udruženju čekali su i po šest do sedam mjeseci, kaže Lakota i dodaje da najgore prolaze penzioneri koji si ne mogu priuštiti odlazak kod privatnika ili nemaju drugi način da ubrzaju dolazak na red. On smatra da su svi digli ruke od zdravstva te da je uzbuna već odavno trebala početi da zvoni.

Istraživanje agencija za ispitivanje tržišta GMS provedeno 2007. u bolnicama širom BiH:

Koliko vremena Vam je bilo potrebno da dodjete na čelo reda?
Tajni kupci su čekali 10 minuta

Prema Vašem mišljenju, da li se moglo nešto učiniti da se smanji vrijeme čekanja u redu?
(50%) – DA

Sta se moglo uciniti?
Otvoriti više šaltera ili radnih mjesta

Dok ste čekali u redu, da li je išta učinjeno da se pokuša smanjiti vrijeme čekanja?
(100%) - NE

Da li ste bili svjedokom nezadovoljstva kupaca koji su čekali?
(50%) – DA

Da li Vam se zaposleni/a izvinuo/la za čekanje?
(100%) - NE

Po Vašem mišljenju, da li je osoba bila susretljiva?
(100%) – NE

(zurnal.info)

HČSP u priopćenju osuđuju šutnju hrvatskog člana Predsjedništva BiH o toj temi, kao i šutnju parlamentarnih stranaka, te ističu da neće prihvatiti "koketiranje nekih stranaka bošnjačke provenijencije" s elementima neoimperijalističke politike u Turskoj.

"Smatramo kako će se pojedinim protagonistima trčanje na brifing u Ankaru kad-tad, politički, obiti o glavu", navodi se u priopćenju Hrvatske čiste stranke prava BiH "Dr. Ante Starčević".

(FENA)

Šaha Ahmetović, potpredsjednica Udruženja Roma iz Banje Luke „Veseli brijeg“ kazala je da bi angažiranjem nastavnika koji će predavati romski jezik bila sačuvana njihova tradicija.

Ona je mišljenja da bi se dodatna nastava romskog jezika u Banjoj Luci mogla organizirati u Osnovnoj školi „Branko Radičević" s kojom je udruženje do sada imalo dobru saradnju i koju pohađa veliki broj Roma.

Viši stručni saradnik za predškolsko i osnovno obrazovanje u Ministartsvu prosvjete i kulture RS-a Ranko Savanović potvrdio je da će resorno ministarstvo podržati ovaj zahtjev.

Ipak, za izvođenje ovog vida nastave, dodao je, problem predstavlja nedostatak stručnog nastavnog kadra.

U skladu s Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina izvođenje nastave za pripadnike nacionalnih manjina može se organizirati samo u okviru redovnog obrazovnog sistema i to u vidu dodatne nastave.

Savanović je rekao da manjinska udruženja, koja žele da njihova djeca uče maternji jezik, treba da osiguraju adekvatnog predavača čiji bi rad finansiralo Ministarstvo prosvjete.

(FENA)

Ko zna na šta bi danas Bosna i Hercegovina ličila da je te 2000. u Republici Srpskoj na izborima pobijedila koalicija sa međunarodnom podrškom

OVA BABA ĆE NAS UNIŠTITI

Nastranu neprimjerene seksualne aluzije, ali ljubav između Dodika i Plavšićke zaista ima jednu dubinsku, što bi reis Cerić rekao, frojdovsku dimenziju. A kako i ne bi! U vrijeme kada se Plavšićka zvanično rastajala sa Slobodanom Miloševićem i odbjeglim Radovanom Karadžićem (U jednom od svojih obraćanja svojim jatacima iz šumskog skrovišta, mnogo prije nego će postati dr. Dabić, Karadžić je napisao:„Ova baba će nas uništiti!“) malo je među ovdašnjim srpskim političarima bilo onih koji su smjeli sarađivati sa tadašnjom predsjednicom Republike Srpske. U to vrijeme, u Narodnoj skupštini RS stranka koja je nastala iz Saveza reformskih snaga Ante Markovića, a zvala se SNSD, imala je samo dva zastupnika. Jedan je bio Dodik, drugi pokojni Nenad Baštinac. Plavšićka je u nepostojanju drugih rješenja, bila je 1998. godina, dvojicu SNSD-ovaca ugradila u svoj projekat uklanjanja SDS-a sa vlasti. Uz direktnu podršku zastupnika iz bošnjačkih i hrvatskih stranaka koji su u to vrijeme u NSRS igrali mnogo značajniju ulogu nego danas, Dodik je izabran za predsjednika Vlade Republike Srpske. Za razliku od svih svojih prethodnika na čelu Vlade (od Gojka Kličkovića, kasnije osuđenog za ratne zločine, pa naniže) Dodik je uživao VIP status među stranim zvaničnicima i diplomatama. Jednostavno, bilo je to vrijeme kada je civilizirani svijet, umoran od ratnozločinačke SDS-ove kadrovske politike, sa nekskrivenom radošću dočekao dan da se na čelu Vlade RS ukaže osoba neukaljana ratnozločinačkim hipotekama. I tada su svi znali da je Dodik sitni švercer i provincijski prevarant ali taj crimen je bio ništa u odnosu na tradicionalne SDS-ove koljače u premijrskoj fotelji. Biljana Plavšić i Milorad Dodik su, po hitnom postupku, sjedište vlasti sa Pala premjestili u Banju Luku. Uz oružanu pomoć NATO-a preuzeli su kontrolu nad entitetskim MUP-om, vojskom i televizijom. Vrlo brzo vlast Plavšićke i Dodika će postati prva koja u kratkoj historiji Republike Srpske nije bila ignorirana i u izolaciji svjetskih centara moći. Dodik je, za razliku od svojih prethodnika, održavao intenzivne kontakte sa najmoćnijim svjetskim zvaničnicima, od Klausa Kinkela do Robina Cooka. Plavšićka će postati miljenik međunarodne zajednice. Francuski predsjednik Jacques Chirac joj u Parizu pred tv-kamerama džentlmenski ljubi ruku a Madeleine Albriht je smatra američkim političkim saveznikom na Balkanu... Istovremeno počinje pristizati i izdašna međunarodna finansijska podrška za kooperativnost, a Bosna i Hercegovina počinje ličiti na zemlju u kojoj, ipak, ima nade. Međutim, 2000. godine vladajuća koalicija doživljava težak poraz na izborima u Republici Srpskoj pa se za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, te susjednih Srbije i Hrvatske, ponovo na scenu vraćaju SDS-ovci koji za nekoliko mjeseci u ovom bh. entitetu, uz pomoć Mladena Ivanića, ponovo gase svjetlo i Pale mrak...

SAMO MILAN ZNA

Ko zna na šta bi danas Bosna i Hercegovina ličila da je te 2000. u Republici Srpskoj na izborima pobijedila koalicija sa međunarodnom podrškom (Srpski narodni savez-Stranka nezavisnih socijaldemokrata-Socijalistička partija). Ko zna, možda bi danas BiH imala jednog predsjednika, jednu ali pravu državnu Vladu, stabilan parlament, siguran put u EU, članstvo u NATO-u... Sve su to moguće pretpostavke o kojim bi više mogao reći slavni Milan tarot. Ali bez obzira na sve, čak i da su tada rezultati bili drugačiji, Biljana Plavšić bi sigurno odležala svoj zatvor zbog učešća u najstrašnijim ratnim zločinima, a Milorad Dodik (ruku u vatru stavljam) ne bi od sitnog, seoskog švercera prerastao u krupnog, drskog kriminalca. Ne znam, nisam pametan, ali sve više vjerujem da je lola iz Laktaša odlučio postati bandit tek nakon što se i sam uvjerio da od Bosne i Hercegovine, u onom pravom državnom smislu, zapravo nema ništa. Siguran sam da je tako, neka mi Carl Bildt na da lagati.

Mada je imao ulogu u odvajanju i nehumanom tretmanu civila nakon pada Srebrenice, Duško Jević je i dalje policajac Republike Srpske
Bivši oficir jedinice Specijalne policije Republike Srpske (RS), koja je učestvovala u masakru u Srebrenici u julu 1995. godine, još uvijek je zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS saznaje BIRN-ov Justice Report.
Duško Jević, zvani Staljin, za vrijeme rata od 1992. do 1995. je bio na poziciji pomoćnika komandanta za operativno-nastavne poslove, te zapovjednik policijskog Centra za obuku na Jahorini pored Sarajeva.
Iako Jević ne poriče svoje prisustvo u Srebrenici odmah nakon pada enklave, negira da je njegova, ili bilo koja druga jedinica prisutna u zaštićenoj zoni UN-a Potočari, u blizini grada, učestvovala u razdvajanju muškaraca od žena.
Pri tome Jević insistira da se razdvajanje muškaraca od žena u Potočarima nije desilo, te da je i muškarcima i ženama koji su bili okupljeni unutar baze omogućen slobodan prolaz na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Također, uporno tvrdi da civili nisu tretirani nehumano u julu 1995. u Srebrenici.
Međutim, dokazi do sada prezentirani na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), te činjenice koje je utvrdila Komisija za Srebrenicu Vlade Republike Srpske, govore kako ne samo da je Jević znao za razdvajanje i nehuman tretman civila, nego da su on i pripadnici njegove jedinice aktivno u tome učestvovali.
DEPORTACIJE
Zaštićena enklava UN-a Srebrenica je 11. jula, 1995. pala u ruke snaga RS koje je predvodio haški optuženik Ratko Mladić.
Procjenjuje se da je oko 40.000 ljudi iz Srebrenice i okolnih, etnički očišćenih gradova i sela, bilo prisutno u enklavi u vrijeme pada. Kada su trupe Vojske Republike Srpske (VRS) ušle u grad, veliki dio stanovništva spas je potražilo u obližnjoj vojnoj bazi UN-a pod komandom Holandskog bataljona. Drugi dio je pobjegao u šume sa namjerom da pokušaju pješice probiti se do teritorije pod kontrolom ABiH.
U danima koji su uslijedili, 8.000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka, pogubljeno je na različitim lokacijama u blizini Srebrenice, Bratunca i Zvornika.
Većinu su pripadnici VRS, strateški pozicionirani na šumskim putevima blizu sela Konjević Polja, između Srebrenice i Bratunca, uhvatila. Mnogi mučakrci i dječaci izdvojeni su još iz mase koja se sklonila u bazu UN-a u Potočarima.
Jevićeva jedinica je aktivno učestvovala u deportaciji civila iz Srebrenice ka Kladnju, te u odvajanju muškaraca i dječaka od njihovih porodica u Potočarima. U danima kada se dešavao genocid u Srebrenici, većinu vremena Jević je proveo u Potočarima.
I dio trupa kojima je Jević komandovao također su raspoređene na putu oko Konjević Polja, zajedno sa drugim jedinicama Policije i vojske koje su imale zadatak da uhvate Bošnjake koji su pobjegli. Jević je najmanje jednom obišao svoje jedinice na terenu.
Kao zapovjednik policijskih jedinica koje su aktivno učestvovale u razdvajanju i deportaciji civila, Jević bi mogao biti optužen za ratne zločine protiv čovječnosti. Međutim, Justice Report saznaje, niti MKSJ niti lokalna tužilaštva do sada nisu vodila istragu o njegovom učešću u dešavanjima oko i u Srebrenici.
Dusko Jević se pojavio pred Haškim tribunalom u oktobru 2003. godine kao svjedok optužbe u slučajevima Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, oficira VRS optuženih za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata u Srebrenici.
Sudu je konstatovao da je uloga njegove jedinice bila «osigurati jedinice UNPROFOR-a i ljude okupljene u Potočarima».
»Naš zadatak je bio evakuisati ljude koji su navodno bili civili» rekao je Jević u svojstvu svjedoka u Hagu.
Prema njegovim riječima, 12. jula tri od četiri voda njegove jedinice otišla su sa njim u Potočare.
Potom je primio naredbu da pošalje dva od tri voda da osiguraju put od Kravica ka Sandićima, odnosno preko brda kuda su Bošnjaci pokušavali da se probiju do teritorije pod kontrolom ABiH.
Jević je na Sudu izjavio da je sa preostalim dijelom svojih jedinica ostao u Potočarima.
«U toku evakuacije, bio sam tačno ispred UNPROFOR-ove baze gdje je bilo dovoljno mjesta da se autobusi i kamioni okrenu,» svjedočio je Jević.
«Za mene lično bilo je važno da se ovo završi što prije jer nije bilo lijepo gledati mase ljudi u takvom stanju. Jer, bilo je vruće» riječi su Duška Jevića Staljina.
«Kako su autobusi pristizali, ljudi su pušteni da prođu. Muškarci, žene, djeca, bi se penjali na autobuse, koji su se potom okretali ispred baze UNPROFORa i odlazili» završio je.
U toku suđenja u Hagu, Jević je poricao da je vidio ili učestvovao u bilo kakvoj vrsti mučenja ili prisilnog razdvajanja odraslih.
U januaru 2005. godine, Blagojević i Jokić osuđeni su na 18, odnosno devet godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici.
Obojica su prvobitno bila na istoj optužnici sa Momirom Nikolićem, oficirom za bezbjednost Bratunačke brigade Vojske RS i Draganom Obrenovićem, šefom štaba Zvorničke brigade, ali nakon što su se izjasnili krivim, pristali su svjedočiti protiv bivših kolega i njihovi predmeti su odvojeni.
KLJUČNA ULOGA POLICIJE
U aprilu 2005., Jevićev direktni nadređeni Ljubiša Borovčanin, prebačen je u Hag i optužen za ratne zločine počinjene u Srebrenici.
Kako je rečeno na suđenju Blagojeviću i Jokiću, Tužilaštvo MKSJ smatra da su Specijalne jedinice MUP-a RS «kojima je komandovao Ljubiša Borovčanin i njegov zamjenik Duško Jević» imale ključnu ulogu u događajima nakon pada Srebrenice.
Aktivnosti Jevićeve jedinice otkrivene su tokom suđenja ovoj dvojici, te u potpisanom priznaju i kasnijem svjedočenju Momira Nikolića.
MKSJ je utvrdio kako su u osvajanju Srebrenice i događajima koji su uslijedili učestvovale dvije jedinice Specijalne policije.
Jedinica Specijalne policije koja je postojala u svakoj općini i obično je njom komandovao šef lokalnog Centra za javnu bezbjednost.
Druga je Specijalna brigada policije koju su sačinjavali profesionalni policajci, opremljeni vojnim naoružanjem, a koja je korištena u vojnim akcijama.
Takva brigada formirana je 10. jula, 1995, po naredbi Tomislava Kovača, ministra unutrašnjih poslova RS. U njen sastav ušli su: Drugi specijalni odred, Prva četa posebnih jedinica policije iz Zvornika, Mješovita četa združenih snaga MUP-a Srbije i Republike Srpske (Specijalna policija) i četa kampa Centra za obuku na Jahorini, kojom je komandovao Jević.
Pukovnik Ljubomir Borovčanin postavljen je za komandanta Jedinice i upućen u Bratunac. Kako je Jević 2003. godine rekao pred sudijama MKSJ, Borovčanin mu je naredio da svoju jedinicu dovede u Bratunac 11. jula do 15:00. Stigao je do podneva sa oko 100 pripadnika jedinice. Borbe oko Srebrenice su jenjavale.
Deportacija civila je trebala početi dan kasnije. Po Jevićevom svjedočenju u Hagu, veći dio njegove jedinice poslan je na put između Bratunca i Konjević Polja, na lokacije gdje su pripadnici VRS tražili Bošnjake koji su pokušavali napustiti okupiranu teritoriju.
Preostali, oko 30 ljudi, ostali su u Potočarima, odakle su žene i djeca deportovani u naredna dva dana. Jević je većinu vremena proveo u Potočarima.
U to vrijeme, muškarci su odvojeni od žena i djece i nakon kratkog pritvora odvedeni u Bratunac, gdje su potom strijeljani zajedno sa onima koji su uhvaćeni tokom pokušaja bijega kroz šume.
NIKOLIĆ I STALJIN SU RADILI SKUPA
Prema priznanju Momira Nikolića, 12. jula ujutro dobio je instrukcije da «koordinira i organizuje» deportaciju žena i djece i razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od ostalih. Prema njegovom priznanju, kada je pitao kakva će biti sudbina tih ljudi, rečeno mu je da će biti pobijeni.
»Većinu dana 12. jula proveo sam u Potočarima koordinirajući i radeći sa Duškom Jevićem, komandantom specijalnih snaga MUP-a,» Nikolić rekao je u svom priznanju MKSJ.
Svjedok Jević je u Hagu rekao kako nije imao udjela u tom dijelu operacije. «Momir Nikolić je izjavio da sam ja koordinirao razdvajanje ljudi u Potočarima, zajedno sa njim. Odgovorno tvrdim da nisam,» rekao je Jević.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Jević je poricao bilo kakve spoznaje o nedjelima, čak i razdvajanjima civila u Potočarima, gdje jeste bio prisutan.
«Da li ste vidjeli da se muškarci odvajaju od njihovih porodica u Potočarima 12. jula?» pitao ga je Tužilac MKSJ-a.
«Nisam,» odgovorio je Jević.
«Da li ste ikada vidjeli da je neki muslimana šutnut, udaren ili gurnut u autobus?»
«Ne».
«Da li ste dobili izvještaje o fizičkom zlostavljanju muslimana 12. jula?»
«Ne».
«Zašto se smješite?»
«Pa, znate, prošlo je, ovaj, osam godina od tih događaja. Čovjek pokušava da se sjeti svake sitnice, ali ne može. Lično znam da sam uradio jednu normalnu, korisnu stvar,» odgovorio je Jević.
Isto je ponovio u izjavi za Justice Report dodajući da je svoju dužnost u Srebrenici obavio «etički i profesionalno».
Također za Justice Report, Jević kaže kako neće detaljno obrazlagati svoje svjedočenje iz Haga, ali je ponovio tvrdnju da u Potočarima nisu počinjeni zločini.
«Svoj sam posao tamo odradio pošteno i ljudski,» rekao je.
Činjenice pokazuju drugačije.
Tragedija se dešavala vrelog popodneva 12. jula oko baze Holandskog bataljona UNa u Potočarima.
Dan nakon što je enklava pala u ruke VRS, grupa oficira ove vojske primicala se crveno-bijeloj plastičnoj traci koju su nizozemski vojnici postavili kao simboličnu barijeru između srpskih snaga u enklavi i hiljada bespomoćnih i uplašenih civila.
U centru grupe, okružen tjelohraniteljima i drugim oficirima, stajao je general Ratko Mladić, zapovjednik Vojske Republike Srpske.
«Doći će trideset autobusa. Prebacit ćemo vas prema Kladnju. Odatle ćete preći na teritoriju koju kontrolišu Alijine (Izetbegović - predsjednik BiH op.a) snage,» uvjeravao je masu.
«Samo bez panike i propustite malu djecu i žene. Nemojte da se neko dijete izgubi,» dodao je Mladić i završio obraćanje masi; «Ne bojte se ništa. Niko vam neće ništa uraditi».
Na video snimku kojeg je napravio jedan srbijanski novinar, a kojeg je MKSJ prihvatio kao dokazni materijal, vidi se još jedan čovjek koji stoji kraj Mladića, u maskirnoj uniformi, prosjede kose i debelih, dugačkih brkova. Identifikovli su ga kao Duška Jevića Staljina.
POSTUPIO PO NAREĐENJU
Uloga jedinica kojima je komandovao Jević također je detaljno obrazložena u izvještaju Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske. U izvještaju se iznosi zaključak, kojeg je Vlada RS prihvatila, da se razdvajanje muškaraca i žena desilo upravo u vojnoj bazi u Potočarima.
Tako se navodi da su Specijalne jedinice MUP-a RS ušle u Potočare 12. jula, 1995. između 6:00 i 7:00 sati.
U Izvještaju se navodi da je jedan odred Specijalne policije sa Jahorine, koji je predvodio Jević, a koja je pripadala MUP-u, imao zadatak da «održava red», pronalazi i odvaja vojno sposobne muškarce od ostalih, u skladu sa naredbom koju je 11. jula izdao general Mladić u Hotelu «Fontana» u Bratuncu.
U Izvještaju također piše da je razdvajanje muškaraca od žena «izazvalo traume kod civila zbog prisustva navedenih jedinica, njihovih radnji i ponašanja, kao i zbog prisustva jakih snaga» oko baze u Potočarima.
Na klupi za svjedoke, Nikolić je također rekao da su Jevićeve trupe učestvovale u razdvajanjima. «Kada su stigli prvi autobusi, ili malo nakon toga, kontaktirao sam Jevića. Rekao sam da treba izvršiti evakuaciju i koja je njegova uloga vezano za autobuse, organizaciju autobusa i druga pitanja oko prevoza civilnog stanovništva,» izjavio je.
»Onda sam izdao naređenja jedinicama koje su razdvajale muškarce od ostalih i pokazao im kuću u kojoj će oni (muškarci op.a) biti privremeno pritvoreni. Poslije toga, rekao sam da će muškarci biti odvedeni u druge objekte za privremeno pritvaranje,» svjedočio je Nikolić.
Nakon što su muškarci odvojeni u Potočarima, otkriva Komisija RS-a, pritvoreni su u obližnju Fabriku cinka i u objekat poznat kao «Bijela kuća».
U presudi Jokića i Blagojevića izrečenoj u Hagu, kao činjenica se navodi da je sudbina muškaraca u Bijeloj kući i fabrici cinka bila poznata.
»Muškarcima muslimanima je naređeno da ostave svoje pasoše i lične karte ispred 'Bijele kuće'», navodi se u presudi. «Objašnjenje koje je dao jedan od tadašnjih članova MUP-a, kapetana pod nadimkom 'Mane', a koji je bio pod komandom Duška 'Staljina' Jevića, komandanta Centra za obuku brigade Specijalne policije na Jahorini, bilo je da muškarcima više neće trebati pasoši niti lične karte».
Jević poriče ove navode. «Sam sam vidio ove ljude kako se penju na autobuse i na kamione. Oni su trebali biti evakuisani u Kladanj,» rekao je MKSJ. «Ne znam gdje su na putu razdvojeni. Ja to nisam mogao znati» tvrdi Jević.
U Izvještaju Komisije o Srebrenici navodi se da su uslovi u Potočarima postajali sve gori u toku dana 12. jula «nakon ulaska navedenih jedinica policije i VRS...zbog terora, vrijeđanja i zlostavljanja prilikom razdvajanja 'vojno sposobnih' muškaraca i sporadičnih ubistava iza Fabrike cinka, i iza 'Bijele kuće'». Članovi Komisije u izvještaju konstatuju; «Bolna je činjenica da je među njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika».
U navodima Izvještaja dalje stoji da se situacija pogoršala u toku noći sa 12. na 13. juli. «Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. Čuli su se krici, zapomaganja, jauci i slično. Tokom noći i rano idućeg jutra proširile su se priče o silovanjima i ubistvima... Nekoliko civila izvršilo je samoubistvo vješanjem», piše u Izvještaju Komisije.
Da je Jević, ipak, znao i učestvovao u deportaciji i izdvajanju muškaraca, vidno je i iz teksta koji je u beogradskom magazinu Intervju, u izdanju od četvtog augusta 1995. godine, objavio Zoran Petrović – Piroćanac.
Iako u tom članku Piroćanac iznosi pozitivan stav o ponašanju srpskih vojnika u Srebrenici, MKSJ ga je prihvatio kao dokazni materijal jer pokazuje na grozne uslove u gradu nakon pada.
«NEW LOOK» POLICAJAC
Nakon pada Srebrenice Piroćanac je proveo dosta vremena sa Jevićem te ga opisuje kao «stub srpske new-look policije».
Autor u beogradskim novinama piše o teškom zadatku koji je Jević imao, da traži «muslimanske ratne zločince... koji su sakrivali u gunguli od ljudi, prašine, prljavih zavežljaja, dečjeg plača».
Preživjeli iz Srebrenice se također sjećaju dramatičnih razdvajanja muškaraca i dječaka od žena u Potočarima.
Sabaheta Fejzić je posljednji put vidjela svog osamnaestogodišnjeg sina Rijada 13. jula oko 11:00 sati ujutro kada su se zajedno zaputili prema koloni kamiona i autobusa okupljenoj u Potočarima, spremni za odlazak u Kladanj. Uniformisani i naoružani Srbi naredili su joj da se odvoji do sina, ali je Sabaheta to ignorisala.
«Kad su vidjeli da smo i dalje zajedno, počeli su da se deru: 'Je l' ti čuješ šta smo ti rekli: dijete ide desno, ti ideš lijevo!' Rekla sam im kud god ide moje dijete, idem i ja. Ako će on desno, onda ću i ja s njim,» izjavila je Fejzićeva za Justice Report.
«Pošto sam dijete vodila ispod ruke, oni su ga počeli otimati od mene. Vukla sam dijete sebi, oni sebi. Dok je otimanje trajalo, molila sam ih: 'Nemojte mi uzimati dijete, to je jedino dijete koje imam» sjeća se Sabehata Fejzić dana kada je posljednji put vidjela sina.
«Više se nisam mogla boriti jer su bili daleko jači od mene. Otrgli su dijete od mene i poveli ga. Bio je strašno uplašen. Počeo je plakati. Kada su ga poveli, okrenuo je glavu i vidjela sam kako mu iz očiju liju krupne suze. Samo je uspio da mi kaže: 'Idi majka, molim te.' Poslije sam kleknula na koljena, sastavila ruke i rekla: 'Molim vas, ubijte me'" završava majka priču.
Fejzić, koja još uvijek traži posmrtne ostatke svoga sina Rijada, za Justice Report kaže i da su takve scene bile uobičajene u Potočarima 12. i 13. jula, kada je većina muškaraca i dječaka odvedeno.
Iako dokazi prezentirani tokom suđenja osumnjičenima za zločine u Srebrenici pred MKSJ upućuju da je Jević bio među ključnim osobama u osvajanju Srebrenice, ipak mu to nije bila prepreka da postane inspektor zadužen za sigurnost u MUP-u RS, funkcija na kojoj se nalazi od kraja rata.
Za Justice Report Jević je odbio komentirati iskaz pred MKSJ. «Najverovatnije ću ponovo ići da svjedočim. Tada ćemo vidjeti da li će biti potrebno da se nešto više objašnjava,» rekao je i dodao: «Moja duša je čista».
Duško Jević Staljin je samo jedan od hiljada oficira vojske i policije RS koji su učestvovali u osvajanju Srebrenice u julu 1995.
Prošlog oktobra Komisija za Srebrenicu Vlade RS je identificirala 19.473 osoba kao moguće učesnike u akcijama u i oko Srebrenici.
Prema nekim procjenama, oko 900 ih još uvijek obnaša zvanične funkcije u Vladi, vojsci i i policiji RS. Iako je Vlada RS obećala da će istražiti ulogu koju su njeni funkcioneri imali u ovom masakru, još nijedan nije dobio otkaz, niti je protiv njega pokrenuta disciplinska mjera zbog učešća u genocidu u Srebrenici.

Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.

Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom.

Četrdeset i deveti MESS počeo je usred zaigranog, multikulturnog, kölnskoga geta njemačke predstave „Pakao na zemlji“ rediteljice Constanze Macras. Nadalje, trajao je multipliciranjem marginalne stvarnosti neoliberalnog doba a završio žesnim monologom i loženjem vatre u predstavi Medeje, mišljene iskonom crnoga kontinenta. Uzmemo li da bi ovo bio tek činjenični a opet relativizujući hod po vremenu koje se sabire i rasipa pred našim očima, preostaju nam i još neki drugi regenerirajući i apsurdistički osnovi kojima se MESS da samjeravati. I dok je, navodno, dječija predstava „Sapun ima smisla“ pretendirala balonima, koji u svojoj nematerijalnosti imaju mnogo više smisla nego li silni trk među teatarskim tendencijama, neke druge su, pak, osvajale prostor svoje samobitnosti direktnošću iskaza. Tako je „jedna žena, sama samcata - kako već bi zabilježeno u jednom twitter komentaru - pojela izmet srpskoga nacizma“, u predstavi „Will You Ever Be Happy Again“. U pitanju je Sanja Mitrović, kojoj mnogi mogu zamjeriti na manjku teatralnosti ili imputirati evolutivni stadij etide ovoga komada ali joj malo ko može oduzeti od časovničarske preciznosti. A, vjerodostojnost, pa taman i doslovna, u današnjem svijetu, i međunarodnoj pravdi i umjetnosti, jeste sve samo ne istina.

S druge strane, koliko malo znamo ili osjećamo sa svojim susjedima potvrdila je predstava „Led“, po tekstu Vladimira Sorokina, Nacionalnoga teatra iz Budimpešte. Avet totalitarizma, „odabrani“ i svi oni koji će našu čednost premrežiti svojim utvarama, nasiljem i prijetnjom, lažju i našom vlastitom sklonošću da budemo podvedeni, prikazuje se ujednačenim ansamblom ove mađarske pozorišne kuće, koji će ponijeti specijalnu kolektivnu nagradu MESS-ovog žirija. Jednako, kako je Sorokin začudan pisac tako će i na sceni sva naša očekivanja života ostati magnovenjska, u destruiranom prostoru privatnosti. No, iako je u ovom slučaju reditelj Kornél Mundruczó donio ugaženu brazdu vremena i prostora traume, tek je belgijska Needcompany posvjedočila manjkavost komunikacije, pa čak i jednostrane inicijative za njom.

Autor predstave „Isabellina soba“, poznati flamanski reditelj Jan Lauwers, ni tekstom ni scenskom adaptacijom neće sugerisati, usljed nedostatka korelacije među prividom likova, mogućnost velike radnje. Dakako da Lauwers kao umjetnik postdramskog teatarskog koda neće unositi bilo kakav dramski naboj u vašu utrobu ali će vam direktno na pleća nasloniti prizor sa svim svojim humanim artefaktima. On je autor koji žive i mrtve drži zajedno na sceni i postkolonijalno evropsko iskustvo detektira kao porazno za spekulativni um i pruža zadovoljstvo razrokog posmatranja pozornice, gdje ste pod stalnom nedoumicom jeste li nešto ispustili. Uz sporost naracije i dinamičnost rediteljske intervencije, u ovoj predstavi će se muzikaliziranjem izraza pobrinuti i za ukupni zvučni krajolik, što je čest imperativ u savremenom pozorištu. Osim toga, i nijemim plesom osvojen je prostor koji glumačka tijela ne ostavljaju havi. Sve to je bilo sasvim dovoljno za Gran prix MESS-a.

Predstava „Usamljeni zapad“, rediteljice Selme Spahić, po tekstu ostrvskoga pisca Martina McDonagha, donijela je komparativno i amblematično viđenje naše stvarnosti i naše usamljenosti u irskoj perspektivi. Takva analogna izvođenja naših problema i rješenja postala su manir koji umara u ovdašnjoj pozorišnoj praksi. Sigurno i da bismo željeli češće čitati tekstove domaćih dramskih autora kojima se ne bismo silili da uskačemo u cijele dogmatske, ideološke i ine svjetove, kako bismo tili čas iza predstave ustanovili da baš i nije sve isto. Jedino je možda identično oceubistvo, jedan od dva ključna problema u ovoj predstavi, simptom kojim se bespomoćno priziva Lakan.

Ipak, da sarajevska publika ima neka svoja rješenja pokazali su rezultati glasovanja. Ruska predstava „Vremena… Godišnja doba…“ Ivana Popovskoga, od samoga starta festivala važila je za favorita. Bajkovit likovni kolaž uz vokalima podvučenu muziku, tu i tamo namjerne ili slučajne parodije, očito je sve što je ovogodišnjim posjetiocima MESS-a trebalo. U tom smislu, moderator okruglih stolova na MESS-u, Bojan Munjin, upitao je praveći paralele sa pripovjednim manirom Dostojevskog, kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle. Šta bi tek rekao Oskar Danon, ovogodišnji dobitnik “Zlatnog lovorovog vijenca za izuzetan doprinos umjetnosti teatra”: Je li nam praviti partizanske pjesme ili zabušavati sa turboklasičnom literaturom a là Vivaldi. Možda to znaju u Collegium artisticumu, nekada proleterskom, danas, SUBNOARskom okupljalištu.

(zurnal.info)

HND u priopćenju izražava uvjerenje "da će sindikalni predstavnici odbiti prijedlog otkaza" te kako "vjeruje da će Poslovodstvo HRT-a uvažiti to mišljenje Sindikata novinara Hrvatske i povući otkaz". "HND poziva Poslovodstvo HRT-a da taj otkaz povuče smjesta", dodaje se.

U priopćenju stoji i da je oko stotinu i dvadeset novinara i zaposlenika HTV-a prije nekoliko dana iskazalo svoje nezadovoljstvo ponašanjem glavnog ravnatelja HRT-a kao i općim stanjem na Hrvatskoj televiziji, te da su iskazali potporu za četvero novinara za "koje je danas pokrenuta procedura otkaza".

"HND će pružiti punu potporu ugroženim novinarima a zaštitu od ravnateljeve samovolje tražimo i od Programskog vijeća HRT-a", stoji u priopćenju koje je potpisao predsjednik HND-a Zdenko Duka.

Ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić izjavio je 21. listopada na konferenciji za novinare "da su sve potvore o njegovoj navodnoj izjavi o novinarki Ivani Dragičević-Veličković potpuna laž zbog čega je 20. listopada pokrenuo kazneni postupak zbog teške klevete".

Na istoj konferenciji za novinare ravnatelj HTV-a Blago Markota izvijestio je da je protiv četvero novinara, koji tvrde da je Sutlić prije 20 mjeseci, 5. veljače 2007. izrekao prijepornu izjavu, pokrenut stegovni postupak koji može rezultirati izvanrednim otkazom.

Oni su se zvali UNPOROFOR Big Band i legenda kaže da su dolazili iz zapadne Slavonije. Legenda isto tako kaže da je na coveru njihovog jedinog albuma bila slika majmuna sa plavim, UN-ovim šljemom. Najveći hit bio je: Biljo, Biljana, nećeš biti gospoja/ješćeš, ješćeš proju/jeb'la mater svoju.

EKONOMIJA IZNAD PRAVDE

Pjesma se, naravno, odnosila na Biljanu Plavšić i koliko god me stid, moram priznati da sam je posljednjih dana pjevušio u trenucima dok bih na TV-u gledao ili u novinama čitao vijesti o neminovnom oslobađanju bivše predsjednice RS-a na slobodu, nakon odslužene dvije trećine kazne za zločine protiv čovječnosti.

Sada ozbiljno: na svoju nesreću sam bio u Haagu u vrijeme kada je Plavšićeva priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti u zamjenu za odbacivanje tačke optužnice za genocid. I tada i danas sam mislio da je njena nagodba sa tužiteljstvom i okolnosti koje su je okruživale bila farsa; njeno osobno priznanje bila je serija jeftinih i patetičnih izgovora za počinjenje najtežih mogućih zločina; činjenica da je nakon presude, manje ili više porekla, ne ostavlja nikakve sumnje u to.

Malo sam kada bio u toj mjeri uvrijeđen kao dok su mu službenici tužiteljstva pokušavali spinovati njeno priznanje kao uspjeh tužiteljstva, ali razočaran nerazumijevanjem suštine njene nagodbe u Bosni i Hercegovini, ponajprije u medijima, koji su njeno priznanje javnosti „prodavali“ kao groundbreaking. Kada je kao u nekom bizarnom celebrity showu osuđena – pisao sam već, na stolici za svjedoke su se izredali svi od Ellie Wiesela, preko Madeleine Albright do Carla Bildta – to je bio trijumf potrebe za ekonomičnošću i smanjenjem troškova tribunala nad principima međunarodne pravde, ali još gore od toga, nadama i očekivanjima koje su brojni, bezimeni i anonimni građani ove zemlje uložili u rad haškog suda.

UPLAŠENA DJEVOJČICA

U danima prije tog pretresa imao sam priliku čitati izjavu jedne bezimene i anonimne djevojčice, koja je u vrijeme dok su međunarodni mediji smišljali nadimak Iron Lady za Plavšićevu, stanovala na Grbavici, u Šopingu, na istom spratu, vrata preko puta. Negdje u maju, njen otac je izveden iz stana i nikada ga više nije vidjela. Da li neki dan ili sedmicu kasnije, slučajno je, u hodniku srela Plavšićevu sa sve tjelohraniteljima i nesvjesna opasnosti, dječiji naivno: „Teta Biljana, znate li Vi gdje je moj tata?“ Teta Biljana se nije ni osvrnula i ušla je u stan.

Jučer, kada sam kao i svi ostali gledao kako nam svima pokazuje srednji prst – a Milorad Dodik srednji prst na obje ruke – ponovo sam se sjetio upravo te djevojčice. Nikad nisam saznao kako se zove – izjava koju je dala sarajevskom odjelu AID-ove Uprave za ratne zločine nikad nije ni došla do suda i njeno ime bilo je zatamnjeno iz sigurnosnih razloga – ne mogu ni da zamislim kako izgleda, ali jučer sam mislio na nju, jučer sam zbog nje osjećao najstrašniji stid, jer jučer nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, jučer smo zapravo izdali – mi, da mi, jer smo njen vapaj da Plavšićeva bude kažnjena povjerili u ruke hladnoj i nezainteresovanoj birokratiji – jednu malu, uplašenu djevojčicu.

Nakon više od 325 miliona prodanih albuma u svijetu, prevedenih na 107 jezika i dijalekata, Gal se 22. listopada vratio albumom 'Rođendan Asteriksa i Obeliksa, zlatna knjiga' u izdanju Alberta Renea.

Albert Uderzo sastavio je zbirku priča koja istomeno izlazi u 15 zemalja, s nakladom od nevjerojatnih tri miliona primjeraka, od čega 1,1 miliona u Francuskoj.

“Želio sam da svi likovi koji su se pojavili u tim albumima mogu reagirati na taj rođendan”, objasnio je novinarima crtač koji je sam nastavio s izradom albuma nakon smrti scenarista Renea Goscinnyja 1977. godine.

Avantura počinje 1959. kada su autori smislili sitnog i debelog junaka - Asteriksa i Obeliksa.

Dana 29. oktobra 1959, Asteriks i Obeliks pojavljuju se prvi put u prvom broju časopisa Pilote.

Dvije godine kasnije, izlazi prvi album u šest hiljada primjeraka. Asteriks i njegovi Gali ulaze u život Francuza. Sedmičnik Express na naslovnici iz septembra 1966. piše 'Fenomen Asteriks'.

Krajem 2008, Uderzo, koji je u 30 godina nakon smrti Goscinnyja sam napravio deset naslova albuma, odlučuje prodati izdavačkoj kući Hachette Livres izdanja Albert Rene koja je osnovao 1979. godine.

Time je 82-godišnji autor pristao na to da se Asteriksove dogodovštine nastave nakon njegove smrti. Oslanja se na Frederica i Thierryja Mebarkija, braću crtače koji s njim rade već 25 godina.

(FENA)

Biljana Plavšić spremna je na sve, zbog karijere, vlasti, udobnosti... Spremna je žrtvovati narode, prijatelje, ideale, obraz. Takva lukava, licemjerna, egoistična, nemoralna osoba postala je nova srpska heroina.

Biljana Plavšić dovezla se avionom Vlade Republike Srpske u Beograd. Na aerodromu ju je prigrlio najpoželjniji primitivac Republike Srpske Milorad Dodik koji ju je crnom limuzinom odvezao u stan u elitnom beogradskom naselju Vračar. Tamo ju je dočekala rodbina sa vegetarijanskim ručkom i njenim omiljenim urmašicama, a ručak je obezbjeđivao MUP Srbije.

Politički vrh Republike Srpske sve je učinio da od nje načini heroinu, mučenicu i predložak za ikonu, a novinari su sućutno pratili njene prve korake na slobodi. Ispod glasa, kao da razgovaraju sa duševnom bolesnicom ili senilnom staricom, pitali su je kako se osjeća u Beogradu, a ona se uklopila u igrokaz i skrušeno izvinjavala što nema vremena za njih. Ali, biće vremena, jer Plavšićka obećava trijumfalnu turneju po Republici Srpskoj, promociju knjige i susrete sa obožavateljima.

Čini se da će Plavšićka najbolje proći od čitave svoje ratne bratije iz vrhuške Republike Srpske. Također, teško se oteti utisku kako je ovaj sretni rasplet sa urmašicama dio pažljivo sročenog plana.

Sve što je uradila tokom svoje zločinačke karijere učinila je u savršenom timingu. Zahvaljujući svojim radikalnim stavovima, zapaljivim izjavama i postupcima brzo se smjestila u nacionalističku srpsku elitu. U štiklama i baloneru preskakala je leševe da bi poljubila iscerenog Arkana - pravog Srbina, čovjeka kakvog trebamo, izjavljivala da su Muslimani genetski deformisani materijal kojima ovako da kažem, ne želim, ništa dobro, govorila da je spremna žrtvovati 6 miliona Srba za plodove borbe... Kada slične fraze više nisu bile šarmantne i čim je došlo vrijeme za strateško povlačenje, prva u Republici Srpskoj postala je najbolji sagovornik međunarodne zajednice u RS. Prva se odrekla i Radovana Karadžića uz obrazloženje nemam pravo da narod i državu nastavkom tih kontakata dovedem u bezizlaznu situaciju. Prva je shvatila da je Haški sud neminovnost i dobrovoljno se predala. Na prvom pojavljivanju izjavila je da je sasvim jasno razumjela optužnicu, ali da se ne osjeća krivom za zločine protiv čovječnosti. Nakon mjesec dana promijenila je mišljenje i pročitala lukavo sročeno priznanje. U njemu je za sve svoje postupke optužila strepnju koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više nikada ne dopuste sebi da budu žrtve.
- Ja prihvatam odgovornost za svoj udeo u tome. Ova odgovornost je moja i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvek će ostati deo mene.

Zahvaljujući ovakvom priznanju uspjela je izbjeći optužbu za genocid koja povlači kaznu od 25 godina zatvora i pristala na odgovornost za zločine protiv čovječnosti i kaznu od 11 godina. Pred kraj robije, u intervjuu za švedske novine hladno je izjavila da je priznanje puno svetosavlja, samouzdržanja, poštovanja, vapaja za pravdu, bilo čista laž kako bi obezbijedila manju kaznu. Znala je da će joj obožavatelji u RS-u lako oprostiti takvu laž i razumjeti je kao nastavak rata drugim sredstvima.

Biljana Plavšić spremna je na sve, zbog karijere, vlasti, udobnosti... Spremna je žrtvovati narode, prijatelje, ideale, obraz... Sve što treba. Takva lukava, licemjerna, egoistična, nemoralna osoba postala je nova srpska heroina.

Dužnost heroine do sletanja Plavšićke u Beograd uspješno je obavljala Svetlana Ceca Ražnatović. Svaka praznoglava beogradska djevojka željela je doživjeti Cecinu sudbinu; da je sa parkinga ibarske magistrale pokupi kakav ratni zločinac, odvede u svoj luksuzni bunker i zatrpa ukradenim bundama i krvavim nakitom.

Biljana Plavšić svrgnula je sa trona Arkanovu udovicu. Jer, njen primjer još jasnije dokazuje da se zločin isplati. Zato je ona, sasvim zasluženo, nova kraljica Silikonske doline.

(zurnal.info)

-Budžet Kantona Sarajevo je zaista pred slomom, nije to samo u ovoj godini, nego svake godine imamo problema sa budžetom. To što je, kako vi kažete, na računu trenutno 2,7 miliona maraka je je informacija o tekućoj likvidnosti. Ovo je indikacija da se bez pomoći MMF-a od oko 50 miliona KM budžet u naredna tri mjeseca neće moći realizovati.

On dalje navodi da će u sljedećoj godini budžet KS biti u još većoj nevolji te da ćemo imati veliki deficit.

-Vlada je potpuno izgubila konce, i sva se odgovornost može slobodno prebaciti na SDA i SBiH. U kantonu 12.500 ljudi direktno ovise o budžetu, policajci, profesori, nastavnici, tužioci primaju platu iz tranši budžeta”, objašnjava Pudarić.

Iz Ministarstva finansija nam nisu mogli ništa reći budući da ministar Muhamed Kozadra koji je tek jučer stupio na ministarsko mjesto, zamjenivši Aidu Haverić, nije bio u svom kabinetu.

Frattini je, prenosi agencija Ansa, učestvujući na dvodnevnom sastanku ministara vanjskih poslova EU-a u Luxembourgu, istaknuo da Italija podržava evropsku perspektivu Srbije, podsjetivši da će samit dviju zemalja, uz učešće premijera Italije Silvija Berlusconija i predsjednika Srbije Borisa Tadića, biti održan 12. i 13. novembra u Rimu.

Talijanski šef diplomatije je u obraćanju novinarima govorio i o početku suđenja Radovanu Karadžiću pred Haškim sudom (ICTY), naglasivši kako njegova zemlja želi da se taj proces brzo završi.

"Ne želimo pomagati jednom kriminalcu. Sarađivat ćemo sa sudom ako to od nas bude traženo, ali ne i u vezi sa zahtjevima koje uputi odbrana", kazao je Frattini.

(FENA)

Malo je šta u ovom društvu dominantno kao deklarisana, očigledna, neskrivena potreba i želja koja za rezultat ima opšti trend sažaljevanja kao odgovora na sve što se ovoj zemlji i jednom njenom narodu zbilo između 1992. i 1995. godine. Članci, intervjui, „human interest features“ sa „žrtvama“ – siguran sam da ne postoji skoro nijedan građanin BiH koji na neki način nije viktimiziran tokom masovnog pokolja iz devedesetih, ali navodnici su tu zbog ljudi kojima je to još uvijek njihov primarni, glavni identitet – sa žrtvama višeg ili nižeg profila, polupismeni ili nepismeni kakvi jesu (članci, ne žrtve) – samo je obrazovanje nezamjenjivo, za sve ostalo je dovoljan Master Card u vlasništvu jednog od bivših gradonačelnika Mostara – počivaju na uzajamnom, pushmi-pullyu odnosu u kojem jedni otvoreno traže sažaljenje i besramnom i priglupo prijetvornom sažaljenju koji drugi nude, kao da hoće pokazati da su nekako više ljudi od njih.

TRBUHOZBORCI ŠEFA STRUJNOG KOLA

Problem sa sažaljevanjem, međutim, je da se temelji na neznanju, zapanjujućem, beznadno žalosnom neznanju koje produljuje trogloditske društvene prilike i nespremnosti, kukavičkoj, bijedničkoj nespremnosti cijelog jednog političkog establishmenta da se u ime naroda kojeg tvrdi da predstavlja suoči sa istinom, nepatvorenom, nekonformističkom, destilovanom istinom o vlastitoj odgovornosti za pokolj i napusti udobnu i lagodnu poziciju žrtve. Sve dok je njegovanje identiteta žrtve zamjena za bilo koju i svaku politiku, dotle neće biti bitno da je Šef, „koji ima noćni ritam“ morao biti probuđen kako bi bio obavješten da je Srebrenica pala, biti će naime moralno amnestiran, a istina poslovično konformistički prešućena jer se ne podudara sa „sebeljubivim trenutačnim interesom“.

Da se ne lažemo, vjerujem da je krajnje problematično da o bosanskom ili ako hoćete bošnjačkom iskustvu ratnih zločina pišu ljudi za koje je NATO-ovo bombardovanje Srbije 1999. godine „brutalna agresija“, a zračni napadi na vojnu infrastrukturu VJ i MUP-a Srbije za posljedicu imali razoreno „bezbrižno detinjstvo“. Naprosto, ne dijelimo istinu – koja se „već stoljećima kreće... po prizemnim sobama i čeka da bude ustrijeljena“ – o vatri koja je halapljivo progutala sve naše prošle inkarnacije; jednom sam to probao objasniti svom beogradskom poznaniku koji se žalio kako su njegovi prijatelji tokom „nepravednih i ničim izazvanih sankcija“ ovisni o prljavom heroinu skončavali u prljavim haustorima: „Prodao bih dušu đavolu da su moji prijatelji umjesto od granata i noževa, umjesto pod tenkovskim gusjenicama, umrli kao heroinski ovisnici. Ili da su bar imali priliku da to urade“.

Moralna amnestija koju raspisuju trbuhozborci Šefa Strujnog Kola (Znam šta si radio 11. jula 1995. godine, ali stvarno znam.) isprazna je jer se temelji na dobrovoljnoj neinformiranosti i ignorisanju – evo, javno ih izazivam da imenuju makar tri toponima između Srebrenice i Zvornika gdje su u skupinama od po nekoliko stotina ili desetina stotina strijeljani zarobljeni Srebreničani, a otkrit ću im jedan: Kravica – i u krajnjoj liniji nije ništa više od ciničnog mlaćenja gloginja tuđim spolovilima. U tom svijetu, u tim glavušama zapravo, meni (lična zamjenica je optional: tebi, njemu, vama, nama) samo zato što sam preživio – podsjećam, naše iskustvo zločina je različito i to je jedina istinska podjela u ovom društvu koju prihvatam, štaviše zagovaram, jer oni nisu morali preživljavati – nije dopušteno da budem bilo šta više od hudnika koji sa ispruženom rukom traži tuđe sažaljenje kao potvrdu vlastitog iskustva.

Ti da žališ mene? Hej, jesam li to dobro čuo, ti da žališ nas, ti koji bi otamo odakle smo mi izašli kao Ljudi, ispravljene kičme i čista obraza, umro od gladi kao pseto ili prodavao cigarete za nekog od gorila Nasera Orića, možda šurovao sa četnicima za paklić žileta, ti da žališ mene?! Ti, dakle, koji si sebi dao za pravo da odlučuješ o tome da su srebreničke žrtve iz 1995. važnije od onih iz 1992. ili 1993. godine; ti, koji pod julskim suncem u Potočarima staviš nogu na tabut da se odmoriš i predahneš; ti, koji na uzici i u kontinuiranoj bijedi držiš preživjele, ne daš im da se osove na noge i očekuješ zahvalnost dok im bacaš mrvice sa stola, cijučeš vadeći meso između zuba i Coca Colom Light zaljevaš janjetinu jer si na dijeti (UN-ovoj ili mesnoj, koja je na redu ove sedmice?), uvjeren da se svakoga kao tebe može kupiti za večeru; ti da žališ bilo koga?!

I to je najporaznija činjenica vezana za današnju bošnjačku zajednicu: da standarde ljudskosti uspostavljaju kiborg-neljudi, znanje šire nedotupavne neznalice, prosperitet u rukama drže ljudske krpe, informiraju neinformirani. Ne postoji bolji dokaz za to okolnosti vezanih za tužbu Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde: odluka Harisa Silajdžića da budućnost Bošnjaka i cijele zemlje uloži u ishod tog procesa; potpore koju su mu trbuhozborci pružili da tu laž proda narodu; i na kraju neznalice kojoj je taj proces povjeren u ruke.

SIGNAL ZA NOVU OFANZIVU

Na stranu to što bi i posljednjoj, pretpotopnoj i zatucanoj budali trebalo da bude jasno – ili možda, ipak, sudeći na temelju izbornih rezultata, nije? – da sudske presude ne mijenjaju stvarnost, one u najboljem slučaju mogu biti reakcija na stvarnost, u našem slučaju uspostavljenu kamom; poslije dvije godine koje sam proveo na i oko haškog suda shvatio sam da je međunarodna pravda „utješna nagrada“ za one koji gube ratove; oni drugi dobiju državu. Očekujući početak suđenja Radovanu Karadžiću kao signal za novu ofanzivu, vjerovao sam da isti trik više nije moguće prodati, ali silina kojom su ovih dana – o tome koliko je nekompetentnost tribunala tome pridonijela dopuštajući Karadžiću da se sa institucijom igrao taman kao i Slobodan Milošević, neki drugi put – Bošnjacima ponovo servirane sve frustracije Harisa Silajdžića me uvjerila u suprotno. Na isti način na koji je protekle butmirske pregovore koristio da legitimira odbijanje takozvanog „aprilskog paketa“ i ustvari odbrani tri godine koje nam je svima ukrao, Silajdžić i njegovi trbuhozborci ustrajno narodu, izravnim žrtvama Karadžićevih planova podmeću stvarnost na koju su pristali i time učestvovali u njenom stvaranju, stvarnost napravljenu baš po njihovoj mjeri i za njih, za ondulirane tetkice koje neuko unjkaju o nepravdi, profesionalne žrtve na državnim sinekurama, deputatima koji bezočno vaze o tome kako od narodnih para potomstvo školuju u inozemstvu, kao zajedničku nevolju.

Dakle, godine i godine sažaljenja, hudništva, brižljivo njegovanog neznanja, intelektualnog i moralnog kukavičluka, sve dok ovdje ne ostane gomila ljudi ispruženih, na milostinju uvijek spremnih ljudi. Zato što nisu mogli da priznaju poraz.

U saopćenju za javnost iz Komšićevog kabineta navedeno je da se u donošenju odluke o otkazivanju posjete Švedskoj posebno vodilo računa o tome da je švedska vlada to htjela učiniti, a ne da je bila prisiljena, s obzirom na to da se, prema zakonu, oslobađanje zatvorenika nakon izdržane 2/3 kazne ne podrazumijeva, nego postoji kao mogućnost.

-Posebno je neprihvatljivo i kompromitujuće za švedsku vladu ponašanje njenog ministra vanjskih poslova Carla Bildta koji je bio svjedok odbrane na suđenju Biljani Plavšić te ju je posjećivao u zatvoru da bi na kraju učestvovao u glasanju, odnosno donošenju ove odluke švedske vlade, stoji u saopćenju.

Komšić je u septembru 2008. uputio pismo Peru Westerbergu, predsjedniku Parlamenta Kraljevine Švedske, te Frederiku Reinfeldtu, predsjedniku vlade Kraljevine Švedske, u kome je zatražio od švedskih vlasti da ne odobre prijevremeno puštanje Biljane Plavšić na slobodu.

U pismu je istakao da bi "bilo kakav akt milosrđa prema osobi koja je kao član najužeg ratnog rukovodstva bosanskih Srba, osuđena za najgore zločine počinjene protiv čovječnosti te učestvovala u planiranju, kreiranju i provođenju progona i uništenja Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u BiH bio velika greška".

Komšić izražava žaljenje i izvinjava se zbog otkazivanja predviđenih susreta sa švedskim kraljem Carlom XVI Gustafom i s predstavnicima bh. dijaspore iz skandinavskih zemalja, a kojih samo u Švedskoj živi više od 60.000, saopćeno je iz Komšićevog kabineta.

(FENA)

U skladu sa švedskim zakonom, zatvorenik zbog dobrog vladanja nakon dvije trećine izdržane zatvorske kazne može biti oslobođen.

Plavšić je u februaru 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora nakon što je na suđenju priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti, uključujući sudjelovanje u progonu Bošnjaka i Hrvata u ratu u Bosni i Hercegovini.

Zahvaljujući nagodbi s tužiteljstvom i izraženo kajanje, odbačene su joj dvije tačke optužnice za genocid. U jednom kasnijem intervjuu priznala je da je priznanje bilo lažno kako bi dobila manju kaznu.

Haaškom se sudu dobrovoljno predala u januaru 2001. godine, što znači da je ukupno odslužila osam godina i devet mjeseci kazne.

"Biljana Plavšić je sretna što je oslobođena, i to je jedino do čega joj je trenutno stalo", rekao je glavni direktor službe Lars Nylen. On, kao ni aerodromski dužnosnici, nije želio ništa govoriti o organizaciji putovanja Biljane Plavšić.

Švedski mediji, međutim, prenosi Hina, javljaju da se radilo o manjem avionu Cessna 525, kakav u svom posjedu ima vlada Republike srpske.

Avion bi u Beograd trebalo da sleti u 14.45 i zatim produži prema Banjoj Luci, javlja list Dagens Nyheter, iako su mediji u Srbiji pisali kako se očekuje da će Plavšić ostati u svom stanu u Beogradu.

Plavšić je kaznu služila u zatvoru Hinsebergu, 200 kilometara zapadno od Stockholma. Švedska vlada je prošle sedmice odlučila osloboditi je u skladu sa švedskim zakonom i o tome obavijestila sud u Haagu, koji se tom činu nije usprotivio.

(FENA)