"Oglas"

Mijenjam jedan malo rabljeni književni talenat za jedan dobar porodični, nedjeljni ručak: sa pi­lećom supom po kojoj plivaju žuti dukati masti, pohovanom piletinom, pekarskim krompirom i mi­ješanom salatom... Lincurom prije objeda i pivom i kafom poslije.

Mijenjam komplete Dostojevskog, Hessea, Hemingwaya, Babelja za čistu i ispeglanu posteljinu, za uštirkanu kragnu bijele košulje, koju nikad ni ne moram obući, ali hoću da je imam; za par čistih čarapa i uvijek toplu vodu u bojleru.

Mijenjam sve svoje dobitke i gubitke na po­keru, preferansu, remiju, poklapi, barbutu, šljagi, par-nepar, muntu, ajncu, raubu, mački, šnapsu, sve, tom prilikom, ispušene cigarete, sve handove i fulove, sve otpise i padove, za samo jednu ispu­njenu nagradnu križaljku iz nedjeljnih novina i za neizvjesnost očekivanja slijedećeg broja, kada ću saznati da li sam dobitnik SENSOMATIC-COLOR-DE LUXE televizora ili ljetovanja (za dvoje) u Grčkoj.

Nudim u zamjenu jednu prvorazrednu orgiju, sa striptizom na stolu, razbijenim čašama i krva­vim rukama, znojnim čaršafima i smradom pre­punih pepeljara, crnim mrljama vina po bijelom itisonu, sa ženskim grudnjacima na lusterima, sa Chanelom i mekom rakijom, za mrak sobe koji miriše na lavandu, veliki bračni krevet sa mesinganim kuglama na uglovima, hladnim plahtama i za: “Nemoj sada, čuće nas djeca...”

Rado bih promijenio svoja spavanja do podne za nečiju ruku koja me otkriva u pola sedam, a ja se okrećem prema zidu i mrmljam: “Pusti me još samo sekundu...”

U svako doba dana i noći, zamijeniću svoje poštansko sanduče pretrpano opomenama “pred isključenje električne energije”, tužbama za nepla­ćene knjige uzete na kredit, pozivima sudiji za prekršaje, za neko drugo u kojem se jednom godišnje nađe razglednica sa retuširanim Neumom i sa: “... puno Vas vole...”

Sve svoje nestrpljive, gorke, žučne, siktave, pr­kosne, svađalačke: “Popuši mi!”, “Jebe mi se!”, “Odjebi!”, “Ne prdi!”, “Crkni”, “Umukni”, “Razbiću te!”, za jedno pomirljivo: “Izvini, nisam tako mi­slio...”
Buduće nagrade i priznanja, štampane knjige, pozive na promocije, potpisivanje autorskih ugo­vora, panegirike pisane meni, doktorske disertaci­je, književne večeri i polemike, za dan kada će me komšinica upitati: “Zašto nam nikad ne dođete na kafu?”

Sve konobare ovog grada, koji me zovu po imenu za jedno obično: “Čiko, koliko ima sati?”

Na jednu stranu stavljam Čičikova, Harryja Hallera, Roberta Jordana, Ivana Karamazova, Pečo­rina, Eugenea Ganta, Alfreda Prufrocka, sa svim njihovim komplikovanim sudbinama i životima, za jednog dosadnog prijatelja s kojim ću svake ne­djelje ići na pecanje, na Željeznicu, zabacivati udi­cu u zagađenu rijeku, prošutjeti tri-četiri sata i vraćati se njegovom škodom u grad, praznih ruku i mozga.

Mijenjam sve svoje divlje snove u kojima sam i dželat i žrtva, sudija i kažnjenik, Bog i Adam, i ona i on, izgrižene nokte i zguljene zglobove na prstima, unezvijerene pokrete kojima kidam oko­ve koji me sapinju, za jednu mirnu, neustalasanu čašu mlijeka prije spavanja, a potom, odmah, mi­ris kafe pri buđenju, Zvuke moje domovine s tranzistora, masno, tek odštampano Oslobođenje i okretanje predzadnje stranice, uz: “Da vidimo ima li ko poznat?”

Mijenjam ovo klupko bodljikave žice, koje mi se namotava u stomaku, ove tanke, čelične igle koje mi se zabadaju u mozak, ledene srse koje osjećam u nožnim prstima, za tu Vašu strpljivost s kojom ste pročitali ovu moju ponudu i glatko je odbili.





Predrag Finci

POSVETA



«Let us go then, you and I...».

Tako počinje T.S. Eliotova Ljubavna pjesma za J. Alfreda Prufocka.  Pjesma o čovjeku koji je u sebi imao mnogo samotne ljubavi, a jedva nešto sreće. Sve sam mislio da ću jednom napisati tekst, da ću ga posvetiti drugaru, a ispod njegovog imena ispisati «Krenimo još jednom niz ulicu, ti i ja...».

Tekst je trebao početi ovako: «Poznavao sam dječaka D., budućeg pisca, jednog od 'sinova Lee Marvina', koji se odgajao u kinu, ulicu doživljavao kao kuću (a i kuća mu  ličila na ulicu), redovno obilazio kafane, tražio bliskost u srdačnosti opijanja, u opijanju navikao na atmosferu kafanske nesputanosti i prisnosti, navikao na impulsivnost i grubost, na bezrazložnu radikalnost i relativiziranje svih vrijednosti, usvojio nazor prema kojem je svijet sprdnja i privid, navikao živjeti usred entropije sa vlastitim demonom i svojim maliganskim oklopom, i pio kao da ga gone, kao da mu otimaju, kao da se u slavlju života životu sveti, a onda bi ujutro kući uvijek iz drugog pravca, sa istom mukom, umnoženom alkoholom, sa mukom iz koje bi kasnije iznjedrio priču, koju su neupućeni smatrali za 'zgodnu', 'duhovitu' i 'životnu'.

U ovom posljednjem su bili u pravu. U njegovom 'prepisanom životu' – u kojem su se, kako to kod maštovitih biva, brkale činjenice i imaginacija da bi postale činjenice imaginacije – nije se tačno znalo da li u pričama ponavlja svoj život ili u životu ponavlja svoje priče...»

Ulica kojom smo često naokolo kružili bila je Titova. U njoj smo se viđali i kada nam nije bilo do toga, a tri puta dnevno kada nam je bilo do druženja. Hodali bi gore-dolje, ulazili u knjižare, od četiri u kino, onda u neku kafanu, od Kvarnera do Šadrvana, odakle bi na kraju noći svako svojim putem. Obično smo pričali o kafanskim zgodama i književnim novotarijama.

Moj drugar je pročitao svaku značajniju knjigu iz «lijepe književnosti», no i pored mnogih sati provedenih sa Spasom Ćuzulanom, filozofski tekst nije zavolio. Jednom sam ga zaključao u sobu i čitao mu Heideggera, ali ga ni tako ne uspjeh pridobiti za «stvar filozofiranja». Bliža su mu bila stanovišta «usamljenog kauboja».

Obojica smo gledali film Butch Cassidy i Sundance the Kid mnogo puta, a poslije ga prepričavali jedan drugom. Voljeli smo naročito kraj Hillovog filma, u kojem reditelj nije dozvolio svojim junacima, premda smrtno pogođenim, da padnu, nije dozvolio da umru. Zaustavljena slika. Sada znam da se svaka tako jednom zaustavi. I znam da je rijedak u potpunosti ostvareni, završeni život. Gotovo svaki je prekinut.

Nikada nisam završio onaj tekst, nikada ispisao posvetu, a ni drugaru priznao da od mene bolje igra preferans. Sve ću mu to reći, mislio sam, kada jednom dođem u Sarajevo. Onda zazvoni telefon: «Umro je juče, u pola šest...» Onda poželjeh da mogu zabraniti mojim prijateljima da umiru. Onda još jednom krenusmo niz ulicu.
 

(zurnal.info)