Čitaonica Žurnal

Kijametsko doba: Zašto pada snijeg?

FOTO: ana avdeeva
Piše: Andrej Nikolaidis

U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Nedjelja, 29. mart 2020.

Dnevnik koji čitate pisao je – svaka riječ, svaki znak intepunkcije to svjedoči – čovjek koji je rođen i koji će umrijeti kao pripadnik srednje klase.

Ima, za srednju klasu, nešto privlačno u svijetu koji je usporio jer je zaključan, jer je vezan. Ima za tu klasu nešto privlačno u velikom istorijskom comebacku doma i porodice kao „osnovne ćelije društva“, onoga što obezbjeđuje sigurnost dok se sistem raspada. Nije li, napokon, za srednju klasu duboko zadovoljavajuće vaskrsenje Majke Države i totalitarnog lidera, Oca nacije, te poslušnih građana kao njihove djece?

Ne vidim, uprkos brojnim najavama, ništa progresivno u ovome što nam se dešava. Mi sada ne djelujemo iz nade, nego iz straha. Ne progresivno, nego konzervativno. 

Svijet zvoni kao prazna konzerva Campbellove supe koja se kotrlja niz ulicu grada u karantinu.      



Ponedjeljak, 30. mart 2020.

„Sedam radnika u Indiji koji su se vratili s udaljenog posla u svoje selo u Zapadnom Bengalu stavili su se u samoizolaciju tako što su se smjestili na drvo. To su učinili zato što u svojim domovima nemaju odvojene sobe, objasnili su“. Vijest; proza.


Utorak, 31. mart 2020.

Ovaj virus je došao po naše očeve i majke. Neki sljedeći mogao bi doći po našu djecu. 


Srijeda, 1. april 2020.

Pada snijeg. Pahulje veličine stisnute pesnice vjetar nosi kroz proljetno jutro.

Ljudi u mesnici su zabrinuti. Ovo ne pamte, kažu. Ovo čudo nešto znači, kažu. Pitaju se zašto je snijeg pao baš sada, u vrijeme bolesti i karantina, šta nam Bog time tačno hoće reći?

Doista: zašto pada snijeg? U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane. 

Za Joycea, recimo, snijeg pada da bi bio ispisan kraj jedne od najdirljivijih priča u povijesti literature, koja doduše nije tako duga kao povijest snijega, ali slično kao i snijeg otkriva korake onih koji su gazili ovim svijetom. Taj konac “Mrtvih”, kada Gabriel Conroy shvati da će njegova supruga provesti vijek kraj njega ali da se najveći događaj njenog života već desio onda kada je jedan mladi čovjek umro zbog ljubavi za nju, onda kada Gabriel shvati da je sve ono što joj on u životu može pružiti ništavno prema onom što je za nju već učinio mrtvi Michael Furey – sve to, moguće, shvatam odveć lično. Slab sam na pripovijesti o tužnim ljubavima. 

Svijet pod snijegom drugačije svijetli – ta svjetlost pada sa neba, prekriva nas i sve što možemo vidjeti, sve do čega čulima možemo doprijeti. Ma koliko puta viđen, prizor je uvijek fascinantan kao prvi put. Dakako, na snijeg je moguće gledati i kao na kondenzovanu vodu, ali biti racionalan vrijedi samo do mjere do koje naš razum ne uništava svaku radost u životu. Stvari poput snijega moraju ostati neobjašnjene, time i nevine, da bismo mogli uživati u njima. Stajati pod nebom koje po nama posipa snijeg i razmišljati o atmosferskim procesima koji su do toga doveli svakako nije nerazumno, ali je jadno i nekako žalosno, vrijedno sućuti. Takvom čovjeku snijeg je tek smetnja – jedna od mnogih koje ga očekuju prije smrti, koja stoji na kraju, kao najveća neprijatnost.

Jedan snijeg pamtim bolje od drugih. Bila je ratna godina, ne znam više tačno koja jer ih ne razlikujem, jer su se sve stopile u jedinstveni osjećaj mučnine i stida. Čim je pao snijeg, nestalo je struje. Nije je bilo danima. Sa ocem sam šetao pustim Ulcinjem. Led se lomio pod našim nogama dok smo razgovarali o tome šta sve treba učiniti, koliko mudar i oprezan treba biti, da bismo preživjeli još jednu godinu. Tako se lomi i čovjek, govorio mi je: stoji čvrsto, izgleda kao da će odolijevati čitavu vječnost. A onda samo mali dodir nesreće, još jedna nevolja, samo još jedno stopalo koje ga nagazi, i on pukne kao staklo u izlozima radnji, na trgovima gradova po kojima padaju bombe.

Sjeverni vjetar je odnio oblake nad gradom a hladnoća se spustila na pejzaž, da ga sačuva, kao što se konzerviraju ulja starih majstora. Zvijezde su sipale svjetlost koja se odbijala o tle prekriveno snijegom. Trafostanice su izgorjele, dalekovodi su bili prekinuti, pa su ljudi kuće osvjetljavali svijećama. Nije više bilo ulične rasvjete, no grad je bio svjetliji nego ikada. Svijetao, zapravo, kao gradovi koje živi ne pamte, iz vremena kojih se niko više ne sjeća. O kojima znamo samo iz knjiga, tiskanih na papiru bijelom kao snijeg, na hartiji koja očekuje trenutak kada snijeg padne na marginu, kada nam se napokon ukaže zašto pada snijeg: da bismo jasnije vidjeli riječ utisnutu na papir, da bismo pročitali riječ, tekst iz kojega je sve nastalo. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Pandemija, Čitaonica Žurnal, Kijametsko doba, Andrej Nikolaidis