Čitaonica Žurnal

Pismo koje ne želim završiti: Nisam te uspio probuditi

Bekim & Marko, Banja Luka 2017.
FOTO: buka
Piše: Marko Tomaš

Teško mi je ovo završiti. Ali moram te pustiti. Već sam i previše bjesnio i urlao pred svima a nisam te uspio probuditi. Sviće kao da je cjelonoćna kiša oprala mrak s neba.

Prošla su dva dana. Ništa nije demantiralo tu groznu vijest od četvrtka. Noć je, napolju pada kiša, sjedim u stanu na adresi tristotinjak metara udaljenoj od tvoje Save. Ovdje je ona pretvorena u kanal, pripitomljena i ne liči na rijeku koja je bila tvoj Mississippi. Moram završiti još ovo i onda ću te pustiti na miru. Sve ionako radimo samo kako bismo sebi olakšali. Iskreno, trebat će mi puno više od dva dana da u glavi sklopim korice i završim priču koju sam za tebe smislio kako bi meni bilo lakše. Moram pustiti bijes da ode. Neka ide niz Savu i pretvori se u štogod želi, on nikad nije bio naša stvar pa ne želim ni sada s njim imati puno posla. 

To da si bio odsvuda svima je poznato. Uvijek bi našao neku poveznicu sebe i grada u koji dođeš. Nisu se uvijek morale ticati tebe. Nekada te uz neki grad vezala priča iz očevog života, nekad tek nešto što si negdje čuo a uklapalo se u tvoj svjetonazor. Ako bi prihvatio priču ona bi postala tvoja i vezala bi te uz mjesto njezinog nastanaka. Za mene si, ipak, od kada smo se upoznali bio iz Rijeke. Punk kakav si propovijedao bio je riječki, neke od najbitnijih stvari su ti se dogodile tamo i, na koncu, nekako se uklapa u cijelu priču to da između dvije krajnje točke tvog života stoji Rijeka. Kako Rijeka može stajati? Ona teče pa makar bila i grad. To nam je potrebno za ovu priču i sitna laž ili nevjerojatnost neće joj puno odmoći. 

Shvatio sam, a nisam ti stigao reći, da to što si se ti otisnuo u neke avanture koje smo zajedno planirali a ja nisam imao veze s rijekama uz koje smo odrasli. Ima veze i s tim da su ljudi išli za tobom koliko god djetinjasto i blesavo zvučali tvoji planovi. Kao što su samo iz tvojih usta proste punkerske teorije umjetnosti zvučale uvjerljivo, tako si pridobijao ljude katkad i potpuno suludim i naizgled neostvarivim poslovnim idejama. Ljudi bi te slijedili makar bili svjesni da kamp na oranici uz Savu nije baš stvar koju će netko instant popušiti. Jednostavno je to, pristali bi i na luđe stvari samo da bi bili uz tebe i ponovno postali djeca pred tvojim velikim očima i kako bismo odživjeli tvoje idealno djetinjstvo. A ono je bilo sve osim toga ali to je neka druga priča. Nama bi značilo da odigramo tvoje djetinjstvo iznova kako bi te učinili sretnim jer kad bi ti bio sretan onda bi sve oko tebe zaplesalo. 

Onaj ludi Moku došao je iz Hirošime kako biste snimali film zasnovan na tvojoj vječnoj opsesiji iz djetinjstva, da budeš brčanski Hak Finn i riječnim brodom stigneš sve do Crnog mora. Nikada nisam vidio to pismo koje je uvjerilo Mokua da se otisne u avanturu s potpuno nepoznatim čovjekom ali mogu samo zamisliti kolika je bila Sava u tom pismu i kakvi smo bili svi mi koje si mu opisao kao likove koje ćete u putu sretati. Pretpostavljam da bi takva Sava ugrozila teritorijalni integritet nekoliko država kroz koje prolazi što i ne bi bila neka šteta. 

Smiješno mi je kad se sjetim da ti je Moku povjerovao sve, došao iz Hirošime u Oslo pa s tobom kod mene u Split, a kad si mu rekao da ne mora brinuti za nekakav escajg koji ste trebali za put nisi ga uvjerio. Kada sam se probudio mislio sam da ste već otišli dalje ali u kuhinji sam zatekao prilično nervoznog Japanca kako pere suđe. Pitao sam za tebe a on je uplašeno rekao da si uzeo dva noža za maslac i vilice a da on nije htio otići jer me niste prethodno pitali za escajg. „Pa gdje je sad Bekim?”, pitao sam. Odmah sam te nazvao. Već si bio prošao Omiš. Hajd, sačekaj budalu, boga ti, rekao sam, objasnio ovome da jebo escajg i da ga vodim na autobus a ti ćeš ga sačekati u Omišu. Vidjelo se da Moku razmišlja o tome što je upravo naučio o nama, nije izgledalo da mu išta postaje jasnije ali se jako brzo priviknuo da kad nešto nema jednostavno pita druge. Putovali ste tada rutom koju ste planirali zabilježiti na filmu. Povezao sam te s ljudima u Mostaru a oni dalje pa si u svakom gradu pronašao lik za svoj film. Vratili ste se naredne godine s opremom i Peterom od kojeg sam razgovorljivije ljude sretao na konvenciji gluhonijemih. Jedna od tvojih djetinjih maštarija se ostvarivala. Uspio si kao neki naš Mister No za pomoćnike imati vječno od sunca crvenog Arijevca i Japanca kojeg je Balkan ubrzano korumpirao i pretvarao u pijanicu i svadljivca. 

Nisam ti tada rekao ali ja sam se samo pretvarao da radim u knjižari. Bila je to krinka za privatnu detektivsku agenciju, sve što znam naučio me Phill Marlowe ali osim sjedenja za šankom drugi trikovi nisu baš bili primjenjivi u mojoj svakodnevici. Ti si ipak hrlio svome Amazonu i Mississippiju u jednom. Ja sam čekao da drugi dođu k meni baš kao da sam dijete koje leži pored Neretve i gleda kako brzaci odnose njegove nestalne misli ka jugu. 

Malo tko bi na prvu povezao prirode naših rijeka s karakterima kakvi se uz njih formiraju. Slično je i s krajolikom kroz koji te rijeke teku. Amateri bi pomislili da sav onaj krš i brda skupa s divljom i neukrotivom rijekom u ljudima bude avanturistički duh i tjera ih u maštarije o dalekim predjelima, ali amateri se i zovu amaterima zato što nemaju pojma. Čim vidiš one uzbrdice umoriš se i poželiš sjesti, barem je sa mnom tako. Neretva je pak opsesija uz koju u mislima bezbrižno ležim i puštam da sve što oko mene postoji, buni se i pjeni, umiruje moj duh jer na takvim mjestima sve ima savršenog smisla i nema potrebe za daljom potragom jer ti se čini da mislima možeš obuhvatiti cijeli svijet. Iako se u Hercegovini nekad teško radilo i još teže živjelo ljudski duh se tome odvajkada opire dok ravnica u kojoj si rastao tjera čovjeka na stalni angažman. Gdje pogled ne moraš dignuti da bi vidio nebo onda obično živiš pognut, zagledan u zemlju i živiš od odgovora koje ti daje. Takva je i ona naizgled mirna i blaga rijeka, Sava dođe nešto kao cesta kojom možeš ploviti do mora. 

Zbog ovih razlika među našim rijekama vjerojatno nikada nisam stigao da ti se pridružim u oživljavanju priče koju si u sebi odavno proživio. „Neka da još ovo, neka da još ono” princip ljenjivca, koji se izležava pored rijeke i pušta je da odradi potragu za smislom, zadržavao me za tvoj ukus predugo na jednom mjestu. Ionako bih se i pored Save vjerojatno izležavao i bježao od nje čim večer u naše planove umiješa zujanje komaraca. Mene je uvijek trebalo pričekati. Nisam do danas žalio zbog toga što sam propustio uživo svjedočiti kako s tvojom poslovičnom nemarnošću odrađuješ poslove riječnog mornara. Uvijek sam mislio da imamo vremena. Sve više si se približavao Savi i mogućnost za zajedničkom avanturom činila se kalendar, dva daleko. 

Zbunjen sam pomalo i zbog onog zajedničkog plana za penziju, kada dođu dani da više nemamo ni sebi ni drugima uporabnu vrijednost, trebali smo otići u Brazil i ostatak vremena provesti na pješčanoj plaži pored najveće svjetske prometnice, oceana. Sad pojma nemam što ću. Morat ću bez tvoje potpore inzistirati na tome. To si zajebo, što jest jest, ostavio si taj plan u potpunosti na odgovornost drugoj vrsti riječne lutalice koji bi prije nego otputuje mogao nekom lakovjernom prodati mjesto na plaži koje uopće ne posjeduje. Tvoje ću mjesto sačuvati. 

Kada je crna vijest stigla do mene nisam pomislio ni na što od ovoga što sam prethodno zapisao. Pomislio sam na nju, zbog čijeg prisustva u tvom životu znam da si na zadnje putovanje otišao od kuće za kojom si tragao cijeli život. Mi koji smo znali koliko si umoran od lutanja s nadom smo gledali prema toj ženi. Mogao si u miru biti ono što jesi i opustiti se. Mogao si odmoriti. Kuća koja se gradila oko tebe počela je dobivati obrise onoga što bi svaka kuća jednog pomalo umornog istraživača trebala imati. Bila je prostor za tvoje priče. Već par godina su je posjećivali tvoji prijatelji i ti si bio u središtu onog našeg idealnog svijeta ispunjenog knjigama i ljudima koji se prema svemu osim prema životu odnose nemarno. 

Trebali smo još živjeti zajedno. Ti okružen ljubavlju i pažnjom koja ti je stalno izmicala. Još bi na koncu ispalo da te za dvadesetak godina ne bih uspio odvući u Brazil. Znam da si bio umoran i znao se  stidjeti toga. Htio si stalno biti ono što si nas naučio da jesi, Hak Finn i Mister No, iako je bilo sasvim dovoljno da si tu. Plašila te pomisao da je ljubav uvijek uvjetna i da moramo davati drugima i ono što nemamo i kad smo beskrajno umorni. Jednostavno si bio takav. Imao si te ogromne oči i tu dječačku dušu i šarm i stao si pred svijet i ponudio mu sve što imaš za trenutke ljubavi. Pojma nemaš koliko si je ostavio iza sebe i koliko ju je za tebe još bilo. Jataci odmetnutog dječaka javljaju se posvuda. Više se nikad nisi morao plašiti. Gradio si i gradio i izgleda uopće nisi primijetio da ostavljaš iza sebe cijeli jedan rasuti megalopolis priča, uspomena i ljubavi u kojem ćemo se morati snalaziti bez tebe ali uvijek i zbog tebe.   

Teško mi je ovo završiti. Ali moram te pustiti. Već sam i previše bjesnio i urlao pred svima a nisam te uspio probuditi. Sviće kao da je cjelonoćna kiša oprala mrak s neba. Nema nikoga da se oklizne na ulici. Kao da sam jedini budan u ovom gradu i kao da ne znam ili prosto ne mogu napisati – laku noć. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Bekim Sejranović, Marko Tomaš