Čitaonica Žurnal

Poezija Michaela Madsena (2): Tražeći Fantea

Piše: Michael Madsen

Žurnal u dva nastavka predstavlja poeziju glumca Michaela Madsena, u izboru i prijevodu Elme Mujagić

55

Osjećam kako starim.

Moj kavez je slomljen i ljut na mene.

Bliži se Noć vještica i ja moram za Chicago.



Noćas gledam u nebo i tražim zvijezdu padalicu,

i kad pomislim eno je

shvatim da su to samo svjetla aviona

koji polako klize horizontom.



Banjo laje i Bufta je prekrivena buhama,

Sasko je zamalo umro danas, ili se barem tako činilo,

nije mogao da se digne s poda – 

prednji dio njegovog tijela je radio, ali zadnji nije htio surađivati.

Da, veliki je on ovčar, ali gotov je.



Prošle noći Kalvin, Luke i ja bušili smo bundeve

kako bih uhvatio djelić praznične atmosfere prije odlaska.

Luke i ja smo napravili bundevu s dva lica,

Ja s jedne strane, on s druge.

Ostat će na trijemu 

dok ću ja biti daleko i svi će mi oni jako nedostajati.



Neka se Svemoćni smiluje ovom slomljenom čovjeku,

izgubljenom i usamljenom jer je odlučio 

da se mora suočiti sa vremenima koja se mijenjaju.



Ovom pjesmom zahvaljujem Svemoćnom za sve

dobro što mi je dao i za sve ono što dolazi.

Mislio sam da sam Superman, ali, avaj, samo sam čovjek.



Kad si tata



Nemaš vremena za san.

Nemaš vremena za odmor.

Nemaš vremena za čitanje Kerouaca.



Kad si tata.



Nemaš vremena za spelovanje

nemaš vremena za uživanje u tome što jesi tata

i uglavnom

nemaš vremena za mamu.



Kad si tata.



Nemaš vremena da se pitaš o danima koji slijede – 

iako to uvijek radiš - 

s brigom i zebnjom.



Kad si tata.



Ne postoji više vrijeme za tebe

sve pripada njima.



Kad si tata...

Najsretniji si čovjek na svijetu.



Lance



Kad sam bio dječak majka nas je odvela u posjetu

njenim roditeljima, djedu Lanceu.

I baki Laviniji. Nekada su imali psa

Fritza, smeđe-bijelog boxera,

Ali ne sjećam se da je tada bio tu.

Svi su se razbježali kojekuda i ja sam ostao

tamo sam.

Tih dana sam umirao od znatiželje pa sam počeo

preturati po ladicama.

Ne pada ti na pamet da bi mogao biti uhvaćen kada si

mlad. Pronašao sam kutiju u noćnom stočiću

i otvorio je.

Unutra je bilo mnogo malih džepnih nožića,

prstenja, olovka i nekoliko kamenčića

s neke daleke plaže; glatkih

i malih. Baš tada sam čuo kako se otvaraju vrata,

digao sam pogled

i vidio Lancea kako me tiho posmatra

dok sjedim na krevetu držeći njegovu kutiju.



Sjeo je do mene i prošlo je dosta vremena prije nego je progovorio.

A onda je rekao, znaš, ne bi trebalo

da preturaš po tuđim stvarima. Zatvorio sam kutiju

i vratio je u noćni stočić.

Lance je uzeo ono po što je došao i vratio se napolje.

Trideset godina kasnije umro je i majka mi je poslala

njegov testament.

Ostavio mi je kutiju i sve u njoj.




(Madsen u filmu "Thelma and Louise")



Loptice u zdjeli



Šarene loptice u srebrnoj zdjeli,

crvene. zelene. žute i plave.

Bog je usamljen sin.

Pucnjava u Clevelandu –

nepoznat i sumnjiv.

Momak koji parkira auta

želi moj autogram

na neku arapsku kasetu.

I djevojke u liftu

koje misle

da sam Mickey Rourke.





OČEKUJUĆI KIŠU



Eddie spava na kamenoj klupi ispred 7-Eleven,

izgleda izgubljeno i usamljeno – 

zaboravljeno, zapravo.

viđao sam ga stalno, 

svaki dan na toj klupi – 

jednom sam se zaustavio

parkirao i prišao mu,

pitao ga šta radi, a on je rekao,

Ništa. Ne radim ništa.“

Pitao sam treba li mu nešto,

Rekao je: „Ne.“

Pitao sam ga za ime.

Zovem se Eddie.“

Zamolio sam ga za jednu fotografiju

A on je rekao: „Ma, slikaj, naravno,

ali ja ću da legnem.“

Rekao sam: „OK, Eddie, lezi – 

Zašto si stalno ovdje?“

„Rekli su mi da ostanem“, objašnjava.

Ko?“, pitam.

Kaže da se ne sjeća,

Liježe na klupu i ja ga slikam.

Kad sam razvio film,

Na fotografiji sam primijetio kišobran

na klupi kraj njega.

Sjećam se da je taj dan bio sunčan i bez oblaka,

ali on je valjda očekivao kišu.





Odlazak



Jutros, dok je Luke spavao,

milovao sam mu ručicu

i gledao usnulo lice.



Tiho jutro za mene, 

sunce još nije izašlo.



Poslijepodne,

sam vidio njegov brodić

kako prevrnut pluta bazenom.



Čovječe, on tako brzo raste

uskoro će biti kao i njegova braća:

6' 2,“

6' 3,“

stojat će visok

iznad mene

smijući se

svom starom.



Ponekad molim Boga da me uzme sada

da ne odlaže neizbježno.









Otac

Nazvao sam oca 25-og septembra.

Kazao je da

je išao na pecanje i ulovio štuku od 18 inča

i da je prenoćio u starom hotelu izgrađenom 1890-ih.

Kazao je da

se sjeća

dana

kada sam rođen

sa slomljenim ramenom i dva crna oka.



Rekao sam

da ga volim

i kad se veza prekinula

bilo mi je drago što je ulovio tu štuku.

 



(Kao Mister Blonde u filmu "Reservoir Dogs")


Tražeći Fantea



Pročitao sam pismo u Malibu magazinu koje je John Fante napisao

sinu.

Bližio mu se kraj, pretpostavljam, i iz pisma je bilo jasno:

Otac i sin nisu razumjeli jedan drugoga.

Pismo je bilo tužno, 

Fanteova usamljenost, nemoć da pojmi

horor

dječakovog odlaska.

Daleko i zauvijek na mjesto s kojeg ga tata nikada neće spasti.

Dječaka koji nije znao da oca treba spasiti

i da je to samo riječima moguće.



One su bile Fanteov dar.

Riječima gradio je život.

Sjećanje. Ostavštinu.

Ipak, nijedna mu sada ne dolazi od njegovih

voljenih.

Nikada neću zaboraviti kako sam čitajući to pismo osjetio

odakle je ta želja potekla - 

Iznutra. Iz najnježnije duše, nježnije od

rođenja bebe morskog konjica.



Molim te, sine, zašto?



Zašto želiš uništiti sebe?

Ti čitalac. Ja pisac, možda nikada nećemo saznati zašto,

ali jednoga dana, sredinom novembra, bio sam sa šestogodišnjim Lukeom

i on je rekao tatice, ovo je naš dan.

a ja sam odgovorio uistinu jeste.

Začuo se zvuk kamiona sa sladoledom, muzika iz malog plavog kombija

i ja sam rekao idemo, možemo ga stići.

Možemo, potvrdio je Luke.

Vozili smo se i na kraju ga pronašli parkiranog na Pacific Coast Highwayu

dok je Twinkle, Twinkle, Little Star već privlačila gomilu.

Uzeli smo sladolede na štapiću, izgledali su kao projektili,

čak mislim i da ih zovu sladolednim raketama sa okusom čokolade i banane.

Sjećam se kamiona koji odlazi, osmijeha koji ostaju

i sebe kako razmišljam o Fanteu vozeći se Point Dumom

tražeći kuću u kojoj je nekad živio.



Gdje idemo sad?, pitao je Luke.

Tražim Fantea., odgovorio sam.

Ko je on, tata?

Bio je pisac i ja bih htio da vidim njegovu kuću.

Zašto, je li on tamo?, Luke je pitao.

Ne, sine, nije. Nije više ovdje, ali ja bih htio samo vidjeti

njegovu kuću.



Možda sam dobio kriva uputstva, pogrešnu ulicu,

možda čak pogrešnu misao.

Kakogod, nisam je pronašao.

Nema veze, tamo je, siguran sam,

Jednostavno je nisam vidio tog dana.

Ne želim da pišem pisma svojim sinovima

u ovom životu punom boli i briga - 

Gomila koju ja imam je izbezumljujuća.



Žao mi je zbog tebe John,

ali sada ti mogu poslati riječi gdje god da si.

Reći da sam proveo dan sa sinom koji zna samo muziku iz kamiona za sladolede

Čarobnjaka iz Oza, i koji će možda jednog dana saznati da mužjak morskog konjica

neko vrijeme nosi jajašca svojih mladih kako bi ih zaštitio – i da najveći i najsnažniji otac

poznaje pravu milost ljubavi, i moj će se sin jednoga dana sjetiti da sam bio

izgubljeni pisac koji je mislio o tebi

jednog prohladnog novembarskog dana na Point Dumeu –

tako glasi tužna priča o očevima i sinovima.





Uskrsnuće



Smisao onoga što jeste

i onoga što tek dolazi

leži u jednome:

Zašto, iz kojeg razloga,

moja je koža na rukama izborana?

Ili, zašto, iz kojeg razloga,

bilo je potrebno tako dugo da prihvatim

kako se život mijenja, ili da shvatim

čudo svoga sinčića,

koji je prije godinu dana stavio, u malu drvenu kutiju,

velikog žutog kukca za kojeg smo obojica mislili da je mrtav.

Dva dana poslije otvorili smo kutiju

i on je odletio .



Jučer smo pronašli dobro mrtvog mrava,

za čije uskrsnuće nije bilo šanse,

kao ni za velikog žutog kukca.

Luke je trčao za mnom,

govorio da stanem i sačekam,

nosio je onu istu, malu drvenu kutiju.

Želio je da stavim mrava u nju, misleći da je kutija čarobna

da čuva tajnu vječnog života.

Kasnije sam telefonom pričao sa djedom Calom

i plakao kad se veza prekinula.

Luke je želio da zna zašto sam tužan.

Rekao sam da je djed sada veoma star.

Možda možemo pronaći veliku čarobnu kutiju za njega, rekao je.





USKRŠNJA NEDJELJA



U 1:45 iz Bostona

kući u L.A.

čitam The Big Nowhere

Jamesa Elroya.

Tek smo uzletjeli

a već vidim

da će stjuardesa

biti prava pička

sljedećih 6 sati. 

Mislim da ona misli

da sam Tom Sizemore.



Kakogod, poslije par pića

mislim drugačije o stvarima – 

jebe im se za sve

aligatorima

u močvarama Louisiane.



(Izabrala i prevela Elma Mujagić)

 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Poezija, Michael Madsen, Elma Mujagić