Čitaonica Žurnal

Iz Crvenog solitera: Riječi znače ono što ja želim da znače

Piše: Darko Cvijetić

“Riječi znače ono što ja želim da znače”, rekla je Crvena kraljica Alisi u Zemlji čuda. A ovdje jest sasvim sigurno, Zemlja čuda. I ne samo da ima Crvena kraljica nego i riječi jedva dospijevaju da išta još znače.

 

 

S balkona Crvenog solitera jasno mogu vidjeti livadu, gdje smo kao klinci toliko puta igrali nogomet.
I sada su tu zaigrani dječaci s loptom. Mogu vidjeti sebe među njima, kako ne znam da ću odrasti.
“Riječi znače ono što ja želim da znače”, rekla je Crvena kraljica Alisi u Zemlji čuda. A ovdje jest sasvim sigurno, Zemlja čuda. I ne samo da ima Crvena kraljica nego i riječi jedva dospijevaju da išta još znače.
S loptom pod rukom stojim i promatram se sijedog.
Nešto sam trebao učiniti, onda, dok su riječi značile ono što sam ja želio.


* * *


“Noć svuda može ući, tajo”, govorila je pred dvadesetak godina moja kćerka.
Google mi izbacuje da se točno mojim imenom i prezimenom zvao neki dječak iz Hercegovine koji je poginuo na ratištu 1993. u dvadesetdrugoj godini, kao vojnik VRS. Dvije godine mlađi od mene. Možda je on ovo moje ime, a ja u njegovom ležim imenu. I značimo posve drukčije riječi svojega imena, tko nam ime izgovara na drugoga misli.
Svuda noć može ući.
Evo, naš ostarjeli susjed prodaje, kaže mi u liftu, tri jutra zemlje.
I eto, noć u tri jutra.


* * *


Zemlja oklađena u novac. Sve je u Bosni na odlasku. Neki Višnjik kojeg opet prodaju. Ti čehovljevski tuberkulozni tražitelji smisla, drhtavih ruku, koji očajavaju u samomržnji, isparavana voda što je promašila vodenicu. Šta je s njima?
Da li se netko od mojih bivših susjeda, Bošnjaka ili Hrvata raspitivao kako je prošla predstava Schindlerov lift? Pa nije, dakako.
Tako da je ta priča odsvakud – ničija. Što joj omogućava da jest svačija.
Srbima prvima ne odgovara, potom ni firmi Schindler, koja pravi liftove, pa me još moj frend Danko zaobilazi na ulici, Bošnjaci pak misle da sam pišući o “njihovoj” tragediji uzurpirao pravo na žrtvu, pa još se “dočepao popularnosti”; Hrvata naravno niti nema (možda Matići, od kojih prebijanje čika Jose u logoru igraju dva vrhunska glumca u vrhunskoj predstavi). Ne zanima ih priča o njima?
Boje se da je drukčija u odnosu na priču koju imaju za sebe o sebi? Kladiti se na priču o sebi?

Jutro zemlje s višnjikom u noć može ući, tajo.


* * *


Znoj, suze, limfa, krv, sve nam je slana voda, mali ocean s osekom i olujama. Zato tako uporno pravimo mostove preko slatkovodnih rijeka. Od toliko vode ne vidimo koliko smo pustinje uzeli na sebe.
Zoka mi priča kako sanja uvijek isti san, uvijek isti – kao njega zarobe, a on ne zna ni koje vojske je vojnik, niti koji su ovi što ga tuku. Tuče ga jedan čizmom u lice. Zatim mu pokazuje rupu iznad oka, rupu kroz koju možeš gledati, od metka, i kaže mu – “tučem te jer si me ubio, vidi, ovo je od tvoga metka.” Tu se budim, kaže Zoka, svaki put se probudim dok mi to govori. “Ovo je od tvoga metka.”

I prošli mjesec bili kod Zadra na moru, žena i on.
“Odsjeli smo kod njega, Cvijeta materemi, iznajmili sobu preko interneta, čovječe, ima ožiljak iznad oka.”

 

* * *


Jedno jutro zemlje.
Poznanik iz Plavog solitera priča mi kako bi, samo da ima love, napravio krematorij i dodatno se obogatio. “Ovdje imaš mrtvih koliko hoćeš, a većina bi u vatru bez zemlje.” Pokrio bi, veli, tržište polovice Bosne, a zbog niže cijene dolazili bi i iz Hrvatske ili Slovenije.
To bi bili kao njihovi migranti. A i vjetar nad Prijedorom je povoljan.


* * *


Može li se reći – preceren osmjeh? Jedna nijansa dodata cerenju, koja je učinila osmijeh previše nacerenim. Predratne fotografije s kojih smo svi sretno otišli. Rembrandt je sebe naslikavao posvuda.
Može se pratiti kako slikar stari, dajući svoje sve starije lice raznim licima na svojim grupnim portretima. A zatim je nestao.

Napuni glini usta, ne obaziri se, imaš samo ovo vrijeme. Ovo je od tvoga metka.
OSTANINA ovdje ima vrlo visoku cijenu. S mesom uvene tetovirana ruža na podlaktici poginulog.

Ehuje krikove po provalijama nasmijan bog.

Iz Dnevnika, srpanj 2002. :
Slobodan Milošević zaprepastio je danas sve prisutne u sudnici haškog tribunala, kao i one pored televizora širom svijeta, kada je svjedoku optužbe, izvjesnom Samardžiću, kojemu su zbog bolesti amputirane obje noge, mirno rekao: “Znate li da su u laži kratke noge?”

Povoljan vjetar, i odmah riječi znače ono što ja želim da znače.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Iz Crvenog solitera, Darko Cvijetić