Ozbiljne države sa ugledom ne trebaju sadaku od dječijeg hora. Država na koju se sažalio dječiji hor ne treba šefa diplomatije, a bogami ni vladu, nego staratelja, socijalnog radnika i bolnički smještaj.

Ispada da smo mi, ljudi, najveći levat na terenu: onaj koji ekipu može pojačati samo tako što će napustiti igru

Možda je jedini način da naše zemlje krenu naprijed ovo: da mi, kao građani, našem državnom parlamentu, vladi i predsjednicima ponudimo po 10 miliona eura, svakome – da se više nikad ne pojave na poslu, da se više nikad ne obrate javnosti niti stanu pred kamere. Da ih isplatimo, samo da ih nikad više ne vidimo

Briga za gladne u Africi, priznajmo sebi, odavno je passé priča. Kao i pjesme Duran Duran i Cindy Lauper koje ponekad postavimo na naše playliste, ona je tek stvar nostalgije za osamdesetima, kada je naša briga za Afriku dosegla vrhunac – kada smo se, pomažući Afrikancima, ludo zabavili na Live Aid koncertima. Današnji omiljnei diskurs kraja je onaj ekološki. No i on je sada posustao pred virusom

Nema progresivnog sljepila. Sumnja je jedini način da vidiš, ma koliko malo, nepotpuno i nezadovoljavajuće to što vidiš bilo. Ako vidiš takozvanu veliku sliku, ako vidiš sve i sve ti je jasno, čestitam: slijep si.

Ni sami takozvani stručnjaci ne mogu se složiti čak ni oko najprostijih stvari vezanih za virus. Oslušnite poruke medicinara: oni kao da se ne bave istom naukom, nego su neki od njih geografi, neki ljekari a neki obućari.

Flober je govorio o ljudima koji “kleveću svoje vrijeme jer ne znaju povijest”. Mene više brinu oni koji, zato što ne znaju povijest, naše vrijeme čitaju kao najavu boljih vremena. Jer, vremena kada donji postaju gornji dolaze rijetko. A brzo prođu. Uzvikneš dvije-tri parole, odgledaš pokoje pogubljenje - i već je gotovo.

Ti, koji držiš da si nemilosrdno osuđen da dane provodiš u kući sa ženom i djecom; ti koji si slab i strah te je, stoga udaraš one koji su zatočeni u stanu sa pobješnjelim psom, udaraš ali ne pomaže, jer koliko god masnica i suza proizveo, tvoji slabost i strah su i dalje tu - vrijeme je da razumiješ: istinski problem si ti. Stisnute pesnice okreni ka sebi.

U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.

Ljudi su prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.

Andrej Nikolaidis za Žurnal vodi dnevnik iz izolacije tokom pandemije. U prvom nastavku kaže: Očekivati solidarnost od bogatih zaludan je posao.

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno

Ovo je naša realnost: niti su oni uspjeli uništiti državu, niti smo je mi, njeni lojalni građani, kao solidnu, ozbiljnu, pravnu i održivu, uspjeli izgraditi.

Fašizam će kod nas biti sve snažniji, antifašizam sve slabiji. Garancija za to su mladi. Koji su listom fašisti. Omjer fašista i antifašista među omladinom je stravičan i ne ostavlja mjesta nadi. Fašisti nas, da ponovim, tretiraju kao Amerikanci Indijance: sve naše su već uzeli ili uništili, više im nismo nikakva prijetnja i sada, prosto, čekaju da izumremo.

Svoju ću kćer odgojiti da čim bude mogla – ide, što dalje i ne osvrćući se, naročito ne na mene, ide tamo gdje će biti bolje plaćen rob koji živi u manje psećim okolnostima. Da išta valjam, već bih je ja vani poveo - i to ne juče, ni prejkuče, nego čim se rodila

Osnovna funkcija naših pravosuđa je da zaštiti kriminalce, a ona taj posao odrađuju dobro, odlično – sjedi, pet. Povezuje nas, u čvor nas uvezuje, odsustvo pravde – ili makar iluzije pravde. I odsustvo minimalne pravne sigurnosti

Lucić je znao da nas zasmije, da nas od smijeha baci na pod, pišući o stvarima nad kojima obično – šta obično: uvijek – ronimo suze, pišući o stvarima nad kojima će generacije naricati. To je činio ne zato što je zlodjela minimizirao, relativizirao ili negirao, nego zato što je znao da je smijeh najbolje oružje protiv zla.

Korištena je, u dane pred Božić, teška retorika: te „ne damo svetinje“, „dug precima“, „njegoševska Crna Gora“, „ispravljanje istorijske nepravde“... Znate kako je: ono što zveči, to je prazno. Tako i „zvučne“ parole, koje zvone kao zvona sa saborne crkve. Šuplje su, nema u njima ničega, naročito ne smisla.