Nacionalstranački branioci Bosne i Hercegovine čine sve što mogu da oslabe tu državu i njene institucije. Oni Bosnu i Hercegovinu brane od Dodikove secesije, a uništavaju vlastitom korupcijom

Nakon referenduma, umjesto da grade državu za koju su građani glasali, a to se radi tako što se formiraju i jačaju efikasne i nezavisne, a ne institucije pod partijskom kontrolom, pobjednici su razmišljali samo o podjeli plijena, što je bila posve praktična potvrda usporedbe države i razbojničke družine

To znači biti izbjeglica - čovjek koji po kazni ide naprijed a gleda unazad, stoga neprekidno vidi sve manje i nejasnije. Biti izbjeglica znači biti čovjek čija je religija nostalgija, čovjek koji nije sposoban zamisliti bolju budućnost, koji svu svoju maštu koristi da bi retuširao, rekonstruisao, izmislio prošlost, ljepšu nego što je ikada bila.

Sve je – neprekidno – isto; samo sve gore, sve zaludnije isto. Ono što se prvi put ponavlja kao tragedija, drugi put kao farsa, peti se put ponavlja kao agonija lišena bilo kakvog razloga, kamoli smisla.

Da ponovim ono što sam više puta pisao: Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti ništa nacionalističko.

Vasilije, Bog i srpske partije su, naime, kad sve sabereš, od Mila izgubile za tri mandata. Ali je onda uletio Dritan i sa 4 mandata, trojka plus dodatno bacanje, preokrenuo rezultat

Svojom vladavinom pohlepe i bezakonja, te neprekidnim odlaganjem nužnih reformi, vlast je svojeručno otvorila put da Amfilohijev vjersko-politički monstrum teokratske revolucije zgazi Crnu Goru

Ljetovanje nije za svakoga, kaže gazda. Ipak, veli majstor široka srca, treba i sirotinju pustiti na more. Ali ne u njegov grad. Za sirotinju treba osmisliti posebnu, izdvojenu destinaciju. Koncentracioni logor na plaži, recimo.

Roditelj se, tako, nalazi pred dilemom: kako svoje dijete zaštititi od države za koju su naša djeca potrošni segment statistike “javnog zdravlja” i “ekonomije”

Doba kolijevke je kratko: okončava prvim danom škole. Ona, škola, to je kapija kroz koju ulaziš u takozvani stvarni svijet, u punoću grozote.

Da li se protiv Vučića sada demonstrira zato što će „dati Kosovo“, kao što vele desničari koji predvode demonstracije, ili zato što je sociopata i diktator, kao što veli fini gradski svijet koji je takođe izašao na demonstracije?

Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i vanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito.

Taktika Evropske unije, nasljednice Svetog Rimskog carstva, poznata nam pod nazivom „politika motke i šargarepe“ tek je verzija crkvene politike Apokalipse: crkva koja te handri je motka, a Apokalipsa, kojom će Isus ukinuti svijet kakav znamo i uspostaviti svoje kraljevstvo je šargarepa. Kao što bi nama na Balkanu moralo biti poznato: u praksi, politika motke i šargarepe politika je motke.

Da je februar ili mart, svi bismo već bili u karantinu, a ljudski životi bi, ipak, bili najvažniji. Ovako, na ljeto, dobar je i „švedski model“. Jer šta će ti ljudi ako nema para? Kakav je to život u siromaštvu?

Ozbiljne države sa ugledom ne trebaju sadaku od dječijeg hora. Država na koju se sažalio dječiji hor ne treba šefa diplomatije, a bogami ni vladu, nego staratelja, socijalnog radnika i bolnički smještaj.

Ispada da smo mi, ljudi, najveći levat na terenu: onaj koji ekipu može pojačati samo tako što će napustiti igru

Možda je jedini način da naše zemlje krenu naprijed ovo: da mi, kao građani, našem državnom parlamentu, vladi i predsjednicima ponudimo po 10 miliona eura, svakome – da se više nikad ne pojave na poslu, da se više nikad ne obrate javnosti niti stanu pred kamere. Da ih isplatimo, samo da ih nikad više ne vidimo

Briga za gladne u Africi, priznajmo sebi, odavno je passé priča. Kao i pjesme Duran Duran i Cindy Lauper koje ponekad postavimo na naše playliste, ona je tek stvar nostalgije za osamdesetima, kada je naša briga za Afriku dosegla vrhunac – kada smo se, pomažući Afrikancima, ludo zabavili na Live Aid koncertima. Današnji omiljnei diskurs kraja je onaj ekološki. No i on je sada posustao pred virusom

Nema progresivnog sljepila. Sumnja je jedini način da vidiš, ma koliko malo, nepotpuno i nezadovoljavajuće to što vidiš bilo. Ako vidiš takozvanu veliku sliku, ako vidiš sve i sve ti je jasno, čestitam: slijep si.