KURT BASSUENER: Odlazak OHR mogao bi biti velika greška
Interview
: KURT BASSUENER: Odlazak OHR mogao bi biti velika greška

Kurt Bassuener, politički analitičar američke organizacije Vijeće za demokratizaciju politike (DPC), koji iz prvog reda posmatra predstavu političkog cirkusa u BiH, za Žurnal objašnjava zbog čega se međunarodnoj zajednici toliko žuri da ode iz BiH, rizicima preranog povlačenja EUFOR-a i načinima da se BiH iz pacijenta međunarodne zajednice transformiše u stabilnu zemlju

Zašto se međunarodnoj zajednici, prije svega Evropskoj uniji, toliko žuri da zatvori OHR i okonča misiju EUFOR-a u BiH?

-Moj utisak je da je takozvana tranzicija, kako je oni nazivaju, postala svrha samoj sebi. Kako se pokazalo u proteklim godinama, dejtonska BiH funkcionisala je samo zbog “osigurača” u vidu prisustva međunarodne zajednice i OHR-a kao njenog izvršnog tijela. Ako se želite riješiti OHR-a, što mi svi želimo, onda morate uspostaviti drugačiji sistem. Kratak odgovor bio bi da je međunarodna zajednica umorna od BiH i odlučili su da tu priču žele završiti ili barem značajno smanjiti svoj angažman u BiH. To bi se moglo vrlo brzo pokazati kao jako velika greška.


Znači li to da je prisustvo OHR-a i EUFOR-a još uvijek neophodno?

-Mislim da se moraju zadržati elementi prisustva međunarodne zajednice koji mogu spriječiti obnavljanje konflikta u BiH, kao što su Visoki predstavnik i EUFOR kao vojna komponenta. Ovo prisustvo međunarodne zajednice treba ostati sve dok se ne napravi suštinska ustavna reforma. Ne vidim želju da se radi sa običnim ljudima i na taj način izgradi podrška za ustavne reforme što je ključni uslov da bi BiH mogla preživjeti. Ne vidim nikakvu mogućnost za napredak kroz oslanjanje na postojeće vodeće političare, jer u njihovom interesu zaista nije da imaju funkcionalnu državu.


Postoji li uopšte jedinstven stav unutar međunarodne zajednice kada je riječ o budućnosti OHR-a?

Kurt Bassuener-Ne, i to je dio problema. Teoretski, svi se slažu oko 5+2 uslova koje treba ispuniti prije zatvaranja OHR-a, ali postoje različite interpretacije šta to konkretno znači i šta poslije toga. Moj osjećaj je da su prema trenutnim planovima o zatvaranju OHR-a najskeptičniji Turska i SAD, a rekao bih da skepticizam dijele i Velika Britanija i Holandija. Na suprotnom kraju su uglavnom mediteranske zemlje članice EU, Francuska, Italija, Španija, a tu je i Švedska. Carl Bildt je predstavnik one struje koja bi željela zatvoriti OHR još juče, jer smatra da BiH nije potreban izvršni organ međunarodne zajednice već više prisustva EU. Tu je još i Njemačka čiji su stavovi negdje u sredini. Iskreno, jedini način da međunarodna zajednica dođe do zajedničkog stava je veće angažovanje SAD koje trebaju imenovati specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan. Neko mora da uradi fizički dio posla, obilazeći sve ove glavne gradove u Evropi da bi se došlo do zajedničkog stava Zapada. Posljedica nepostojanja jedinstvenog stava Zapada je da su Rusi postali puno problematičniji nego što bi inače bili. Ruski uticaj i sposobnost da kreiraju probleme je direktno proporcinalan obimu neslaganja između SAD i EU. Da je postojao zajednički stav Zapada, Rusija ne bi bila u stanju da ostvari politički dobitak i stvara probleme. Ali mnogo je članica EU koje ne žele da se konfrontiraju sa Rusijom zbog bilo čega.


PRVO GAS, ONDA BIH


Zbog čega ne žele da zamjere Rusima?

-Zbog gasa. Ako i dođe do konfrontacije članica EU sa Rusijom, to neće biti zbog BiH, već zbog nečega što je njihov direktan interes. Glavni interes Rusije u BiH je da pravi probleme Zapadu. Ne mislim da je u slučaju BiH Rusija ključni faktor, već se Rusi prije svega ponašaju oportunistički koristeći priliku koja im se pruža.


Postoji li mogućnost da SAD ipak imenuju specijalnog izaslanika za Balkan?

-Šansa uvijek postoji, ali pitanje je da li možete ubijediti State Department da im je sada potreban specijalni izaslanik. Mislim da postoje jaki razlozi zašto je on potreban. Taj posao ne može uraditi američki ambasador na terenu, jer ima pune ruke posla sa BiH. Specijalni izaslanik ne bi bio drugi američki ambasador u BiH, već bi on radio sa našim saveznicima u EU, kako bi došli do zajedničke strategije, naročito kada se radi o ustavnoj reformi u BiH.


Da li smatrate da bi SAD mogle imenovati specijalnog izaslanika za Balkan u bliskoj budućnosti?

-Bio bih iznenađen ako odluka o tome bude donešena ovog ljeta. Nadam se da bi se to moglo desiti do sledećeg zasjedanja Vijeća za implementaciju mira (PIC) koje je u novembru. Ako bi specijalni izaslanik počeo raditi u septembru, onda bi zajedničku strategiju mogli imati do novembra. Ali u ovom trenutku ne vidim da bi se to moglo desiti. Postoji velika frustracija SAD sa pristupom koji ima EU, ali postoji i dosta frustracije među Amerikancima zbog nedostatka jasnog američkog pristupa BiH, jer mi moramo utvrditi šta mi želimo.


Po vašoj procjeni, koliko dugo će OHR ostati u BiH?

-Teško je predvidjeti. Mislim da odluke o zatvaranju neće biti donešena u novembru, jer ne vidim da će pitanje državne imovine u BiH biti riješeno do novembra, a to je najkrupnije pitanje. Imajući u vidu aktuelnu političku situaciju, ne vidim kako bi se moglo reći da je ispunjen drugi uslov za zatvaranje OHR-a, politička stabilnost. Umjesto toga mi vidimo rastuću nestabilnost.


Šta bi se desilo nakon zatvaranja OHR-a, ako do toga dođe tokom narednih godinu dana?

-EUFOR je direktno povezan sa OHR-om. EU je odlučila da EUFOR ostaje dok je tu OHR. Ako se donese odluka o zatvaranju OHR-a tada se i EUFOR transformiše u malu misiju sa prvenstvenim zadatkom obuke domaćih snaga, i odriče se dosadašnjeg mandata. Ako se odreknete EUFOR-a sa sadašnjim mandatom i dođe do neke “iskre” koja bi mogla rezultirati nasiljem, Zapad na terenu ne bi imao kapacitete da reaguje. Ako bi u tom slučaju Zapad želio da interveniše i spriječi da se stvari potpuno izmaknu kontroli, onda bi se ponovo moralo ići na Savjet bezbjednosti UN-a, što bi značilo povratak na situaciju iz početka devedesetih. Trenutno, dok imate OHR i EUFOR ne morate tražiti dodatna odobrenja od Savjeta bezbjednosti UN-a, jer već postoji odgovarajući pravni osnov za djelovanje EUFOR-a, koji može pozvati pojačanje.


ŠTA GRADONAČELNICI MRZE?


Koji bi to onda bio ključni preduslov za trajnu stabilizaciju prilika u BiH?

- To bi bio takav politički sistem koji se sigurno ne bi dopao aktuelnim političarima. Dva nivoa vlasti u BiH, državni i opštine. Na taj način bi lokalne vlasti i građani imali i veću kontrolu nad novcem. Ne mislim da je ova ideja u potpunosti odbačena i ima dosta potencijala kada se radi o razumjevanju javnosti. Lokalni nivo je jedini nivo vlasti gdje ljudi osjećaju da imaju bilo kakvu kontrolu nad vladom. Problem sa ovom idejom je da je radikalna ali i logična, ali nema prolaz kroz bosanske medije, od kojih je većina na ovaj ili onaj način povezana sa politikom. Veoma malo Bosanaca je čak i čulo za ovu ideju. Zbog raspodjele raspoloživih sredstava, svaki će vam gradonačelnik u BiH privatno reći kako mrzi viši nivo vlasti, bilo da je riječ o Republici Srpskoj ili kantonima u FBiH. Količina novca koji se troši na državni aparat u ovako maloj zemlji je nevjerovatna.


Koliko je realno da u dogledno vrijeme u BiH dođe do takvog unutrašnjeg preustroja koji bi se zasnivao samo na dva nivoa vlasti, bez entiteta i kantona?

-To nije realno očekivati, ukoliko međunarodne zajednica, prije svega EU ne kaže “to je ono što trebate uraditi da biste postali član EU”. Ali to ne može biti nametnuto i niko neće nametnuti novi Ustav BiH. Koje god ustavno rješenje zamijeni postojeće dejtonsko, ono će morati biti prihvaćeno unutar sva tri konstitutivna naroda.


Znači vi očekujete da bi političari i parlament u RS trebali sami izglasati ukidanje entiteta?

-Ne govorim o institucijama, već o građanima. Institucije nikada neće glasati za vlastito ukidanje, čak ni kantoni, a iskreno, ni Federacija BiH. U tom bi slučaju među uticajnim ljudima bilo puno onih koji gube uspostavom nove strukture.


Tu se javlja problem. Ako želite promjeniti ustav i uspostaviti novu strukturu BiH to moraju izglasati postojeći entitetski i državni parlament. Kako se to može napraviti?

Kurt Bassuener-Da to je tačno, i zbog toga je jako važno da ova ideja dopre do ljudi. Možda će je ljudi i odbaciti ali mislim da bi mogla dobiti podršku velikog dijela javnosti. I ako bi dobila takvu podršku onda bi postojala mogućnost da se političari nađu pritisnuti između građana i međunarodne zajednice koji bi zahtjevali istu stvar. To je jedini način na koji se ovo može desiti. Ne vidim kako bi se to moglo desiti u bliskoj budućnosti a u međuvremenu bi se mogle desiti manje izmjene ustava. Nekoliko stvari tu mora biti jasno. Republika Srpska će ostati sve dok većina stanovnika RS ne dođe do zaključka da im RS više ne treba. Većina bošnjačkih političara nije u stanju da prihvati ovaj preduslov. Neće biti magičnog štapića koje će izbrisati RS, ukoliko ljudi koji žive u RS to ne prihvaćaju. Ali ako želite jedinstvenu BiH ona mora da uključi i Srbe i Hrvate i sve ostale koji žive ovdje i ja ne vidim puno političara u BiH koji rade na uspostavi održive BiH.


Šta je sa prijedlogom da se BiH reorganizuje na bazi četiri teritorijalne jedinice?

-Vidjeli smo šta Milorad Dodik misli o ovoj ideji, on smatra da je RS jedna od te četiri jedinice, što znači da taj prijedlog podrazumjevao samo cijepanje FBiH. A crtanje novih linija na mapi je uvijek opasna stvar. Zato je bolja varijanta izbrisati postojeće linije. Naravno, dio problema je ako predložene ustavne promjene budu doživljene kao pokušaj dominacije jedne etničke grupe u BiH, onda to neće proći. Činjenica je da na pojedinim područijima postoji većina ili čak apsolutna većina jednog naroda, što je u pojedinim slučajevima posljedica rata. To je realnost koja postoji i vjerovatno s neće bitnije promijeniti, bez obzira na to kako implementirate Anex 7, Daytonskog mirovnog sporazuma. Šansa da se trenutna etnička mapa BiH promijeni u značajnijoj mjeri je, nažalost, propala.


NEMA “DAYTONA 2”


Postoji li mogućnost da vidimo “Dayton 2”, nametnut od strane međunarodne zajednice ?

-Ne, ne vidim nikakvu mogućnost za to. Za tako nešto, prvi preduslov je da međunarodna zajednica to želi, a ona to ne želi. Međunarodna zajednica samo želi da BiH bude mirna, a ne problem, i to su njihova maksimalna očekivanja. Postoji i bojazan da bi “Dayton 2” rezultirao gorim rješenjem nego što ga imamo sada. Razlog zašto BiH ne funkcioniše je zato što na bazi straha političari lako mogu mobilizirati ljude. To je savršeno okruženje za bosanske političare jer nema odgovornosti. Većina običnih ljudi kritikuje političare ali smatraju da oni ne mogu tu ništa promijeniti, tako da imamo apatiju, što je dio problema.


Da li je realna opasnost da u BiH ponovo dođe do sukoba?

-Ljudi često povlače paralele sa početkom devedestih ali se situacija u regiji promijenila. Činjenica je da u BiH postoji mnogo lakog naoružanja, dosta je ranjivih povratničkih zajednica i to svih etničkih grupa. Moj najgori strah je da nivo tenzija i straha bude podignut dovoljno da se nešto neplanirano desi, što može poslužiti kao iskra sukoba koji lokalne vlasti i međunarodna zajednica ne bi mogli kontrolisati, jer takva situacija ima vlastitu dinamiku. Strah je veoma snažan motivator. Ne kažem da će se to desiti, već samo da bi se to moglo desiti. Ipak, ovdje nakon rata nismo vijeli revanšizam kao recimo na Kosovu. Ne zato što ljudi ne znaju ko je šta uradio, oni to znaju. Ne zato što ne mogu nabaviti oružje, jer to mogu vrlo lako. Činjenica, da su ljudi svjesni kako je tokom tri godine rata u BiH život izgubilo više od 100 hiljada ljudi, snažan je argument za odvraćanje jer ljudi ne žele da se to ponovo desi.


Šta međunarodna zajednica može učiniti da spriječi mogućnost izbijanja neplaniranih sukoba?

-Jedna od stvari gdje je EUFOR podbacio je propust u kontroli privatnih zaštitarskih firmi.

Problem sa privatnim zaštitarskim agencijama je što mi ne znamo sa čime oni u stvari raspolažu. Ne postoji na nivou države kontrola nad njima. Možda su te sumnje neosnovane i kod njih nema ništa sporno, ali želio bih biti siguran. Mislim da je greška ne provjeriti to. Taj izostanak kontrole nije posljedica toga što međunarodna zajednica ne može to napraviti, već što ne želi, plašeći se onoga što bi se, možda, moglo otkriti. Međunarodna zajednica u BiH ne čini dovoljno da ubjedi ljude kako neće biti novog konflikta. Samo reći to, nije dovoljno. Ljude treba uvjeriti.


Da li u poslednje vrijeme raste uticaj susjednih država, Hrvatske i Srbije na politička dešavanja u BiH?

-Obje ove zemlje su potpisnice Daytonskog sporazuma i imaju svoje državljane u BiH zbog dvojnog državljanstva. Najveći razlog za zabrinutost su izjave srbijanskog ministra vanjskih poslova, Vuka Jeremića, jer zvuče kao da on osporava državnost BiH. To nisu izjave koje očekujete od susjeda čiji je interes regionalna stabilnost. Ni jedna od ove dvije susjedne države nema ključni uticaj na ono što se dešava u BiH. Ali ako se nastavi smanjenje prisustva i uticaja međunarodne zajednice u BiH, onda se može očekivati rast uticaja susjednih država. U slučaju Hrvatske ne vidim za sada nikakve pokušaje destabilizacije BiH.


Da li je odluka EU da vize ostaju samo za građane BiH i Albanije zaista samo pitanje neispunjavanja tehničkih kriterija ili je riječ o političkoj odluci.

-To je politička odluka. Ako je samo jedna zemlja ispunila sve uslove, a to je Makedonija, onda bi vize trebale biti ukinute samo Makedoniji, a svi drugi bio trebali biti na čekanju . Ako odluku želite donositi na bazi politike, odnosno slanja pozitivnih, ohrabrujućih signala nekim državama, ostavljajući po strani BiH i Albaniju, onda je to greška. Moj utisak je da je većina zemalja EU željela da pošalje poruku Srbiji “mi vas želimo u EU i ohrabrujemo da nastavite sa reformama”. Ako ste time pokazali da ispunjavanje postavljenih standarda nije presudno, onda te zemlje nikada i neće ispuniti postavljene standarde. Iskreno, Karadžić nikada ne bi bio uhapšen da Holandija i Belgija nisu blokirale potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Karadžić je u Hagu zato što je cijena njegovog neizručivanja za Srbiju postala previsoka.


Tokom zadnjih godinu dana Dodik se otvoreno suprotstavlja međunarodnoj zajednici dovodeći u pitanje i autoritet Visokog predstavnika. Znači li to da je on siguran da zbog toga neće imati nikakve sankcije?

-Ne mislim da je baš siguran, ali sve dok su tu OHR i EUFOR međunarodna zajednica može intervenisati, ukoliko postoji politička volja. Trenutno, te političke volje nema, pa Dodik, i ne samo on, može se suprotstaviti međunarodnoj zajednici i biti prilično siguran da neće biti nikakvih posljedica. Nema više smjenjivanja bilo kog visokog zvaničnika u BiH. Nikada nisam čuo da se ozbiljno razgovara o smjeni Dodika u međunarodnoj zajednici. Temeljni problem je što međunarodna zajednica ne želi imati odgovornost za stanje u BiH, pa će se rađe pretvarati da problem ne postoji.


Tokokm poslednje dvije godine Vlada RS je potrošila značajne sume na angažovanje profesionalnih lobista u SAD i EU. Koliko je to lobiranje zaista efikasno i koliko može uticati na kreiranje politike SAD prema BiH?


-To je pitanje za one koji su angažovali lobiste: da li su za svoj novac dobili ono što su očekivali? Interes za Balkan je u SAD-u, u poslednje vrijeme povećan, ali je još uvijek daleko manji nego što je bio prije deset godina. Vrlo je teško prodati ideju da je situacija u BiH dobra. To je puno teže danas nego prije godinu dana. Ukoliko je poruka da je jedino rješenje podjela BiH, bojim se da to ne bi bilo naročito dobro primljeno u američkom kongresu.

  •  

SVI ŽELE ODLAZAK STRANIH TUŽILACA I SUDIJA


Zašto predstavnici RS toliko insistiraju na odlasku stranih tužilaca i sudija iz Tužilaštva i Suda BiH?

-Mislim da to nije samo zahtjev RS. Posebno jaki su otpori ostanku stanih tužilaca i sudija u odjelu za organizovani kriminal i tu postoji podrška praktično čitavog političkog spektra u BiH. Ne treba previše mašte da se shvati zašto političari ne žele da imaju strance u odjelima koji istražuju organizovani kriminal. Jedini način da strani tužioci i sudije ostanu je da tu odluku nametne Visoki predstavnik.


Tokom poslednjih nekoliko godina na sudu BiH smo imali nekoliko suđenja protiv visokorangiranih političara, a ove slučajeve su pripremali i vodili strani tužioci i sudije. U većini slučajeva na kraju su optužbe, i to vrlo ozbiljne, bile odbačene. Da li se radilo o nekompetentnosti i neznanju stranih tužilaca ili je u pitanju bio politički pritisak na Tužilaštvo i Sud BiH.

-Ne mogu ovo komentarisati jer bi trebalo zaista detaljno proučiti ove slučajeve, a ja nisam pravnik.


Da li postoji politički pritisak na Sud i Tužilaštvo BiH.

-Zaista ne znam, ali baš zbog toga je bitno prisustvo stranih tužilaca i sudija kako bi se tužilaštvo i sud učinili manje ranjivim na političke pritiske.


Da li će se Milorad Dodik naći pred sudom BiH zbog optužbi za zloupotrebu službenog položaja?

-Ne znam. Preventivno, on je najavio da ukoliko bude pozvan da se neće odazvati, tako da jednostavno ne znamo.


Da li je moguće da Haški tribunal bude zatvoren prije nego što Mladić bude uhapšen?

-Moguće je, ali se nadam da se to neće desiti. Hapšenje Karadžića je dalo novu nadu da će Mladić, ako je živ, biti uhapšen. Da li će zaista biti uhapšen, ne znam. Mladićevo haopšenje je pitanje političke volje unutar Vlade Srbije. Bez pritiska međunarodne zajednice do hapšenja Mladića vjerovatno neće doći. Političari su svuda isti. Oni će uraditi nešto samo ako je politička cijena nečinjenja još veća. Postoji i rizik da Mladić nikada neće biti uhapšen ili da će umrijeti prije hapšenja. On očigledno zna puno. Razlog za oklijevanje sa njegovim hapšenjem je da puno veći dio stanovništva u Srbiji Mladića vidi kao heroja nego što je to bio slučaj sa Karadžićem. Takođe, Mladićeve veze sa vojno-bezbjedonosnim establišmentom su puno jače nego što je to bio slučaj sa Karadžićem.

(zurnal.info)

Semir Mujkić EKSKLUZIVNO Geraldine Brooks: Kako sam pratila Haggadu
Interview
: Semir Mujkić EKSKLUZIVNO Geraldine Brooks: Kako sam pratila Haggadu

Australijanka Geraldine Brooks počela je kao novinarka Wall Street Journala i izvještavala kao dopisnik sa Bliskog Istoka iz Bosne i Afrike. Stresan i neizvjestan posao natjerao ju je da se potraži novo životno zanimanje. Hapšenje u Nigeriji uz optužbe da je špijun prelile su čašu. Nekoliko dana u pritvoru iskoristila je da razmisli o odustajanju od novinarstva kojeg je strasno voljela. Odlučila je postati piscem i već njena druga novela March dobila je Pulitzerovu nagradu.

Nevjerovatna priča o šeststotina godina dugom putovanju Hagade, knjige ilustriranih jevrejskih običaja, iz Španije, preko Italije do Sarajeva toliko je oduševila Geraldine da je odlučila napisati roman o ljudima, zaštitnicima knjige - People of the Book.

Saslušala je osobe čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Kaže da je željela saznati zašto je katolički svećenik Vistorini spasio knjigu u 17. stoljeću, šta je motiviralo Derviša Korkuta da slaže njemačkom oficiru da je knjiga već odnosena iz muzeja i sakrije je u džamiju sve do kraja Drugog svjetskog rata i, naravno, da čuje kako je Enver Imamović spasio Hagadu iz zapaljene Vijećnice.

Da bi razumjela posao konzervatora otišla je u harvardsku konzervatorsku laboratoriju i od Narayan Khandekar učila detalje o ovom poslu. U svojim nastojanjima da sazna šta konzervatori mogu saznati iz kapljice krvi na papiru knjige, zarezala je svoj prst i pustila krv po stranicama knjige.

A onda je napustila pisanje People Of The Book kako bi se posvetila svom novom djelu, March, romanu o životu porodice vojnika iz američkog civilnog rata. U tome ju je jedno vrijeme ometala borba protiv raka, za kojeg danas kaže da je nestao kao da ga nikada nije bilo. Geraldine je do sada objavila i Year of Wonders, priču o kugi u jednom londonskom predgrađu gdje se 350 ljudi odlučilo samoizolirati, te Foreign Correspondence o svojim novinarskim iskustvima sa Bliskog Istoka.

Priču o najpoznatijoj knjizi Zemaljskog muzeja mnogi kritičari su brzopleto poredili sa Da Vinčijevim kodom a poznata glumica Catherine Zeta Jones otkupila je prava za snimanje filma po motivima knjige. Filmski kritičari najavljuju da bi Jones mogla glumiti glavni lik Hannu Heath i ujedno producirati film koji će se najvjerovatnije dijelom snimati u Sarajevu.

Geraldine trenutno živi u Australiji na porodičnom imanju sa dva sina, majkom i tri psa. Kaže kako joj život sliči filmu Little Miss Sunshine.

Sarajevska izdavačka kuća Buybook uskoro će objaviti bosanskohercegovačko izdanje romana People Of The Book.

Kako ste saznali za postojanje Hagade u Sarajevu?

- Radila sam u Sarajevu kao reporter za Wall Street Journal.. Bila sam intrigirana saznanjem o sudbini ovog prelijepog umjetničkog rada i kada je pokazan u Jevrejskoj zajednici tokom praznične večere i kada su po prvi put objavljeni detalji o spašavanju knjige, znala sam da je to nešto o čemu moram pisati.

Kakav je bio proces otkrivanja rukopisa?

- Kada sam saznala da UN finansira konzervacijski rad na Hagadi, nakanila sam se vratiti u Sarajevo i provesti vrijeme sa originalnim rukopisom. Imala sam sreću da me UN pustio da posmatram rad.

Na koja Vas je mjesta Hagada odvela?

- Nazad u Sarajevo, naravno. Dolazila sam dva puta nakon rata, jednom da gledam rad na konzervaciji i pričam sa Sarajlijama koji o knjizi znaju najbolje, i opet kada sam saznala da  Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, još živi u gradu. Također sam otišla u Veneciju da šetam ulicama jevrejskog geta gdje je Hagada bila 1609. godine. Boravila sam i u bibliotekama i muzejima da bih saznala detalje o profesiji konzervatora.

Da li je to bilo uzbudljivo putovanje?

- Bilo je čudesno.

Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku vidjeli originalnu Hagadu izbliza. Šta je to značilo za Vas i Vaše pisanje?

- Dok sam bila u banci, gledajući rad Andreae Pataki na Hagadi, bila sam u prilici zaista osjetiti utjecaj ove knjige kao umjetničkog djela. Također, iskustvo gledanja njenog rada dalo mi je ideju kako konstruisati priču u mojoj knjizi - oko komadića vlakna i materijala koje je ona izvadila iz uveza, a svaki od njih predstavlja vrijeme i mjesto u dugom putovanju knjige od Španije do Sarajeva.

Koja Vam se priča o skrivanju Hagade najviše sviđa?

- Sve su intrigantne. Voljela bih znati zašto ju je Vistorini spasio 1609. godine. Također, mislim da je priča iz Drugog svjetskog rata veoma dramatična kao i nedavno spašavanje tokom opsade.

Koliko su nevjerovatna historija i mistizicam knjige pomogli Vašem pisanju?

- Imala sam sjajnu građu u činjenicama o povijesti knjige. Moj posao kao pisca je tada bio samo popuniti mjesta gdje su historijski zapisi nedostajali.

Da li ćete biti uključeni u pisanje scenarija za film People of the Book?

- Ne! Ne znam kako se to radi! Ali bih željela biti od pomoći na ulicama ako budu snimali u Sarajevu.

Kakvu vrstu filma očekujete? Možda sličan Da Vinčijevom kodu, jer je Vaša knjiga poređena sa ovom ili nešto drugačije?

- Pokušavam ne misliti o tome. Za mene je knjiga knjiga, i šta se dešava sa filmom je stvar reditelja i glumaca i kako oni izaberu reinterpretirati priču za vizuelni medij.

Vaši stavovi u knjizi People of the Book o ratnim događajima i odnosima među stranama su prilično slični većini iskrenih Bosanaca i Hercegovaca. Na određen način Vi niste stali na nečiju stranu. Da li je to bila Vaša namjera kako niko ne bi bio uvrijeđen ili je to jednostavno Vaš utisak iz Bosne?

- Ja sam na strani ljudi koji vjeruju da je ono što ih ujedinjuje kao ljudska bića važnije od incidentnih stvari koje nas dijele, kao što su spol, vjera ili nacionalnost.

U svom intervjuu za The Washington Post napravili ste veoma dobar opis Sarajlija: dosjetljivi, oštri, puni bola i cinizma ali također vrlo hrabri. Ipak, kažete da niste uspjeli glavni lik napraviti Sarajkom već Australijankom. Šta je bio problem?

- Nisam mogla čuti njen glas dovoljno jasno. Mislim da bih morala živjeti u Sarajevu nekoliko godina i sjediti dovoljno dugo nad svojom kafom prije nego bih stvarno mogla svjedočiti takvom liku.

Da li je činjenica da ste pisanje ove knjige ostavili kako biste napisali March i u međuvremenu dobili Pulitzerovu nagradu promijenila knjigu People of the Book i utjecala na Vaše pisanje?

- People of the Book je puno kompleksnije djelo za ispričati od Marcha, jer se proteže kroz šest stotina godina i nekoliko različitih kultura. Zaista mislim da mi je trebalo iskustvo pisanja Marcha, koje je bilo tek moja druga novela, kako bih stekla samopouzdanje za People of the Book i napisala je jasno i ugodno.

Da li ste saznali više o ratnim glasinama o Hagadi tokom svog istraživanja?

- Da; kao što znate razgovarala sam sa mnogo Sarajlija koji su preživjeli rat, spašavajući knjigu kako su najbolje mogli. Završila sam sa obiljem informacija zahvaljujući njima.

Ali ste ipak uspjeli pronaći Korkutovu udovicu i tako riješiti misteriju Hagadinog skrivanja tokom Drugog svjetskog rata...

- To je bio vrhunac mog istraživanja, sresti se sa Servet Korkut i saznati više o njenoj nevjerovatnoj porodici. Bilo mi je drago i vratiti se u grad i vidjeti kako napreduje zacijeljenje nakon rata.

Prvo bosanskohercegovačko izdanje knjige će uskoro biti dostupno. Planirate li doći ovdje na promociju?

- Nadam se... ali imam dva sina u školi pa mi nije uvijek lako putovati kao što bih htjela ovih dana. Nadam se da će mi ljudi iz Bosne oprostiti što sam kao autsajder ispričala njihovu priču i obrnuto, nadam se da će prepoznati moje divljenje prema njima na stranicama ove priče.

(zurnal.info)

Selvedin Avdić AMIRA MEDUNJANIN: Pjesme usamljenih žena
Interview
: Selvedin Avdić AMIRA MEDUNJANIN: Pjesme usamljenih žena

Amira1Zašto se Zumra ne pušta na radiju?

- Vjerovatno im je teško ubaciti ovaj album u program. Ne znaju kojem žanru pripada.

Da li se slažete sa tvrdnjom Seada Vrane da je sevdalinka ljubavna pjesma, ali da se ispod njene površine ona otvara kao ispovijed žene u muškoj kulturi, kao šifrirana, intimna pobuna protiv braka, muškog principa gole sile, krutog javnog morala?

- Hmm... Nisam naišla na takvo razmišljanje...

Ima na internetu, meni se svidjelo, pa rekoh da pitam...

- U određenim pjesmama je zaista tako, jer žene u to vrijeme nisu smjele govoriti o svojim osjećajima ili nedajbože problemima u braku. Svoj monolog ona je mogla iskazati samo kroz pjesmu.

Da, i autor je tako zaključio – sevdalinke su bile slobodna teritorija sa koje je lirikom ispoljena osjećajnost protjerala epsko junaštvo deseteračkog odsijecanja glava...

- Tačno.

Prva pjesma koju ste snimili bila je Mujo đogu po mejdanu voda, na albumu Secret Gate, Mostar Sevdah Reuniona...

- To je moj prvi snimak. Par dana sam slušala kako je tu pjesmu pjevala Nada Mamula i onda smo je snimili u studiju. Ta pjesma je teška...

Da, Ilijas Delić iz MSR mi je jednom rekao da je on ne može otpjevati...

- Jeste, teška je, pjevač nema vremena da uhvati dah.

Do tada niste snimali...

- Nije me privlačilo sve to što je bilo vezano za pjevačice sevdalinki, kako se moraju obući, izgledati, ponašati... Sva ta estrada...

Po kući ste pjevali, kao što su žene nekada radile...

- Da, za sebe i za mamu.

Evo još jedan citat, ako nemate ništa protiv. Muhsin Rizvić je uočio da je sevdalinka , u stvari, lirski monolog žene. U kojim pjesmama se pronalazite?

- Ima ih dosta, zavisi od trenutka, raspoloženja...

Da li određene sevdalinke imaju neku namjenu?

- Za mene imaju. U svakoj postoji neka poruka koja je, bez obzira što je pjesma nastala prije 400 godina sasvim aktuelna, univerzalna je.

Čitao sam u novinama o malom ritualu koji izvodite pored rijeke. O čemu se radi? Nije intimno pitanje, bilo je u novinama...

- Sa prijateljima često idem na izlet u Faletiće, ponesemo dekice, sendviče... Obožavam rječicu Mošćanicu, tamo uvijek nađem mir. Pored te rijeke imam svoj mali privatni ritual koji ljudima, koji posmatraju sa strane, izgleda prilično blesavo...

amira2Kao i svi privatni rituali...

- Da. Tako ja sjednem pored rijeke i pjevam. Izjadam se rijeci i vratim se nazad.

Ranije ste mi rekli da vam je najdraža pjesma U đul bašči sa albuma Rosa ...

- Da, prvenstveno zbog aranžmana. Sviđa mi se klavir Kim Burton. Ona je jazz pijanistica, muzikolog i veliki poznavalac muzičke tradicije sa prostora Balkana. Engleskinja je, ali trenutno živi u Holandiji i piše za Songlines magazin kao kritičar za balkansku muziku. Ona je u Mostar došla da napravi priču sa snimanja albuma Rosa. Niko nije planirao da bi ona mogla nešto i odsvirati. Ali, kada smo radili na pjesmi U đul bašči, ona je sjela za klavir i pitala: Mogu li ja samo malo? Odsvirala je jedan detalj koji je mene oduševio i iz tog razloga volim tu pojesmu.

Kako birate sevdalinku koju ćete obraditi?

- Merima i ja odaberemo svoje najdraže priča, ali se trudimo da su one na neki način povezane, da čine jednu lijepu cjelinu. Zumra je tako i zamišljena, da bude cjelovita prriča.

Da li odustajete od pjesme ako joj ne možete dati novo čitanje?

- To nam se do sada nije desilo, zaista. Pjesme koje smo planirali nalaze se na albumu, svih 13, četrnaesta Jo hanino tu hanina je sasvim slučajno ušla na album. Bila je zamišljena kao bonus track, ali nam je bila tako simpatična da smo je uvrstili na album.

Ta pjesma zvuči kao da je snimljena na probi...

- Dok smo je snimali Merima se nasmijala u jednom momentu. To je i jedina pjesma gdje zajedno pjevamo, pored Mehmeda gdje Merima pjeva neke back vokale. Nakon tog smijeha, tonac Walter Quintus rekao nam je da je sve u redu i da samo nastavimo. Ne mogu se tačno ni sjetiti iz kojeg se razloga nasmijala, vjerovatno to ne bi bilo sada ni smiješno kada bih prepričala.

Tek kada sam slušao vaše izvedbe nekih sevdalinki razumio sam ih na pravi način – jezu pjesme Mehmeda majka budila, recimo. Također, Mito, bekrijo u vašoj izvedbi je beskrajno sjetna pjesma, nema onog kafanskog bijesa na kakav su nas navikli. Kako prilazite pjesmama?

- Najveći krivac za to je Merima. Ja sam, da budem iskrena odbijala neke pjesme. Recimo pjesmu Mujo kuje nisam voljela izvoditi na način kako se to radilo.

Da, na neki takmičarski način, kao atletika...

- Tačno tako. Međutim, Merima je uradila kompoziciju Mujo koja objašnjava njegovo ljubavno ludilo, osjeti se gluha noć u kojoj se on budi, pun čežnje da vidi svoju dragu. Kada sam to čula, tek tada sam pjesmu do kraja razumjela. Pokušala sam kroz pjevanje da pokažem sve te emocije, i ljutnju majke, Mujin krik, odlazak u noć...

Koliko ste raspravljale o značenju pjesama prije nego što ste ih snimile?

- Puno, puno smo razgovarale i raspravljale kako bismo dešifrovale svaku pjesmu. Postoji nekoliko verzija pjesme Mehmeda majka budila, ali mislim da je ova koju smo izabrale najjača. Ipak, sve te verzije imaju, u suštini, istu priču. To su te majke koje se previše zaštitnički odnose prema svojim sinovima koji su sputani sa nekoliko strana, od strane društva, porodice...

To je taj bijeg od epske matrice, gdje sin nije oznojeni junak, nego mladić koji pati...

- Tačno, pjesma Mehmeda majka budila je dobar primjer.

Ima li razlike u muškom i ženskom pristupu sevdahu?

- Mislim da nema. Ne znam razliku između ženske i muške sevdalinke, o kojim govore. Govore da je, recimo, pjesma Simbil cveće, muška pjesma. Ja to ne vidim.

Kada pjevate, ne mijenjate lice, ako se pjeva u muškom licu...

- Naravno, besmisleno mi je da mijenjam.

To inače rade sve sevdalije...

- Da, važna je poruka.

Na wikipediji stoji da su žene sevdalinku pjevale u kućama, najčešće bez pratnje. Izašle ste iz kuća, ali radite pjesme bez pratnje, poput Bogata sam, imam svega...

- Da, željele smo je snimiti na takav način. Inače, ta pjesma je toliko jaka da smo smatrale kako je ovo jedini način da se ona izvede. Pjevam je kako ju je nekada pjevao Muhamed Mešanović Hamić, eto ni on joj nije mijenjao lice, pjevao je bogata sam imam svega. Ta pjesma, po meni, ne trpi niti jedan instrument izuzev glasa.

Ipak, tišina u toj pjesmi zuji kao prazna soba, ona je instrument...

- Jeste. To su te sobe u kojima žene pjevaju...

Merima Ključo je radila i produkciju albuma Zumra. Je li to njen prvi takav rad?

- Jeste. Željele smo da to same uradimo, jer smo nas dvije najbolje znale kako to treba da zvuči. Ja sam fascinirana načinom na koji Merima svira harmoniku. Nekako mi je otvorila oči, jer mi se ranije nije dopadao taj instrument. To mi je bilo potpuno otkrivanje tog instrumenta. Merima je strašno skromna, to me nervira, jer smatram da ona ima šta reći i mora to reći. Inače, ona je diplomirala klasičnu muziku u Rotterdamu i magistrirala u Bremenu. Ali, budući da potiče iz Bosne i Hercegovine, sevdah joj je prisutan u genima. Uvijek se trudila da u svoje nastupe uvede elemente sevdaha. Instrumental Mujo ona je napravila prije nekoliko godina, a tek sada je snimljen. Također, Okreni se niz đul bašču izvodila je na koncertima.

Kako ste se vas dvije srele?

- Slučajno. Znala sam da ona postoji, da živi u Amsterdamu i da svira harmoniku. Čula sam da na zanimljiv način svira sevdah. U januaru 2007. imala sam koncert u Amsterdamu i ona je došla na tonsku probu. Nikada je prije nisam vidjela, ali kada je ušla u prostoriju znala sam da je to ona. Nikada nisam čula kako svira, ali sam odmah rekla da nas dvije moramo nešto zajedno uraditi.

Slabo nastupate u BiH, uglavnom pred inostranom publikom. Vladimir Dvorniković je u knjizi Karakteriologija Jugoslovena pisao da sevdalinka dolazi sa dna individualne psihe. Tu svoju tezu potkrijepio je epizodom u kojoj pjevač sevdalinki ne može da pjeva pred strancima, jer to doživljava kao razgolićavanje, nepristojnost. Imate li vi takav osjećaj kada pjevate pred strancima?

- Nemam.

Dakle, mogli smo i bez ovog citata...

- Ha, ha...

Šta se stranoj publici najviše sviđa u sevdahu?

- Navikli su na određenu vrstu muzike koja dolazi sa Balkana, tipa Bregović, pa se iznenade kada čuju kako mi zvučimo. Svako ima svoj način, i ja to poštujem, ali mora postojati prostor u kojem će se pokazati i nešto drugačiji pristup, jer mi imamo izuzetno bogatu tradiciju. Našoj publici se dopada atmosfera, često nas upoređuju sa fadom. Ljudi osjete emociju, bez obzira što ne razumiju tekst. Za to je potrebna potpuna predanost i iskrenost muzičara.

Kada ćete promovirati Zumru?

- Naša agencija Gramofon planira u septembru raditi promotivnu turneju. Ne znam sigurno, ali mislim da ćemo svirati u Sarajevu, Tuzli, Zenici... To je sve što za sada znam.