U međuvremenu, milioni maraka nesmetano prelaze iz budžeta i javnih preduzeća u džepove političkih lidera i njima bliskih tajkuna, sve u ime “višeg nacionalnog interesa”.
Nepostojanje jedinstvene stragije i stalnog tijela kome bi osnovni zadatak bio borba protiv korupcije u BiH, postalo je prepreka i ukidanju viza za EU građanima BiH, jer domaće vlasti još nisu ispunile niti jedan od ova dva uslova.
Sitna podmićivanja ljekara, policajaca, lokalnih službenika, tek su posljedica korupcije na najvišim nivoima vlasti, koja i kada se otkrije, u BiH prolazi nekažnjeno, objašnjava u razgovoru za Žurnal, Srđan Blagovčanin, izvršni direktor nevladine organizacije Transparency International BiH.
Korupcija je hroničan problem Bosne i Hercegovine. Da li se stanje pogoršava ili poboljšava?
Prema svim relevantnim istraživanjima, u poslednjih godinu dvije korupcija u BiH je u stalnom porastu. Prema istraživanju Transparency International, o globalnoj percepciji korupcije među građanima, BiH je zabilježila pad na globalnoj listi i trenutno se nalazi na 82. mjestu u svijetu. Time je najlošije pozicionirana od svih zemalja u regionu. Dok su sve druge zemlje Zapadnog Balkana provele antikorupcijske reforme, uspostavile specijalizovana tijela za borbu protiv korupcije i donijele neophodne zakone, BiH još uvijek nije preduzela niti jedan konkretan korak. Svi međunarodni standardi i konvencije koje je BiH potpisala još uvijek nisu ni počeli da se primjenjuju.
Koja su glavna žarišta korupcije u BiH?
Uz političku korupciju, kod nas je jako raširena i administrativna korupcija na nižim razinama vlasti. Kada govorimo o načinima na koji političke elite izvlače sredstva iz legalnih budžetskih tokova, to je prije svega privatizacija i javna preduzeća.
Poslije svakih izbora imate promjene na ključnim pozicijama u agencijama za privatizaciju, upravnim i nadzornim odborima javnih preduzeća. Ti ljudi koji su postavljeni po političkim kriterijima, osiguravaju odliv budžetskih sredstava prema partijskim fondovima ili prema fondovima političkih lidera.
Još jedan način kroz koji se odlijevaju novačana sredstva je preko razvojnih banaka i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Tu je i proces javnih nabavki koji je vrlo problematičan u BiH, što se vidi i iz revizorskih izvještaja.
Kada se radi o percepciji korupcije među građanima, oni najkorumpiranijim smatraju, i to već godinama, političke partije.
Kako se uopšte može izmjeriti korupcija i koliko su postojeća istraživanja pokazatelj stvarnog stanja?
Mjerenje korupcije je uvijek izazivalo mnogo dvojbi. Generalno, postoje dva načina mjerenja, kvantitavna i kvalitativna istraživanja. Kvantitativna istraživanja su prvenstveno istraživanja javnog mnjenja, bazirana na ličnom iskustvu građana i njihovim indirektnim saznanjima. Kvalitativna istraživanja se svode na analizu zakonskog okvira i analizu njegove primjene. Ono na čemu Transparency International insistira je korištenje i kvantitativnih i kvalitativnih istraživanja. Globalno istraživanje koje radi Transparency International, uvijek je bazirano na rezulatima namanje tri druga istraživanja. Zato možemo reći da su naši nalazi o stanju korupcije prilično pouzdani.
Građani su u stanju apatije
Koliko su ljudi u BiH uopšte svjesni razmjera korupcije, jer pod korupcijom obično podrazumjevaju direktno davanje mita nekome za neku uslugu?
To je namanji problem i to je u stvari samo posljedica. Stvarni problem je administrativna korupcija na višim nivoima vlasti. Građani se ponašaju samo pragmatično. Videći da se na isti način ponašaju ljudi na višim nivoima vlasti onda i oni dolaze do zaključka da je davanje mita brži i lakši način da i oni ostvare ili zaštite neka svoja prava, nego da to čine redovnim zakonskim putem. Videći svakodnevno u medijima afere u kojima se govori o pronevjerama miliona maraka budžetskih sredstava, građani gube iluziju da je nešto moguće uraditi na legalan, zakonski način.
Poslednjih desetak godina mediji i nevladin sektor otkrili su stotine slučajeva korupcije od najviših do najnižih nivoa vlasti, gdje su prenevjerene stotine miliona maraka, ali se na kraju ništa nije desilo. Kako to objašnjavate?
Ima više objašnjenja. Činjenica je da se BiH suočava sa više izazova nego bilo koja druga tranziciona zemlja. U BiH imamo, osim tranzicije iz jednog društveno, političkog i ekonomskog sistema u drugi, i posljedice rata. Iako se to često koristi kao izgovor za sve, činjenica je da je BiH bila prinuđena da gradi institucije iz početka. S druge strane, snažno prisustvo međunarodne zajednice takođe je ostavilo trag. Političke elite su sve neugodne odluke i reforme prepuštale međunarodnoj zajednici, da zbog njih na narednim izborima ne bi izgubili podršku građana. Istovremeno, političari su pragmatično koristili nacionalističku retoriku za homogenizaciju svog biračog tijela.
Građani su sa druge strane, veoma svjesni problema korupcije, i uvijek ga rangiraju među prva dva-tri problema sa kojima se BiH suočava. Problem je što su građani u stanju apatije.
Da bi se neki problem riješio osim njegovog identificiranja potrebna je i svijest da građanin ili grupa građana mogu uticati na rješavanje problema. To je ono što građanima u BiH nedostaje, jer su potpuno izgubili iluziju da se nešto može promijeniti u skladu sa njihovim interesima.
Policija, sudstvo i mediji su pod uticajem političara
Da li onda građani u BiH mogu ili ne mogu nešto promijeniti?
Građani su jedini koji mogu promijeniti sadašnje stanje u BiH, a jedini efikasan način za borbu protiv političke korupcije i fenomena “zarobljene države” su izbori. Problem je što je politička elita stekla ogromno bogatstvo tokom rata, ima snažan uticaj i kontrolu nad medijima i ima efeikasan način za provođenje sistematske manipulacije. Na taj način politička elita tokom predizborne kampanje postavlja prioritete o kojima se raspravlja u skladu sa svojim interesima. Jasno je da niti jedna od vladajućih stranaka ne bi mogla dobiti izbore ako bi fokus bio na ekonomskom razvoju, reformama, borbi protiv korupcije.
Kako su druge tranzicijske zemlje uspjele da se iščupaju iz ralja korupcije ?
Uslov svih uslova je politička volja. Ali se to ne odnosi samo na političare i stranke, jer pritisak da se to uradi mora doći odozdo. Političari, kako u zapadnim zemljama tako i u tranzicijskim, nisu se sami od sebe uhvatili u koštac sa ovim problemom, jer njima prvim odgovara postojeće stanje. Pritisak je dolazio odozdo, od građana, medija i nevladinog sektora. Takav pritisak mora biti artikulisan da bi političke elite u jednom trenutku shvatile da bi održavanje postojećeg stanja za njih značio gubitak vlasti. Ovo se u BiH još nije desilo i mislim da će trebati još dosta dugo vremena da se to desi.
Zašto se takav pritisak građana i medija nije desio u BiH?
Ključni uslov je da korupcija mora postati visoko rizično ponašanje. Tako da mogućnost da ostane neotkrivena i bez sankcija, mora biti minimalna. Izgovor da “korupcija postoji svugdje” ne stoji. Tačno je da korupcija postoji svugdje, čak i u skandinavskim zemljama, koje se smatraju najmanje korunpiranima, ali tamo postoji sistem i vjerovatnoća da nećete biti otkriveni je jako mala. Tamo se korupcija smatra jednim od najtežih zločina. Institucije, pravosuđe i policija, su nezavisni od uticaja politike. Kod nas, političke elite još uvijek imaju efektivnu kontrolu i nad agencijama za provođenje zakona i nad pravosuđem i medijima. U konačnici, mediji su ti koji anesteziraju javnost, da sve ono što ljudi vide svakodnevno, u stvari nije tako, i to je ogroman problem.
BiH - jedina zemlja bez strategije
Hoće li BiH uspjeti da se izbori sa problemom sveprisutne korupcije?
Ja sam optimista ali čini mi se da će trebati jedan duži vremenski period, kao i podrška međunarodne zajednice. Uspostava institucija je proces i to se ne može napraviti preko noći. Srednjoročno i dugoročno ja sam optimista, dok kratkoročno, vjerujem da ćemo se suočavati sa puno problema u borbi protiv korupcije.
Kod nas je borba protiv korupcije političko pitanje, što se najbolje ogleda u famoznoj priči o prenosu nadležnosti. Pitanje da li ćemo se protiv korupcije boriti na državnom ili entitetskom nivou je van pameti.
Šta je sve do sada BiH trebala konkretno uraditi u borbi protiv korupcije?
BiH je usvojila čitav niz međunarodnih konvencija koje predviđaju niz konkretnih mjera, od donošenje zakona o antikorupcionom tijelu do strategije za borbu protiv korupcije. BiH to još uvijek nije napravila, pa smo tako jedina zemlja u Evropi koja nije ispunila ova dva uslova.
Zašto je za ukidanje schengenskih viza toliko bitna uspostava tijela za borbu protiv korupcije i donošenje državne strategije?
Za ukidanje viza prvi su uslovi kontrola granica i osiguranje izdavanja dokumenata, jer normalno je da EU želi prvo da zaštiti sebe. Ali šta vam znači ako imate savršeno zaštićene baze podataka ako su ljudi koji rade na izdavanju dokumenata korumpirani. Šta vam vrijedi ako imate savršenu tehničku zaštitu granica i graničnih prelaza, ako su ljudi koji rade na kontroli granice korumpirani.
Rješenje je italijanski model borbe protiv mafije
Koje su tranzicijske zemlje bile u sličnoj situaciji kao BiH danas i kako su uspjele da se izbore sa problemom korupcije?
U sličnoj situaciji je bila većina tranzicijskih zemalja. Snažnom političkom voljom i uz učešće građana uspjeli su da problem korupcije svedu u, uslovno rečeno, razumne okvire. Formalno ispunjavanje kriterija u borbi protiv korupcije ne znači puno. Danas je Bugarskoj, koja je članica EU, blokiran pristup određenim fondovima EU upravo zbog rasprostranjene korupcije. Suština je da se reforme u borbi protiv korupcije ne provode zbog EU već zbog nas samih.
Da li bi uspostava nezavisne agencije koja bi oduzimala nezakonito stečenu imovinu, značajnije pomogla u suzbijanju korupcije?
Nije tu pitanje samo jedne agencije, već je šireg zakonskog okvira. Danas imamo situaciju da je moguće oduzeti nezakonito stečenu imovinu, ali taj mehanizam nije dovoljno razrađen. Mi smo predlagali italijanski model. On se svodi da imate taksativno nabrojana krivična djela u kojima nakon otvaranja istrage, posebno utvrđuje krivična odgovornost a posebno se vodi finansijska istraga. Tu je teret dokazivanja porijekla imovine prebačen na lice protiv kojeg se vodi istraga, po on treba dokazati da je imovina stečena na zakonit način. Sve dok to ne dokaže, država tu imovinu drži blokiranom. Italija je takvim modelom napravila ogromne uspjehe u borbi protiv mafije koja je bila povezana sa političkim elitama. I Srbija je sada usvojila model koji je sličan italijanskom.
Kakva je šansa da se ovaj italijanski model primjeni i u BiH?
Zamnimljivo je da je u slučaju Srbije takva inicijativa potekla od tužilaštva i mislim da je to dobar princip, da inicijativa potekne od ljudi koji se sa takvim problemima suočavaju svakodnevno u svom radu.
Očigledno je da kod nas, kada takve inicijative dolaze od civilnog društva ili opozicionih stranaka, na njih se gleda kao na prijetnju vladajućoj eliti. I pritisak od strane građana i medija mora bi biti jači da bi se ovo pitanje našlo u fokusu. Vjerujem da će se to na kraju morati desiti i kod nas.
Proizvodnjom straha do ostanka na vlasti
U poslednjih desetak godina u BiH je u više navrata dolazilo do formiranja različitih antikorupcijskih komisija. Kakav je bio njihov konačan efekat?
Na žalost efekat je bio praktično nikakav. Takve komisije su od strane bivših visokih predstavnika korištene za ucjenu domaćih političara, da bi se od njih napravili kooperativni partneri. Kasnije se pokazalo da to nije bio dobar pristup.
Koliko je je Tužilaštvo BiH bilo uspješno u dosadašnjoj borbi protiv korupcije i kažnjavanju odgovornih?
U Tužilaštvu BiH postoji odjel za organizovani kriminal koji je na stalnom udaru domaćih političara, iz oba entiteta i iz sva tri naroda unutar vladajuće koalicije. Postoji apsolutna saglasnost među vladajućom koalicijom da se ne produži mandat međunarodnim tužiocima, iako i predsjednica Suda BiH i glavni tužilac u Tužilaštvu BiH kažu da su nam ti ljudi neophodni. Sasvim je jasno da je odjel za organizovani kriminal Tužilaštva BiH, koliko god bio slab i bez obzira što bi im se moglo naći zamjerki, ipak uspio izgraditi kredibilitet da ih vladajuća koalicija doživljava kao prijetnju. Borba protiv korupcije praktično je direktno usmjerena protiv interesa vladajućih političkih partija.
Hoće li na narednim izborima, u oktobru sledeće godine, borba protiv korupcije moći nametnuti kao jedno od prioritenih pitanja u predizbornoj kampanji?
Nadam se da hoće, a svoju nadu temeljim na činjenici da je globalna kriza, za koju su domaći političari tvrdili da će nas zaobići, razotkrila sve slabosti u funkcionisanju državnih struktura u BiH. Mislim da će već na jesen domaće vlasti biti suočene sa rezultatima svog nerada, masovnim štrajkovima i masovnim nezadovoljstvom građana, izazvanim ekoniomnskom krizom i otpuštanjem radnika i drastičnim pogoršanjem ukupne socijalne situacije. To će dovesti do toga da se ljudi zapitaju zašto se sve to dešava i gdje su ti pozitivni rezultati rada vlasti. Ipak, ne treba potcijeniti sposobnost vladajuće koalicije da fokus pažnje javnosti ponovo okrenu na nacionalističku retoriku, homogenizaciju vlastitog naroda i kreiranje atmosfere straha u kojoj se oni najbolje snalaze.
(zurnal.info)
Specijalni gost ovogodišnjeg Sarajevo film festivala, Mickey Rourke, održao je javni intervju i pričao o Hrvaču, svom novom i, kako sam kaže, najboljem filmu kojeg je uradio. Odgovarao je i na pitanja o svom povratku glumi nakon više od deset godina pauze, svojim psima, piscu Charlesu Bukowskom, idolima i Sarajevu. Prenosimo najzanimljivije odgovore.
Hrvač: Morao sam nabaciti 15 kilograma, postati mišićav i krupan. To nikada ranije nisam morao raditi. U boksu sam uvijek morao mršati, pa je bilo teško. To nije sport na koji sam navikao. Moja koljena nisu mogla podnijeti dodatnu težinu. Nisam znao mnogo o hrvanju. Podignu te i bace tvoje dupe na pod, tako da su mi leđa iskakala. Tri puta sam išao na magnetnu rezonansu u prva dva mjeseca. Moja koljena su još uvijek sjebana.
Nastavak Hrvača: Ako bi mi neko rekao želiš li raditi nastavak, rekao bih ne hvala. Ali mislim da je bilo zadovoljstvo raditi sa nekim nadarenim i talentovanim kao što je Darren Aronofsky. Ovaj mi je film pružio drugu šansu na način za koji sam mislio da se neće desiti... prestanite pričati u zadnjem redu, odjebite odavde (smijeh).
Pripreme za ulogu: Šest-sedam mjeseci sam dizao tegove kako bih se pripremio za film. Jeo sam šest puta na dan tokom snimanja filma.
Proveo sam ogromno istraživanje o hrvanju. Prije 30 godina su bili samo hrpa debelih momaka u speedo gaćicama, izgledali su kao gomila Nijemaca na plaži u Miamiju. Ali danas oni znaju sve o nutricionizmu. Proputuju kroz četiri velika grada u jednoj sedmici. Moraju nastupati vraški često. Mislim da počnu sa tabletama protiv bolova i alkoholom pa neki od njih nakon deset godina postanu ovisni o ovim tabletama.
Gluma: Ja glumu doživljavam prilično lično i uživim se u to. Znao sam jednog hrvača, prijatelja mog brata, na kome sam zasnivao svoj lik i svoj izgled. On je, ustvari živio, u kutiji pokraj školske dvorane. Tuširao se unutra. Poslije je oženio neku bogatašicu i danas živi prilično dobro. 
Šta je privlačno u glumi: Lakše je nego obični posao.
Scenarist: Scenarij Hrvača nije bio najbolji. Hvala Darrenu što je dopustio da ponovo napišem većinu svojih dijaloga. Vjerovao mi je dovoljno da mi to dopusti. A ja sam uradio dovoljno dobro istraživanje da bih to mogao uraditi.
Režiser: Nikada ne bih režirao. To je previše posla. Radije bih glumio.
Povratak: Nije me bilo u poslu 13-14 godina i to je moja greška jer se nisam ponašao ispravno, kao profesionalac. Bio sam neodgovoran. Ja sam odgovoran za sjebavanje svog posla i karijere. Mislim da je moj povratak počeo sa filmom Roberta Rodrigueza Sin City i sa Tonyjem Scottom, a Hrvač je to sve upotpunio. Imati jednu šansu za povratak je puno a ja sam imao dvije. Osjećam se sretnim i zahvalnim zbog toga. Sport me naučio da uvijek dignem glavu i idem dalje, dok igra ne završi. A za mene još nije završena. Proveo sam 14 godina govoreći ljudima da me poljube u dupe. Stvarno sam zajebao i platio sam zbog toga.
Reakcije: Imali smo ogromne strahove da profesionalni hrvači neće prihvatiti film. Ali na kraju su ga svi hvalili.
Bilo im je drago što od filma nismo napravili bajku. Nakon nekog vremena oni se moraju prestati baviti tim poslom i onda ne znaju šta da rade od sebe.
Bukowski: U vrijeme kada sam se družio s njim nisam bio neki veliki pijanica. On se bolje slagao sa mojim bratom. Njih dvojica bi ujutro pila dok bih ja jeo svoju zdravu hranu pa su me nazivali pi..m.
Idoli: Nikada nisam čitao stripove. Moji heroji bili su sportisti.
Psi: Nisam došao sa njima. Mog psa Lokija sam izgubio prije pet mjeseci. Sada imam pet pasa i jednu pticu. Loki je bila moja djevojka, sa njom sam putovao i ne mogu sada zamijeniti psa sa kojim sam putovao 19 godina, dok moje srce ne zavoli drugog psa.
Sarajevo: Mrzim ga, i sve ljude u njemu. Šalim se, naravno. Ne uvlačim vam se u guzicu ali ljudi u ovoj državi su gostoprimljiviji nego u bilo kojoj drugoj državi u kojoj sam bio. Hvala za gostoprimstvo.
(zurnal.info)
Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam Muhammeda kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka
Holandsko – persijski pisac Kader Abdolah u Sarajevu je promovirao svoj novi roman Kuća imama, čijih 30 stranica smo objavili na Žurnalu i još uvijek su dostupne.
Do sada su u Bosni i Hercegovini prevedeni romani Duga plovidba praznih flaša (dva izdanja), Klinasto pismo, Kuća imama i zbirka priča Sokolovi. Prošle godine, Abdolah je u Holandiji objavio svoju verziju teksta Kur'ana i biografiju poslanika Muhammeda. Obe knjige izazvale su veliku pažnju javnosti.
Javni razgovor sa Kaderom Abdolahom upriličen je u prostorima Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Prenosimo dijelove tog razgovora.
Bosna kao noćna mora: Dugo sam odlagao dolazak ovdje. Bosna je bila moja noćna mora. Slične stvari sam doživljavao u svojoj zemlji, sve me je podsjećalo na Iran. Ipak sam došao i odmah se osjećam kao kod kuće. Osjećam nadu na ulicama, ljudi koji me okružuju imaju izuzetnu energiju. Prepoznao sam sebe u Sarajevu. Pune 22 godine nisam bio kod kuće. I sada, ulice Sarajeva, drveće, ptice izgledaju kao ulice, drveće i ptice u mom Iranu. Jednom sam izgubio sve, pokušam to što sam izgubio ponovo graditi. Vjerujem da ćete i vi ponovo izgraditi svoju zemlju.
Snovi o domovini: Dvadeset godina nisam bio u domovini, ali ona mi ne nedostaje. Svaku noć sam u njoj, u svojim snovima. Pošto sam tako često u svojim snovima u domovini, sjeo sam za kompjuter i napisao knjigu Kuća imama.
Talent za pisanje: Dolazim iz porodice sa jako bogatom literarnom tradicijom. Moj pradjed je bio jedan od najvećih iranskih pjesnika. Porodica je u meni pronašla osobu koja će produžiti tu tradiciju, a sama priroda me pronašla i podarila mi taj talent. Kada sam otišao iz svoje države skoro da sam upropastio taj talent. Osjećao sam se krivim i još uvijek se tako osjećam. Da bih se osjećao manje krivim svaki put pokušavam da napišem još ljepšu knjigu.
Mrtvi prijatelji: Mnogo mojih prijatelja je nestalo. Njih više nema, a ja govorim ovdje, u Sarajevu. Mogu to popraviti samo na jedan način. Dobrim knjigama, jakim knjigama...
Tito i Islam: Islam je jedan dio mog identiteta. Moj otac je bio vjernik, kao i moja majka. Odrastao sam u kući imama. Džamija je bila dio naše kuće. Od moje 14 godine nisam više imao dodira sa Islamom, okrenuo sam se ljevičarskoj ideji. Volio sam Tita, bio je moj simbol i još uvijek je.
Kur'an je knjiga mog oca: Kur'an je knjiga mog oca, a kada sam došao u Holandiju govorili su mi da čitam svoju knjigu. Moju knjigu? To je knjiga mog oca! Tada sam odlučio da od Kur'ana mog oca napravim svoju. Kur'an ima dva lica – to je lijepa, tajnovita, prekrasna knjiga, a može biti i strašna. Želio sam da čitaoce povedem iza zavjese, da vide sve strane Kur'ana.
Zašto sam preveo Kur'an: Nisam sanjao da ću Kur'an čitati, a kamoli da ću ga prevesti. Mislim da 99,9 procenata muslimana nije pročitalo Kur'an. To je velika, tajnovita, teška knjiga. Skoro da moraš biti profesor arapskog jezika da bi je mogao shvatiti. Odlučio sam da, po prvi put u životu, pokušam da pročitam Kur'an. Dok sam čitao, odlučio sam da na taj put povedem i svoje čitaoce. Knjigu nisam pojednostavio, pokušao sam joj dati njenu humanu stranu, ljudsku stranu Muhammeda...
Tri evropske knjige: Evropa se mijenja. Zadnjih 20 godina u Evropu je došlo 30 miliona muslimana. Evropa je do sada imala dvije važne knjige, Toru i Bibliju, sada je tu i Kur'an. Evropljani moraju pročitati i tu knjigu. Dok sam prevodio Kur'an, pokušao sam da zajedno s njima pročitam tu knjigu.
Kur'an na plaži: Sretan sam čovjek, imao sam puno sreće. Moja knjiga je izašla za vrijeme afere sa karikaturama u Danskoj, pa ekstremisti nisu uočili njeno pojavljivanje. Za šest mjeseci prodato je 100 hiljada primjeraka. Žene su na plaži čitale moj Kur'an. Šta muškarci više hoće?
Muhammed kao čovjek: Pokušaću biti pažljiv. Volim Muhammeda, volim tog čovjeka, on mi je izvor inspiracije. Muhammed mog oca i mog pradjeda bio je osoba koja je davno živjela, kao preparirana ptica. Nije imao karakter, bio je više kao nekakva slika. Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam ga kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka. Odlučio sam da moram napisati takvu knjigu o njemu, o Muhammedu čovjeku. Neki ljudi se plaše tako razmišljati, ja nisam.
Potraga za Muhammedom: Mnogo sam istraživao za tu knjigu, pročitao sam sve knjige o Muhammedu koje su se pojavile u posljednjih 1000 godina. Koristio sam činjenice iz persijske istorije koje ostali dio svijeta ne zna. One se mogu naći samo u staroj šiitskoj literaturi.
Prisustvo u Iranu: Knjige su prevedene u mnogo zemalja, ali ne i u Iranu. Iranci znaju da Kader Abdolah nije proćerdao svoj talent, pišem za njih, a i za one koji još ne mogu čitati.
Cenzura u Iranu: Prije ajatolaha imali smo mnogo velikih knjiga, a sada je skoro nemoguće pisati u Iranu. Postoje tri vrste cenzure. Prva je cenzura samog pisca, on u svojoj glavi reže jer razmišlja da to niko neće objaviti. Onda knjigu izdavači cenzurišu, jer i oni se boje da će uložiti novac a knjiga će biti zabranjena. Na kraju ostaju biroi za cenzuru koji odrežu još jedan dio knjige, pa na kraju ne ostane mnogo.
Povratak kući: Ljudski je vraćati se kući. Ima jedna priča iz persijske kulture koju ću vam reći. Možda je ona dio i vaše kulture, ne znam. Dakle, jedan stari persijski trgovac imao je indijskog papagaja u kavezu. Trgovac je htio da putuje u Indiju i pitao je papagaja treba li mu nešto donijeti odatle. Papagaj je rekao da odnese pozdrav njegovom rođaku papagaju u Indiji. Trgovac je visoko u indijskim brdima pronašao papagaja. Prenio mu je pozdrave a ovaj je odmah pao, mrtav. Trgovac se vratio kući i papagaj ga je pitao da li je prenio pozdrave. Ovaj mu je rekao da jeste, ali da je papagaj odmah pao mrtav. Čim je to izgovorio i njegova ptica je pala.. Trgovac je izvadi iz kaveza, baci, a papagaj odjednom oživi i ode. Trgovac ga pita: A, gdje ćeš ti? Ovaj kaže: Odoh kući.
Saborci: Moji saborci su ili nestali ili sahranjeni, hiljade je izbjeglo. Posljednjih mjeseci njihovi sinovi i kćeri protestvuju na ulicama Irana i pokušavaju popraviti greške svojih roditelja.
Opozicija u Iranu: Nema opozicije u Iranu. Mislim da će tvrda linija preuzeti moć, ali siguran sam da prelijepe iranske žene i mladići neće čekati skrštenih ruku i da će pokušati ajatolahe smjestiti tamo gdje im je mjesto. Trebamo biti strpljivi, to će se dogoditi.
Revolucija: S pravom je šah skinut. Istorija nam je dala ajatolaha, naša dužnost je da ih korigujemo. Više ne želimo revoluciju, želimo reformu, naučili smo da imamo puno strpljenja.
Posveta romana Kuća imama: Kao što znate, sin Aga Djana je pogubljen. Skoro svi iz te kuće su ili nestali ili otišli. Nije smio sahraniti svog sina, morao je naći tajno mjesto za njegov grob. Tražio je mjesto gdje će mu sin pronaći svoj mir. Njegova potraga bi predugo trajala, pa sam ja to uradio za njega. Sina sam mu pokopao na sveto mjesto u romanu Kuća imama. Pokopao sam ga na sigurno mjesto u holandskoj kulturi. Zato sam rekao Aga Djanu da sada može da ide. I on je otišao, prije četiri mjeseca.
Lijek: Jedan lijek može pomoći Iranu. Samo je jedan put ozdravljenja Bosne. Po meni, to je literatura. Potrebna je jedna velika, dobra, bosanska novela. Kroz pisanje mladih ljudi, kroz izražavanje osjećanja, samo se tako može krenuti dalje.
Gdje rijeke pjevaju: Holandski jezik je prilično dosadan. Tamo rijeke ne pjevaju, jer su jednolične, mada su lijepe. Ja sam persijska brda premjestio u holandsku literaturu. Pokušao sam sve pozitivno što sam donio iz persijske literature prenijeti u holandski jezik. Pokušavam iz dvije kulture napraviti najbolje što mogu. 
Oda vlastitom jeziku: Nisam u stanju da pišem na perzijskom. Mogu napisati knjigu na 700 stranica, ali svoj duh više ne mogu premjestiti u tu knjigu. Ovo je novi način pisanja, moja najveća vrijednost je što sam duh perzijske literature smjestio u holandske knjige. Pisanje na drugom, a ne na maternjem jeziku je neka vrsta oslobađanja, to je oda vlastitom jeziku. Kroz nju prepoznaješ ljepotu vlastitog jezika.
(zurnal.info)
U četvrtak, 13. augusta, jedan sat iza ponoći, u kafiću "Ocho Rios" ubijen je dvadesettrogodišnji Amer Mistrić. Mistrić je bio konobar u kafiću gdje se desilo ubistvo. Policija traga za osumnjičenima: Anelom Herakom i Edinom Vukom, dok građani Sarajeva ponovo strahuju za svoju bezbjednost... Povodom ubistva Amara Mistrića, gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen održao je sastanak u Gradskoj upravi sa premijerom Kantona Sarajevo Besimom Mehmedićem, predstavnikom policijskog komesara KS Jasminom Idrizovićem, te načelnicima Općine Novo Sarajevo Nedžadom Koldžom, Općine Novi Grad Damirom Hadžićem i predstavnicima Općine Stari Grad Ismetom Hadžićem i Općine Centar Adilom Katicom. Među mnogim mjerama koje su dogovorene na tom sastanku interesantna je konstatacija gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena koji kaže kako je ovo posljednji trenutak da “vlast u potpunosti stane iza policije”.
Gradonačelniče, šta konkretno znači ta konstatacija kako vlast treba u potpunosti da stane iza policije?
-Policija u Kantonu Sarajevo vrlo odgovorno radi svoj posao. Mi smo u Gradskom vijeću prije osamnaest dana imali troiposatnu raspravu o bezbjednosnoj situaciji u Sarajevu. Tada je jedan od zaključaka bila puna podrška MUP-u KS. To nije podrška koja ima politički značaj, nego je to priznanje da policija radi svoj posao. Međutim, druge institucije sistema ne rade svoj posao. Evo, prema podacima za juli ove godine od 53 kaznena djela, locirana su 53 slučaja, a svega 17 lica je uhapšeno. Znači da je policija uradila svoj posao. Međutim, ako kriminalci pokradu goste ovog grada, kao što se nedavno desilo, pa ih policija uhapsi a oni budu pušteni na slobodu i, potom, ponovo izvrše isto djelo, onda imamo ozbiljan problem. Zbog svega toga tražimo da se pod hitno mijenjaju zakoni koji stvaraju anarho-liberalan odnos prema kriminalu, jednostavno podstiču kriminal.
Kada kažete da vlast treba stati iza policije, logično se nameće pitanje: da li ima neko u vlasti ko ne stoji iza policije?
-Kada kažem da vlast treba da stane iza policije, prvenstveno mislim na materijalnu podršku policiji. Smatram kako se ne smije desiti da policiji bude uskraćena sistematizacija za 200 policajaca u KS. To nije nikakva štednja ako je u pitanju sigurnost građana. Nedopustiva je inertnost Ministarstva pravde kada je u pitanju gradnja zatvora. Mi ćemo obići sve lokalitete tzv. neperspektivnih objekata Armije, Kanton je već izdvojio inicijalna sredstva i tražiti ćemo od MP da rade svoj posao, jer se građanima Sarajeva žuri.
Šta je to što treba “pod hitno” mijenjati u tim zakonima?
-Evo primjera: kada policajac kod nekog pronađe nelegalno naoružanje ta osoba se ne može zadržati u pritvoru jer to nije djelo koje se kažnjava sa preko pet godina zatvora. Dešava se da poslije nekog vremena ista osoba bude ponovo uhvaćena sa nelegalnim naoružanjem, i opet-ništa. Te kazne moraju biti drakonske jer takvi prekršioci su latentni počinioci težih krivičnih djela. Evo, ubijen je momak koji je radio svoj posao i prehranjivao porodicu, napadnuta je djevojka i ubodena nožem, nedavno su razbrojnici presreli auto doktora Kacile...
Sve su to primjeri ali šta se sada može učiniti da e to stanje promijeni?
-Mogu se detektirati latentni počinioci ovakvih djela, oformiti će se policijska jedinica za specijalne namjene...
Pa zar već nema u MUP-u KS takva jedinica?
-Pojačati će se taj dio. Dogovorili smo se da ćemo ih materijalno obezbjediti - od automobila za brzu intervenciju pa do opreme koja čini tog policajca efektivnim oružjem protiv kriminala.
Ko se obavezao da će nabaviti ta sredstva...
-Svi smo se obavezali...
...i koliko je novca za to potrebno?
-Nemojte, molim vas, da o tome govorimo. Komesar je za to zadužen, a mi smo tu, od premijera do načelnika općina, i mene kao gradonačelnika koji trebamo ispuniti obećanja prema toj jedinici. Ubrzo će biti gotov elaborat o postavljanju videokamera. U budžetu smo obezbjedili 250.000 konvertibilnih maraka za to, načelnik općine Novo Sarajevo mi reče da su oni obezbjedili 100.000 za kamere koje će biti postavljene na neuralgičnim tačkama... Ipak je to prevencija koja će sigurno ulijevati određenu sigurnost za građane Sarajeva.
Ali, prije toga, šta je sa najavama da će policiji biti smanjivane plate?
-Mi smatramo da ne treba smanjivati plaće policiji, čak smatramo da ih treba povećati.
Da li ima prostora za to, obzirom na najavljene, tzv. antiresecijske mjere?
-Ima, naravno. Mi vrlo grubo interpretiramo ugovor sa MMF-om. Oni traže da se naprave uštede u masi, što ne znači da se to treba uraditi uravnilovkom. To možda jeste najlakši način, ali nije fer to tako raditi. Postoje oni koji svakako zaslužuju da im se smanje plaće, jer ne rade svoj posao kako treba. Međutim, policija ne spada u taj segment.
Da li to znači kako se policiji u Kantonu Sarajevo neće smanjivati plaće?
-Mi smo to tražili, a nadam se da će premijer imati sluha.
Iskreno, sve su to neki dogovori ali građani traže rezultate, kada mogu očekivati da će se nešto konkretno početi dešavati?
-Odmah! Danas se već radi program koji će Kanton Sarajevo poduzeti po ovom pitanju, ali vam ne mogu reći o čemu se tu radi. Znate, imate jednu čudnu zakonsku odredbu, ako vi hoćete da izvršite pretres u nekom lokalu, morate imati saglasnost suda. To znači da morate dobro obrazložiti indicije zbog čega to tražite i onda zavisi da li ćete to dobiti ili nećete. Mislim da smo pronašli način da to ne ide tako, jer pored policije i druge inspekcije imaju nadležnost u tom segmentu.
Sve vrijeme pričamo o represiji, da li se uopće razmatra pitanje prevencije? Šta je bilo sa vašom najavom s početka mandata kako ćete djeci u Sarajevu obezbjediti besplatne škole sporta?
-Problem je tu što imate po petnaest sportskih klubova, a na ovom prostoru su dovoljna dva-tri. Klubovi trebaju da participiraju u tome i obuka mora biti besplatna. Grad će, u saradnji sa Kantonom, predložiti školama da jedan dio tjelesnog odgoja bude posvećen treningu plivanja. Na taj način bi grad i Kanton omogućili normalno funkcionisanje bazena, a ujedno bismo uradili korisnu stvar, jer tjelesni odgoj nisu samo sala i lopta.
Da li bi Sarajlije imale više koristi da je milion maraka koji je dat SFF-u, potrošen na poboljšanje sigurnosti u gradu?
-Nije to milion maraka. Prema Purivatrinim riječima ukupan projekat košta 1,2 miliona maraka, a tek je 30 posto državnih para u tome. Ja držim da je to tako. Milim da SFF ima ogromnu ulogu u promociji Sarajeva i Bosne i Hercegovine; BBC je u svom udarnom terminu posvetio SFF-u... Ja ne znam ko bi mogao reći kako to nama ne treba.
Pitanje je, možemo li mi to sebi priuštiti, ako nemamo para da uposlimo 200 policajaca koliko, po sistematizaciji, fali u Sarajevu?
-Možemo, možemo... I sa i bez SFF-a mislim da se policajci mogu zaposliti. Gradska uprava je ove godine uštedila 300.000 KM jer nije ni marke platila za komisije službenicima koji vrše javne nabavke. Postoji koliko hoćete takvih načina da se ponašanjem “pravog domaćina” dosta uštedi.
Imamo li takvog domaćina?
-Grad ima!
A Kanton?
-E, to ne znam.
Kada su povodom ubistva Denisa Mrnjavca građani Sarajeva organizirali proteste, tražili su smjenu gradonačelnice Semihe Borovac. Šta ćete ako građani Sarajeva budu tražili vašu ostavku?
-Pokušati ću obrazložiti šta je to što ja radim. Iako sigurnost nije oblast u kojoj sam ja nadležan, organizirao sam sastanak koji će sigurno donijeti određene rezultate. Ako, ipak, građani misle da je to tako, onda ja neću biti gradonačelnik građanima koji ne vjeruju svom gradonačelniku.
Građani su najavili da će postaviti “crveni tepih” ispred tužilaštva, tražeći od nadležnih da rade svoj posao...
-I ja od nadležnih to tražim!
(zurnal.info)
Kurt Bassuener, politički analitičar američke organizacije Vijeće za demokratizaciju politike (DPC), koji iz prvog reda posmatra predstavu političkog cirkusa u BiH, za Žurnal objašnjava zbog čega se međunarodnoj zajednici toliko žuri da ode iz BiH, rizicima preranog povlačenja EUFOR-a i načinima da se BiH iz pacijenta međunarodne zajednice transformiše u stabilnu zemlju
Zašto se međunarodnoj zajednici, prije svega Evropskoj uniji, toliko žuri da zatvori OHR i okonča misiju EUFOR-a u BiH?
-Moj utisak je da je takozvana tranzicija, kako je oni nazivaju, postala svrha samoj sebi. Kako se pokazalo u proteklim godinama, dejtonska BiH funkcionisala je samo zbog “osigurača” u vidu prisustva međunarodne zajednice i OHR-a kao njenog izvršnog tijela. Ako se želite riješiti OHR-a, što mi svi želimo, onda morate uspostaviti drugačiji sistem. Kratak odgovor bio bi da je međunarodna zajednica umorna od BiH i odlučili su da tu priču žele završiti ili barem značajno smanjiti svoj angažman u BiH. To bi se moglo vrlo brzo pokazati kao jako velika greška.
Znači li to da je prisustvo OHR-a i EUFOR-a još uvijek neophodno?
-Mislim da se moraju zadržati elementi prisustva međunarodne zajednice koji mogu spriječiti obnavljanje konflikta u BiH, kao što su Visoki predstavnik i EUFOR kao vojna komponenta. Ovo prisustvo međunarodne zajednice treba ostati sve dok se ne napravi suštinska ustavna reforma. Ne vidim želju da se radi sa običnim ljudima i na taj način izgradi podrška za ustavne reforme što je ključni uslov da bi BiH mogla preživjeti. Ne vidim nikakvu mogućnost za napredak kroz oslanjanje na postojeće vodeće političare, jer u njihovom interesu zaista nije da imaju funkcionalnu državu.
Postoji li uopšte jedinstven stav unutar međunarodne zajednice kada je riječ o budućnosti OHR-a?
-Ne, i to je dio problema. Teoretski, svi se slažu oko 5+2 uslova koje treba ispuniti prije zatvaranja OHR-a, ali postoje različite interpretacije šta to konkretno znači i šta poslije toga. Moj osjećaj je da su prema trenutnim planovima o zatvaranju OHR-a najskeptičniji Turska i SAD, a rekao bih da skepticizam dijele i Velika Britanija i Holandija. Na suprotnom kraju su uglavnom mediteranske zemlje članice EU, Francuska, Italija, Španija, a tu je i Švedska. Carl Bildt je predstavnik one struje koja bi željela zatvoriti OHR još juče, jer smatra da BiH nije potreban izvršni organ međunarodne zajednice već više prisustva EU. Tu je još i Njemačka čiji su stavovi negdje u sredini. Iskreno, jedini način da međunarodna zajednica dođe do zajedničkog stava je veće angažovanje SAD koje trebaju imenovati specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan. Neko mora da uradi fizički dio posla, obilazeći sve ove glavne gradove u Evropi da bi se došlo do zajedničkog stava Zapada. Posljedica nepostojanja jedinstvenog stava Zapada je da su Rusi postali puno problematičniji nego što bi inače bili. Ruski uticaj i sposobnost da kreiraju probleme je direktno proporcinalan obimu neslaganja između SAD i EU. Da je postojao zajednički stav Zapada, Rusija ne bi bila u stanju da ostvari politički dobitak i stvara probleme. Ali mnogo je članica EU koje ne žele da se konfrontiraju sa Rusijom zbog bilo čega.
PRVO GAS, ONDA BIH
Zbog čega ne žele da zamjere Rusima?
-Zbog gasa. Ako i dođe do konfrontacije članica EU sa Rusijom, to neće biti zbog BiH, već zbog nečega što je njihov direktan interes. Glavni interes Rusije u BiH je da pravi probleme Zapadu. Ne mislim da je u slučaju BiH Rusija ključni faktor, već se Rusi prije svega ponašaju oportunistički koristeći priliku koja im se pruža.
Postoji li mogućnost da SAD ipak imenuju specijalnog izaslanika za Balkan?
-Šansa uvijek postoji, ali pitanje je da li možete ubijediti State Department da im je sada potreban specijalni izaslanik. Mislim da postoje jaki razlozi zašto je on potreban. Taj posao ne može uraditi američki ambasador na terenu, jer ima pune ruke posla sa BiH. Specijalni izaslanik ne bi bio drugi američki ambasador u BiH, već bi on radio sa našim saveznicima u EU, kako bi došli do zajedničke strategije, naročito kada se radi o ustavnoj reformi u BiH.
Da li smatrate da bi SAD mogle imenovati specijalnog izaslanika za Balkan u bliskoj budućnosti?
-Bio bih iznenađen ako odluka o tome bude donešena ovog ljeta. Nadam se da bi se to moglo desiti do sledećeg zasjedanja Vijeća za implementaciju mira (PIC) koje je u novembru. Ako bi specijalni izaslanik počeo raditi u septembru, onda bi zajedničku strategiju mogli imati do novembra. Ali u ovom trenutku ne vidim da bi se to moglo desiti. Postoji velika frustracija SAD sa pristupom koji ima EU, ali postoji i dosta frustracije među Amerikancima zbog nedostatka jasnog američkog pristupa BiH, jer mi moramo utvrditi šta mi želimo.
Po vašoj procjeni, koliko dugo će OHR ostati u BiH?
-Teško je predvidjeti. Mislim da odluke o zatvaranju neće biti donešena u novembru, jer ne vidim da će pitanje državne imovine u BiH biti riješeno do novembra, a to je najkrupnije pitanje. Imajući u vidu aktuelnu političku situaciju, ne vidim kako bi se moglo reći da je ispunjen drugi uslov za zatvaranje OHR-a, politička stabilnost. Umjesto toga mi vidimo rastuću nestabilnost.
Šta bi se desilo nakon zatvaranja OHR-a, ako do toga dođe tokom narednih godinu dana?
-EUFOR je direktno povezan sa OHR-om. EU je odlučila da EUFOR ostaje dok je tu OHR. Ako se donese odluka o zatvaranju OHR-a tada se i EUFOR transformiše u malu misiju sa prvenstvenim zadatkom obuke domaćih snaga, i odriče se dosadašnjeg mandata. Ako se odreknete EUFOR-a sa sadašnjim mandatom i dođe do neke “iskre” koja bi mogla rezultirati nasiljem, Zapad na terenu ne bi imao kapacitete da reaguje. Ako bi u tom slučaju Zapad želio da interveniše i spriječi da se stvari potpuno izmaknu kontroli, onda bi se ponovo moralo ići na Savjet bezbjednosti UN-a, što bi značilo povratak na situaciju iz početka devedesetih. Trenutno, dok imate OHR i EUFOR ne morate tražiti dodatna odobrenja od Savjeta bezbjednosti UN-a, jer već postoji odgovarajući pravni osnov za djelovanje EUFOR-a, koji može pozvati pojačanje.
ŠTA GRADONAČELNICI MRZE?
Koji bi to onda bio ključni preduslov za trajnu stabilizaciju prilika u BiH?
- To bi bio takav politički sistem koji se sigurno ne bi dopao aktuelnim političarima. Dva nivoa vlasti u BiH, državni i opštine. Na taj način bi lokalne vlasti i građani imali i veću kontrolu nad novcem. Ne mislim da je ova ideja u potpunosti odbačena i ima dosta potencijala kada se radi o razumjevanju javnosti. Lokalni nivo je jedini nivo vlasti gdje ljudi osjećaju da imaju bilo kakvu kontrolu nad vladom. Problem sa ovom idejom je da je radikalna ali i logična, ali nema prolaz kroz bosanske medije, od kojih je većina na ovaj ili onaj način povezana sa politikom. Veoma malo Bosanaca je čak i čulo za ovu ideju. Zbog raspodjele raspoloživih sredstava, svaki će vam gradonačelnik u BiH privatno reći kako mrzi viši nivo vlasti, bilo da je riječ o Republici Srpskoj ili kantonima u FBiH. Količina novca koji se troši na državni aparat u ovako maloj zemlji je nevjerovatna.
Koliko je realno da u dogledno vrijeme u BiH dođe do takvog unutrašnjeg preustroja koji bi se zasnivao samo na dva nivoa vlasti, bez entiteta i kantona?
-To nije realno očekivati, ukoliko međunarodne zajednica, prije svega EU ne kaže “to je ono što trebate uraditi da biste postali član EU”. Ali to ne može biti nametnuto i niko neće nametnuti novi Ustav BiH. Koje god ustavno rješenje zamijeni postojeće dejtonsko, ono će morati biti prihvaćeno unutar sva tri konstitutivna naroda.
Znači vi očekujete da bi političari i parlament u RS trebali sami izglasati ukidanje entiteta?
-Ne govorim o institucijama, već o građanima. Institucije nikada neće glasati za vlastito ukidanje, čak ni kantoni, a iskreno, ni Federacija BiH. U tom bi slučaju među uticajnim ljudima bilo puno onih koji gube uspostavom nove strukture.
Tu se javlja problem. Ako želite promjeniti ustav i uspostaviti novu strukturu BiH to moraju izglasati postojeći entitetski i državni parlament. Kako se to može napraviti?
-Da to je tačno, i zbog toga je jako važno da ova ideja dopre do ljudi. Možda će je ljudi i odbaciti ali mislim da bi mogla dobiti podršku velikog dijela javnosti. I ako bi dobila takvu podršku onda bi postojala mogućnost da se političari nađu pritisnuti između građana i međunarodne zajednice koji bi zahtjevali istu stvar. To je jedini način na koji se ovo može desiti. Ne vidim kako bi se to moglo desiti u bliskoj budućnosti a u međuvremenu bi se mogle desiti manje izmjene ustava. Nekoliko stvari tu mora biti jasno. Republika Srpska će ostati sve dok većina stanovnika RS ne dođe do zaključka da im RS više ne treba. Većina bošnjačkih političara nije u stanju da prihvati ovaj preduslov. Neće biti magičnog štapića koje će izbrisati RS, ukoliko ljudi koji žive u RS to ne prihvaćaju. Ali ako želite jedinstvenu BiH ona mora da uključi i Srbe i Hrvate i sve ostale koji žive ovdje i ja ne vidim puno političara u BiH koji rade na uspostavi održive BiH.
Šta je sa prijedlogom da se BiH reorganizuje na bazi četiri teritorijalne jedinice?
-Vidjeli smo šta Milorad Dodik misli o ovoj ideji, on smatra da je RS jedna od te četiri jedinice, što znači da taj prijedlog podrazumjevao samo cijepanje FBiH. A crtanje novih linija na mapi je uvijek opasna stvar. Zato je bolja varijanta izbrisati postojeće linije. Naravno, dio problema je ako predložene ustavne promjene budu doživljene kao pokušaj dominacije jedne etničke grupe u BiH, onda to neće proći. Činjenica je da na pojedinim područijima postoji većina ili čak apsolutna većina jednog naroda, što je u pojedinim slučajevima posljedica rata. To je realnost koja postoji i vjerovatno s neće bitnije promijeniti, bez obzira na to kako implementirate Anex 7, Daytonskog mirovnog sporazuma. Šansa da se trenutna etnička mapa BiH promijeni u značajnijoj mjeri je, nažalost, propala.
NEMA “DAYTONA 2”
Postoji li mogućnost da vidimo “Dayton 2”, nametnut od strane međunarodne zajednice ?
-Ne, ne vidim nikakvu mogućnost za to. Za tako nešto, prvi preduslov je da međunarodna zajednica to želi, a ona to ne želi. Međunarodna zajednica samo želi da BiH bude mirna, a ne problem, i to su njihova maksimalna očekivanja. Postoji i bojazan da bi “Dayton 2” rezultirao gorim rješenjem nego što ga imamo sada. Razlog zašto BiH ne funkcioniše je zato što na bazi straha političari lako mogu mobilizirati ljude. To je savršeno okruženje za bosanske političare jer nema odgovornosti. Većina običnih ljudi kritikuje političare ali smatraju da oni ne mogu tu ništa promijeniti, tako da imamo apatiju, što je dio problema.
Da li je realna opasnost da u BiH ponovo dođe do sukoba?
-Ljudi često povlače paralele sa početkom devedestih ali se situacija u regiji promijenila. Činjenica je da u BiH postoji mnogo lakog naoružanja, dosta je ranjivih povratničkih zajednica i to svih etničkih grupa. Moj najgori strah je da nivo tenzija i straha bude podignut dovoljno da se nešto neplanirano desi, što može poslužiti kao iskra sukoba koji lokalne vlasti i međunarodna zajednica ne bi mogli kontrolisati, jer takva situacija ima vlastitu dinamiku. Strah je veoma snažan motivator. Ne kažem da će se to desiti, već samo da bi se to moglo desiti. Ipak, ovdje nakon rata nismo vijeli revanšizam kao recimo na Kosovu. Ne zato što ljudi ne znaju ko je šta uradio, oni to znaju. Ne zato što ne mogu nabaviti oružje, jer to mogu vrlo lako. Činjenica, da su ljudi svjesni kako je tokom tri godine rata u BiH život izgubilo više od 100 hiljada ljudi, snažan je argument za odvraćanje jer ljudi ne žele da se to ponovo desi.
Šta međunarodna zajednica može učiniti da spriječi mogućnost izbijanja neplaniranih sukoba?
-Jedna od stvari gdje je EUFOR podbacio je propust u kontroli privatnih zaštitarskih firmi.
Problem sa privatnim zaštitarskim agencijama je što mi ne znamo sa čime oni u stvari raspolažu. Ne postoji na nivou države kontrola nad njima. Možda su te sumnje neosnovane i kod njih nema ništa sporno, ali želio bih biti siguran. Mislim da je greška ne provjeriti to. Taj izostanak kontrole nije posljedica toga što međunarodna zajednica ne može to napraviti, već što ne želi, plašeći se onoga što bi se, možda, moglo otkriti. Međunarodna zajednica u BiH ne čini dovoljno da ubjedi ljude kako neće biti novog konflikta. Samo reći to, nije dovoljno. Ljude treba uvjeriti.
Da li u poslednje vrijeme raste uticaj susjednih država, Hrvatske i Srbije na politička dešavanja u BiH?
-Obje ove zemlje su potpisnice Daytonskog sporazuma i imaju svoje državljane u BiH zbog dvojnog državljanstva. Najveći razlog za zabrinutost su izjave srbijanskog ministra vanjskih poslova, Vuka Jeremića, jer zvuče kao da on osporava državnost BiH. To nisu izjave koje očekujete od susjeda čiji je interes regionalna stabilnost. Ni jedna od ove dvije susjedne države nema ključni uticaj na ono što se dešava u BiH. Ali ako se nastavi smanjenje prisustva i uticaja međunarodne zajednice u BiH, onda se može očekivati rast uticaja susjednih država. U slučaju Hrvatske ne vidim za sada nikakve pokušaje destabilizacije BiH.
Da li je odluka EU da vize ostaju samo za građane BiH i Albanije zaista samo pitanje neispunjavanja tehničkih kriterija ili je riječ o političkoj odluci.
-To je politička odluka. Ako je samo jedna zemlja ispunila sve uslove, a to je Makedonija, onda bi vize trebale biti ukinute samo Makedoniji, a svi drugi bio trebali biti na čekanju . Ako odluku želite donositi na bazi politike, odnosno slanja pozitivnih, ohrabrujućih signala nekim državama, ostavljajući po strani BiH i Albaniju, onda je to greška. Moj utisak je da je većina zemalja EU željela da pošalje poruku Srbiji “mi vas želimo u EU i ohrabrujemo da nastavite sa reformama”. Ako ste time pokazali da ispunjavanje postavljenih standarda nije presudno, onda te zemlje nikada i neće ispuniti postavljene standarde. Iskreno, Karadžić nikada ne bi bio uhapšen da Holandija i Belgija nisu blokirale potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Karadžić je u Hagu zato što je cijena njegovog neizručivanja za Srbiju postala previsoka.
Tokom zadnjih godinu dana Dodik se otvoreno suprotstavlja međunarodnoj zajednici dovodeći u pitanje i autoritet Visokog predstavnika. Znači li to da je on siguran da zbog toga neće imati nikakve sankcije?
-Ne mislim da je baš siguran, ali sve dok su tu OHR i EUFOR međunarodna zajednica može intervenisati, ukoliko postoji politička volja. Trenutno, te političke volje nema, pa Dodik, i ne samo on, može se suprotstaviti međunarodnoj zajednici i biti prilično siguran da neće biti nikakvih posljedica. Nema više smjenjivanja bilo kog visokog zvaničnika u BiH. Nikada nisam čuo da se ozbiljno razgovara o smjeni Dodika u međunarodnoj zajednici. Temeljni problem je što međunarodna zajednica ne želi imati odgovornost za stanje u BiH, pa će se rađe pretvarati da problem ne postoji.
Tokokm poslednje dvije godine Vlada RS je potrošila značajne sume na angažovanje profesionalnih lobista u SAD i EU. Koliko je to lobiranje zaista efikasno i koliko može uticati na kreiranje politike SAD prema BiH?
-To je pitanje za one koji su angažovali lobiste: da li su za svoj novac dobili ono što su očekivali? Interes za Balkan je u SAD-u, u poslednje vrijeme povećan, ali je još uvijek daleko manji nego što je bio prije deset godina. Vrlo je teško prodati ideju da je situacija u BiH dobra. To je puno teže danas nego prije godinu dana. Ukoliko je poruka da je jedino rješenje podjela BiH, bojim se da to ne bi bilo naročito dobro primljeno u američkom kongresu.
SVI ŽELE ODLAZAK STRANIH TUŽILACA I SUDIJA
Zašto predstavnici RS toliko insistiraju na odlasku stranih tužilaca i sudija iz Tužilaštva i Suda BiH?
-Mislim da to nije samo zahtjev RS. Posebno jaki su otpori ostanku stanih tužilaca i sudija u odjelu za organizovani kriminal i tu postoji podrška praktično čitavog političkog spektra u BiH. Ne treba previše mašte da se shvati zašto političari ne žele da imaju strance u odjelima koji istražuju organizovani kriminal. Jedini način da strani tužioci i sudije ostanu je da tu odluku nametne Visoki predstavnik.
Tokom poslednjih nekoliko godina na sudu BiH smo imali nekoliko suđenja protiv visokorangiranih političara, a ove slučajeve su pripremali i vodili strani tužioci i sudije. U većini slučajeva na kraju su optužbe, i to vrlo ozbiljne, bile odbačene. Da li se radilo o nekompetentnosti i neznanju stranih tužilaca ili je u pitanju bio politički pritisak na Tužilaštvo i Sud BiH.
-Ne mogu ovo komentarisati jer bi trebalo zaista detaljno proučiti ove slučajeve, a ja nisam pravnik.
Da li postoji politički pritisak na Sud i Tužilaštvo BiH.
-Zaista ne znam, ali baš zbog toga je bitno prisustvo stranih tužilaca i sudija kako bi se tužilaštvo i sud učinili manje ranjivim na političke pritiske.
Da li će se Milorad Dodik naći pred sudom BiH zbog optužbi za zloupotrebu službenog položaja?
-Ne znam. Preventivno, on je najavio da ukoliko bude pozvan da se neće odazvati, tako da jednostavno ne znamo.
Da li je moguće da Haški tribunal bude zatvoren prije nego što Mladić bude uhapšen?
-Moguće je, ali se nadam da se to neće desiti. Hapšenje Karadžića je dalo novu nadu da će Mladić, ako je živ, biti uhapšen. Da li će zaista biti uhapšen, ne znam. Mladićevo haopšenje je pitanje političke volje unutar Vlade Srbije. Bez pritiska međunarodne zajednice do hapšenja Mladića vjerovatno neće doći. Političari su svuda isti. Oni će uraditi nešto samo ako je politička cijena nečinjenja još veća. Postoji i rizik da Mladić nikada neće biti uhapšen ili da će umrijeti prije hapšenja. On očigledno zna puno. Razlog za oklijevanje sa njegovim hapšenjem je da puno veći dio stanovništva u Srbiji Mladića vidi kao heroja nego što je to bio slučaj sa Karadžićem. Takođe, Mladićeve veze sa vojno-bezbjedonosnim establišmentom su puno jače nego što je to bio slučaj sa Karadžićem.
(zurnal.info)
Australijanka Geraldine Brooks počela je kao novinarka Wall Street Journala i izvještavala kao dopisnik sa Bliskog Istoka iz Bosne i Afrike. Stresan i neizvjestan posao natjerao ju je da se potraži novo životno zanimanje. Hapšenje u Nigeriji uz optužbe da je špijun prelile su čašu. Nekoliko dana u pritvoru iskoristila je da razmisli o odustajanju od novinarstva kojeg je strasno voljela. Odlučila je postati piscem i već njena druga novela March dobila je Pulitzerovu nagradu.
Nevjerovatna priča o šeststotina godina dugom putovanju Hagade, knjige ilustriranih jevrejskih običaja, iz Španije, preko Italije do Sarajeva toliko je oduševila Geraldine da je odlučila napisati roman o ljudima, zaštitnicima knjige - People of the Book.
Saslušala je osobe čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Kaže da je željela saznati zašto je katolički svećenik Vistorini spasio knjigu u 17. stoljeću, šta je motiviralo Derviša Korkuta da slaže njemačkom oficiru da je knjiga već odnosena iz muzeja i sakrije je u džamiju sve do kraja Drugog svjetskog rata i, naravno, da čuje kako je Enver Imamović spasio Hagadu iz zapaljene Vijećnice.
Da bi razumjela posao konzervatora otišla je u harvardsku konzervatorsku laboratoriju i od Narayan Khandekar učila detalje o ovom poslu. U svojim nastojanjima da sazna šta konzervatori mogu saznati iz kapljice krvi na papiru knjige, zarezala je svoj prst i pustila krv po stranicama knjige.
A onda je napustila pisanje People Of The Book kako bi se posvetila svom novom djelu, March, romanu o životu porodice vojnika iz američkog civilnog rata. U tome ju je jedno vrijeme ometala borba protiv raka, za kojeg danas kaže da je nestao kao da ga nikada nije bilo. Geraldine je do sada objavila i Year of Wonders, priču o kugi u jednom londonskom predgrađu gdje se 350 ljudi odlučilo samoizolirati, te Foreign Correspondence o svojim novinarskim iskustvima sa Bliskog Istoka.
Priču o najpoznatijoj knjizi Zemaljskog muzeja mnogi kritičari su brzopleto poredili sa Da Vinčijevim kodom a poznata glumica Catherine Zeta Jones otkupila je prava za snimanje filma po motivima knjige. Filmski kritičari najavljuju da bi Jones mogla glumiti glavni lik Hannu Heath i ujedno producirati film koji će se najvjerovatnije dijelom snimati u Sarajevu.
Geraldine trenutno živi u Australiji na porodičnom imanju sa dva sina, majkom i tri psa. Kaže kako joj život sliči filmu Little Miss Sunshine.
Sarajevska izdavačka kuća Buybook uskoro će objaviti bosanskohercegovačko izdanje romana People Of The Book.
Kako ste saznali za postojanje Hagade u Sarajevu?
- Radila sam u Sarajevu kao reporter za Wall Street Journal.. Bila sam intrigirana saznanjem o sudbini ovog prelijepog umjetničkog rada i kada je pokazan u Jevrejskoj zajednici tokom praznične večere i kada su po prvi put objavljeni detalji o spašavanju knjige, znala sam da je to nešto o čemu moram pisati.
Kakav je bio proces otkrivanja rukopisa?
- Kada sam saznala da UN finansira konzervacijski rad na Hagadi, nakanila sam se vratiti u Sarajevo i provesti vrijeme sa originalnim rukopisom. Imala sam sreću da me UN pustio da posmatram rad.
Na koja Vas je mjesta Hagada odvela?
- Nazad u Sarajevo, naravno. Dolazila sam dva puta nakon rata, jednom da gledam rad na konzervaciji i pričam sa Sarajlijama koji o knjizi znaju najbolje, i opet kada sam saznala da Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, još živi u gradu. Također sam otišla u Veneciju da šetam ulicama jevrejskog geta gdje je Hagada bila 1609. godine. Boravila sam i u bibliotekama i muzejima da bih saznala detalje o profesiji konzervatora.
Da li je to bilo uzbudljivo putovanje?
- Bilo je čudesno.
Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku vidjeli originalnu Hagadu izbliza. Šta je to značilo za Vas i Vaše pisanje?
- Dok sam bila u banci, gledajući rad Andreae Pataki na Hagadi, bila sam u prilici zaista osjetiti utjecaj ove knjige kao umjetničkog djela. Također, iskustvo gledanja njenog rada dalo mi je ideju kako konstruisati priču u mojoj knjizi - oko komadića vlakna i materijala koje je ona izvadila iz uveza, a svaki od njih predstavlja vrijeme i mjesto u dugom putovanju knjige od Španije do Sarajeva.
Koja Vam se priča o skrivanju Hagade najviše sviđa?
- Sve su intrigantne. Voljela bih znati zašto ju je Vistorini spasio 1609. godine. Također, mislim da je priča iz Drugog svjetskog rata veoma dramatična kao i nedavno spašavanje tokom opsade.
Koliko su nevjerovatna historija i mistizicam knjige pomogli Vašem pisanju?
- Imala sam sjajnu građu u činjenicama o povijesti knjige. Moj posao kao pisca je tada bio samo popuniti mjesta gdje su historijski zapisi nedostajali.
Da li ćete biti uključeni u pisanje scenarija za film People of the Book?
- Ne! Ne znam kako se to radi! Ali bih željela biti od pomoći na ulicama ako budu snimali u Sarajevu.
Kakvu vrstu filma očekujete? Možda sličan Da Vinčijevom kodu, jer je Vaša knjiga poređena sa ovom ili nešto drugačije?
- Pokušavam ne misliti o tome. Za mene je knjiga knjiga, i šta se dešava sa filmom je stvar reditelja i glumaca i kako oni izaberu reinterpretirati priču za vizuelni medij.
Vaši stavovi u knjizi People of the Book o ratnim događajima i odnosima među stranama su prilično slični većini iskrenih Bosanaca i Hercegovaca. Na određen način Vi niste stali na nečiju stranu. Da li je to bila Vaša namjera kako niko ne bi bio uvrijeđen ili je to jednostavno Vaš utisak iz Bosne?
- Ja sam na strani ljudi koji vjeruju da je ono što ih ujedinjuje kao ljudska bića važnije od incidentnih stvari koje nas dijele, kao što su spol, vjera ili nacionalnost.
U svom intervjuu za The Washington Post napravili ste veoma dobar opis Sarajlija: dosjetljivi, oštri, puni bola i cinizma ali također vrlo hrabri. Ipak, kažete da niste uspjeli glavni lik napraviti Sarajkom već Australijankom. Šta je bio problem?
- Nisam mogla čuti njen glas dovoljno jasno. Mislim da bih morala živjeti u Sarajevu nekoliko godina i sjediti dovoljno dugo nad svojom kafom prije nego bih stvarno mogla svjedočiti takvom liku.
Da li je činjenica da ste pisanje ove knjige ostavili kako biste napisali March i u međuvremenu dobili Pulitzerovu nagradu promijenila knjigu People of the Book i utjecala na Vaše pisanje?
- People of the Book je puno kompleksnije djelo za ispričati od Marcha, jer se proteže kroz šest stotina godina i nekoliko različitih kultura. Zaista mislim da mi je trebalo iskustvo pisanja Marcha, koje je bilo tek moja druga novela, kako bih stekla samopouzdanje za People of the Book i napisala je jasno i ugodno.
Da li ste saznali više o ratnim glasinama o Hagadi tokom svog istraživanja?
- Da; kao što znate razgovarala sam sa mnogo Sarajlija koji su preživjeli rat, spašavajući knjigu kako su najbolje mogli. Završila sam sa obiljem informacija zahvaljujući njima.
Ali ste ipak uspjeli pronaći Korkutovu udovicu i tako riješiti misteriju Hagadinog skrivanja tokom Drugog svjetskog rata...
- To je bio vrhunac mog istraživanja, sresti se sa Servet Korkut i saznati više o njenoj nevjerovatnoj porodici. Bilo mi je drago i vratiti se u grad i vidjeti kako napreduje zacijeljenje nakon rata.
Prvo bosanskohercegovačko izdanje knjige će uskoro biti dostupno. Planirate li doći ovdje na promociju?
- Nadam se... ali imam dva sina u školi pa mi nije uvijek lako putovati kao što bih htjela ovih dana. Nadam se da će mi ljudi iz Bosne oprostiti što sam kao autsajder ispričala njihovu priču i obrnuto, nadam se da će prepoznati moje divljenje prema njima na stranicama ove priče.
(zurnal.info)
Zašto se Zumra ne pušta na radiju?
- Vjerovatno im je teško ubaciti ovaj album u program. Ne znaju kojem žanru pripada.
Da li se slažete sa tvrdnjom Seada Vrane da je sevdalinka ljubavna pjesma, ali da se ispod njene površine ona otvara kao ispovijed žene u muškoj kulturi, kao šifrirana, intimna pobuna protiv braka, muškog principa gole sile, krutog javnog morala?
- Hmm... Nisam naišla na takvo razmišljanje...
Ima na internetu, meni se svidjelo, pa rekoh da pitam...
- U određenim pjesmama je zaista tako, jer žene u to vrijeme nisu smjele govoriti o svojim osjećajima ili nedajbože problemima u braku. Svoj monolog ona je mogla iskazati samo kroz pjesmu.
Da, i autor je tako zaključio – sevdalinke su bile slobodna teritorija sa koje je lirikom ispoljena osjećajnost protjerala epsko junaštvo deseteračkog odsijecanja glava...
- Tačno.
Prva pjesma koju ste snimili bila je Mujo đogu po mejdanu voda, na albumu Secret Gate, Mostar Sevdah Reuniona...
- To je moj prvi snimak. Par dana sam slušala kako je tu pjesmu pjevala Nada Mamula i onda smo je snimili u studiju. Ta pjesma je teška...
Da, Ilijas Delić iz MSR mi je jednom rekao da je on ne može otpjevati...- Jeste, teška je, pjevač nema vremena da uhvati dah.
Do tada niste snimali...
- Nije me privlačilo sve to što je bilo vezano za pjevačice sevdalinki, kako se moraju obući, izgledati, ponašati... Sva ta estrada...
Po kući ste pjevali, kao što su žene nekada radile...
- Da, za sebe i za mamu.
Evo još jedan citat, ako nemate ništa protiv. Muhsin Rizvić je uočio da je sevdalinka , u stvari, lirski monolog žene. U kojim pjesmama se pronalazite?
- Ima ih dosta, zavisi od trenutka, raspoloženja...
Da li određene sevdalinke imaju neku namjenu?
- Za mene imaju. U svakoj postoji neka poruka koja je, bez obzira što je pjesma nastala prije 400 godina sasvim aktuelna, univerzalna je.
Čitao sam u novinama o malom ritualu koji izvodite pored rijeke. O čemu se radi? Nije intimno pitanje, bilo je u novinama...
- Sa prijateljima često idem na izlet u Faletiće, ponesemo dekice, sendviče... Obožavam rječicu Mošćanicu, tamo uvijek nađem mir. Pored te rijeke imam svoj mali privatni ritual koji ljudima, koji posmatraju sa strane, izgleda prilično blesavo...
Kao i svi privatni rituali...
- Da. Tako ja sjednem pored rijeke i pjevam. Izjadam se rijeci i vratim se nazad.
Ranije ste mi rekli da vam je najdraža pjesma U đul bašči sa albuma Rosa ...
- Da, prvenstveno zbog aranžmana. Sviđa mi se klavir Kim Burton. Ona je jazz pijanistica, muzikolog i veliki poznavalac muzičke tradicije sa prostora Balkana. Engleskinja je, ali trenutno živi u Holandiji i piše za Songlines magazin kao kritičar za balkansku muziku. Ona je u Mostar došla da napravi priču sa snimanja albuma Rosa. Niko nije planirao da bi ona mogla nešto i odsvirati. Ali, kada smo radili na pjesmi U đul bašči, ona je sjela za klavir i pitala: Mogu li ja samo malo? Odsvirala je jedan detalj koji je mene oduševio i iz tog razloga volim tu pojesmu.
Kako birate sevdalinku koju ćete obraditi?
- Merima i ja odaberemo svoje najdraže priča, ali se trudimo da su one na neki način povezane, da čine jednu lijepu cjelinu. Zumra je tako i zamišljena, da bude cjelovita prriča.
Da li odustajete od pjesme ako joj ne možete dati novo čitanje?
- To nam se do sada nije desilo, zaista. Pjesme koje smo planirali nalaze se na albumu, svih 13, četrnaesta Jo hanino tu hanina je sasvim slučajno ušla na album. Bila je zamišljena kao bonus track, ali nam je bila tako simpatična da smo je uvrstili na album.
Ta pjesma zvuči kao da je snimljena na probi...
- Dok smo je snimali Merima se nasmijala u jednom momentu. To je i jedina pjesma gdje zajedno pjevamo, pored Mehmeda gdje Merima pjeva neke back vokale. Nakon tog smijeha, tonac Walter Quintus rekao nam je da je sve u redu i da samo nastavimo. Ne mogu se tačno ni sjetiti iz kojeg se razloga nasmijala, vjerovatno to ne bi bilo sada ni smiješno kada bih prepričala.
Tek kada sam slušao vaše izvedbe nekih sevdalinki razumio sam ih na pravi način – jezu pjesme Mehmeda majka budila, recimo. Također, Mito, bekrijo u vašoj izvedbi je beskrajno sjetna pjesma, nema onog kafanskog bijesa na kakav su nas navikli. Kako prilazite pjesmama?
- Najveći krivac za to je Merima. Ja sam, da budem iskrena odbijala neke pjesme. Recimo pjesmu Mujo kuje nisam voljela izvoditi na način kako se to radilo.
Da, na neki takmičarski način, kao atletika...
- Tačno tako. Međutim, Merima je uradila kompoziciju Mujo koja objašnjava njegovo ljubavno ludilo, osjeti se gluha noć u kojoj se on budi, pun čežnje da vidi svoju dragu. Kada sam to čula, tek tada sam pjesmu do kraja razumjela. Pokušala sam kroz pjevanje da pokažem sve te emocije, i ljutnju majke, Mujin krik, odlazak u noć...
Koliko ste raspravljale o značenju pjesama prije nego što ste ih snimile?
- Puno, puno smo razgovarale i raspravljale kako bismo dešifrovale svaku pjesmu. Postoji nekoliko verzija pjesme Mehmeda majka budila, ali mislim da je ova koju smo izabrale najjača. Ipak, sve te verzije imaju, u suštini, istu priču. To su te majke koje se previše zaštitnički odnose prema svojim sinovima koji su sputani sa nekoliko strana, od strane društva, porodice...
To je taj bijeg od epske matrice, gdje sin nije oznojeni junak, nego mladić koji pati...
- Tačno, pjesma Mehmeda majka budila je dobar primjer.
Ima li razlike u muškom i ženskom pristupu sevdahu?
- Mislim da nema. Ne znam razliku između ženske i muške sevdalinke, o kojim govore. Govore da je, recimo, pjesma Simbil cveće, muška pjesma. Ja to ne vidim.
Kada pjevate, ne mijenjate lice, ako se pjeva u muškom licu...
- Naravno, besmisleno mi je da mijenjam.
To inače rade sve sevdalije...
- Da, važna je poruka.
Na wikipediji stoji da su žene sevdalinku pjevale u kućama, najčešće bez pratnje. Izašle ste iz kuća, ali radite pjesme bez pratnje, poput Bogata sam, imam svega...
- Da, željele smo je snimiti na takav način. Inače, ta pjesma je toliko jaka da smo smatrale kako je ovo jedini način da se ona izvede. Pjevam je kako ju je nekada pjevao Muhamed Mešanović Hamić, eto ni on joj nije mijenjao lice, pjevao je bogata sam imam svega. Ta pjesma, po meni, ne trpi niti jedan instrument izuzev glasa.
Ipak, tišina u toj pjesmi zuji kao prazna soba, ona je instrument...
- Jeste. To su te sobe u kojima žene pjevaju...
Merima Ključo je radila i produkciju albuma Zumra. Je li to njen prvi takav rad?
- Jeste. Željele smo da to same uradimo, jer smo nas dvije najbolje znale kako to treba da zvuči. Ja sam fascinirana načinom na koji Merima svira harmoniku. Nekako mi je otvorila oči, jer mi se ranije nije dopadao taj instrument. To mi je bilo potpuno otkrivanje tog instrumenta. Merima je strašno skromna, to me nervira, jer smatram da ona ima šta reći i mora to reći. Inače, ona je diplomirala klasičnu muziku u Rotterdamu i magistrirala u Bremenu. Ali, budući da potiče iz Bosne i Hercegovine, sevdah joj je prisutan u genima. Uvijek se trudila da u svoje nastupe uvede elemente sevdaha. Instrumental Mujo ona je napravila prije nekoliko godina, a tek sada je snimljen. Također, Okreni se niz đul bašču izvodila je na koncertima.
Kako ste se vas dvije srele?
- Slučajno. Znala sam da ona postoji, da živi u Amsterdamu i da svira harmoniku. Čula sam da na zanimljiv način svira sevdah. U januaru 2007. imala sam koncert u Amsterdamu i ona je došla na tonsku probu. Nikada je prije nisam vidjela, ali kada je ušla u prostoriju znala sam da je to ona. Nikada nisam čula kako svira, ali sam odmah rekla da nas dvije moramo nešto zajedno uraditi.
Slabo nastupate u BiH, uglavnom pred inostranom publikom. Vladimir Dvorniković je u knjizi Karakteriologija Jugoslovena pisao da sevdalinka dolazi sa dna individualne psihe. Tu svoju tezu potkrijepio je epizodom u kojoj pjevač sevdalinki ne može da pjeva pred strancima, jer to doživljava kao razgolićavanje, nepristojnost. Imate li vi takav osjećaj kada pjevate pred strancima?
- Nemam.
Dakle, mogli smo i bez ovog citata...
- Ha, ha...
Šta se stranoj publici najviše sviđa u sevdahu?
- Navikli su na određenu vrstu muzike koja dolazi sa Balkana, tipa Bregović, pa se iznenade kada čuju kako mi zvučimo. Svako ima svoj način, i ja to poštujem, ali mora postojati prostor u kojem će se pokazati i nešto drugačiji pristup, jer mi imamo izuzetno bogatu tradiciju. Našoj publici se dopada atmosfera, često nas upoređuju sa fadom. Ljudi osjete emociju, bez obzira što ne razumiju tekst. Za to je potrebna potpuna predanost i iskrenost muzičara.
Kada ćete promovirati Zumru?
- Naša agencija Gramofon planira u septembru raditi promotivnu turneju. Ne znam sigurno, ali mislim da ćemo svirati u Sarajevu, Tuzli, Zenici... To je sve što za sada znam.
