Prvi dio intervjua
{flv}niksic1{/flv}
Drugio dio
{flv}niksic2{/flv}
Treći dio
{flv}niksic3{/flv}
Hrvatska bi do ljeta trebala završiti pregovore o pristupanju EU, Crna Gora je dobila status zemlje kandidata za članstvo u EU, Srbija je dostavila odgovore na upitnik Evropske komisije i čeka dobijanje statusa kandidata, Albanija je podnijela molbu za prijem u EU. Gdje je BiH u ovom trenutku ?
-Evidentno je da kaskamo za zemljama regiona i pri tome smo i jedina zemlja koja krši odredbe privremenog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je stupio na snagu još u julu 2008. godine. Prije podnošenja aplikacije za članstvo mi moramo ispuniti postavljene uslove, uz formiranje vlasti koje evidentno kasni, tu je prije svega izmjena Ustava BiH u skladu sa presudom “Sejdić - Finci”, donošenje zakona o državnoj pomoći i zakona o popisu. Ono što je pozitivno i što je specifičnost BiH u odnosu na zemlje regiona je da je EU spremna da razmotri našu aplikaciju kada ona stigne umjesto da je drži u ladici, kao što je bio slučaj sa Albanijom.
Koliko smo mi u BiH uopšte svjesni našeg trenutnog položaja u odnosu na zemlje regiona?
-Mi smo došli u fazu kada ćemo ili objaviti bankrot našeg EU procesa, ili ćemo potpuno promijeniti paradigmu i krenuti bezrezervno, bez političkih figa u džepu, u rješavanje svih preostalih pitanja iz SSP-a, aplicirati za članstvo u EU i dobro se pripremiti za pregovore o članstvu. Deklarativno zalaganje za EU, a onda blokiranje EU reformi nikome ne može donijeti dobro. Ako hoćemo u EU, onda svima mora biti jasno da svaka politička stranka u BiH blokiranjem bilo kojeg EU reformskog zakona, a pozivajući se na nacionalne interese, radi dugoročno upravo protiv tih nacionalnih interesa.
Ako je EU od Jedinstvenog akta iz 1986. godine, preko Sporazuma iz Maastrichta, potom Amsterdama, pa Nice, mogla sa 27 članica evoluirati do Lisabonskog sporazuma koji čak predviđa i jedinstvenu Službu za vanjske poslove, onda možemo i mi evoluirati do članstva. Bitna je samo suštinska predanost EU putu. Oni su, recimo, kroz četiri međuvladine konferencije, od 1986. godine pa do 2009. Godine uspjeli riješiti mnoga pitanja funkcionalnosti EU, načina glasanja, skidanja mogućnosti blokade gdje god je moguće a da pritom nisu ugrozili niti jedan interes niti jedne od zemalja članica. Mislim da i mi možemo napraviti funkcionalan sistem i otkloniti blokade bez da ugrozimo interes bilo kojeg od konstitutivnih naroda i građana.
Kada bi se realno moglo očekivati da BiH ispuni postavljene uslove i zvanično podnese molbu za prijem u EU?
-Sve su manje šanse da mi svoju aplikaciju podnesemo do kraja ove godine a potom bi naredne godine EU mogla razmatrati našu aplikaciju, nakon čega slijedi slanje upitnika. Još vjerujem da možemo sustići Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju, ali moramo raditi odmah, brzo i pametno, a pri tome biti potpuno posvećeni našem EU putu.
Srbija je u rekordnom roku, za manje od dva mjeseca odgovorila na upitnik Evropske komisije, zbog činjenice da su sa priprema odgovora krenuli još 2007. godine, znatno prije nego što su i podnijeli zvaničnu aplikaciju za članstvo u EU. Koliko će trebati BiH da pripremi odgovore kada upitnik iz Brisela stigne u Sarajevo?
-Srbija je jednostavno uzela upitnike koje su prije dobijali Makedonija i Hrvatska i vidjeli da je dobar dio pitanja standardan, te su počeli pripremati unaprijed odgovore na njih. To je dobar model koji i mi trebamo slijediti. Direkcija za evropske integracije BiH već pomalo razmišlja o pitanjima koja će doći iz Brisela kao i odgovorima na njih. Ali ono što je bitno je da čitav proces približavanje EU, od odgovora na upitnik pa na dalje, nije samo posao za Direkciju za evropske integracije, već zahtjeva jedinstvo svih institucija, od državnih entitetskih i na niže, pa do cijelog društva. Problem u BiH je da je na djelu još uvijek unutrašnji sukob dva koncepta državnog uređenja i neriješenog pitanja podjele ovlasti između države i entiteta. Sa jedne strane imamo koncept jačanja državnih institucija a sa druge koncept maksimalne decentralizacije. U takvoj situaciji teško je postići funkcionalno jedinstvo institucija na svim nivoima vlasti u zemlji, što opet direktno utiče na ispunjavanje uslova za ulazak u EU.
Do sada se kao glavna prepreka za podnošenje aplikacije za članstvo navodilo insistiranje EU da prije toga mora biti zatvoren Ured visokog predstavnika (OHR). Može li BiH podnijeti aplikaciju dok je OHR još prisutan?
-Možemo podnijeti aplikaciju i uz prisustvo OHR-a jer je stav međunarodne zajednice po ovom pitanju evoluirao. OHR nije formiran našom voljom već aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Uostalom i Njemačka je bila punopravna članica Evropske ekonomske zajednice (EEZ), prethodnice EU, iako je svoj puni suverenitet kao država dobila tek 1991. godine. Dakle, OHR nije problem, već se od nas očekuje da formiramo funkcionalne vlasti i da se fokusiramo na ispunjavanje obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Šta predstavlja najveći problem za BiH na bržem približavanju EU?
-Naš najveći problem je što nemamo trenutno adekvatan institucionalni kapacitet za ispunjavanje svih obaveza. Jednostavno se suočavamo sa nedovoljnom kadrovskom popunjenošću institucija, počevši od MVP BiH, Direkcije za evropske integracije koja bi morala imati više ljudi. Tu je i Ministarstvo vanjske trgovine BiH koje će biti vodeća institucija u 16 od 33 oblasti gdje BiH mora uskladiti svoje zakone sa zakonodavstvom EU i nisam siguran da su oni u ovom trenutku svjesni obima obaveza koje ih očekuju. Mi u svim institucijama imamo i jako vrijedne ljude ali je njihov broj nedovoljan da bi se ispunile sve obaveze koje nas očekuju.
Kako nas u ovom trenutku vidi EU?
-Vidi nas lošijima nego što realno jesmo. Naša ratna prošlost još uvijek dominira kada je riječ o slici BiH koju imaju u EU. Tu je i vještački isforsirana priča o prijetnji islamskog terorizma koja se povremeno povezuje sa BiH. Jednostavno, vide nas kao zemlju koja nije u stanju samu sebe voditi. Iako dominira negativna slika o BiH stvari i nisu tako crne. Mi imamo političkih problema, ali ih imaju i druge zemlje. Islamski terorizam se javlja i drugim zemljama i to je globalni problem a u BiH niti jedan vojnik NATO-a nije stradao. Loš imidž BiH kao cjeline nije dobar ni za koga, ni za Republiku Srpsku ni za Federacijiu BiH. Naš problem je da smo mi u konstantnoj defanzivi i nismo našli adekvatan način da poboljšamo imidž BiH. Ono što nama nedostaje je “brandiranje” države, ali za to je preduslov da mi unutar BiH postignemo konsenzus o državi i identifikaciji građana sa državom. Također, malo ističemo stvari u kojima smo dobri, poput kulture ili turizma.
Kada bi BiH mogla postati članica EU?
-U ovom trenutku to je izuzetno teško predvidjeti, jer je BiH tek na početku puta. Ono što je realno očekivati je da BiH do 2014. godine dobije zvaničan status kandidata, čime bi nam bili otvoreni svi pretpristupni fondovi što sada nije slučaj.
U dijelu javnosti se u poslednje vrijeme čuju prijedlozi da bi trebalo odustati od ulaska u EU jer nas “EU ne želi”, pri čemu se predlaže razmatranje alternativnih rješenja i nalaženje zamjene za evropske integracije u vidu strateške saradnje sa Rusijom ili Kinom. Koliko su stvarno takve alternative realne?
-Alternative ulasku u EU nisu realne. Šta u stvari znači Rusija ili Kina kao alternativa? Ono što je ključno je da mi u EU ne ulazimo zbog EU, već zbog sebe. Suština čitavog pristupnog procesa i reformi je da standardizujemo svoje društvo i usvajamo navike koje važe u civilizovanom svijetu. U tom procesu nešto dobijamo a nešto i gubimo. Naravno da unutar EU BiH neće imati istu snagu i uticaj kao recimo Njemačka. Naša privreda nije konkurentna velikim privredama u EU i biće potreban veliki napor da se ta konkurentnost dostigne. S druge strane, ulaskom u EU otvaraju se i strukturalni fondovi, što znači da se polovica investicija u infrastrukturu, putevi, željeznice, vodovodi, prerada otpada, finansira iz budžeta EU kao nepovratna sredstva, što znači da svi građani imaju neposrednu korist. I prije svega tu je primjena evropskih standarda u svakodnevnom životu, od kvaliteta hrane, zraka, vode, prava potrošača što popravlja kvalitet života svih nas.
(zurnal.info)
Nakon njihovog prvog koncerta u Mostaru, novinar Ahmed Burić, Kebru je opisao kao mješavinu Dee Dee Ramonea i Iana Curtisa. Neki drugi su ga prozvali panonskim Mark E. Smithom. No, po meni, godine prolaze, a još uvijek nije nađeno rješenje za enigmu zvanu Branislav Babić Kebra. Još uvijek možemo postaviti pitanje „ko je taj čovek“? Nadamo se da će vam ovih 5 pitanja i odgovora makar malo približiti Kebru i Obojeni program.
Što Kebra i Obojeni program trenutno rade?
Kebra se malopre probudio, napravio kafu i seo za komp da odgovori na pet pitanja a Obojeni Program je u vazduhu na laganih -6C u Novom Sadu.
Posljednji vaš album je zapravo best off kompilacija. Ono što je zanimljivo je da ste ušli u studio i ponovo snimili sve stvari koje čine presjek vaše karijere. Otkud je došla ta potreba za „redizajnom“ nekih starih dobro poznatih pjesama?
Suština tog albuma je da se čuje koliko se Obojeni Program menjao kroz proteklih 30 godina. Za mene su promene najvažnija stvar u životu. Sve ostalo je zamka letargičnog života. Naravno, ne promene po svaku cenu, već uspostavljanje sistema vrednosti i na osnovu toga svakim danom korak napred.
Vidim i čujem da se u Novom Sadu lome koplja oko situacije u kulturi. Kako ti gledaš na projekt „exitizacije“ novosadske kulture?
Slična je situacija i u toj „kulturi“, ljudi se plaše promena., previše se hermetično živi. Život je sveden na puko preživljavanje i kome je u takvom ambijentu do „kulture“. Exit je u Novom Sadu organizacija koja je promenila kulturološku mapu grada, i izdigla je na znatno viši nivo. Ja bih rekao da su je digli na svetski nivo, ali evo neka bude na regionalni. Ni to nije malo , e sad to svima smeta, i svi bi da se vrate na staro, jer ne razumeju kvalitet promene. Ne nalaze sebe u tome zato sto su inertni i zatvoreni u svoje male kutije, male kružoke, zato što su replika nekog prošlog vremena.
Ljudima u BiH manje je poznato da si ti i prilično tiražan romanopisac. Jedan novinar davno te je prozvao renesansnim čovjekom. Prateći tvoj rad godinama stekao sam dojam da su i muzika koju radiš, ilustracije koje crtaš, dizajn i knjige koje pišeš dio jednog istog projekta. Kako bi ti opisao taj svoj projekt? Odnosno, možeš li nam približiti globalnu sliku Kebrinog projekta „Obojeni program“.
Ne doživljavam to kao neki projekat, a još manje Obojeni Program kao svoj projekat. Ali isto tako razumem da ljudi to tako doživljavaju. Svako od nas ima svoj stav i samo je razlika u tome da li ga želi sa nekim podeliti, i da li to nekoga uopšte interesuje. Svako od nas je ono što radi, svojim radom crtamo sebe.
Koliko je cijela ta priča tipično novosadska? Ako se vratimo u vrijeme koje je prethodilo tvom radu nalazimo još renesansnih pojava poput Slobe Tišme i Miroslava Mandića. Otkud takve umjetničke pojave baš u Novom Sadu?
Slobodan Tišma i Miroslav Mandić su super likovi, ima tu još nekoliko interesantnih stvaraoca.. i svi su jako bitni za ovaj grad ili ovu zemlju. Meni su bitni, ali sumnjam da su bitni kulturološkom establišmentu. To je ta dugogodišnja palanačka logika, malicioznost sredine u kojoj stvaraš. Ali to je tako, ne samo u Novom Sadu, svaka urbana sredina ima svoje neshvaćene heroje.
(zurnal.info)
Na odluku Opštinskog suda o deložaciji kardinala Vinka Puljića iz dijela rezidencije Vrhbosanske biskupije, prvi su reagovali vjerski službenici, nimalo se ne libeći komentarisati sudske presude. Glavni sekretar Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević izrazio je uvjerenje da vlasti u Sarajevu neće dopustiti da se izvrši "nepravedna odluka", dovodeći na taj način u pitanje pravosudni sistem u BiH. Žestoku reakciju, ali drugačije intoniranu, iznosi i profesor Enver Kazaz, Gradimir Gojer piše pisma gradonačelniku Aliji Behmenu, postavljaju se pitanja o tome mora li pravna država uvijek biti baš sasvim pravna? Ili, kako se pita Enver Kazaz, ima li među nama “jednakijih od ostalih”?
Sa književnikom i publicistom Ivanom Lovrenovićem razgovarali smo o tome smije li se o ovoj temi uopšte govoriti na nivou ugroženosti, je li riječ o moralu ili politici? Lovrenović za Žurnal govori i o razlozima ostanka a zatim i odlaska iz, kako ih on naziva, “bivših Dana”, ali i svrstavanju ovog magazina uz politiku Harisa Silajdžića.
Smatrate li najavljenu deložaciju kardinala Vinka Puljića samo zakonskim ili i moralnim problemom, u smislu odnosa prema Hrvatima u Sarajevu? Mislite li da se slučaj najavljene deložacije može i smije postavljati kao model odnosa prema Hrvatima u Sarajevu, da je ispravno da bude komentarisan na tom nivou?
Problemi odnosa prema Hrvatima u Sarajevu nemaju nikakve veze s pravno-zakonskom mrtvouzicom oko toga stambenog dijela zgrade Nadbiskupije. I inače mi je vrlo odbojno to skoro blasfemično prenaglašavanje crkvene privatne imovine od strane duhovnika – stječe se dojam da im je to svetinja najviša od svih. Problemi “odnosa prema Hrvatima” dio su mnogo kompleksnijega procesa i odnosa, koji se u Sarajevu, ako ćemo biti principijelni, ne smije svoditi samo na Hrvate, nego bi se moralo moći govoriti i o odnosu prema Srbima, ali zapravo uopće prema etničkim, vjerskim i drugim grupnim manjinama, o njihovim nelagodama, o njihovom nečujnom nestajanju iz ovoga grada, o njihovoj političkoj nezastupljenosti u strukturama vlasti, o tihom asimilacionizmu kojemu su izloženi u običnoj svakodnevnici, i o svim ružnim psihološko-egzistencijalnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Spremnosti da se o tomu govori ozbiljno, otvoreno, a s konkretnim učincima – ne vidim skoro nigdje. Ni kod okorjelih multietničara, koji naprosto odbijaju da vide kako Sarajevo nije ni nalik na ono što je nekad barem intencionalno bilo, a ni kod onih koji u ulozi ugroženih manjinaca vide sebe, ali samo sebe, poput kardinala Puljića u ovom slučaju.
Vidite li Vi u tome, kako neki tvrde, negativnu poruku za sarajevske Hrvate?
Prvi kardinal Puljić, ako je odgovoran i ozbiljan čovjek, trebao bi se osjetiti pozvanim da javno otkloni bilo kakvu mogućnost takvoga tumačenja cijeloga ovog slučaja, koje Hrvatima može donijeti samo štetu i omrazu.
Kako komentarišete izjave Gradimira Gojera o „sistematskom progonu katolika iz Sarajeva“ povodom presude?
Upravo sam odgovorio na to pitanje.
Kako komentarišete podršku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića upućenu kardinalu Puljiću?
Tipičan sarajevski lokalizam, smiješan i netačan kao svaki lokalizam, potpuno irelevantan u cijeloj ovoj stvari. A ako je Komšiću toliko draga iluzija o Sarajevu u kojemu su, kako kaže, “svi jednaki”, “gdje nepravdi nema mjesta i gdje se razumijemo i bez suvišnih riječi”, neka prođe pokraj novoga spomenika “ubijenoj djeci opkoljenoga Sarajeva”, blizu mu je radnoga mjesta, pa neka vidi etničku segregaciju na najranjivijem mogućem primjeru - na primjeru nevino pobijene djece.
Kardinal Puljić iskazao je razočarenje izostankom reakcija drugih političkih zvaničnika. Smatrate li da su trebali reagovati i zbog čega?
To samo otkriva zarobljenost u okamenjeni hijerarhijski mentalitet, s onu stranu demokratskih uzusa i ljudske jednakosti, koje su crkvenjacima puna usta.
Mislite li da je gospodin Komšić ovom reakcijom htio izgraditi nešto drugačiji politički imidž, a kada je riječ o spočitavanjima da nije “pravi” predsjednik hrvatskog naroda u BiH?
Nije moje da pogađam što je čovjek htio, a o političkoj nesuvislosti pozicije koju Komšić zauzima pisao sam sasvim dovoljno još prije četiri godine a i nedavno.
U kolumni na portalu Radio Sarajeva napisali ste kako je magazin Dani u posljednjih godinu-dvije izgubio nezavisnost? Možete li pojasniti na šta ste mislili i šta je, po vašem mišljenju, uzrok?
Mislio sam na otvoreno i angažirano svrstavanje uz politiku Harisa Silajdžića u glavnoj političkoj “intonaciji” u listu. Čak i da je ta politika bila najbolja, to u profesionalnom uređivačkom smislu nije moglo biti dobro.
Zbog čega niste odustali od novine koju niste smatrali nezavisnom?
Iz najmanje tri razloga. Prvo, imao sam u Danima punu autorsku slobodu, pa i onu da pišem i objavljujem tekstove o pogubnosti Silajdžićeve politike po Bosnu i Hercegovinu i po odnose u njoj, te sam smatrao da na taj način mogu pridonijeti postizanju nekakvoga razumnog balansa i nekakvoga uređivačkog i sadržajnog pluralizma u listu. Drugo, bilo mi je stalo da se održi sjajna urednička i novinarska ekipa, u kojoj je postojao živi novinarski dar i kritičko-istraživački nerv. Treći razlog možete slobodno nazvati sentimentalnim: bio je to list u čijemu sam pokretanju bio pozvan da učestvujem u strašnim i čudesnim sarajevskim danima u ljeto 1992, list kojemu sam ostao vjeran kroz sve njegove faze i mijene, list s kojim sam odlučio vezati svoju sudbinu i egzistenciju i nakon što smo se 1997. godine iz višegodišnjega egzila vratili na Grbavicu...
Saopštenje koje je otišlo u javnost nakon objave da ste novi urednik Dana bilo je prilično kratko, ali se jasno moglo iščitati i nezadovoljstvo. Da li ste očekivali da će se nešto tako dogoditi i kako se danas osjećate u vezi s prodajom Dana?
Taj moj demanti sadržavao je u četiri rečenice sve što je trebalo reći, i ni danas nije potrebno više. Nije bio prihvaćen minimum profesionalnih zahtjeva da bismo ostali praviti Dane kao ekipa, i tu je prestajao svaki racionalitet za dalji osobni angažman.
Jeste li pročitali prvi broj Dana u vlasništvu Oslobođenja? Ukoliko jeste, kako komentarišete objavljeno?
Ne bih komentirao.
Impresum u tom broju bio je skoro potpuno prazan. Je li Vam to izazvalo ikakvu reakciju?
Znam kakve su to muke, moja reakcija je nevažna.
Smatrate li da danas na medijskoj sceni uopšte postoje nezavisni mediji? Posebno nakon angažmana tokom predizborne kampanje.
U strožijem smislu riječi ne postoje, i to je veliki paradoks, jer je u neposrednom poslijeratnom razdoblju bila stvarana istinska praksa i tradicija slobodnoga, kritičkog i politički neovisnog novinarstva, da bismo danas, s “razvojem demokracije”, došli tu gdje jesmo... Neovisno novinarstvo još ima oaze i uporišta u nekim internetskim formama, ali to je fenomen koji je kod nas tek u nastajanju.
Da li ste pratili ugašeni magazin Global u izdanju Dnevnog avaza? Koja je, po Vašem mišljenju, bila njegova uloga?
Više nego očigledno: imao je poslužiti kao još jedno propagandno predizborno sredstvo u Radončićevim rukama. Nije isključeno da je vlasnik sa svojim tjednikom imao i trajnije žurnalističke ambicije, ali je brzo uvidio da za to naprosto nema profesionalnih kapaciteta na raspolaganju.
Izbori su završeni. Molim Vas da prokomentarišete dva, rekli bi neki TV-novinari, “fenomena” - uspjeh Fahrudina Radončića, lidera SBBBiH (bez obzira što nije pobijedio u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegova stranka dobila je značajan broj mandata), ali i debakl Stranke za BiH.
Zastrašujuće uzajamno demoniziranje i nesloga među bošnjačkim političarima, koje je trajalo kroz cijeli četverogodišnji period u kojemu je Silajdžić bio najistaknutiji akter bošnjačke politike, vjerojatno je najviše pridonijelo da glasači u Radončiću – koji je nudio bezočnu ali psihološki efektivnu populističku demagogiju – vide spasitelja, oporavitelja i ujedinitelja. Sada će se tek i oni, i on, suočiti s razočaravajućom svakodnevnicom.
U vezi s neuspjehom Stranke za BiH: nakon prodaje magazina Dani mogle su se čuti tvrdnje da taj potez ima direktnu vezu sa neuspjehom Stranke za BiH na prethodnim izborima, upravo zbog orijentiranosti prema toj stranci posljednjih godina. Kako biste prokomentarisali te tvrdnje?
Ne mislim da je ta veza baš tako direktna, iako ju ne treba zanemariti. Opći tržišni uvjeti u kojima kod nas posluju svi magazini poput bivših Dana, naprosto su neizdržljivi, i samo je pitanje dana kada će ih nestati sasvim.
(zurnal.info)
Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandistiDokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.
Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?
Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.
Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?
Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.
Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?
Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.
Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?
Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.
Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?
To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.
Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?
Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.
Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?
Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.
Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?
Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.
Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?
Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.
Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?
Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.
(zurnal.info)
