JEDINA SLOBODNA TERITORIJA
INTERVIEW Ilija Batljan – Najpopularniji mladi političar u Švedskoj
Interview
: INTERVIEW Ilija Batljan – Najpopularniji mladi političar u Švedskoj

Četrdesetogodišnji Ilija Batljan, bivši student ekonomije u Mostaru i predsjednik državne studentske organizacije, preporodio je švedski gradić Nynäshamn i ubrzo postao jedan od najistaknutijih članova tamošnje Socijaldemokratske partije. Za Žurnal govori o svojoj izbjegličkoj muci, političkom uspjehu i očekivanjima na ovogodišnjim švedskim izborima

Foto:DN

Iliju Batljana, najuspješnijieg mladog političara u Švedskoj, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, mediji i javnost već su proglasili novim švedskim ministrom za socijalna pitanja, jednom od najvažnijih ministarstava u ovoj državi. Stanovnici gradića Nynäshamna još uvijek ne mogu da prežale njegovo odstupanje od mjesta gradonačelnika nakon što je ušao u glavni odbor Socijaldemokratske partije Švedske i postao jedan od njenih najjačih aduta za ovogodišnje izbore. Ilija se, uz nauku, već dugo bavi i politikom a pažnju na sebe je skrenuo kada je prije nekoliko godina oživio švedski Nynäshamn koga su i investitori i vlasti otpisali. Poznati svjetski proizvođač elektronskih uređeja Ericsson zatvorio je svoju fabriku u ovom gradu i iznenada je više od hiljadu ljudi ostalo bez posla. Pruga prema Stockholmu i lokalna luka od koje je grad zavisio bile su u raspadu.

Ilija je u samo nekoliko mjeseci od početka svog mandata u grad donio više od milion kruna investicija, počeo obnavljati luku i prugu, kao i gradnju savremenog autoputa do Stockholma, omogućio školarcima da na ljetnom raspustu zarađuju te do kraja svog prvog mandata ispunio i više nego što je na izborima obećao. U ovaj, do tada skoro zaboravljeni grad, naglo su se počeli doseljavati Šveđani iz svih krajeva zemlje i Nynäshamn je postao najveće švedsko gradilište. Medijima nije trebalo dugo da Iliju proglase najboljim mladim političarom i već ga jednoglasno nazivaju novim ministrom za socijalna pitanja nakon oktobarskih izbora u Švedskoj. On je u ovom ministarstvu već radio kao savjetnik i to ga, uz doktorat iz ekonomije i iskustvo gradonačelnika, postavlja na mjesto jednog od najboljih stručnjaka ove oblasti u Švedskoj.

Za Iliju će to biti prava poslastica na kraju trnovitog izbjegličkog puta. Njegov otac, porijeklom iz Kotor Varoši, preselio se u crnogorski Kolašin idući trbuhom za kruhom. Danas četrdesetogodišnjeg Iliju i njegovu sadašnju suprugu Sanju rat je natjerao da prekinu studije u Mostaru, gdje je on tada bio predsjednik državne studentske organizacije, i presele u Švedsku.

Ovaj obećavajući švedski političar koji je kao dječak sanjao da postane fudbaler za Žurnal govori o svom putu od izbjegličkom kampa do ministra u vladi jedne od socijalno najstabilnijih država.
U jednom intervjuu ste izjavili da ste kao dječak željeli postati fudbaler. Umjesto toga, rat Vas je natjerao u izbjeglički kamp. Odakle nakon svega toga odvažnost i upornost da se bavite politikom i postanete lider?
-Ja sam se uvijek interesirao za napredak u društvu. Politikom sam se počeo baviti kada sam uvidio da je u jednom demokratskom društvu moguće ostvariti promjene koje vode boljem životu. Konkretno, ja sam bio najviše ljut na kvalitet željezničkog saobraćaja od moga grada do Štockholma (svaki dan sam vozom išao na posao)... I tako je sve počelo.

Šta zbog rata niste stigli da uradite kao predsjednik bosanskohercegovačke studentske organizacije?
-Rat je uništio puno ljudi i snova. Tako da ja osjećam da moje ambicije u toj perspektivi nisu važne.

Kako je izgledao Vaš život u periodu nakon što ste otišli iz Mostara pa do dobijanja pozicije analitičara u Ministarstvu za socijalna pitanja u Vladi Švedske?
-Naš život se nije nimalo razlikovao od miljuna drugih izbjeglica, putovanje, kamp i teškoće da se shvati da je čovjek pobjegao od rata i da mora graditi novi život. Ja sam poslije dolaska u Švedsku završio ekonomiju na Štockholmskom univerzitetu i poslije toga imao sreće dobiti posao kao analitičar u Ministarstvu. Kasnije sam doktorirao socijalni rad na Stockholmskom univerzitetu.

Često su Vaši izbori na odgovorna mjesta jednoglasno usvajale čak i opozicione stranke. Kako Vam to polazi za rukom?
-Meni je rezultat najbitniji. To znači da su moji građani mene izabrali da ih ja predstavljam i da svaki dan pokušam doprinijeti da se naša opština razvija. Sa tim pred očima je lakše voditi dijalog sa svima da biste ostvarili rezultat. Istovremeno se ja nikada nisam dvoumio provesti prijedloge i sa malom većinom ako je prijedlog dobar za moje građane.

Da li Vam je, uz ekonomsku krizu kroz koje prolazio Vaš grad, poteškoću predstavljalo i Vaše porijeklo kada ste postali gradonačelnik?
-Naravno da je uvijek teže kada ste stranac. Ne zato što su ljudi zlovoljni, nego uvijek je teže stvarati nešto od početka bez obzira da li se radi o kontaktima, reputaciji ili znanju. Ali ja se nikad nisam osjećao, ni u jednom slučaju kao stranac nego kao jedan važan dio moga grada.

U vrlo kratkom vremenu ste uspjeli napraviti autoput, novu voznu traku, novu luku i privući investitore da ulože preko milijardu kruna u Nynäshamn. Možete li za naše čitaoce, a posebno bosanskohercegovačke političare, objasniti kako ste to uradili?
-Najvažnije je uvijek stvoriti uslove da ljudi vjeruju u budućnost. Vjera u budućnost je jedna strahovita snaga koja može pomjeriti brijeg. Ja ne mogu davati savjete bosanskohercegovačkim političarima.

Koliko ste svojim radom uspjeli povećati povjerenje prema izbjeglicama u Švedskoj? Očekujete li njihovu podršku na izborima?
-Ja se nadam da sam ja jedan dobar predstavnik za useljenike i da je moguće postiči rezultat. Ja se uvijek borim da dobijem podršku svih stanovnika.

Stanovnici Nynäshamna i lokalni mediji bili su razočarani kada ste napustili mjesto gradonačelnika. Kako ste Vi to podnijeli?
-Ja sam sam donio odluku da je vrijeme za mene da napravim mjesto da drugi ljudi preuzmu vlast, pošto ja mislim da sam ostvario rezultat koji su moji sugrađani očekivali od mene. Ja sam bio odlučio baviti se nečim drugim ali pošto su mnogi ljudi željeli da nastavim, ja sam obećao da ću se boriti na još jednim izborima u Štockholmskoj regiji.

Švedski mediji su Vas već proglasili najuspješnijim mladim političarom i budućim ministrom za socijalna pitanja. Koliko ste Vi sigurni u pobjedu na izborima?
-Ja ću se boriti da socijaldemokrati pobjede na izborima. Birači odlučuju da li oni imaju povjerenje u mene i za to se ja moram boriti da dobijem povjerenje.

Kakva su očekivanja stranke na predstojećim oktobarskim izborima? Na čemu se zasniva predizborna kampanja Vaše stranke i šta planirate uraditi ukoliko postanete ministar za socijalna pitanja?
-Mi se borimo da pobijedimo. Naša predizborna kampanja fokusira se na solidarnost i razvoj. Za nas su dobro zdravstvo i škola visokog kvaliteta najvažnija pitanja. Da svi naši građani mogu dobiti posao je naravno najvažniji prioritet na svim izborima.

Koliko pratite politička dešavanja u BiH i na Balkanu? Može li se Vaš način primijeniti u BiH i kako biste Vi oživjeli bh. ekonomiju?
-Ne stignem pratiti puno. Nemam odgovor na pitanje. Bilo bi vrlo čudno da se ja pravim važan i miješam u bosansku politiku.

Kao stručnjak za socijalna pitanja odnosno zaštitu čije su metode dokazane i provjerene možete li preporučiti model socijalne zaštite i jačanja socijalne države u BiH kao tranzicijskoj zemlji koja je iz socijalizma naglo zakoračila u najsuroviji kapitalizam?
-Prvo da kažem da u Švedskoj i socijaldemokrati i konzervativne partije prioritiraju socijalna pitanja. Surovi kapitalizam je puno puta prepreka da se društvo razvija i ide naprijed. Naprotiv, dobra socijalna drzava je moguća i u kapitalizmu. Moje mišljenje je da u današnjim uslovima, gdje je svjetska konkurencija veoma jaka, progresivna socijalna država može biti odlučujući faktor za uspjeh.

Šta Vas je potaklo da promijenite svoje planove od prije četiri godine kada ste izjavili da ne želite još dugo biti u politici i da se želite vratiti nauci?
-Politika je za mene način da čovjek žrtvuje nekoliko godina i uradi nešto dobro za svoj grad, regiju ili državu. Politika nije nikada bila za mene dugoročno zanimanje. Ja ću se vratiti nauci (ja još uvijek objavljujem naučne članke, zadnja dva su objavljena u septembru 2009.) ili prihvatiti neku od ponuda iz privatnog sektora.

Stignete li igrati fudbal?
-Zadnjih godina, nažalost, ne stignem. Ponekada odigram partiju tenisa ili stignem prošetati sa gospođom i to je to.

(zurnal.info)

ROBERT JANDRIĆ: BiH boluje od kolektivne šizofrenije
Interview
: ROBERT JANDRIĆ: BiH boluje od kolektivne šizofrenije

Članovi neformalne grupe Kre(A)ktiva organizirali su čišćenje spomenika žrtvama fašizma u Mostaru. Njihovu akciju pokušali su spriječiti maskirani neonacisti. Robert Jandrić, antifašista i inicijator akcije, za Žurnal govori šta se dešavalo u Mostaru i objašnjava zašto se neonacizam budi u BiH

Davno je Bukowski rekao: "Glup čovjek na zemlji je isto tako glup i na mjesecu!". To je to, i to je tako. Glupost isplivava u svim situacijama. Medije ne zanima suština, a jadnici koji se furaju na nacizam naprosto nisu u stanju djelovati konstruktivno. Mediji nalaze meso u reakciji gore navedenih jadnika na akciju mostarske djece koja su krenula čistiti spomenike posvećene žrtvama fašizma. Da je ovo stari dobri crno bijeli, a ne ovaj današnji sivi svijet, stvari bi bile jasne. Jedni čiste, drugi žele kamenovati. Pametnom dosta. Što se zapravo događalo i što je u svemu tome istinski bitno otkriva nam jedan od inicijatora akcije čišćenja spomenika na Bulevaru Robert Jandrić.

Da li si zadovoljan odzivom Mostaraca na akciju koju ste organizirali?

- Jako sam zadovoljan odzivom Mostaraca. Osim desetak, jako mladih aktivista/kinja neformalne grupe Kre(A)ktiva, u čišćenju fašističkih znakova sa zidova i antifašističkih spomenika na mostarskom Bulevaru pridružilo nam se još dvadesetak građana. Smatram da je to svakako zadovoljavajući broj ljudi za prvu samoorganizovanu antifašističku akciju u gradu. Čim se pročulo da se desio pokušaj napada na aktiviste na licu mjesta se počeo pojavljivati sve veći broj građana koji su dolazili da izraze podršku. Ovo budi nadu da će u slijedećoj akciji učestvovati još veći broj Mostaraca.

Primijetio sam da je ekipa koja je čistila spomenike sastavljena pretežito od maloljetnika. Kako objašnjavaš tu pojavu u ovom vremenu kad je većina njihovih vršnjaka u najmanju ruku indiferentna spram političkih zbivanja?

- Mislim da je to najviše posljedica opšte besperspektivnosti koja vlada u zemlji i protivljenja nametnutim podjelama, sa jedne strane, a sa druge direktan odgovor na pojave neonacističkih organizacija raznih boja širom BiH. Činjenica je da mladim ljudima nije ponuđen nikakav sadržaj, a oni, prirodno, imaju poriv da mijenjaju svijet. Jedan dio mladih se pod utjecajem intenzivne dugogodišnje nacionalističke propagande okrenuo krajnjoj desnici tražeći krivce uvijek u drugima i drugačijima. Ovi mladi ljudi u Mostaru su odgovore za teške probleme, s kojima je suočeno BH društvo, potražili u antifašističkim idejama zajedništva i socijalne pravde kao potpunim suprotnostima današnjem stanju. Određene zasluge za to imaju i svi aktivisti koji su antifašističku ideju pod izuzetno nepovoljnim okolnostima održali živom u godinama nakon rata.

Vidim da je grupica provokatora htjela izazvati incidente tijekom akcije. Smatraš li da će se uskoro u BiH sve češće sukobljavati aktivistička ljevica i desnica i do kojih granica sve to može otići?

- Tih sukobljavanja je bilo i do sada, a neki su bili i ozbiljni incidenti kao što su bili napadi vjerskih fanatika na Queer fest u Sarajevu i napad Nacionalnog stroja na Ex Yu Rocks festival u julu prošle godine. Uvijek se radilo o fašističkim napadima na mirovne i antifašističke aktiviste i borce za ljudska prava. Desnica je imala svojih “dvadeset godina slave, u kojima je pokazala sve svoje adute: masovne zločine i kršenja ljudskih prava, pustošenje sela i gradova, izazivanje i raspirivanje međunacionalne mržnje i stvaranje ogromnih socijalnih razlika. Aktivistička ljevica, iznevjerena od strane svih političkih partija se tek budi i radi na organizovanju. Iako me stvarnost uporno demantuje, želim da vjerujem da je vrijeme fizičkog obračunavanja prošlo. Ako otvoreni sukob sa ekstremnim desničarima znači da je ljevica ojačala dovoljno da se odupre konstantnim prijetnjama i napadima, onda se i to može i treba posmatrati u pozitivnom svijetlu. I sam sam bio žrtva prijetnji. Na rasističkom forumu Storm front su objavljene moja fotografija i fotografije ostalih članova Unutrašnje emigracije, benda u kojem sam svirao, kao i otvoreni poziv na linč. Zabrinjavajuća je činjenica da je napad na antifašističke aktiviste u Mostaru danima najavljivan po forumima i da je društveni ambijent takav da se šačica maloljetnih ekstrema usudila u sred dana pokušati napasti antifa aktiviste molotovljevim koktelom.

Sramotno je i jadno nepoštivanje drugog i drugačijeg u BiH. Dugi niz godina živimo suočeni s takvom situacijom, ali najgora je što se čini da stvari postaju sve gore i gore. Kako gledaš na ove budalaštine sa pojavom neonacističkih grupa u BiH, koje su prije svega pomiješali babe i žabe i u konfliktu su s vlastitim programom?

- BiH je, a u to se iz dana u dan uvjeravamo, idealno tlo za širenje ekstremno desnih ideja, a ne treba zanemariti ni vjerski fanatizam, kao ni godinama prisutni, povampireni klerofašizam. Riječ je o opustošenoj, postindustrijskoj zemlji sa sveprisutnim ratnim traumama u kojoj vlada opšti osjećaj beznađa. Udžbenički primjer, rekao bih. Kada tome dodamo i reviziju/e prišlosti te rehabilitaciju nacista i njihovih saradnika, prisutnu u školama i dijelu medija, nema mjesta čuđenju. Činjenica da je posljednjih nekoliko godina nacionalistička retorika pojačana, a da je ovo “izborna godina” i da su secesionistički zahtjevi sve glasniji čini situaciju još gorom. Izostanak jasne osude napada na Queer festival, na Ex Yu Rocks festival pa čak i manje ili više direktni pozivi na nasilje prema “nepoželjnim” društvenim grupama od strane vjerskih i državnih zvaničnika daju krila svima koji vjeruju da u etnički čistim torovima nema mjesta na “nevjernike, ljevičare, pedere” i sve druge i drugačije. Mali je korak od verbalnog do fizičkog napada. Jasno je da je BH društvo boluje od kolektivne šizofrenije. Nikad više “vjernika” u hiljadama novoizgrađenih bogomolja širom zemlje, a nikad više kriminala, mržnje, nasilja i devijantnog ponašanja svih vrsta.

Kako su mediji, prije svega mostarski, popratili ovu akciju. Jesi li zadovoljan njihovim odnosom spram cijele akcije?

- Skoro svi mediji su popratili akciju i omogućili nam prostor za predstavljanje antifašističkih ideja koji smo mi pokušali maksimalno iskoristiti. Sa izuzetkom dva ili tri portala poznata po svom nacionalnom “šmeku” svi su objavili afirmativne članke o akciji. Na žalost i ovaj put su incident, koji je zaista bio beznačajan u odnosu na akciju, stavili u prvi plan. Mediji su kao i obično željni senzacionalizma i krvi i to je teško izbjeći, ali mi ćemo pokušati i dalje akcenat stavljati na suštinu. Suština je to da se mladi konačno samoorganizuju i okupljaju oko ideja zajedništva, socijalne pravde i antifašizma te da je ta inicijativa ovaj put krenula baš iz Mostara. Pokrenuli su je mladi oba pola, raznih nacionalnosti iz svih dijelova grada.

(zurnal.info)

 

 

MARKO BRECELJ: Ja sam profesor mekog terorizma
Interview
: MARKO BRECELJ: Ja sam profesor mekog terorizma

Marka Brecelja javnost još uvijek poznaje kao bivšeg frontmena slovenske avant-rock grupe Buldožer koju je napustio prije trideset godina. Danas je Brecelj kantautor, voditelj Omladinskog kulturnog i socijalnog centra (MKSC) u Kopru i autor serije društveno angažiranih performansa i akcija nazvanih “Meki terorizam”.

Brecelj skreće pažnju javnosti na nepravde i anomalije sistema u odnosu prema pojedincu. Istovremeno političare, crkvene velikodostojnike i organe reda dovodi do ruba živčanog sloma. Zaključio je da “Novosti” na neki način moraju platiti razgovor i u tom smislu ponudio razmjenu dobara: postignut je dogovor da vaš novinar odradi posao tehničara i binskog radnika na njegovom koncertu u lovačkom domu negdje blizu Idrije i da putem, u vožnji od Kopra do Idrije, napravi intervju. Razgovor je vođen u “tehnološki i moralno ispravnom kršu”, kako Brecelj tepa svom kombiju, na snijegom zametenoj cesti, s “ćelavim” ljetnim gumama i bez lanaca na pogonskim kotačima, te se doslovno pretvorio u avanturu.

Turski paradajz i “Titova macola”

Povod za razgovor je vaša akcija izvedena u Sarajevu pod radnim nazivom “Tito”. Možete li je u kratkim crtama opisati?

- Naziv akcije je bio “Titova macola”. Desila se 25. maja 2009. kod Vječne vatre u mom rodnom Sarajevu. Kupio sam turski paradajz i njime ispisao na asfaltu “Tito”. Onda sam macolom počeo tući paradajze, najprije slovo “T” i tako redom. Naišao je službeni čistač ulice i obećao mi svoju stručnu pomoć i mehanizaciju kod čišćenja. Neka žena pitala je da li je taj performans za Tita ili protiv njega. Jedino što su ljudi mogli učiniti, bilo je da spase paradajz pred macolom. To nisu učinili. Možda nisu htjeli narušiti natpis? Komunalac je obavio svoj zadatak i vodom isprao tragove slova. Došla su sedmorica policajaca. Objasnili su mi da je najpametnije ako platim dvjesto bosanskih maraka kazne zbog nuđenja i uživanja alkoholnog pića na javnom mjestu. U tom slučaju oprostit će mi vrijeđanje kulturno-povijesnog spomenika, države BiH i neprijavljenost manifestacije. Objasnio sam im da sam došao u Sarajevo na poziv Federalne televizije i s dobrom namjerom, a moje materijalno stanje u Sloveniji je takvo da nisam socijalni problem. Nudio sam, naime, ljudima po čašu dobrog domaćeg vina i nisam znao da je već godinu dana na snazi pravilo koje druženje uz piće označava kao prekršaj. Zato su mi zadržali pasoš, pozvali me u “maricu” i odvezli u policijsku stanicu. Tamo su odmah napravili zapisnik. Pet su me puta pitali kako je mome ocu ime, svaki put sam odgovorio: “Ivan.” Šesti put sam rekao da sam zaboravio.

Poslije pola sata dobio sam potvrdu da su mi oduzeli slobodu zbog sudskog postupka. Upozorili su me da imam mogućnost telefonirati u slovensku ambasadu, ali to nisam htio iskoristiti. Nakon 75 minuta pozvao me k sebi u kancelariju komandir stanice. Upitao me jesam li bio zadovoljan s postupcima njegovih suradnika. Odgovorio sam da su bili sasvim korektni. Popili smo kavicu i složili se u konstataciji da ne baš humana strogost zakona prodire iz Evrope u Bosnu i Hercegovinu. Zamolio me da mu sljedeći put kad budem imao performans telefoniram prije izvedbe i obećao da onda neće biti nikakvih problema. Obustavili su postupak i nakon sat i pol pustili su me da odem iz stanice. Zaboravio sam uzeti svoje dokumente. Inspektor koji me osobnim autom vozio natrag do Vječne vatre ljubazno se vratio po moj pasoš i donio mi ga. Ponudio sam mu u znak zahvale tri litre koparskog “Refoška”. Odgovorio je da ne može primiti poklon, ali kad sljedeći put dođem neka mu se javim pa ćemo to popiti u policijskoj garaži.

Možete li usporediti odnos organa reda prema vama u BiH i Sloveniji?

- Mogu opisati događaj koji se desio na završnoj večeri festivala “Koperground 2009″ kad je nastupao Edo Maajka. Nazvao sam ga “Šljive su zrele” jer smo moja žena Arijana i ja poslije bili u masnicama. Na početku koncerta u dvoranu su htjela ući dvojica policajaca, bez traženja moje suglasnosti i bez detaljnijeg objašnjenja razloga svoje namjere meni kao odgovornoj osobi. Kasnije sam saznao da su tražili do pojasa golog momka koji je, izazvan riječima “lijepe su ti sise”, udario šakom u glavu nekog provokatora. Incident se desio pola sata prije, na cesti pred klubom.


Suradnja policije, sudskog sistema i zdravstva


- Nisam im dozvolio da uđu u dvoranu i da traže mladića u polutami koncerta, među 150 za policijski posjet poprilično neraspoloženih hip hopera. Pozvali su pojačanje i nisu prihvatili moju ponudu da kao organizator prekinem koncert, zamolim Edu za pomoć, potražim momka, pozovem ga da ode ispred vrata MKSC-a i obavi razgovor s policijom.

Sa svojih 100 kila zagradio sam im put. Šestorici policajaca nije baš uspijevalo da me, pritisnutog na tlo, stave u lisice. Prizor je trajao u nastavcima i bio, najblaže rečeno, neukusan. Konačno su me, prečvrsto ulisičenog, strpali u “maricu” i uopće nisu potražili čovjeka po kojeg su došli. U stanici su me držali od pola jedanaest do pola dva, bez mogućnosti da nazovem advokata ili dam ikakvu izjavu. Nakon toga su mi ipak omogućili da izdiktiram izjavu. Pokazali su mi odluku istražnog suca kojom imaju pravo izvaditi mi krv i uzeti urin bez mojeg pristanka. Šestorica snažnih policajaca i jedna policajka otpratili su me na vađenje krvi za slučaj da se budem opirao. Tada sam shvatio da je taj performans bio dubinski rendgen o suradnji policije, sudskog sistema i zdravstva. Dva dana kasnije sazvali smo konferenciju za novine. Zahvalio sam policiji na uvjerljivom sudjelovanju u performansu “Šljive su zrele”.

Možete li usporediti odnos slovenske države i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije prema nacionalnim manjinama i homoseksualnim zajednicama?

- Mogu samo da više-manje intuitivno to procijenim; u Sloveniji imamo više subkulturnih klubova po glavi stanovnika, ali oni su u defenzivi. Zaborav i zabava sve više prožimaju generacije potrošača. Otpor tom svjetskom trendu pružaju pojedinci i šačice ljudi. Političke stranke novim zakonskim promjenama učvršćuju utjecaj među mladima. Nepodnošljivost raspadanja odnosa međuljudima mediji pokrivaju uspjesima sportaša. Može se braniti tvrdnja da je Slovenija u usporedbi s ostalim državama nastalima na tlu Jugoslavije mekša prema lezbijkama i gejevima. Beskućnicima izlazi čak i časopis “Kraljevi ulice”. Međutim, jedna Amerikanka, muzičarka, skoro mojih godina, koja je još sredinom devedesetih bila oduševljena Ljubljanom zbog ljudi i njihovog ponašanja, sada u našem glavnom gradu zamjećuje duboku hladnoću i otuđenost koje je već duboko zamrzila u Zapadnoj Evropi i Americi. Fakat je da u Sloveniji imamo najmanje Roma, ali ne vjerujem da ovdje ima manje rasizma nego u Srbiji ili u Hrvatskoj. U Trstu, u osnovnim školama, netrpeljivost prema slovenskoj manjini nije puno manja od one za vrijeme Mussolinija. U Italiji, koja je po kriterijima liberalofila “sređena” još bolje od Slovenije, svirao sam na ulicama “ljevičarske” Bolonje harmoniku, pjevao danima na slovenskom i skupljao novčiće. Fašisti u bifeu udaljenom sto metara “zamolili” su me da se maknem. Uvjeren sam da mi se to ne bi desilo u Beogradu i Sarajevu, a što se Zagreba tiče, u ovom trenutku nisam baš siguran. Ne tvrdim da je balkanski primitivizam vlastodrštva nešto što bi trebalo braniti ili čak gajiti. Samo upozoravam na to da “sređenost” društva ne štiti pred bezosjećajnošću i bjesnilom.

Koji su vam pravci djelovanja u ovoj godini?

- U dvadesetoj godini postojanja Društva prijatelja umjerenog napretka i u šezdesetoj godini svog života želim:

1. Konačno ozbiljnije pokušati da mojoj supruzi život sa mnom bude ljepši i manje naporan nego dosad. Barem jednom mjesečno izvlačit ćemo se iz jazbine MKSC-a na po četiri dana.
2. Konačno prodrijeti na slovensko tržište i šire, kao kantautor i profesor mekog terorizma. Devetnaestog januara ukazala mi se Djevica Marija skupa sa svojim blagajnikom; Cankarjev dom u Ljubljani, poslije dvadeset godina, zove me da zasviram i zapjevam za dvije hiljade eura bruto, pred 230 osoba. Želim što češće nastupati i na privatnim zabavama, za barem dvije osobe, u svakojakim prilikama. Na pogrebima i razvodima nudim sniženje.

3. Smanjiti za 15 posto snagu i vrijeme koje trošim na MKSC, ali tako da mlado suradništvo svojim doprinosom poveća ukupni obujam aktivnosti.

4. Šestu godinu uzastopce povećati posjećenost internetskog mikromedija www.dodogovor.org

5. Formalno registrirati fondaciju nevladinih udruga omladinskog polja “Pohorski bataljon”.

6. Svakog mjeseca napraviti jednu novu pjesmu.

7. Kandidirati se sa strankom Akacije na ovogodišnjim lokalnim izborima u Sloveniji i Kopru.

8. Smršavjeti pet kilograma i snimiti CD “Gore bez”. Parama od tog CD-a zamoliti doktora da mi napravi treće zube i zatim snimiti CD “Gore sa”.

(preneseno iz Novosti)

MIRZA KUŠLJUGIĆ: Nećemo ostati bez struje
Interview
: MIRZA KUŠLJUGIĆ: Nećemo ostati bez struje

 

Katastrofični scenariji, kojima Vlada FBiH prepada domaću javnost, po kojima bi BiH već za 10 godina mogla ostati u mraku, ukoliko se najkasnije do sutra ujutro, strateškim partnerima ne dodijeli posao izgradnje novih hidro i termoelektrana u FBiH, nemaju puno veze sa stvarnošću.

-Ne može se desiti da do 2020. godine ostanemo bez dovoljno struje, kaže Mirza Kušljugić, jedan od vodećih domaćih stručnjaka u oblasti energetike. Profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli i zastupnik u Predstavničkom domu parlamenta FBiH, bivši ambasador BiH pri UN-u, u razgovoru za Žurnal upozorava i na nerealna očekivanja o struji kao glavnom izvoznom artiklu BiH, o prioritetima u izgradnji novih termo i hidro elektrana, ulozi domaćih i stranih kompanija i načinu izbora strateških partnera.

Nakon višegodišnje blokade unutar vladajuće koalicije u Federaciji BiH oko izbora strateških partnera za energetski sektor, Vlada FBiH ponovo je najavila početak velikih ulaganja u domaći energetski sektor. Koliko su ove najave realne a koliko se radi jednostavno o spisku želja?

Realni su projekti rekonstrukcije u termoelektranama u Kaknju i Tuzli i tu se radi o redovnom ulaganju u zamjenu postojećih kapaciteta. Kada je riječ o najavljenoj izgradnji malih hidroelektrana, zbog malih kapaciteta one neći imati nikakvog značajnijeg uticaja u budućnosti kada je riječ o proizvodnji i snabdjevanju strujom. Naravno uvijek je dobro imati hidroelektrane, pogotovu kada se grade vlastitim sredstvima. Kada je riječ o velikim projektima koji se najavljuju, preduslov je kvalitetna studija izvodljivosti i tek se onda može ozbiljnije razgovarati. Bio bi presretan kada bi u ovoj godini počela izgradnja bilo koje od planiranih hidro ili termo elektrana, što je malo vjerovatno. Prije početka gradnje potrebno je najprije obezbjediti svu neophodnu projektnu dokumentaciju, dozvole i saglasnosti, i kod velikih objekata sve je daleko komplikovanije i traje duže.

Prvo pravila, pa onda tender

Ključno pitanje ipak ostaje finansiranje ovih projekata jer je za njihovu realizaciju potrebno obezbjediti nekoliko milijardi eura. Postoji li taj novac u BiH?

Za projekte izgradnje novih blokova u Tuzli i Kaknju novac se može obezbjediti iz dobiti elektroprivrede i sredstava amortizacije a alternativni izvor sredstava može biti zaduživanje Elektroprivrede BiH kod međunarodnih finansijskih institucija poput Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) ili Svjetske banke. Naravno u tom slučaju kao garant za kredit javila bi se Federacija BiH i odluku o zaduživanju morao bi potvrditi Parlament FBiH.

Hoće li ovog puta izbor strateških partnera za energetski sektor biti proveden transparentno ili će ponovo Vlada FBiH i resorni ministar birati partnere po svom ukusu?Prvi preduslov je da se jasno definiše model učešća strateških partnera u gradnji energetskih objekata, a u ovom trenutku taj model nije preciziran. Prema najavama, ovog puta čitav bi proces morao biti proveden transparentno, što znači da bi se najprije objavio javni poziv za izražavanje interesa, a potom, u skladu sa definisanim modelom izgradnje, zvanični tender za učešće u realizaciji projekta sa jasno definisanim obavezama.

Koliko je realna šansa da domaći konzorcij, sastavljen od Energoinvesta, Hidrogradnje i drugih domaćih kompanija, preuzme na sebe izgradnju dijela planiranih hidro i termo elektrana?
Jasno je da domaće firme nemaju novca da finasiraju takvo ulaganje ali bi mogle izgraditi takve objekte. Rješenje bi bilo da se na takvom projektu ujedine firme iz čitave BiH i uz podršku Vlade FBiH obezbjedi njihovo angažovanje na ovim projektima kao izvođači radova, dok bi novac obezbjedila Elektroprivreda BiH kroz uzimanje kredita. Nije tačno da BiH nikada nije pravila tako velike energetske projekte tako da nema razloga za bojazan da mi to ne bi mogli napraviti ponovo.

Loš ugalj, skupa struja

Prvobitna ideja bila je da strateški partneri ulože novac za izgradnju elektrane a potom da im se uloženi novac vrati kroz isporuku struje. Koliko je ovaj model dobar za BiH?

Nisam siguran da bi ozbiljni investitori pristali na ovaj model, jer cijena električne eneregije se mijenja na dnevnoj bazi što otvara prostor za različite kalkulacije.

Znači li to onda da je i upitna teza o struji kao glavnom izvoznom proizvodu BiH, na čemu insistira aktuelna vlast u svom zalaganju za gradnju novih energetskih objekata?

Ta priča o struji kao našem glavnom izvoznom artiklu ne stoji. Naši energetski kapaciteti bazirani su prvenstveno na uglju i to niskokaloričnom lignitu, što za posljedicu ima velike troškove proizvodnje. Zatim tu je i pitanje ekoloških standarda koji će morati biti ispoštovani što dodatno povećava troškove proizvodnje. Konačan rezultat je da će biti vrlo teško imati struju koja bi cijenom mogla biti konkurentna na regionalnom tržištu.

Za gradnju elektrane treba sedam godina

Dok je gradnja novih hidro i termo elektrana još uvijek samo ideja na papiru, u Zenici bi prema potpisanom ugovoru do juna iduće godine trebala biti završena elektrana na gas. Je li to realan rok?

Zenička elektrana je privatna investicija opštine koja nema veze ni sa federalnim ministarstvom industrija ni sa Elektroprivredom BiH. Koliko mi je poznato u ovom trenutku ne postoji saglasnost ni da će biti dovoljno gasa za potrebe ove elektrane, dok bi državni regulator, DERK, trebao sagledati način na koji bi se ova elektrana uklopila u elektroenergetski sistem.

Može li se elektrana napraviti za godinu i pol, uključujući izradu neophodne dokumentacije i pribavljanje svih dozvola i sagalasnosti?

Samo projektovanje i izrada prateće dokumentacije za velike objekte traju oko godinu i pol, pod uslovom da se jednostavno ne kopira postojeća dokumentacija, što nije najbolje rješenje. Ukupno, čitav taj proces izgradnje obično traje 5-7 godina. Kada se radi o nabavci opreme, to zavisi ko vam je partner. Manje firme poput elektroprivrede BiH na isporuku sigurno čekaju duže od velikih kompanija. naravno i tu postoji alternativa u vidu nabavke jeftinije kineske opreme ali je problem što je ova oprema bazirana na zastarjeloj tehnologiji.

(zurnal.info)

Janko Baljak: Titova ikonografija u Dražinoj državi
Interview
: Janko Baljak: Titova ikonografija u Dražinoj državi
Autor dokumentarnih filmova “Vidimo se u čitulji” i “Vukovar, jedna priča” Janko Baljak, ovih dana završava svoj igrani film “Blue Train”, odnosno “Plavi voz”. Radnja filma se dešava u periodu neposredno prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, dok jedna grupa beogradskih maturanata pokušava organizirati svoju matursku zabavu. Saradnik Žurnala razgovarao je sa Baljkom o jugonostalgiji, postitovskom periodu u SFRJ i državama nastalim njenim raspadom, Srbiji, kinematografiji...

Kako vreme od smrti Josipa Broza Tita polako odmiče, a evo u maju će biti punih 30 godina od tog događaja, svedoci smo povratka Tita na scenu u raznim oblicima. Oni koji su ga se odricali danas sa zadovoljstvom koriste Titov lik i delo. Hrvatska ima Kumrovec koji postaje turistička atrakcija, Srbija “Kuću cveća”, Slovenija nema ništa ali vraća imena ulica Maršala Tita, a Bosna... Bosna ima sećanje.

U čitavu priču oko povratka Josipa Broza Tita na scenu igrom slučaja baš na 30-godišnjicu uklopiće se i film Janka Baljka (“Vidimo se u čitulji”, “Vukovar, jedna priča), pod nazivom “Blue Train”, odnosno “Plavi voz”. Reč je o filmu u kojem se radnja dešava baš uoči i posle smrti druga Tita. Maturanti se 1980. godine pripremaju za izbor za “Princezu maja” i, dok su okupirani ljubavima, uzbuđenjem oko izbora za mis škole i krajem gimnazijskih dana, mediji prenose loše vesti o zdravstvenom stanju druga Tita, a onda i o njegovoj smrti.

Sedamnaest godina kasnije protagonisti te priče ponovo se sreću. Ko su ti ljudi danas i šta se sve sa njima dogodilo u postitovskoj Jugoslaviji, bremenitoj burnim dešavanjima i sudbinskim obrtima, otkriva novi film Baljka.

Snimanje ovog generacijskog filma je završeno i trenutno se radi na produkciji. Materijala ima na pretek u šta smo se uverili u montaži produkcijske kuće “Ideja”, a imali smo i ekskluzivnu priliku i da pogledamo do sada montirane sekvence.

O filmu, odnosu prema Titu, stanju u kinematografiji i društvu razgovarali smo sa Jankom Baljkom koji osim režije potpisuje i scenario za film, koji je, kako nam je rekao napisan još davne 1990. godine, a uz određene izmene, određene pre svega ratovima dobili smo “Blue Train”.


Premijera se očekuje na proleće, baš na 30-godišnjicu smrti Josipa Broza Tita. Jesi li ciljao na to?

- To se slučajno potrefilo. Ispada da sam ciljano gađao 30 godina. To je moj stari tekst, scenario koji sam napisao u nekoj optimističnoj ideji da s njim mogu da diplomiram. Ima tome skoro 20 godina. Uvek je figurirao kao potencijalno zanimljiv ali nikad nije bilo para za to. Kad sam već odustao od toga, i radio neke druge stvari, prošao je i dobio pare na gradskom konkursu. Tada je krenula priča. U međuvremenu sam, pošto se film završava susretom generacija nakon izvesnog broja godina prepravljao tekst. Uvek sam ga aktuelizovao. Ima sigurno jedno šest, sedam verzija i priča se sada završava '96./'97. godine u ono vreme studentskih protesta, a prvobitno se završavao '91.

Kad sam pisao tekst nije se pričalo o brendu “Tito” u bivšim republikama i pokrajinama. Tito nije bio tako popularan kao što je sada. Ispalo je slučajno, ali to naravno ne znači da ne treba iskoristiti pogodan trenutak. Ideja je da se na proleće organizuje niz premijera u ex-jugoslovenskim gradovima. Ima ideja da usput bude i koncerata jer muziku za film piše Zoran Predin, pa da se napravi neka mini turneja, možda čak i da putujemo od grada do grada Plavim vozom. U njemu se inače i završava film.


Odlučio si se da uloge poveriš mladoj ekipi glumaca od kojih većina nije uopšte poznata javnosti?

-Odlučio sam se za jednu veliku audiciju koja je trajala nekoliko meseci i gde se prijavilo oko 500 glumaca. Mislio sam da će se desiti neko čudo, da će doći neki klinci koji se ne bave glumom i filmom, neki apsolutni početnici i natruščici. Međutim škola je škola i to iskustvo se pokazalo pa tako u filmu imamo ili diplomirane glumce sa Fakulteta dramskih umetnosti ili apsolvente. Nije se dogodilo čudo da baš neko sa ulice prođe audiciju. Potrebno mi je bilo da promovišem u glavnim ulogama neke mlade, nepoznate ljude. Kao što je svojevremeno serija Darka Bajića “Sivi dom” izbacila mlade, nepoznate glumce, tako verujem da će se i o ovima tek čuti i da su u pitanju buduće velike zvezde.


Kakav je bio njihov odnos naspram teme, s obzirom da nisu bili ni rođeni kada je Tito umro?

-Njima Tito apsolutno ništa ne znači, nemaju nikakav odnos prema njemu. Načuli su nešto od svojih roditelja, ali ne mogu da vežu svoje uspomene za taj period i za Tita uopšte. O Titu se više ne uči ni u školama. Mi smo učili preterano, a oni sada ne uče uopšte. Još u fazi priprema snimanja držao sam im jednu vrstu kursa.


Puštao im filmove?

-Da, puštao filmove iz tog perioda iz Filmskih novosti, pošto će u filmu biti dosta arhivskog materijala. Gledali su detalje od bolesti, smrti i sahrane. Jako mi je bilo bitno da im približim, ubacim atmosferu koja je meni bila polazni motiv da se bavim tom temom. Kad sam počeo da pišem tekst pošao sam od varijante da je umro vođa i sedam dana je proglašena nacionalna žalost. To je neko vreme bezvazdušnog prostora u kojem se cela nacija našla. Nisu radili ni bioskopi, puštala se non stop ozbiljna muzika. To mi je bilo zgodno kad sam sastavljao tekst, a bilo je proleće, lepo vreme. Zamislio sam da postoje ljudi kojima je bilo do veselja, do radosti..., neki ljudi koji su se zaljubljivali u to doba, koji su se našli u situaciji da je to bilo taboo. Ko god je bio srećan nije se uklapao u opštenacionalnu žalost što je jako zgodno za dramu - taj kontrast između onoga što se dešavalo na ulicama i onoga što se njima intimno dešavalo u životima.

Mladost, radost i matura kao radostan čin i opšteproklamovana žalost, taj sukob dva sveta je bio jako zanimljiv za dramsku radnju. Osim toga, to je nekako period koji je zaista bio gubljenje nevinosti cele jedne generacije. Sve šta se posle toga dešavalo su bili neki poslednji bezbrižni dani, bez obzira koliko to glupo zvučalo. Nije se razmišljalo ni o krizi ni o nacionalizmu. Jedino što je bilo važno i što je visilo je osećanje opšte neizvesnosti šta će se dogoditi kad je otišao Tito. On za sebe nikad nije govorio “kad ja umrem” koristio je izraz “kad ja odem”. Kao hedonista nikad nije prihvatao da će umreti. To je isto zanimljivo za ceo period.


Bio sam klinac ali znam da je njegova smrt doživljena kao smrt najbližeg svog. Uostalom i oni koji su se rodili posle sigurno su imali prilike da vide barem detalje sa Poljuda i plač igrača Hajduka i Crvene Zvezde nakon što je saopšteno da je Tito umro.

- To su svi doživeli kao smrt roditelja. Sve te suze, mimohod, atmosfera..., sve je bilo vrlo iskreno. Niko te ljude nije naterao da prave predstavu po gradu. Ljudi su iskreno plakali. Opet su imali to osećanje neizvesnosti šta će se sa zemljom desiti. Pamtim vreme još dok je Tito bio bolestan u Ljubljani - šta kad on ode? Da li će nas okupirati Rusi kao što je to bilo 12 godina pre u Češkoj? Nije se desilo ništa specijalno sem što je zemlja počela da kopni. Ta cela ekipa, predsedništvo, birokratizovani aparat... Svesno ili ne, ali uopšte nije pripremio naslednika. Došla je garnitura nesposobnih apartčika koji jednostavno nisu znali da odgovore izazovu vremena i koji su postepeno dovodili zemlju i u krizu i nacionalizam i rat. Taj period mi je zaista ostao u sećanju kao trenutak gubljena nevinosti, a u filmu je to gubitak nevinosti jedne generacije. Mislim da će to biti prepoznato kao light motiv i da film može da komunicira i van ex-Yu prostora, jer to se može porediti sa odlaskom svakog diktatora.


Nekako se u tom postitovskom periodu, kada je već zemlja krenula da korača u propast uvek postavljalo pitanje šta će se desiti ako nas neko napadne. Sećam se scene nakon jedne nesreće u rudniku kada je cela zemlja pokazala solidarnost, kako se isticalo da ako nas neko napadna da ćemo se uvek tako ujediniti. Onda je novinar priupitao “a šta ako vas niko ne napadne?”

-Mi smo zapravo uvek učili da postoji opasnost od spoljnog neprijatelja, nismo bili svesni da smo sami sebi najveći neprijatelji. Tito je toliko insistirao na bratstvu i jedinstvu i nije bio blesav zato. On je negde imao i svest da to može da ode u jednom krvavom nacionalističkom pravcu, zato je uvek i suzbijao Maspok, liberale u Srbiji..., ali ga nije preterano zanimalo šta će se desiti posle njegove smrti. Savršeno je živeo taj trenutak i drugo ga nije zanimalo.


Nakon Titove smrti jedna po jedna republika se odricala Tita. Srbija možda i prva. Poslednje vreme dešava se pravi revival Tita, antifašizma, pa moglo bi se reći čak i jugonostalgije. Otkud to nakon što smo se uspešno i krvavo otarasili jugo prizvuka?

-U pitanju je pre svega tranziciona muka koja je svuda prisutna. Fenomen je da je u najrazvijenijoj zemlji, koja je jedina članica EU taj kult sada možda i najjači - Tito je najpopularniji u najrazvijenijoj zemlji. Ja bi to nazvao tranzicionim grčom i nostalgijom za bezbrižnim vremenima kada ljudi nisu razmišljali ni o vizama ni o putovanju. Sada je strašno velik uspeh što smo dobili beli šengen, a bili smo slobodni građani u to vreme. Ne daj bože da ti neko ukrade onaj crveni pasoš. Oni su i na zapadu i na istoku imali vrednost. Ljudi se sećaju mora, toga kako nisu morali da se grče, kako su mogli i oni siromašniji da priušte deci zimovanja, letovanja. Neko će reći da je zbog toga i došlo do toga, da se zemlja prezadužila, da je sve bilo lažno, da su to sve bila Potemkinova sela. Stoji činjenica da je sve - od infrastrukture, industrije..., da je sve napravljeno u to vreme. Nakon toga ništa nije urađeno. Posle Tita nismo uspeli da završimo ni autoput Beograd-Novi Sad koga nema ni 100 km. Iz ove perspektive to ljudima izgleda sjajno. Pa, ja sam 15 meseci bio u JNA. To je za mene bila najgora godina života, a sada se sećam samo nekih gluposti, nekih lepih stvari.


Kako vidiš odnos Srbije prema Titu? Koliko je iskreno pozivanje na antifašizam, posebno nakon posete Medvedeva kada su posećeni i grobovi oslobodilaca Beograda koji su bili zarasli, priča se o povratku imena ulica oslobodiocima i herojima. Srbija je jedina zemlja koja je izjednačila prava kolaboracionista, odnosno četnika i partizana.

-Sad si me podsetio. To je zaista bilo jezivo za gledanje, taj ulizivački pristup. Čupanje korova i poravnanje groblja oslobodioca Beograda posle iks godina, kao da nije normalno da se drži u pristojnom stanju. To su neke stvari koje su potpuno šizofrene. U isto vreme ta pomama za Dražinim grobom paralelno sa ovim. Tita su želeli da prebace u Kumrovec, a prvo je ovde krenula priča o tome da je Tito srbomrzac, štoviše taj termin je prvo korišten na Titovom primeru, valjda samo zato jer je bio Hrvat. Imali smo i Šešelja koji je nameravao da u Tita zabije glogov kolac. Ništa se tu nije slagalo pa su sledile kretenske paralelne biografije. Kao to nije bio Tito. Smešno je što sada ova vlast po potrebi uzima parčiće Titove politike i ikonografije. To šurovanje sa nesvrstanima koje Jeremić sprovodi je neverovatno. Dakle, može i Draža ali mogu i nesvrstani. Ista ekipa koja traži Dražu želi da organizuje samit nesvrstanih. To imitiranje Titove spoljne politike je u današnjem društvu kretensko posebno što se vezujemo za nesvrstane zemlje koje nisu priznale Kosovo. Tito nas je s puno razloga vezao za nesvrstane. Imali smo dva bloka, hladni rat i taj pokret je imao smisla. Danas su i Rusi u Partnerstvu za mir.

Godinu dana pre posete Medvedeva Srbija jedina nije odala poštu antifašističkoj borbi koja se u celom svetu proslavlja. Ljudima je teško da se odrede prema Titu i Draži Mihailoviću. Mi smo u školi učili jedno, a sada se uči potpuno drugačije. Ne znam kako će sada ova deca. Mi ćemo svi živeti u jednoj zajedničkoj zemlji ponovo, samo je veliko pitanje kako ćemo unutar sebe, kako će naša deca komunicirati. Uče potpuno druge istorije i to u istom gradu. Radio sam taj film o Vukovaru i bio sam svedok užasnih podela. Postoje hrvatska i srpska obdaništa koja su ograđena žicom. O udžbenicima da i ne govorim. Slično je i u Mostaru.

Kako oni mogu da žive jedni sa drugima kada udžbenici govore različito? Vlada potpuna histerija.


Nakon Titove smrti u zemlji je proglašeno sedam dana žalosti. Hteli ili ne, morali smo da žalimo. Slično je bilo i nedavno u Srbiji kada je umro patrijarh Pavle. Čak su i zabranjivani određeni kablovski kanali kako bi se nametnula žalost.

-To je bilo potpuno besmisleno. Žalost je pre svega privatna stvar. Ne može se proglasiti žalost. To mi je bilo zanimljivo za priču. Proglašavanje žalosti se kosi sa ljudskim bićem. Potpuno je besmisleno žaliti nekog ko ti nije ni rod, ni pomozbog, pa makar to bio i patrijarh. Bio je dobar čovek, eto, ali ja hoću da slušam glasnu muziku. Što nisu na nebu zabranili i satelitski prijem, što nisu hapsili ljude koji su slušali glasnu muziku, što nisu ukinuli internet? Besmisleno je i to utrkivanje ko će više da žali, pa u Beogradu još jedan dodatni dan. Ne razumem. To su izgubljeni dani, to je katastrofa i za privredu. Da ne ulazim u to kako je izgledala sahrana koja se kosila sa ličnošću tog čoveka - kao vojna parada.


Ahmed Burić te u jednom tekstu ili intervjuu nazvao “horničarem samodestrukcije” s obzirom na filmove koje si radio. Sada radiš priču o životu.

-Diplomirao sam '90. godine kada su mnoge moje kolege i vršnjaci otišli iz zemlje. Da sam to uradio morao sam da počnem sve iz početka jer kad odeš sa ovim zanatom moraš, čak i ako imaš iza sebe ogroman opus filmova, da kreneš od nule. Jako se teško napreduje jer su sindikati jaki, štite svoje ljude. Zato sam odabrao da ostanem. Igrani filmovi su devedesetih bili užasno gledani, prikazivali su se i u drugim republikama i pokrajinama ali su bili vezani za najgore pranje novca, za najprljaviji kapital. To je vreme kada se u najvećem siromaštvu produkcija zahuktavala, ali problematičnim novcem. Loše sam se snalazio u tome, nisam bio od ljudi koji će lako ući u priču sa Miloradom Vučelićem i “Komunom”. U toj celoj priči me privukao dokumentarni film i ono što je nekad bila 92-ka (RTV B92 op. aut.). Počeo sam da gledam oko sebe, kroz prozor. Imao sam jako dobru poziciju za čoveka koji se bavi dokumentarnim filmom da su se događaji nizali neverovatnom brzinom, količinom i da sam mogao da radim filmove. Cela istorija mi se dešavalo u blizini - i bombardovanje TV-a, protesti, šetnje, mitinzi... Počeo sam da radim filmove i postao sam hroničar samodestrukcije. Radio sam najbolnije, najdepresivnije teme. Posle “Vukovara” sam bio bolestan godinu dana. Nisam mogao psihički da se oporavim od rada na tom filmu koji je trajao godinu i po dana, a dobar deo tog vremena sam i živeo tamo. Sve je ostavilo traga. Nisam se zasitio, to je kao droga, ja sam na to navučen. Bavim se tim i kao direktor Festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, predajem dokumenarni film, a u neku ruku i ovaj film će imati puno dokumentarnih i arhivskih stvari. Imaće dokumentaristički pristup. Meni to sada prija, ja nisam zaboravio da radim sa glumcima i to saznanje mi je super i odmara me na neki način. To je jedini razlog, ali već sad imam gomilu ponuda da radim. U planu je i film o Jovanki Broz, ali videćemo kakva bude bila sudbina ovog flma.


Devedesetih je taj novac bio prljav, a danas?

- Igrani film je mukotrpan posao vezan za gomilu problema, finansijskih, organizacionih... U ovoj zemlji to nije lako. Taj put od teksta do premijere je toliko težak, mukotrpan i čovek se tu dosta potroši. Na žalost, reditelji se najmanje bave svojim poslom. Kod nas su reditelji i producenti i distributeri... Ja bih najviše voleo da se bavim isključivo svojim poslom, pristalica sam toga. Najviše mrzim kad glumci pametuju, daju lekcije iz života. Ja sam za to da glumci glume, reditelji da režiraju, producenti da produciraju. Kod nas se sve pobrkalo. Nema nekog reda, a film je skupa igračka, zabava i u startu već imaš ideju da ne može da vrati novac. Na blagajnama ne postoji sistem. Jedino da ga prodajemo na kioscima uz žvake i cigare kao što se sve prodaje. I to je problem. Uopšte neću da se iznenadim kad izađem iz montaže i vidim kopiju svog filma na tezgama. Još dok nastaje on je već piraterizovan; to ubija volju. Nema nikakvog sistema vrednosti. Možeš da napraviš film za Oskara, ali to tebi nije nikakva ulaznica da ćeš napraviti i drugi film. Napraviće neki zubar, neškolovan lik koji će oprati neke pare... Kod nas se gomila ljudi tako bavi poslom.


Država je bez problema izdvojila više od milion evra za film “Sveti Georgije ubiva Aždahu”, zajedno sa Republikom Srpskom. Čak se najavljuje i zajedničko snimanje filma o stradanju Srba u Jasenovcu, a o novcu koji će se izdvojiti za to možemo samo da sanjamo. To se posebno odnosi na vas koji se bavite filmom?

-Potpuno mi je idiotski da država uleće u te mega projekte za koje se nije pitalo koliko koštaju. Nemoralno mi je da država finansira filmove za koje se smatra da su od neke nacionalne vrednosti. Na šta to liči? I da ministar finansija može iz budžeta da zakripi rupu a da pri tom glumci ne dobiju honorar za svoj posao. Dragojevića cenim ali mi je neukusno praviti megalomanske filmove u ovo doba. Za te pare je moglo biti snimljeno 15 odličnih niskobudžetnih filmova koji bi nekome nešto i značili. Mogu ja da volim Duška Kovačevića..., ali Georgije koji ubiva aždahu? Nekome na Zapadu posle svih giga efekata, svega što je snimljeno u Holivudu u žanru spektakla mi nismo konkurentni. Koga to uopšte zanima?


Šta nekoga sa Zapada može da zanima, a da dolazi sa ovih prostora?

-Oni više ne žele ratnu tematiku. Njima je malo već dosta tih priča. Oni bi voleli da gledaju neku normalnu, najobičniju ljubavnu priču - što bi rekao moj profesor Điđa Karanović “dvoje se vole, a treći im smeta”. Tako nešto bi imalo mnogo više prođe neko filmovi koji se bave bližom istorijom. Zato su poslednje vreme uspeli i “Klopka” (Srđana Golubovića op. aut.), film koji nisu očekivali iz Srbije ili “Ljubav i drugi zločin” Stefana Arsenijevića. Bio sam baš u “Mostu” Radio Slobodne Evrope sa Harisom Pašovićem pa smo pričali na tu temu. Postoji gomila neispričanih priča i to je ono što se srpskoj kinematografiji zamera. Mi neke bolne teme i neko preispitivanje savesti i odgovornosti za zločine koji su počinjeni u naše ime nismo ni dotakli. Vlada neka vrsta eskapizma. Malo je izuzetaka poput “Vukovara” koji sam ja sa Dragom Hedlom uradio. Fali nam sigurno još ljudskih ratnih priča o onome šta se desilo u Srebrenici. Ali ne bih da taj film pravi bh. reditelj, ili da Hrvati snime film o Vukovaru. U celoj ex-Yu kinematografiji, na žalost većina filmova je bilo jednostrano. Propagandistički i besmisleni su, a toga je najviše nastajalo u Hrvatskoj.


Pa to ne treba da čudi. Imali su odličnu podlogu - Antona Vrdoljaka, majstora filmske propagande. A s obzirom da si radio film o Vukovaru pretpostavljam da i dalje pratiš kako se medijska propaganda odnosi prema tom mučenom gradu?

-Problem sa Vukovarom je to što su ga i Hrvati zaboravili. Taj grad je jedan užasno nesrećan grad i Hrvati su polako digli ruke od njega. Niko neće otvoreno da prizna o čemu se radilo ali će te stvari gurati pod tepih. Užasava me to nadmetanje, ko će gde da klekne, da li će Mesić ili Tadić da kleči, to je neukusno. Oni nisu političari kalibra jednog Vilija Branta. Sve što oni kaži i sve što na tu temu kažu najčešće služi dnevno političkim potrebama. Mislim da će se pre normalni ljudi vratiti jedni drugima nego političari. Što se to pre shvati tim bolje. Mi ćemo večito biti susedi, ne možeš da ih biraš. A doći će jedan dan kada ćemo morati da ga priznamo, to je politička realnost.


Planirao si ekranizaciju “Meksika”, romana Vladimira Arsenijevića, priču o prijateljstvu Srbina i Albanca, ali problem je novac.

-Na jednom konkursu u Francuskoj, od 50 prijavljenih sam dobio ček od 130.000 evra za postprodukciju filma pod uslovom da se te pare potroše u Francuskoj. Film je dosta skup za razliku od “Plavog voza” koji je gradska priča. Kalkulacija je bila na 1,2 miliona evra. Film na republičkom konkursu nije prošao, a uslov Francuza je bio da se film završi u roku od dve godine tako da od toga ništa nije bilo.


Već spomenuti film “Sveti Georgije ubiva aždahu” je koštao više od pet miliona evra, a finansirale su ga vlade Srbije i RS.

-Naš politički vrh, ljudi koji donose odluke, koji povlače finansijske konce... estradizovani su. Estradizacija je užasno prisutna u političkom vrhu. Ne možeš očekivati od ljudi koji komponuju za Kebu i idu na promicije pevaljki po splavovima da ozbiljno razmišljaju kada treba da naprave preraspodelu novca. Lični ukus formira kulturnu politiku što je nedozvoljivo, a ukus je najčešće loš i pod užasnim estradnim uticajem. Najviše na svetu vole da sede sa pevaljkama. Dosta novca je uloženo u renoviranje pozorišta koja izgledaju svetski, ali dobra predstava je incident u pozrištu. Imamo sjajne dve dramske spisateljice - Biljanu Srbljanović i Milanu Marković ali pozorišni repertoar nije na njihovom nivou. Kad god odem u pozorište, a odem povremeno, žešće se smorim. Ne pamtim da mi je neka predstava poslednje vreme bila zanimljiva. S druge strane, kinematografija funkcioniše uz pomoć štapa i kanapa. Javni servis bi trebalo da izdvaja iz pretplate deo za kinematografiju ali toga nema, a ne pamtim koja se televizija poslednje vreme pojavila kao producent dokumentarnog filma. Dokumentarni program ne postoji više na žalost ni u mojoj bivšoj kući - B92. Poslednji film sam uradio ja i otišao. Sve se pretvorilo u Velikog brata.


Jedan od likova koji je zahvaljujući tebi postao poznat u čitavom regionu ovih dana se pojavljuje po raznim televizijama davajući savete omladini. Reč je naravno o Kristijanu Goluboviću (“Vidimo se u čitulji”) koji je čak bio intervjuisan i za “60 minuta”. Govorili smo o estradizaciji političara, a estradizacija kriminalaca je već višegodišnji trend.

-Kristijan je filmski lik. Taj film ga je obeležio ali on je živ zato što je bio u zatvoru svo vreme. Svi koji nisu bili su mrtvi. On je isto to pričao i pre 15 godina. To nije nova priča, kako želi da uđe u porodične vode, da može da se prošeta sa verenicom, da uđe u poslastičarnicu. To je njegova stara priča. Tri meseca posle toga saznam da je verenicu u osmom mesecu trudnoće prebio od batina i da je izgubila dete. Radi se o takvom liku. Hoće on, želi, ima čak i iskrenu potrebu ali to se kosi sa njegovom prirodom. On je zver u koži čoveka. Njemu ništa ne verujem. Da li možeš da zamisliš da doživi duboku starost. Problem je jednostavno sa medijima koji mu daju prostora.

{slimbox images/Galerije/baljak/1.jpg,images/Galerije/baljak/1.jpg;images/Galerije/baljak/2.jpg,images/Galerije/baljak/2.jpg;images/Galerije/baljak/3.jpg,images/Galerije/baljak/3.jpg;images/Galerije/baljak/4.jpg,images/Galerije/baljak/4.jpg;images/Galerije/baljak/5.jpg,images/Galerije/baljak/5.jpg;images/Galerije/baljak/6.jpg,images/Galerije/baljak/6.jpg;images/Galerije/baljak/7.jpg,images/Galerije/baljak/7.jpg;images/Galerije/baljak/8.jpg,images/Galerije/baljak/8.jpg;images/Galerije/baljak/9.jpg,images/Galerije/baljak/9.jpg}

(zurnal.info)

MOSTAR CALLING Zoster: Očaj nas je usmjerio prema optimizmu
Interview
: MOSTAR CALLING Zoster: Očaj nas je usmjerio prema optimizmu

Zoster su rijetka zvijerka na BH glazbenoj sceni. Bend je to, koji je uspio spojiti pamet, tehnički sjajnu svirku i kakvu takvu komercijalnost. Činjenica je i da su jedan od rijetkih poslijeratnih bendova koji tekstove pišu na našem jeziku. Možda upravo toj činjenici imaju zahvaliti svoju popularnost kod šire publike. Njihova glazba je spoj različitih formi od reggaea, afra, klasičnog rocka do countrya I bluesa. Na sceni funkcioniraju odlično budući je Zoster skup sjajnih glazbenika I rijetko komunikativnog frontmena.

Trenutno su u fazi pripreme novog, trećeg albuma po redu. O svemu pomalo divanili smo s pjevačem I frontmenom Zostera, Mariom Knezovićem.


Vašu glazbu odlikuje socijalna i politička angažiranost u svakom segmentu. Od imena benda koje zapravo ukazuje na bolest društva u kojem živimo pa do tekstova vaših pjesama. S druge strane ono što svirate i način na koji to radite zrači vedrinom. Očito ste socijalno i politički osviješteni. Kako se, zapravo, uspijevate oduprijeti sveopćoj letargiji i sve dubljoj depresiji u koju tonemo kao zajednica?

- Odupiremo se radom i detektiranjem sveopće letargije i sve dublje depresije u našoj maloj zajednici.

Je li reggae (iako u vašoj glazbi ima i afro i country i inih primjesa) idealan obrazac za otpor kroz veselje? I, ako smo svjesna jednika, imamo li pravo biti veseli?

Pitam to zbog toga što mi se čini da je očaj Iana Curtisa bliži onom što živimo nego karipska angažiranost Bob Marleya.

- Gledao sam neki dan na National Geographicu priču o brodolomu, gdje se jedan šesnaestogodišnjak zatekao u sred oceana, bez pojasa za spašavanje; i priča on kako je plivao i plivao i onda je osjetio strašan umor, samo je htio zaspat’. Nije ga bilo strah utapanja, jer je želja za snom bila veća. Onda je, kaže, neki stariji mornar koji se našao blizu njega doviknuo: "Plivaj mali,imaš za koga, tvoji roditelji te čekaju!". I skupio je snagu, razbudio se i nastavio plivati. Spasio ih je brod koji je naišao.

Živimo u nestabilnoj zemlji i mi poput ovog mornara iz priče dovikujemo da ima nade da se izvučemo iz očaja. Razbudimo se!!!Nema spavanja!!! Idemo!!! Akcija!!! Dakle, upravo je očaj odredio naš kurs prema veselosti, tj. volji za životom, a to podrazumijeva optimizam.

Vi ste jedan od rijetkih bendova koji se pojavio u postratnom periodu, a da se čini kao prirodan nastavak onoga što se na ex YU sceni događalo u osamdesetima. Mnogi se mladi bendovi žale kako im je teško pisati tekstove na našem jeziku. Vama to ipak uspijeva i to prilično dobro. Često u tekstovima navodite reference i citate iz glazbe drugih bendova, ali i iz dnevnopolitičkog života. Ja bih da mi navedete neke direktne reference, glazbeno poetske utjecaje, ali i da mi pokušate, iz vašeg kuta, naravno, objasniti zbog čega je mladim bendovima teško koristiti naš jezik kao medij izražavanja?

- Reference i citati su opća mjesta koje koristim da bi se odredili danas i ovdje i služe kao orjentir u kontekstu našeg vremena. Narodne poslovice su mi najdraže, jer su one zbir iskustava generacija prije nas i zanimljivo je propitivati njihovu univerzalnost u subjektivnom poimanju življenja, u smislu: što to znači MENI, danas i ovdje, i što JA imam ili nemam s tim. Najviše glazbeno-poetskog utjecaja na mene su imali upravo kantautori zbog subjektivnog poimanja svijeta i življenja, što je legitimno i ljudski, dok ostali članovi benda promišljaju muziku na sebi svojstven način, i onda u takvoj kombinaciji likova imate grupu Zoster ;)

Nema veze na kom jeziku se izražavate, ali to mora biti dobro, iskreno i umjetnički opravdano.

Imate li podatke o prodaji vaših CD - ova?

- Imam i zadovoljni smo prodajom, s obzirom gdje i kako živimo

Negdje ste se sakrili u posljednje vrijeme. Jesu li opcije za djelovanje iscrpljene? Ima li naznaka novog albuma?

- Sakrili smo se, baš zato jer imamo naznake novog albuma koji pripremamo. Kad, šta i gdje neka ostane tajna.

(zurnal.info)

MIRKO ĐORĐEVIĆ: Republika Srpska kao ulog za Patrijarha
Interview
: MIRKO ĐORĐEVIĆ: Republika Srpska kao ulog za Patrijarha
Mirko ĐorđevićO izboru novog patrijarha SPC-a, o bosanskoj struji unutar Crkve, Kačavendi i Grigorju..., za Žurnal govori Mirko Đorđević, sociolog religije, jedan od najvećih kritičara SPC-a, publicista i jedan od najboljih poznavalaca stanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Smrt patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavla pokazala je da su svi koji već godinama pričaju o Srbiji kao o zemlji koja sve više kroči ka klerikarnom društvu nisu to govorili džaba. Kako je u Srbiji, a i ostalim državama nastalim na pepelu SFRJ jačao nacionalizam, pa i razni oblici fašizma crkve su dobijale sve jači vetar u leđa. Najmorbidniji primer je bio upravo u Srbiji, zemlji nekad zakletih komunista, a danas zemlji gde se prema podacima SPC oko 95 posto građana izjasnilo vernikom pravoslavne veroispovesti. U godinama ratova, “nepravednih i ničim zasluženih sankcija” za razliku od drugih institucija poverenje u SPC nikada nije opadalo. Nije to bio slučaj ni kada su “božji pastiri” blagosiljali “škorpione” po bh. ratištima, ni kada su se slikali sa najvećim ratnim zločincima koje je svet upoznao nakon Drugog svetskog rata... Svo to vreme na čelu SPC-a bio je čovek o čijoj skromnosti se ispredaju legende, čovek sa čijom smrću je život u Srbiji gotovo pa stao na četiri dana.

Tokom ta četiri dana se pokazalo koliko je Srbija zapravo ogrezla o klerikarizmu. A, bože moj i popovi su samo ljudi sa svim svojim vrlinama, a posebno manama, željni slave a posebno vlasti, spremni na najniže ljudske porive ne bi li se dokopali iste, a to je proces koji se upravo dešava na vrhu SPC-a. O ulozi SPC-a i patrijarha Pavla za vreme proteklih gotovo 20 godina koliko je bio na čelu, kao i o izborima za njegovog naslednika koje bi trebalo da se održi 22. januara, a možda i neki dan posle, za zurnal.info govori Mirko Đorđević, sociolog religije, jedan od najvećih kritičara SPC-a, publicista i jedan od najvećih poznavaoca stanja u instituciji u koju Srbi imaju najveće poverenje.

Stanje je trenutno neredovno. Prvi put u istoriji crkvom upravlja kolektivno telo”, započinje ovaj razgovor Đorđević: “Jedna zanimljiva pojedinost je mnogima promakla. Patrijarh Pavle je bio prvi srpski patrijarh koji je bukvalno sišao u narod, išao ulicama, vozio se tramvajem. On je prvi srpski patrijarh koji je išao ulicom i u tom pogledu će SPC teško moći da nađe ličnost koji je imao tu harizmu. To je čovek koji je ostavio sjaj, opštio je sa ljudima što je neubičajeno za takvu ustanovu, posebno za istočnu pravoslavnu crkvu u kojoj vizantijski sjaj i raskoš u obredima ne gubi na vrednostima od 10. veka do danas”.

U danima oko Svetog Save (22. januara) sledi izbor za 45. poglavnika SPC-a. Nekoliko kandidata se već ističe za naslednika patrijarha Pavla (Mitropolit Amfilohije, vladika bački Irinej, vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, zvorničko - tuzlanski Vasilije Kačavenda...). Borba će po svemu sudeći biti neuobičajeno prljava?

-Lobiranje je počelo odavno. Po prirodi stvari vladike za tih 40 dana, sve do završetka sabora nemaju pravo na kampanju što nije ni uobičajeno. Stvari su međutim dobile dramatičan zaplet. Još 6. februara ove godine Sinod (crkvena vlada op.aut.) je objavio na sajtu SPC-a jedno saopštenje posvećeno statutu Vojvodine, upućeno u vidu pisma Slavici Đukić - Dejanović (predsednici Skupštine Srbije op. aut.), Borisu Tadiću kao šefu države i premijeru Cvetkoviću. To je pismo Sinoda vrlo jasno i kratko, i u njemu se kaže da se stvara nova država u državi, da se Srbija i dalje ubogaljuje, rasparčava... U međuvremenu Statut je usvojen, a usled rasprave ni Tadićeve strukture ni predsednica Skupštine nisu uopšte čitali to pismo, ali se našao radikalski poslanik koji je rekao da postoji takav stav SPC-a u vidu pisma i da ga je potpisao vladika Irinej bački. U prvom momentu mnogi nisu znali o čemu je stvar. Nije prošlo sat vremena stigao je demanti Irineja da on nikakvo pismo nije napisao, da nikad nešto slično nije rekao i da on ima duboko poverenje u poslanike Skupštine koji će odlučivati o statutu Vojvodine. Irinej zaista nije potpisao to saopštenje nego ga je potpisao Sinod, dakle cela vlada, a on je tada bio portparol. Bilo je jasno da se SPC ne odriče upliva u dnevnu politiku i da ne samo da hoće da se pita i za unutrašnju i za spoljnu politiku, nego hoće da igra i odlučujuću ulogu. Zanimljiv je rasplet u trenutku kad se nabrajaju kandidati za patrijarha gde spada i Irinej bački. On se u svom demantiju ograđuje od takvog stava crkve, izražava puno poverenje poslanicima koji će raspravljati o statutu Vojvodine. Kao što vidimo, on se prestrojio uz državnu većinu, a ranije je bio blizak i Miloševiću. Uvek ume da se prestroji uz vlast. Drugačije je sa predsednikom Sinoda i čuvarem trona SPC-a, Amfilohijem. On se pre nekoliko dana oglasio u Večernjim novostima rekavši da stoji iza svake izjave u pismu i da bi svaku reč potpisao. Zapažamo da se njih dvojica nalaze na suprotnim pozicijama. Svi se distanciraju od Amfilohija koji stoji na liniji stava koji u parlamentu predstavlja opozicioni blok. Dakle, borba je čisto politička. Patrijarhu su inače prišili jednu ulogu koju nikad nije imao - da je vođa nacije i da je iznad svega. Zato ova borba ima sve političke oblike.

Amfilohije i KoštunicaStiče se utisak da Amfilohije nema podršku jer je sa svim članovima Sinoda u nekom sukobu.

-Ne zavaravajmo se da je Amfilohije usamljen. Taj uvek ima jake karte van očiju javnosti. Ima snažnu podršku ruske crkve. Do Sabora ima još dosta. Do tad su mogući obrti, a moguće je i iznenađenje.

Iznenađenje u kom obliku? Izgleda da je profil kandidata poprilično jasan, ali i da niko od njih ne može biti siguran u izbor zbog konačnog načina biranja - tzv. apostolskog sistema gde se izvlačenjem imena zapravo bira patrijarh.

-Kao što je svojevremeno Pavle izabran za patrijarha žrebom, moguće je da će se i ovaj put neko novo ime pojaviti, a moguće je i da će se ići po principu većine ako Sinod ili Sabor tako odluči. Sve ćemo to znati kada se sastane Sabor koji počinje tako što se zatvaraju u kapelu. Ona se zaključava, i tu se održava jedan mistični čin koji se zove epilkeza - zazivanje duha svetoga. Onda se Sabor povlači. Sednice nisu otvorene za javnost, zgradu čuvaju jake snage žandarmerije pa i državnih specijalaca. Na prošlom saboru je bilo žučno i na pola se saznalo da se biju žestoke bitke. Vladiki tuzlansko-zvorničkom Vasiliju Kačavanedi je pozlilo na pola pa su ga odvezli u bolnicu.

Sukobi su vidljivi i golim okom. Koliko to može da utiče na poverenje u SPC, jedinu instituciju u koju Srbi imaju skoro bezgranično poverenje?

-Tačno je da SPC uživa ogromno poverenje. Respektabilna je ustanova. Onih 95 posto je politička legenda. Sada je momenat kada se crkva mora zapitati neće li ovim kombinacijama taj ugled prepoloviti. Postoje naznake da se vernici zamaraju od svih igara. Uveliko ih kolebaju visoke plate u episkopatu, luksuz, sjaj a na drugoj strani gotovo da nema njene karitativne misije. Probali su jadni u Crnoj reci da naprave centar za pomoć zavisnicima i videli smo u šta se to pretvorilo. To bi u ovom momentu dosta značilo za ugled crkve.

Crkva se i ranije često upletala u politiku. Jedan od poslednjih primera je uplitanje prilikom usvajanja Antidiskriminacionog zakona zbog čega je zakon povučen. Sada imamo situaciju da se država također upliće u izbor patrijarha. Predsednik Srbije Boris Tadić je čak posetio Sinod po smrti patrijarha Pavla. Koliko je moguć uticaj države u izbor novog patrijarha?

-Tadić na to nije imao pravo. Međutim, brzo je tragao i već na sahrani se ponašao kao šef sekularne države i izgovorio je one dve rečenice koje uzgred rečeno ništa ni ne znače. SPC ima ogromnu političku ulogu. Crkva se ne meša direktno u izbore ali kandidata ima i pod njenom su kontrolom stotine hiljada glasača. Odatle i želja države da ima dobre odnose sa crkvom. SPC se, što ne krije, mešala u ključna državna pitanja i ne krije svoj stav. Na to imaju i pravo, ali je vršila i pritisak na parlamentarnu većinu. Kad je reč o državi, ona nema nikakvo pravo da se meša u izbor patrijarha, u rad Sinoda ili Sabora jer su država i crkva odvojeni. A da bi se to izbeglo, da se država meša kod biranja patrijarha i pored Ustava doneta su i specijalna pravila kod izbora patrijarha koja predviđaju da nikad niko sa strane, pa ni država, ne mogu da imaju nikakvog uticaja i da se proces odvija na kraju bacanjem kocke.

Ima li država pravo na svoj stav kada je reč o izboru patrijarha?

-Država nema pravo javno, ni po državnom zakonu da se meša u izbor patrijarha, pa čak ni da navija. Ali, tu dolazi ono najvažnije. Uvek je bilo i biće da državi, kakva god ona bila, uopšte nije svejedno ko će biti patrijarh, i država preko određenih kanala, daleko od očiju javnosti, itekako se trudi da izvrši uticaj. Sve što se sada može reći, to je da su između dvora gde sedi Tadić i patrijaršije veze žive, ali tajne. Šef države ima mogućnost da kontaktira sa raznim vladikama i tu je problem. Vidimo da toga ima i po ovom prestrojavanju vladika prema raspodeli snaga moći na političkoj tabli. Tu je problem.

S obzirom na apostolski način odabira može li se uticati na konačan izbor?

-Kada je biran patrijarh German, biralo se apostolskim žrebom. Onaj koji izvlači poslednja tri je starešina studeničke lavre. Kada je stigao u Beograd sačekao ga je lično Aleksandar Ranković na železničkoj stanici pa su porazgovarali. Ovo govori da država uvek može da utiče kada je u pitanju izbor pre žreba. Ali kad se dođe do poslednje dvojice čak i tu može da utiče.

Kako?

-Vrlo lako. U zatvorenim strukturama kakva je SPC, a osobito u zatvorenim društvima gde se i tajne službe mešaju ništa nije nemoguće. To je potvrđeno izborom Germana. Vreme je prošlo i pokazalo se da on uopšte nije bio tako loš patrijarh kako su gunđali. Zvali su ga crvenim patrijarhom, a inače je rođeni tetak Dobrice Ćosića, iz Drenovaca.

Vasilije KačavendaKoliko ima istine u spekulacijama da je bosanska struja najjača unutar SPC?

-Dosta. To je najbrojnija struja, a danas i to igra ulogu. Naša crkva je do pre dvadesetak godina imala svega dvadesetak arhijereja, a danas ih ima 45. Bosanska struja ne samo da je najbrojnija, mada na Saboru neće odlučivati geografski princip, već ima vrlo jake političke karte. To može da odnese prevagu. One se ne otkrivaju javno ali se uglavnom zna šta na njima piše. A piše da su oni jedini garant, ako je već Kosovo otišlo, da će nadomestiti sa Republikom Srpskom. Idu sa jednom čistom političkom tezom. Međunarodna zajednica to neće dozvoliti, braniće Bosnu ali na unutrašnjoj sceni to je jaka karta tim pre što je jedan od najmoćnijih ljudi zvorničko-tuzlanski vladika Kačavenda koji je oduvek imao vrlo jake političke veze sa svim režimima. Nedavno je objavljena dvotomna knjiga “Ko su bili saradnici Titove UDBE od verskih poglavara u Jugoslaviji” i to među hodžama, rabinima, pravoslavnim sveštenicima. Tamo se nalazi ime Vasilija Kačavende, koji je imao neki nadimak Pablo. To do sada niko nije demantovao a dosijei o saradnji visokih dostojanstvenika svih konfesija još nisu otvarani. On je vrlo moćan čovek i ima jake političke veze. Legendarna istina je da njegov dvorac kod Bijeljine zovu srpski Versaj jer se od raskoši Versaja u Parizu razlikuje samo manjim dimenzijama. Tu je i treći momenat - on je kao i mnoge bosanske vladike u ratu igrao značajnu ulogu. Imamo hiljade snimaka koji ga pokazuju njih sa Karadžićem, Mladićem, Biljanom Plavšić i sa svima onima koji su zaslužni za katastrofu koja je zadesila BiH. Sve ovo govorim, ne kao činjenice koje su nepoznate, nego da ponovo kažem kako će u ovom slučaju izbor uveliko biti u senci političkih moći. To je na neki način i razumljivo jer celokupna istorija SPC-a je pokazala da je pravoslavlje bez oslonca na svoju državu nemoćno. Katolici su se davno pomirili sa tim da nemaju državu i da žive u sekularnim državama - još od Francuske revolucije. Struktura moći, bilo monarhistička ili komunistička je bila vezana poput pupčane vrpce uz SPC. Strukture moći i SPC se ponašaju po principu spojenih sudova. Crkva je uvedena u sve pore javnog života.

Nije Kačavenda, poznat i kao đavolji vladika, jedini koji se slikao i imalo bliske susrete sa zločincima. I sam patrijarh Pavle je imao sličnog iskustva, a nešto nismo primetili ni da je dizao glas protiv zločina koji su činjeni i u ime SPC. Skromnost i nemešanje kao vrlina u tom trenutku su postale mana jer se od vođe SPC-a ipak očekivala neka reakcija, osuda s obzirom na poverenje što bi sigurno imala odjeka i uticaja. Nikada se nije odredio i prema slugama SPC-a u ratu?

-To je pravo pitanje. Niko mu ne može osporiti da je bio skroman čovek, asketa. U poslednjem momentu udario je šamar i državi i crkvi. Pripremali su mu sahranu u kripti Saborne crkve ili još pompeznije u mermernoj grobnici u hramu Svetoga Save. Kad su otvorili testament pisalo je da je njegova želja da bude sahranjen na manastirskog groblju u Rakovici. Može se reći da je uspevao da ostane čovek ravnoteže s obzirom kakvo je bilo raspoloženje prethodnih 20 godina. Danas se u ovoj euforiji međutim zaboravljaju neke činjenice. Uoči Dejtonskog sporazuma kada Milošević još vodi rat, tražio je od patrijarha Pavla i SPC-a da potpiše papir na kojem piše da Milošević može da zastupa sve Srbe ma gde oni živeli. Patrijarh je to potpisao. Tri dana iza toga sazvan je Sinod na kojem je osam vladika javno zatražilo ostavku patrijarha Pavla zbog toga. On nije hteo da podnese ostavku ali je potpis povukao. Pre toga, isti patrijarh Pavle poslao je pismo lordu Karingtonu, politički dokument u kojem ubeđuje Karingtona, što će reći i Međunarodnu zajednicu, da svi Srbi imaju pravo da se okupe pod zajednički krov sa Srbijom. Postoji još nešto, 1994. godine, kad je Foča spaljena, muslimani proterani..., evropska štampa je podigla buku oko toga i direktno su prozvali patrijarha Pavla da podržava etničko čišćenje. Figaro, Le Monde, Corriere dela Sera objavili su fotografije gde je partijarh snimljen u Foči na zgarištu gde je odmah nikla nova bogomolja. SPC je tužila listove sudu u Parizu. Sud zakazuje ročište. Crkvu je branio zahumsko - hecegovački vladika Atanasije Jeftić. Svedočio je akademik Paul Garde koji je napisao “Život i smrt Jugoslavije”, srpski vizantolog Ivan Đurić... Završilo se presudom protiv SPC-a, što je prva presuda protiv SPC-a a to je patrijarh bolno podneo. U obrazloženju stoji da se ne mogu prihvatiti argumenti, a da se francuska štampa ne da ućutkati. To su bile gorke čaše koje je patrijarh ispio. Da li ga zbog ovog treba osuđivati? On nije nikoga lično blagoslovio rečima “idi, čini zlo”, ali nalazeći se na mestu pod pritiskom donosio je odluke za koje je morao da snosi posledice. Toga je bio svestan i zato je na kraju života slao takve poruke. On je ipak bio faktor ravnoteže. Njemu na kraju pripada izjava “neću veliku Srbiju, neću ni najmanju Srbiju po cenu ubijenog deteta”. Tu je sada ogroman problem i SPC će imati ogromne teškoće da nađe jednu takvu ličnost tih moralnih kvaliteta. Danas episkopi ogrezaju u bogatstvu, sjaju. Njihov vozni park premašuje vozni park češke vlade. Osim toga, teško će naći čoveka tog autoriteta da održava ravnotežu jer su tabori u crkvi žestoko sukobljeni.

GrigorijePre nego je patrijarh umro u javnosti se pojavilo pismo još jednog bh. vladike - zahumsko hercegovačkog vladike Grigorija koji je osudio dešavanja u i oko SPC. Koliko ima istine u tom pismu i koji je bio cilj?

-To pismo je donelo spisak otvorenih teških problema u crkvi i on je vrlo hrabro o njima progovorio. “Mi pilatovski peremo ruke pred probemom pedofilije, mi nećemo da priznamo da je veronauk pred kolapsom...” Izvršen je ogroman pritisak na njega. Lično je mitropolit Amfilohije putovao u Hercegovinu. On se od onda ućutao ali to pismo pokazuje u svojih osam tačaka da bi SPC trebalo da se otvori, da nađe svoje mesto u modernom društvu i da se odrekne političke uloge.

Grigorije se smatra članom progresivne struje i jednim od kandidata za patrijarha iako je javna tajna da se u Trebinju i okolici da ni jedan od poslova ne može obaviti bez njega?

-Sudeći prema njegovom pismu on bi bio najnadobudniji kandidat ako ostane kod tih stavova. Sa druge strane, postoji teškoća što je on u Trebinju i okolini ekonomski moćnik broj jedan, tako da mu neki u Beogradu i to zameraju i to oni čija moć takođe nije mala. Vi znate da je vladika kosovski Artemije u žestokom sukobu sa Sinodom. Kao što vidite stvari nisu samo u duhovnoj ravni nego, mnogo više u svetovnoj. Vladika Grigorije je mlad čovek, a mislim da je vreme da SPC ima mlađeg patrijarha koji bi imao viziju i hrabrosti da traži neke iskorake. Trenutno je u SPC-u mnogo tradicionalista, mnogo klanova, političke igre, tako da će i to otežavati izbore koje će biti neizvesni do poslednjeg momenta.

Koliko je Srbija danas klerikalno društvo i gde je granica klerikalizacije?

-Klerikalizacija u Srbiji je činjenica i dostigla je visok nivo. Crkva je počela da igra ulogu koju je nekad imao Savez komunista. Međutim, neopravdan je strah da će Srbija sada postati neka pravoslavna džamahirija, pravoslavni Iran... Ja u to ne verujem i to ne zato što mi nemamo kandidate za pravoslavne ajatolahe. Imamo ih koliko hoćete, nego jednostavno zbog toga što SPC nema uopšte tradiciju tzv. vertikalne klerikalizacije, odnosno da neki vladika bude predsednik vlade. Postoji horizontalna koja je sada visokog napona. Povremeno se ovde, a to se videlo ovih dana, gubi razlika između sekularne države i crkve, ali sekularizacija raste. Sekularizaciu podstiču politički moćnici koji se guraju kako bi iskoristili patrijarha i crkvu. U crkvi znaju da duhovna strategija crkve nije sekularizacija nego permanentna evangelizacija, da se elementi ljubavi prema bližnjem unose, a mnogi ne znaju da klerikalizacija nanosi ogromnu štetu državi i društvu, a još veću štetu nanosi crkvi jer je kompromituje, ona zanemaruje svoju izvornu misiju. Upušta se u borbu za ekonomsku, političku moć..., a tih pojava ima i drugde na čitavom pravoslavnom istoku. U zapadu je to nezamislivo. Zna se kako crkva sahranjuje verskog poglavara. Kad umre papa nikada država neće proglasiti četverodnevnu žalost. Repubika Italija izražava saučešće. Ovde su se dobro pomešali lončići, ali to ne znači da treba zamerati ovom silnom narodu na ulici jer ljudi uvek žele da se identifikuju sa nečim što oličava neko dobro.

Priznaćete da su one scene bile i degutantne?

-Tu je bilo i uvredljivih, nepotrebnih scena, klerikalno srednjovekovnih. Četiri dana otvoren kovčeg..., to nije u hrišćanskom duhu. Po hrišćanskom običaju postoji samo jedan trenutak da se ljudi pozovu na poslednje celovanje, da se pozdrave i tad nije obavezno ljubljenje mrtvog tela. To je neukusno urađeno i da je patrijarh mogao da odlučuje sa tim se ne bi složio.

SPC potresaju dva nerešena pitanja - makedonske i crnogorske pravoslavne crkve.

-Vaseljenski patrijarh je na opelu nad Pavlovim telom to rekao, a nijedan list nije objavio deo tog govora. SPC potresaju i unutrašnji problemi. Podeljeni su na novotarce i konzervativce. Jedni su da se započne sa reformama makar u služenju, a drugi su toliko konzervativni da neće nikakvu promenu. Čak je policija morala da reaguje. Nekome nije bitno na kom se jeziku čitaju delovi, ali tu je i kalendarsko pitanje. Krajnje je vreme da se usvoji gregorijanski kalendar, ali toliko je napeta situacija da će to pitanje još dugo opstati. Nelogično je..., još je papa Grgur sa astronomima uvideo da je ovaj pravilniji. Konzervativni duh i otpor reformama je dosta jak.

Kako zauzeti zdrav otklon u veru, boga...?

-Verovanje je lična stvar, ali vernik ima danas mnogo razloga da ozbiljno sumnja. Taj proces počinje. Danas ima mnogo ljudi koji su vernici u hrišćanskom smislu, ali ne i u crkven-dogmatskom. Ne možete se vi više protiviti Darvinovoj teoriji.Crkva mora da napravi otklon. Otuda dve zanimljive pojave. Veliki i negativan uticaj u crkvi vrši nacionalna elita van crkve - spisatelji, neki delovi SANU..., oni crkvi nanose veliku štetu. Osim toga, u crkvi postoji uticaj paracrkvenih organizacija. To su razne desničarske organizacije koje se pozivaju na crkvu a crkva se od njih ne ograđuje. Mladi Srbi u Novom Sadu sa pravoslavnim krstovima slave na trgu, javno rođendan Himlera. Crkva se nije ogradila. Ne treba reći da ih je podsticala jer Hajnrih Himler je bio nacista i ubeđeni ateista.

Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci

Islamska zajednica je već godinama podeljenja. Ko je uticao na to i koliko su stavovi da Islamska zajednica ne bi trebalo da ima duhovni centar u Sarajevu nego u Beogradu pogrešni?

-U zakonu o crkvama stoji da država priznaje samo jednu zajednicu i to onu u Beogradu. Podelila ih je država, strukture moći i to po političkom ključu. Nije sporno što zajednica u Novom Pazaru zahteva da im duhovni centar bude u Sarajevu, jer je pravoslavcima duhovni centar u Carigradu ili Jerusalimu, a katolicima u Rimu. Problem nije u tome, problem je što su vođe obe islamske zajednice podlegle iskušenju moći pa su pristale na podelu. Islamska zajednica nije brojna pa se javlja ekstremizam. Krivica zbog podela je na državi i jednako snose krivicu obojica poglavara i ovaj u Beogradu i onaj u Novom Pazaru. Ovde su sve verske institucije, sem judaizma ispolitizovane i to poodavno. I to nanosi štetu. Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci. Islam u Srbiji uopšte nije agresivan, a tek kad su počele političke trzavice pojavile su se ekstremne grupe.

ZDRAVKO KRSMANOVIĆ: Protiv mene su bili mnogo jači igrači od Đokića
Interview
: ZDRAVKO KRSMANOVIĆ: Protiv mene su bili mnogo jači igrači od Đokića
U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju

Na nedavnom petom Kongresu Socijalističke partije, održanom u Banjoj Luci, Zdravko Krsmanović osvojio je 124, a njegov protivkandidat u izbornoj trci za predsjednika SP, Petar Đokić, 165 glasova. Međutim, agilni načelnik Foče i potpredsjednik SP-a, nije protiv sebe imao samo aktuelnog lidera partije, već i predsjednike koalicionih i sestrinskih stranaka. U prvom redu šefove SNSD-a i SPS-a, Milorada Dodika i Ivicu Dačića, koji su na Kongres došli kako bi, svojim prisustvom i ličnom podrškom Đokiću, delegatima dali do znanja ko je pravi sljedbenik njihove politike.

Dodik, koji je na skupovima SP-a odavno navikao da dobija burnije aplauze od Đokića, poručio je delagatima da pripaze kako glasaju, jer bi mogli „osvanuti“ u opoziciji. Tako je, uprkos velikoj podršci članstva, pa i delegata, a zahvaljujući pritiscima i izbornom inženjeringu, Krsmanović na kraju čestitao pobjedu Đokiću.

Iščekujući sjednicu Glavnog odbora SP-a, na kojoj će biti postavljeno pitanje regularnosti izbora predsjednika partije, pojedini opštinski odbori već su istupili iz socijalističkih redova. U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju.

Da li je tačno da nisu ispunjeni formalni uslovi za održavanje Petog kongresa SP?
U nekim opštinskim odborima, navodno, nisu provedeni unutarstranački izbori.
-
Tačno je da dosta procedura nije ispoštovano vezano za Pravilnik o izborima u Socijalističkoj partiji, koji je usvojen u aprilu 2009. godine na sjednici Glavnog odbora, kada je donesena odluka o formiranju i održavanju Kongresa. Međutim, istina je da je to bila praksa i u ranijim godinama, kada se, takođe, nije ispoštovala kompletna procedura, jer organizacija odbora i organizacija partije na terenu nije bila takva da su se poštovale sve obaveze i pravilnici koji su doneseni. Kada se govori da li su ispoštovane sve obaveze po opštinskim odborima, može se reći da nisu po pravilniku, ali da je to bila praksa i u ranijim godinama.

Kako su pobjedu Đokića doživjeli vaši saradnici i opštinske organizacije koje su vas podržavale?
-
Održan je opštinski odbor SP u Bileći i svi su istupili iz stranke, neki su čak spalili svoje članske karte i sliku Petra Đokića u prostorijama partije. To pokazuje koliko su se ljudi osjećali prevarenim, jer ako dođete na Kongres i niko vam ne da da govorite na tom Kongresu, o čemu onda pričati. Nikada se nije desilo u istoriji jednog demokratskog društva da održite kongres, a da nijednom delegatu ne bude dozvoljeno da se obrati kao što je to bilo sada. Demokratija nije glasanje. Glasanje imate i u diktatorskim režimima. Sadam Husein je imao glasanja na kojima je dobivao po 99,9 odsto glasova. Demokratija je rasprava i ako vi spriječite raspravu onda možete znati kakav gnjev imate kod ljudi. I drugo, kada imate izbore koji su režirani tako da glasate pod prismotrom, pritiskom, i da vam kontrolišu glasački listić, koji je podijeljen pet sati ranije, i da vas posmatraju sa balkona ljudi, kibiceri, koji su tu postavljeni samo da vide da li će se ispoštovati ono što je već ranije režirano, onda je logično da očekujete gnjev opštinskih odbora i ljudi koji su u partiji zbog ideje a ne zbog interesa.
Vi tvrdite da je bilo manipulacija tokom izbornog procesa, da su listići podijeljeni na početku Kongresa i da Izborna komisija nije imala uvid u izborni materijal. Šta ćete preduzeti po tom pitanju?
-
Istina je da stranačka izborna komisija nije potpisala zapisnik o izborima, što govori da ona nije rukovodila procesom izbora predsjednika SP. Pravilnikom o izborima je propisano strogo da kompletan proces, od štampanja glasačkih listića, podjele, vođenja izbornog procesa, prebrojavanja glasova i proglašavanja rezultata, vodi izborna komisija. Ako to ne potpiše izborna komisija, onda ti rezultati sigurno nisu validni. Očekujem da izborna komisija napiše svoj izvještaj Staturanoj komisiji, da se potvrdi da su rezultati i tajno glasanje za izbor predsjendika SP validni. Ja ću sačekati odluku Izborne i statutarne komisije, i na bazi toga ću donijeti dalju odluku, jer ako jedna partija krši svoj statut, onda je to društvo ptica pjevica, to onda nije ozbiljna politčka partija .
Nakon Kongresa ste rekli da protiv sebe niste imali samo Đokića, već i institucije RS. Na šta konkretno mislite?
-
Od momenta kada sam rekao da ću prihvatiti kandidaturu za predsjednika partije ako dobijem podršku na opštinskim odborima - što se kasnije ispostavilo, većina opštinskih odbora je podržala mene kao kandidata za predsjednika SP-a, jer sam čovjek sa najboljim izbornim rezultatom i bio sam potpredsjednik stranke. Od tog momenta, znači od prije tri mjeseca, počelo je zapošljavanje ljudi iz SP-a u institucije. U prvom redu članovi Predsjedništva SP-a, pa članovi Glavnog odbora i na kraju delegati Kongresa. Kada se tako radi tri mjeseca pred izbore, nakon što objavite svoju kandidaturu, onda je to uplitanje institucija države i vlasti. Koriste se potrebe ljudi da riješe neke egzistencijalne probleme, da zaposle svoje dijete, da dobiju kredit IRB-a... U to su se uključile skoro sve institucije sistema u RS, od Elektroprivrede, Šumarstva , Pošta, IRB-a...

Šta bi se u odnosima SP-a prema trenutnoj vlasti u RS-u promijenilo da ste vi postali predsjednik?
-
Prihvatio sam kandidaturu, jer sam bio nezadovoljan. SP je potpuno izgubila identitet, postala je partija bez boje mirisa i ukusa. Oko nas su ljudi, koji su izgubili posao, žrtve tranzicije, ljudi koji ne mogu vraćati kredite... Na pijaci nađete ženu koja kupuje jedan paradajz, a kila košta jednu i po marku. Zamisliter poniženje te žene, koja je nečija majka i čija djeca ne mogu da studiraju. SP ćuti i podržava tu vlast koja ostavlja radnike na ulici. U Trebinju, u Industriji alata, hoće da sade parike, a u rudniku u Miljevini da gaje šampinjone. Jednostavno se postavlja pitanja: kakva je to SP, gdje je to njeno članstvo, koga ona predstavlja? Je li to partija elite, ili običnog čovjeka, obespravljenih ljudi, koji traže zaštitu. S druge strane, SP je pred utapanjem u SNSD. Ona u zadnje vrijeme stalno podržava kandidate iz SNSD za pojedine čelne funkcije. Kada podržavate kandidate druge političke partije, kada nemate nikakve drugačije stavove od njih, onda se birači pitaju zašto bi glasali za malog, ako imaju velikog, koji je isti. Prema tome, SP sigurno nestaje s politčke scene prije ili kasnije, ako svoju politiku ne odvoji od SNSD-a i ne počne da vodi svoju autentičnu politiku, ne politiku velikog brata. S treće strane, SP vodi privatnu kadrovsku politiku. Imate SP Srbije koja sa četiri i po posto glasova ima potpredsjednika vlade i pet ministara, a SP u Srpskoj ima jednog ministra i to onog koji zadovoljava konstitutivnost naroda. Prema tome, to je jedno poniženje SP-a kroz kadrovsku politku. Sljedeće, SP je morala da bude član Socijalisitčke internacionale i član Evropske udružene ljevice. SP nije ni blizu toga. Nema ni svoju web stranicu, nema normalne centrale, njena infrastruktura ne postoji. To bih ja promijenio i napravio bih jaku centralu SP-a, jake regionalne centre i ustrojio kompletnu organizaciju koja može da funkcioniše i da na narednim izborima dobijemo minimalno 60 hiljada glasova, što je osam do deset poslanika, i bez takve SP niko ne bi mogao napraviti vlast. U tom slučaju, SP bi tražila mjesto predsjednika vlade.
Da li biste i pod kojim uslovima prihvatili koaliciju sa SNSD-om?
-
Koalicija da, ali na način da smo partneri, a ne da smo priljepak, ili privjesak takve političke partije koja vas lagano, smijući se, uvlači u utapanje i nestanak. Partnerstvo podrazumijeva da se uvažavate i da to uvažavanje ide od vlade pa do zadnje opštine. SP pripada sedam odsto vlasti u svakoj opštini, od Nevesinja pa do Novog Grada. To znači da nam treba pripasti sedam posto i u javnim preduzećima, šumama, željeznicama, putevima, poštama..., a ne da se stavi samo jedan ministar radi zadovoljavanja nacionalne strukture i da malo potapšete predsjednika partije. Prema tome, saradnja mora biti partnerska, principjelna i mora biti u interesu obje političke partije, a ne da se jedna razvija i od dva poslanika 1998. godine dođe na 42, a vi od 20 odsto izbornog tijela spadnete na to da se borite za izborni cenzus.
Hoćete li formirati novu stranku, ili ćete nastaviti da djelujete u SP-u?
-
Ja sada obavljam razgovore s ljudima koji su mi dali podršku i do čijih mišljenja mi je stalo. Razgovaram sa opštinskim odborima i očekujem da obavim razgovore sa predsjednikom SP-a Srbije Ivicom Dačićem, jer je i njegovo ime korišteno u predizboornim aktivnostima, naročito zadnji dan pred Kongres, kada je rečeno da gospodin Dačić i SP Srbije podržavaju Petra Đokića. Pošto je gospodin Dačić i potpredsjednik Vlade Srbije, interesuje me da li je SP Srbije i Vlada Srbije imala svog kandidata za izbore u drugoj političkoj partiji, u drugoj državi. Ako je to istina, onda ću znati kako ću se ponašati. Ako to nije istina, onda očekujem da oni to demantuju i kažu da li su bili spremni na saradnju sa onima koje izaberu delegati na Kongresu, a ne da imaju svoje favorizovane pojedince, ili da dođu u poziciju da budu izmanipulisani od pojedinaca sa nivoa rukovodstva entiteta, ili sa nivoa rukovodstva SP-a, da se opredijele na jednu stranu, bez argumenata.

Kako je biti načelnik opštine u entitetu kojim suvereno Vlada SNSD?

-Ja ne znam šta to znači da neko vlada suvereno, ili ne. Ja sam uvijek smatrao da je vlast jednaka za sve građane i ja kao načelnik opštine se ponašam jednako prema svima i onima koji su članovi SNSD-a i onih koji su SDS, radikali ili iz nekih drugih politčkih stranaka. Znači, načenik sam opštine za sve građane, bez obzira da li su za mene glasali ili nisu. Tako očekujem i da se predsjednik vlade, koji je iz SNSD, odnosi jednako prema svim građanima i svim dijelovima RS. Kada primijetim da on to ne radi ja reagujem. Ja jednostavno reagujem na pojave, a ne na ljude. Očito je da se RS sada neravnomjerno razvija i očito je da pojedinci sada smatraju “RS - to sam ja”. Ja to nikada nisam dozvoljavao niti ću ikada na to pristati. Očito je i to da se nekada sredstva iz budžeta dijele kao da je nečiji tekući račun, a bez ikakvih kriterija. Nije RS ničiji privatni posjed niti je budžet RS i budžet IRB-a tekući račun pojedinaca. To su pojave na koje ja ukazujem i tu SNSD, kao politčka partija koja ima najveći broj mandata u Narodnoj skupštini RS, čini greške koje će sigurno biti kažnjene na narednim izborima. Ako neko čini nezakonite radnje u ovoj našoj državi, mora imati na umu da ima i gradova u kojima se nalaze veliki zatvori.

Kakva je vaša saradnja sa premijerom RS, dolazi li u Foču?

-Ja sam potpredsjednik partije, koja je na nivou RS u koaliciji s SNSD-om i očekivao sam da ta saradnja i lično kao potpredsjednika partije i čovjeka, koji je autobusima slao ljude na mitinge da (izbori 2006.) dovedemo Milorada Dodika, tadašnjeg lidera opozicije, na vlast. Iskreno sam se obradovao kada je došao na vlast, očekujući da će to biti procvat RS-a i procvat demokratije. Međutim, tog procvata i demokratije izgleda da nije bilo onoliko koliko smo svi očekivali. Mislim da je u ovom momentu okružen ljudima koji mu daju lažnu sliku, koji mu klimaju glavom i koji od njega hoće da naprave nekog malog diktatora ili malog boga, a na ovom svijetu je dovoljan jedan bog, jer smo ovdje svi ljudi i treba da razgovaramo i na bazi argumenata donosimo optimalne odluke u interesu svoga naroda i građana.

Da li je tačno da Vlada slabije ulaže u opštine u kojim SNSD nema načelnika?

-Ne može stajati ta kvalifikacija. Ja sam obilazio opštine u kojima je načelnik iz SNSD-a već duži period, kao što je opština Rudo, gdje nema nikakvih ulaganja. U toj opštini je načenik iz SNSD-a već devet godina, a ove godine u prvi razred osnovne škole upisano je samo 17 đaka. Tamo jendostavno nemate čovjeka ispod 30 godina, jer su svi u Novom Sadu ili Beogradu. To samo govori kako tu nema neke razlike, ali je očito da se u istočni dio RS, južno od Bijeljine, pa do Trebinja, slabije ulaže. Pominjani su aerodromi u Trebinju, termoelektrana u Gacku, hidreolektrana Buk Bijela, termoelektrana Miljevina... Pominjani su veliki radovi na ostalim malim hidroelektranama i tako dalje, ali od svega toga nije bilo ništa. Ono što ja mogu reći u ime građana iz istočnog dijela jeste- nemojte nam pomagati, ali nemojte ni da nas kradete. Posjekoše nam šumu, vade nam šljunak iz rijeka, boksit..., a razvoja nema. Izgleda da se razvoj vrši na potezu od Gospodske ulice u Banjoj Luci do Laktaša.

Kako premijer Dodik reagira na vaše stavove o neophodnosti jačanje države?
-Očito da su se tu mnogi prepali kada sam ja počeo govoriti o tome kako opštinama treba dati veća ovlaštenja u skladu s Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi, jer je BiH članica Savjeta Evrope i dužna je da primjenjuje evropske povelje i direktive. To znači da opštinama treba dati mogućnost da upravljaju svojim resursima i da se spriječi krađa imovine opština i njihovih resursa u korist centralnih vlasti. Ja samo tražim da se prestane sa krađom lokalnih zajednica i razvijanjem jednog centra. Kada sam to rekao onda je počela bujica napada u smislu da mijenjam ustavnopravni sistem da ukidam entitete, i tako dalje. Napomenuću: samo u periodu od 1998. kada je aktuelni premijer došao na vlast u prvom mandatu, na nivo države prenesno je, od ukidanja platnog prometa sa Srbijom, ukidanja carina RS, do pasoša, tablica, ukidanja granične službe..., formiran je Sud BiH, tužilaštvo BiH, OSA, SIPA, vojska, Uprava za indirektno oporezivanje… Pa je li to na nivo BiH prenio Zdravko Krsmanović ili neko drugi? Mislim da je to učinio neko drugi. Zdravko Krsmanović samo traži da BiH bude na putu ka EU zajedno sa Srbijom, koja trči prema EU, iako su joj uzeli Kosovo, dušu srpskog naroda. Jesmo li to mi veći Srbi od naše matice Srbije, ako se u nju stalno zaklinjemo. Očito, ovdje se želi napraviti tamni vilajet i u tom mraku tjerati strah ljudima i u tom strahu manipulišete ljudima i kradete ih. Ta krađa mora prestati.
Kakav je stav birača koje susrećete o istom pitanju?

-Ja nisam klasičan političar. Završio sam građevinu i magistrirao u Novom Sadu. Naučio sam da gradim i stvaram. Pored toga što jasno i čisto govorim, još bolje i jasnije pravim rezultate. Ljudi su u meni prepoznali čovjeka koji nema dva lica i tačno je da sam ja od Foče koja je bila crna rupa na Balkanu, uz pomoć svojih sugrađana i saradnika, uspio da ovih godina napravimo istinski regionalni centar sa pet fakulteta, dvije hiljade studenata, grad mladosti, grad sporta, grad duhovnosti. Foča je istinski pravoslavni duhovni centar. To nikome ne smeta, ne smeta ni Bošnjacima, jer nikome ne gurate prst u oko. To je jednostavno volja tih građana i ovo što ja govorim to su njihove riječi, jer ja govorim običnim srpskim jezikom da me čitav svijet razumije.
Rekli ste da imate veću podršku u stranci od Đokića. Da li to znači da većina članstva podržava vaše stavove o neophodnosti jačanja državnih institucija i lokalne zajednice?

-SP je donosila svoje deklaracije o evroatlanskim integracijama i sve što ja govorim to je napisano u tim stavovima da se zalažemo za primjenu Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i za ulazak u EU. Kako možete ući u EU ako ne pregovarate s EU. EU je krug od 450 miliona ljudi u kome morate imati prava ali i obaveze, i da pokažete kako ste spremni da te obaveze ispunjavate.
Ako ne pokažete kako ste spremni ispunjavati obaveze, ko će vas primiti u EU? Morate iskorijeniti kriminal i korupciju. Jednostavno, imaju pravila koja podrzumijeva ulazak u EU, a ta pravila se moraju poštovati, i morate imati dokaze da ste spremni za to. Većina ljudi su toga svjesni.
Zahvaljujući vama Foča je skinuta sa crne liste međunarodne zajednice. Međutim, povratnici se i dalje žale da gradom slobodno šetaju ratni zločinci. Da li ih vi primjećujete?
-Nije korektno pričati bez argumenata i činjenica. Niko nema pravo nikoga da optuži dok to ne urade nadležne institucije. Imamo Haški tribunal i institucije tužilaštva BiH za saradnju sa Haškim tribunalom. Svaka institucija koja je podnijela pravosnažnu tužbu protiv nekoga, on je priveden. Ako je neko pravosnažno osuđen, ako je vođen proces i ako je oslobođen, onda je on slobodan čovjek. Etiketirati nekog da je ratni zločinac ako za to nemate dokaz, nije korektno i to nema pravo niko da kaže. Fočom se šetaju slobodni građani, koji imaju ista prava i obaveze. Ako je neko kriv, on će odgovarati pred zakonom, prije ili kasnije. To ne može biti stvar pojedinca, ili bilo koje grupe iz reda bošnjačkog, ili srpskog, ili bilo kojeg drugog naroda, da nekog etiketira da je ratni zločinac, ako za to nema dokaza.
Formalno, u RS-u postoji opozicija SNSD-u, ali se često čini da nema opozicije prema Dodikovoj politici. Šta vi mislite?
-Ja moram biti iskren da je opozicija u RS bila u jednoj dosta konfuznoj situaciji. PDP je dugo bila u vlasti, tek je nedavno izašla iz vlasti i prešla u opoziciju. SDS je dugo bio u fazama traženja svog vlastitog puta između Čavića i Bosića. Počeo se u posljednje vrijeme javljati i Kalinić, nakon skidanja zabrane politčkog djelovanja, koji je iz politike udaljen kao predsjednik SDS-a. Očito da je u tim partijama bilo nekih dešavanja što ih je vjerovatno oslabilo, tako da je jedina prava opozicija bio predsjednik SRS-a
Milanko Mihaljica. Ja cijenim da je izborna godina počela i da će se opozicija konsolidovati ako želi da napravi dobar rezultat na narednim izborima. Mislim da će ta prava, konkretna opozicija, početi da djeluje od Nove godine. Vjerovatno su svi u fazi očekivanja da li su moguće ustavne promjene, da li će doći do promjene izbornog zakona, što u mnogo čemu opredjeljuje način i mogućnost djelovanja opozicije i metode toga djelovanja.
SP je podržavala Dodika i u vrijeme kada je on najviše atakovao na vas. Zašto vas vaša stranka nije zaštitila?
-
Ja sam na zadnjim lokalnim izborima, pobijedio na izborima za načelnika opštine Foča, kada su kompletne insituticje vlasti atakovale na mene. Nisam tražio pomoć predsjednika SP-a jer sam shvatio da bi to stvorilo totalnu konfuziju među ljudima, jer se on doživljava kao čovjek koji je potpuno u rukama Dodika. To bi pokazalo slabu snagu i mene ali i SP-a.
Pomoć od SP-a zadnjih godinu dana nisam tražio. Ja sam čovjek koji je radio sam, sa svojim građanima i narodom, u interesu svih, i pobjeđivao sam.
Vi ste jedan od rijetkih koji se usudio da pokrene sudski spor protiv premijera RS ?
-
Ja sam čovjek koji zna da osnovni demokratski princip jeste odgovornost za javno izgovorenu riječ. Ako vi kažete neistinu i ako hoćete da narušite ugled drugog, služeći se neistinama, i ako time prešete granicu klevete i pređete granicu mržnje, onda jednostavno za to morate odgovarati, bez obzira na vaše ime i prezime ili funkciju. To su moji temeljni principi i istina je da sam podnio tužbu protiv Dodika i sav prihod od te tužbe za govor mržnje dati ću djeci s posebnim potrebama u Foči. To pokazuje da sam čovjek koji ima čist i jasan princip i da se ničega ne bojim. Ja sam čovjek koji se opredijelio da se bavi javnim životom na temeljnim principima od kojih ne odustajem. Svako mora da odgovara, bez obzira na ime i prezime, za javno izgovorenu riječ. Jezik mržnje na prostorima BiH mora da prestane. Moj politički san je protjerati mržnju iz ove države i da ovaj narod počne da živi kao sastavni dio evropskog civilizacijskog puta.
Da li je RS demokratsko društvo?
-Po meni ona je na putu da postane demokratsko društvo, ali ona je sada u stanju kvazidemokratije. Prvo, nemate slobodne medije. To su mediji koji pokušavaju da budu slobodni. Imate diktaturu jedne političke partije koja u svom nazivu ima ime pojedinca i sve to kada se stavi u okvir onoga što je uticaj međunarodne zajednice i jedan ustav koji je napravljen u vojnoj bazi Dejtonu, onda možete misliti o kakvoj demokratiji se radi. Ovdje je demokratija tek u začetku i na svima nama je obaveza da joj damo snage i zamaha da ovdje zaživi prava istinska demokratija a na kvazidemokratija.
Da li bi domaći tužioci podigli optužnicu protiv Dodika ako odu strani tužioci?
-Vidite, i tužioci su ljudi od krvi i mesa, i oni imaju svoje potrebe, i oni moraju da zaposle svoje supruge, svoju djecu... Moraju da traže kredit od IRB-a, i moram biti iskren da moje iskustvo nije pozitivno. Čak i tužioci se udružuju u zločinačko udruživanje sa političkim mentorima za obračun sa političkim neistomišljenicima. To sam doživio na svoj koži i apsolutno tvrdim da to nije moguće. Tužioci u BiH i RS nisu u mogućnosti da se odupru političkim moćnicima i mafijaškoj strukturi koja ih okružuje. Oni nikada ne bi mogli podnijeti bilo kakvu prijavu protiv bilo kog moćnika bez pomoći stranih tužioca, a moja je želja da strani tužioci i sudije odu čim prije i da na ovim prosotorima zavlada vladavina prava i demokratije.
Za Vas kažu da ste miljenik međunarodne zajendice. Da li vam pomažu ili odmažu te priče i jeste li zaista miljenik međunarodne zajednice?
-Sjećam se riječi kada je SDS bio u sukobu s međuanrodnom zajednicom, koliko su SNSD i SP govorili kako je nužna saradnja s međuanrodnom zajednicom, kako bez toga ne može, kako je SDS na krivom putu. I tada su na krilima međunarodne zajednice, pa i tenkovima, dolazili na vlast i to im nije smetalo. Sada, kada dođete u poziciju da od predsjednika SAD-a dobijete poziv da prisustvujete molitvenom doručku i da vam potpredsjednik najmoćnijih sile na svijetu čestita na onome što ste uradili, oni vam počnu zamjerati na tome. Za mene je to bilo priznanje, a sigurno i svima drugima bi bilo drago kada bi im čestitali. Oni koji drugačije govore siguran sam da ne govore istinu.
Pored Amerike, čestitali su mi i u ambasadama Rusije, Srbije, Francuske..., i ja sam ponosan na takvu saradnju. Odnos predstavnika međunarodne zajednice prema meni je korektan i dobronamjeran, i nemam nijedan razlog da tu saradnju ne nastavim i dalje. Ja sam ponosan na saradnju sa svim ljudima iz međunarodne zajendice, koji su dobronamjerni prema meni i mom narodu.

Navodno, Kusturica planira gradnju ekološkog parka na Tjentištu koji bi bilo sličan Mokroj Gori. Da li vam se obraćao i da li ste svjesni da u vašoj opštini možete dobiti šerifa koji ne poštuje vlast?
-Mislim da su to špekulacije. Apsolutno nema šanse da se u okviru nacionalnog parka Sutjeska, koji je član evroparkova, radi nešto mimo regulacionog plana, ili bilo kakve privatne barake, bez obzira ko bi ih počeo praviti. Nacionalni park Sutjeska je jedna ozbiljna institucija, jedna od najstarijih institucija u oblasti zaštite prirodnih ljepota u Evropi i niko ne može na brzinu bilo šta da tu radi. Postoje regulacioni planovi i sigurno da ja, kao načelnik lokalne zajednice takvo nešto nikada neću dozvoliti, a da za to ne bude široka rasprava i da se o tome ne izjasne svi građani opštine. Svi koji misle da takvo nešto može doći na brzinu oni moraju da znaju kako to neće proći. Svaka ideja, bez obzira od koga dolazila, koja je dobronamjerna, ona će se uzeti u razmatranje. Za sada, bilo kakve ideje, ili poziva od Kusturice za izgradnju nekog etno sela, ili nekog drvenog grada, nije bilo prema opštini Foča ili prema meni, a da jeste sigurno bi javnost bila upoznata. Vjerovatno su to bile špekulacije i razgovori direktora Nacionalnog parka s Kusturicom, bez ikakvog pokrića i mogućnosti da se takav projekat realizuje u bliskoj budućnosti.
INTERVIEW Hedina Tahirović Sijerčić: Borba protiv poniženja mi daje snagu
Interview
: INTERVIEW Hedina Tahirović Sijerčić: Borba protiv poniženja mi daje snagu

Hedina Tahirović Sijerčić je romska književnica i prevoditeljica koja je prije rata na Radio Sarajevu uređivala emisiju na romskom jeziku. Danas živi u Njemačkoj i traži izdavača koji ima interes da objavi prvi bosansko-romski rječnik. Za Žurnal govori o diskriminaciji, jeziku, predrasudama, stidu, izumiranju...

Imate li informaciju koliko mladi Romi u BiH poznaju svoj jezik?

- Oficijelne statistike, barem što se tiče Romske populacije na našim prostorima, su nerealne i neadekvatne. Neoficijelna statistika romskih NGO i Vijeća Roma da u BiH živi 80.000 do 100.000 Roma je takodje neadekvatna jer po mom mišljenju nas Roma je mnogo više nego što i jedna oficijelna i neoficijelna statistika može pokazati ili tvrditi. Ista situacija je što se tiče i statistike o zapošljavanju i o školovanju i o poznavanju maternjeg jezika... Diskriminacija Roma i romske djece, omalovažavanje mog naroda ne samo na našim prostorima nego i na prostorima širom svijeta, jer nas ima u svim državama svijeta, proganjanje, ubijanje doveli su do ukorijenjenog straha tako da se veliki broj Roma ne izjašnjava svojom nacionalnom pripadnošću u želji da sebe i svoju djecu i familiju zaštiti od vjekovnih problema koji su u kontinuitetu i zadnjih godina u uzrastu. Zato je vrlo teško reći koliko mladi pa i stari Romi poznaju i govore svoj jezik. U Bosni i Hercegovini živi više grupa Roma a ja bih ovom prilikom naznačila samo tri velike grupe: bosanska starosjedilačka grupa – grupa sa stalnim mjestom boravka, čergaška grupa – grupa koja se u prošlosti mnogo kretala i nikad nije imala stalno mjesto boravka, i doseljenička grupa sa Kosova. Što se tiče starosjedilačke grupe i ako pripadnici iste govore romski jezik, govori se u užem krugu porodice. Strah od problema koje sam već navela doveli su do toga da se jezik vrlo malo govori, pogotovo na javnim mjestima. Mlade generacije se stide svojih predaka u nadi da će ih zaobići sudbina koju su ovi već doživjeli. U najkraćim riječima jezik odumire, a samim tim i narod. Znači više od polovice pripadnika bih starosjedilačke grupe su postali pripadnici drugih naroda. Bijeli ten im je pomogao da se „sakriju među drugim narodima“ i time su se svjesno odrekli kako svog naroda tako i svog jezika.

Što se tiče čergaške grupe oni su zadržali romski jezik jer su se malo ili skoro nikako miješali sa drugim narodima zbog specifičnog načina života. Naš čuveni romolog Rade Uhlik je svoje radove i rječnike pisao na osnovu govora čergaških Roma za koje je smatrao da govore najčistijim romskim jezikom tzv. Gurbetskim dijalektom kojim govore i starosjedilački bih Romi sa nekim manjim akcentnim razlikama.

Doseljenička grupa Roma sa Kosova govori romkim jezikom. Njihov tzv. Arlijski dijalekat je mnogim bih Romima neshvatljiv a najčešće zbog obostranog nesimpatisanja grupa.

Oni mladi koji govore svojim maternjim jezikom govore ga onako kako su ga naučili u svojim užim familijama. Bosanski jezik govore, pišu i razumiju svi što ne mogu reći i za romski maternji jezik. Romski jezik se u BiH nije nikada učio u školama BiH, na našim prostorima nije nikada bio pisani jezik tako da možemo konstatovati da je romski jezik u BiH govorni jezik.

Da li se dovoljno radi na popularizaciji?

- Mislim da se nedovoljno radi na popularizaciji romskog jezika i naroda uopšte. Malo je onog pozitivnog što se promoviše o Romima. Moje mišljenje je da bi oni Romi koji su postigli dobru edukaciju i koji su postali poznati našoj bih javnosti trebali mnogo više da rade na popularizaciji vlastitog naroda. Međutim, vrlo je teško. Svi Romi govore o diskriminaciji ne-Roma prema Romima a ne govore o diskriminaciji nas samih prema nama samima. Romi koji su završili visoke ili više škole su diskriminirani od vlastitog naroda. Neuki i neobrazovani su se dočepali nekih pozicija i ne dozvoljavaju školovanima prilaz. Ali to nije slučaj i praksa samo u romskom narodu. Takvih primjera ima i među drugim narodima koji žive u BiH. Neobrazovani i nedovoljno obrazovani ignorišu obrazovne, forsiraju Rome iz drugih zemalja u našoj zemlji a naše bih zaboravljaju. Jednostavnim riječima oni manipulišu svojim pozicijma. Školovani Romi ne žele konflikte, žele miran i radan život tako da mnogi ne žele ni da se izjašnjavaju svojom romskom nacionalnom pripadnošću. Nevidljiv je obrazovni i kulturni sadržaj o Romima i za Rome u našoj zemlji.

Postoji li dovoljno literature?

- Literature nikad nije dovoljno. Što se tiče bih romske literature mogu Vam reći da imamo nekoliko romskih pjesnika koji su svoja djela objavili u BiH i u svijetu, međutim ta djela nisu pristupačna ni školama, ni obrazovnim ustanovama, pa čak ni Narodnoj biblioteci.

Nedavno sam završila rad na mojim rječnicima; bosansko-romskom i romsko-bosanskom kao i na englesko-romskom i romsko-engleskom a u toku sam kreiranja lekcija „Učimo romski jezik“ na gurbetskom dijalektu, odn. dijalektu Roma BiH.

Da li je istina da ste vi jedina Romkinja u BiH sa univerzitetskom diplomom?

- Sad se opet vraćam na statistiku: statistika me ne prepoznaje a ja postojim.

Da li sam jedina ne mogu Vam reći, ali znam da sam jedina izjašnjena Romkinja.

Čemu možete zahvaliti vaše obrazovanje?

- Moje obrazovanje mogu zahvaliti prije svega mom rahmetli ocu Dervišu Tahiroviću.

Zatim mogu zahvaliti svojoj jakoj urođenoj volji i ustrajnosti u onome što započnem da radim, bez obzira na prepreke i probleme koje život sam donosi.

Već jako dugo ste jedina visokoobrazovana Romkinja. Kako je moguće da to do danas nije promijenjeno?

- Već sam Vam rekla, vjerovatno je medju Romima još mnogo visokoobrazovanih Romkinja, ali se skrivaju pod okriljem drugih naroda a ne svog vlastitog. Na ostalim Romkinjama je da se izjasne, ukoliko žele i ukoliko se ne stide ili plaše i ukoliko su univerzitetski obrazovane, svojom nacionalnom pripadnošću.

Koliko su danas jake predrasude prema Romima u BiH?

- Pa vi živite u BiH i vi to dobro znate.

Kako ste se vi borili protiv njih?

- Kao i moj otac. Otac je radio, svojim rukama zarađivao hljeb za familiju, školovao nas je i učio da smo ponosne na ono što je naše. Stalno je govorio „Ja sam Rom ko grom“, a vi ste moja djeca i vi morate biti takve. Nas je pet sestara i jedan brat. Otac je svima dokazao da Rom može da bude uspješan, da čestito radi i gaji svoju djecu. Ja sam nastavila ono što je moj otac započeo: htjela sam da moj otac bude ponosan na mene. I nadam se da sam uspjela. Boljelo me je ono što je i mog oca boljelo: poniženje. Borba protiv poniženja mi daje snagu.

Da li ste zadovoljni radom udruženja Roma u BiH?

- Ovo pitanje je vrlo teško. Ja ne živim u BiH, povremeno dolazim u Sarajevo moj rodni grad. Na internetskoj mreži Roma BiH kao i na internacionalnoj sam priključena tako da dobivam informacije. Ono što sam vidjela i što znam u posljednjih nekoliko godina ne mogu reći da sam zadovoljna. Korupcija i manipulacija je prisutna u BiH na svim poljima a ona ne zaobilazi ni Rome.

Prema vašim informacijama, da li se novac namijenjen romskoj populaciji ispravno usmjerava?

- Vjerovatno da. Romski narod je toliko ugrožen da je vrlo teško postaviti prioritete jer svi problemi vezani za romsku populaciju su prioriteti.

Prije rata ste na radiju uređivali emisiju za Rome. Trenutno ne postoji sličan program u BiH. Da li ste razmišljali o nastavku tog rada?

- Svakako da sam razmišljala. Medjutim, kako stvari stoje ne postoje finansije pri državnim medijima koji bi pokrivali troškove rada takve vrste. Ja sam voljna raditi i radio i TV emisije za Rome i na romskom i na bosanskom jeziku, ali u ovom slučaju samo moja volja nije dovoljna. Ja moram živjeti a da bih mogla živjeti moram biti plaćena za svoj profesionalni rad.

Pripremili ste bosansko-romski rječnik. Da li ste ga nudili izdavačima i kakve su reakcije?

- Moj rječnik je pripremljen. Nedavno sam dobila informaciju od Federalnog Ministarstva za obrazovanje i nauku da su voljni štampati moj rječnik tj. njegovo prvo izdanje. Isto tako i Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ i gospodin Jovan Divjak su zainteresovani za izdavanje istog. Konkretnih i finalnih informacija po tom pitanju još uvijek nemam.

Šta je, po vašem mišljenju, najvažnije da se učini za bolji položaj Roma u BiH?

- Mislim da je neophodno obezbijediti stambene uslove i da se mnogo više radi na školovanju Roma, kako djece tako i odraslih ne samo na bosanskom jeziku nego i na romskom jeziku.

Pišete li nove romske priče i da li teme možete pronaći i u Njemačkoj?

- Svakako da i dalje pišem a teme se mogu uvijek pronaći. Već sam Vam rekla da Romi žive u cijelom svijetu i bez razlike na razlike u dijalktima mi svi govorimo jedan romski jezik i, kada to želimo, svi se vrlo dobro razumijemo. U svakom Romu i u svakoj romskoj kući možete pronaći temu za pisanje.


Bibliografija Hedine Tahirović Sijerčić

- Like water (Sar o Paj), antologija pjesama na engleskom i romskom jeziku, urednik i co-autor, International Writers Asociation, Chandigarh, Indija, 2009.

- The European Constitution in Verse (co- autor) na engleskom jeziku, Passa Porte, Brisel, Belgija, 2009.

  • Kako je Bog stvorio Rome ( ilustrovana priča za djecu) na engleskom, romskom, mađarskom i njemačkom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2009.

  • Neobična familija (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Romski princ Phenga (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Romske narodne priče (za odrasle), na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

  • Parno them, kotorvalo them (Bijeli svijet, šareni svijet Šime Ešića), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Hasanaginca Vahide Šeremet (drama u devet slika), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Ciknoro Princo (Mali princ), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) na bosanskom i romskom jeziku, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

  • Dukh-Pain, (Bol), zbirka pjesama na romskom i engleskom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2008.

  • Romany Legends, (Stare romske priče) na engleskom i njemačkom jeziku, Turnshare, London, Velika Britanija, 2004.

  • Na dzanen aver, gova si amaro dzuvdipe“, (Nismo naučile, tako smo živjele) prijevod sa bosanskog na romski jezik, Medica Zenica, Bosna i Hercegovina, 2001.

  • Romano Lil, glavni i odgovorni urednik i co-autor, magazin za Rome na engleskom i romskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre Toronto, Kanada, 1998-2000.

  • Canadian Romani Pearls, (Kanadski romski biseri), urednik i co-autor na romskom i engleskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre, Toronto, Kanada, 1999.

  • Ilmihal, početnica – islamska religija, prijevod sa srpskohrvatskog na romski jezik, El-Kalem, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1995.

  • Scenario – dva dokumentarna TV filma “Karankoči-Koči” i „Romi danas“ 

(zurnal.info)
VAHID HALILHODŽIĆ: Bolji smo od Portugala!
Interview
: VAHID HALILHODŽIĆ: Bolji smo od Portugala!
Vahid Halilhodžić, selektor reprezentacije Obale Slonovače, igračka i trenerska legenda, za Žurnal govori o reprezentaciji, historijskoj utakmici protiv Portugala, šansama

Žurnal: Da li ste upoznati sa dešavanjima u Portugalu i kako komentarišete poraz reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Gledao sam utakmicu i sigurno je da kada govorimo o utakmici u Portugalu da se radi o jednoj nesreći, nikako o neznanju. Velika šteta je što rezultat barem nije neriješen jer bi prednost u uzvratu bila u potpunosti na našoj strani. Momci su zaslužili minimalno da postignu jedan gol. Ovakav rezultat ima i stranu koja nije skroz loša – primorava na neophodan oprez.

Žurnal: Imamo li pravo nadati se uspjehu u Zenici?

Vahid Halilodžić: Naravno. Proći će ekipa koja bude psihološki bolje pripremljena. Psihologija će u Zenici donijeti prevagu. Utakmica će biti vrlo teška, da bi se prošlo morat će se izgarati na terenu svih devedeset minuta, a ostati hladne glave do kraja. Ja mislim da će Bosna i Hercegovina pobjediti u Zenici.

Žurnal: Da li je u interesu FIFA-e prolazak Portugala?

Vahid Halilodžić: Uvijek postoji neki interes, uvijek nešto ima. Međutim, radi se o važnoj utakmici na kojoj je teško napraviti nešto takvo. Logično je da ukoliko imate negdje nekog delegata da će navijati da prođe njegova reprezentacija.

Žurnal: Bosna i Hercegovina je oslabljena neigranjem Elvira Rahimića, Samira Muratovića, kapitena Emira Spahića, a neizvjestan je i nastup Zvjezdana Misimovića. Hoće li to biti odlučujući faktor na meču u Zenici?

Vahid Halilodžić: Neigranje igrača sa velikim karijerama i iskustvom velikih utakmica jeste hendikep ali i nije nikakav odlučujući faktor. Bosna i Hercegovina u timu ima još dovoljno kvalitetnih fudbalera koji mogu obezbjediti plasman u Južnu Afriku. U našoj reprezentaciji imamo igrače koji mogu biti nosioci igre i pobjediti ovu utakmicu a imaju pravo nastupa. Važno je da se igrači pripremaju u miru, bez smetnji i opterećenja. Samo tako pripremljeni igrači mogu pružiti maksimum protiv respektabilnih ekipa kakav je Portugal.

Žurnal: Da ste Vi na mjestu selektora u ovom trenutku, da li biste u Zenici napali Portugalce od početka ili...?

Vahid Halilodžić: Ja nisam selektor tako da ne mogu o tome ni govoriti. Ali, sigurno znam da reprezentativci Bosne i Hercegovine znaju da mogu pobijediti onoliko koliko je dovoljno da prođu Portugal. Oni će sigurno i pružiti toliko. Znamo koliko za igrače znači igranje na Svjetskom prvenstvu, kakva je to promocija igrača i koliki je to uspjeh tima. I za jednu državu je najbolja reklama učešće na Svjetkom prvenstvu. Reprezentativci Bosne i Hercegovine to znaju i oni će, vjerujem u to, ostvariti taj cilj.

Žurnal: Poruka za navijače reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Navijači moraju bodriti ekipu od početka do kraja utakmice bez obzira na to šta će se dešavati na terenu. Trebali bi mi prvi postići gol, to bi rasteretilo igrače. Međutim, kako god stvari krenu na terenu, podrška navijača uvijek može okrenuti situaciju u našu korist i donijeti pobjedu.

Hilmo Neimarlija: Sabor IZ se stavio na stranu onih koji razgrađuju državu
Interview
: Hilmo Neimarlija: Sabor IZ se stavio na stranu onih koji razgrađuju državu

Poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH Hilmo Neimarlija bio je dva puta predsjednik Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i sačinio je važeći Ustav IZ. U intervjuu za magazin 60 minuta Neimarlija je više nego argumentirano kritizirao posljednje reakcije Sabora povodom shema Antikorupcijskog tima, političke istupe reisa Mustafe Cerića i zloupotrebe religije za osobne promocije. Žurnal u cjelosti prenosi transkript ovog izvrsnog intervjua.

 

Gospodine Neimarlija, vi ste jedan od autora Ustava Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, svojevremeno ste bili predsjednik Sabora Islamske Zajednice, zanima me kako tumačite posljednje sheme koje su navodno procurile iz antikorupcionog tima OHR-a? Posebno me zanima kako komentirate žestoku reakciju Sabora Islamske zajednice u kojoj se priziva antiamerikanizam i pominje navodna islamofobija pojedinih visokopozicioniranih diplomata u Bosni i Hercegovini. To je posebno važno zbog toga što Sabor i nije na adekvatan način raspravljao o toj temi, a uvrštena je u zaključke sa posljednjeg Sabora.

- Shema koja je predstavljena, očigledno je u mnogome sporna, po svome sadržaju ali i nejasna po svojoj prezentaciji. Ona je objavljena kao neoficijelni dokument OHR-a i utoliko je i reakcija Sabora iznenađujuća, a ja bih rekao i formalno sporna, kao što je sporna u svojim učincima. Naime, nije ni uobičajeno ni normalno da jedna institucija općeg dobra, važna institucija kao što je Sabor, reagira i određuje se prema drugoj instituciji, važnoj institciji općeg dobra kao što je OHR, na temelju priloga u jednom privatnom mediju.

Koga Sabor zapravo na ovaj način štiti, u ovoj formi? Već smo rekli da nije bilo adekvatne rasprave... Da li štite pojedince sa sheme, Islam, kompletan bošnjački narod kako to predstavljaju, Islamsku zajednicu?

- Ja ne znam da li je bilo rasprave. U svakom slučaju, ako nije bilo onda je to utoliko iznenađujuće, kao što je za mene iznenađujuće da, recimo, prije reagiranja Sabora ni vođstvo Sabora ni reisulema, koji ima i nastoji da ima vrlo intenzivne komunikacije sa predstavnicima međunarodne zajednice, nisu zatražili nikakvo obavještenje predstavnika OHR-a. A sama reakcija Sabora je poprilično nevjerodostojna s obzirom i na to koga se zapravo njome štiti. Po Ustavu Islamske zajednice, Rijaset je dužan da štiti vjerska prava muslimana i ako je Sabor preuzeo tu ulogu onda je bio nekonzistentan, nevjerodostojan, jer gdje je bio ranije kada su, recimo, bila ugrožavana prava, kada se kriminaliziralo druge istaknute ličnosti Islamske zajednice. Evo, navest ću primjer profesora Mustafe Spahića koji je svakako jedna od najslobodoumnijih, ali i najčasnijih i najzaslužnijih ličnosti u Islamskoj zajednici, koga se nedavno brutalno kriminaliziralo i na to nisu reagirali ni Rijaset pa ni Sabor. S druge strane, ako je Sabor preuzeo ulogu da štiti Bošnjake koji su izloženi kriminaliziranju, mada za to nema izvorni legitimitet ni institucionalni legalitet i tu nemamo baš punu vjerodostojnost. Jer, gdje je bio kada su te iste ličnosti koje se nalaze na shemi kriminalizirane na mediju koji je tu shemu objavio, ali i u drugim medijima.

ISLAMSKA ZAJEDNICA NIJE ISTO ŠTO I BOŠNJAČKI NAROD

Mislite na ličnosti iz politike, dakle sa izbornim legitimitetom?

- Ne mislim samo na ličnosti iz politike, mislim i na ličnosti iz Islamske zajednice počev od reisuleme Mustafe Cerića i predsjednika Sabora Edhema Bičakčića, koji su u vrijeme alijanse na stranicama tog medija bukvalno kriminalizirani. Međutim, ovdje se radi o jednoj ozbiljnijoj, ja bih rekao nevjerodostojnosti, odnosno nekonzistentnosti. Naime, ako je neutemeljeno i neargumentovano kriminaliziranje reis- ul- uleme, kriminaliziranje muslimana, a može se govoriti o tome jer reis- ul- ulema predstavlja zajednicu muslimana, onda je po istoj logici puno veće pravo da se pripisivanje internacionalnog terorizma izabranom bošnjačkom članu predsjedništva, koji je politički i državni lider Bošnjaka, Harisu Siladžiću, razumijeva kao pripisivanje terorizma svim Bošnjacima. Haris Silajdžić je na izborima dobio 63 posto glasova Bošnjaka koji su izišli na izbore. Pokušajte zamisliti situaciju na predstojećim izborima u Hrvatskoj da jedan od kandidata dobije dvotrećinsku većinu glasova, koji bi to bio legitimitet.

Teško je to vjerovati...

- Naravno, teško je to vjerovati, međutim ko u drugom krugu dobije većinu glasova bit će legalan i legitiman. Na primjer, Boris Tadić, koji je tijesno pobijedio u drugom krugu, i svaka priča o terorizmu i svako pripisivanje nekog terorizma Tadiću podrazumijevalo bi se kao pripisivanje terorizma cijelom srpskom narodu i Srbiji. Nedavno su neke šovinističke asocijacije iz Republike Srpske optužile Silajdžića za internacionalni terorizam i reagirala je ambasada Sjedinjenih Američkih Država svojim saopštenjem kojim je to žestoko opovrgla. Nisu reagirali ni Rijaset ni Sabor Islamske vjerske zajednice.

Dakle, na osnovu ovoga što ste kazali, može se zaključiti da je mnogo šansi propušteno. Smatrate da su Sabor Islamske zajednice i Rijaset propustili mnogo prilika u prethodnom periodu da reagiraju na adekvatan način, kada su se prozivale pojedine ličosti. Šta znači to? Ponovo se vraćamo na pitanje – koga na ovaj način štiti Sabor Islamske zajednice?

- Da bih odgovorio na to pitanje, dužan sam prije svega objasniti šta se postiže ovom reakcijom, prije svega neprimjerenom, formalno neutemeljenom reakcijom Sabora Islamske zajednice. Njome se Sabor direktno stavio u funkciju sudjelovanja i uključio u aktuelne političke sukobe koje imamo oko butmirskog procesa i karakterom reagiranja, odnosom prema OHR-u i prema visokom dužnosniku Sjedinjenih Američkih Država u kancelariji OHR-a, koja je institucija koja pripada ustavno-pravnoj konstituciji naše zemlje, Sabor se objektivno stavio na stranu onih koji su za destruiranje OHR-a, njegovo zatvaranje, ograničavanje ili čak isključivanje učešća stranaca a posebno Sjedinjenih Američkih Država u aktuelnim političkim procesima u našoj zemlji. Konačno, time što se Sabor obratio članicama PIC-a a ne organima države Bosne i Hercegovine, koja je zakonski partner OHR-a, zaobišao je državu i na taj način se stavio također na stranu onih koji relativiziraju i nastoje razgraditi i u svakom slučaju umanjiti ulogu države Bosne i Hercegovine.

Vjerujem da ćete se složiti, gospodine Neimarlija, da je nedavno Cerićevo TV prizivanje supruge gospodina Raffi Gregoriana zaista dno dna. Vjerovatno ste sa posebnom pažnjom to pratili, posebno što to dolazi od vjerskog poglavara koji mnogo putuje i diči se vrijednostima multikulturalnosti kada napusti ovu zemlju. Podsjećam da je svojevremeno Milorad Dodik na identičan način vrijeđao gospodina Gregorijana prizivajući mu „suprugu Sarajku i kuma muslimana“. Očigledno da i Ceriću i Dodiku u ovim situacijama smetaju iste stvari. Nekad su to supruge, nekad kumovi, ali očigledno je da se radi o neskrivenom šovinizmu.

- Ne bih, naravno, komentirao politički diskurs Milorada Dodika, al' ne bih ni prihvatio vašu karakterizaciju iskaza reis- ul- uleme Cerića. Prije svega, njegov iskaz niti je dovoljno precizan, nit' je tako jasan da bih ga ja na taj način karakterizirao i komentirao bez prisustva njega. Da je ovdje reis-ul-ulema Cerić, vrlo rado bih razgovarao s njim i zajedno s njim potražio rješenje toga što je on htio da kaže. Međutim, kazat ću sljedeće, u našoj tradiciji nije da se ljude javno proziva zbog njihovog privatnog ili porodičnog života. Ljudi koji hoće da ih se drži odgovornim prema drugim ljudima ophode se tako da u njima vide ličnosti koje su odgovorne za svoje postupke i za ono što rade. Zapravo, objektivno i od reis- ul- uleme se očekuje da ljudima sudi na temelju onoga što oni rade ili ne rade, odnosno onogo što čine ili ne čine.

Izjava je otprilike glasila „znamo s kim je on oženjen, želimo mu sretan brak, oženjen je sa Olgom...“ i tako dalje, i to implicira ovo što sam upravo govorio. Ipak, ja apsolutno uvažavam i vaše mišljenje. Gospodine Neimarlija, da li je Islamska zajednica jednaka kompletnom bošnjačkom narodu, odnosno da li su Islamska zajednica i bošnjački narod jedno tijelo? Da li svaka kritika na pojedino lice iz Islamske zajednice, dakle na ljude sa imenom i prezimenom, automatski znači islamofobiju, udbaške metode, napad na kompletan jedan narod?

- Ne mogu sa par rečenica odgovoriti na ovo kompleksno pitanje, ali krenimo redom. Prvo, naravno da Islamska zajednica nije isto što i bošnjački narod. Po njenom ustavnom uređenju Islamska zajednica je zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, muslimana Bošnjaka u dijaspori i svih onih koji je priznaju kao svoju. Naravno, Bošnjaci čine pretežnu većinu pripadnika zajednice, ali u njoj imamo i Albanaca, Turaka, Arapa, Roma, pripadnika vjerovatno i nekih drugih naroda. To što je kod nas religija bila vododjelnica etničkog diferenciranja poznata je stvar i razumljivo je da je Islam i kao vjerska i kao kulturna sila oblikovao bošnjački individualitet ili bošnjačku posebnost u odnosu na Srbe i Hrvate, naše prve komšije u ovom etničkom smislu, kao što je bošnjačka vjernost zemlji Bosni i bosanskom jeziku odredila naš odnos i našu posebnost u odnosu na Turke, Albance i druge muslimanske narode s kojima smo povjesno bili u doticaju. Znači, da među Bošnjacima pored muslimana imamo i agnostika, deista, ateista, vjernika koji nisu integrirani u Islamsku zajednicu, imamo čak i pripadnika nekih protestantskih sljedbi. Međutim, kada Islamska zajednica na neki način preuzima pravo predstavljanja Bošnjaka, objektivno se u današnjim okolnostima, proizvodi dvostruka šteta. S jedne strane, time se produžavaju ili podhranjuju iluzije onih koji još uvijek vjeruju da mogu negirati ili poništiti nacionalni identitet i politički subjektivitet bošnjačkog naroda i da nas mogu vratiti u nekakvo stanje u kojem ćemo biti samo vjerska skupina. To je jedna šteta, jer se pothranjuju te iluzije koje su doista iluzije. S druge strane, proizvodi se zapravo zbrka o ulogama, moćima, utjecajima koje odgovorni ljudi u Islamskoj zajednici imaju. Politički se angažiraju ljudi koji nemaju izborni politički legalitet i političku odgovornost, i samim tim oni koji to trebaju da rade i donose odluke pribjegavaju tome da se vjerski predstavljaju i vjerski promoviraju. Naravno, i predstavnici međunarodne zajednice su pogrešno doprinijeli miješajući to dvoje.

 VJERA JE POSTALA ROBA KOJOM SE TRGUJE

Svaka kritika upućena konkretno reisu Ceriću se proglašava islamofobijom, ili svako ukazivanje na neki problem unutar Islamske zajednice kao što je, recimo, pljačka novca namijenjenog za gradnju džamije u Bihaću proglašava islamofobijom i napadanjem kompletnog Islama. Ima li zloupotrebe vjere, zaklanjanja iza vjere, u ovom slučaju zaklanjanja iza Islama, u Bosni i Hercegovini.

- Dakle, komunistički sistem, za koji su mnogi ljudi vjerovali da će trajati milion godina, propao je između ostalog zato što nije bio spreman da podnosi kritiku, da podnosi drugo mišljenje, i pored svih dobrih strana koje je imao. Jugoslavenski, naš sistem, koji je bio puno otvoreniji u odnosu na neke druge evropske socijalističke sisteme ni sam nije mogao to prevladati. I on je bio opterećen tom nesposobnošću da čuje drugo mišljenje, da poštuje, da uvaži, da podnese kritiku. Naravno, zato što je u religiji, u vjerskim zajednicama, vjeri, vidio neku vrstu alternative, neku vrstu kritičkog ogledala. Gurao je i vjeru i religijske manifestacije u privatnost i izvan ovih formi društvenog života. Naravno, nije se zabranjivala vjera, ali je gurana malo više u tu privatnost. Kada se dogodila promjena, kada je nahrupila stvarna demokratija i kada je nahrupila religija iz tih margina u društveni život, po principu klatna dogodilo se to što se dogodilo da su sad i vjera i ljudi vjere odjednom dobili na značenju koje im je bilo ranije uskraćivano. Međutim, u svim zemljama bivše Jugoslavije, izuzev recimo Slovenije, ni u jednoj još uvijek nije uravnotežena na valjan, novi način uloga religije i ljudi vjere u smislu harmoniziranja ne samo odnosa među religijama i odnosa među narodima, nego i harmoniziranja etničke, religijske i socijalne pripadnosti. Sekularizam se kod nas još uvijek krivo razumijeva na području cijele Jugoslavije. Sekularizam se razumijeva kao ateizam i antiteizam. Sekularizam nije ni ateizam ni antiteizam, nego je medij, doktrina, politički model uravnoteženja odnosa u kojima religija može da igra svoju ulogu, vjerska pripadnost, socijalna pripadnost, klasna, staleška, itd. To se kod nas još uvijek nije dogodilo, i to je impliciralo još uvijek manihejsku revolucionarnu logiku, pa su oni ljudi kojima se između ostalog u doba komunizma uskraćivalo pravo da budu uopće u pravu, sada odjednom kada su postali važni, mislim na ljude vjere, dozvolili su sebi da budu potpuno u pravu i da nikako ne mogu biti u krivu. Tužna je, naravno, činjenica kada se utemeljene kritike loših postupaka funkcionera Islamske zajednice a priori odbacuju i tumače kao napad na islam i na Islamsku zajednicu. Ali je isto tako tužna činjenica da ni mediji sa svoje strane nisu uznastojali da se izbjegne manihejska, revolucionarna logika iz bivšeg sistema na način da se razlučuje dobronamjerna, odnosno utemeljena kritika postupaka vjerskih ličnosti, konkretnih događaja, konkretnih kršenja stvari, konkretnih pogrešnih odluka u svjetovnim stvarima koje zahtijevaju i dopuštaju različitost, već se pribjegavalo, i nažalost još uvijek se pribjegava suđenju ljudi umjesto njihovim postupcima, suđenju zajednici umjesto njihovim predstavnicima. Tako imamo jednu vrstu fronta, što je još gore, na jednoj strani medije koji nekritički sve hvale kad su vjerske zajednice u pitanju, kad je u pitanju Islamska zajednica. Onda prosječan medijski korisnik usluga i prosječan, u ovom slučaju, pripadnik Islama ima dojam da živi u vremenu nekakvog rata medija koji se bore za Islam i medija koji se bore protiv Islama. A nema nikakve dvojbe da se radi o teškim nesporazumima, i također, da je Islamska zajednica dužna po svom ustavu ne samo da čuva vjerodostojnost islamskih ustanova, nego da čuva autoritet institucije od osporavanja, od ugrožavanja, od skrnavljenja. Ona je itekako dužna da te vrijednosti islama, Islamske zajednice, simbole vjere, ustanove vjere čuva od njihovog privatnog, stranačkog, partikularnog i svakog drugog prisvajanja zarad stranačkih, pojedinačnih i drugih interesa. Imamo to također na sceni. Ja vrlo odgovorno, vrlo promišljeno tvrdim da danas vjeru ne ugrožava niti političko poricanje niti društveno izguravanje iz javnog života, već pretjerano društveno eksponiranje, a posebno nešto što ne bih imenovao zloupotrebom, nego pretvaranjem vrijednosti vjere, kao nečega do čega ljudi doista drže, u potrošački materijal, u robu kojom se trguje i u sredstva osobne ili neke kolektivne promocije. Imam ilustraciju od prije nekoliko dana kada jedan divan čovjek, po mojim osjećanjima dobar i uspješan musliman, kaže mi: “Kada mi čovjek kaže Allah mi je svjedok, odmah posumnjam u njegove namjere”. Od tog prizemnog plana rabljenja vjere, potpunog sviđanja prizemnih računa, do ovih suprspektakala koji su kao vjerski a u kojima nema niti vjerskih sadržaja, koji negiraju estetiku vjere, njenu unutarnju intimu, dešava se to konzumentsko korištenje i zlorabljenje vjere.

Ovo je jedan od vaših rijetkih TV nastupa, vi se rijetko pojavljujete na televiziji. Ima li neki poseban razlog za to?

- Bit ću iskren. Zato što, mada sam u političkom životu, nikad nisam uspio da u sebi prevladam intelektualca koji ima sumnje, koji stvarima ne presuđuje jednostavno, koji pokušava da probleme misli. Nažalost, u nas politika i politička praksa ne dopuštaju kritičko i političko mišljenje. Bio sam prije nekoliko mjeseci, zajedno sa kolegama iz dviju naših komisija u Švicarskoj, na najboljem seminaru na kojem sam učestvovao od kako sam poslanik i svi smo se osvjedočili da između ostalog, jedno od obrazloženja uspjeha Švicarske kao zemlje i uspjeha švicarske politike leži u tome što oni insistiraju na permanentnom povezivanju političkog mišljenja i političke prakse. To je jedan odgovor, dakle, čime se ja bavim kad čitam knjige i promišljam probleme. Mi zapravo imamo na sceni da biti političar danas kod nas ponajprije znači biti kriv, biti osuđen, treba se opravdavati.

(zurnal.info/60 minuta)

Intervju ALEKSANDAR STANKOVIĆ: Rekao sam Kusturici da je srpski nacionalist
Interview
: Intervju ALEKSANDAR STANKOVIĆ: Rekao sam Kusturici da je srpski nacionalist

Intervju Aleksandra Stankovića sa Emirom Kusturicom sniman danas na Mokroj Gori za emisiju Nedjeljom u 2 prekinut je nakon nekoliko pitanja koja se kontroverznom režiseru nisu svidjela. Na Stankovićevo pitanje o Kusturicinom druženju sa Slobodan Miloševićem tokom granatiranja Sarajeva ovaj je odgovorio da je to morao. Sljedeće pitanje o poređenu režiserove izjave kako su ljubavne poruke Miloševića upučene njegovoj supruzi Miri iz haške sudnice dirljive i može li ih porediti sa porukama Adolfa Hitlera Evi Braun isprovocirala su Kusturicu a traženje objašnjeje podrške haškom osuđeniku Anti Gotovini bila su mu dovoljna da prekine snimanje i nakon četrdesetpetominutne galame na ekipu HRT-a oduzme snimljene kasete. Stanković za Žurnal kaže da je mogao pretpostaviti prekid intervjua ali nikako siledžijsko ponašanja svog sagovornika.

Čime ste tačno isprovocirali Kusturicu pa je prekinuo snimanje?

- Konkretno pitanjima o njegovom nacionalizmu i odnosu sa Miloševićem, zašto štiti Ratka Mladića, ta pitanja su ga iživcirala.

Da li je Kusturica bio drzak?

- Nije. U toku intervjua je bilo sve uredu. Intervju je bio kao i svaki drugi , digresija, izjava, pitanje, odgovor i tako dalje. Tako, poslije intervjua je bio veoma drzak, svašta nam je izgovorio, 45 minuta nas je držao i verbalno maltretirao i uzeo nam snimljeni materijal.

Znači, bukvalno Vam je silom uzeo kasete?

- Doslovice je bilo tako. Na početku nismo dali ali poslije 45 minuta smo mu dali kazete da bi se izvukli odatle. Ne mogu reći da je bilo fizičkog nasilja, toga nije bilo, ali je bila rečenica: kazete na sunce pa onda možeš otići.


Kusturica je za RTV Srbija izjavio da ste Vi zaboravili kasete?

- Čujte, može on svašta izjavljivati.


Tvrdi da će Vam u ponedjeljak vratiti kasete.
Vjerujete li mu?

- Ne vjerujem.


Jeste li očekivali ovakvo nešto?

- Ne, mislim, očekivao sam da može doći do prekida intervjua ali ne i do maltretiranja poslije toga. Očekivao sam da čovjek može odreagirati premda smo on i ja razgovarali ranije i sve je proteklo u najboljem redu. Čak sam u tom razgovoru rekao da ja mislim da je on srpski nacionalista. On je rekao da to nije ali da o tome možemo razgovarati u emisiji. Rekao je sva pitanja su dozvoljena, ja imam potrebu objasniti hrvatskoj javnosti o čemu se radi i završilo je tako kako je završilo.


Koliko ste dogovarali intervju?

- Dogovaramo se od proljeća. On je već u proljeće rekao da može, međutim, tada ja nisam mogao. Tako da smo sada napravili, odnosno nismo.


Poznati ste kao uporan novinar koji postavlja škakljiva i provokativna pitanja. Pretpostavka je da je i on znao za to. Zašto je po Vašem mišljenju uopšte pristao na intervju ako nije bio spreman da odgovara na takva pitanja?

- To sam ga i ja pitao i on mi je doslovice odgovorio: ja nisam znao ko si ti. Nisam se dobro informirao.


Šta ste ga još željeli pitati?

- Trebali smo razgovarati o tom njegovom identitetu, o tome što se on pronašao u pravoslavlju. Ja protiv toga nemam apsolutno ništa ali trebali smo razgovarati o tome. O njegovoj religioznosti, o filmu koji snima, šta će raditi ubuduće. Bilo je tu dosta tema za razgovor i imao sam, ja mislim, tema za dvije emisije, ali eto...


Ako nekim čudom pristane na novi intervju ili nastavak ovoga da li će te pristati?

- Ne bih imao ništa protiv. Na neutralnom terenu.


Čini li se Vama da Kusturica u posljednje vrijeme često mijenja priču, da se dodvorava?

- On je imao potrebu da dokaže hrvatskoj javnosti da nije to za što se izdaje, međutim, mislim da je izabrao najgori način da to pokaže. On je prije intervjua govorio da želi hrvatskoj javnosti objasniti da on nije četnik sa nožem u zubima, međutim, nije pokazao da je četnik ali je pokazao da je osoba sklona nasilju.

(zurnal.info)

Monja Šuta - Hibert: Festival Pravo ljudski oslobađa kulturu
Interview
: Monja Šuta - Hibert: Festival Pravo ljudski oslobađa kulturu

Od 12. do 16. novembra u Sarajevu će biti održan Pravo ljudski, festival dokumentarnog filma o ljudskim pravima. U toku četvrtog po redu festivala bit će prikazano 19 dokumentarnih filmova a publika će biti u prilici da nakon projekcija razgovara sa autorima. Novitet u sklopu festivala je Zoom Rights festival kao i  konkurs za najbolju Pravo ljudski fotografiju namijnjenu isključivo srednjoškolcima. Povodom svega toga razgovarali smo sa izvršnom direktoricom festivala Monjom Šuta - Hibert.


 

Šta je tema ovogodišnjeg Pravo ljudski film festivala?

- Osnovni razlog postojanja Filmskog festivala o ljudskim pravima jeste želja da se u javnom prostoru građanima omogući pristup recentnoj dokumentarnoj produkciji koja svojom tematikom može podsticajno djelovati na produbljivanje javnog diskursa o ljudskim pravima. Stoga klasičan tematski okvir ne postoji, već je koncept našeg djelovanja utemeljen na ideji da se informacije o svijetu u kojem živimo, oblikovane i predstavljene uspjelim dokumentarnim osvarenjima, ponude javnosti. Obzirom da se društveni prostor generira kroz dijalog, komunikaciju i slobodnu razmjenu ideja, Pravo ljudski svojim postojanjem pokušava da izbjegne svaku vrstu komercijalizacije. Stoga je ulaz na sve naše projekcije slobodan. Namjera nam je pokazati kako pristup kulturnom dobru, u ovom slučaju filmovima, ne mora nužno konotirati tržišnu eksploataciju proizvoda kulturne industrije.

S kojim poteškoćama se susreće vaš tim kada odluči da se na festivalu prikaže neki od aktuelnih svjetskih dokumentarnih hitova?

- Kao što se može pretpostaviti, problem prava na prikazivanje filmova iz našeg programa je uvijek vezan za pregovaranje sa producentima i distributerima s obzirom na prilično visoku tržišnu cijenu dokumentaraca. Osim toga, svakako treba imati u vidu da je gotovo na svakoj našoj projekciji prisutan reditelj/ica ili protagnoist/ica filma, što onda usložnjava čitav koncept budući da gostima treba osigurati adekvatne uvjete boravka u Sarajevu za vrijeme trajanja festivala. Ukoliko još želite da animirate javnost o tome što radite, da imate adekvatnu promotivnu podršku, onda sigurno postaje jasno kako pred malobrojnim timom entuzijasta koji održavaju ovu ideju živom već četvrtu godinu stoje mnogobrojni izazovi da čitav događaj bude isplaniran i realiziran na profesionalan način. Mi nemamo velika budžetska sredstva i nastojimo svoje ambicije prilagoditi uvjetima u kojima radimo i ne tražimo, niti molimo za podršku one koji ne osjećaju bliskost sa uvjerenjima koja nas podstiču da filmsku kulturu otvorimo onima koji je znaju cijeniti.


Na redu je četvrti festival, kakvi su dojmovi sa tri prethodna?

- Festival je inicijalno zamišljen kao podrška magistarskom studiju ljudskih prava i dekratije u Jugoistočnoj Evropi koji organizira Centar za postdiplomske interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. Međutim, nakon prve dvije godine, odlučili smo se otvorenije ući u javni prostor Sarajeva jer smo osjetili da postoji izvjestan širi interes za ono što radimo. Tako je npr. posjeta prošle godine bila znatno veća, čak bih rekla da je premašila naša očekivanja. To nam je, naravno, bio još jači podstrek da ove godine u programu imamo još veći broj dokumentarnih filmova.

Ko gleda dokumentarne filmove na festivalu o ljudskim pravima, na kojem nema crvenog tepiha, glamura, kupovine ulaznica ni VIP propusnica?

- Dokumentarni film je već odavno također prilično velika industrija. Stoga ne mislim da je ovaj žanr sam po sebi lišen publike koja je naviknuta da gleda isključivo filmove komercijalnog karaktera. Međutim, kako sam već napomenula, naš cilj je ponuditi slobodan pristup filmu te na taj način skrenuti pažnju javnosti kako se kvalitetna filmska ostvarenja mogu predstavljati građanima, a pri tome ne ograničavati pristup informacijama, bilo visokim cijenama ulaznica, bilo VIP pozivnicama sa „probrane“ posjetioce ili možda sms-rezervacijama koje nisu ništa drugo nego promoviranje već ionako visoko profitabilnih sponzora koji zapravo najviše profitiraju od festivalizacije kulture. Naš koncept jer radikalno drugačiji. Mi koristimo donatorski novac da proizvode kulture „oslobodimo“ njihove uloge da na tržištu generiraju još više profita.

Ko su gosti ovogodišnjeg festivala?

- Ove godine će biti jako puno gostiju i ne bih posebno isticala niti jedno ime, iako tu ima nekoliko autora koji iza sebe imaju značajnu karijeru i mnoštvo nagrada, već bih skrenula pažnju na činjenicu da su gotovo svi filmovi koje ćemo prikazati nastupali na renomiranim svjetskim festivalima dokumentarnog filma poput IDFA-e, Sundance-a, Hot Docs-a, Berlinale-a, Silverdocs-a, Human Rights Watch-a, Amnesty International-a itd., što je svakako samo potvrda da se govorim o ostvarenjima koja su imala zapaženu ulogu na prestižnim destinacijama filmskog stvaralaštva. Osim toga, ove ćemo godine imati čak tri premijere (svjetsku premijeru bosanskohercegovačkog dokumentarnog filma o čovjeku koji je u životu logorovao čak tri puta – „Čovjek XX vijeka“, Harisa Prolića, zatim predpremijeru filma „Tragovi“ španskog reditelja Guillermo Carreras-Candija o postratnoj generaciji mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, te specijalnu premijeru filma „Kreni i trči“, američke rediteljice Nicole Opper). Ove godine ćemo prikazati i dva kratka filma, a posebno je potrebno naglasiti film „Next floor“ koji je prošle godine u Cannesu osvojio nagradu kritike. Sve informacije o filmovima, inače, je moguće pronaći na našoj web stranici www.pravoljudski.org

S obzirom da su redatelji i producenti koji gostuju na festivalu velika imena dokumentarnog filma, hoćete li organizirati i neke radionice?

- Radionice će biti organizirane u okviru našeg programa za srednjoškolce „Zumiraj prava“ (Zoom rights) koji smo pokrenuli prošle godine pozivajući učenike da pošalju svoje fotografije na temu ljudskih prava na natječaj koji je bio otvoren do sredine oktobra. Taj dio programa će biti organiziran u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici, a za autore najuspjelijih fotografija su i ove godine osigurane nagrade, jedan foto aparat i tri knjige. U okviru glavnog programa koji će se desiti u kinu Meeting point, u nedjelju će biti također upriličena panel diskusija na temu „Kolektivna sjećanja – prikaz ratnih stradanja u umjetnosti”.

Da li je moguća saradnja festivala sa nekim od javnih TV servisa u Bosni i Hercegovini?

- Čini mi se da su mediji sve zainteresiraniji za ovo što radimo, a medijski pokrovitelji 4. Festivala o ljudskim pravima Pravo ljudski su Federalna televizija i RTRS. Mislim da je u današnje vrijeme jako bitno obratiti pažnju i na elektronske medije, npr. poput vašeg, jer činjenica razmjene informacija u digitalnom kontekstu upućuje kako decentrirani medij Interneta ima itekako značajnu ulogu za diseminaciju informacija.

Do sada je festival održavan na više lokacija, gdje će se održati ovogodišnji?

- Sve projekcije će biti u kinu Meeting point, u poslijepodnevnim, večernjim i kasnim večernjim terminima, a tokom vikenda ćemo imati i dnevne projekcije. Otvaranje festivala je 12.11. u 18h sa filmom Karima Chroborga „War child“ o sudanskom vojniku, mladiću koji je preživio ratne strahote u Africi da bi potom napravio karijeru hip-hop zvijezde, te danas novcem koji zarađuje muzikom pomaže obrazovanje afričke omladine. Zatvaranje festivala je 16.11. u 20h projekcijom filma „Let's make money“, austrijskog reditelja Erwina Wagenhofera, a radi se o filmu koji zaista treba pogledati jer govori o globalnim tokovima novca, ekonomskom totalitarizmu i „famoznim“ kreditiranjima od strane Svjetske banke i MMF-a, iznoseći informacije o stvarnim posljedicama takvih aranžmana kojima se države potpisnice u većini slučajeva dovode u poziciju dugoročnog dugovanja i gubljenja ekonomskog suvereniteta.

Bez koga festival ne bi postojao?

- Pravo ljudski ne bi postojao bez nutarnje potrebe, spremnosti i energije, ne više od pet do šest ljudi koji nemaju pretenziju da svoj nesebičan rad vežu za vlastitu promociju.

 

 

ŠTA GLEDATI

(izbor: Mario Hibert)


LETS MAKE MONEY (Austrija, 2008; režija: Erwin Wagenhofer)

Iznimno aktuelna studija o ekonomskom totalitarizmu, globalnim tokovima novca, privatizaciji javnih resursa, mafijaškoj metodologiji ucjene zagovornika slobodnog tržišta i investicijskih fondova. Film koji objašnjava skrivene namjere kreditiranja i posljedice potpisivanja sporazuma sa Svjetskom Bankom i Međunarodnim monetarnim fondom.

BURMA VJ: REPORTING FROM A CLOSED COUNTRY (Norveška, Švedska, Danska, Velika Britanija, 2008; režija: Anders Ostergaard)

Priča o novinarima koji su krijumičarenim video snimcima pokrenuli televizijsku revoluciju protiv burmanskog vojnog režima. Dokumentarac o borbi za slobodu tehnologijama informacijskog doba.

ANOTHER PLANET (Mađarska, 2008; režija: Ferenc Moldovany)

Djelo izuzetne stilske vrijednosti, uznemirujuće fotografije i hipnotične muzike, koje prikazuje izrabljivanje djece u Ekvadoru, Meksiku, Kongu i Kambođi. Iznimno potresna dokumentarna drama o ropstvu i planetarnoj moralnoj krizi.

THE AGE OF STUPID (Velika Britanija, 2009; režija: Frenny Armstrong)

Film koji upozorava na zabrinjavajuće ignoriranje klimatskih promjena i šalje alarmantnu poruku kako je razvoj zasnovan na prekomjernoj potrošnji ekološki neodrživ. Globalna premijera ovog aktivističkog dokumentarnog filma koja se desila u septembru održana je istovremeno u preko 700 gradova i 75 zemalja svijeta.

ČOVJEK XX VIJEKA (Bosna i Hercegovina, 2009; režija: Haris Prolić)

Premijera filma o čovjeku koji je logorovao u tri puta, u tri različita politička sistema: Mauthausen, Goli otok, Vojno-istražni zatvor «Mali logor» u Banjaluci. Nevjerovatna ljudska sudbina, velikog svjedoka fašističkih ideologija XX vijeka.


Za više detalja i informacija o ostalim filmovima iz PRAVO LJUDSKI programa posjetiti: www.pravoljudski.org


Rusmir Halilović:
Interview
: Rusmir Halilović: "Bosna" je upropastila generaciju talenata

Rusmir Halilović je košarkaški trener i osnivač škole košarke “Rin Family”. U toj školi je osnove košarke napravio Goran Suton koji je 6. oktobra odigrao prvu utakmicu za NBA ekipu Utah Jazz. U pripremnoj utakmici protiv Chicago Bullsa Suton je ubilježio dva poena a 6. oktobar 2009. bit će upisan kao datum kada je prvi igrač ponikao u sarajevskoj školi košarke obukao dres jedne NBA ekipe. Sa trenerom Halilovićem razgovarali smo o Sutonu, novim talentima koji se pripremaju u Rin Family, ali i o teško stanju u kojem se nalazi domaća košarka.

O Goranu Sutonu: - “To je prvo i jedino sarajevsko dijete koje je obuklo NBA dres. To je đak sarajevske škole košarke, odavde je otišao na univerzitet. Sramno je da taj događaj prođe nezapaženo. Meni Suton nije prvi NBA igrač, možda deseti ili više čak, ali je Suton prvi Sarajlija koji je nikao u školi Rin i obukao NBA dres. Ne znam kako će nastaviti, želim mu uspjeh, da dotakne te visine. Goran Suton je najbolji ambasador Bosne i Hercegovine. Nek smijene trenera Bajramovića zbog kojeg niko neće da igra i koji nikad nije ni trebao voditi nikoga. Goran je kod nas počeo s nule. Trenirao ga je trener Senad Redžić. Imamo u toj generaciji pet igrača koje smo poklonili Bosni, koji su završili univerzitete, što je prava rijetkost u svijetu. Upropastili su mi čitavu generaciju talenata. Mogao sam ih i ja prodati prije dvije godine. Emir Zimić je najveći talenat kojeg sam ja ikad trenirao, više je znao sa šesnaest godina nego što zna danas, upropastili su ga Dino Konaković i Mensur Bajramović. Mi smo preponosni na Gorana Sutona. Goran je dodirnuo nebo”.

O novim talentima: “Sada imamo jednu odličnu generaciju, 1996 i 1997. godište. Ukoliko obezbjedimo sredstva za njihov razvoj neki od njih će sigurno preteći uspjehe Đedovića i Sutona. Mi smo KK Bosni poklonili čitavu jednu generaciju talenata, obećali su nam da će i oni nama zauzvrat pomoći ako ti dječaci postanu nešto. Zauzvrat nismo dobili ništa. Nije do KK Bosna, to je samo do lopovluka i nemorala. Da nam daju što zaslužujemo, mi ne bi dvadeset godina brinuli kako ćemo platiti Skenderiju. Ja te klince nisam dao upravi Bosne, dao sam ih Bosni koju sam ja stvarao i kakvu sam ja stvarao, a ne da ih oni prodaju. Oni su ih odmah prodali. Bosna je centralni dio Dinarida, to je najveći svjetski resurs vanserijskih talenata, ne samo za košarku nego i za ostale sportove”.

O Nihadu Imamoviću: “Mi evo zovemo Nihada Imamovića, čovjeka koji je preumoran noseći i reprezentaciju i KK Bosnu: Nihade Imamoviću, dođi u „Rin“, mi imamo sve, imamo poštenje, imamo provjerene programe i sve uslove za rad. Dođi u „Rin“ da zaustavimo propadanje talenata, da stvorimo nove igrače i na taj način damo najbolje publici”.

O KK Bosni: “Bosna ima odličnog trenera Vladu Vukoičića, koji je izdanak škole Raše Radanovića, dobrog i poštenog čovjeka kome niko ne sastavlja tim, on to zna sastaviti, voditi i on stoji iza toga. Nisu istinite priče da mu drugi sastavljaju tim. Ja sam više puta sjeo sa upravom Bosne da se dogovorimo, međutim Dino Konaković uvijek pokvari sve zbog svojih privatnih interesa. Enes Sadović iz Merkur osiguranja, koje je bilo sponzor mladog tima, predložio je da ih ja vodim sve do prvog tima. Svi se slože osim Konakovića. Zašto, pokazat će vrijeme”.

O Mensuru Bajramoviću: “Mensuru Bajramoviću faksom sastavljaju tim i određuju kad će ko izić' a kad ući, kao i Bukva sadašnji direktor kojem treba pomoći”.

O Dini Konakoviću: “Za situaciju u KK Bosni krivac je Dino Konaković koji radi za Miodraga Ražnatovića. Dino radi za njega i sam sebi prodaje igrače. On je član Ražnatovićevog Beobasketa i on Bosni prodaje igrače. Tako je prije radio i Samir Avdić, sam sebi prodavao igrače. U upravi Bosne to imaju napismeno. Oni im to tolerišu i šta ćeš, nije do mene”.

O Vladi Vukoičiću: “Vlada Vukoičić je dolaskom u Bosnu dobio izvanrednu priliku da pokaže svoj talenat i on je to pokazao na svakom mjestu. Vukoičić je evo, ravnopravan ekipama koje imaju i po deset i više puta veći budžet od njega. Kompletan trener. Vlada ima filozofiju: sve ti je trening, ako si dobar na terenu igrat ćeš i ovamo. Ima autoritet i najveća šteta za BH košarku bi bila da Vlada ode”.

O uslovima u Rinu: Rin jedva opstaje. Da nema menadžmenta Skenderije, od ovoga ne bi bilo ništa. Kad se direktor Skenderije ohladi i kaže da ne može više, sve ovo će stati. A zahvaljujući njemu imamo ipak odlične uslove. Imamo specijalne koševe za mlade, imamo super klupske prostorije, al' ne možemo da nađemo sponzora. Mi imamo provjerene programe, ali nemamo sponzore koji bi to podržali. Olimpijski komitet bi to trebao. Od Ministarstva kulture i sporta nismo ni kinte dobili ove godine. Nemam socijalno, zdravstveno, penziono, ništa nemam. Zbog toga je Sarajevo i najbolji i najgori grad na svijetu. Na kraju, et' opet čekamo pare od Dine Konakovića da platimo Skenderiju. Ako ne budemo mogli na fin način dobiti svoj novac, sigurno ćemo ga dobiti putem suda”.

(zurnal.info)
Mostar Calling VUNENY Ne čekamo da nam se svijet prilagodi
Interview
: Mostar Calling VUNENY Ne čekamo da nam se svijet prilagodi

U BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“.

 

Tool gone dub. Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music. Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans.

Ovo su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny. Naš, vjerovatno, najradišniji bend nalazi se u čudnoj poziciji što se tiče statusa na prostoru s kojeg dolaze. Hvaljeni su od domaćih progresivaca, ali u isto vrijeme nitko zapravo ne zna što bi učinio s njihovom glazbom, gdje bi je strpao, u kojem kontekstu bi je upotrijebio, u korist koje i kakve poruke.

Kad sam mu poslao pitanja za ovaj intervju, Nedim Ćišić mi je rekao da mu je prilično teško davati intervjue u BiH jer se ovdje ne osjeća kao muzičar. I to bi otprilike moglo objasniti poziciju svih ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću na ovim prostorima, a prvenstveno poziciju jednog ultra progresivnog glazbenog dua, koji neprestano istražuje zvuk i njegove mogućnosti, stvarajući, ne pjesme (u nekakvom pop smislu), već audio skulpture, mentalne slike, koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Možda ćete se, slušajući njihov posljednji album, uplesti među ne tako prijatna osjećanja poput tjeskobe, nemira, nervoze, ali ćete sigurno shvatiti da vas vozaju kroz stvarnost koju svakodnevno živite tjerajući na reakciju vašu podsvijest koju tako često zatomljujemo, ili od nje bježimo.

Vuneny su nastali kao neka vrsta art projekta. To se i danas odražava na vaš put. Kako bi objasnio da ste postali jedan od omiljenih bendova art scene? Ima li to veze s pretežno instrumentalnim karakterom vaše glazbe i koliko vam je bitna činjenica da vas razni profili umjetnika pozivaju da sudjelujete u njihovim projektima?

Nedim Ćišić: Bitno nam je, naravno, da različiti profili umjetnika žele sarađivati s nama, još bitnije nam je opravdati očekivanja, dokazati, prvenstveno sebi, da to možemo. Svaki novi projekat za nas je izazov, a predstavlja i vrstu nadogradnje, sve nas to formira, i utiče na naš dalji rad. Što se tiče „art scene“, ako i postoji, ne mislim da ima neki naročito muzički istančan ukus, pa činjenicu da smo omiljeni objašnjavam manjkom, skoro nepostojanjem sličnih projekata, iako mi je teško u to povjerovati. To ne govorim u smislu neke naše posebnosti, nego više u smislu „odsustva različitosti“, koje je paradoksalno rijetka čvrsta zajednička tačka ovih naših napaćenih prostora.

Čini se da s vremenom vaša glazba postaje sve hermetičnija. Da li je takvo izražavanje neka vrsta samoobrane, otklona, spram situacije iz koje djelujete ili je rezultat sve dubljeg istraživanje zvuka? Ili vas pak situacija nagoni da sve dublje uranjate u glazbu?

- Naša muzika s vremenom sazrijeva. Možda postaje i hermetičnija- razlog za to bi bio pomalo sve navedeno u pitanju skupa rekao bih. Što dublje istražujemo zvuk, dublje uranjamo u muziku, a što više smo u muzici, manje smo u stvarnom svijetu. No taj pojam hermetičnosti je u ovom slučaju dosta relativan, komplikovana jednačina iz fizike recimo je laicima potpuna apstrakcija, dok je nekom genijalcu ili onome ko je sastavio vrlo jednostavna, možda i dosadna. Nerijetko sviramo na mjestima gdje je publici naša muzika sasvim razumljiva, desi se da nas optuže i za „pop“ ili „dance“.

Kroz grafičku opremu vaših albuma provlače se reference iz teorije i povijesti umjetnosti. Što je za tebe umjetnost danas i ovdje?

- Umjetnost je danas, ali ne i ovdje.

Vuneny su vjerovatno najprogresivniji bend u povijesti BH glazbe. Ako se stavimo u kontekst suvremenog svijeta vaša glazba možda i nije ispred vremena, ali je definitivno ispred prostora na kojem živimo. Kako se to odražava na vašu egzistenciju, odnosno koliko morate svirati da biste od toga mogli živjeti?

- Sinoć smo svirali u Neuchatelu, u bačvi, pravoj vinskoj drvenoj bačvi, ispred 25 ljudi, i nakon svirke, na druženju ispred kluba, jedna Švicarka, udata za Sarajliju, objašnjavala je mladom Senegalcu kako je „in Bosnia, so boring you know, beacuse they have no diversity“. Dakle, vraćam se na onaj odgovor s početka, u BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“. Da bismo živjeli od muzike moramo raditi koliko i svaki drugi radnik, zanatlija, ratar, svako kome egzistencija zavisi isključivo od onoga što sam sebi obezbjedi. Svake godine u prosjeku sviramo 100 koncerata, prelazimo oko 100.000 km, bili smo do sada u 30ak zemalja, napravili 3 albuma i da ne nabrajam više još mnogo svega, ali ako bismo odmorili samo na 3 mjeseca bilo bi kao da nikada nismo ni postojali, morali bismo početi od nule. Situacija nije blistava ni u drugim zemljama, svijet se mijenja, zajedno sa njim i muzička industrija i indie sceni se ne piše dobro, no mi ne čekamo da nas neko otkrije, niti da se svijet prilagodi nama, razvijamo se i napredujemo, u vremenu i prostoru u kojem živimo.

Vaš posljednji album „Whatever singularity“ sniman je i objavljen u Francuskoj. Puno svirate u inozemstvu, puno više nego na „domaćem“ terenu. Kakav je realno vaš status prije svega na BH sceni, a onda i vani?

- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno. Naše postojanje na „unutrašnjoj“ i „vanjskoj“ sceni više podsjeća na mini gerilu naoružanu instrumentima, koja nema neki tačan plan i program, nego eto tako, kotrlja gore dole po svijetu, upada u situacije i na njih reaguje. E sada, tamo, „vani“, ljudi rade mnogo, i kada se nađeš s njima rame uz rame, poštuju te, jer znaju koliko je truda za takvo nešto potrebno.

Smatrate li da publika shvata vaš rad na pravi način?

- Svako u tome vidi, čuje, tumači ono što mu odgovara i to je sasvim u redu. Nisam siguran niti da mi sami imamo zajednički stav prema tome. Mi muziku živimo, njeni smo zarobljenici, ali u njoj slobodni.

Uskoro ste na kratkoj turneji s francuskim bendom IDEM. Gdje sve svirate i što možemo očekivati od tih nastupa?

- Sa Idem-om smo radili dugu turneju u Francuskoj (25 koncerata) na proljeće ove godine, povodom izlaska “Whatever Singularity” i njihovog albuma “The sixth aspiration museum overwiew na Jarring Effectsu”. Bili smo kod njih u Nantesu, radili smo zajedno, gostovali jedni drugima na stageu, postali prijatelji, tako da je turneja na Balkanu bila logična. To je odličan bend, i live nastup im je izvrstan, ako imate priliku pogledati koncert, nemojte ga propustiti (nakon ove turneje line-up se mijenja..). Svirat ćemo Budimpeštu, Ljubljanu, Zabok, Split, Mostar, Sarajevo, Tuzlu, nadam se i Banjaluku, šta se može očekivati – to ne znam. Koncerti na Balkanu, a naročito ovi u BiH, su uvijek lutrija.

(zurnal.info)

VUNENY & IDEM, datumi turneje:


16 Oct 2009 22:00

Gala Hala Ljubljana

17 Oct 2009 22:00

Regenerator Zabok

20 Oct 2009 22:00

tba Banja Luka

21 Oct 2009 22:00

tba Tuzla

22 Oct 2009 22:00

Kocka Split

23 Oct 2009 22:00

OKC Abrasevic Mostar

24 Oct 2009 22:00

Teatar Doma Mladih Sarajevo

Radmila Karlaš: Upirem prst u zvijeri
Interview
: Radmila Karlaš: Upirem prst u zvijeri

Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno.

 

Radmila Karlaš (1963.) je široj javnosti poznata kao novinar. radila je za mnoge svjetske i domaće printane i elektronske medije kao što su VOA, WDR, BBC, „Sarajevski svijet“, „BH Dani“, AIM, banjalučki „PRELOM“ i drugi.
U svojim višestrukim angažmanima u zemlji i svijetu bila je bespoštedni kritičar i oponent akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije.
Razgovor smo vodili u povodu izlaska njenog prvog romana „ Četverolisna djetelina“.



U javnosti se pojavio Vaš prvi roman „Četvorolisna djetelina.“ Kako biste ga  predstavili čitaocima?

Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizički,  već su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako će je ko tumačiti, zavisi od svih vas.

Neosporna je činjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, između ostalog,  bavi delikatnim temama, zločinima...  Koliko treba hrabrosti da  čovjek odluči da napiše roman o mučnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora?

Ovaj roman je zapravo trebalo da izađe još početkom prošle godine. Imao je neku svoju specifičnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tiče teme, nisam se ja tu nešto odlučivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplićem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje.  Ne mislim da sam hrabra, ili pak da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam.  To je dakako teži put, ali je moj.

Volim da dišem punim plućima

Ali, u romanu pišete o zločinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke...

Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plućima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tačnije, vjerujem u dobro. Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugrađanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili „podobni“ po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za  Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretučen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da ćuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji. Našli su ga prolaznici tokom noći u travi, izbačenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug takođe je pretučen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom. Moj suprug, koji je rođen u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na čelu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled neprimjetni ljudi takođe zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš.

Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rječima, odnosno, kako piščeva riječ može obuhvatiti pojam zla?

Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od naprimjer Ruande, Avganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonoćno, samo se karakterišu ovako ili onako. A pisana riječ se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako ćete je predočiti kroz literaturu, stvar je umjeća onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zajebana manipulacija, ali nimalo nova.

Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo?

Zaintrigiralo? Pričate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, raščerečila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što većinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala.

Da se vratimo na činjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zločinima...

Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom čini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi čovjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da čovjek svjesno čini zlo. I tako sam ja to isto zlo  potcjenjivala, čak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa. I onda se desilo da je neko postao zločinac jer ima malu ćundaru, pa mu je oružje jednog dana počelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže: “Sad ću da vam se najebem majke”. A ćundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je počinjeno. Činjenica je da sam se ja emotivno skršila kada se zlo desilo pred mojim očima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oči pred njim. Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji će se i potući da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko će progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leđa. Već tada sam skopčala da većina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se čovjek mora suočiti. Pogledati ga u oči i reći, “Ti si zlo, zoveš se tako” i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obično skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergično. Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi će učiniti svašta da izbjegnu tu bitku, većina će radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušaće i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A ja kažem, e ne može.  Pak, zlo jeste jednim dijelom  stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velikia bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti do kraja života.

Vjerujete li da pisac može nešto promjeniti svojom rječju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmatične politike ?

I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a biće ih i ubuduće u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste.  Može, riječ može da utiče, ako utiče na jednog čovjeka, dobro je. Vjerujem u riječ. Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Lično,  ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da  budem bolji čovjek i da živim širom otvorenih očiju. Svako ko razmišlja slično je mali svijetli kamičak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, već i univerzuma.   Nije to nešto što čovjek odabere, ono kao, sad ću da se upišem na listu svjetlećih kamičaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini način, traženje te svjetlosti u onom najgušćem mraku koji vas poklopi. A mora da vas poklopi kad ste na tom putu.

U inat malim ćundarama

Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja? Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno.

Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i biće. Ako čoban potjera ovčice, zagarantovano neću biti u stadu. A ako se sama strmeknem s neke klisure, neće mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridići i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo čistijim zrakom.

Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietničkim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru?

O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatičan razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, već su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemačkoj,  trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom NEPRIJATELJ. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji način voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se između ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Bush, kao istureni  interpretant politike suludih moćnika započeo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma. Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe  i svoju istoriju. Slutio je, zapravo znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti. A to kako je došlo do toga da baš ti političari odlučuju o našoj sudbini je već druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokusali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male ćundare, do toga da se nekom svidjela nečija žena, stan, imanje, kuća, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bićima u toj mračnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri između ostalog o čemu pišem u svom romanu.

Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata..

Nije Sarajevo slučajno bilo žrtva grad u početku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragična priča. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega. Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietničnošću. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znači da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom.

Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od čega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman?

Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagađuju okolinu, deterdžente, kreme, pa čajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu priču o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovićem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kući Mebius iz Sarajeva.  Iskreno, ove osamljeničke godine, ma kako bile teške, bile  su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su čekali. I da bih napokon odlučila da se prestanem „lažno“ predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta između „nečinjenja“, kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o čemu govorim i činjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju. I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam pročitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Pročitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, često sam „pričala“ i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog čovjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovićevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjači lučonoša koji razgrće tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri. Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjećaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika količina emocija.  Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili sličan način volim i Van Gogha, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na leđima (smijeh), od živućih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dođe nešto poput duhovnog brata.

Šta je sljedeće u planu za objavljivanje?

Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to značilo. Knjiga priča je sljedeći projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, učiniću to. A kad će to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh).

Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Četvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko čega se valja potruditi, baš kao i oko te četvorolisnice.

To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim ćundarama.

(preneseno sa prijateljskog portala Buka www.6yka.com)

TANJA STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Mržnja je postala legitimna i dio naše istorije
Interview
: TANJA STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Mržnja je postala legitimna i dio naše istorije
Faruk Šehić je razgovarao sa dobitnicom ovogodišnje nagrade Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju je dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću

Tanja Stupar-Trifunović je rođena 1977. u Zadru odakle je '95. kao ratna izbjeglica došla u Banja Luku, trenutno svoju drugu domovinu. Nije čest slučaj da neko iz jedne ratom zahvaćene zemlje bježi u drugu ratom zahvaćenu zemlju, ali će baš ovakva mapa životnih puteva omogućiti Tanji pisanje poezije, koja će u startu biti oslobođena patetike, laži i suvišnih metafora. U njenoj dosadašnjoj književnosti izdvaja se knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju (Naklada Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2008.) za koju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u periodu 2006-2008. Ono po čemu se ova knjiga izdvaja iz množine objavljenih u zadnjih vrijeme jeste svježina i snaga pjesama napisanih na matrici svakodnevnog i običnog života, gdje autorica odbacuje starinske okove metaforičnih i nerazumljivih stihova, da bi svoj izraz prebacila na plan narativnog poetskog iskaza. Takav način pisanja joj omogućava neposredan i iskren pogled na vlastiti život, i svijet u kojem ga provodi. To su gorke, cinične, tople i emotivne pjesme, i pri tome se spisak ključnih epiteta nikako ne može iscrpiti, jer je ova knjiga tematski i motivski vrlo razgranata i bogata, i u cjelosti izvedena do kraja, pa se može čitati, kao i poezija Raymonda Carvera, gotovo kao roman u formi slobodnog stiha. Poezija Tanje Stupar-Trifunović je lišena teorijskog žongliranja, kojeg počesto možemo sresti u pjesmama koje pripadaju ženskom pismu, ovdje nema nikakve poze i nadobudne brige za položaj žene u današnjem svijetu, jer je ovo ona vrsta poezije koja iskupljuje i oslobađa svoju autoricu, a samim time i svoje čitaoce.

Nagrada Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju si upravo dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, nije nimalo zanemarljiva gledajući sastav žirija, ali i novčani iznos od 7.000 KM. Kakav je tvoj odnos prema nagradama, i koliko će ova nagrada značiti za tvoje buduće bavljenje poezijom?-Nagrade su reklama za pisca. Ali i podrška njegovom radu. Nagrada poput ove Zaklade Fra Grgo Martić je lijep vid i finansijske i moralne podrške piscu. Pogotovo kod nas gdje su nagrade sa značajnijim novčanim iznosom rijetke, stipendije ne postoje, izdavači ni časopisi ne isplaćuju honorare, čitaoci i kupci knjiga su rijetke vrste. Sa nagradama pokušavam (pošto su one iskustvo novijeg datuma) izgraditi „profesionalni“ odnos, radujem im se, ali se ne zaljubljujem u njih.Iako si originalno porijeklom iz Zadra, odakle kao izbjeglica dolaziš u Banjaluku, u tvojim javnim nastupima, i u tvojoj književnosti osjeti se izvjesni „bosanski“ šarm. Čini se kako u tebi ima više takvog šarma nego u mnogih pisaca koji su svoju slavu stekli, prvenstveno, književnim raspolaganjem tuđe muke iz rata u BiH?

-Drago mi je ako je to tako, zaista smatram da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju neki svoj poseban šarm, pa ako je to i mene „zarazilo“, odlično. Još malo pa će se broj godina mog života u Banjaluci izjednačiti sa onima u Zadru, i mogu reći da se sad već podjednako i ovdje i tamo osjećam kao u svom zavičaju. I drago mi je zbog toga, dva zavičaja nude čovjeku više nego jedan. Iako prilika koja mi ih je „obezbijedila“ i nije bila lijepa, pokušavam i mislim da uspijevam tu situaciju pretvoriti u prednost. O ratu nisam puno pisala, a jedan od razloga je upravo i to što si ti označio kao raspolaganje tuđe muke, a često se to preobražava i u manipulaciju tuđom mukom. Mnogi pisci su pred rat euforično padali u ekstatičke nacionalne zanose ne videći u kom pravcu i dokle će stići eho njihovih riječi. Oni imaju svoj udio u mržnji koje se ne možemo riješiti ni petnaest godina poslije rata, a ako nastavimo ovako živjeti teško i da hoćemo, jer je mržnja postala legitimna i dijelom je i naših lektira i naših istorija.

Ili da pojednostavimo: iskrenost, oštrina i angažovanost je ono što krasi tvoju poeziju, ali i melanholija u pristupu stvarnosti, životu žene u izvorno patrijarhalnom društvu. Čitalac ne može da ne vjeruje tvojim pjesmama. Koliko je lično životno iskustvo važno za pisanje poezije?

-Sigurno se svi sjećaju one reklame za zubnu pastu kada djevojčica kaže sve je važno i zubi i duša, e, tako je nekako sve važno i za pisanje, i čitanje i talenat i iskustvo i potreba za pisanjem i za svakog još ponešto što on doživljava kao svoj podsticaj. Meni se sviđa priča koju mi je književnik Ranko Risojević ispričao prije par dana o japanskim mačevaocima koja kaže da oni uče mačevati deset godina, a onda godinu ne uzimaju mač u ruke. I poslije, tek po isteku te godine u kojoj ništa ne uče, oni postaju pravim majstorima mačevanja. Tako je nekako i s pisanjem. Prvo čovjek godinama čita i čita, a onda počne da živi i sve to zaboravi i odjednom se i ono iskustveno i literarno izvuče iz podsvjesti i pojavi pred tobom.

Kolika je tvoja vjera u poeziju, u pisanje uopšte? Može li se svet promeniti do kraja pesme? Ili je potrebno izići na ulice sa molotovljevim koktelima u rukama?

-Pa, već sam se izgleda odlučila, čim ne nosim uokolo molotovljeve koktele. Mislim da se svijet ne može promijeniti ni jednim ni drugim. Ali rađe biram (ako već moram) da ga uzaludno mijenjam pjesmama.

Tvoja poezija me neodoljivo podsjeća na jedan šamanski cinizam Zbignjeva Herberta, ili na karverovsku gorčinu običnog života. Ne želim te pitati o tvojim uzorima, zanima me šta je to izazov za tebe u književnosti? Može li to biti pisanje kratkih priča, ili roman?

-Lijepo je čuti ovo poređenje pošto uvažavam obojicu, priznajem da mi je Herbert još bliži. I ovo ostalo je tačno i priče (omakne mi se poneka), a pogotovo roman mi je izazov kojem još uvijek „uspješno“ odoljevam. Imam nekoliko početaka, ali ne znam šta bih s njima, Italo Kalvino je već napravio roman od početaka, a ja sam lijena da im dopisujem krajeve.

Ispravi me ako griješim: ti si prva osoba iz književnog života koja je, u knjizi O čemu misle varvari dok doručkuju, vrlo jasno, koliko to poezija dopušta, progovorila o tabu temama u RS-u? O masovnim egzekucijama, zločinu i zavjetu šutnje.

-U Bosni i Hercegovini je puno toga tabu tema. Sama Bosna i Hercegovina je postala jednom velikom tabu temom. To jeste strašno, ali ne iznenađuje s obzirom na sve ono kroz šta je prolazila i prolazi. Što se tiče literarnog bavljenja zločinima i njihovim prešutkivanjem, ne vjerujem da sam prva. Ne ćutim o tome, jer je to jedna od tema koja je dio mog života i iskustva iz kojeg pokušavam izvući nešto od istine o svijetu u kojem živim i čiji su i zločini i rat, nažalost, dio. Inače, već sam pomenula da nerado pišem o ratu, a i puno su mi kao autoru bliže one „borbe“ čovjeka koje se odvijaju na individualnom planu. Pjesma Svjedok iz pomenute knjige istina je, ukratko govori o zločinu i prešućivanju zločina. Što smatram zaista užasnim i ona je moj vid protesta protiv toga. Pjesma ne imenuje „strane“, po meni ona ima jednu univerzalnu dimenziju. Svi u Bosni i Hercegovini baštine jednu bolnu, i vrlo dugu istoriju stradanja, da li ćemo se zamisliti nad njom i prestati ili ćemo nastaviti vrtiti „prokleti krug“ zavisi od nas, naše spremnosti i zrelosti da jednom spoznamo svu stravu koju smo proživjeli i prestanemo biti i žrtve i zločinci, prestanemo razmišljati na nivou zaraćenih plemena i postanemo odgovorni ljudi koji zrelo promišljaju kako živjeti zajedno i osmišljavaju taj život da bude bolji.

Kako gledaš na trenutnu političku situaciju u BiH, ima li nade da naše društvo ikada poprimi obrise normalnosti, da se ratne traume (i svi njeni derivati) zaliječe, postoji li takav recept zapravo?

-Jedini recept je da odlučimo da nećemo grubo rečeno biti kreteni kakvi smo dobar dio istorije bili. To bi se moglo reći i za cijelo čovječanstvo, a mi smo samo malo očigledniji. Međutim kako je to nemoguće, niko nam neće kolektivno isprati mozak i učiniti od nas mirne, vrijedne, tolerantne i poštene ljude (da se ne boje oni koji se hrane teorijama zavjere), čovjek može samo pojedinačno tražiti svoj unutarnji mir i pokušati svojim ličnim djelovanjem biti više na dobrobit nego na štetu. I treba imati kutiju sedativa u kući, za svaki slučaj!

Haos i beznađe u kojem živimo dobre su potke za književnost, što je istovremeno loše za geto zvani privatni život. Šta je ono što ti daje najviše snage u borbi protiv, često, depresivne svakodnevnice?

-Pa ovi „gorepomenuti“ sedativi. Šalim se. Porodica, prijatelji, tvrdoglavost i smisao za humor ili bolje reći takmičenje sa svakodnevnicom u smislu za humoristično i apsurdno su moji „energetski napitci“ u stvarnosti kakvu živimo.

Bojan Bajić: Mi smo antikomunisti i antinacionalisti
Interview
: Bojan Bajić: Mi smo antikomunisti i antinacionalisti

 Zašto sebe smatraju antikomunistima, treba li o ulasku u EU treba raspisati referendum , zašto ne treba razmišljati o ukidanju entiteta, koga vide kao potencijalne koalicione partnere, u razgovoru za “Žurnal” objašnjava predsjednik “Naše stranke”, Bojan Bajić.

Imaju li opozicione stranke realne izglede da na opštim izborima u oktobru iduće godine postignu značajniji rezultat nastupajući samostalno?

-Opozicione starnke imaju tanke izgleda da promijene vlast ukoliko na izbore budu izlazile samostalno. Nacionalne stranke od prvih prijeratnih parlamentarnih izbora su u koaliciji, dakle već 17 godina. Samostalnim nastup opozicionih stranaka može se postići dobar rezultat samo u slučaju da se postojeće nacionalne stranke uruše same od sebe, što se neće desiti. Milsim da je neophodno stvaranje opozicionog bloka jer od pojedinačnih izleta nema ništa.

Od postojećih stranaka na političkoj sceni koje bi mogle biti potencijalni koalicioni partneri za “Našu stranku”?

-Prije svega uslov za bilo kakvo koaliranje je prihvatanje naših programskih principa, BiH kao neupitne države, Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači prihvatanje i entiteta i poštivanje ljudskih prava. Ovo je jedan dosta širok okvir u kome se mogu naći sve opozicione stranke koje žele stati protov aktuelne vlasti. U praksi to bi značilo da bi potencijalni partneri mogli biti SDP, Lijanovići, Dragan Čavić, LDS. Pozicija PDP nije baš najjasnija, jer oni su trenutno opozicija ali bi lako mogli nakon izbora ući u koaliciju sa istim ovim strankama koje su sada u vlasti.

Da li bi ovako sastavljena koalicija mogla pobijediti na izborima u oktobru iduće godine?

-Ima jedna teza, da zbog nacionalne podjeljenosti društva nije pametno ići u ovakve predizborne koalicije, jer bi recimo, Čaviću moglo otežati poziciju partnerstvo sa nekom od stranaka iz FBiH, ili bi SDP-u moglo smetati partnerstvo sa Čavićem. Ali bez obzira na ovo, formiranje jednog ovakvog bloka moglo bi da stvori osjećaj kod birača da su promjene na pragu.

Koliko je realno da se takav opozicioni blok zaista i formira, imajući u vidu da na našoj političkoj sceni značajnu ulogu igraju i lične netrpeljivosti između političkih lidera?

-Realne šanse su jedan posto. Mi smo svjesni toga i u “Našoj stranci” smo usvojili platformu sa ciljem da pokušamo ostvariti saradnju sa ostalim opozicionim strankama. Nama nije cilj da budemo lideri opozicije, nama je svjedno, neka neko drugi bude lider i predvodi, nam je samo bitno da se takav opozicioni blok formira.

Zbog čega je došlo do sukoba između Naše stranke i SDP u gradskoj skupštini Sarajeva, jer ste vi i programski i ideološki dosta bliski?

-Nakon lokalnih izbora mi smo sa SDP-om dogovorili partnerstvo čiji je ključni princip da mi podržavamo dobre projekte i glasamo protiv loših. Prilikom odlučivanja o kupovini TV 99, za šta je SDP smatrao da je dobar projekat, mi smo smatrali da je loš i glasali smo protiv. Sve ostalo nije bilo do nas. Nakon toga je uslijedila odluka Kantonalnog odbora SDP Sarajevo o raskidanju partnerskih odnosa. Mi smo to shvatili kao ishitren potez SDP i dalje pozivamo na saradnju. Nama je svejedno da li smo vlast ili opozicija mi ćemo nastaviti da glasamo u skladu sa našim principima. Sve što SDP dobro predloži, mi ćemo podržati ali isto tako ako i SDA predloži nešto dobro, mi ćemo to takođe podržati.

U čemu se onda suštinski razlikuju “Naša stranka” i SDP?

-Suštinska razlika je da se “Naša stranka“ definisala kao stranka lijevog centra i zajednička nam je osljetljivost za socijalne probleme. “Naša stranka” je i demokratičnija od mnogih stranaka u BiH, uključujući i SDP. Tako smo našim statutom odredili da predsjednik stranke može biti na toj funkciji samo četiri godine i ne postoji niti teoretska mogućnost da se taj mandat produži. SDP u svojoj borbi sa nacionalnim strankama se doživljava kao borba između komunizma i nacionalizma, što je djelimično tačno. SDP je nastao iz Saveza komunista i poziva se na te tradicije. Mi vidimo svoju ulogu i u antikomunizmu i u antinacionalizmu. Nas ne interesuju Titove slike u kabinetima niti nas interesuju monoetnički koncepti nacionalnih stranaka.

Komunizam je potrošio ideju ljevice

Šta konkretno znači vaš antikomunizam?

-Komunizam je značio društveno vlasništvo i kod nas je komunizam istrošio lijevu ideju jer je bio autoritaran i nedemokratski. Vrlo često su pojedinci likvidirani kroz neke sumnjive sudske procese, postojali su neki “goli otoci” i u komunizmu je postojalo dosta loših stvari. Nama su ljudska prava u prvom planu i milsim da ljevica u BiH ima problem jer se veže za komunizam po automatizmu, a komunizam znači neslobodu. Ja lično smatram da je Tito na svjetskoj sceni odigrao pametnu igru, da je dosta dosta dobrih stvari bilo u tom periodu, ali generalno, nije valjalo. Volio bi da smo mi od 1945. pa nadalje imali demokratiju, slobodne izbore. Da smo imali borbu ideologija na izborima, pa bi se možda do šezdesetih godina prošlog vijeka stabilizovali i sada bi možda bili na putu da postanemo Švedska. Zato što smo 1945. godine ukinuli demokratiju, sada raspravljamo o tome. Lažna je dilema da mi na početku 21. vijeka birače dijelimo po tome ko je za nacionaliste a ko je za komuniste, to je smiješno.

U svojim javnim reakcijama na aktuelne političke događaje, “Naša stranka” po pravilu bazira se na uopštenim frazama bez konkretnog izjašnjavanja za šta ste a protiv čega. Kakav je vaš stav prema prijedlozima za unutrašnju reorganizaciju BiH, jeste li za postojeći model sa dva entiteta, ukidanje entiteta i njihovu zamjenu regijama ili nešto treće?

-Naš stav je da smo mi kao stranka priznali dejtonsko uređenje BiH i smatramo da se u BiH u sadašnjem trenutku ne može postići konsenzus za bilo kakve radikalne promjene. Tako je bespotrebno pričati o ukidanju entiteta i prekompoziciji BiH u četiri regije. To naprosto nije moguće i smatramo da prudska ekipa i pokreće te teme da bi podgrijala emocije i kako bi se pažnja skrenula sa ekonoimnskih i socijalnih problema. Smatramo da državni nivo vlasti mora biti ojačan do sposobnosti da nas integriše u EU a sa druge strane moraju se dati nadležnosti lokalnoj zajednici. Prepreka razvoju ove zemlje nije Dejton, već političke elite koje zarad svojih kriminalnih intersa i nerada zloupotrebljavaju ove teme.

Entiteti nisu problem

Kako izgleda vaša vizija BiH, sa kakvim unutrašnjim ustrojem?

-Mi smo kao stranka prije par mjeseci usvojili naše ustavne principe. Za velike promjene potrebna je saglasnost većine u sve tri etničke grupacije u BiH. A velike promjene su ili ukidanje entiteta ili cijepanje BiH. Mi ne vidimo niti teorijsku mogućnost da se desi bilo koja od ove dvije stvari. Otcjepljenje Republike Srpske znači da sledeći dan imate rat. Ista je situacija i sa nestankom entiteta jer bi i u tom slučaju sledeći dan imali rat. Svi oni koji zagovaraju ideje koje znače nepoštivanje Dejtonskog sporazuma, a to je i ukidanje RS ili njeno otcjepljenje, to su manipulanti koji nam ugrožavaju budućnost. Mi smo svjesni činjenice da je u RS nepopularno nuditi prihvatanje BiH, da je u FBiH katastrofalno nuditi prihvatanje Dejtona i Republike Srpske, ali šta je alternativa.

Da li vaše zalaganje za poštivanje Dejtona znači i zadržavanje postojećeg entitetskog glasanja u državnom Parlamentu ?

- Kao stranka o tome nismo raspravljali, ali moje lično mišljenje je da nije problem entitetsko glasanje već nešto drugo. Ako imate sukobljene nacionalne politike, sa ili bez entitetskog glsanja ova se zemlje neće razvijati. Nema šanse da srpsko javno mnjenje u RS prihvati ukidanje entitetskog glasanja i oni koji aktueliziraju u ovom trenutku to pitanje žele samo da pomognu postojećim strankama na vlasti. Zašto inicijative za reformu ustava uvijek dolaze godinu dana pred izbore? Baš kada aktuelne vlasti treba pustiti da se kuhaju u problemima koje su sami stvorili, ekonomskim i socijalnim, neko dođe i ponovo pokreće pitanje entitetskog glsanja i narod zaboravi na svakodnevne probleme. Tim problemima se treba baviti kada bude postojala odgovarajuća politička klima.

Jedan od ključnmih uslova EU, zakon o popisu stanovništva pocijepao je i vladajuću koaliciju. Da li prilikom popisa stanovništva 2011. godine treba obavezno uzimati podatke o etničkoj i religioznoj pripadnosti ili ova pitanja treba izostaviti?

-Nemamo stav stranke po tom pitanju ali moje lično mišljenje je da nema logike da se izostavi pitanje o etničkoj pripadnosti. Popis kakav god bio ne znači da ne treba poštovati odluku o ravnopravnosti građana na čitavoj teritoriji BiH. Suština problema je da li će nakon popisa biti ravnopravna zastupljenost svih naroda u strukturama vlasti.

Referendum je super stvar

Da li o ulasku BiH u NATO i EU odluku treba donijeti na referendumu ili bi o tome trebao odlučiti Parlament BiH?

 -Ja sam za demokratičniju metodu, izjašnjavanjem na referendumu. Još uvijek mi imamo situaciju da veliki broj ljudi postavlja pitanje “što oni nas tjeraju u Evropsku uniju”, a mi kao i hoćemo i nećemo. Stoga je referendum super stvar, dajte ljudi opredjelite se, hoćete li ili nećete. Ako hoćemo onda se zna šta se sve treba uraditi, usvojiti i promijeniti. Pošto mi sad uopšte nemamo mišljenje građana, političke elite su deklarativno za EU, a onda spor oko usvajanja svakog propisa.

Šta ako se nakon referenduma pokaže da je tijesna većina protiv ulaska BiH i u EU i u NATO?

-Pa šta ćemo. Referendum bi pokazao za šta su ljudi. Ako je 51 posto građana protiv, da li mislite da je moguće doći do EU, čak i bez referenduma? U ovoj zemlji da ljudi stvarno hoće u EU drugačije bi glasali. Milsite da bi ljudi koji stvarno žele u EU da bi glasali za SDA, SNSD, HDZ

Da li su građani uopšte dovoljno informisani i o EU i o NATO da bi mogli donijeti kvalitetnu odluku?

-Naravno da nisu. Kao što nisu bili ni u jednoj zemlji koja je ušla u EU, zato i imate euro-optimiste i euro-pesimiste. Zato milsim da bi bilo jako dobro kada bi i mi imali i euro-optimiste i euro -pesimiste te da se u javnosti vodi debata među njiima zasnovana na argumentima, zašto je dobro a zašto nije ući u EU. Takva rasprava bi polučila dobre rezultate i rezultirala pro evropskim stavom.


Može li BiH funkcionisati bez OHR-a?

U ovom trenutku BiH ne može funkcionisati bez snažne podrške međunarodne zajednice dosljednoj primjeni Dejtona. Ako bi sada međunarodna zajednica digla ruke od nas, u zemlji bi nastao totalni haos, a vrlo vjerovatno bi došlo i do sukoba. Pitanje je da li velike sile imaju jasan stav da je Dejton neupitan. Ako takvog stava nema onda je i Visoki predstavnik lišen sposobnosti da bilo šta uradi. Ja čvrsto vjerujem da najuticajnije zemlje stoje na stanovištu da nema izmjena Dejtona.

Ukidanje entetita i referendum za otcjepljenje RS su pozivi ba rat

Zašto onda međunarodna zajednica toleriše zapaljivu retoriku domaćih političara?

-Samo zalaganje za promjenu Dejtona nije strašno, ako se tu misli na promjenu kroz parlamentarenu proceduru. Problem je što lideri između redova građanima šalju poruku da bi se to moglo riješiti i na drugačiji način. Mirovnim konferencijama koje bi preustrojile BiH u regije bez entiteta ili šalju poruke da će prije ili kasnije doći do referenduma o nezavisnosti bez obzira šta o tome misle druga dva naroda i Parlament BiH. A to su opasne stvari i poziv na rat, i to ljudima mora biti jasno.

Ukoliko protiv Dodika bude podignuta optužnica zbog korupcije? Da li bi došlo do masovnih nereda u Republici Srpskoj čime prijeti Dodik?

-Ako bude podignuta optužnica, onda slijedi sudski proces. Ako bude proglašen krivim, onda ide u zatvor. Ne mislim da on može toliko zatalasati i povući narod za sobom. Dodik se grdno, grdno vara jer misli da je Mesija kod Srba, kao što su mislili i Milošević, Karadžić, Poplašen. Sva priča Milorada Dodika je prazna prijetnja. Da stvarno planira nezavisnost RS, zna se kako se ponaša u tom slučaju. Kao što se ponašao Hašim Tači, narod ti je spreman da trpi, Tači i ekipa su lobirali za priznanje nakon proglašenja nezavisnosti. Dodik plaća neke lobističke agencije u SAD, ali svako malo američki kongres usvaja rezolucije kojima se podržava BiH. Dodik svjesno baca taj milion dolara samo da bi kod ljudi stvorio privid da on ozbiljno radi na referendumu. Dodik ukoliko bi popustio kontrolu nad medijima i budžetom, vrlo brzo bi se pokazalo koliku on stvarno ima podršku među ljudima.

Dodik je "odlijepio" 

Dodikova izjava kojom je za masakr na tuzlanskoj kapiji 1995. godine optužio Armiju BiH i negirao odgovornost Vojske RS, prošla je bez značajnijih reakcija i iz RS i iz međunarodne zajednice. Kako to objašnjavate?

-Jasno mi je da je Dodik u prvoj fazi preuzeo nacionalističku retoriku SDS-a da bi došao na vlast. Ali kad stanete na taj put nacionalizma više nema zaustavljanja. Nastavio je da “dodaje gas” sve do trenutka kada je potpuno “odlijepio”. Izjava o zločinu na tuzlanskoj “Kapiji” je tako bezobrazna, morbidna, operisana od bilo kakvog saosjećanja sa žrtvama i samo je pokazatelj da je prešao sve granice u potrebi da ostane na vlasti i više me ništa od njega ne može iznenaditi. Jednog dana će doći u fazu kada će prijetiti bombardovanjem Londona i Rima, kao što su to neki drugi srpski lideri prije njjega činili, i to je faza ludila. Čist psihijatrijski slučaj u politici, kakvih smo mi već imali.

Naša stranka” ima puno razvijeniju infrastruktiru u FBiH nego U RS? Zbog čega?

- Kod Bošnjaka postoji barem deklarativna podrška političkih elita multietničnosti i to je stvorilo određene predispozicije. Kada je riječ o Srbima u Republci Srpskoj, vi zadnjih 20 godina imate kampanju svih političkih elita koje su protiv multietičnosti. U RS se čak ni deklarativno ne zalažu za multietničnost. Rezultat je da je u ovom trenutku jako mali broj Srba spreman da prihvati multietnički koncept. Propaganda je učinila svoje i sad kad se pomene multietničnost, prosječan Srbin iz RS odmah pomisli na bratstvo-jedinstvo, Tita, komunizam . Naš cilje je stoga da uvjerimo i Srbe da nema ništa loše u tome da ova zemlja koja je i vjekovima bila i njihova bude to i dalje. Da nemate pravo da kažete da je ulica u kojoj živi 19 Bošnjaka i jedan Srbin, bošnjačka ili da je srpska ako živi 19 Srba i jedan bošnjak ili Hrvat. Ne može se ništa brzo promijeniti, ali će u narednih 10 godina koncept vladavine nacionalnih stranaka krahirati Čak i da mi iz opozicije ništa ne uradimo, ovaj će koncept krahirati i rezultirati samouništenjem. Ako bi do promjene došlo 2010. godine do 2014. godine imali bi potpuno drugačiju atmosferu u zemlji.

(zurnal.info)

Marko Tomaš MOSTAR CALLING Sanel Marić Mara
Interview
: Marko Tomaš MOSTAR CALLING Sanel Marić Mara

Za 26.09.2009. u mostarskoj Kosači najavljen je koncert pod nazivom „Tri amigosa“ na kojem će nastupiti Sanel Marić Mara te Arsen i Matija Dedić kao gosti koncerta.

Kantautorski bard Arsen Dedić je u kratkom razgovoru koji smo imali sipao sve same hvalospjeve na račun Marinog albuma „Vasduh“ te najavio ovaj događaj i kao nešto što bi moglo prerasti u trajnu suradnju.

Mara je na sceni već dugo godina, ali uvijek se kretao pomalo na margini. Tek rijetko bi izašao pred lice šire javnosti, ali uvijek sa nekim zanimljivim konceptualnim projektom. I marginaliziranost i konceptualnost su prilično neobične obzirom se radi o autoru savršeno jasne, fine i pametne pop glazbe koja sigurno ima potencijal da obogati ono što nazivamo glazbenom scenom u BiH.

Album „Vasduh“ je vrijedan pažnje iz više razloga. Tekstovi su izvučeni iz bosanskohercegovačke književne baštine i stavljeni u kontekst koji im je udahnuo novi život i pokazao da mogu funkcionirati u trenutku sadašnjem. A glazba, glazba je nešto posebno, za naše podneblje neobično, bez obzira jeste li ljubitelj takvog zvuka. To je suptilni pop prepun tamnih tonova koji vas ne može ostaviti ravnodušnima. I ono što kod Mare igra na prvu loptu daleko je iznad prosjeka naše „ pop scene“, nije to ono na što smo navikli od petparačke sarajevske pop škole. Nađite „Vasduh“. Preporučujem.

U razgovoru za Žurnal Mara je objasnio kako je stvorio ovaj izvrsni album.


Album „Vasduh“ dugo se kuhao u tvojoj glavi. Dugo te nije bilo na sceni. Kako si uopće došao na ideju da uglazbiš stihove klasika našeg pjesništva?

- Da, dugo se sve ovo radilo, više od 5 godina. Ideja je nastala nakon pjesme “Uspavanka”, koju sam počeo raditi na času muzičke kulture u jednoj od škola gdje sam predavao. Nakon “Uspavanke - Nini sine”, odlučio sam da uradim muziku za poeziju naših već skoro zaboravljenih pjesnika. Tako nastaju “Đul miriše” i “Vas svijet” (Avdo Hasanbegov Karabegović i Safvet Beg Bašagić), a njihovu poeziju sam pronašao u Arhivu Hercegovine. Na inicijativu mojih prijatelja i Aide počeo sam raditi na muzici za pjesme Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića i Maka Dizdara. Svi ti stihovi su prelijepi, emocije pršte, a više ih niko ne čita, ne spominje, samo skupljaju prašinu. Nekako mi šteta da to tako i ostane.

Mnogi ljudi na prvo slušanje tvog albuma čuju nekakav moderniziran sevdah. Mnogi i ostanu pri tome pa se tvoj album preslušava na nekim ethno i balkan blues večerima. Po meni, tu je jedino duhovnost koja zrači iz tvojih pjesama bliska sevdahu. Kakva je bila tvoja namjera?

- Moram ispičati priču koja je sastavni dio “Vasduha” i mislim da je pravi odgovor na ovo pitanje.

Odlazak po vazduh je toliko stara priča da sam gotovo i zaboravio kako mi je otac još kao djetetu pričao o odlasku na planinu. Tamo bi se u određeno doba jutra miješali vjetrovi koji bi činili vazduh drugačijim, posebnim. Takav zrak bi oni sakupljali u vreće i oslobađali ga u svojim domovima Vjerovalo se da ta hava čini ljude pozitivnijim, zdravijim i sretnijim, i da te familije nikada nisu bile u svađi, niti su znale za mržnju. Zvali su ih SKUPLJAČI ZRAKA.“

Vasduh” je bio moj način sakupljanja pozitivnog zraka i htio sam ga podijeliti sa dobrim ljudima.

Uvijek sam te vidio u nekoj ulozi, nazovimo je šansonjerskoj, kao nekog ko sjedi pred publikom sam sa svojom gitarom i glasom. Imao si taj fini pop senzibilitet i sigurno nekoliko pjesama koje su imale „hitoidni“ potencijal. Kako objašnjavaš činjenicu da si se do sada kretao na marginama scene i zašto nikad nisi pokušao izaći pred publiku isključivo kao singersongwriter?

- Ja sam do sada pred publiku uvijek izlazio kao singersongwriter, samo što me ljudi različito kontaju. Nekad su me doživljavali kao bend, nekad kao kantautora, zavisi kako ko. Meni je bitno da sviram svoju muziku, nekad na svoje stihove, a nekad na stihove drugih, i da u tome uživam, zajedno sa ljudima koji sviraju sa mnom, ali i sa onima koji to slušaju. Čak i u “Vasduhu” se može osjetiti pop zvuk, mada ovaj album ne mogu svrstati niti u jednu kategoriju, čak i sevdaha ima samo u frazama, ali tu je i ethno, blues...

Po meni “Vasduh” jeste idealan pop album. Ima nešto što pop muzika danas često nema, a to je pamet i jasna ideja. Sva ta fuzija svega drugog je samo primjesa, kao začin nekakav. No, reci mi hoćeš li se vratiti nekim sjajnim pjesmama iz tvoje rane faze, poput „Noći su dani moji“ idr.? Uvijek mi nekako žao da te pjesme nije čuo puno veći broj ljudi...

- I ja razmišljam u tom pravcu. Mislim da je to sljedeće što želim da radim. Neće biti samo stare pjesme, već kombinacija izabranih starih i nekoliko novih. Pjesma „Noći su dani moji“ sigurno zaslužuje da bude dio tog „novog“ albuma, zajedno sa „Pozovi riječi“ i dr. To je za sada samo ideja i nemam nekih konkretnih dogovora ili planova, ali imam novu pjesmu. To je dobar osjećaj.

Možda najveća zamjerka tvom albumu ide na račun produkcije. Gdje si producirao album i da li je atmosfera sobe ono što si želio dobiti ili je produkcija bila ograničena iz svima nam poznatih financijskih razloga?

- Album je produciran u studiju ˝Baraka˝, Atilla Aksoj je radio produkciju.

Ono što ja mogu reći je da sam ja zadovoljan produkcijom i radom mog kolege Atille. Mišljenja sam da mi niko u BiH ovaj posao ne bi uradio bolje od njega. Naravno da može bolje, samo to bolje je zahtijevalo rad van granica naše zemlje i van granica mog budžeta.

Interesantna su po meni bajkovita grafička rješenja omota na tvom albumu s nekoliko prekrasnim fotki koje zapravo puno govore o konceptu albuma. Ko je zaslužan za ta rješenja?

- Grafički dizajn je radila cura iz Sarajeva Ella Gazibara, koja živi i radi u Holandiji kao grafički dizajner. Jedan dio posla na dizajnu je uradio i moj drug Goran Tiro. Čovjek zaslužan za fotografije je moj dobar drug Amir Grabus. Režiser po profesiji, rodom iz Mostara, koji je muhajem iz Holandije došao ovdje sa ogromnim foto aparatom, i koji je ostavio koljena na podveleškim stijenama. Sama ideja/tema fotografija je produkt mojih maštarija. Najviša zasluga ide mom sinu Ishaku koji je bio više nego profesionalan na setu. Super mu bilo, cijeli dan skakao bez ograničenja...

Otkud tvoja već dugogodišnja opsesija otvorenim prostorom i zrakom? Dolazi li to možda kao neka želja podsvijesti da se odupreš mostarskoj i BiH klaustrofobiji?

- Mislim da sam se takav rodio, nikad nisam volio stanove i male prostore što me je nekad u djetinjstvu dovodilo do ludila i mučnine. U takvim situacijama bi me majka jednostavno deportovala nazad našoj kući, koja se nalazila nadomak guste borove šume gdje bih se gubio i fizički i psihički.

Jedan klišej: Kako si zadovoljan promocijom i prijemom albuma kod publike?

- Promocija nije bila urađena kako treba, ali se evo kvalitet prepoznaje. Nadam se da će se neke stvari što se promocije tiče poboljšati, jer je prije neki dan Aleksandra Savić to preuzela u svoje ruke. Otvoreno je rekla da je promocija loša, te izrazila želju da pomogne po tom pitanju. Kaže da joj se “Vasduh” svidio i da je emotivno 'razvaljuje', te kako je šteta što drugi ljudi još uvijek nisu čuli tu ljepotu. Dijelim njeno mišljenje i vjerujem da je baš ona ta koja će odraditi profesionalnu promociju.

Uskoro u Mostaru nastupaš zajedno sa velikim bardom šansone Arsenom Dedićem i njegovim sinom, poznatim pijanistom, Matijom. Kako je došlo do vaše suradnje?

- Ja i moj prijatelj Amer, koji je također i Arsenov dobar drug, smo jednu noć bili gosti na Arsenovom koncertu u Sarajevu. Tu smo imali priliku pričati i pokloniti mu “Vasduh”. Nakon par dana Arsen me je nazvao i rekao: “Mariću, Mariću šta si ovo uradio”...

Tako je sve počelo.

I Mariću, šta si to uradio?

- Ma nekako sam pokušao da muzikom osnažim prelijepe stihove punih emocija. Duh starih vremena da još mističnije dočaram i poklonim mlađoj generaciji, ali i starijoj. Ljudi kojima se “Vasduh” sviđa kažu da ih cijepa na sitne djeliće duše. Arsen je bio oduševljen i stvarno nije bio škrt sa komplimentima. Meni bilo drago. Šta ću?! Znaš, koliko god da osjećam kako je “Vasduh” dobar, ipak s vremena na vrijeme se umorim i imam svoje nedoumice, valjda kao i svaki umjetnik. Nekako mi drago kad jedan velikan kao što je Arsen uživa u “Vasduhu”.

Meni je izrazito drago da Arsen Dedić istupa pomalo “bowievski” i pokušava ukazati na pravu vrijednost među mlađim kolegama. Misliš li da ćeš uz Arsena lakše istupiti na „veliku“ scenu?

- Ne znam šta će se izroditi iz sveg ovog al sam siguran da “Vasduh” zaslužuje svu veličinu i da tu nema granica vezano za prostor gdje se svira... Planirane su velike scene i prije Arsena. Zbog Dedićeve podrške i njegovog stručnog mišljenja ljudi će posvetiti više pažnje “Vasduhu". Šta se dalje može desiti – iskreno nemam pojma.

Gledaj, ja govorim o velikoj sceni u smislu nastupanja u prestižnim dvoranama poput Lisinskog i šta ti ja znam, ne govorim o folkotekama:o)...

- Vjerovatno je sada mogućnost veća da se tako nešto nekada i desi, ali to je još uvijek daleko. Nemam baš nekih iluzija kako će zbog saradnje sa Arsenom da sve bude super lako, jer ipak moja muzika nije komercijalna, nemam profesionalnog menadžera, i sav napredak do sada je zbog podrške moje famillije i prijatelja koji žele da pomognu, i koji još uvijek imaju nekog entuzijazma u sebi.

Kako općenito gledaš na glazbenu scenu, prije svega u Mostaru, a onda i u BiH?

- E to je pravo kliše pitanje.

Pa jeste, ali evo, ja inzistiram da odgovoriš, da nekako opišeš stanje onako kako ga ti vidiš...

- Previše je turbo-folka i totalno dosadnih i na isti kalup pjesmuljaka. Ipak ima nade, zbog Zostera, Dubioze kolektiva, Vunenih, Letu štuke. Nažalost i oni su borci sa vjetrenjačama, u manjini smo, ali bitno je da smo tu.

Hoćeš li nastaviti koncertnu, ili možda čak i studijsku suradnju sa dvojcem Dedić i Dedić ?

- Sa Matijom bih trebao snimiti pjesmu koju sam završio prije par dana, samo moramo dogovoriti termine, a za ostale projekte nisam siguran. Većinu stvari nisam dogovarao ja direktno, pa ti ove odgovore moram ostaviti ovako polovično ili čekati sljedeći intervju.




Srđan Blagovčanin: U BiH samo korupcija raste
Interview
: Srđan Blagovčanin: U BiH samo korupcija raste
Dok BiH tone sve dublje u korupcijsko blato, vladajuće političke elite uspješno odvraćaju pažnju građana sa ovog problema stvaranjem atmosfere straha i podizanjem političkih tenzija.

U međuvremenu, milioni maraka nesmetano prelaze iz budžeta i javnih preduzeća u džepove političkih lidera i njima bliskih tajkuna, sve u ime “višeg nacionalnog interesa”.

Nepostojanje jedinstvene stragije i stalnog tijela kome bi osnovni zadatak bio borba protiv korupcije u BiH, postalo je prepreka i ukidanju viza za EU građanima BiH, jer domaće vlasti još nisu ispunile niti jedan od ova dva uslova.

Sitna podmićivanja ljekara, policajaca, lokalnih službenika, tek su posljedica korupcije na najvišim nivoima vlasti, koja i kada se otkrije, u BiH prolazi nekažnjeno, objašnjava u razgovoru za Žurnal, Srđan Blagovčanin, izvršni direktor nevladine organizacije Transparency International BiH.


Korupcija je hroničan problem Bosne i Hercegovine. Da li se stanje pogoršava ili poboljšava?

Prema svim relevantnim istraživanjima, u poslednjih godinu dvije korupcija u BiH je u stalnom porastu. Prema istraživanju Transparency International, o globalnoj percepciji korupcije među građanima, BiH je zabilježila pad na globalnoj listi i trenutno se nalazi na 82. mjestu u svijetu. Time je najlošije pozicionirana od svih zemalja u regionu. Dok su sve druge zemlje Zapadnog Balkana provele antikorupcijske reforme, uspostavile specijalizovana tijela za borbu protiv korupcije i donijele neophodne zakone, BiH još uvijek nije preduzela niti jedan konkretan korak. Svi međunarodni standardi i konvencije koje je BiH potpisala još uvijek nisu ni počeli da se primjenjuju.

Koja su glavna žarišta korupcije u BiH?

Uz političku korupciju, kod nas je jako raširena i administrativna korupcija na nižim razinama vlasti. Kada govorimo o načinima na koji političke elite izvlače sredstva iz legalnih budžetskih tokova, to je prije svega privatizacija i javna preduzeća.

Poslije svakih izbora imate promjene na ključnim pozicijama u agencijama za privatizaciju, upravnim i nadzornim odborima javnih preduzeća. Ti ljudi koji su postavljeni po političkim kriterijima, osiguravaju odliv budžetskih sredstava prema partijskim fondovima ili prema fondovima političkih lidera.

Još jedan način kroz koji se odlijevaju novačana sredstva je preko razvojnih banaka i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Tu je i proces javnih nabavki koji je vrlo problematičan u BiH, što se vidi i iz revizorskih izvještaja.

Kada se radi o percepciji korupcije među građanima, oni najkorumpiranijim smatraju, i to već godinama, političke partije.

Kako se uopšte može izmjeriti korupcija i koliko su postojeća istraživanja pokazatelj stvarnog stanja?

Mjerenje korupcije je uvijek izazivalo mnogo dvojbi. Generalno, postoje dva načina mjerenja, kvantitavna i kvalitativna istraživanja. Kvantitativna istraživanja su prvenstveno istraživanja javnog mnjenja, bazirana na ličnom iskustvu građana i njihovim indirektnim saznanjima. Kvalitativna istraživanja se svode na analizu zakonskog okvira i analizu njegove primjene. Ono na čemu Transparency International insistira je korištenje i kvantitativnih i kvalitativnih istraživanja. Globalno istraživanje koje radi Transparency International, uvijek je bazirano na rezulatima namanje tri druga istraživanja. Zato možemo reći da su naši nalazi o stanju korupcije prilično pouzdani.

Građani su u stanju apatije

Koliko su ljudi u BiH uopšte svjesni razmjera korupcije, jer pod korupcijom obično podrazumjevaju direktno davanje mita nekome za neku uslugu?

To je namanji problem i to je u stvari samo posljedica. Stvarni problem je administrativna korupcija na višim nivoima vlasti. Građani se ponašaju samo pragmatično. Videći da se na isti način ponašaju ljudi na višim nivoima vlasti onda i oni dolaze do zaključka da je davanje mita brži i lakši način da i oni ostvare ili zaštite neka svoja prava, nego da to čine redovnim zakonskim putem. Videći svakodnevno u medijima afere u kojima se govori o pronevjerama miliona maraka budžetskih sredstava, građani gube iluziju da je nešto moguće uraditi na legalan, zakonski način.

Poslednjih desetak godina mediji i nevladin sektor otkrili su stotine slučajeva korupcije od najviših do najnižih nivoa vlasti, gdje su prenevjerene stotine miliona maraka, ali se na kraju ništa nije desilo. Kako to objašnjavate?

Ima više objašnjenja. Činjenica je da se BiH suočava sa više izazova nego bilo koja druga tranziciona zemlja. U BiH imamo, osim tranzicije iz jednog društveno, političkog i ekonomskog sistema u drugi, i posljedice rata. Iako se to često koristi kao izgovor za sve, činjenica je da je BiH bila prinuđena da gradi institucije iz početka. S druge strane, snažno prisustvo međunarodne zajednice takođe je ostavilo trag. Političke elite su sve neugodne odluke i reforme prepuštale međunarodnoj zajednici, da zbog njih na narednim izborima ne bi izgubili podršku građana. Istovremeno, političari su pragmatično koristili nacionalističku retoriku za homogenizaciju svog biračog tijela.

Građani su sa druge strane, veoma svjesni problema korupcije, i uvijek ga rangiraju među prva dva-tri problema sa kojima se BiH suočava. Problem je što su građani u stanju apatije.

Da bi se neki problem riješio osim njegovog identificiranja potrebna je i svijest da građanin ili grupa građana mogu uticati na rješavanje problema. To je ono što građanima u BiH nedostaje, jer su potpuno izgubili iluziju da se nešto može promijeniti u skladu sa njihovim interesima.

 

Policija, sudstvo i mediji su pod uticajem političara

Da li onda građani u BiH mogu ili ne mogu nešto promijeniti?

Građani su jedini koji mogu promijeniti sadašnje stanje u BiH, a jedini efikasan način za borbu protiv političke korupcije i fenomena “zarobljene države” su izbori. Problem je što je politička elita stekla ogromno bogatstvo tokom rata, ima snažan uticaj i kontrolu nad medijima i ima efeikasan način za provođenje sistematske manipulacije. Na taj način politička elita tokom predizborne kampanje postavlja prioritete o kojima se raspravlja u skladu sa svojim interesima. Jasno je da niti jedna od vladajućih stranaka ne bi mogla dobiti izbore ako bi fokus bio na ekonomskom razvoju, reformama, borbi protiv korupcije.

Kako su druge tranzicijske zemlje uspjele da se iščupaju iz ralja korupcije ?

Uslov svih uslova je politička volja. Ali se to ne odnosi samo na političare i stranke, jer pritisak da se to uradi mora doći odozdo. Političari, kako u zapadnim zemljama tako i u tranzicijskim, nisu se sami od sebe uhvatili u koštac sa ovim problemom, jer njima prvim odgovara postojeće stanje. Pritisak je dolazio odozdo, od građana, medija i nevladinog sektora. Takav pritisak mora biti artikulisan da bi političke elite u jednom trenutku shvatile da bi održavanje postojećeg stanja za njih značio gubitak vlasti. Ovo se u BiH još nije desilo i mislim da će trebati još dosta dugo vremena da se to desi.

Zašto se takav pritisak građana i medija nije desio u BiH?

Ključni uslov je da korupcija mora postati visoko rizično ponašanje. Tako da mogućnost da ostane neotkrivena i bez sankcija, mora biti minimalna. Izgovor da “korupcija postoji svugdje” ne stoji. Tačno je da korupcija postoji svugdje, čak i u skandinavskim zemljama, koje se smatraju najmanje korunpiranima, ali tamo postoji sistem i vjerovatnoća da nećete biti otkriveni je jako mala. Tamo se korupcija smatra jednim od najtežih zločina. Institucije, pravosuđe i policija, su nezavisni od uticaja politike. Kod nas, političke elite još uvijek imaju efektivnu kontrolu i nad agencijama za provođenje zakona i nad pravosuđem i medijima. U konačnici, mediji su ti koji anesteziraju javnost, da sve ono što ljudi vide svakodnevno, u stvari nije tako, i to je ogroman problem.

 

BiH - jedina zemlja bez strategije

Hoće li BiH uspjeti da se izbori sa problemom sveprisutne korupcije?

Ja sam optimista ali čini mi se da će trebati jedan duži vremenski period, kao i podrška međunarodne zajednice. Uspostava institucija je proces i to se ne može napraviti preko noći. Srednjoročno i dugoročno ja sam optimista, dok kratkoročno, vjerujem da ćemo se suočavati sa puno problema u borbi protiv korupcije.

Kod nas je borba protiv korupcije političko pitanje, što se najbolje ogleda u famoznoj priči o prenosu nadležnosti. Pitanje da li ćemo se protiv korupcije boriti na državnom ili entitetskom nivou je van pameti.

Šta je sve do sada BiH trebala konkretno uraditi u borbi protiv korupcije?

BiH je usvojila čitav niz međunarodnih konvencija koje predviđaju niz konkretnih mjera, od donošenje zakona o antikorupcionom tijelu do strategije za borbu protiv korupcije. BiH to još uvijek nije napravila, pa smo tako jedina zemlja u Evropi koja nije ispunila ova dva uslova.

Zašto je za ukidanje schengenskih viza toliko bitna uspostava tijela za borbu protiv korupcije i donošenje državne strategije?

Za ukidanje viza prvi su uslovi kontrola granica i osiguranje izdavanja dokumenata, jer normalno je da EU želi prvo da zaštiti sebe. Ali šta vam znači ako imate savršeno zaštićene baze podataka ako su ljudi koji rade na izdavanju dokumenata korumpirani. Šta vam vrijedi ako imate savršenu tehničku zaštitu granica i graničnih prelaza, ako su ljudi koji rade na kontroli granice korumpirani.

Rješenje je italijanski model borbe protiv mafije

Koje su tranzicijske zemlje bile u sličnoj situaciji kao BiH danas i kako su uspjele da se izbore sa problemom korupcije?

U sličnoj situaciji je bila većina tranzicijskih zemalja. Snažnom političkom voljom i uz učešće građana uspjeli su da problem korupcije svedu u, uslovno rečeno, razumne okvire. Formalno ispunjavanje kriterija u borbi protiv korupcije ne znači puno. Danas je Bugarskoj, koja je članica EU, blokiran pristup određenim fondovima EU upravo zbog rasprostranjene korupcije. Suština je da se reforme u borbi protiv korupcije ne provode zbog EU već zbog nas samih.

Da li bi uspostava nezavisne agencije koja bi oduzimala nezakonito stečenu imovinu, značajnije pomogla u suzbijanju korupcije?

Nije tu pitanje samo jedne agencije, već je šireg zakonskog okvira. Danas imamo situaciju da je moguće oduzeti nezakonito stečenu imovinu, ali taj mehanizam nije dovoljno razrađen. Mi smo predlagali italijanski model. On se svodi da imate taksativno nabrojana krivična djela u kojima nakon otvaranja istrage, posebno utvrđuje krivična odgovornost a posebno se vodi finansijska istraga. Tu je teret dokazivanja porijekla imovine prebačen na lice protiv kojeg se vodi istraga, po on treba dokazati da je imovina stečena na zakonit način. Sve dok to ne dokaže, država tu imovinu drži blokiranom. Italija je takvim modelom napravila ogromne uspjehe u borbi protiv mafije koja je bila povezana sa političkim elitama. I Srbija je sada usvojila model koji je sličan italijanskom.

Kakva je šansa da se ovaj italijanski model primjeni i u BiH?

Zamnimljivo je da je u slučaju Srbije takva inicijativa potekla od tužilaštva i mislim da je to dobar princip, da inicijativa potekne od ljudi koji se sa takvim problemima suočavaju svakodnevno u svom radu.

Očigledno je da kod nas, kada takve inicijative dolaze od civilnog društva ili opozicionih stranaka, na njih se gleda kao na prijetnju vladajućoj eliti. I pritisak od strane građana i medija mora bi biti jači da bi se ovo pitanje našlo u fokusu. Vjerujem da će se to na kraju morati desiti i kod nas.

Proizvodnjom straha do ostanka na vlasti

U poslednjih desetak godina u BiH je u više navrata dolazilo do formiranja različitih antikorupcijskih komisija. Kakav je bio njihov konačan efekat?

Na žalost efekat je bio praktično nikakav. Takve komisije su od strane bivših visokih predstavnika korištene za ucjenu domaćih političara, da bi se od njih napravili kooperativni partneri. Kasnije se pokazalo da to nije bio dobar pristup.

Koliko je je Tužilaštvo BiH bilo uspješno u dosadašnjoj borbi protiv korupcije i kažnjavanju odgovornih?

U Tužilaštvu BiH postoji odjel za organizovani kriminal koji je na stalnom udaru domaćih političara, iz oba entiteta i iz sva tri naroda unutar vladajuće koalicije. Postoji apsolutna saglasnost među vladajućom koalicijom da se ne produži mandat međunarodnim tužiocima, iako i predsjednica Suda BiH i glavni tužilac u Tužilaštvu BiH kažu da su nam ti ljudi neophodni. Sasvim je jasno da je odjel za organizovani kriminal Tužilaštva BiH, koliko god bio slab i bez obzira što bi im se moglo naći zamjerki, ipak uspio izgraditi kredibilitet da ih vladajuća koalicija doživljava kao prijetnju. Borba protiv korupcije praktično je direktno usmjerena protiv interesa vladajućih političkih partija.

Hoće li na narednim izborima, u oktobru sledeće godine, borba protiv korupcije moći nametnuti kao jedno od prioritenih pitanja u predizbornoj kampanji?

Nadam se da hoće, a svoju nadu temeljim na činjenici da je globalna kriza, za koju su domaći političari tvrdili da će nas zaobići, razotkrila sve slabosti u funkcionisanju državnih struktura u BiH. Mislim da će već na jesen domaće vlasti biti suočene sa rezultatima svog nerada, masovnim štrajkovima i masovnim nezadovoljstvom građana, izazvanim ekoniomnskom krizom i otpuštanjem radnika i drastičnim pogoršanjem ukupne socijalne situacije. To će dovesti do toga da se ljudi zapitaju zašto se sve to dešava i gdje su ti pozitivni rezultati rada vlasti. Ipak, ne treba potcijeniti sposobnost vladajuće koalicije da fokus pažnje javnosti ponovo okrenu na nacionalističku retoriku, homogenizaciju vlastitog naroda i kreiranje atmosfere straha u kojoj se oni najbolje snalaze.

(zurnal.info)

 

 

Najnovije
Uspon Vladimira Putina - od šverca do Kremlja
Velika očekivanja (1): Uspon Vladimira Putina - od šverca do Kremlja
Ako bageri počnu da rade, ova brda počeće da lete!
Firma Lager ugrožava stanovništvo Kamengrada: Ako bageri počnu da rade, ova brda počeće da lete!
Zašto nam ljudi u skupim odijelima uzimaju životnu radost?
PISMENA ZADAĆA: Zašto nam ljudi u skupim odijelima uzimaju životnu radost?
Prljavi novac na regionalnom smetlištu
Serijal DEP-OT: Prljavi novac na regionalnom smetlištu
Izborna matematika
NEDJELJNI KOMENTAR ĐOKE NINKOVIĆA: Izborna matematika
Svaka je noć šabatna
Iz Crvenog solitera: Svaka je noć šabatna
Za osam godina potrošeno 1,5 miliona maraka na vozila i namještaj
Rastrošnost Predsjedništva BiH: Za osam godina potrošeno 1,5 miliona maraka na vozila i namještaj
Zašto tužitelji tokom suđenja nisu dokazivali krivične radnje opisane u optužnici?
Ko je kriv za oslobađajuću presudu u slučaju Memić: Zašto tužitelji tokom suđenja nisu dokazivali krivične radnje opisane u optužnici?
Kako je bivši premijer pokopao firmu sa 1.350 radnika
TRUDBENIK DOBOJ (VIDEO): Kako je bivši premijer pokopao firmu sa 1.350 radnika
Da li smo zaista pročitali Rezoluciju ZAVNOBiH-a?
NARODNE IZDAJICE: Da li smo zaista pročitali Rezoluciju ZAVNOBiH-a?
Direktor Kondžić se povukao pred prijetnjama savjetnika Baševića
APIK neće sankcionisati svog uposlenika : Direktor Kondžić se povukao pred prijetnjama savjetnika Baševića
RT Balkan - Putin's media weapon
KREMLIN PROPAGANDA IN SERBIA: RT Balkan - Putin's media weapon
Muriz Memić poručuje da će sam dokazati ko je ubio njegovog sina
Sud optužene oslobodio krivice : Muriz Memić poručuje da će sam dokazati ko je ubio njegovog sina
Jedna nabavka, 100 respiratora i najmanje pet istraga u dva tužilaštva
Kako su tužioci vodili slučaj "Respiratori" : Jedna nabavka, 100 respiratora i najmanje pet istraga u dva tužilaštva
Rudari štrajkuju za plate dok se milioni troše na privatne firme
UVIJEK ISTA PRIČA: Rudari štrajkuju za plate dok se milioni troše na privatne firme
RT Balkan - Putinovo medijsko oružje
Kremaljska propaganda u Srbiji: RT Balkan - Putinovo medijsko oružje
Nije tragedija niti tužna ljubavna priča, već ubistvo!
Femicid u Bosni i Hercegovini: Nije tragedija niti tužna ljubavna priča, već ubistvo!
Milion i po iz budžeta za podobne firme
209 direktnih sporazuma: Milion i po iz budžeta za podobne firme
HIFA-OIL ne želi napustiti benzinsku pumpu koju mjesecima koristi bespravno
ZAKON JAČEGA: HIFA-OIL ne želi napustiti benzinsku pumpu koju mjesecima koristi bespravno
Žena je zakopana u temelje kuće
Dijala Hasanbegović: Žena je zakopana u temelje kuće