“Eventualno pokretanje procesa lustracije danas u BiH ne bi nikome donijelo korist”, kaže u razgovoru za “Žurnal” Admir Meko, politički analitičar.
Zahtjevi za donošenje zakona o lustraciji u BiH uglavnom su dio tradicionalnog predizbornog folklora koji dolaze ili od pojedinaca ili predstavnika malih političkih stranaka. Pri tome niko ne kaže ko bi i na koji način trebao biti “počišćen”.
Uglavnom, jadikuje se kako “samo u BiH” nije provedena lustracija te da “nema napretka” dok se ne obračuna sa bivšim komunistima. Ideja o lustraciji u BiH i nema previše pristalica među političkim liderima jer su nekadašnji komunisti danas podjednako raspoređeni kako u građanskim tako i u nacionalnim strankama.
Meko, Albanac sa britanskim obrazovanjem koji je magistrirao 2008. godine na univerzitetu Sasex u Velikoj britaniji,  proteklih godina bavio se analizom bivših komunističkih država i procesima  koji su uslijedili nakon tranzicije.

Šta je bio cilj lustracije u bivšim komunističkim državama?

- Osnovni cilj bio  je očistiti institucije od ljudi koji su bili istaknuti članovi bivšeg sistema, pripadnici službi bezbjednosti, sudije i ostali “vojnici” režima koji su počinili zločine, prvenstveno kroz kršenje ljudskih prava zatvorenika, ubistva, prinudne deportacije . Tu su takođe počinioci ekonomskog kriminala kroz  zloupotrebu javnih fondova, korupciju.
Izvorno značenje riječi u latinskom jeziku je čišćenje kuće. Praktična provedba se  razlikuje od zemlje do zemlje.  Češka je uvijek imala jak disidenstki pokret tokom komunizma. U Mađarskoj je bilo slično ali to u bivšem Sovjetskom Savezu recimo, nije bio slučaj. U bivšoj Jugoslaviji je uvijek postojao svojevrstan  disidentski pokret, pogotovu kada je riječ o filozofima i sve dok nisu otvoreno osporavali vlast Komunističke partije ovim disidentima je bilo dozvoljeno da govore, da se okupljaju. Države sa snažnijom disidentskom tradicijom iz doba komunizma ranije su počinjale proces lustracije.
Češka je prva zemlja u kojoj se pojavili inicijativa za lustracijom relativno rano,  potom je uslijedila Poljska.  
Raspad  Čehoslovačke dijelom je bio uzrokovan i sporom oko lustracije, jer su Česi bili za provođenje lustracije a Slovaci protiv. I to je možda bio jedinstven slučaj u istoriji da se zemlja podijelila odlukom političara a ne građana, jer građani se o tome nisu pitali i sve je prošlo bez nasilja.

U kojim od bivših komunističkih država je  provedena lustracija ?
- Češka, Bugarska, Albanija, Poljska, Mađarska, i veoma malo u baltičkim zemljama. Za baltičke zemlje fokus nije bio na raščišćavanju sa prošlošću već na ubrzanom razvoju zemlje. Svaka zemlja je vrlo specifičan slučaj.

Zloupotreba policijskih dosijea

Kako je u praksi izgledao proces lustracije?
- Da bi se ovaj proces proveo u praksi bilo je potrebno formirati određene parlamentarne istražne komisije koje bi bile neutralne, ili su barem trebale biti neutralne.  Na primjeru Češke, članovi ovih komisija bili su ljudi iz akademske zajednice, bivši političari, sudije, koji su na kraju trebali parlamentu predložiti odgovarajuće sankcije za svakog pojedinca.
Ako bi se u konkretnom slučaju utvrdilo da je pojedinac bio odgovoran, suočili bi ga  sa dokazima i onda bi mu rečeno, “zbog svega ovoga želimo da daš ostavku na funkciju koju trenutno obavljaš, a ako to ne uradiš onda će  čitav dosije biti objavljen u javnosti ”.
Problem koji se često javljao je da su dokumenti o nečijoj krivici “procurili” u javnost, i to se dešavalo ne samo u Češkoj nego i u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Albaniji, jer je evo predstavljalo vrlo efikasno sredstvo u političkim obračunima.
Takav je slučaj bio sa dosijeom Milana Kundere koji je sadržavao dokaze o njegovoj svojevremenoj saradnji sa tadašnjim režimom ili slučaj jednog kardinala u Poljskoj i koji su  naknadno procurio u javnost.  
Naravno, uvijek se postavlja pitanje zašto se to desilo baš sada jer su ti dokazi postojali od ranije.
Problem su takođe predstavljali obični građani koji su bili neformalni doušnici službe bezbjednosti ali su na to bili prisiljeni na jedan ili drugi način.
 Tako su recimo  nakon drugog svjetskog rata komunističke vlasti u većini istočenoevropskih zemalja provele čistku gdje su se na meti nalazile brojne kategorije, bivši oficiri, nekadašnji zemljoposjednici i slični kojima je bila oduzeta sva imovina a često su čitave porodice bile sudski procesuirane. Bila im je uskraćena i mogućnost obrazovanja i pohađanja univerziteta.
 I bilo je puno ljudi koji su u zamjenu za mogućnost dobijanja posla ili pohađanja univerziteta pristajali da rade kao doušnici službe bezbjednosti.

Kakve su bile sankcije za one koji su proglašeni krivim u procesu lustracije?
-U Češkoj, nakon prvog kruga lustracije koji je počeo početkom devedesetih godina, lustracijom je bilo obuhvaćeno  oko 20.000 ljudi  i njima više nije bilo dozvoljeno da se nalaze na pozicijama u   javnoj administraciji tokom pet do deset godina. U privatnom sektoru nije im bilo dozvoljeno da obavljaju visoke funkcije u bankarstvu ili  bivšim državnim kompanijama koje su se transformisale u zajednička ulaganja sa inostranim partnerima.

Zakon na određeno vrijeme

Koliko dugo su trajali procesi lustracije? Da li su zakoni o lustraciji imali ograničen rok trajanja ili se radilo o kontinuiranom procesu?
- Obično se radilo o ograničenom periodu, pet do deset godina. Ali komisije za lustraciju, recimo u Češkoj, još uvijek postoje. Kada su usvojili zakon on je trebao važiti deset godina a onda se ponovo razmatralo da li ga treba produžiti za narednih 10 godina.

Znači lustracija  nije podrazumjevala da je svaki bivši član Komunističke partije ili pripadnik nekadašnjih službi bezbjednosti po automatizmu bivao uklonjen  iz javnih institucija?
- Lustracija koja bi išla ka tom cilju u suštini bi bila identična nekadašnjim komunističkim čistkama, koje su polazile od kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti, pa ako bi jedan član porodice učinio nešto što se smatralo aktom protiv komunističkog režima onda bi svi članovi porodice bili kažnjeni.
Drugo je pitanje da li je moguće izbjeći kolektivnu odgovornost pogotovu kada je riječ o pripadnicima službi sigurnosti. Tu su vodeći ljudi službi donosili odluke dok je na nižim službenicima bilo njihovo provođenje.
Zato je cilj bio da se prvenstveno identificiraju nekadašnji pripadnici ovih službi koji su konkretno učestvovali u porovođenju naredbi sa vrha, što je predstavljalo dodatan problem.
Puno je bilo formalnih odluka u pismenoj formi, ali je tu bila i siva zona gdje su pojedinci na vlastitu ruku zloupotrebljavali moć koju su imali.Tako da u stvarnosti to nije bilo jednostavno izvesti.

Koliko je bilo otpora provođenju lustracije?
- Često su  ljudi koji su imali visoke pozicije u komunističkom sistemu odmah nakon tranzicije vlasti bili “katapultirani” na visoke pozicije u novom sistemu, tako da su postali ponovo zaštićeni bilo da je riječ o članovima parlkamenta, političkim liderima. I naravno da ovi ljudi koji su se ponovo našli na vlasti nisu željeli lustraciju.

Evo vlast, daj mi imunitet

Po čemu su se razlikovali češki, mađarski, rumunski modeli lustracije?
- Način i trenutak u kome je došlo do prenosa vlasti sa komunista na nove demokratske vlasti se razlikovao i uticao je na način provođenja lustracije. U Mađarskoj bio je mnogo umjereniji i postepeniji prenos vlasti jer je mađarska vlada ranije krenula sa postepenim reformama i liberalizacijom. U Rumuniji Čaušesku je bio srušen i strijeljan i jednostavno je većina krivice bila pripisana njemu. Sam Čaušesku bio je strijeljan nakon petominutnog suđenja koje su organizovali ljudi do tada bliski njemu.
U Bugarskoj je situacija bila slična kao i u Albaniji, jer su nakon demokratskih izbora komunisti ostali na vlasti još 2-3 godine. U Poljskoj je to bila svojevrsna trgovina, gdje su komunisti jednostavno predali vlast a zauzvrat im je obećano da neće biti sudski procesuirani. U Mađarskoj je bilo vrlo malo i vrlo ograničenih pokušaja lustracije.

Kakve je rezultate imao proces lustracije?
-Nema direktne veze između procesa lustracije i demokratizacije i ekonomskog razvoja društva, a konkretni rezultati razlikovali su se od zemlje do zemlje. U Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, postojao je disidentski  pokret mahom sastavljen od intelektualaca koji je na određeni način pripremio prelazak u demokratiju, poput “Solidarnosti” u Poljskoj ili “Povelje 77” u Češkoj.
S druge strane, U Rumuniji, Bugarskoj,  Albaniji nije bilo takvih  disidentskih pokreta i rezultat je bio da su komunisti ostali na vlasti. Nije bilo drugih ljudi koji bi prezeli vlast i transformisali društvo u istinski demokratsko. To je ono što čitav proces lustracije čini veoma teškim.

Prekasno za lustraciju

Ima li smisla počinjati proces lustracije sada, 20 godina nakon pada komunizma? Da li je to uopšte izvodljivo? Da li bi to moglo funkcionisati u BiH.
- Ako bi postojao potpuni konsenzus među svim  političkim strankama onda bi proces lustracije mogao početi i sada. Ali ako bi bio iniciran samo od jedne političke stranke ili koalicije, pogotovu ako bi to bila vladajuća koalicija, vrlo je upitan takav proces i njegovi rezultati.
Ne postoji slučaj da je neka bivša komunistička zemlja sa procesom lustracije počela 20 godina nakon pada komunizma.
 Pravo vrijeme bilo je početak devedesetih, odmah nakon pada komunizma. A početi taj proces nakon dvadeset godina ne bi pomoglo nikome niti  bi donijelo neke pozitivne rezultate. S druge strane, ljudi imaju pravo da znaju šta se desilo.
Ako bi u ovom trenutku krenuli sa lustracijom u BiH to bi imalo vrlo loše rezultate. Imajući u vidu unutrašnju političku strukturu BiH to sigurno ne bi bilo lako, jer već postoje sporovi između Federacije BiH i Republike Srpske oko brojnih pitanja.  
Tako bi se kao problem pojavilo pitanje da li lustraciju provoditi samo u jednom ili oba entiteta ili na nivou države. Tu je pitanje arhiva. Da li su dokumenti još tu, šta se u međuvremenu dešavalo sa njima. U Rumuniji i Bugarskoj postoji sličan problem jer su  pojedinci koji su imali političku moć iskoristili je da bi uništili kompromitirajuću dokumentaciju iz prethodnog perioda.  
(zurnal.info)




     

 

Diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Prvi zaključak u istoriji romskog naroda donio nam je Dervo Sejdić

Visoko sudsko vijeće Suda za ljudska prava u Strazburgu je 22. decembra 2009. godine objavilo svoju Odluku u kojoj se konstatuje da su Dervo Sejdić i gospodin Jakob Finci, kao pripadnici nacionalnih manjina (romska i jevrejska), po Ustavu i Izbornom Zakonu Bosne i Hercegovine diskriminirani te da je Bosna i Hercegovina dužna svoj Ustav uskladiti sa članom 1. Protokolom 12 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava, članom 3. i članom 14 Protokola br. 1 i članom 1. Protokola 12 Evropske Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije koju je Bosna i Hercegovina 2005. godine takodje ratifikovala.

Desetinama godina su Romi i diskriminacija Roma jedna od vodećih tema u političkim krugovima cijele Evrope pa i svijeta. Kažem, tema, jer diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Za mene lično, ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Do 22. decembra 2009. godine. Prvi put u istoriji romskog naroda tema diskriminacija Roma i drugih nacionalnih manjina u BiH ima svoj zaključak. Zahvaljujući Sejdiću i Finciju...

Pošto sam ja Romkinja, u svom intervjuu, želim da predstavim mog sunarodnika Roma po nacionalnosti, gospodina Dervu Sejdića. S poštovanjem i ponosom.

Godinama se zalažeš za Rome i tvoj dugogodišnji stav da su Romi u BiH diskriminirani, je dokazana, zabilježena istina. Dugogodišnja borba protiv romskih predstavnika koji su to negirali (primjer: Muharem Serbezovski kojeg si i javno kritikovao) kao i protiv ne –Roma koji su to pogotovo negirali, urodila je plodom: pobjeda na Evropskom sudu u Strazburgu, gdje je BiH osuđena za diskriminaciju nacionalnih manjina u svojoj državi: Rome i Jevreje prije ostalih.

Kako se osjećaš nakon tog procesa?

- Poslije presude zaista se osjećam „velikim“ i ponosnim, u smislu da je jedan „mali Rom dosegao pravdu“. Istina, u momentu podnošenja Tužbe pa i prije, hrabrio sam se, da je „stvar jasna“ da se tu nema šta puno dokazivati, naročito ako se u isto vrijeme čita Evropska Konvnecija o zaštiti ljudskih prava, a koja je sastavni dio važećeg Ustava BiH. Bio bih licemjer da kažem da mi nije drago da su mi se na stotine novinara obratili za intevju, da mi nije drago što se moje ime svakog dana najmanje četiri do pet puta spomene u najvažnijim novostima ili vijestima dana. Svakako da mi je drago i da sam ponosan na sebe kada me običan građanin sretne i uputi čestitke. Nije mala stvar kada vam u restoranu priđe veoma ugledni političar i kaže „Čestitam Sejdiću, uradio si više nego svi političari od Dejtona do danas“.

Da li si se bojao pokrenuti takav postupak protiv svoje matične države?

- Svakako da je bilo razmišljanja i u tom pravcu. Nisam se brinuo toliko o mojoj ličnoj sigurnosti koliko o sigurnosti moje porodice o kojoj i danas razmišljam. Hrabrio bih se da u Bosni i Hercegovini nisu vremena slična devedesetim... Čovjek mora biti oprezan, a danas to govore mnoge činjenice. U podsvijesti mi je bilo da ću sa porodicom prije stići do neke od evropskih ambasada nego li onaj do mene ko bi eventualno želio nauditi meni i mojoj porodici.

Moram naglasiti da do danas, nakon tri mjeseca od Presude, nisam imao niti bilo kakvih smetnji, prijetnji ili nešto što bi mi dalo osjećaj nesigurnosti moje porodice i mene. Ali......

PROTIV NEPRAVDE

Zašto si se odlučio na takav korak? Da li je problem mogao da se riješi na drugačiji način?

- Nakon što sam se penzionisao u policijskoj službi 1997. godine, intenzivnije sam se posvetio radu u romskom nevladinom sektoru i naravno čitanju domaćeg zakonodavnog okvira. Bilo mi je nejasno to da smo svi jednaki, a ipak se samo „pripadnici konstitutivnih naroda“ mogu kandidovati za predsjednika države ili za članove Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Naravno, u to vrijeme čitao sam i razne konvencije na koje se Ustav BiH poziva i utvrdio tu neskladnost. Početkom 2003. godine kada je ODIHR-a iz Waršave krenuo sa inicijativom i prijedlogom projekata „Romi iskoristite svoj glas mudro“ ja sam aplicirao sa projektom „Izborni Zakon u BiH i Izbori 2004“ koji je na moju sreću ODIHR podržao u iznosu od 4.500 USD. U sklopu projekta organizovao sam Okrugli sto na istu temu 20. avgusta 2003. godine, a Federalna novinska agencija Fena je 21. avgusta 2003. godine, na svojoj internet stranici objavila zaključke sa ovog stola pod nazivom „Dervo Sejdić – tužit ću BiH ukoliko u roku od jedne godine dana ne otkloni diskriminaciju iz svog Ustava“. Zaključke sam poslao Parlamentu BiH i Centralnoj izbornoj komisij BiH sa upozorenjem da Ustav i Izborni zakon sadrže diskriminatorne odredbe te ukoliko ih ne uklone ja ću tužiti Bosnu i Hercegovinu sudu za ljudska prava u Starsburgu.

Od CIK-a sam dobio odgovor da ja moram prvo mijenjati Ustav kako bi se mijenjao i Izborni zakon u BiH, te time omogućilo kandidovanje nacionalnih manjina na predsjedničke i druge visoke pozicije. Naravno da sam ovakvim odgovorm bio jako nezadovoljan, poslije čega sam u više navrata javno u medijima to iznosio kao argumentaciju diskriminacije nad Romima u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini vodile su se razne diskusije i rasprave o potrebi izmjene Ustava, više puta i predstavnici međunarodnih institucija i organizacija su organizovali sastanke sa liderima vodećih i vladajućih političkih stranaka u BiH ali je uvijek bilo riječi o ravnopravnosti konstitutivnih naroda ili zaštiti nekog od njihovih interesa. Nikad o ravnopravnosti svih građana u Bosni i Hercegovini, a naročito pripadnika nacionalnih manjina.

Nakon što je definitivno „pao“ takozvani „Aprilski paket“ 2006. godine, koji se odnosio na izmjene postojećeg Ustava i ustrojstva Bosne i Hercegovine, a u čijem je prijedlogu pitanje nacionalnih manjina u učešću i raspodjeli vlasti u Bosni i Hercegovini tretirano samo u dijelu koji se odnosi na učešće u radu Parlamentarne skupštine BiH /predložena su tri rezervisana mjesta za nacionalne manjine/, dok pitanja kandidature za Predsjednika države i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH nije u tom pravcu ni razmatrano. Ovo će biti krajnji signal za moju Akciju. U razgovoru sa mojim prijateljem Havijerom Leonom Dijazom, a koji mi je kasnije bio i advokat u procesu pred Strasburgskim sudom, raspitivao sam se o cijenama advokatskih usluga i naravno tražio savjet kako pokrenuti proces. Na moje upite odgovorio je da za advokatske usluge nema potrebe da brinem jer sjedim sa advokatom. U to vrijeme sam znao da je pravnik ali da je advokat nisam imao pojma. Ovo me je dodatno motivisalo da krenemo zajednički u proces. Pripremali smo Tužbu oko dva mjeseca /maj i juni/ i zvanično 21. juna 2006. godine uputili je na Sud za ljudska prava u Strasburgu. Od suda smo početkom septembra dobili obavijest da je tužba primljena i da će biti pricesuirana hronološkim redom.

Čekanje oduzima optimizam. Šta ti je dalo snagu da ustraješ u svojoj namjeri?

- Ako uspijem, a bio sam optimista i siguran u uspjeh, ispravit ću nepravdu prema mom Narodu, dokazati da i u romskoj populaciji postoji neko ko barem na ovakav način štiti interese Roma, osvjestiti vladajuću elitu o postojanosti Roma diskriminiranih bosanskohercegovačkih građana i na kraju da će moji sinovi i unuci živjeti u ravnopravnijem društvu nego sam ja ikada živio, a o tome svemu čitati u nekim zapisima kako je njihov otac i dedo bio neko ko se borio za ravnopravnost Roma.

Zašto si se u svojoj tužbi udružio sa tužbom gospodina Fincija? Koliko ste se u procesu potpomagali? Da li su problemi Roma i diskriminacije nad Romima u BiH isti ili slični dikriminaciji BiH prema Jevrejima?

- Svoju tužbu Finci je pokrenuo krajem septembra 2006. godine i kada je Sud ustanovio da je predmet identičan mom odlučio je da spoji oba predmeta u jedan. Naravno, ovo nas je udružilo. Na svako pitanje od strane suda mi smo se predhodno zajednički konsultovali.

Finci je pokrenuo postupak sa nekim organizacijama koje su od mene tražile da im dopustim da mi pomognu i da me zastupaju u procesu, a koje sam odbijao u smislu: “ Kada sam izvještavao nije vas nigdje bilo, a sada kada sam pokrenuo postupak svi bi da me „brane i pomažu“, imam advokata i ako treba da budem strijeljan, spreman sam i na to ali ga neću mijenjati“.

Sigurno da problemi Roma i diskriminacija nad Romima nisu ni slični problemima Jevreja niti nivou diskriminacije nad njima u BiH. Jevreji su integrisani, obrazovani, politički organizovani i uključeni u sistem BH društva, obnašaju visoke političke pozicije u sudskoj, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na svim nivoima. Roma na sličnim pozicijama nema i nije nikada ni bilo, uz napomenu da u BiH ima visokoobrazovanih Roma, a na kraju i lobi Jevreja u Bosni je mnogo uticajniji od lobija Roma.

OPASNI SNOVI

Koji su sljedeći koraci, kakve su ti dalje namjere?

- Bosna i Hercegovina ima obavezu da Presudu Suda za ljudska prava implementira i Ustav uskladi sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Da li će to biti urađeno prije ovih Parlamentarnih izbora ostaje da se vidi. Ja se nadam najboljem ali političari i politička situacija mi ne garantuju to. Mnogi bi da zadrže postojeće stanje, a neki od njih bi iskoristili Presudu i za svoje ranije neostvarene snove.

Na koji način će se, po tvom mišljenju, poboljšati situacija Roma u BiH nakon ove pobjede?

- U ovom momentu to je teško reći ali ako Presuda zaživi u našem pravnom okviru onda bi Romi mogli imati svog predstavnika i u Parlamentu BiH kao i u Domu naroda parlamenta BiH. Ovo bi sigurno uticalo na buduće kreiranje politika prema Romima i njihovih realizacija, a samim tim i poboljšanju statusa Roma u Bosni i Hercegovini. Tek bi tad bila potvrđena ona narodna izreka „Da majka ne doji dijete dok ono ne zaplače“, a niti ko zastupa Rome sem nas samih.

Šta očekuješ od BiH i kako misliš da se mogu opravdati Romima za nanešene štete?

- U BiH niko ni ne razmišlja da su Romima zbog ovog Ustava i Izbornog zakona nanesene štete, a kamoli o nekim kompenzacijama u tom pravcu. Ovdje niko ne razmišlja o kompenzaciji prema Romima za stradanju u II Svjetskom ratu pa i ovom skorašnjem, svi samo razmišljaju o svom interesu i svom etnosu, a država ko država - Romi joj nisu prioritet.

Kakvo vrijeme dolazi za Rome, gdje je njihova budućnost nakon ovog procesa?

- Prije svega budućnost Roma neće zavisiti samo od ove Presude i njene implementacije, naša budućnost u prvom redu zavisi od nas samih koliko smo spremni obrazovati se, boriti se i odricati, uvažavati naše autoritete i stvarati romsku edukacionu i političku elitu, apo najviše od našeg zajedništva i sloge. U bilo kojoj državi na svijetu i sa ma koliko demokratskim Ustavom i pravnim okvirom, to samo po sebi neće dati rezultate ukoliko vlasti te države u svojoj svijesti imaju diskriminacijske i stereotipne odnose spram manjih naroda, a naročito spram Roma. Ovo bi dakle morao biti podstrek za sve nas koji se bavimo promocijom i zaštitom prava Roma na što jedinstveniju zajednicu sa jasno zacrtanim ciljevima oko kojih se moramo okupiti svi do jednog i oko kojih moramo okupiti i romsku zajednicu u Evropi pa i šire.

Nije rijedak slučaj i da Romi diskriminiraju Rome. Što bi mogao reći na ovu vrstu diskriminacije?

- Mnogo toga negativnog naučili smo od onih koji nas diskriminiraju, pa na taj način valjda pokazujemo da smo i mi nad nekim nadmoćni. Pojava diskriminacije Roma nad Romom je najlošije što bi nam se trebalo desiti ali eto dešava nam se i razjedinjuje nas. Ako ovaj problem zaista ne shvatimo vrlo ozbiljnim moglo bi nam se obiti kao bumerang o glavu. Bilo bi dobro da se obije onome ko diskriminira ali najčešće se obije onima koji su u teškoj ekonomskoj, socijalnoj i obrazovnoj situaciji, na žalost. Gledajući na sveukupne i globalne ciljeve diskriminacija unutar romske zajednice je opasna koliko i diskriminacija sa vana, nekada opasnija.

Prošle godine u decembru se sprovelo evidentiranje Roma u svrhe sprovođenja Akcionih planova za Rome. Koliko sam upoznata, evidentiranje je prošlo sa mnogo poteškoća. Da li je ono zaista bilo neophodno?

- Evidentiranje je bilo neophodno ali problemi oko procesa evidentiranja su sigurno nepotrebni. Kako bismo u narednom periodu znali kvalitetno planirati i prioritete i finansijska sredstva moramo imati osnov, a on je sigurno u kreiranju kvalitetne i zvaničnije baze podataka o Romima i problemima sa kojima se susrećemo. I ovaj proces pokazao je mnogo toga, ma koliko god bio neuspješan u pogledu ostvarenog cilja.

Sa jedne strane vidjelo se koliko je državi stalo da dobije kvalitetnu bazu podataka i sa druge strane koliko smo mi romski aktivisti zaista svjesni i ozbiljni u pristupu rješavanja naših problema, vrlo često i ličnih unutar porodice, a uzrok je, po meni, nizak obrazovni nivo.

Niti je država radila po predviđenoj metodologiji niti su Romi asistenti-lideri bili zainteresovani da dobijemo što precizniju sliku o broju Roma i o problemima sa kojima živimo. Međutim, treba reći da sada u odnosu na raniji period imamo barem početnu zvaničniju statistiku na osnovu koje možemo planirati. Evidentiranje ili registracija Roma i problema sa kojima se Romi susreću može imati „dvosjeklu oštricu“ bilo u pogledu broja deklarisanih bilo u pogledu podizanja svijesti o slobodi i pravu na deklarisanje. A sve to je opet ovisno o onom ko u koje svrhe želi iskoristiti neku inicijativu, aktivnost ili stvar. Po meni dobro je, kako rekoh, imamo početnu, zvaničniju statistiku i naravno i nekakav uticaj na Rome o slobodi deklarisanja, kao i uticaj na zvanične krugove i aktueliziranje problema o popisu stanovništva uopšte.

NA SVE STRANE IMA EKSTREMISTA

U BiH se nedavno pojavio Bosanski pokret nacionalnog ponosa. Njihovi stavovi su zaista ekstremni a između ostalih ovi stavovi – „Bosanski jezik, kao nacionalni jezik Bošnjaka, treba i mora biti jedini službeni jezik u Bosni.“ ili ovaj – „Pripadnikom jedinog državotvornog naroda Bošnjaka ili Bosanaca smatramo svakog bijelog stanovnika Bosne koji joj je odan bez obzira na religijsku i podrasnu pripadnost.“ (Izvor citata: Žurnal)

- U takvoj BiH, rekao bih, ni sam predlagač ili inicijator ovih stavova ne bi živio, pa sigurno ni ja kao Rom koji želi imati svoj potpuni identitet i prenositi ga na naredne generacije. Ekstremista ima na svim stranama pa i ovakve ekstremističke inicijative nisu strane bilo kom od konstitutivnih naroda u regijama gdje su većinski. Hitlerova fašistička ideologija se temeljila na „arijevskoj čistoći“ pa i ova gore navedena ništa se ne razlikuje od nje. Sreća je ta da većina Nijemca nisu fašisoidni niti svi Bošnjaci bijeli.

Gdje vidiš sebe u borbi za romski narod u budućnosti?

- Ako mi bog da da poživim i dočekam predsjedničku kandidaturu i pobjedu nekog od mojih Roma na Izborima, sebe vidim na kafi časti sa tim Predsjednikom ili zastupnikom u Domu naroda parlamentarne skupštine Bosni i Hercegovine.

Devleha!

Hvala na razgovoru. Želim ti mnogo, mnogo godina života i dobrog zdravlja da bi još mnogo, mnogo godina imao snage da se boriš za prava našeg romskog naroda. Devleha!

(zurnal.info)

 

Anarhosindikalista koji je proveo šest mjeseci u zatvoru zbog optužnice za međunarodni terorizam, u intervjuu za magazin Žurnal objašnjava zašto su on i njegovi prijatelji veći problem Tadiću od, kako kaže “nesposobne opozicije i nacionalističkih organizacija”, zašto je Balkan idealan prostor za razvoj “istinskog samoupravnog sistema”...

Kada se romantično društvo okupilo pod okriljem noći ni u ludilu nisu mogli pomisliti da će biti optuženi za međunarodni terorizam. Pisali smo - šteta od 18 evra načinjena je tako što je upaljen plamen pod prozorom, izazvan nečim što je trebalo da bude “molotovljev koktel”. Pola godine posle, šestoro mladih ljudi izašlo je iz zatvora još uvek pod optužbom koja ih svrstava rame uz rame sa Osamom Bin Ladenom. Kako to izgleda biti međunarodni terorista zatvoren šest meseci u beogradskom Centralnom zatvoru kao glavnooptuženi razgovarali smo sa Ratiborem Trivuncom, anarhistom koji je zajedno sa još troje članova anarho-sindikalističke inicijative i dvoje simpatizera optužen za ovo delo.

- Život mi je obeležen time. Dovelo me do situacije da ne mogu da nađem stan u rodnom gradu jer niko ne želi da bude upleten u slučaj međunarodnog terorizma - započinje za Žurnal svoju ispovest Trivunac: Ja nisam planirao nikakvu akciju, međutim pretpostavio sam da će se pažnja usmeriti ka nama jer je mali broj anarhista u Srbiji, a posebno je mali broj onih koji nešto preduzimaju. Pretpostavio sam da će nas pohapsiti i da će pokušati da nam prišiju, recimo: izazivanje opšte opasnosti kao krivično delo. Računao sam da će nas lišiti slobode 48 sati i da ćemo se buniti i dokazivati da nemamo veze sa tim. Kad smo uhapšeni policija je pokušavala da nas prinudi da priznamo da smo učestvovali u napadu što je većina nas odbijala. Na silu su iznudili priznanja dečka koji boluje od epilepsije i devojke od 19 godina. U policijskim izveštajima piše da sam ja sve organizovao, ne navode se moje veze sa ostalima i prikazana je jedna hijerarhijska grupa što je u potpunosti u suptotnosti sa našom ideologijom. Kod nas ne postoji nikakva hijerarhija, ne postoji vođa. Po tim iskazima ispada da sam ja bio na dva mesta u isto vreme, a da su svi ostali bili poput nekih spavača terorista koji su samo čekali trenutak da ih aktiviram.

LEGIJA MEĐU ŠTRAJKAČIMA

To se sve dešavalo tokom tih 48 sati? Rezultat je bio optužnica za međunarodni terorizam. Kako si uopšte reagovao na to?

-Dok smo sedeli u ćeliji i čekali da istekne pritvor shvatamo da smo optuženi za međunarodni terorizam. Sve postaje neverovatno. Zapitao sam se da li je moguće da će nas neko goniti za međunarodni terorizam? Sve je toliko iracionalno, a nalazimo se u zatvoru i nikome ne možemo da objasnimo da ništa od svega nije tačno. I onda shvatamo da su potpuno poludeli.

Kamo sreće da je to razlog. Problem je međutim mnogo dublji.

-Pa da. To je vrlo jasan politički čin. Postojala je potreba da se napravi pandan desnom ekstremizmu, da pokažu da nisu samo neonacisti problem već da ima ludaka i na drugoj strani. Drugi razlog, je po mom mišljenju, ali iz percepcije nekog ko je bio zatvoren šest meseci, što postoji podudarnost našeg hapšenja sa eskalacijom štrajkova. To nije prvi put. Bio sam čak hapšen tokom akcije Sablja. Tada su zabranili štrajkove tokom vanrednog stanja a mi smo u našem saopštenju rekli da je ta ideja besmislena. Pa neće se Legija sakrivati među štrajkačima. Suzbio se talas štrajkova koji je u tom trenutku zaista i postojao.

Nije naša organizacija velika ni ugrožavajuća za poredak. Ipak levica ima potencijal koji lako može da se primi u zemlji poput Srbije. Ima gomila nezadovoljnog naroda koji svoj gnev ne može i ne zna da artikuliše pa se onda dešavaju neka nacionalistička ludila ili neka populistička demagogija. Kod nas je očigledno prepoznat potencijal kojim bi mogli da artikulišemo to nezadovoljstvo.

Tu su još i elementi straha “nezavisnog” sudstva od reizbora sudija. Kad je podignuta optužnica naši branioci su napisali kvalitetne pritužbe gde su pokazali neosnovanost u skladu sa svim međunarodnim konvencijama koje definišu šta je međunarodni terorizam. Biti osumnjičen jer je neko napisao grafit je idiotizam.

Idiotizam je i strpati šestoro mladih ljudi u zatvor sa ubicama, narkomanima, a posebno u uslovima kakvi jesu u zatvoru koji su pretrpani, i za koje baš i nema mnogo lepih reči. Kako si se borio sa tim?

-Zatvoriti bilo koga u CZ je tragedija. Jačalo me što sam kroz ceo proces dobijao permanentnu konfirmaciju naših političkih teza - kad smo govorili da zatvori nisu institucije koje sprečavaju kriminal već stvaraju ljude gorima nego što su bili. Tu je primitivna uloga odmazde, nema elementa resocijalizacije već je reč samo o odmazdi sistema koji ne može da izađe na kraj sa ljudima koji se iz raznih razloga odlučuju za kriminalna dela. To je notorna činjenica. Svako ko je ušao, izašao je gori, uslovno rečeno. Nakon šest meseci nemam nikakav problem da napravim krivično delo jer sam izgubio pojam o vremenu i za mene kazna od pet godina za neko delo može biti potpuno prihvatljiva. Toliko se izmestiš iz normalnog života da mi je potpuno isto jedan dan, jedan mesec ili jedna godina. Počeo sam da pravim planove za najmanje tri godine i već sam razmišljao kako bi bilo dobro da nas barem prebace u Zabelu, u blok za teroriste. Tu su bolji uslovi, možeš da pišeš. Sve je bilo prihvatljivo samo da ne bude 12 godina, nego eto tri koliko je minimalna kazna za međunarodni terorizam. Ljudi sede sa mnom u ćeliji i pričaju mi kako bi sve potpisali samo da dobiju kaznu od pet, a ne 20 godina. U vreme paranoje, sudija su zbog reizbora bukvalno drali sa kaznama. Video sam nekog navijača koji je dobio 30 godina robije jer je učestvovao u tuči i ubio čoveka. To nije bilo ubistvo sa predumišljajem, a onaj policajac koji je zaustavio kola i na službenoj dužnosti upucao čoveka u glavu je dobio sedam godina. Cela stvar je potpuno izvitoperena. Ovaj je dobio veliku kaznu jer je sudiji tako rečeno.

ŠTA JE VLAST BEZ OBRAZA?

Šta reći za pravdu u slučaju Brisa Tatona? Pohapsili su 10 klinaca a nalogodavce ne. Neko će od tih klinaca sigurno biti žrtvovan.

-Normalno, a sve to zato da bi se formiralo javno mnenje. Strašno je kako se to razvija. A onda ti se pojavi Boris Tadić na televiziji i kaže: “Mi ćemo se razračunati i sa levim i sa desnim ekstremistima”, pa se pitaš da li je taj čovek normalan. Mi nismo retardi iz nacionalističke opozicije. Dobro znamo Borisa Tadića, ljude oko njega. Znamo za njegove grehe iz mladosti, s kim je duvao, znamo sve, a on nije čovek koji toga nije svestan. Verujem da je to jedan od razloga njegove odmazde prema nama. Mi smo svedoci kako se ponašala omladina Demokratske stranke na skupu Socijalističke internacionale u Grčkoj. Zato smo mi koji poznajemo socijaldemokratiju mnogo veći problem Tadiću od nesposobne opozicije i nacionalističkih organizacija. Ne mislim da država ima legitimitet da zabrani Obraz jer ih je ona i formirala. Jedino može da ih raspusti. Zabrana je direktna laž. To je igranje sa ljudima koji znaju ko je, kada i na koji način formirao Obraz.

Akt napada na ambasadu Grčke se često uspoređuje sa napadima na ambasade SAD, Hrvatske, Slovenije nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Za razliku od vašeg slučaja, njihov nije ni približno ozbiljno shvaćen.

-Ne želim da opravdavam napad ali nemam pozitivan odnos prema nacistima. Na prvoj gej paradi sam dobio teške batine od nacista ali država nema legitimitet da nekog zabranjuje. Nije mi žao američke ambasade iako znam da je napad bio iz dijametralno suprotnih razloga. Ne bih podržao podizanje većih optužnica. To su debili, navijači praznog mozga i oni nisu odgovorni, oni su samo subjekt ideologije.

Pre ovog slučaja si privođen zbog paljenja američke zastave. Činjenica je da je taj tvoj akt podržale i desnica. Ko ne prati mnogo ovu problematiku pomisli da imate iste ciljeve. Poprilično su pobrkani lončići, pa se i sam Šešelj smatra antiglobalistom. U zemlji se za socijaldemokrate izdaju Miloševićev SPS, Milorad Vučelić se slika ispod slika Če Gevare. Kako se ti osećaš u takvoj stuaciji. Postoji li način da vaše delovanje pokažete kakvim jeste a ne onakvi kako mediji i država prikazuju, što se često ne razlikuje od njihove vizije?

-To je nemoguće u ovo trenutku uraditi. Jednostavno, ideologije se reprodukuju kroz državne ideološke aparate gde su mediji bitan element. Anarhizam je ideologija koja je sa jedne strane najeksplicitnija i najkoherentnija u odbrani individualnih prava čoveka, jedina ideologija koja se suštinski nalazi tu. Naša desnica je konfuzna. Većina ljudi se izjašnjava kao da su desničari ali se politički teško mogu odrediti kao desnica.

Prema istraživanju Centra za razvoj civilnog sektora koje se bavi preprekama tranzicije u Srbiji, ustanovilo se da tu prepreku čini radnička klasa, a unutar nje nekvalifikovani i polukvalifikovani radnici. Onda se izoluju elementi koji smetaju tranziciji - jedan je etnonacionalizam, a drugi egalitarnost. Etnonacionalizam je površan, 90 posto njih će reći da je Kosovo Srbija, a kada ih pitaš da li bi jednom godišnje izdvojili platu kao garant da će Kosovo ostati u Srbiji malo ih se odredi.

Etnonacionalizam je površan, lako se odbacuje, a mnogo je veći problem egalitarnost. Smatra se da nije u redu da neko ima ogromne pare, a neko ništa, što je bazična pretpostavka liberalnog kapitalizma - da neko ima prava da se obogati svojim radom. Ispostavilo se da ogroman broj tih ljudi smatra kako je potrebno težiti da najveći raspon plata bude 1:3 što je neprihvatljivo za liberalni kapitalizam, a na tome mi gradimo našu politiku. Takav sentiment u narodu je produkt prethodnog sistema i to je dobra osnova za rad. Nacionaliam, klerikalizam, homofobija, seksizam imaju osnovu u samom hijerarhijskom sistemu. Klasna svest koja podrazumeva otklon od svega se dobija brzo. Sada imamo brdo “četnika” koji su socijalisti. To je srpska konfuzija ali ne smatram da je rešenje što ću da kažem da “četnike” treba streljati. Mi smo pravili nalepnice sa natpisom “Četnici su sramota za srpski narod”. Nije rešenje otpisivanje čitave populacije. Moraš da komuniciraš sa njima i da im kroz praksu stvaraš svest.

ČETNICI IZ DS-a

U Hrvatskoj su studenti proteklih meseci pokazali da je ta svest gotovo sazrela. Sa druge strane i u Srbiji je bilo protesta, ali bilo je i morbidnih scena pa su se tako pevale i četničke pesme što podseća i na proteste rezervista koji traže od države isplatu dnevnica, dakle direktno su usmereni protiv iste, a sa druge strane spremni su koliko već sutra da ponovo krenu u boj u ime iste te države koja ih je iskoristila i bacila.

-U Zagrebu su deljeni leci sa mojim likom i tekstom u kojem piše da sam ja organizovao proteste što je kao dokaz da se Srbi ponovo mešaju u sve. To je neverovatno! To je bila mešavina nacionalističko - liberalnih argumenata. Ja sam kao Srbin a sa druge strane i čovek koji ne podržava privatizaciju i Zorana Đinđića. Hrvatski protesti su bili fenomenalni. Ljudi koji su to organizovali su naši prijatelji i politički saradnici. Prvi protesti za školarine tog tipa su organizovani u Beogradu 2006. Tada su nas kontaktirali drugovi iz Hrvatske koji su bili fascinirani time šta se desilo u Beogradu. Malo fakulteta je bilo uključeno pa se ni ne zna mnogo o tome - Filozofski, Fakultet likovne umetnosti i Arhitektonski. Tada su ostvareni prvi kontakti i onda su drugovi u Hrvatskoj mobilisali mase i to sada više nije samo njihova stvar već svih studenata u Hrvatskoj.

Kod nas se dešavalo na Fakultetu političkih nauka da studenti uz četničke pesme kače zahteve za smanjenje školarina. Ti “četnici” su u stvari iz DS, a ne neke druge stranke. Mislim ipak da potencijal postoji. Nazovi me bezrazložnim optimistom. Narod u Srbiji je anarhičan. Imaju taj momenat konzervatizma ali je užasno površan. To je od strane državnih ideoloških aparata poželjno - da mrzi šiptare, Hrvate, pedere..., da je mačo gaj koga žena sluša i da su četnici OK. Sve to je užasno površno.

A rezervisti su dobri. Imate iste ljude koji sede zagrljeni i pevaju “Čiča dražo gde je moje dete” i “Druže Tito mi ti se kunemo”. Oni mrze komunizam ali im je Tito bio super. U toj konfuziji onaj ko ima koherentne stavove može da ih usmeri i ukaže na činjenice da sami shvate na koji način da im bude bolje. Na Dan državnosti, imali smo one koji viču “Imamo kralja” a onda i “Druže Tito ljubičice bela”. Svi bi rekli da su komunjare grozne i da je super da postoji kralj ali da on bude Tito. Budući da je konfuzija velika mislim da iz toga možemo stvoriti red a to nije stvar koja će doći sutra ali potencijal postoji.

Misliš li da je Balkan plodno tlo za anarhizam?

-Da, mislim da je Balkan veoma dobar prostor za razvoj anarhističkih ideja. Ako je neki region video šta znače ratovi, koji su uvek u interesu gazda, a protiv interesa naroda, koje mračnjaštvo donosi šovinizam i ekspoloatacija, to je onda Balkan. Kao reakcija na sve to, nužno je stvaranje masovnog slobodarskog pokreta...

Naučili smo na razne diktature, od Titove lagane, preko Miloševića pa na dalje. Reklo bi se da smo poprilični mazohisti?

-Ne mislim da je u pitanju mazohizam. Mislim da je jako teško praviti paralele između npr. Titovog režima i onoga što je došlo kasnije. Smatram da je narod u Srbiji vrlo često spreman da jako dugo trpi ponižavanje i torturu, ali da kada se pređe neka granica dolazi do izuzetno jakog odgovora koji one koji sprovode represiju može da uništi u potpunosti. Poput situacije u drugom svetskom ratu - na neki način vrlo slične onome što se danas dešava. Nacionalisti svih nacija na exyu prostoru, koji su bili spremni da sarađuju sa okupacionom vojnom silom, i kao odgovor tome partizanski pokret, kao jedan vrhunski emancipatorni pokret koji je uspeo da okupi, organizuje narod i zada smrtonosni udar fašizmu (paralela sa NATO-om i odnosom srpskih i balkanskih političara prema njemu versus balkanski anarhistički, revolucionarni i antiimperijalistički pokret). Degeneracije i izdaje narodnih očekivanja koje je kasnije sporvela komunistička partija su druga stvar. Smatram da i danas na Balkanu, ali budući da su problemi globalne prirode - i u čitavom svetu, postoji potencijal za stvaranje jedne nove politike, kreirane odozo na gore, koja će za cilj imati stvaranja društva istinske individualne i kolektivne slobode i ravnopravnosti. Istinski samoupravnog sistema.

U BiH se, pre svega u Sarajevu izrodio pokret "Dosta!" Uspeli su da razmrdaju i donekle mobilizuju javnost zbog čega je doslo i do ostavki pojedinih političara. Kako vidiš njihovo delovanje?

-Nemam dovoljno informacija da bih mogao da dajem definitivan sud od pokretu "Dosta!", iako zna jedan broj vrlo finih ljudi koji su aktivni u njemu. No, čini mi se da je taj pokret suštinski na levo-libearlnim pozicijama, na pozicijama jednog građanskog pokreta, dok je anarhizam uvek bio pokret radničke klase, i verujem da je to bitna razlika koja se kasnije reflektuje u razlikama između stavova anarhističkog pokreta u globalu, ali i u Bosni, i pokreta "Dosta". No, svaka inicijativa ovog tipa je hvale vredna, i verujem da će vremenom doći do dodatne diferencijacije koja će rezultirati stvaranjem ozbiljne alternative nacionalizmu i NATO-u u Bosni i Hercegovini i čitavom regionu.

Imaš fenomenalne predispozicije za političku karijeru na Balkanu. Boravak u zatvoru zbog politike ti je veliki plus. Kako ćeš ga dalje koristiti?

-Racionalno pristupam ideološkim pozicijama i nisam našao neku alternativnu ideologiju i praksu koje mogu da dovedu do istinske slobode pojedinaca i društva u celini. Da, nastaviću da se bavim politikom u izvornom smislu, bavljenu opštim stvarima, politikom koja se stvara na ulicama - izlazak naroda, mladih da zauzmu ulice i na taj način da menjaju društvene odnose. To je postignuto u Grčkoj snagom anarhističkog pokreta. Tamo se policija plaši naroda ali ne zato jer je narod grozna nacistička banda nego zato jer ne dozvoljavaju da se ide na njega. Kod nas kad je policajac ubio čoveka bez razloga okupilo se 300 ljudi od čega je polovina otišla da napadne neki gej klub. Parlamentarna politika nam je večni neprijatelj.

Četrdesetogodišnji Ilija Batljan, bivši student ekonomije u Mostaru i predsjednik državne studentske organizacije, preporodio je švedski gradić Nynäshamn i ubrzo postao jedan od najistaknutijih članova tamošnje Socijaldemokratske partije. Za Žurnal govori o svojoj izbjegličkoj muci, političkom uspjehu i očekivanjima na ovogodišnjim švedskim izborima

Iliju Batljana, najuspješnijieg mladog političara u Švedskoj, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, mediji i javnost već su proglasili novim švedskim ministrom za socijalna pitanja, jednom od najvažnijih ministarstava u ovoj državi. Stanovnici gradića Nynäshamna još uvijek ne mogu da prežale njegovo odstupanje od mjesta gradonačelnika nakon što je ušao u glavni odbor Socijaldemokratske partije Švedske i postao jedan od njenih najjačih aduta za ovogodišnje izbore. Ilija se, uz nauku, već dugo bavi i politikom a pažnju na sebe je skrenuo kada je prije nekoliko godina oživio švedski Nynäshamn koga su i investitori i vlasti otpisali. Poznati svjetski proizvođač elektronskih uređeja Ericsson zatvorio je svoju fabriku u ovom gradu i iznenada je više od hiljadu ljudi ostalo bez posla. Pruga prema Stockholmu i lokalna luka od koje je grad zavisio bile su u raspadu.

Ilija je u samo nekoliko mjeseci od početka svog mandata u grad donio više od milion kruna investicija, počeo obnavljati luku i prugu, kao i gradnju savremenog autoputa do Stockholma, omogućio školarcima da na ljetnom raspustu zarađuju te do kraja svog prvog mandata ispunio i više nego što je na izborima obećao. U ovaj, do tada skoro zaboravljeni grad, naglo su se počeli doseljavati Šveđani iz svih krajeva zemlje i Nynäshamn je postao najveće švedsko gradilište. Medijima nije trebalo dugo da Iliju proglase najboljim mladim političarom i već ga jednoglasno nazivaju novim ministrom za socijalna pitanja nakon oktobarskih izbora u Švedskoj. On je u ovom ministarstvu već radio kao savjetnik i to ga, uz doktorat iz ekonomije i iskustvo gradonačelnika, postavlja na mjesto jednog od najboljih stručnjaka ove oblasti u Švedskoj.

Za Iliju će to biti prava poslastica na kraju trnovitog izbjegličkog puta. Njegov otac, porijeklom iz Kotor Varoši, preselio se u crnogorski Kolašin idući trbuhom za kruhom. Danas četrdesetogodišnjeg Iliju i njegovu sadašnju suprugu Sanju rat je natjerao da prekinu studije u Mostaru, gdje je on tada bio predsjednik državne studentske organizacije, i presele u Švedsku.

Ovaj obećavajući švedski političar koji je kao dječak sanjao da postane fudbaler za Žurnal govori o svom putu od izbjegličkom kampa do ministra u vladi jedne od socijalno najstabilnijih država.
U jednom intervjuu ste izjavili da ste kao dječak željeli postati fudbaler. Umjesto toga, rat Vas je natjerao u izbjeglički kamp. Odakle nakon svega toga odvažnost i upornost da se bavite politikom i postanete lider?
-Ja sam se uvijek interesirao za napredak u društvu. Politikom sam se počeo baviti kada sam uvidio da je u jednom demokratskom društvu moguće ostvariti promjene koje vode boljem životu. Konkretno, ja sam bio najviše ljut na kvalitet željezničkog saobraćaja od moga grada do Štockholma (svaki dan sam vozom išao na posao)... I tako je sve počelo.

Šta zbog rata niste stigli da uradite kao predsjednik bosanskohercegovačke studentske organizacije?
-Rat je uništio puno ljudi i snova. Tako da ja osjećam da moje ambicije u toj perspektivi nisu važne.

Kako je izgledao Vaš život u periodu nakon što ste otišli iz Mostara pa do dobijanja pozicije analitičara u Ministarstvu za socijalna pitanja u Vladi Švedske?
-Naš život se nije nimalo razlikovao od miljuna drugih izbjeglica, putovanje, kamp i teškoće da se shvati da je čovjek pobjegao od rata i da mora graditi novi život. Ja sam poslije dolaska u Švedsku završio ekonomiju na Štockholmskom univerzitetu i poslije toga imao sreće dobiti posao kao analitičar u Ministarstvu. Kasnije sam doktorirao socijalni rad na Stockholmskom univerzitetu.

Često su Vaši izbori na odgovorna mjesta jednoglasno usvajale čak i opozicione stranke. Kako Vam to polazi za rukom?
-Meni je rezultat najbitniji. To znači da su moji građani mene izabrali da ih ja predstavljam i da svaki dan pokušam doprinijeti da se naša opština razvija. Sa tim pred očima je lakše voditi dijalog sa svima da biste ostvarili rezultat. Istovremeno se ja nikada nisam dvoumio provesti prijedloge i sa malom većinom ako je prijedlog dobar za moje građane.

Da li Vam je, uz ekonomsku krizu kroz koje prolazio Vaš grad, poteškoću predstavljalo i Vaše porijeklo kada ste postali gradonačelnik?
-Naravno da je uvijek teže kada ste stranac. Ne zato što su ljudi zlovoljni, nego uvijek je teže stvarati nešto od početka bez obzira da li se radi o kontaktima, reputaciji ili znanju. Ali ja se nikad nisam osjećao, ni u jednom slučaju kao stranac nego kao jedan važan dio moga grada.

U vrlo kratkom vremenu ste uspjeli napraviti autoput, novu voznu traku, novu luku i privući investitore da ulože preko milijardu kruna u Nynäshamn. Možete li za naše čitaoce, a posebno bosanskohercegovačke političare, objasniti kako ste to uradili?
-Najvažnije je uvijek stvoriti uslove da ljudi vjeruju u budućnost. Vjera u budućnost je jedna strahovita snaga koja može pomjeriti brijeg. Ja ne mogu davati savjete bosanskohercegovačkim političarima.

Koliko ste svojim radom uspjeli povećati povjerenje prema izbjeglicama u Švedskoj? Očekujete li njihovu podršku na izborima?
-Ja se nadam da sam ja jedan dobar predstavnik za useljenike i da je moguće postiči rezultat. Ja se uvijek borim da dobijem podršku svih stanovnika.

Stanovnici Nynäshamna i lokalni mediji bili su razočarani kada ste napustili mjesto gradonačelnika. Kako ste Vi to podnijeli?
-Ja sam sam donio odluku da je vrijeme za mene da napravim mjesto da drugi ljudi preuzmu vlast, pošto ja mislim da sam ostvario rezultat koji su moji sugrađani očekivali od mene. Ja sam bio odlučio baviti se nečim drugim ali pošto su mnogi ljudi željeli da nastavim, ja sam obećao da ću se boriti na još jednim izborima u Štockholmskoj regiji.

Švedski mediji su Vas već proglasili najuspješnijim mladim političarom i budućim ministrom za socijalna pitanja. Koliko ste Vi sigurni u pobjedu na izborima?
-Ja ću se boriti da socijaldemokrati pobjede na izborima. Birači odlučuju da li oni imaju povjerenje u mene i za to se ja moram boriti da dobijem povjerenje.

Kakva su očekivanja stranke na predstojećim oktobarskim izborima? Na čemu se zasniva predizborna kampanja Vaše stranke i šta planirate uraditi ukoliko postanete ministar za socijalna pitanja?
-Mi se borimo da pobijedimo. Naša predizborna kampanja fokusira se na solidarnost i razvoj. Za nas su dobro zdravstvo i škola visokog kvaliteta najvažnija pitanja. Da svi naši građani mogu dobiti posao je naravno najvažniji prioritet na svim izborima.

Koliko pratite politička dešavanja u BiH i na Balkanu? Može li se Vaš način primijeniti u BiH i kako biste Vi oživjeli bh. ekonomiju?
-Ne stignem pratiti puno. Nemam odgovor na pitanje. Bilo bi vrlo čudno da se ja pravim važan i miješam u bosansku politiku.

Kao stručnjak za socijalna pitanja odnosno zaštitu čije su metode dokazane i provjerene možete li preporučiti model socijalne zaštite i jačanja socijalne države u BiH kao tranzicijskoj zemlji koja je iz socijalizma naglo zakoračila u najsuroviji kapitalizam?
-Prvo da kažem da u Švedskoj i socijaldemokrati i konzervativne partije prioritiraju socijalna pitanja. Surovi kapitalizam je puno puta prepreka da se društvo razvija i ide naprijed. Naprotiv, dobra socijalna drzava je moguća i u kapitalizmu. Moje mišljenje je da u današnjim uslovima, gdje je svjetska konkurencija veoma jaka, progresivna socijalna država može biti odlučujući faktor za uspjeh.

Šta Vas je potaklo da promijenite svoje planove od prije četiri godine kada ste izjavili da ne želite još dugo biti u politici i da se želite vratiti nauci?
-Politika je za mene način da čovjek žrtvuje nekoliko godina i uradi nešto dobro za svoj grad, regiju ili državu. Politika nije nikada bila za mene dugoročno zanimanje. Ja ću se vratiti nauci (ja još uvijek objavljujem naučne članke, zadnja dva su objavljena u septembru 2009.) ili prihvatiti neku od ponuda iz privatnog sektora.

Stignete li igrati fudbal?
-Zadnjih godina, nažalost, ne stignem. Ponekada odigram partiju tenisa ili stignem prošetati sa gospođom i to je to.

(zurnal.info)

Članovi neformalne grupe Kre(A)ktiva organizirali su čišćenje spomenika žrtvama fašizma u Mostaru. Njihovu akciju pokušali su spriječiti maskirani neonacisti. Robert Jandrić, antifašista i inicijator akcije, za Žurnal govori šta se dešavalo u Mostaru i objašnjava zašto se neonacizam budi u BiH

Davno je Bukowski rekao: "Glup čovjek na zemlji je isto tako glup i na mjesecu!". To je to, i to je tako. Glupost isplivava u svim situacijama. Medije ne zanima suština, a jadnici koji se furaju na nacizam naprosto nisu u stanju djelovati konstruktivno. Mediji nalaze meso u reakciji gore navedenih jadnika na akciju mostarske djece koja su krenula čistiti spomenike posvećene žrtvama fašizma. Da je ovo stari dobri crno bijeli, a ne ovaj današnji sivi svijet, stvari bi bile jasne. Jedni čiste, drugi žele kamenovati. Pametnom dosta. Što se zapravo događalo i što je u svemu tome istinski bitno otkriva nam jedan od inicijatora akcije čišćenja spomenika na Bulevaru Robert Jandrić.

Da li si zadovoljan odzivom Mostaraca na akciju koju ste organizirali?

- Jako sam zadovoljan odzivom Mostaraca. Osim desetak, jako mladih aktivista/kinja neformalne grupe Kre(A)ktiva, u čišćenju fašističkih znakova sa zidova i antifašističkih spomenika na mostarskom Bulevaru pridružilo nam se još dvadesetak građana. Smatram da je to svakako zadovoljavajući broj ljudi za prvu samoorganizovanu antifašističku akciju u gradu. Čim se pročulo da se desio pokušaj napada na aktiviste na licu mjesta se počeo pojavljivati sve veći broj građana koji su dolazili da izraze podršku. Ovo budi nadu da će u slijedećoj akciji učestvovati još veći broj Mostaraca.

Primijetio sam da je ekipa koja je čistila spomenike sastavljena pretežito od maloljetnika. Kako objašnjavaš tu pojavu u ovom vremenu kad je većina njihovih vršnjaka u najmanju ruku indiferentna spram političkih zbivanja?

- Mislim da je to najviše posljedica opšte besperspektivnosti koja vlada u zemlji i protivljenja nametnutim podjelama, sa jedne strane, a sa druge direktan odgovor na pojave neonacističkih organizacija raznih boja širom BiH. Činjenica je da mladim ljudima nije ponuđen nikakav sadržaj, a oni, prirodno, imaju poriv da mijenjaju svijet. Jedan dio mladih se pod utjecajem intenzivne dugogodišnje nacionalističke propagande okrenuo krajnjoj desnici tražeći krivce uvijek u drugima i drugačijima. Ovi mladi ljudi u Mostaru su odgovore za teške probleme, s kojima je suočeno BH društvo, potražili u antifašističkim idejama zajedništva i socijalne pravde kao potpunim suprotnostima današnjem stanju. Određene zasluge za to imaju i svi aktivisti koji su antifašističku ideju pod izuzetno nepovoljnim okolnostima održali živom u godinama nakon rata.

Vidim da je grupica provokatora htjela izazvati incidente tijekom akcije. Smatraš li da će se uskoro u BiH sve češće sukobljavati aktivistička ljevica i desnica i do kojih granica sve to može otići?

- Tih sukobljavanja je bilo i do sada, a neki su bili i ozbiljni incidenti kao što su bili napadi vjerskih fanatika na Queer fest u Sarajevu i napad Nacionalnog stroja na Ex Yu Rocks festival u julu prošle godine. Uvijek se radilo o fašističkim napadima na mirovne i antifašističke aktiviste i borce za ljudska prava. Desnica je imala svojih “dvadeset godina slave, u kojima je pokazala sve svoje adute: masovne zločine i kršenja ljudskih prava, pustošenje sela i gradova, izazivanje i raspirivanje međunacionalne mržnje i stvaranje ogromnih socijalnih razlika. Aktivistička ljevica, iznevjerena od strane svih političkih partija se tek budi i radi na organizovanju. Iako me stvarnost uporno demantuje, želim da vjerujem da je vrijeme fizičkog obračunavanja prošlo. Ako otvoreni sukob sa ekstremnim desničarima znači da je ljevica ojačala dovoljno da se odupre konstantnim prijetnjama i napadima, onda se i to može i treba posmatrati u pozitivnom svijetlu. I sam sam bio žrtva prijetnji. Na rasističkom forumu Storm front su objavljene moja fotografija i fotografije ostalih članova Unutrašnje emigracije, benda u kojem sam svirao, kao i otvoreni poziv na linč. Zabrinjavajuća je činjenica da je napad na antifašističke aktiviste u Mostaru danima najavljivan po forumima i da je društveni ambijent takav da se šačica maloljetnih ekstrema usudila u sred dana pokušati napasti antifa aktiviste molotovljevim koktelom.

Sramotno je i jadno nepoštivanje drugog i drugačijeg u BiH. Dugi niz godina živimo suočeni s takvom situacijom, ali najgora je što se čini da stvari postaju sve gore i gore. Kako gledaš na ove budalaštine sa pojavom neonacističkih grupa u BiH, koje su prije svega pomiješali babe i žabe i u konfliktu su s vlastitim programom?

- BiH je, a u to se iz dana u dan uvjeravamo, idealno tlo za širenje ekstremno desnih ideja, a ne treba zanemariti ni vjerski fanatizam, kao ni godinama prisutni, povampireni klerofašizam. Riječ je o opustošenoj, postindustrijskoj zemlji sa sveprisutnim ratnim traumama u kojoj vlada opšti osjećaj beznađa. Udžbenički primjer, rekao bih. Kada tome dodamo i reviziju/e prišlosti te rehabilitaciju nacista i njihovih saradnika, prisutnu u školama i dijelu medija, nema mjesta čuđenju. Činjenica da je posljednjih nekoliko godina nacionalistička retorika pojačana, a da je ovo “izborna godina” i da su secesionistički zahtjevi sve glasniji čini situaciju još gorom. Izostanak jasne osude napada na Queer festival, na Ex Yu Rocks festival pa čak i manje ili više direktni pozivi na nasilje prema “nepoželjnim” društvenim grupama od strane vjerskih i državnih zvaničnika daju krila svima koji vjeruju da u etnički čistim torovima nema mjesta na “nevjernike, ljevičare, pedere” i sve druge i drugačije. Mali je korak od verbalnog do fizičkog napada. Jasno je da je BH društvo boluje od kolektivne šizofrenije. Nikad više “vjernika” u hiljadama novoizgrađenih bogomolja širom zemlje, a nikad više kriminala, mržnje, nasilja i devijantnog ponašanja svih vrsta.

Kako su mediji, prije svega mostarski, popratili ovu akciju. Jesi li zadovoljan njihovim odnosom spram cijele akcije?

- Skoro svi mediji su popratili akciju i omogućili nam prostor za predstavljanje antifašističkih ideja koji smo mi pokušali maksimalno iskoristiti. Sa izuzetkom dva ili tri portala poznata po svom nacionalnom “šmeku” svi su objavili afirmativne članke o akciji. Na žalost i ovaj put su incident, koji je zaista bio beznačajan u odnosu na akciju, stavili u prvi plan. Mediji su kao i obično željni senzacionalizma i krvi i to je teško izbjeći, ali mi ćemo pokušati i dalje akcenat stavljati na suštinu. Suština je to da se mladi konačno samoorganizuju i okupljaju oko ideja zajedništva, socijalne pravde i antifašizma te da je ta inicijativa ovaj put krenula baš iz Mostara. Pokrenuli su je mladi oba pola, raznih nacionalnosti iz svih dijelova grada.

(zurnal.info)

 

 

Marka Brecelja javnost još uvijek poznaje kao bivšeg frontmena slovenske avant-rock grupe Buldožer koju je napustio prije trideset godina. Danas je Brecelj kantautor, voditelj Omladinskog kulturnog i socijalnog centra (MKSC) u Kopru i autor serije društveno angažiranih performansa i akcija nazvanih “Meki terorizam”.

Brecelj skreće pažnju javnosti na nepravde i anomalije sistema u odnosu prema pojedincu. Istovremeno političare, crkvene velikodostojnike i organe reda dovodi do ruba živčanog sloma. Zaključio je da “Novosti” na neki način moraju platiti razgovor i u tom smislu ponudio razmjenu dobara: postignut je dogovor da vaš novinar odradi posao tehničara i binskog radnika na njegovom koncertu u lovačkom domu negdje blizu Idrije i da putem, u vožnji od Kopra do Idrije, napravi intervju. Razgovor je vođen u “tehnološki i moralno ispravnom kršu”, kako Brecelj tepa svom kombiju, na snijegom zametenoj cesti, s “ćelavim” ljetnim gumama i bez lanaca na pogonskim kotačima, te se doslovno pretvorio u avanturu.

Turski paradajz i “Titova macola”

Povod za razgovor je vaša akcija izvedena u Sarajevu pod radnim nazivom “Tito”. Možete li je u kratkim crtama opisati?

- Naziv akcije je bio “Titova macola”. Desila se 25. maja 2009. kod Vječne vatre u mom rodnom Sarajevu. Kupio sam turski paradajz i njime ispisao na asfaltu “Tito”. Onda sam macolom počeo tući paradajze, najprije slovo “T” i tako redom. Naišao je službeni čistač ulice i obećao mi svoju stručnu pomoć i mehanizaciju kod čišćenja. Neka žena pitala je da li je taj performans za Tita ili protiv njega. Jedino što su ljudi mogli učiniti, bilo je da spase paradajz pred macolom. To nisu učinili. Možda nisu htjeli narušiti natpis? Komunalac je obavio svoj zadatak i vodom isprao tragove slova. Došla su sedmorica policajaca. Objasnili su mi da je najpametnije ako platim dvjesto bosanskih maraka kazne zbog nuđenja i uživanja alkoholnog pića na javnom mjestu. U tom slučaju oprostit će mi vrijeđanje kulturno-povijesnog spomenika, države BiH i neprijavljenost manifestacije. Objasnio sam im da sam došao u Sarajevo na poziv Federalne televizije i s dobrom namjerom, a moje materijalno stanje u Sloveniji je takvo da nisam socijalni problem. Nudio sam, naime, ljudima po čašu dobrog domaćeg vina i nisam znao da je već godinu dana na snazi pravilo koje druženje uz piće označava kao prekršaj. Zato su mi zadržali pasoš, pozvali me u “maricu” i odvezli u policijsku stanicu. Tamo su odmah napravili zapisnik. Pet su me puta pitali kako je mome ocu ime, svaki put sam odgovorio: “Ivan.” Šesti put sam rekao da sam zaboravio.

Poslije pola sata dobio sam potvrdu da su mi oduzeli slobodu zbog sudskog postupka. Upozorili su me da imam mogućnost telefonirati u slovensku ambasadu, ali to nisam htio iskoristiti. Nakon 75 minuta pozvao me k sebi u kancelariju komandir stanice. Upitao me jesam li bio zadovoljan s postupcima njegovih suradnika. Odgovorio sam da su bili sasvim korektni. Popili smo kavicu i složili se u konstataciji da ne baš humana strogost zakona prodire iz Evrope u Bosnu i Hercegovinu. Zamolio me da mu sljedeći put kad budem imao performans telefoniram prije izvedbe i obećao da onda neće biti nikakvih problema. Obustavili su postupak i nakon sat i pol pustili su me da odem iz stanice. Zaboravio sam uzeti svoje dokumente. Inspektor koji me osobnim autom vozio natrag do Vječne vatre ljubazno se vratio po moj pasoš i donio mi ga. Ponudio sam mu u znak zahvale tri litre koparskog “Refoška”. Odgovorio je da ne može primiti poklon, ali kad sljedeći put dođem neka mu se javim pa ćemo to popiti u policijskoj garaži.

Možete li usporediti odnos organa reda prema vama u BiH i Sloveniji?

- Mogu opisati događaj koji se desio na završnoj večeri festivala “Koperground 2009″ kad je nastupao Edo Maajka. Nazvao sam ga “Šljive su zrele” jer smo moja žena Arijana i ja poslije bili u masnicama. Na početku koncerta u dvoranu su htjela ući dvojica policajaca, bez traženja moje suglasnosti i bez detaljnijeg objašnjenja razloga svoje namjere meni kao odgovornoj osobi. Kasnije sam saznao da su tražili do pojasa golog momka koji je, izazvan riječima “lijepe su ti sise”, udario šakom u glavu nekog provokatora. Incident se desio pola sata prije, na cesti pred klubom.

Suradnja policije, sudskog sistema i zdravstva

- Nisam im dozvolio da uđu u dvoranu i da traže mladića u polutami koncerta, među 150 za policijski posjet poprilično neraspoloženih hip hopera. Pozvali su pojačanje i nisu prihvatili moju ponudu da kao organizator prekinem koncert, zamolim Edu za pomoć, potražim momka, pozovem ga da ode ispred vrata MKSC-a i obavi razgovor s policijom.

Sa svojih 100 kila zagradio sam im put. Šestorici policajaca nije baš uspijevalo da me, pritisnutog na tlo, stave u lisice. Prizor je trajao u nastavcima i bio, najblaže rečeno, neukusan. Konačno su me, prečvrsto ulisičenog, strpali u “maricu” i uopće nisu potražili čovjeka po kojeg su došli. U stanici su me držali od pola jedanaest do pola dva, bez mogućnosti da nazovem advokata ili dam ikakvu izjavu. Nakon toga su mi ipak omogućili da izdiktiram izjavu. Pokazali su mi odluku istražnog suca kojom imaju pravo izvaditi mi krv i uzeti urin bez mojeg pristanka. Šestorica snažnih policajaca i jedna policajka otpratili su me na vađenje krvi za slučaj da se budem opirao. Tada sam shvatio da je taj performans bio dubinski rendgen o suradnji policije, sudskog sistema i zdravstva. Dva dana kasnije sazvali smo konferenciju za novine. Zahvalio sam policiji na uvjerljivom sudjelovanju u performansu “Šljive su zrele”.

Možete li usporediti odnos slovenske države i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije prema nacionalnim manjinama i homoseksualnim zajednicama?

- Mogu samo da više-manje intuitivno to procijenim; u Sloveniji imamo više subkulturnih klubova po glavi stanovnika, ali oni su u defenzivi. Zaborav i zabava sve više prožimaju generacije potrošača. Otpor tom svjetskom trendu pružaju pojedinci i šačice ljudi. Političke stranke novim zakonskim promjenama učvršćuju utjecaj među mladima. Nepodnošljivost raspadanja odnosa međuljudima mediji pokrivaju uspjesima sportaša. Može se braniti tvrdnja da je Slovenija u usporedbi s ostalim državama nastalima na tlu Jugoslavije mekša prema lezbijkama i gejevima. Beskućnicima izlazi čak i časopis “Kraljevi ulice”. Međutim, jedna Amerikanka, muzičarka, skoro mojih godina, koja je još sredinom devedesetih bila oduševljena Ljubljanom zbog ljudi i njihovog ponašanja, sada u našem glavnom gradu zamjećuje duboku hladnoću i otuđenost koje je već duboko zamrzila u Zapadnoj Evropi i Americi. Fakat je da u Sloveniji imamo najmanje Roma, ali ne vjerujem da ovdje ima manje rasizma nego u Srbiji ili u Hrvatskoj. U Trstu, u osnovnim školama, netrpeljivost prema slovenskoj manjini nije puno manja od one za vrijeme Mussolinija. U Italiji, koja je po kriterijima liberalofila “sređena” još bolje od Slovenije, svirao sam na ulicama “ljevičarske” Bolonje harmoniku, pjevao danima na slovenskom i skupljao novčiće. Fašisti u bifeu udaljenom sto metara “zamolili” su me da se maknem. Uvjeren sam da mi se to ne bi desilo u Beogradu i Sarajevu, a što se Zagreba tiče, u ovom trenutku nisam baš siguran. Ne tvrdim da je balkanski primitivizam vlastodrštva nešto što bi trebalo braniti ili čak gajiti. Samo upozoravam na to da “sređenost” društva ne štiti pred bezosjećajnošću i bjesnilom.

Koji su vam pravci djelovanja u ovoj godini?

- U dvadesetoj godini postojanja Društva prijatelja umjerenog napretka i u šezdesetoj godini svog života želim:

1. Konačno ozbiljnije pokušati da mojoj supruzi život sa mnom bude ljepši i manje naporan nego dosad. Barem jednom mjesečno izvlačit ćemo se iz jazbine MKSC-a na po četiri dana.
2. Konačno prodrijeti na slovensko tržište i šire, kao kantautor i profesor mekog terorizma. Devetnaestog januara ukazala mi se Djevica Marija skupa sa svojim blagajnikom; Cankarjev dom u Ljubljani, poslije dvadeset godina, zove me da zasviram i zapjevam za dvije hiljade eura bruto, pred 230 osoba. Želim što češće nastupati i na privatnim zabavama, za barem dvije osobe, u svakojakim prilikama. Na pogrebima i razvodima nudim sniženje.

3. Smanjiti za 15 posto snagu i vrijeme koje trošim na MKSC, ali tako da mlado suradništvo svojim doprinosom poveća ukupni obujam aktivnosti.

4. Šestu godinu uzastopce povećati posjećenost internetskog mikromedija www.dodogovor.org

5. Formalno registrirati fondaciju nevladinih udruga omladinskog polja “Pohorski bataljon”.

6. Svakog mjeseca napraviti jednu novu pjesmu.

7. Kandidirati se sa strankom Akacije na ovogodišnjim lokalnim izborima u Sloveniji i Kopru.

8. Smršavjeti pet kilograma i snimiti CD “Gore bez”. Parama od tog CD-a zamoliti doktora da mi napravi treće zube i zatim snimiti CD “Gore sa”.

(preneseno iz Novosti)

 

Katastrofični scenariji, kojima Vlada FBiH prepada domaću javnost, po kojima bi BiH već za 10 godina mogla ostati u mraku, ukoliko se najkasnije do sutra ujutro, strateškim partnerima ne dodijeli posao izgradnje novih hidro i termoelektrana u FBiH, nemaju puno veze sa stvarnošću.

-Ne može se desiti da do 2020. godine ostanemo bez dovoljno struje, kaže Mirza Kušljugić, jedan od vodećih domaćih stručnjaka u oblasti energetike. Profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli i zastupnik u Predstavničkom domu parlamenta FBiH, bivši ambasador BiH pri UN-u, u razgovoru za Žurnal upozorava i na nerealna očekivanja o struji kao glavnom izvoznom artiklu BiH, o prioritetima u izgradnji novih termo i hidro elektrana, ulozi domaćih i stranih kompanija i načinu izbora strateških partnera.

Nakon višegodišnje blokade unutar vladajuće koalicije u Federaciji BiH oko izbora strateških partnera za energetski sektor, Vlada FBiH ponovo je najavila početak velikih ulaganja u domaći energetski sektor. Koliko su ove najave realne a koliko se radi jednostavno o spisku želja?

Realni su projekti rekonstrukcije u termoelektranama u Kaknju i Tuzli i tu se radi o redovnom ulaganju u zamjenu postojećih kapaciteta. Kada je riječ o najavljenoj izgradnji malih hidroelektrana, zbog malih kapaciteta one neći imati nikakvog značajnijeg uticaja u budućnosti kada je riječ o proizvodnji i snabdjevanju strujom. Naravno uvijek je dobro imati hidroelektrane, pogotovu kada se grade vlastitim sredstvima. Kada je riječ o velikim projektima koji se najavljuju, preduslov je kvalitetna studija izvodljivosti i tek se onda može ozbiljnije razgovarati. Bio bi presretan kada bi u ovoj godini počela izgradnja bilo koje od planiranih hidro ili termo elektrana, što je malo vjerovatno. Prije početka gradnje potrebno je najprije obezbjediti svu neophodnu projektnu dokumentaciju, dozvole i saglasnosti, i kod velikih objekata sve je daleko komplikovanije i traje duže.

Prvo pravila, pa onda tender

Ključno pitanje ipak ostaje finansiranje ovih projekata jer je za njihovu realizaciju potrebno obezbjediti nekoliko milijardi eura. Postoji li taj novac u BiH?

Za projekte izgradnje novih blokova u Tuzli i Kaknju novac se može obezbjediti iz dobiti elektroprivrede i sredstava amortizacije a alternativni izvor sredstava može biti zaduživanje Elektroprivrede BiH kod međunarodnih finansijskih institucija poput Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) ili Svjetske banke. Naravno u tom slučaju kao garant za kredit javila bi se Federacija BiH i odluku o zaduživanju morao bi potvrditi Parlament FBiH.

Hoće li ovog puta izbor strateških partnera za energetski sektor biti proveden transparentno ili će ponovo Vlada FBiH i resorni ministar birati partnere po svom ukusu?Prvi preduslov je da se jasno definiše model učešća strateških partnera u gradnji energetskih objekata, a u ovom trenutku taj model nije preciziran. Prema najavama, ovog puta čitav bi proces morao biti proveden transparentno, što znači da bi se najprije objavio javni poziv za izražavanje interesa, a potom, u skladu sa definisanim modelom izgradnje, zvanični tender za učešće u realizaciji projekta sa jasno definisanim obavezama.

Koliko je realna šansa da domaći konzorcij, sastavljen od Energoinvesta, Hidrogradnje i drugih domaćih kompanija, preuzme na sebe izgradnju dijela planiranih hidro i termo elektrana?
Jasno je da domaće firme nemaju novca da finasiraju takvo ulaganje ali bi mogle izgraditi takve objekte. Rješenje bi bilo da se na takvom projektu ujedine firme iz čitave BiH i uz podršku Vlade FBiH obezbjedi njihovo angažovanje na ovim projektima kao izvođači radova, dok bi novac obezbjedila Elektroprivreda BiH kroz uzimanje kredita. Nije tačno da BiH nikada nije pravila tako velike energetske projekte tako da nema razloga za bojazan da mi to ne bi mogli napraviti ponovo.

Loš ugalj, skupa struja

Prvobitna ideja bila je da strateški partneri ulože novac za izgradnju elektrane a potom da im se uloženi novac vrati kroz isporuku struje. Koliko je ovaj model dobar za BiH?

Nisam siguran da bi ozbiljni investitori pristali na ovaj model, jer cijena električne eneregije se mijenja na dnevnoj bazi što otvara prostor za različite kalkulacije.

Znači li to onda da je i upitna teza o struji kao glavnom izvoznom proizvodu BiH, na čemu insistira aktuelna vlast u svom zalaganju za gradnju novih energetskih objekata?

Ta priča o struji kao našem glavnom izvoznom artiklu ne stoji. Naši energetski kapaciteti bazirani su prvenstveno na uglju i to niskokaloričnom lignitu, što za posljedicu ima velike troškove proizvodnje. Zatim tu je i pitanje ekoloških standarda koji će morati biti ispoštovani što dodatno povećava troškove proizvodnje. Konačan rezultat je da će biti vrlo teško imati struju koja bi cijenom mogla biti konkurentna na regionalnom tržištu.

Za gradnju elektrane treba sedam godina

Dok je gradnja novih hidro i termo elektrana još uvijek samo ideja na papiru, u Zenici bi prema potpisanom ugovoru do juna iduće godine trebala biti završena elektrana na gas. Je li to realan rok?

Zenička elektrana je privatna investicija opštine koja nema veze ni sa federalnim ministarstvom industrija ni sa Elektroprivredom BiH. Koliko mi je poznato u ovom trenutku ne postoji saglasnost ni da će biti dovoljno gasa za potrebe ove elektrane, dok bi državni regulator, DERK, trebao sagledati način na koji bi se ova elektrana uklopila u elektroenergetski sistem.

Može li se elektrana napraviti za godinu i pol, uključujući izradu neophodne dokumentacije i pribavljanje svih dozvola i sagalasnosti?

Samo projektovanje i izrada prateće dokumentacije za velike objekte traju oko godinu i pol, pod uslovom da se jednostavno ne kopira postojeća dokumentacija, što nije najbolje rješenje. Ukupno, čitav taj proces izgradnje obično traje 5-7 godina. Kada se radi o nabavci opreme, to zavisi ko vam je partner. Manje firme poput elektroprivrede BiH na isporuku sigurno čekaju duže od velikih kompanija. naravno i tu postoji alternativa u vidu nabavke jeftinije kineske opreme ali je problem što je ova oprema bazirana na zastarjeloj tehnologiji.

(zurnal.info)

Autor dokumentarnih filmova “Vidimo se u čitulji” i “Vukovar, jedna priča” Janko Baljak, ovih dana završava svoj igrani film “Blue Train”, odnosno “Plavi voz”. Radnja filma se dešava u periodu neposredno prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, dok jedna grupa beogradskih maturanata pokušava organizirati svoju matursku zabavu. Saradnik Žurnala razgovarao je sa Baljkom o jugonostalgiji, postitovskom periodu u SFRJ i državama nastalim njenim raspadom, Srbiji, kinematografiji...

Kako vreme od smrti Josipa Broza Tita polako odmiče, a evo u maju će biti punih 30 godina od tog događaja, svedoci smo povratka Tita na scenu u raznim oblicima. Oni koji su ga se odricali danas sa zadovoljstvom koriste Titov lik i delo. Hrvatska ima Kumrovec koji postaje turistička atrakcija, Srbija “Kuću cveća”, Slovenija nema ništa ali vraća imena ulica Maršala Tita, a Bosna... Bosna ima sećanje.

U čitavu priču oko povratka Josipa Broza Tita na scenu igrom slučaja baš na 30-godišnjicu uklopiće se i film Janka Baljka (“Vidimo se u čitulji”, “Vukovar, jedna priča), pod nazivom “Blue Train”, odnosno “Plavi voz”. Reč je o filmu u kojem se radnja dešava baš uoči i posle smrti druga Tita. Maturanti se 1980. godine pripremaju za izbor za “Princezu maja” i, dok su okupirani ljubavima, uzbuđenjem oko izbora za mis škole i krajem gimnazijskih dana, mediji prenose loše vesti o zdravstvenom stanju druga Tita, a onda i o njegovoj smrti.

Sedamnaest godina kasnije protagonisti te priče ponovo se sreću. Ko su ti ljudi danas i šta se sve sa njima dogodilo u postitovskoj Jugoslaviji, bremenitoj burnim dešavanjima i sudbinskim obrtima, otkriva novi film Baljka.

Snimanje ovog generacijskog filma je završeno i trenutno se radi na produkciji. Materijala ima na pretek u šta smo se uverili u montaži produkcijske kuće “Ideja”, a imali smo i ekskluzivnu priliku i da pogledamo do sada montirane sekvence.

O filmu, odnosu prema Titu, stanju u kinematografiji i društvu razgovarali smo sa Jankom Baljkom koji osim režije potpisuje i scenario za film, koji je, kako nam je rekao napisan još davne 1990. godine, a uz određene izmene, određene pre svega ratovima dobili smo “Blue Train”.

Premijera se očekuje na proleće, baš na 30-godišnjicu smrti Josipa Broza Tita. Jesi li ciljao na to?

- To se slučajno potrefilo. Ispada da sam ciljano gađao 30 godina. To je moj stari tekst, scenario koji sam napisao u nekoj optimističnoj ideji da s njim mogu da diplomiram. Ima tome skoro 20 godina. Uvek je figurirao kao potencijalno zanimljiv ali nikad nije bilo para za to. Kad sam već odustao od toga, i radio neke druge stvari, prošao je i dobio pare na gradskom konkursu. Tada je krenula priča. U međuvremenu sam, pošto se film završava susretom generacija nakon izvesnog broja godina prepravljao tekst. Uvek sam ga aktuelizovao. Ima sigurno jedno šest, sedam verzija i priča se sada završava '96./'97. godine u ono vreme studentskih protesta, a prvobitno se završavao '91.

Kad sam pisao tekst nije se pričalo o brendu “Tito” u bivšim republikama i pokrajinama. Tito nije bio tako popularan kao što je sada. Ispalo je slučajno, ali to naravno ne znači da ne treba iskoristiti pogodan trenutak. Ideja je da se na proleće organizuje niz premijera u ex-jugoslovenskim gradovima. Ima ideja da usput bude i koncerata jer muziku za film piše Zoran Predin, pa da se napravi neka mini turneja, možda čak i da putujemo od grada do grada Plavim vozom. U njemu se inače i završava film.

Odlučio si se da uloge poveriš mladoj ekipi glumaca od kojih većina nije uopšte poznata javnosti?

-Odlučio sam se za jednu veliku audiciju koja je trajala nekoliko meseci i gde se prijavilo oko 500 glumaca. Mislio sam da će se desiti neko čudo, da će doći neki klinci koji se ne bave glumom i filmom, neki apsolutni početnici i natruščici. Međutim škola je škola i to iskustvo se pokazalo pa tako u filmu imamo ili diplomirane glumce sa Fakulteta dramskih umetnosti ili apsolvente. Nije se dogodilo čudo da baš neko sa ulice prođe audiciju. Potrebno mi je bilo da promovišem u glavnim ulogama neke mlade, nepoznate ljude. Kao što je svojevremeno serija Darka Bajića “Sivi dom” izbacila mlade, nepoznate glumce, tako verujem da će se i o ovima tek čuti i da su u pitanju buduće velike zvezde.

Kakav je bio njihov odnos naspram teme, s obzirom da nisu bili ni rođeni kada je Tito umro?

-Njima Tito apsolutno ništa ne znači, nemaju nikakav odnos prema njemu. Načuli su nešto od svojih roditelja, ali ne mogu da vežu svoje uspomene za taj period i za Tita uopšte. O Titu se više ne uči ni u školama. Mi smo učili preterano, a oni sada ne uče uopšte. Još u fazi priprema snimanja držao sam im jednu vrstu kursa.

Puštao im filmove?

-Da, puštao filmove iz tog perioda iz Filmskih novosti, pošto će u filmu biti dosta arhivskog materijala. Gledali su detalje od bolesti, smrti i sahrane. Jako mi je bilo bitno da im približim, ubacim atmosferu koja je meni bila polazni motiv da se bavim tom temom. Kad sam počeo da pišem tekst pošao sam od varijante da je umro vođa i sedam dana je proglašena nacionalna žalost. To je neko vreme bezvazdušnog prostora u kojem se cela nacija našla. Nisu radili ni bioskopi, puštala se non stop ozbiljna muzika. To mi je bilo zgodno kad sam sastavljao tekst, a bilo je proleće, lepo vreme. Zamislio sam da postoje ljudi kojima je bilo do veselja, do radosti..., neki ljudi koji su se zaljubljivali u to doba, koji su se našli u situaciji da je to bilo taboo. Ko god je bio srećan nije se uklapao u opštenacionalnu žalost što je jako zgodno za dramu - taj kontrast između onoga što se dešavalo na ulicama i onoga što se njima intimno dešavalo u životima.

Mladost, radost i matura kao radostan čin i opšteproklamovana žalost, taj sukob dva sveta je bio jako zanimljiv za dramsku radnju. Osim toga, to je nekako period koji je zaista bio gubljenje nevinosti cele jedne generacije. Sve šta se posle toga dešavalo su bili neki poslednji bezbrižni dani, bez obzira koliko to glupo zvučalo. Nije se razmišljalo ni o krizi ni o nacionalizmu. Jedino što je bilo važno i što je visilo je osećanje opšte neizvesnosti šta će se dogoditi kad je otišao Tito. On za sebe nikad nije govorio “kad ja umrem” koristio je izraz “kad ja odem”. Kao hedonista nikad nije prihvatao da će umreti. To je isto zanimljivo za ceo period.

Bio sam klinac ali znam da je njegova smrt doživljena kao smrt najbližeg svog. Uostalom i oni koji su se rodili posle sigurno su imali prilike da vide barem detalje sa Poljuda i plač igrača Hajduka i Crvene Zvezde nakon što je saopšteno da je Tito umro.

- To su svi doživeli kao smrt roditelja. Sve te suze, mimohod, atmosfera..., sve je bilo vrlo iskreno. Niko te ljude nije naterao da prave predstavu po gradu. Ljudi su iskreno plakali. Opet su imali to osećanje neizvesnosti šta će se sa zemljom desiti. Pamtim vreme još dok je Tito bio bolestan u Ljubljani - šta kad on ode? Da li će nas okupirati Rusi kao što je to bilo 12 godina pre u Češkoj? Nije se desilo ništa specijalno sem što je zemlja počela da kopni. Ta cela ekipa, predsedništvo, birokratizovani aparat... Svesno ili ne, ali uopšte nije pripremio naslednika. Došla je garnitura nesposobnih apartčika koji jednostavno nisu znali da odgovore izazovu vremena i koji su postepeno dovodili zemlju i u krizu i nacionalizam i rat. Taj period mi je zaista ostao u sećanju kao trenutak gubljena nevinosti, a u filmu je to gubitak nevinosti jedne generacije. Mislim da će to biti prepoznato kao light motiv i da film može da komunicira i van ex-Yu prostora, jer to se može porediti sa odlaskom svakog diktatora.

Nekako se u tom postitovskom periodu, kada je već zemlja krenula da korača u propast uvek postavljalo pitanje šta će se desiti ako nas neko napadne. Sećam se scene nakon jedne nesreće u rudniku kada je cela zemlja pokazala solidarnost, kako se isticalo da ako nas neko napadna da ćemo se uvek tako ujediniti. Onda je novinar priupitao “a šta ako vas niko ne napadne?”

-Mi smo zapravo uvek učili da postoji opasnost od spoljnog neprijatelja, nismo bili svesni da smo sami sebi najveći neprijatelji. Tito je toliko insistirao na bratstvu i jedinstvu i nije bio blesav zato. On je negde imao i svest da to može da ode u jednom krvavom nacionalističkom pravcu, zato je uvek i suzbijao Maspok, liberale u Srbiji..., ali ga nije preterano zanimalo šta će se desiti posle njegove smrti. Savršeno je živeo taj trenutak i drugo ga nije zanimalo.

Nakon Titove smrti jedna po jedna republika se odricala Tita. Srbija možda i prva. Poslednje vreme dešava se pravi revival Tita, antifašizma, pa moglo bi se reći čak i jugonostalgije. Otkud to nakon što smo se uspešno i krvavo otarasili jugo prizvuka?

-U pitanju je pre svega tranziciona muka koja je svuda prisutna. Fenomen je da je u najrazvijenijoj zemlji, koja je jedina članica EU taj kult sada možda i najjači - Tito je najpopularniji u najrazvijenijoj zemlji. Ja bi to nazvao tranzicionim grčom i nostalgijom za bezbrižnim vremenima kada ljudi nisu razmišljali ni o vizama ni o putovanju. Sada je strašno velik uspeh što smo dobili beli šengen, a bili smo slobodni građani u to vreme. Ne daj bože da ti neko ukrade onaj crveni pasoš. Oni su i na zapadu i na istoku imali vrednost. Ljudi se sećaju mora, toga kako nisu morali da se grče, kako su mogli i oni siromašniji da priušte deci zimovanja, letovanja. Neko će reći da je zbog toga i došlo do toga, da se zemlja prezadužila, da je sve bilo lažno, da su to sve bila Potemkinova sela. Stoji činjenica da je sve - od infrastrukture, industrije..., da je sve napravljeno u to vreme. Nakon toga ništa nije urađeno. Posle Tita nismo uspeli da završimo ni autoput Beograd-Novi Sad koga nema ni 100 km. Iz ove perspektive to ljudima izgleda sjajno. Pa, ja sam 15 meseci bio u JNA. To je za mene bila najgora godina života, a sada se sećam samo nekih gluposti, nekih lepih stvari.

Kako vidiš odnos Srbije prema Titu? Koliko je iskreno pozivanje na antifašizam, posebno nakon posete Medvedeva kada su posećeni i grobovi oslobodilaca Beograda koji su bili zarasli, priča se o povratku imena ulica oslobodiocima i herojima. Srbija je jedina zemlja koja je izjednačila prava kolaboracionista, odnosno četnika i partizana.

-Sad si me podsetio. To je zaista bilo jezivo za gledanje, taj ulizivački pristup. Čupanje korova i poravnanje groblja oslobodioca Beograda posle iks godina, kao da nije normalno da se drži u pristojnom stanju. To su neke stvari koje su potpuno šizofrene. U isto vreme ta pomama za Dražinim grobom paralelno sa ovim. Tita su želeli da prebace u Kumrovec, a prvo je ovde krenula priča o tome da je Tito srbomrzac, štoviše taj termin je prvo korišten na Titovom primeru, valjda samo zato jer je bio Hrvat. Imali smo i Šešelja koji je nameravao da u Tita zabije glogov kolac. Ništa se tu nije slagalo pa su sledile kretenske paralelne biografije. Kao to nije bio Tito. Smešno je što sada ova vlast po potrebi uzima parčiće Titove politike i ikonografije. To šurovanje sa nesvrstanima koje Jeremić sprovodi je neverovatno. Dakle, može i Draža ali mogu i nesvrstani. Ista ekipa koja traži Dražu želi da organizuje samit nesvrstanih. To imitiranje Titove spoljne politike je u današnjem društvu kretensko posebno što se vezujemo za nesvrstane zemlje koje nisu priznale Kosovo. Tito nas je s puno razloga vezao za nesvrstane. Imali smo dva bloka, hladni rat i taj pokret je imao smisla. Danas su i Rusi u Partnerstvu za mir.

Godinu dana pre posete Medvedeva Srbija jedina nije odala poštu antifašističkoj borbi koja se u celom svetu proslavlja. Ljudima je teško da se odrede prema Titu i Draži Mihailoviću. Mi smo u školi učili jedno, a sada se uči potpuno drugačije. Ne znam kako će sada ova deca. Mi ćemo svi živeti u jednoj zajedničkoj zemlji ponovo, samo je veliko pitanje kako ćemo unutar sebe, kako će naša deca komunicirati. Uče potpuno druge istorije i to u istom gradu. Radio sam taj film o Vukovaru i bio sam svedok užasnih podela. Postoje hrvatska i srpska obdaništa koja su ograđena žicom. O udžbenicima da i ne govorim. Slično je i u Mostaru.

Kako oni mogu da žive jedni sa drugima kada udžbenici govore različito? Vlada potpuna histerija.

Nakon Titove smrti u zemlji je proglašeno sedam dana žalosti. Hteli ili ne, morali smo da žalimo. Slično je bilo i nedavno u Srbiji kada je umro patrijarh Pavle. Čak su i zabranjivani određeni kablovski kanali kako bi se nametnula žalost.

-To je bilo potpuno besmisleno. Žalost je pre svega privatna stvar. Ne može se proglasiti žalost. To mi je bilo zanimljivo za priču. Proglašavanje žalosti se kosi sa ljudskim bićem. Potpuno je besmisleno žaliti nekog ko ti nije ni rod, ni pomozbog, pa makar to bio i patrijarh. Bio je dobar čovek, eto, ali ja hoću da slušam glasnu muziku. Što nisu na nebu zabranili i satelitski prijem, što nisu hapsili ljude koji su slušali glasnu muziku, što nisu ukinuli internet? Besmisleno je i to utrkivanje ko će više da žali, pa u Beogradu još jedan dodatni dan. Ne razumem. To su izgubljeni dani, to je katastrofa i za privredu. Da ne ulazim u to kako je izgledala sahrana koja se kosila sa ličnošću tog čoveka - kao vojna parada.

Ahmed Burić te u jednom tekstu ili intervjuu nazvao “horničarem samodestrukcije” s obzirom na filmove koje si radio. Sada radiš priču o životu.

-Diplomirao sam '90. godine kada su mnoge moje kolege i vršnjaci otišli iz zemlje. Da sam to uradio morao sam da počnem sve iz početka jer kad odeš sa ovim zanatom moraš, čak i ako imaš iza sebe ogroman opus filmova, da kreneš od nule. Jako se teško napreduje jer su sindikati jaki, štite svoje ljude. Zato sam odabrao da ostanem. Igrani filmovi su devedesetih bili užasno gledani, prikazivali su se i u drugim republikama i pokrajinama ali su bili vezani za najgore pranje novca, za najprljaviji kapital. To je vreme kada se u najvećem siromaštvu produkcija zahuktavala, ali problematičnim novcem. Loše sam se snalazio u tome, nisam bio od ljudi koji će lako ući u priču sa Miloradom Vučelićem i “Komunom”. U toj celoj priči me privukao dokumentarni film i ono što je nekad bila 92-ka (RTV B92 op. aut.). Počeo sam da gledam oko sebe, kroz prozor. Imao sam jako dobru poziciju za čoveka koji se bavi dokumentarnim filmom da su se događaji nizali neverovatnom brzinom, količinom i da sam mogao da radim filmove. Cela istorija mi se dešavalo u blizini - i bombardovanje TV-a, protesti, šetnje, mitinzi... Počeo sam da radim filmove i postao sam hroničar samodestrukcije. Radio sam najbolnije, najdepresivnije teme. Posle “Vukovara” sam bio bolestan godinu dana. Nisam mogao psihički da se oporavim od rada na tom filmu koji je trajao godinu i po dana, a dobar deo tog vremena sam i živeo tamo. Sve je ostavilo traga. Nisam se zasitio, to je kao droga, ja sam na to navučen. Bavim se tim i kao direktor Festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, predajem dokumenarni film, a u neku ruku i ovaj film će imati puno dokumentarnih i arhivskih stvari. Imaće dokumentaristički pristup. Meni to sada prija, ja nisam zaboravio da radim sa glumcima i to saznanje mi je super i odmara me na neki način. To je jedini razlog, ali već sad imam gomilu ponuda da radim. U planu je i film o Jovanki Broz, ali videćemo kakva bude bila sudbina ovog flma.

Devedesetih je taj novac bio prljav, a danas?

- Igrani film je mukotrpan posao vezan za gomilu problema, finansijskih, organizacionih... U ovoj zemlji to nije lako. Taj put od teksta do premijere je toliko težak, mukotrpan i čovek se tu dosta potroši. Na žalost, reditelji se najmanje bave svojim poslom. Kod nas su reditelji i producenti i distributeri... Ja bih najviše voleo da se bavim isključivo svojim poslom, pristalica sam toga. Najviše mrzim kad glumci pametuju, daju lekcije iz života. Ja sam za to da glumci glume, reditelji da režiraju, producenti da produciraju. Kod nas se sve pobrkalo. Nema nekog reda, a film je skupa igračka, zabava i u startu već imaš ideju da ne može da vrati novac. Na blagajnama ne postoji sistem. Jedino da ga prodajemo na kioscima uz žvake i cigare kao što se sve prodaje. I to je problem. Uopšte neću da se iznenadim kad izađem iz montaže i vidim kopiju svog filma na tezgama. Još dok nastaje on je već piraterizovan; to ubija volju. Nema nikakvog sistema vrednosti. Možeš da napraviš film za Oskara, ali to tebi nije nikakva ulaznica da ćeš napraviti i drugi film. Napraviće neki zubar, neškolovan lik koji će oprati neke pare... Kod nas se gomila ljudi tako bavi poslom.

Država je bez problema izdvojila više od milion evra za film “Sveti Georgije ubiva Aždahu”, zajedno sa Republikom Srpskom. Čak se najavljuje i zajedničko snimanje filma o stradanju Srba u Jasenovcu, a o novcu koji će se izdvojiti za to možemo samo da sanjamo. To se posebno odnosi na vas koji se bavite filmom?

-Potpuno mi je idiotski da država uleće u te mega projekte za koje se nije pitalo koliko koštaju. Nemoralno mi je da država finansira filmove za koje se smatra da su od neke nacionalne vrednosti. Na šta to liči? I da ministar finansija može iz budžeta da zakripi rupu a da pri tom glumci ne dobiju honorar za svoj posao. Dragojevića cenim ali mi je neukusno praviti megalomanske filmove u ovo doba. Za te pare je moglo biti snimljeno 15 odličnih niskobudžetnih filmova koji bi nekome nešto i značili. Mogu ja da volim Duška Kovačevića..., ali Georgije koji ubiva aždahu? Nekome na Zapadu posle svih giga efekata, svega što je snimljeno u Holivudu u žanru spektakla mi nismo konkurentni. Koga to uopšte zanima?

Šta nekoga sa Zapada može da zanima, a da dolazi sa ovih prostora?

-Oni više ne žele ratnu tematiku. Njima je malo već dosta tih priča. Oni bi voleli da gledaju neku normalnu, najobičniju ljubavnu priču - što bi rekao moj profesor Điđa Karanović “dvoje se vole, a treći im smeta”. Tako nešto bi imalo mnogo više prođe neko filmovi koji se bave bližom istorijom. Zato su poslednje vreme uspeli i “Klopka” (Srđana Golubovića op. aut.), film koji nisu očekivali iz Srbije ili “Ljubav i drugi zločin” Stefana Arsenijevića. Bio sam baš u “Mostu” Radio Slobodne Evrope sa Harisom Pašovićem pa smo pričali na tu temu. Postoji gomila neispričanih priča i to je ono što se srpskoj kinematografiji zamera. Mi neke bolne teme i neko preispitivanje savesti i odgovornosti za zločine koji su počinjeni u naše ime nismo ni dotakli. Vlada neka vrsta eskapizma. Malo je izuzetaka poput “Vukovara” koji sam ja sa Dragom Hedlom uradio. Fali nam sigurno još ljudskih ratnih priča o onome šta se desilo u Srebrenici. Ali ne bih da taj film pravi bh. reditelj, ili da Hrvati snime film o Vukovaru. U celoj ex-Yu kinematografiji, na žalost većina filmova je bilo jednostrano. Propagandistički i besmisleni su, a toga je najviše nastajalo u Hrvatskoj.

Pa to ne treba da čudi. Imali su odličnu podlogu - Antona Vrdoljaka, majstora filmske propagande. A s obzirom da si radio film o Vukovaru pretpostavljam da i dalje pratiš kako se medijska propaganda odnosi prema tom mučenom gradu?

-Problem sa Vukovarom je to što su ga i Hrvati zaboravili. Taj grad je jedan užasno nesrećan grad i Hrvati su polako digli ruke od njega. Niko neće otvoreno da prizna o čemu se radilo ali će te stvari gurati pod tepih. Užasava me to nadmetanje, ko će gde da klekne, da li će Mesić ili Tadić da kleči, to je neukusno. Oni nisu političari kalibra jednog Vilija Branta. Sve što oni kaži i sve što na tu temu kažu najčešće služi dnevno političkim potrebama. Mislim da će se pre normalni ljudi vratiti jedni drugima nego političari. Što se to pre shvati tim bolje. Mi ćemo večito biti susedi, ne možeš da ih biraš. A doći će jedan dan kada ćemo morati da ga priznamo, to je politička realnost.

Planirao si ekranizaciju “Meksika”, romana Vladimira Arsenijevića, priču o prijateljstvu Srbina i Albanca, ali problem je novac.

-Na jednom konkursu u Francuskoj, od 50 prijavljenih sam dobio ček od 130.000 evra za postprodukciju filma pod uslovom da se te pare potroše u Francuskoj. Film je dosta skup za razliku od “Plavog voza” koji je gradska priča. Kalkulacija je bila na 1,2 miliona evra. Film na republičkom konkursu nije prošao, a uslov Francuza je bio da se film završi u roku od dve godine tako da od toga ništa nije bilo.

Već spomenuti film “Sveti Georgije ubiva aždahu” je koštao više od pet miliona evra, a finansirale su ga vlade Srbije i RS.

-Naš politički vrh, ljudi koji donose odluke, koji povlače finansijske konce... estradizovani su. Estradizacija je užasno prisutna u političkom vrhu. Ne možeš očekivati od ljudi koji komponuju za Kebu i idu na promicije pevaljki po splavovima da ozbiljno razmišljaju kada treba da naprave preraspodelu novca. Lični ukus formira kulturnu politiku što je nedozvoljivo, a ukus je najčešće loš i pod užasnim estradnim uticajem. Najviše na svetu vole da sede sa pevaljkama. Dosta novca je uloženo u renoviranje pozorišta koja izgledaju svetski, ali dobra predstava je incident u pozrištu. Imamo sjajne dve dramske spisateljice - Biljanu Srbljanović i Milanu Marković ali pozorišni repertoar nije na njihovom nivou. Kad god odem u pozorište, a odem povremeno, žešće se smorim. Ne pamtim da mi je neka predstava poslednje vreme bila zanimljiva. S druge strane, kinematografija funkcioniše uz pomoć štapa i kanapa. Javni servis bi trebalo da izdvaja iz pretplate deo za kinematografiju ali toga nema, a ne pamtim koja se televizija poslednje vreme pojavila kao producent dokumentarnog filma. Dokumentarni program ne postoji više na žalost ni u mojoj bivšoj kući - B92. Poslednji film sam uradio ja i otišao. Sve se pretvorilo u Velikog brata.

Jedan od likova koji je zahvaljujući tebi postao poznat u čitavom regionu ovih dana se pojavljuje po raznim televizijama davajući savete omladini. Reč je naravno o Kristijanu Goluboviću (“Vidimo se u čitulji”) koji je čak bio intervjuisan i za “60 minuta”. Govorili smo o estradizaciji političara, a estradizacija kriminalaca je već višegodišnji trend.

-Kristijan je filmski lik. Taj film ga je obeležio ali on je živ zato što je bio u zatvoru svo vreme. Svi koji nisu bili su mrtvi. On je isto to pričao i pre 15 godina. To nije nova priča, kako želi da uđe u porodične vode, da može da se prošeta sa verenicom, da uđe u poslastičarnicu. To je njegova stara priča. Tri meseca posle toga saznam da je verenicu u osmom mesecu trudnoće prebio od batina i da je izgubila dete. Radi se o takvom liku. Hoće on, želi, ima čak i iskrenu potrebu ali to se kosi sa njegovom prirodom. On je zver u koži čoveka. Njemu ništa ne verujem. Da li možeš da zamisliš da doživi duboku starost. Problem je jednostavno sa medijima koji mu daju prostora.

{slimbox images/Galerije/baljak/1.jpg,images/Galerije/baljak/1.jpg;images/Galerije/baljak/2.jpg,images/Galerije/baljak/2.jpg;images/Galerije/baljak/3.jpg,images/Galerije/baljak/3.jpg;images/Galerije/baljak/4.jpg,images/Galerije/baljak/4.jpg;images/Galerije/baljak/5.jpg,images/Galerije/baljak/5.jpg;images/Galerije/baljak/6.jpg,images/Galerije/baljak/6.jpg;images/Galerije/baljak/7.jpg,images/Galerije/baljak/7.jpg;images/Galerije/baljak/8.jpg,images/Galerije/baljak/8.jpg;images/Galerije/baljak/9.jpg,images/Galerije/baljak/9.jpg}

(zurnal.info)

Zoster su rijetka zvijerka na BH glazbenoj sceni. Bend je to, koji je uspio spojiti pamet, tehnički sjajnu svirku i kakvu takvu komercijalnost. Činjenica je i da su jedan od rijetkih poslijeratnih bendova koji tekstove pišu na našem jeziku. Možda upravo toj činjenici imaju zahvaliti svoju popularnost kod šire publike. Njihova glazba je spoj različitih formi od reggaea, afra, klasičnog rocka do countrya I bluesa. Na sceni funkcioniraju odlično budući je Zoster skup sjajnih glazbenika I rijetko komunikativnog frontmena.

Trenutno su u fazi pripreme novog, trećeg albuma po redu. O svemu pomalo divanili smo s pjevačem I frontmenom Zostera, Mariom Knezovićem.

Vašu glazbu odlikuje socijalna i politička angažiranost u svakom segmentu. Od imena benda koje zapravo ukazuje na bolest društva u kojem živimo pa do tekstova vaših pjesama. S druge strane ono što svirate i način na koji to radite zrači vedrinom. Očito ste socijalno i politički osviješteni. Kako se, zapravo, uspijevate oduprijeti sveopćoj letargiji i sve dubljoj depresiji u koju tonemo kao zajednica?

- Odupiremo se radom i detektiranjem sveopće letargije i sve dublje depresije u našoj maloj zajednici.

Je li reggae (iako u vašoj glazbi ima i afro i country i inih primjesa) idealan obrazac za otpor kroz veselje? I, ako smo svjesna jednika, imamo li pravo biti veseli?

Pitam to zbog toga što mi se čini da je očaj Iana Curtisa bliži onom što živimo nego karipska angažiranost Bob Marleya.

- Gledao sam neki dan na National Geographicu priču o brodolomu, gdje se jedan šesnaestogodišnjak zatekao u sred oceana, bez pojasa za spašavanje; i priča on kako je plivao i plivao i onda je osjetio strašan umor, samo je htio zaspat’. Nije ga bilo strah utapanja, jer je želja za snom bila veća. Onda je, kaže, neki stariji mornar koji se našao blizu njega doviknuo: "Plivaj mali,imaš za koga, tvoji roditelji te čekaju!". I skupio je snagu, razbudio se i nastavio plivati. Spasio ih je brod koji je naišao.

Živimo u nestabilnoj zemlji i mi poput ovog mornara iz priče dovikujemo da ima nade da se izvučemo iz očaja. Razbudimo se!!!Nema spavanja!!! Idemo!!! Akcija!!! Dakle, upravo je očaj odredio naš kurs prema veselosti, tj. volji za životom, a to podrazumijeva optimizam.

Vi ste jedan od rijetkih bendova koji se pojavio u postratnom periodu, a da se čini kao prirodan nastavak onoga što se na ex YU sceni događalo u osamdesetima. Mnogi se mladi bendovi žale kako im je teško pisati tekstove na našem jeziku. Vama to ipak uspijeva i to prilično dobro. Često u tekstovima navodite reference i citate iz glazbe drugih bendova, ali i iz dnevnopolitičkog života. Ja bih da mi navedete neke direktne reference, glazbeno poetske utjecaje, ali i da mi pokušate, iz vašeg kuta, naravno, objasniti zbog čega je mladim bendovima teško koristiti naš jezik kao medij izražavanja?

- Reference i citati su opća mjesta koje koristim da bi se odredili danas i ovdje i služe kao orjentir u kontekstu našeg vremena. Narodne poslovice su mi najdraže, jer su one zbir iskustava generacija prije nas i zanimljivo je propitivati njihovu univerzalnost u subjektivnom poimanju življenja, u smislu: što to znači MENI, danas i ovdje, i što JA imam ili nemam s tim. Najviše glazbeno-poetskog utjecaja na mene su imali upravo kantautori zbog subjektivnog poimanja svijeta i življenja, što je legitimno i ljudski, dok ostali članovi benda promišljaju muziku na sebi svojstven način, i onda u takvoj kombinaciji likova imate grupu Zoster ;)

Nema veze na kom jeziku se izražavate, ali to mora biti dobro, iskreno i umjetnički opravdano.

Imate li podatke o prodaji vaših CD - ova?

- Imam i zadovoljni smo prodajom, s obzirom gdje i kako živimo

Negdje ste se sakrili u posljednje vrijeme. Jesu li opcije za djelovanje iscrpljene? Ima li naznaka novog albuma?

- Sakrili smo se, baš zato jer imamo naznake novog albuma koji pripremamo. Kad, šta i gdje neka ostane tajna.

(zurnal.info)

O izboru novog patrijarha SPC-a, o bosanskoj struji unutar Crkve, Kačavendi i Grigorju..., za Žurnal govori Mirko Đorđević, sociolog religije, jedan od najvećih kritičara SPC-a, publicista i jedan od najboljih poznavalaca stanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Smrt patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavla pokazala je da su svi koji već godinama pričaju o Srbiji kao o zemlji koja sve više kroči ka klerikarnom društvu nisu to govorili džaba. Kako je u Srbiji, a i ostalim državama nastalim na pepelu SFRJ jačao nacionalizam, pa i razni oblici fašizma crkve su dobijale sve jači vetar u leđa. Najmorbidniji primer je bio upravo u Srbiji, zemlji nekad zakletih komunista, a danas zemlji gde se prema podacima SPC oko 95 posto građana izjasnilo vernikom pravoslavne veroispovesti. U godinama ratova, “nepravednih i ničim zasluženih sankcija” za razliku od drugih institucija poverenje u SPC nikada nije opadalo. Nije to bio slučaj ni kada su “božji pastiri” blagosiljali “škorpione” po bh. ratištima, ni kada su se slikali sa najvećim ratnim zločincima koje je svet upoznao nakon Drugog svetskog rata... Svo to vreme na čelu SPC-a bio je čovek o čijoj skromnosti se ispredaju legende, čovek sa čijom smrću je život u Srbiji gotovo pa stao na četiri dana.

Tokom ta četiri dana se pokazalo koliko je Srbija zapravo ogrezla o klerikarizmu. A, bože moj i popovi su samo ljudi sa svim svojim vrlinama, a posebno manama, željni slave a posebno vlasti, spremni na najniže ljudske porive ne bi li se dokopali iste, a to je proces koji se upravo dešava na vrhu SPC-a. O ulozi SPC-a i patrijarha Pavla za vreme proteklih gotovo 20 godina koliko je bio na čelu, kao i o izborima za njegovog naslednika koje bi trebalo da se održi 22. januara, a možda i neki dan posle, za zurnal.info govori Mirko Đorđević, sociolog religije, jedan od najvećih kritičara SPC-a, publicista i jedan od najvećih poznavaoca stanja u instituciji u koju Srbi imaju najveće poverenje.

“Stanje je trenutno neredovno. Prvi put u istoriji crkvom upravlja kolektivno telo”, započinje ovaj razgovor Đorđević: “Jedna zanimljiva pojedinost je mnogima promakla. Patrijarh Pavle je bio prvi srpski patrijarh koji je bukvalno sišao u narod, išao ulicama, vozio se tramvajem. On je prvi srpski patrijarh koji je išao ulicom i u tom pogledu će SPC teško moći da nađe ličnost koji je imao tu harizmu. To je čovek koji je ostavio sjaj, opštio je sa ljudima što je neubičajeno za takvu ustanovu, posebno za istočnu pravoslavnu crkvu u kojoj vizantijski sjaj i raskoš u obredima ne gubi na vrednostima od 10. veka do danas”.

U danima oko Svetog Save (22. januara) sledi izbor za 45. poglavnika SPC-a. Nekoliko kandidata se već ističe za naslednika patrijarha Pavla (Mitropolit Amfilohije, vladika bački Irinej, vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, zvorničko - tuzlanski Vasilije Kačavenda...). Borba će po svemu sudeći biti neuobičajeno prljava?

-Lobiranje je počelo odavno. Po prirodi stvari vladike za tih 40 dana, sve do završetka sabora nemaju pravo na kampanju što nije ni uobičajeno. Stvari su međutim dobile dramatičan zaplet. Još 6. februara ove godine Sinod (crkvena vlada op.aut.) je objavio na sajtu SPC-a jedno saopštenje posvećeno statutu Vojvodine, upućeno u vidu pisma Slavici Đukić - Dejanović (predsednici Skupštine Srbije op. aut.), Borisu Tadiću kao šefu države i premijeru Cvetkoviću. To je pismo Sinoda vrlo jasno i kratko, i u njemu se kaže da se stvara nova država u državi, da se Srbija i dalje ubogaljuje, rasparčava... U međuvremenu Statut je usvojen, a usled rasprave ni Tadićeve strukture ni predsednica Skupštine nisu uopšte čitali to pismo, ali se našao radikalski poslanik koji je rekao da postoji takav stav SPC-a u vidu pisma i da ga je potpisao vladika Irinej bački. U prvom momentu mnogi nisu znali o čemu je stvar. Nije prošlo sat vremena stigao je demanti Irineja da on nikakvo pismo nije napisao, da nikad nešto slično nije rekao i da on ima duboko poverenje u poslanike Skupštine koji će odlučivati o statutu Vojvodine. Irinej zaista nije potpisao to saopštenje nego ga je potpisao Sinod, dakle cela vlada, a on je tada bio portparol. Bilo je jasno da se SPC ne odriče upliva u dnevnu politiku i da ne samo da hoće da se pita i za unutrašnju i za spoljnu politiku, nego hoće da igra i odlučujuću ulogu. Zanimljiv je rasplet u trenutku kad se nabrajaju kandidati za patrijarha gde spada i Irinej bački. On se u svom demantiju ograđuje od takvog stava crkve, izražava puno poverenje poslanicima koji će raspravljati o statutu Vojvodine. Kao što vidimo, on se prestrojio uz državnu većinu, a ranije je bio blizak i Miloševiću. Uvek ume da se prestroji uz vlast. Drugačije je sa predsednikom Sinoda i čuvarem trona SPC-a, Amfilohijem. On se pre nekoliko dana oglasio u Večernjim novostima rekavši da stoji iza svake izjave u pismu i da bi svaku reč potpisao. Zapažamo da se njih dvojica nalaze na suprotnim pozicijama. Svi se distanciraju od Amfilohija koji stoji na liniji stava koji u parlamentu predstavlja opozicioni blok. Dakle, borba je čisto politička. Patrijarhu su inače prišili jednu ulogu koju nikad nije imao - da je vođa nacije i da je iznad svega. Zato ova borba ima sve političke oblike.

Stiče se utisak da Amfilohije nema podršku jer je sa svim članovima Sinoda u nekom sukobu.

-Ne zavaravajmo se da je Amfilohije usamljen. Taj uvek ima jake karte van očiju javnosti. Ima snažnu podršku ruske crkve. Do Sabora ima još dosta. Do tad su mogući obrti, a moguće je i iznenađenje.

Iznenađenje u kom obliku? Izgleda da je profil kandidata poprilično jasan, ali i da niko od njih ne može biti siguran u izbor zbog konačnog načina biranja - tzv. apostolskog sistema gde se izvlačenjem imena zapravo bira patrijarh.

-Kao što je svojevremeno Pavle izabran za patrijarha žrebom, moguće je da će se i ovaj put neko novo ime pojaviti, a moguće je i da će se ići po principu većine ako Sinod ili Sabor tako odluči. Sve ćemo to znati kada se sastane Sabor koji počinje tako što se zatvaraju u kapelu. Ona se zaključava, i tu se održava jedan mistični čin koji se zove epilkeza - zazivanje duha svetoga. Onda se Sabor povlači. Sednice nisu otvorene za javnost, zgradu čuvaju jake snage žandarmerije pa i državnih specijalaca. Na prošlom saboru je bilo žučno i na pola se saznalo da se biju žestoke bitke. Vladiki tuzlansko-zvorničkom Vasiliju Kačavanedi je pozlilo na pola pa su ga odvezli u bolnicu.

Sukobi su vidljivi i golim okom. Koliko to može da utiče na poverenje u SPC, jedinu instituciju u koju Srbi imaju skoro bezgranično poverenje?

-Tačno je da SPC uživa ogromno poverenje. Respektabilna je ustanova. Onih 95 posto je politička legenda. Sada je momenat kada se crkva mora zapitati neće li ovim kombinacijama taj ugled prepoloviti. Postoje naznake da se vernici zamaraju od svih igara. Uveliko ih kolebaju visoke plate u episkopatu, luksuz, sjaj a na drugoj strani gotovo da nema njene karitativne misije. Probali su jadni u Crnoj reci da naprave centar za pomoć zavisnicima i videli smo u šta se to pretvorilo. To bi u ovom momentu dosta značilo za ugled crkve.

Crkva se i ranije često upletala u politiku. Jedan od poslednjih primera je uplitanje prilikom usvajanja Antidiskriminacionog zakona zbog čega je zakon povučen. Sada imamo situaciju da se država također upliće u izbor patrijarha. Predsednik Srbije Boris Tadić je čak posetio Sinod po smrti patrijarha Pavla. Koliko je moguć uticaj države u izbor novog patrijarha?

-Tadić na to nije imao pravo. Međutim, brzo je tragao i već na sahrani se ponašao kao šef sekularne države i izgovorio je one dve rečenice koje uzgred rečeno ništa ni ne znače. SPC ima ogromnu političku ulogu. Crkva se ne meša direktno u izbore ali kandidata ima i pod njenom su kontrolom stotine hiljada glasača. Odatle i želja države da ima dobre odnose sa crkvom. SPC se, što ne krije, mešala u ključna državna pitanja i ne krije svoj stav. Na to imaju i pravo, ali je vršila i pritisak na parlamentarnu većinu. Kad je reč o državi, ona nema nikakvo pravo da se meša u izbor patrijarha, u rad Sinoda ili Sabora jer su država i crkva odvojeni. A da bi se to izbeglo, da se država meša kod biranja patrijarha i pored Ustava doneta su i specijalna pravila kod izbora patrijarha koja predviđaju da nikad niko sa strane, pa ni država, ne mogu da imaju nikakvog uticaja i da se proces odvija na kraju bacanjem kocke.

Ima li država pravo na svoj stav kada je reč o izboru patrijarha?

-Država nema pravo javno, ni po državnom zakonu da se meša u izbor patrijarha, pa čak ni da navija. Ali, tu dolazi ono najvažnije. Uvek je bilo i biće da državi, kakva god ona bila, uopšte nije svejedno ko će biti patrijarh, i država preko određenih kanala, daleko od očiju javnosti, itekako se trudi da izvrši uticaj. Sve što se sada može reći, to je da su između dvora gde sedi Tadić i patrijaršije veze žive, ali tajne. Šef države ima mogućnost da kontaktira sa raznim vladikama i tu je problem. Vidimo da toga ima i po ovom prestrojavanju vladika prema raspodeli snaga moći na političkoj tabli. Tu je problem.

S obzirom na apostolski način odabira može li se uticati na konačan izbor?

-Kada je biran patrijarh German, biralo se apostolskim žrebom. Onaj koji izvlači poslednja tri je starešina studeničke lavre. Kada je stigao u Beograd sačekao ga je lično Aleksandar Ranković na železničkoj stanici pa su porazgovarali. Ovo govori da država uvek može da utiče kada je u pitanju izbor pre žreba. Ali kad se dođe do poslednje dvojice čak i tu može da utiče.

Kako?

-Vrlo lako. U zatvorenim strukturama kakva je SPC, a osobito u zatvorenim društvima gde se i tajne službe mešaju ništa nije nemoguće. To je potvrđeno izborom Germana. Vreme je prošlo i pokazalo se da on uopšte nije bio tako loš patrijarh kako su gunđali. Zvali su ga crvenim patrijarhom, a inače je rođeni tetak Dobrice Ćosića, iz Drenovaca.

Koliko ima istine u spekulacijama da je bosanska struja najjača unutar SPC?

-Dosta. To je najbrojnija struja, a danas i to igra ulogu. Naša crkva je do pre dvadesetak godina imala svega dvadesetak arhijereja, a danas ih ima 45. Bosanska struja ne samo da je najbrojnija, mada na Saboru neće odlučivati geografski princip, već ima vrlo jake političke karte. To može da odnese prevagu. One se ne otkrivaju javno ali se uglavnom zna šta na njima piše. A piše da su oni jedini garant, ako je već Kosovo otišlo, da će nadomestiti sa Republikom Srpskom. Idu sa jednom čistom političkom tezom. Međunarodna zajednica to neće dozvoliti, braniće Bosnu ali na unutrašnjoj sceni to je jaka karta tim pre što je jedan od najmoćnijih ljudi zvorničko-tuzlanski vladika Kačavenda koji je oduvek imao vrlo jake političke veze sa svim režimima. Nedavno je objavljena dvotomna knjiga “Ko su bili saradnici Titove UDBE od verskih poglavara u Jugoslaviji” i to među hodžama, rabinima, pravoslavnim sveštenicima. Tamo se nalazi ime Vasilija Kačavende, koji je imao neki nadimak Pablo. To do sada niko nije demantovao a dosijei o saradnji visokih dostojanstvenika svih konfesija još nisu otvarani. On je vrlo moćan čovek i ima jake političke veze. Legendarna istina je da njegov dvorac kod Bijeljine zovu srpski Versaj jer se od raskoši Versaja u Parizu razlikuje samo manjim dimenzijama. Tu je i treći momenat - on je kao i mnoge bosanske vladike u ratu igrao značajnu ulogu. Imamo hiljade snimaka koji ga pokazuju njih sa Karadžićem, Mladićem, Biljanom Plavšić i sa svima onima koji su zaslužni za katastrofu koja je zadesila BiH. Sve ovo govorim, ne kao činjenice koje su nepoznate, nego da ponovo kažem kako će u ovom slučaju izbor uveliko biti u senci političkih moći. To je na neki način i razumljivo jer celokupna istorija SPC-a je pokazala da je pravoslavlje bez oslonca na svoju državu nemoćno. Katolici su se davno pomirili sa tim da nemaju državu i da žive u sekularnim državama - još od Francuske revolucije. Struktura moći, bilo monarhistička ili komunistička je bila vezana poput pupčane vrpce uz SPC. Strukture moći i SPC se ponašaju po principu spojenih sudova. Crkva je uvedena u sve pore javnog života.

Nije Kačavenda, poznat i kao đavolji vladika, jedini koji se slikao i imalo bliske susrete sa zločincima. I sam patrijarh Pavle je imao sličnog iskustva, a nešto nismo primetili ni da je dizao glas protiv zločina koji su činjeni i u ime SPC. Skromnost i nemešanje kao vrlina u tom trenutku su postale mana jer se od vođe SPC-a ipak očekivala neka reakcija, osuda s obzirom na poverenje što bi sigurno imala odjeka i uticaja. Nikada se nije odredio i prema slugama SPC-a u ratu?

-To je pravo pitanje. Niko mu ne može osporiti da je bio skroman čovek, asketa. U poslednjem momentu udario je šamar i državi i crkvi. Pripremali su mu sahranu u kripti Saborne crkve ili još pompeznije u mermernoj grobnici u hramu Svetoga Save. Kad su otvorili testament pisalo je da je njegova želja da bude sahranjen na manastirskog groblju u Rakovici. Može se reći da je uspevao da ostane čovek ravnoteže s obzirom kakvo je bilo raspoloženje prethodnih 20 godina. Danas se u ovoj euforiji međutim zaboravljaju neke činjenice. Uoči Dejtonskog sporazuma kada Milošević još vodi rat, tražio je od patrijarha Pavla i SPC-a da potpiše papir na kojem piše da Milošević može da zastupa sve Srbe ma gde oni živeli. Patrijarh je to potpisao. Tri dana iza toga sazvan je Sinod na kojem je osam vladika javno zatražilo ostavku patrijarha Pavla zbog toga. On nije hteo da podnese ostavku ali je potpis povukao. Pre toga, isti patrijarh Pavle poslao je pismo lordu Karingtonu, politički dokument u kojem ubeđuje Karingtona, što će reći i Međunarodnu zajednicu, da svi Srbi imaju pravo da se okupe pod zajednički krov sa Srbijom. Postoji još nešto, 1994. godine, kad je Foča spaljena, muslimani proterani..., evropska štampa je podigla buku oko toga i direktno su prozvali patrijarha Pavla da podržava etničko čišćenje. Figaro, Le Monde, Corriere dela Sera objavili su fotografije gde je partijarh snimljen u Foči na zgarištu gde je odmah nikla nova bogomolja. SPC je tužila listove sudu u Parizu. Sud zakazuje ročište. Crkvu je branio zahumsko - hecegovački vladika Atanasije Jeftić. Svedočio je akademik Paul Garde koji je napisao “Život i smrt Jugoslavije”, srpski vizantolog Ivan Đurić... Završilo se presudom protiv SPC-a, što je prva presuda protiv SPC-a a to je patrijarh bolno podneo. U obrazloženju stoji da se ne mogu prihvatiti argumenti, a da se francuska štampa ne da ućutkati. To su bile gorke čaše koje je patrijarh ispio. Da li ga zbog ovog treba osuđivati? On nije nikoga lično blagoslovio rečima “idi, čini zlo”, ali nalazeći se na mestu pod pritiskom donosio je odluke za koje je morao da snosi posledice. Toga je bio svestan i zato je na kraju života slao takve poruke. On je ipak bio faktor ravnoteže. Njemu na kraju pripada izjava “neću veliku Srbiju, neću ni najmanju Srbiju po cenu ubijenog deteta”. Tu je sada ogroman problem i SPC će imati ogromne teškoće da nađe jednu takvu ličnost tih moralnih kvaliteta. Danas episkopi ogrezaju u bogatstvu, sjaju. Njihov vozni park premašuje vozni park češke vlade. Osim toga, teško će naći čoveka tog autoriteta da održava ravnotežu jer su tabori u crkvi žestoko sukobljeni.

Pre nego je patrijarh umro u javnosti se pojavilo pismo još jednog bh. vladike - zahumsko hercegovačkog vladike Grigorija koji je osudio dešavanja u i oko SPC. Koliko ima istine u tom pismu i koji je bio cilj?

-To pismo je donelo spisak otvorenih teških problema u crkvi i on je vrlo hrabro o njima progovorio. “Mi pilatovski peremo ruke pred probemom pedofilije, mi nećemo da priznamo da je veronauk pred kolapsom...” Izvršen je ogroman pritisak na njega. Lično je mitropolit Amfilohije putovao u Hercegovinu. On se od onda ućutao ali to pismo pokazuje u svojih osam tačaka da bi SPC trebalo da se otvori, da nađe svoje mesto u modernom društvu i da se odrekne političke uloge.

Grigorije se smatra članom progresivne struje i jednim od kandidata za patrijarha iako je javna tajna da se u Trebinju i okolici da ni jedan od poslova ne može obaviti bez njega?

-Sudeći prema njegovom pismu on bi bio najnadobudniji kandidat ako ostane kod tih stavova. Sa druge strane, postoji teškoća što je on u Trebinju i okolini ekonomski moćnik broj jedan, tako da mu neki u Beogradu i to zameraju i to oni čija moć takođe nije mala. Vi znate da je vladika kosovski Artemije u žestokom sukobu sa Sinodom. Kao što vidite stvari nisu samo u duhovnoj ravni nego, mnogo više u svetovnoj. Vladika Grigorije je mlad čovek, a mislim da je vreme da SPC ima mlađeg patrijarha koji bi imao viziju i hrabrosti da traži neke iskorake. Trenutno je u SPC-u mnogo tradicionalista, mnogo klanova, političke igre, tako da će i to otežavati izbore koje će biti neizvesni do poslednjeg momenta.

Koliko je Srbija danas klerikalno društvo i gde je granica klerikalizacije?

-Klerikalizacija u Srbiji je činjenica i dostigla je visok nivo. Crkva je počela da igra ulogu koju je nekad imao Savez komunista. Međutim, neopravdan je strah da će Srbija sada postati neka pravoslavna džamahirija, pravoslavni Iran... Ja u to ne verujem i to ne zato što mi nemamo kandidate za pravoslavne ajatolahe. Imamo ih koliko hoćete, nego jednostavno zbog toga što SPC nema uopšte tradiciju tzv. vertikalne klerikalizacije, odnosno da neki vladika bude predsednik vlade. Postoji horizontalna koja je sada visokog napona. Povremeno se ovde, a to se videlo ovih dana, gubi razlika između sekularne države i crkve, ali sekularizacija raste. Sekularizaciu podstiču politički moćnici koji se guraju kako bi iskoristili patrijarha i crkvu. U crkvi znaju da duhovna strategija crkve nije sekularizacija nego permanentna evangelizacija, da se elementi ljubavi prema bližnjem unose, a mnogi ne znaju da klerikalizacija nanosi ogromnu štetu državi i društvu, a još veću štetu nanosi crkvi jer je kompromituje, ona zanemaruje svoju izvornu misiju. Upušta se u borbu za ekonomsku, političku moć..., a tih pojava ima i drugde na čitavom pravoslavnom istoku. U zapadu je to nezamislivo. Zna se kako crkva sahranjuje verskog poglavara. Kad umre papa nikada država neće proglasiti četverodnevnu žalost. Repubika Italija izražava saučešće. Ovde su se dobro pomešali lončići, ali to ne znači da treba zamerati ovom silnom narodu na ulici jer ljudi uvek žele da se identifikuju sa nečim što oličava neko dobro.

Priznaćete da su one scene bile i degutantne?

-Tu je bilo i uvredljivih, nepotrebnih scena, klerikalno srednjovekovnih. Četiri dana otvoren kovčeg..., to nije u hrišćanskom duhu. Po hrišćanskom običaju postoji samo jedan trenutak da se ljudi pozovu na poslednje celovanje, da se pozdrave i tad nije obavezno ljubljenje mrtvog tela. To je neukusno urađeno i da je patrijarh mogao da odlučuje sa tim se ne bi složio.

SPC potresaju dva nerešena pitanja - makedonske i crnogorske pravoslavne crkve.

-Vaseljenski patrijarh je na opelu nad Pavlovim telom to rekao, a nijedan list nije objavio deo tog govora. SPC potresaju i unutrašnji problemi. Podeljeni su na novotarce i konzervativce. Jedni su da se započne sa reformama makar u služenju, a drugi su toliko konzervativni da neće nikakvu promenu. Čak je policija morala da reaguje. Nekome nije bitno na kom se jeziku čitaju delovi, ali tu je i kalendarsko pitanje. Krajnje je vreme da se usvoji gregorijanski kalendar, ali toliko je napeta situacija da će to pitanje još dugo opstati. Nelogično je..., još je papa Grgur sa astronomima uvideo da je ovaj pravilniji. Konzervativni duh i otpor reformama je dosta jak.

Kako zauzeti zdrav otklon u veru, boga...?

-Verovanje je lična stvar, ali vernik ima danas mnogo razloga da ozbiljno sumnja. Taj proces počinje. Danas ima mnogo ljudi koji su vernici u hrišćanskom smislu, ali ne i u crkven-dogmatskom. Ne možete se vi više protiviti Darvinovoj teoriji.Crkva mora da napravi otklon. Otuda dve zanimljive pojave. Veliki i negativan uticaj u crkvi vrši nacionalna elita van crkve - spisatelji, neki delovi SANU..., oni crkvi nanose veliku štetu. Osim toga, u crkvi postoji uticaj paracrkvenih organizacija. To su razne desničarske organizacije koje se pozivaju na crkvu a crkva se od njih ne ograđuje. Mladi Srbi u Novom Sadu sa pravoslavnim krstovima slave na trgu, javno rođendan Himlera. Crkva se nije ogradila. Ne treba reći da ih je podsticala jer Hajnrih Himler je bio nacista i ubeđeni ateista.

Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci

Islamska zajednica je već godinama podeljenja. Ko je uticao na to i koliko su stavovi da Islamska zajednica ne bi trebalo da ima duhovni centar u Sarajevu nego u Beogradu pogrešni?

-U zakonu o crkvama stoji da država priznaje samo jednu zajednicu i to onu u Beogradu. Podelila ih je država, strukture moći i to po političkom ključu. Nije sporno što zajednica u Novom Pazaru zahteva da im duhovni centar bude u Sarajevu, jer je pravoslavcima duhovni centar u Carigradu ili Jerusalimu, a katolicima u Rimu. Problem nije u tome, problem je što su vođe obe islamske zajednice podlegle iskušenju moći pa su pristale na podelu. Islamska zajednica nije brojna pa se javlja ekstremizam. Krivica zbog podela je na državi i jednako snose krivicu obojica poglavara i ovaj u Beogradu i onaj u Novom Pazaru. Ovde su sve verske institucije, sem judaizma ispolitizovane i to poodavno. I to nanosi štetu. Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci. Islam u Srbiji uopšte nije agresivan, a tek kad su počele političke trzavice pojavile su se ekstremne grupe.

U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju

Na nedavnom petom Kongresu Socijalističke partije, održanom u Banjoj Luci, Zdravko Krsmanović osvojio je 124, a njegov protivkandidat u izbornoj trci za predsjednika SP, Petar Đokić, 165 glasova. Međutim, agilni načelnik Foče i potpredsjednik SP-a, nije protiv sebe imao samo aktuelnog lidera partije, već i predsjednike koalicionih i sestrinskih stranaka. U prvom redu šefove SNSD-a i SPS-a, Milorada Dodika i Ivicu Dačića, koji su na Kongres došli kako bi, svojim prisustvom i ličnom podrškom Đokiću, delegatima dali do znanja ko je pravi sljedbenik njihove politike.

Dodik, koji je na skupovima SP-a odavno navikao da dobija burnije aplauze od Đokića, poručio je delagatima da pripaze kako glasaju, jer bi mogli „osvanuti“ u opoziciji. Tako je, uprkos velikoj podršci članstva, pa i delegata, a zahvaljujući pritiscima i izbornom inženjeringu, Krsmanović na kraju čestitao pobjedu Đokiću.

Iščekujući sjednicu Glavnog odbora SP-a, na kojoj će biti postavljeno pitanje regularnosti izbora predsjednika partije, pojedini opštinski odbori već su istupili iz socijalističkih redova. U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju.

Da li je tačno da nisu ispunjeni formalni uslovi za održavanje Petog kongresa SP?
U nekim opštinskim odborima, navodno, nisu provedeni unutarstranački izbori.
-Tačno je da dosta procedura nije ispoštovano vezano za Pravilnik o izborima u Socijalističkoj partiji, koji je usvojen u aprilu 2009. godine na sjednici Glavnog odbora, kada je donesena odluka o formiranju i održavanju Kongresa. Međutim, istina je da je to bila praksa i u ranijim godinama, kada se, takođe, nije ispoštovala kompletna procedura, jer organizacija odbora i organizacija partije na terenu nije bila takva da su se poštovale sve obaveze i pravilnici koji su doneseni. Kada se govori da li su ispoštovane sve obaveze po opštinskim odborima, može se reći da nisu po pravilniku, ali da je to bila praksa i u ranijim godinama.

Kako su pobjedu Đokića doživjeli vaši saradnici i opštinske organizacije koje su vas podržavale?
-Održan je opštinski odbor SP u Bileći i svi su istupili iz stranke, neki su čak spalili svoje članske karte i sliku Petra Đokića u prostorijama partije. To pokazuje koliko su se ljudi osjećali prevarenim, jer ako dođete na Kongres i niko vam ne da da govorite na tom Kongresu, o čemu onda pričati. Nikada se nije desilo u istoriji jednog demokratskog društva da održite kongres, a da nijednom delegatu ne bude dozvoljeno da se obrati kao što je to bilo sada. Demokratija nije glasanje. Glasanje imate i u diktatorskim režimima. Sadam Husein je imao glasanja na kojima je dobivao po 99,9 odsto glasova. Demokratija je rasprava i ako vi spriječite raspravu onda možete znati kakav gnjev imate kod ljudi. I drugo, kada imate izbore koji su režirani tako da glasate pod prismotrom, pritiskom, i da vam kontrolišu glasački listić, koji je podijeljen pet sati ranije, i da vas posmatraju sa balkona ljudi, kibiceri, koji su tu postavljeni samo da vide da li će se ispoštovati ono što je već ranije režirano, onda je logično da očekujete gnjev opštinskih odbora i ljudi koji su u partiji zbog ideje a ne zbog interesa.
Vi tvrdite da je bilo manipulacija tokom izbornog procesa, da su listići podijeljeni na početku Kongresa i da Izborna komisija nije imala uvid u izborni materijal. Šta ćete preduzeti po tom pitanju?
-Istina je da stranačka izborna komisija nije potpisala zapisnik o izborima, što govori da ona nije rukovodila procesom izbora predsjednika SP. Pravilnikom o izborima je propisano strogo da kompletan proces, od štampanja glasačkih listića, podjele, vođenja izbornog procesa, prebrojavanja glasova i proglašavanja rezultata, vodi izborna komisija. Ako to ne potpiše izborna komisija, onda ti rezultati sigurno nisu validni. Očekujem da izborna komisija napiše svoj izvještaj Staturanoj komisiji, da se potvrdi da su rezultati i tajno glasanje za izbor predsjendika SP validni. Ja ću sačekati odluku Izborne i statutarne komisije, i na bazi toga ću donijeti dalju odluku, jer ako jedna partija krši svoj statut, onda je to društvo ptica pjevica, to onda nije ozbiljna politčka partija .
Nakon Kongresa ste rekli da protiv sebe niste imali samo Đokića, već i institucije RS. Na šta konkretno mislite?
-Od momenta kada sam rekao da ću prihvatiti kandidaturu za predsjednika partije ako dobijem podršku na opštinskim odborima - što se kasnije ispostavilo, većina opštinskih odbora je podržala mene kao kandidata za predsjednika SP-a, jer sam čovjek sa najboljim izbornim rezultatom i bio sam potpredsjednik stranke. Od tog momenta, znači od prije tri mjeseca, počelo je zapošljavanje ljudi iz SP-a u institucije. U prvom redu članovi Predsjedništva SP-a, pa članovi Glavnog odbora i na kraju delegati Kongresa. Kada se tako radi tri mjeseca pred izbore, nakon što objavite svoju kandidaturu, onda je to uplitanje institucija države i vlasti. Koriste se potrebe ljudi da riješe neke egzistencijalne probleme, da zaposle svoje dijete, da dobiju kredit IRB-a... U to su se uključile skoro sve institucije sistema u RS, od Elektroprivrede, Šumarstva , Pošta, IRB-a...

Šta bi se u odnosima SP-a prema trenutnoj vlasti u RS-u promijenilo da ste vi postali predsjednik?
-Prihvatio sam kandidaturu, jer sam bio nezadovoljan. SP je potpuno izgubila identitet, postala je partija bez boje mirisa i ukusa. Oko nas su ljudi, koji su izgubili posao, žrtve tranzicije, ljudi koji ne mogu vraćati kredite... Na pijaci nađete ženu koja kupuje jedan paradajz, a kila košta jednu i po marku. Zamisliter poniženje te žene, koja je nečija majka i čija djeca ne mogu da studiraju. SP ćuti i podržava tu vlast koja ostavlja radnike na ulici. U Trebinju, u Industriji alata, hoće da sade parike, a u rudniku u Miljevini da gaje šampinjone. Jednostavno se postavlja pitanja: kakva je to SP, gdje je to njeno članstvo, koga ona predstavlja? Je li to partija elite, ili običnog čovjeka, obespravljenih ljudi, koji traže zaštitu. S druge strane, SP je pred utapanjem u SNSD. Ona u zadnje vrijeme stalno podržava kandidate iz SNSD za pojedine čelne funkcije. Kada podržavate kandidate druge političke partije, kada nemate nikakve drugačije stavove od njih, onda se birači pitaju zašto bi glasali za malog, ako imaju velikog, koji je isti. Prema tome, SP sigurno nestaje s politčke scene prije ili kasnije, ako svoju politiku ne odvoji od SNSD-a i ne počne da vodi svoju autentičnu politiku, ne politiku velikog brata. S treće strane, SP vodi privatnu kadrovsku politiku. Imate SP Srbije koja sa četiri i po posto glasova ima potpredsjednika vlade i pet ministara, a SP u Srpskoj ima jednog ministra i to onog koji zadovoljava konstitutivnost naroda. Prema tome, to je jedno poniženje SP-a kroz kadrovsku politku. Sljedeće, SP je morala da bude član Socijalisitčke internacionale i član Evropske udružene ljevice. SP nije ni blizu toga. Nema ni svoju web stranicu, nema normalne centrale, njena infrastruktura ne postoji. To bih ja promijenio i napravio bih jaku centralu SP-a, jake regionalne centre i ustrojio kompletnu organizaciju koja može da funkcioniše i da na narednim izborima dobijemo minimalno 60 hiljada glasova, što je osam do deset poslanika, i bez takve SP niko ne bi mogao napraviti vlast. U tom slučaju, SP bi tražila mjesto predsjednika vlade.
Da li biste i pod kojim uslovima prihvatili koaliciju sa SNSD-om?
-Koalicija da, ali na način da smo partneri, a ne da smo priljepak, ili privjesak takve političke partije koja vas lagano, smijući se, uvlači u utapanje i nestanak. Partnerstvo podrazumijeva da se uvažavate i da to uvažavanje ide od vlade pa do zadnje opštine. SP pripada sedam odsto vlasti u svakoj opštini, od Nevesinja pa do Novog Grada. To znači da nam treba pripasti sedam posto i u javnim preduzećima, šumama, željeznicama, putevima, poštama..., a ne da se stavi samo jedan ministar radi zadovoljavanja nacionalne strukture i da malo potapšete predsjednika partije. Prema tome, saradnja mora biti partnerska, principjelna i mora biti u interesu obje političke partije, a ne da se jedna razvija i od dva poslanika 1998. godine dođe na 42, a vi od 20 odsto izbornog tijela spadnete na to da se borite za izborni cenzus.
Hoćete li formirati novu stranku, ili ćete nastaviti da djelujete u SP-u?
-Ja sada obavljam razgovore s ljudima koji su mi dali podršku i do čijih mišljenja mi je stalo. Razgovaram sa opštinskim odborima i očekujem da obavim razgovore sa predsjednikom SP-a Srbije Ivicom Dačićem, jer je i njegovo ime korišteno u predizboornim aktivnostima, naročito zadnji dan pred Kongres, kada je rečeno da gospodin Dačić i SP Srbije podržavaju Petra Đokića. Pošto je gospodin Dačić i potpredsjednik Vlade Srbije, interesuje me da li je SP Srbije i Vlada Srbije imala svog kandidata za izbore u drugoj političkoj partiji, u drugoj državi. Ako je to istina, onda ću znati kako ću se ponašati. Ako to nije istina, onda očekujem da oni to demantuju i kažu da li su bili spremni na saradnju sa onima koje izaberu delegati na Kongresu, a ne da imaju svoje favorizovane pojedince, ili da dođu u poziciju da budu izmanipulisani od pojedinaca sa nivoa rukovodstva entiteta, ili sa nivoa rukovodstva SP-a, da se opredijele na jednu stranu, bez argumenata.

Kako je biti načelnik opštine u entitetu kojim suvereno Vlada SNSD?

-Ja ne znam šta to znači da neko vlada suvereno, ili ne. Ja sam uvijek smatrao da je vlast jednaka za sve građane i ja kao načelnik opštine se ponašam jednako prema svima i onima koji su članovi SNSD-a i onih koji su SDS, radikali ili iz nekih drugih politčkih stranaka. Znači, načenik sam opštine za sve građane, bez obzira da li su za mene glasali ili nisu. Tako očekujem i da se predsjednik vlade, koji je iz SNSD, odnosi jednako prema svim građanima i svim dijelovima RS. Kada primijetim da on to ne radi ja reagujem. Ja jednostavno reagujem na pojave, a ne na ljude. Očito je da se RS sada neravnomjerno razvija i očito je da pojedinci sada smatraju “RS - to sam ja”. Ja to nikada nisam dozvoljavao niti ću ikada na to pristati. Očito je i to da se nekada sredstva iz budžeta dijele kao da je nečiji tekući račun, a bez ikakvih kriterija. Nije RS ničiji privatni posjed niti je budžet RS i budžet IRB-a tekući račun pojedinaca. To su pojave na koje ja ukazujem i tu SNSD, kao politčka partija koja ima najveći broj mandata u Narodnoj skupštini RS, čini greške koje će sigurno biti kažnjene na narednim izborima. Ako neko čini nezakonite radnje u ovoj našoj državi, mora imati na umu da ima i gradova u kojima se nalaze veliki zatvori.

Kakva je vaša saradnja sa premijerom RS, dolazi li u Foču?

-Ja sam potpredsjednik partije, koja je na nivou RS u koaliciji s SNSD-om i očekivao sam da ta saradnja i lično kao potpredsjednika partije i čovjeka, koji je autobusima slao ljude na mitinge da (izbori 2006.) dovedemo Milorada Dodika, tadašnjeg lidera opozicije, na vlast. Iskreno sam se obradovao kada je došao na vlast, očekujući da će to biti procvat RS-a i procvat demokratije. Međutim, tog procvata i demokratije izgleda da nije bilo onoliko koliko smo svi očekivali. Mislim da je u ovom momentu okružen ljudima koji mu daju lažnu sliku, koji mu klimaju glavom i koji od njega hoće da naprave nekog malog diktatora ili malog boga, a na ovom svijetu je dovoljan jedan bog, jer smo ovdje svi ljudi i treba da razgovaramo i na bazi argumenata donosimo optimalne odluke u interesu svoga naroda i građana.

Da li je tačno da Vlada slabije ulaže u opštine u kojim SNSD nema načelnika?

-Ne može stajati ta kvalifikacija. Ja sam obilazio opštine u kojima je načelnik iz SNSD-a već duži period, kao što je opština Rudo, gdje nema nikakvih ulaganja. U toj opštini je načenik iz SNSD-a već devet godina, a ove godine u prvi razred osnovne škole upisano je samo 17 đaka. Tamo jendostavno nemate čovjeka ispod 30 godina, jer su svi u Novom Sadu ili Beogradu. To samo govori kako tu nema neke razlike, ali je očito da se u istočni dio RS, južno od Bijeljine, pa do Trebinja, slabije ulaže. Pominjani su aerodromi u Trebinju, termoelektrana u Gacku, hidreolektrana Buk Bijela, termoelektrana Miljevina... Pominjani su veliki radovi na ostalim malim hidroelektranama i tako dalje, ali od svega toga nije bilo ništa. Ono što ja mogu reći u ime građana iz istočnog dijela jeste- nemojte nam pomagati, ali nemojte ni da nas kradete. Posjekoše nam šumu, vade nam šljunak iz rijeka, boksit..., a razvoja nema. Izgleda da se razvoj vrši na potezu od Gospodske ulice u Banjoj Luci do Laktaša.

Kako premijer Dodik reagira na vaše stavove o neophodnosti jačanje države?
-Očito da su se tu mnogi prepali kada sam ja počeo govoriti o tome kako opštinama treba dati veća ovlaštenja u skladu s Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi, jer je BiH članica Savjeta Evrope i dužna je da primjenjuje evropske povelje i direktive. To znači da opštinama treba dati mogućnost da upravljaju svojim resursima i da se spriječi krađa imovine opština i njihovih resursa u korist centralnih vlasti. Ja samo tražim da se prestane sa krađom lokalnih zajednica i razvijanjem jednog centra. Kada sam to rekao onda je počela bujica napada u smislu da mijenjam ustavnopravni sistem da ukidam entitete, i tako dalje. Napomenuću: samo u periodu od 1998. kada je aktuelni premijer došao na vlast u prvom mandatu, na nivo države prenesno je, od ukidanja platnog prometa sa Srbijom, ukidanja carina RS, do pasoša, tablica, ukidanja granične službe..., formiran je Sud BiH, tužilaštvo BiH, OSA, SIPA, vojska, Uprava za indirektno oporezivanje… Pa je li to na nivo BiH prenio Zdravko Krsmanović ili neko drugi? Mislim da je to učinio neko drugi. Zdravko Krsmanović samo traži da BiH bude na putu ka EU zajedno sa Srbijom, koja trči prema EU, iako su joj uzeli Kosovo, dušu srpskog naroda. Jesmo li to mi veći Srbi od naše matice Srbije, ako se u nju stalno zaklinjemo. Očito, ovdje se želi napraviti tamni vilajet i u tom mraku tjerati strah ljudima i u tom strahu manipulišete ljudima i kradete ih. Ta krađa mora prestati.
Kakav je stav birača koje susrećete o istom pitanju?

-Ja nisam klasičan političar. Završio sam građevinu i magistrirao u Novom Sadu. Naučio sam da gradim i stvaram. Pored toga što jasno i čisto govorim, još bolje i jasnije pravim rezultate. Ljudi su u meni prepoznali čovjeka koji nema dva lica i tačno je da sam ja od Foče koja je bila crna rupa na Balkanu, uz pomoć svojih sugrađana i saradnika, uspio da ovih godina napravimo istinski regionalni centar sa pet fakulteta, dvije hiljade studenata, grad mladosti, grad sporta, grad duhovnosti. Foča je istinski pravoslavni duhovni centar. To nikome ne smeta, ne smeta ni Bošnjacima, jer nikome ne gurate prst u oko. To je jednostavno volja tih građana i ovo što ja govorim to su njihove riječi, jer ja govorim običnim srpskim jezikom da me čitav svijet razumije.
Rekli ste da imate veću podršku u stranci od Đokića. Da li to znači da većina članstva podržava vaše stavove o neophodnosti jačanja državnih institucija i lokalne zajednice?

-SP je donosila svoje deklaracije o evroatlanskim integracijama i sve što ja govorim to je napisano u tim stavovima da se zalažemo za primjenu Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i za ulazak u EU. Kako možete ući u EU ako ne pregovarate s EU. EU je krug od 450 miliona ljudi u kome morate imati prava ali i obaveze, i da pokažete kako ste spremni da te obaveze ispunjavate.
Ako ne pokažete kako ste spremni ispunjavati obaveze, ko će vas primiti u EU? Morate iskorijeniti kriminal i korupciju. Jednostavno, imaju pravila koja podrzumijeva ulazak u EU, a ta pravila se moraju poštovati, i morate imati dokaze da ste spremni za to. Većina ljudi su toga svjesni.
Zahvaljujući vama Foča je skinuta sa crne liste međunarodne zajednice. Međutim, povratnici se i dalje žale da gradom slobodno šetaju ratni zločinci. Da li ih vi primjećujete?
-Nije korektno pričati bez argumenata i činjenica. Niko nema pravo nikoga da optuži dok to ne urade nadležne institucije. Imamo Haški tribunal i institucije tužilaštva BiH za saradnju sa Haškim tribunalom. Svaka institucija koja je podnijela pravosnažnu tužbu protiv nekoga, on je priveden. Ako je neko pravosnažno osuđen, ako je vođen proces i ako je oslobođen, onda je on slobodan čovjek. Etiketirati nekog da je ratni zločinac ako za to nemate dokaz, nije korektno i to nema pravo niko da kaže. Fočom se šetaju slobodni građani, koji imaju ista prava i obaveze. Ako je neko kriv, on će odgovarati pred zakonom, prije ili kasnije. To ne može biti stvar pojedinca, ili bilo koje grupe iz reda bošnjačkog, ili srpskog, ili bilo kojeg drugog naroda, da nekog etiketira da je ratni zločinac, ako za to nema dokaza.
Formalno, u RS-u postoji opozicija SNSD-u, ali se često čini da nema opozicije prema Dodikovoj politici. Šta vi mislite?
-Ja moram biti iskren da je opozicija u RS bila u jednoj dosta konfuznoj situaciji. PDP je dugo bila u vlasti, tek je nedavno izašla iz vlasti i prešla u opoziciju. SDS je dugo bio u fazama traženja svog vlastitog puta između Čavića i Bosića. Počeo se u posljednje vrijeme javljati i Kalinić, nakon skidanja zabrane politčkog djelovanja, koji je iz politike udaljen kao predsjednik SDS-a. Očito da je u tim partijama bilo nekih dešavanja što ih je vjerovatno oslabilo, tako da je jedina prava opozicija bio predsjednik SRS-a Milanko Mihaljica. Ja cijenim da je izborna godina počela i da će se opozicija konsolidovati ako želi da napravi dobar rezultat na narednim izborima. Mislim da će ta prava, konkretna opozicija, početi da djeluje od Nove godine. Vjerovatno su svi u fazi očekivanja da li su moguće ustavne promjene, da li će doći do promjene izbornog zakona, što u mnogo čemu opredjeljuje način i mogućnost djelovanja opozicije i metode toga djelovanja.
SP je podržavala Dodika i u vrijeme kada je on najviše atakovao na vas. Zašto vas vaša stranka nije zaštitila?
-Ja sam na zadnjim lokalnim izborima, pobijedio na izborima za načelnika opštine Foča, kada su kompletne insituticje vlasti atakovale na mene. Nisam tražio pomoć predsjednika SP-a jer sam shvatio da bi to stvorilo totalnu konfuziju među ljudima, jer se on doživljava kao čovjek koji je potpuno u rukama Dodika. To bi pokazalo slabu snagu i mene ali i SP-a.
Pomoć od SP-a zadnjih godinu dana nisam tražio. Ja sam čovjek koji je radio sam, sa svojim građanima i narodom, u interesu svih, i pobjeđivao sam.
Vi ste jedan od rijetkih koji se usudio da pokrene sudski spor protiv premijera RS ?
-Ja sam čovjek koji zna da osnovni demokratski princip jeste odgovornost za javno izgovorenu riječ. Ako vi kažete neistinu i ako hoćete da narušite ugled drugog, služeći se neistinama, i ako time prešete granicu klevete i pređete granicu mržnje, onda jednostavno za to morate odgovarati, bez obzira na vaše ime i prezime ili funkciju. To su moji temeljni principi i istina je da sam podnio tužbu protiv Dodika i sav prihod od te tužbe za govor mržnje dati ću djeci s posebnim potrebama u Foči. To pokazuje da sam čovjek koji ima čist i jasan princip i da se ničega ne bojim. Ja sam čovjek koji se opredijelio da se bavi javnim životom na temeljnim principima od kojih ne odustajem. Svako mora da odgovara, bez obzira na ime i prezime, za javno izgovorenu riječ. Jezik mržnje na prostorima BiH mora da prestane. Moj politički san je protjerati mržnju iz ove države i da ovaj narod počne da živi kao sastavni dio evropskog civilizacijskog puta.
Da li je RS demokratsko društvo?
-Po meni ona je na putu da postane demokratsko društvo, ali ona je sada u stanju kvazidemokratije. Prvo, nemate slobodne medije. To su mediji koji pokušavaju da budu slobodni. Imate diktaturu jedne političke partije koja u svom nazivu ima ime pojedinca i sve to kada se stavi u okvir onoga što je uticaj međunarodne zajednice i jedan ustav koji je napravljen u vojnoj bazi Dejtonu, onda možete misliti o kakvoj demokratiji se radi. Ovdje je demokratija tek u začetku i na svima nama je obaveza da joj damo snage i zamaha da ovdje zaživi prava istinska demokratija a na kvazidemokratija.
Da li bi domaći tužioci podigli optužnicu protiv Dodika ako odu strani tužioci?
-Vidite, i tužioci su ljudi od krvi i mesa, i oni imaju svoje potrebe, i oni moraju da zaposle svoje supruge, svoju djecu... Moraju da traže kredit od IRB-a, i moram biti iskren da moje iskustvo nije pozitivno. Čak i tužioci se udružuju u zločinačko udruživanje sa političkim mentorima za obračun sa političkim neistomišljenicima. To sam doživio na svoj koži i apsolutno tvrdim da to nije moguće. Tužioci u BiH i RS nisu u mogućnosti da se odupru političkim moćnicima i mafijaškoj strukturi koja ih okružuje. Oni nikada ne bi mogli podnijeti bilo kakvu prijavu protiv bilo kog moćnika bez pomoći stranih tužioca, a moja je želja da strani tužioci i sudije odu čim prije i da na ovim prosotorima zavlada vladavina prava i demokratije.
Za Vas kažu da ste miljenik međunarodne zajendice. Da li vam pomažu ili odmažu te priče i jeste li zaista miljenik međunarodne zajednice?
-Sjećam se riječi kada je SDS bio u sukobu s međuanrodnom zajednicom, koliko su SNSD i SP govorili kako je nužna saradnja s međuanrodnom zajednicom, kako bez toga ne može, kako je SDS na krivom putu. I tada su na krilima međunarodne zajednice, pa i tenkovima, dolazili na vlast i to im nije smetalo. Sada, kada dođete u poziciju da od predsjednika SAD-a dobijete poziv da prisustvujete molitvenom doručku i da vam potpredsjednik najmoćnijih sile na svijetu čestita na onome što ste uradili, oni vam počnu zamjerati na tome. Za mene je to bilo priznanje, a sigurno i svima drugima bi bilo drago kada bi im čestitali. Oni koji drugačije govore siguran sam da ne govore istinu.
Pored Amerike, čestitali su mi i u ambasadama Rusije, Srbije, Francuske..., i ja sam ponosan na takvu saradnju. Odnos predstavnika međunarodne zajednice prema meni je korektan i dobronamjeran, i nemam nijedan razlog da tu saradnju ne nastavim i dalje. Ja sam ponosan na saradnju sa svim ljudima iz međunarodne zajendice, koji su dobronamjerni prema meni i mom narodu.

Navodno, Kusturica planira gradnju ekološkog parka na Tjentištu koji bi bilo sličan Mokroj Gori. Da li vam se obraćao i da li ste svjesni da u vašoj opštini možete dobiti šerifa koji ne poštuje vlast?
-Mislim da su to špekulacije. Apsolutno nema šanse da se u okviru nacionalnog parka Sutjeska, koji je član evroparkova, radi nešto mimo regulacionog plana, ili bilo kakve privatne barake, bez obzira ko bi ih počeo praviti. Nacionalni park Sutjeska je jedna ozbiljna institucija, jedna od najstarijih institucija u oblasti zaštite prirodnih ljepota u Evropi i niko ne može na brzinu bilo šta da tu radi. Postoje regulacioni planovi i sigurno da ja, kao načelnik lokalne zajednice takvo nešto nikada neću dozvoliti, a da za to ne bude široka rasprava i da se o tome ne izjasne svi građani opštine. Svi koji misle da takvo nešto može doći na brzinu oni moraju da znaju kako to neće proći. Svaka ideja, bez obzira od koga dolazila, koja je dobronamjerna, ona će se uzeti u razmatranje. Za sada, bilo kakve ideje, ili poziva od Kusturice za izgradnju nekog etno sela, ili nekog drvenog grada, nije bilo prema opštini Foča ili prema meni, a da jeste sigurno bi javnost bila upoznata. Vjerovatno su to bile špekulacije i razgovori direktora Nacionalnog parka s Kusturicom, bez ikakvog pokrića i mogućnosti da se takav projekat realizuje u bliskoj budućnosti.

Hedina Tahirović Sijerčić je romska književnica i prevoditeljica koja je prije rata na Radio Sarajevu uređivala emisiju na romskom jeziku. Danas živi u Njemačkoj i traži izdavača koji ima interes da objavi prvi bosansko-romski rječnik. Za Žurnal govori o diskriminaciji, jeziku, predrasudama, stidu, izumiranju...

Imate li informaciju koliko mladi Romi u BiH poznaju svoj jezik?

- Oficijelne statistike, barem što se tiče Romske populacije na našim prostorima, su nerealne i neadekvatne. Neoficijelna statistika romskih NGO i Vijeća Roma da u BiH živi 80.000 do 100.000 Roma je takodje neadekvatna jer po mom mišljenju nas Roma je mnogo više nego što i jedna oficijelna i neoficijelna statistika može pokazati ili tvrditi. Ista situacija je što se tiče i statistike o zapošljavanju i o školovanju i o poznavanju maternjeg jezika... Diskriminacija Roma i romske djece, omalovažavanje mog naroda ne samo na našim prostorima nego i na prostorima širom svijeta, jer nas ima u svim državama svijeta, proganjanje, ubijanje doveli su do ukorijenjenog straha tako da se veliki broj Roma ne izjašnjava svojom nacionalnom pripadnošću u želji da sebe i svoju djecu i familiju zaštiti od vjekovnih problema koji su u kontinuitetu i zadnjih godina u uzrastu. Zato je vrlo teško reći koliko mladi pa i stari Romi poznaju i govore svoj jezik. U Bosni i Hercegovini živi više grupa Roma a ja bih ovom prilikom naznačila samo tri velike grupe: bosanska starosjedilačka grupa – grupa sa stalnim mjestom boravka, čergaška grupa – grupa koja se u prošlosti mnogo kretala i nikad nije imala stalno mjesto boravka, i doseljenička grupa sa Kosova. Što se tiče starosjedilačke grupe i ako pripadnici iste govore romski jezik, govori se u užem krugu porodice. Strah od problema koje sam već navela doveli su do toga da se jezik vrlo malo govori, pogotovo na javnim mjestima. Mlade generacije se stide svojih predaka u nadi da će ih zaobići sudbina koju su ovi već doživjeli. U najkraćim riječima jezik odumire, a samim tim i narod. Znači više od polovice pripadnika bih starosjedilačke grupe su postali pripadnici drugih naroda. Bijeli ten im je pomogao da se „sakriju među drugim narodima“ i time su se svjesno odrekli kako svog naroda tako i svog jezika.

Što se tiče čergaške grupe oni su zadržali romski jezik jer su se malo ili skoro nikako miješali sa drugim narodima zbog specifičnog načina života. Naš čuveni romolog Rade Uhlik je svoje radove i rječnike pisao na osnovu govora čergaških Roma za koje je smatrao da govore najčistijim romskim jezikom tzv. Gurbetskim dijalektom kojim govore i starosjedilački bih Romi sa nekim manjim akcentnim razlikama.

Doseljenička grupa Roma sa Kosova govori romkim jezikom. Njihov tzv. Arlijski dijalekat je mnogim bih Romima neshvatljiv a najčešće zbog obostranog nesimpatisanja grupa.

Oni mladi koji govore svojim maternjim jezikom govore ga onako kako su ga naučili u svojim užim familijama. Bosanski jezik govore, pišu i razumiju svi što ne mogu reći i za romski maternji jezik. Romski jezik se u BiH nije nikada učio u školama BiH, na našim prostorima nije nikada bio pisani jezik tako da možemo konstatovati da je romski jezik u BiH govorni jezik.

Da li se dovoljno radi na popularizaciji?

- Mislim da se nedovoljno radi na popularizaciji romskog jezika i naroda uopšte. Malo je onog pozitivnog što se promoviše o Romima. Moje mišljenje je da bi oni Romi koji su postigli dobru edukaciju i koji su postali poznati našoj bih javnosti trebali mnogo više da rade na popularizaciji vlastitog naroda. Međutim, vrlo je teško. Svi Romi govore o diskriminaciji ne-Roma prema Romima a ne govore o diskriminaciji nas samih prema nama samima. Romi koji su završili visoke ili više škole su diskriminirani od vlastitog naroda. Neuki i neobrazovani su se dočepali nekih pozicija i ne dozvoljavaju školovanima prilaz. Ali to nije slučaj i praksa samo u romskom narodu. Takvih primjera ima i među drugim narodima koji žive u BiH. Neobrazovani i nedovoljno obrazovani ignorišu obrazovne, forsiraju Rome iz drugih zemalja u našoj zemlji a naše bih zaboravljaju. Jednostavnim riječima oni manipulišu svojim pozicijma. Školovani Romi ne žele konflikte, žele miran i radan život tako da mnogi ne žele ni da se izjašnjavaju svojom romskom nacionalnom pripadnošću. Nevidljiv je obrazovni i kulturni sadržaj o Romima i za Rome u našoj zemlji.

Postoji li dovoljno literature?

- Literature nikad nije dovoljno. Što se tiče bih romske literature mogu Vam reći da imamo nekoliko romskih pjesnika koji su svoja djela objavili u BiH i u svijetu, međutim ta djela nisu pristupačna ni školama, ni obrazovnim ustanovama, pa čak ni Narodnoj biblioteci.

Nedavno sam završila rad na mojim rječnicima; bosansko-romskom i romsko-bosanskom kao i na englesko-romskom i romsko-engleskom a u toku sam kreiranja lekcija „Učimo romski jezik“ na gurbetskom dijalektu, odn. dijalektu Roma BiH.

Da li je istina da ste vi jedina Romkinja u BiH sa univerzitetskom diplomom?

- Sad se opet vraćam na statistiku: statistika me ne prepoznaje a ja postojim.

Da li sam jedina ne mogu Vam reći, ali znam da sam jedina izjašnjena Romkinja.

Čemu možete zahvaliti vaše obrazovanje?

- Moje obrazovanje mogu zahvaliti prije svega mom rahmetli ocu Dervišu Tahiroviću.

Zatim mogu zahvaliti svojoj jakoj urođenoj volji i ustrajnosti u onome što započnem da radim, bez obzira na prepreke i probleme koje život sam donosi.

Već jako dugo ste jedina visokoobrazovana Romkinja. Kako je moguće da to do danas nije promijenjeno?

- Već sam Vam rekla, vjerovatno je medju Romima još mnogo visokoobrazovanih Romkinja, ali se skrivaju pod okriljem drugih naroda a ne svog vlastitog. Na ostalim Romkinjama je da se izjasne, ukoliko žele i ukoliko se ne stide ili plaše i ukoliko su univerzitetski obrazovane, svojom nacionalnom pripadnošću.

Koliko su danas jake predrasude prema Romima u BiH?

- Pa vi živite u BiH i vi to dobro znate.

Kako ste se vi borili protiv njih?

- Kao i moj otac. Otac je radio, svojim rukama zarađivao hljeb za familiju, školovao nas je i učio da smo ponosne na ono što je naše. Stalno je govorio „Ja sam Rom ko grom“, a vi ste moja djeca i vi morate biti takve. Nas je pet sestara i jedan brat. Otac je svima dokazao da Rom može da bude uspješan, da čestito radi i gaji svoju djecu. Ja sam nastavila ono što je moj otac započeo: htjela sam da moj otac bude ponosan na mene. I nadam se da sam uspjela. Boljelo me je ono što je i mog oca boljelo: poniženje. Borba protiv poniženja mi daje snagu.

Da li ste zadovoljni radom udruženja Roma u BiH?

- Ovo pitanje je vrlo teško. Ja ne živim u BiH, povremeno dolazim u Sarajevo moj rodni grad. Na internetskoj mreži Roma BiH kao i na internacionalnoj sam priključena tako da dobivam informacije. Ono što sam vidjela i što znam u posljednjih nekoliko godina ne mogu reći da sam zadovoljna. Korupcija i manipulacija je prisutna u BiH na svim poljima a ona ne zaobilazi ni Rome.

Prema vašim informacijama, da li se novac namijenjen romskoj populaciji ispravno usmjerava?

- Vjerovatno da. Romski narod je toliko ugrožen da je vrlo teško postaviti prioritete jer svi problemi vezani za romsku populaciju su prioriteti.

Prije rata ste na radiju uređivali emisiju za Rome. Trenutno ne postoji sličan program u BiH. Da li ste razmišljali o nastavku tog rada?

- Svakako da sam razmišljala. Medjutim, kako stvari stoje ne postoje finansije pri državnim medijima koji bi pokrivali troškove rada takve vrste. Ja sam voljna raditi i radio i TV emisije za Rome i na romskom i na bosanskom jeziku, ali u ovom slučaju samo moja volja nije dovoljna. Ja moram živjeti a da bih mogla živjeti moram biti plaćena za svoj profesionalni rad.

Pripremili ste bosansko-romski rječnik. Da li ste ga nudili izdavačima i kakve su reakcije?

- Moj rječnik je pripremljen. Nedavno sam dobila informaciju od Federalnog Ministarstva za obrazovanje i nauku da su voljni štampati moj rječnik tj. njegovo prvo izdanje. Isto tako i Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ i gospodin Jovan Divjak su zainteresovani za izdavanje istog. Konkretnih i finalnih informacija po tom pitanju još uvijek nemam.

Šta je, po vašem mišljenju, najvažnije da se učini za bolji položaj Roma u BiH?

- Mislim da je neophodno obezbijediti stambene uslove i da se mnogo više radi na školovanju Roma, kako djece tako i odraslih ne samo na bosanskom jeziku nego i na romskom jeziku.

Pišete li nove romske priče i da li teme možete pronaći i u Njemačkoj?

- Svakako da i dalje pišem a teme se mogu uvijek pronaći. Već sam Vam rekla da Romi žive u cijelom svijetu i bez razlike na razlike u dijalktima mi svi govorimo jedan romski jezik i, kada to želimo, svi se vrlo dobro razumijemo. U svakom Romu i u svakoj romskoj kući možete pronaći temu za pisanje.

Bibliografija Hedine Tahirović Sijerčić

- Like water (Sar o Paj), antologija pjesama na engleskom i romskom jeziku, urednik i co-autor, International Writers Asociation, Chandigarh, Indija, 2009.

- The European Constitution in Verse (co- autor) na engleskom jeziku, Passa Porte, Brisel, Belgija, 2009.

• Kako je Bog stvorio Rome ( ilustrovana priča za djecu) na engleskom, romskom, mađarskom i njemačkom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2009.

• Neobična familija (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Romski princ Phenga (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Romske narodne priče (za odrasle), na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Parno them, kotorvalo them (Bijeli svijet, šareni svijet Šime Ešića), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Hasanaginca Vahide Šeremet (drama u devet slika), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Ciknoro Princo (Mali princ), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) na bosanskom i romskom jeziku, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Dukh-Pain, (Bol), zbirka pjesama na romskom i engleskom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2008.

• Romany Legends, (Stare romske priče) na engleskom i njemačkom jeziku, Turnshare, London, Velika Britanija, 2004.

• Na dzanen aver, gova si amaro dzuvdipe“, (Nismo naučile, tako smo živjele) prijevod sa bosanskog na romski jezik, Medica Zenica, Bosna i Hercegovina, 2001.

• Romano Lil, glavni i odgovorni urednik i co-autor, magazin za Rome na engleskom i romskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre Toronto, Kanada, 1998-2000.

• Canadian Romani Pearls, (Kanadski romski biseri), urednik i co-autor na romskom i engleskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre, Toronto, Kanada, 1999.

• Ilmihal, početnica – islamska religija, prijevod sa srpskohrvatskog na romski jezik, El-Kalem, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1995.

• Scenario – dva dokumentarna TV filma “Karankoči-Koči” i „Romi danas“ 

(zurnal.info)

Vahid Halilhodžić, selektor reprezentacije Obale Slonovače, igračka i trenerska legenda, za Žurnal govori o reprezentaciji, historijskoj utakmici protiv Portugala, šansama

Žurnal: Da li ste upoznati sa dešavanjima u Portugalu i kako komentarišete poraz reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Gledao sam utakmicu i sigurno je da kada govorimo o utakmici u Portugalu da se radi o jednoj nesreći, nikako o neznanju. Velika šteta je što rezultat barem nije neriješen jer bi prednost u uzvratu bila u potpunosti na našoj strani. Momci su zaslužili minimalno da postignu jedan gol. Ovakav rezultat ima i stranu koja nije skroz loša – primorava na neophodan oprez.

Žurnal: Imamo li pravo nadati se uspjehu u Zenici?

Vahid Halilodžić: Naravno. Proći će ekipa koja bude psihološki bolje pripremljena. Psihologija će u Zenici donijeti prevagu. Utakmica će biti vrlo teška, da bi se prošlo morat će se izgarati na terenu svih devedeset minuta, a ostati hladne glave do kraja. Ja mislim da će Bosna i Hercegovina pobjediti u Zenici.

Žurnal: Da li je u interesu FIFA-e prolazak Portugala?

Vahid Halilodžić: Uvijek postoji neki interes, uvijek nešto ima. Međutim, radi se o važnoj utakmici na kojoj je teško napraviti nešto takvo. Logično je da ukoliko imate negdje nekog delegata da će navijati da prođe njegova reprezentacija.

Žurnal: Bosna i Hercegovina je oslabljena neigranjem Elvira Rahimića, Samira Muratovića, kapitena Emira Spahića, a neizvjestan je i nastup Zvjezdana Misimovića. Hoće li to biti odlučujući faktor na meču u Zenici?

Vahid Halilodžić: Neigranje igrača sa velikim karijerama i iskustvom velikih utakmica jeste hendikep ali i nije nikakav odlučujući faktor. Bosna i Hercegovina u timu ima još dovoljno kvalitetnih fudbalera koji mogu obezbjediti plasman u Južnu Afriku. U našoj reprezentaciji imamo igrače koji mogu biti nosioci igre i pobjediti ovu utakmicu a imaju pravo nastupa. Važno je da se igrači pripremaju u miru, bez smetnji i opterećenja. Samo tako pripremljeni igrači mogu pružiti maksimum protiv respektabilnih ekipa kakav je Portugal.

Žurnal: Da ste Vi na mjestu selektora u ovom trenutku, da li biste u Zenici napali Portugalce od početka ili...?

Vahid Halilodžić: Ja nisam selektor tako da ne mogu o tome ni govoriti. Ali, sigurno znam da reprezentativci Bosne i Hercegovine znaju da mogu pobijediti onoliko koliko je dovoljno da prođu Portugal. Oni će sigurno i pružiti toliko. Znamo koliko za igrače znači igranje na Svjetskom prvenstvu, kakva je to promocija igrača i koliki je to uspjeh tima. I za jednu državu je najbolja reklama učešće na Svjetkom prvenstvu. Reprezentativci Bosne i Hercegovine to znaju i oni će, vjerujem u to, ostvariti taj cilj.

Žurnal: Poruka za navijače reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Navijači moraju bodriti ekipu od početka do kraja utakmice bez obzira na to šta će se dešavati na terenu. Trebali bi mi prvi postići gol, to bi rasteretilo igrače. Međutim, kako god stvari krenu na terenu, podrška navijača uvijek može okrenuti situaciju u našu korist i donijeti pobjedu.

Poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH Hilmo Neimarlija bio je dva puta predsjednik Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i sačinio je važeći Ustav IZ. U intervjuu za magazin 60 minuta Neimarlija je više nego argumentirano kritizirao posljednje reakcije Sabora povodom shema Antikorupcijskog tima, političke istupe reisa Mustafe Cerića i zloupotrebe religije za osobne promocije. Žurnal u cjelosti prenosi transkript ovog izvrsnog intervjua.

 

Gospodine Neimarlija, vi ste jedan od autora Ustava Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, svojevremeno ste bili predsjednik Sabora Islamske Zajednice, zanima me kako tumačite posljednje sheme koje su navodno procurile iz antikorupcionog tima OHR-a? Posebno me zanima kako komentirate žestoku reakciju Sabora Islamske zajednice u kojoj se priziva antiamerikanizam i pominje navodna islamofobija pojedinih visokopozicioniranih diplomata u Bosni i Hercegovini. To je posebno važno zbog toga što Sabor i nije na adekvatan način raspravljao o toj temi, a uvrštena je u zaključke sa posljednjeg Sabora.

- Shema koja je predstavljena, očigledno je u mnogome sporna, po svome sadržaju ali i nejasna po svojoj prezentaciji. Ona je objavljena kao neoficijelni dokument OHR-a i utoliko je i reakcija Sabora iznenađujuća, a ja bih rekao i formalno sporna, kao što je sporna u svojim učincima. Naime, nije ni uobičajeno ni normalno da jedna institucija općeg dobra, važna institucija kao što je Sabor, reagira i određuje se prema drugoj instituciji, važnoj institciji općeg dobra kao što je OHR, na temelju priloga u jednom privatnom mediju.

Koga Sabor zapravo na ovaj način štiti, u ovoj formi? Već smo rekli da nije bilo adekvatne rasprave... Da li štite pojedince sa sheme, Islam, kompletan bošnjački narod kako to predstavljaju, Islamsku zajednicu?

- Ja ne znam da li je bilo rasprave. U svakom slučaju, ako nije bilo onda je to utoliko iznenađujuće, kao što je za mene iznenađujuće da, recimo, prije reagiranja Sabora ni vođstvo Sabora ni reisulema, koji ima i nastoji da ima vrlo intenzivne komunikacije sa predstavnicima međunarodne zajednice, nisu zatražili nikakvo obavještenje predstavnika OHR-a. A sama reakcija Sabora je poprilično nevjerodostojna s obzirom i na to koga se zapravo njome štiti. Po Ustavu Islamske zajednice, Rijaset je dužan da štiti vjerska prava muslimana i ako je Sabor preuzeo tu ulogu onda je bio nekonzistentan, nevjerodostojan, jer gdje je bio ranije kada su, recimo, bila ugrožavana prava, kada se kriminaliziralo druge istaknute ličnosti Islamske zajednice. Evo, navest ću primjer profesora Mustafe Spahića koji je svakako jedna od najslobodoumnijih, ali i najčasnijih i najzaslužnijih ličnosti u Islamskoj zajednici, koga se nedavno brutalno kriminaliziralo i na to nisu reagirali ni Rijaset pa ni Sabor. S druge strane, ako je Sabor preuzeo ulogu da štiti Bošnjake koji su izloženi kriminaliziranju, mada za to nema izvorni legitimitet ni institucionalni legalitet i tu nemamo baš punu vjerodostojnost. Jer, gdje je bio kada su te iste ličnosti koje se nalaze na shemi kriminalizirane na mediju koji je tu shemu objavio, ali i u drugim medijima.

ISLAMSKA ZAJEDNICA NIJE ISTO ŠTO I BOŠNJAČKI NAROD

Mislite na ličnosti iz politike, dakle sa izbornim legitimitetom?

- Ne mislim samo na ličnosti iz politike, mislim i na ličnosti iz Islamske zajednice počev od reisuleme Mustafe Cerića i predsjednika Sabora Edhema Bičakčića, koji su u vrijeme alijanse na stranicama tog medija bukvalno kriminalizirani. Međutim, ovdje se radi o jednoj ozbiljnijoj, ja bih rekao nevjerodostojnosti, odnosno nekonzistentnosti. Naime, ako je neutemeljeno i neargumentovano kriminaliziranje reis- ul- uleme, kriminaliziranje muslimana, a može se govoriti o tome jer reis- ul- ulema predstavlja zajednicu muslimana, onda je po istoj logici puno veće pravo da se pripisivanje internacionalnog terorizma izabranom bošnjačkom članu predsjedništva, koji je politički i državni lider Bošnjaka, Harisu Siladžiću, razumijeva kao pripisivanje terorizma svim Bošnjacima. Haris Silajdžić je na izborima dobio 63 posto glasova Bošnjaka koji su izišli na izbore. Pokušajte zamisliti situaciju na predstojećim izborima u Hrvatskoj da jedan od kandidata dobije dvotrećinsku većinu glasova, koji bi to bio legitimitet.

Teško je to vjerovati...

- Naravno, teško je to vjerovati, međutim ko u drugom krugu dobije većinu glasova bit će legalan i legitiman. Na primjer, Boris Tadić, koji je tijesno pobijedio u drugom krugu, i svaka priča o terorizmu i svako pripisivanje nekog terorizma Tadiću podrazumijevalo bi se kao pripisivanje terorizma cijelom srpskom narodu i Srbiji. Nedavno su neke šovinističke asocijacije iz Republike Srpske optužile Silajdžića za internacionalni terorizam i reagirala je ambasada Sjedinjenih Američkih Država svojim saopštenjem kojim je to žestoko opovrgla. Nisu reagirali ni Rijaset ni Sabor Islamske vjerske zajednice.

Dakle, na osnovu ovoga što ste kazali, može se zaključiti da je mnogo šansi propušteno. Smatrate da su Sabor Islamske zajednice i Rijaset propustili mnogo prilika u prethodnom periodu da reagiraju na adekvatan način, kada su se prozivale pojedine ličosti. Šta znači to? Ponovo se vraćamo na pitanje – koga na ovaj način štiti Sabor Islamske zajednice?

- Da bih odgovorio na to pitanje, dužan sam prije svega objasniti šta se postiže ovom reakcijom, prije svega neprimjerenom, formalno neutemeljenom reakcijom Sabora Islamske zajednice. Njome se Sabor direktno stavio u funkciju sudjelovanja i uključio u aktuelne političke sukobe koje imamo oko butmirskog procesa i karakterom reagiranja, odnosom prema OHR-u i prema visokom dužnosniku Sjedinjenih Američkih Država u kancelariji OHR-a, koja je institucija koja pripada ustavno-pravnoj konstituciji naše zemlje, Sabor se objektivno stavio na stranu onih koji su za destruiranje OHR-a, njegovo zatvaranje, ograničavanje ili čak isključivanje učešća stranaca a posebno Sjedinjenih Američkih Država u aktuelnim političkim procesima u našoj zemlji. Konačno, time što se Sabor obratio članicama PIC-a a ne organima države Bosne i Hercegovine, koja je zakonski partner OHR-a, zaobišao je državu i na taj način se stavio također na stranu onih koji relativiziraju i nastoje razgraditi i u svakom slučaju umanjiti ulogu države Bosne i Hercegovine.

Vjerujem da ćete se složiti, gospodine Neimarlija, da je nedavno Cerićevo TV prizivanje supruge gospodina Raffi Gregoriana zaista dno dna. Vjerovatno ste sa posebnom pažnjom to pratili, posebno što to dolazi od vjerskog poglavara koji mnogo putuje i diči se vrijednostima multikulturalnosti kada napusti ovu zemlju. Podsjećam da je svojevremeno Milorad Dodik na identičan način vrijeđao gospodina Gregorijana prizivajući mu „suprugu Sarajku i kuma muslimana“. Očigledno da i Ceriću i Dodiku u ovim situacijama smetaju iste stvari. Nekad su to supruge, nekad kumovi, ali očigledno je da se radi o neskrivenom šovinizmu.

- Ne bih, naravno, komentirao politički diskurs Milorada Dodika, al' ne bih ni prihvatio vašu karakterizaciju iskaza reis- ul- uleme Cerića. Prije svega, njegov iskaz niti je dovoljno precizan, nit' je tako jasan da bih ga ja na taj način karakterizirao i komentirao bez prisustva njega. Da je ovdje reis-ul-ulema Cerić, vrlo rado bih razgovarao s njim i zajedno s njim potražio rješenje toga što je on htio da kaže. Međutim, kazat ću sljedeće, u našoj tradiciji nije da se ljude javno proziva zbog njihovog privatnog ili porodičnog života. Ljudi koji hoće da ih se drži odgovornim prema drugim ljudima ophode se tako da u njima vide ličnosti koje su odgovorne za svoje postupke i za ono što rade. Zapravo, objektivno i od reis- ul- uleme se očekuje da ljudima sudi na temelju onoga što oni rade ili ne rade, odnosno onogo što čine ili ne čine.

Izjava je otprilike glasila „znamo s kim je on oženjen, želimo mu sretan brak, oženjen je sa Olgom...“ i tako dalje, i to implicira ovo što sam upravo govorio. Ipak, ja apsolutno uvažavam i vaše mišljenje. Gospodine Neimarlija, da li je Islamska zajednica jednaka kompletnom bošnjačkom narodu, odnosno da li su Islamska zajednica i bošnjački narod jedno tijelo? Da li svaka kritika na pojedino lice iz Islamske zajednice, dakle na ljude sa imenom i prezimenom, automatski znači islamofobiju, udbaške metode, napad na kompletan jedan narod?

- Ne mogu sa par rečenica odgovoriti na ovo kompleksno pitanje, ali krenimo redom. Prvo, naravno da Islamska zajednica nije isto što i bošnjački narod. Po njenom ustavnom uređenju Islamska zajednica je zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, muslimana Bošnjaka u dijaspori i svih onih koji je priznaju kao svoju. Naravno, Bošnjaci čine pretežnu većinu pripadnika zajednice, ali u njoj imamo i Albanaca, Turaka, Arapa, Roma, pripadnika vjerovatno i nekih drugih naroda. To što je kod nas religija bila vododjelnica etničkog diferenciranja poznata je stvar i razumljivo je da je Islam i kao vjerska i kao kulturna sila oblikovao bošnjački individualitet ili bošnjačku posebnost u odnosu na Srbe i Hrvate, naše prve komšije u ovom etničkom smislu, kao što je bošnjačka vjernost zemlji Bosni i bosanskom jeziku odredila naš odnos i našu posebnost u odnosu na Turke, Albance i druge muslimanske narode s kojima smo povjesno bili u doticaju. Znači, da među Bošnjacima pored muslimana imamo i agnostika, deista, ateista, vjernika koji nisu integrirani u Islamsku zajednicu, imamo čak i pripadnika nekih protestantskih sljedbi. Međutim, kada Islamska zajednica na neki način preuzima pravo predstavljanja Bošnjaka, objektivno se u današnjim okolnostima, proizvodi dvostruka šteta. S jedne strane, time se produžavaju ili podhranjuju iluzije onih koji još uvijek vjeruju da mogu negirati ili poništiti nacionalni identitet i politički subjektivitet bošnjačkog naroda i da nas mogu vratiti u nekakvo stanje u kojem ćemo biti samo vjerska skupina. To je jedna šteta, jer se pothranjuju te iluzije koje su doista iluzije. S druge strane, proizvodi se zapravo zbrka o ulogama, moćima, utjecajima koje odgovorni ljudi u Islamskoj zajednici imaju. Politički se angažiraju ljudi koji nemaju izborni politički legalitet i političku odgovornost, i samim tim oni koji to trebaju da rade i donose odluke pribjegavaju tome da se vjerski predstavljaju i vjerski promoviraju. Naravno, i predstavnici međunarodne zajednice su pogrešno doprinijeli miješajući to dvoje.

 VJERA JE POSTALA ROBA KOJOM SE TRGUJE

Svaka kritika upućena konkretno reisu Ceriću se proglašava islamofobijom, ili svako ukazivanje na neki problem unutar Islamske zajednice kao što je, recimo, pljačka novca namijenjenog za gradnju džamije u Bihaću proglašava islamofobijom i napadanjem kompletnog Islama. Ima li zloupotrebe vjere, zaklanjanja iza vjere, u ovom slučaju zaklanjanja iza Islama, u Bosni i Hercegovini.

- Dakle, komunistički sistem, za koji su mnogi ljudi vjerovali da će trajati milion godina, propao je između ostalog zato što nije bio spreman da podnosi kritiku, da podnosi drugo mišljenje, i pored svih dobrih strana koje je imao. Jugoslavenski, naš sistem, koji je bio puno otvoreniji u odnosu na neke druge evropske socijalističke sisteme ni sam nije mogao to prevladati. I on je bio opterećen tom nesposobnošću da čuje drugo mišljenje, da poštuje, da uvaži, da podnese kritiku. Naravno, zato što je u religiji, u vjerskim zajednicama, vjeri, vidio neku vrstu alternative, neku vrstu kritičkog ogledala. Gurao je i vjeru i religijske manifestacije u privatnost i izvan ovih formi društvenog života. Naravno, nije se zabranjivala vjera, ali je gurana malo više u tu privatnost. Kada se dogodila promjena, kada je nahrupila stvarna demokratija i kada je nahrupila religija iz tih margina u društveni život, po principu klatna dogodilo se to što se dogodilo da su sad i vjera i ljudi vjere odjednom dobili na značenju koje im je bilo ranije uskraćivano. Međutim, u svim zemljama bivše Jugoslavije, izuzev recimo Slovenije, ni u jednoj još uvijek nije uravnotežena na valjan, novi način uloga religije i ljudi vjere u smislu harmoniziranja ne samo odnosa među religijama i odnosa među narodima, nego i harmoniziranja etničke, religijske i socijalne pripadnosti. Sekularizam se kod nas još uvijek krivo razumijeva na području cijele Jugoslavije. Sekularizam se razumijeva kao ateizam i antiteizam. Sekularizam nije ni ateizam ni antiteizam, nego je medij, doktrina, politički model uravnoteženja odnosa u kojima religija može da igra svoju ulogu, vjerska pripadnost, socijalna pripadnost, klasna, staleška, itd. To se kod nas još uvijek nije dogodilo, i to je impliciralo još uvijek manihejsku revolucionarnu logiku, pa su oni ljudi kojima se između ostalog u doba komunizma uskraćivalo pravo da budu uopće u pravu, sada odjednom kada su postali važni, mislim na ljude vjere, dozvolili su sebi da budu potpuno u pravu i da nikako ne mogu biti u krivu. Tužna je, naravno, činjenica kada se utemeljene kritike loših postupaka funkcionera Islamske zajednice a priori odbacuju i tumače kao napad na islam i na Islamsku zajednicu. Ali je isto tako tužna činjenica da ni mediji sa svoje strane nisu uznastojali da se izbjegne manihejska, revolucionarna logika iz bivšeg sistema na način da se razlučuje dobronamjerna, odnosno utemeljena kritika postupaka vjerskih ličnosti, konkretnih događaja, konkretnih kršenja stvari, konkretnih pogrešnih odluka u svjetovnim stvarima koje zahtijevaju i dopuštaju različitost, već se pribjegavalo, i nažalost još uvijek se pribjegava suđenju ljudi umjesto njihovim postupcima, suđenju zajednici umjesto njihovim predstavnicima. Tako imamo jednu vrstu fronta, što je još gore, na jednoj strani medije koji nekritički sve hvale kad su vjerske zajednice u pitanju, kad je u pitanju Islamska zajednica. Onda prosječan medijski korisnik usluga i prosječan, u ovom slučaju, pripadnik Islama ima dojam da živi u vremenu nekakvog rata medija koji se bore za Islam i medija koji se bore protiv Islama. A nema nikakve dvojbe da se radi o teškim nesporazumima, i također, da je Islamska zajednica dužna po svom ustavu ne samo da čuva vjerodostojnost islamskih ustanova, nego da čuva autoritet institucije od osporavanja, od ugrožavanja, od skrnavljenja. Ona je itekako dužna da te vrijednosti islama, Islamske zajednice, simbole vjere, ustanove vjere čuva od njihovog privatnog, stranačkog, partikularnog i svakog drugog prisvajanja zarad stranačkih, pojedinačnih i drugih interesa. Imamo to također na sceni. Ja vrlo odgovorno, vrlo promišljeno tvrdim da danas vjeru ne ugrožava niti političko poricanje niti društveno izguravanje iz javnog života, već pretjerano društveno eksponiranje, a posebno nešto što ne bih imenovao zloupotrebom, nego pretvaranjem vrijednosti vjere, kao nečega do čega ljudi doista drže, u potrošački materijal, u robu kojom se trguje i u sredstva osobne ili neke kolektivne promocije. Imam ilustraciju od prije nekoliko dana kada jedan divan čovjek, po mojim osjećanjima dobar i uspješan musliman, kaže mi: “Kada mi čovjek kaže Allah mi je svjedok, odmah posumnjam u njegove namjere”. Od tog prizemnog plana rabljenja vjere, potpunog sviđanja prizemnih računa, do ovih suprspektakala koji su kao vjerski a u kojima nema niti vjerskih sadržaja, koji negiraju estetiku vjere, njenu unutarnju intimu, dešava se to konzumentsko korištenje i zlorabljenje vjere.

Ovo je jedan od vaših rijetkih TV nastupa, vi se rijetko pojavljujete na televiziji. Ima li neki poseban razlog za to?

- Bit ću iskren. Zato što, mada sam u političkom životu, nikad nisam uspio da u sebi prevladam intelektualca koji ima sumnje, koji stvarima ne presuđuje jednostavno, koji pokušava da probleme misli. Nažalost, u nas politika i politička praksa ne dopuštaju kritičko i političko mišljenje. Bio sam prije nekoliko mjeseci, zajedno sa kolegama iz dviju naših komisija u Švicarskoj, na najboljem seminaru na kojem sam učestvovao od kako sam poslanik i svi smo se osvjedočili da između ostalog, jedno od obrazloženja uspjeha Švicarske kao zemlje i uspjeha švicarske politike leži u tome što oni insistiraju na permanentnom povezivanju političkog mišljenja i političke prakse. To je jedan odgovor, dakle, čime se ja bavim kad čitam knjige i promišljam probleme. Mi zapravo imamo na sceni da biti političar danas kod nas ponajprije znači biti kriv, biti osuđen, treba se opravdavati.

(zurnal.info/60 minuta)

Intervju Aleksandra Stankovića sa Emirom Kusturicom sniman danas na Mokroj Gori za emisiju Nedjeljom u 2 prekinut je nakon nekoliko pitanja koja se kontroverznom režiseru nisu svidjela. Na Stankovićevo pitanje o Kusturicinom druženju sa Slobodan Miloševićem tokom granatiranja Sarajeva ovaj je odgovorio da je to morao. Sljedeće pitanje o poređenu režiserove izjave kako su ljubavne poruke Miloševića upučene njegovoj supruzi Miri iz haške sudnice dirljive i može li ih porediti sa porukama Adolfa Hitlera Evi Braun isprovocirala su Kusturicu a traženje objašnjeje podrške haškom osuđeniku Anti Gotovini bila su mu dovoljna da prekine snimanje i nakon četrdesetpetominutne galame na ekipu HRT-a oduzme snimljene kasete. Stanković za Žurnal kaže da je mogao pretpostaviti prekid intervjua ali nikako siledžijsko ponašanja svog sagovornika.

Čime ste tačno isprovocirali Kusturicu pa je prekinuo snimanje?

- Konkretno pitanjima o njegovom nacionalizmu i odnosu sa Miloševićem, zašto štiti Ratka Mladića, ta pitanja su ga iživcirala.

Da li je Kusturica bio drzak?

- Nije. U toku intervjua je bilo sve uredu. Intervju je bio kao i svaki drugi , digresija, izjava, pitanje, odgovor i tako dalje. Tako, poslije intervjua je bio veoma drzak, svašta nam je izgovorio, 45 minuta nas je držao i verbalno maltretirao i uzeo nam snimljeni materijal.

Znači, bukvalno Vam je silom uzeo kasete?

- Doslovice je bilo tako. Na početku nismo dali ali poslije 45 minuta smo mu dali kazete da bi se izvukli odatle. Ne mogu reći da je bilo fizičkog nasilja, toga nije bilo, ali je bila rečenica: kazete na sunce pa onda možeš otići.

Kusturica je za RTV Srbija izjavio da ste Vi zaboravili kasete?

- Čujte, može on svašta izjavljivati.

Tvrdi da će Vam u ponedjeljak vratiti kasete. Vjerujete li mu?

- Ne vjerujem.

Jeste li očekivali ovakvo nešto?

- Ne, mislim, očekivao sam da može doći do prekida intervjua ali ne i do maltretiranja poslije toga. Očekivao sam da čovjek može odreagirati premda smo on i ja razgovarali ranije i sve je proteklo u najboljem redu. Čak sam u tom razgovoru rekao da ja mislim da je on srpski nacionalista. On je rekao da to nije ali da o tome možemo razgovarati u emisiji. Rekao je sva pitanja su dozvoljena, ja imam potrebu objasniti hrvatskoj javnosti o čemu se radi i završilo je tako kako je završilo.

Koliko ste dogovarali intervju?

- Dogovaramo se od proljeća. On je već u proljeće rekao da može, međutim, tada ja nisam mogao. Tako da smo sada napravili, odnosno nismo.

Poznati ste kao uporan novinar koji postavlja škakljiva i provokativna pitanja. Pretpostavka je da je i on znao za to. Zašto je po Vašem mišljenju uopšte pristao na intervju ako nije bio spreman da odgovara na takva pitanja?

- To sam ga i ja pitao i on mi je doslovice odgovorio: ja nisam znao ko si ti. Nisam se dobro informirao.

Šta ste ga još željeli pitati?

- Trebali smo razgovarati o tom njegovom identitetu, o tome što se on pronašao u pravoslavlju. Ja protiv toga nemam apsolutno ništa ali trebali smo razgovarati o tome. O njegovoj religioznosti, o filmu koji snima, šta će raditi ubuduće. Bilo je tu dosta tema za razgovor i imao sam, ja mislim, tema za dvije emisije, ali eto...

Ako nekim čudom pristane na novi intervju ili nastavak ovoga da li će te pristati?

- Ne bih imao ništa protiv. Na neutralnom terenu.

Čini li se Vama da Kusturica u posljednje vrijeme često mijenja priču, da se dodvorava?

- On je imao potrebu da dokaže hrvatskoj javnosti da nije to za što se izdaje, međutim, mislim da je izabrao najgori način da to pokaže. On je prije intervjua govorio da želi hrvatskoj javnosti objasniti da on nije četnik sa nožem u zubima, međutim, nije pokazao da je četnik ali je pokazao da je osoba sklona nasilju.

(zurnal.info)

Rusmir Halilović je košarkaški trener i osnivač škole košarke “Rin Family”. U toj školi je osnove košarke napravio Goran Suton koji je 6. oktobra odigrao prvu utakmicu za NBA ekipu Utah Jazz. U pripremnoj utakmici protiv Chicago Bullsa Suton je ubilježio dva poena a 6. oktobar 2009. bit će upisan kao datum kada je prvi igrač ponikao u sarajevskoj školi košarke obukao dres jedne NBA ekipe. Sa trenerom Halilovićem razgovarali smo o Sutonu, novim talentima koji se pripremaju u Rin Family, ali i o teško stanju u kojem se nalazi domaća košarka.

O Goranu Sutonu: - “To je prvo i jedino sarajevsko dijete koje je obuklo NBA dres. To je đak sarajevske škole košarke, odavde je otišao na univerzitet. Sramno je da taj događaj prođe nezapaženo. Meni Suton nije prvi NBA igrač, možda deseti ili više čak, ali je Suton prvi Sarajlija koji je nikao u školi Rin i obukao NBA dres. Ne znam kako će nastaviti, želim mu uspjeh, da dotakne te visine. Goran Suton je najbolji ambasador Bosne i Hercegovine. Nek smijene trenera Bajramovića zbog kojeg niko neće da igra i koji nikad nije ni trebao voditi nikoga. Goran je kod nas počeo s nule. Trenirao ga je trener Senad Redžić. Imamo u toj generaciji pet igrača koje smo poklonili Bosni, koji su završili univerzitete, što je prava rijetkost u svijetu. Upropastili su mi čitavu generaciju talenata. Mogao sam ih i ja prodati prije dvije godine. Emir Zimić je najveći talenat kojeg sam ja ikad trenirao, više je znao sa šesnaest godina nego što zna danas, upropastili su ga Dino Konaković i Mensur Bajramović. Mi smo preponosni na Gorana Sutona. Goran je dodirnuo nebo”.

O novim talentima: “Sada imamo jednu odličnu generaciju, 1996 i 1997. godište. Ukoliko obezbjedimo sredstva za njihov razvoj neki od njih će sigurno preteći uspjehe Đedovića i Sutona. Mi smo KK Bosni poklonili čitavu jednu generaciju talenata, obećali su nam da će i oni nama zauzvrat pomoći ako ti dječaci postanu nešto. Zauzvrat nismo dobili ništa. Nije do KK Bosna, to je samo do lopovluka i nemorala. Da nam daju što zaslužujemo, mi ne bi dvadeset godina brinuli kako ćemo platiti Skenderiju. Ja te klince nisam dao upravi Bosne, dao sam ih Bosni koju sam ja stvarao i kakvu sam ja stvarao, a ne da ih oni prodaju. Oni su ih odmah prodali. Bosna je centralni dio Dinarida, to je najveći svjetski resurs vanserijskih talenata, ne samo za košarku nego i za ostale sportove”.

O Nihadu Imamoviću: “Mi evo zovemo Nihada Imamovića, čovjeka koji je preumoran noseći i reprezentaciju i KK Bosnu: Nihade Imamoviću, dođi u „Rin“, mi imamo sve, imamo poštenje, imamo provjerene programe i sve uslove za rad. Dođi u „Rin“ da zaustavimo propadanje talenata, da stvorimo nove igrače i na taj način damo najbolje publici”.

O KK Bosni: “Bosna ima odličnog trenera Vladu Vukoičića, koji je izdanak škole Raše Radanovića, dobrog i poštenog čovjeka kome niko ne sastavlja tim, on to zna sastaviti, voditi i on stoji iza toga. Nisu istinite priče da mu drugi sastavljaju tim. Ja sam više puta sjeo sa upravom Bosne da se dogovorimo, međutim Dino Konaković uvijek pokvari sve zbog svojih privatnih interesa. Enes Sadović iz Merkur osiguranja, koje je bilo sponzor mladog tima, predložio je da ih ja vodim sve do prvog tima. Svi se slože osim Konakovića. Zašto, pokazat će vrijeme”.

O Mensuru Bajramoviću: “Mensuru Bajramoviću faksom sastavljaju tim i određuju kad će ko izić' a kad ući, kao i Bukva sadašnji direktor kojem treba pomoći”.

O Dini Konakoviću: “Za situaciju u KK Bosni krivac je Dino Konaković koji radi za Miodraga Ražnatovića. Dino radi za njega i sam sebi prodaje igrače. On je član Ražnatovićevog Beobasketa i on Bosni prodaje igrače. Tako je prije radio i Samir Avdić, sam sebi prodavao igrače. U upravi Bosne to imaju napismeno. Oni im to tolerišu i šta ćeš, nije do mene”.

O Vladi Vukoičiću: “Vlada Vukoičić je dolaskom u Bosnu dobio izvanrednu priliku da pokaže svoj talenat i on je to pokazao na svakom mjestu. Vukoičić je evo, ravnopravan ekipama koje imaju i po deset i više puta veći budžet od njega. Kompletan trener. Vlada ima filozofiju: sve ti je trening, ako si dobar na terenu igrat ćeš i ovamo. Ima autoritet i najveća šteta za BH košarku bi bila da Vlada ode”.

O uslovima u Rinu: Rin jedva opstaje. Da nema menadžmenta Skenderije, od ovoga ne bi bilo ništa. Kad se direktor Skenderije ohladi i kaže da ne može više, sve ovo će stati. A zahvaljujući njemu imamo ipak odlične uslove. Imamo specijalne koševe za mlade, imamo super klupske prostorije, al' ne možemo da nađemo sponzora. Mi imamo provjerene programe, ali nemamo sponzore koji bi to podržali. Olimpijski komitet bi to trebao. Od Ministarstva kulture i sporta nismo ni kinte dobili ove godine. Nemam socijalno, zdravstveno, penziono, ništa nemam. Zbog toga je Sarajevo i najbolji i najgori grad na svijetu. Na kraju, et' opet čekamo pare od Dine Konakovića da platimo Skenderiju. Ako ne budemo mogli na fin način dobiti svoj novac, sigurno ćemo ga dobiti putem suda”.

(zurnal.info)

U BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“.

 

Tool gone dub. Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music. Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans.

Ovo su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny. Naš, vjerovatno, najradišniji bend nalazi se u čudnoj poziciji što se tiče statusa na prostoru s kojeg dolaze. Hvaljeni su od domaćih progresivaca, ali u isto vrijeme nitko zapravo ne zna što bi učinio s njihovom glazbom, gdje bi je strpao, u kojem kontekstu bi je upotrijebio, u korist koje i kakve poruke.

Kad sam mu poslao pitanja za ovaj intervju, Nedim Ćišić mi je rekao da mu je prilično teško davati intervjue u BiH jer se ovdje ne osjeća kao muzičar. I to bi otprilike moglo objasniti poziciju svih ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću na ovim prostorima, a prvenstveno poziciju jednog ultra progresivnog glazbenog dua, koji neprestano istražuje zvuk i njegove mogućnosti, stvarajući, ne pjesme (u nekakvom pop smislu), već audio skulpture, mentalne slike, koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Možda ćete se, slušajući njihov posljednji album, uplesti među ne tako prijatna osjećanja poput tjeskobe, nemira, nervoze, ali ćete sigurno shvatiti da vas vozaju kroz stvarnost koju svakodnevno živite tjerajući na reakciju vašu podsvijest koju tako često zatomljujemo, ili od nje bježimo.

Vuneny su nastali kao neka vrsta art projekta. To se i danas odražava na vaš put. Kako bi objasnio da ste postali jedan od omiljenih bendova art scene? Ima li to veze s pretežno instrumentalnim karakterom vaše glazbe i koliko vam je bitna činjenica da vas razni profili umjetnika pozivaju da sudjelujete u njihovim projektima?

Nedim Ćišić: Bitno nam je, naravno, da različiti profili umjetnika žele sarađivati s nama, još bitnije nam je opravdati očekivanja, dokazati, prvenstveno sebi, da to možemo. Svaki novi projekat za nas je izazov, a predstavlja i vrstu nadogradnje, sve nas to formira, i utiče na naš dalji rad. Što se tiče „art scene“, ako i postoji, ne mislim da ima neki naročito muzički istančan ukus, pa činjenicu da smo omiljeni objašnjavam manjkom, skoro nepostojanjem sličnih projekata, iako mi je teško u to povjerovati. To ne govorim u smislu neke naše posebnosti, nego više u smislu „odsustva različitosti“, koje je paradoksalno rijetka čvrsta zajednička tačka ovih naših napaćenih prostora.

Čini se da s vremenom vaša glazba postaje sve hermetičnija. Da li je takvo izražavanje neka vrsta samoobrane, otklona, spram situacije iz koje djelujete ili je rezultat sve dubljeg istraživanje zvuka? Ili vas pak situacija nagoni da sve dublje uranjate u glazbu?

- Naša muzika s vremenom sazrijeva. Možda postaje i hermetičnija- razlog za to bi bio pomalo sve navedeno u pitanju skupa rekao bih. Što dublje istražujemo zvuk, dublje uranjamo u muziku, a što više smo u muzici, manje smo u stvarnom svijetu. No taj pojam hermetičnosti je u ovom slučaju dosta relativan, komplikovana jednačina iz fizike recimo je laicima potpuna apstrakcija, dok je nekom genijalcu ili onome ko je sastavio vrlo jednostavna, možda i dosadna. Nerijetko sviramo na mjestima gdje je publici naša muzika sasvim razumljiva, desi se da nas optuže i za „pop“ ili „dance“.

Kroz grafičku opremu vaših albuma provlače se reference iz teorije i povijesti umjetnosti. Što je za tebe umjetnost danas i ovdje?

- Umjetnost je danas, ali ne i ovdje.

Vuneny su vjerovatno najprogresivniji bend u povijesti BH glazbe. Ako se stavimo u kontekst suvremenog svijeta vaša glazba možda i nije ispred vremena, ali je definitivno ispred prostora na kojem živimo. Kako se to odražava na vašu egzistenciju, odnosno koliko morate svirati da biste od toga mogli živjeti?

- Sinoć smo svirali u Neuchatelu, u bačvi, pravoj vinskoj drvenoj bačvi, ispred 25 ljudi, i nakon svirke, na druženju ispred kluba, jedna Švicarka, udata za Sarajliju, objašnjavala je mladom Senegalcu kako je „in Bosnia, so boring you know, beacuse they have no diversity“. Dakle, vraćam se na onaj odgovor s početka, u BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“. Da bismo živjeli od muzike moramo raditi koliko i svaki drugi radnik, zanatlija, ratar, svako kome egzistencija zavisi isključivo od onoga što sam sebi obezbjedi. Svake godine u prosjeku sviramo 100 koncerata, prelazimo oko 100.000 km, bili smo do sada u 30ak zemalja, napravili 3 albuma i da ne nabrajam više još mnogo svega, ali ako bismo odmorili samo na 3 mjeseca bilo bi kao da nikada nismo ni postojali, morali bismo početi od nule. Situacija nije blistava ni u drugim zemljama, svijet se mijenja, zajedno sa njim i muzička industrija i indie sceni se ne piše dobro, no mi ne čekamo da nas neko otkrije, niti da se svijet prilagodi nama, razvijamo se i napredujemo, u vremenu i prostoru u kojem živimo.

Vaš posljednji album „Whatever singularity“ sniman je i objavljen u Francuskoj. Puno svirate u inozemstvu, puno više nego na „domaćem“ terenu. Kakav je realno vaš status prije svega na BH sceni, a onda i vani?

- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno. Naše postojanje na „unutrašnjoj“ i „vanjskoj“ sceni više podsjeća na mini gerilu naoružanu instrumentima, koja nema neki tačan plan i program, nego eto tako, kotrlja gore dole po svijetu, upada u situacije i na njih reaguje. E sada, tamo, „vani“, ljudi rade mnogo, i kada se nađeš s njima rame uz rame, poštuju te, jer znaju koliko je truda za takvo nešto potrebno.

Smatrate li da publika shvata vaš rad na pravi način?

- Svako u tome vidi, čuje, tumači ono što mu odgovara i to je sasvim u redu. Nisam siguran niti da mi sami imamo zajednički stav prema tome. Mi muziku živimo, njeni smo zarobljenici, ali u njoj slobodni.

Uskoro ste na kratkoj turneji s francuskim bendom IDEM. Gdje sve svirate i što možemo očekivati od tih nastupa?

- Sa Idem-om smo radili dugu turneju u Francuskoj (25 koncerata) na proljeće ove godine, povodom izlaska “Whatever Singularity” i njihovog albuma “The sixth aspiration museum overwiew na Jarring Effectsu”. Bili smo kod njih u Nantesu, radili smo zajedno, gostovali jedni drugima na stageu, postali prijatelji, tako da je turneja na Balkanu bila logična. To je odličan bend, i live nastup im je izvrstan, ako imate priliku pogledati koncert, nemojte ga propustiti (nakon ove turneje line-up se mijenja..). Svirat ćemo Budimpeštu, Ljubljanu, Zabok, Split, Mostar, Sarajevo, Tuzlu, nadam se i Banjaluku, šta se može očekivati – to ne znam. Koncerti na Balkanu, a naročito ovi u BiH, su uvijek lutrija.

(zurnal.info)

VUNENY & IDEM, datumi turneje:

16 Oct 2009 22:00

Gala Hala Ljubljana

17 Oct 2009 22:00

Regenerator Zabok

20 Oct 2009 22:00

tba Banja Luka

21 Oct 2009 22:00

tba Tuzla

22 Oct 2009 22:00

Kocka Split

23 Oct 2009 22:00

OKC Abrasevic Mostar

24 Oct 2009 22:00

Teatar Doma Mladih Sarajevo

Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno.

 

Radmila Karlaš (1963.) je široj javnosti poznata kao novinar. radila je za mnoge svjetske i domaće printane i elektronske medije kao što su VOA, WDR, BBC, „Sarajevski svijet“, „BH Dani“, AIM, banjalučki „PRELOM“ i drugi.
U svojim višestrukim angažmanima u zemlji i svijetu bila je bespoštedni kritičar i oponent akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije.
Razgovor smo vodili u povodu izlaska njenog prvog romana „ Četverolisna djetelina“.


U javnosti se pojavio Vaš prvi roman „Četvorolisna djetelina.“ Kako biste ga  predstavili čitaocima?

Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizički,  već su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako će je ko tumačiti, zavisi od svih vas.

Neosporna je činjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, između ostalog,  bavi delikatnim temama, zločinima...  Koliko treba hrabrosti da  čovjek odluči da napiše roman o mučnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora?

Ovaj roman je zapravo trebalo da izađe još početkom prošle godine. Imao je neku svoju specifičnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tiče teme, nisam se ja tu nešto odlučivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplićem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje.  Ne mislim da sam hrabra, ili pak da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam.  To je dakako teži put, ali je moj.

Volim da dišem punim plućima

Ali, u romanu pišete o zločinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke...

Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plućima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tačnije, vjerujem u dobro. Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugrađanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili „podobni“ po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za  Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretučen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da ćuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji. Našli su ga prolaznici tokom noći u travi, izbačenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug takođe je pretučen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom. Moj suprug, koji je rođen u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na čelu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled neprimjetni ljudi takođe zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš.

Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rječima, odnosno, kako piščeva riječ može obuhvatiti pojam zla?

Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od naprimjer Ruande, Avganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonoćno, samo se karakterišu ovako ili onako. A pisana riječ se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako ćete je predočiti kroz literaturu, stvar je umjeća onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zajebana manipulacija, ali nimalo nova.

Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo?

Zaintrigiralo? Pričate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, raščerečila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što većinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala.

Da se vratimo na činjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zločinima...

Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom čini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi čovjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da čovjek svjesno čini zlo. I tako sam ja to isto zlo  potcjenjivala, čak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa. I onda se desilo da je neko postao zločinac jer ima malu ćundaru, pa mu je oružje jednog dana počelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže: “Sad ću da vam se najebem majke”. A ćundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je počinjeno. Činjenica je da sam se ja emotivno skršila kada se zlo desilo pred mojim očima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oči pred njim. Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji će se i potući da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko će progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leđa. Već tada sam skopčala da većina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se čovjek mora suočiti. Pogledati ga u oči i reći, “Ti si zlo, zoveš se tako” i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obično skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergično. Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi će učiniti svašta da izbjegnu tu bitku, većina će radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušaće i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A ja kažem, e ne može.  Pak, zlo jeste jednim dijelom  stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velikia bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti do kraja života.

Vjerujete li da pisac može nešto promjeniti svojom rječju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmatične politike ?

I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a biće ih i ubuduće u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste.  Može, riječ može da utiče, ako utiče na jednog čovjeka, dobro je. Vjerujem u riječ. Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Lično,  ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da  budem bolji čovjek i da živim širom otvorenih očiju. Svako ko razmišlja slično je mali svijetli kamičak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, već i univerzuma.   Nije to nešto što čovjek odabere, ono kao, sad ću da se upišem na listu svjetlećih kamičaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini način, traženje te svjetlosti u onom najgušćem mraku koji vas poklopi. A mora da vas poklopi kad ste na tom putu.

U inat malim ćundarama

Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja? Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno.

Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i biće. Ako čoban potjera ovčice, zagarantovano neću biti u stadu. A ako se sama strmeknem s neke klisure, neće mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridići i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo čistijim zrakom.

Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietničkim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru?

O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatičan razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, već su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemačkoj,  trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom NEPRIJATELJ. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji način voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se između ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Bush, kao istureni  interpretant politike suludih moćnika započeo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma. Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe  i svoju istoriju. Slutio je, zapravo znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti. A to kako je došlo do toga da baš ti političari odlučuju o našoj sudbini je već druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokusali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male ćundare, do toga da se nekom svidjela nečija žena, stan, imanje, kuća, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bićima u toj mračnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri između ostalog o čemu pišem u svom romanu.

Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata..

Nije Sarajevo slučajno bilo žrtva grad u početku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragična priča. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega. Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietničnošću. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znači da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom.

Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od čega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman?

Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagađuju okolinu, deterdžente, kreme, pa čajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu priču o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovićem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kući Mebius iz Sarajeva.  Iskreno, ove osamljeničke godine, ma kako bile teške, bile  su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su čekali. I da bih napokon odlučila da se prestanem „lažno“ predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta između „nečinjenja“, kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o čemu govorim i činjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju. I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam pročitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Pročitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, često sam „pričala“ i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog čovjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovićevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjači lučonoša koji razgrće tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri. Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjećaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika količina emocija.  Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili sličan način volim i Van Gogha, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na leđima (smijeh), od živućih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dođe nešto poput duhovnog brata.

Šta je sljedeće u planu za objavljivanje?

Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to značilo. Knjiga priča je sljedeći projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, učiniću to. A kad će to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh).

Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Četvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko čega se valja potruditi, baš kao i oko te četvorolisnice.

To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim ćundarama.

(preneseno sa prijateljskog portala Buka www.6yka.com)