Na odluku Opštinskog suda o deložaciji kardinala Vinka Puljića iz dijela rezidencije Vrhbosanske biskupije, prvi su reagovali vjerski službenici, nimalo se ne libeći komentarisati sudske presude. Glavni sekretar Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević izrazio je uvjerenje da vlasti u Sarajevu neće dopustiti da se izvrši "nepravedna odluka", dovodeći na taj način u pitanje pravosudni sistem u BiH. Žestoku reakciju, ali drugačije intoniranu, iznosi i profesor Enver Kazaz, Gradimir Gojer piše pisma gradonačelniku Aliji Behmenu, postavljaju se pitanja o tome mora li pravna država uvijek biti baš sasvim pravna? Ili, kako se pita Enver Kazaz, ima li među nama “jednakijih od ostalih”?

Sa književnikom i publicistom Ivanom Lovrenovićem razgovarali smo o tome smije li se o ovoj temi uopšte govoriti na nivou ugroženosti, je li riječ o moralu ili politici? Lovrenović za Žurnal govori i o razlozima ostanka a zatim i odlaska iz, kako ih on naziva, “bivših Dana”, ali i svrstavanju ovog magazina uz politiku Harisa Silajdžića.

 Smatrate li najavljenu deložaciju kardinala Vinka Puljića samo zakonskim ili i moralnim problemom, u smislu odnosa prema Hrvatima u Sarajevu? Mislite li da se slučaj najavljene deložacije može i smije postavljati kao model odnosa prema Hrvatima u Sarajevu, da je ispravno da bude komentarisan na tom nivou?

Problemi odnosa prema Hrvatima u Sarajevu nemaju nikakve veze s pravno-zakonskom mrtvouzicom oko toga stambenog dijela zgrade Nadbiskupije. I inače mi je vrlo odbojno to skoro blasfemično prenaglašavanje crkvene privatne imovine od strane duhovnika – stječe se dojam da im je to svetinja najviša od svih. Problemi “odnosa prema Hrvatima” dio su mnogo kompleksnijega procesa i odnosa, koji se u Sarajevu, ako ćemo biti principijelni, ne smije svoditi samo na Hrvate, nego bi se moralo moći govoriti i o odnosu prema Srbima, ali zapravo uopće prema etničkim, vjerskim i drugim grupnim manjinama, o njihovim nelagodama, o njihovom nečujnom nestajanju iz ovoga grada, o njihovoj političkoj nezastupljenosti u strukturama vlasti, o tihom asimilacionizmu kojemu su izloženi u običnoj svakodnevnici, i o svim ružnim psihološko-egzistencijalnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Spremnosti da se o tomu govori ozbiljno, otvoreno, a s konkretnim učincima – ne vidim skoro nigdje. Ni kod okorjelih multietničara, koji naprosto odbijaju da vide kako Sarajevo nije ni nalik na ono što je nekad barem intencionalno bilo, a ni kod onih koji u ulozi ugroženih manjinaca vide sebe, ali samo sebe, poput kardinala Puljića u ovom slučaju.

Vidite li Vi u tome, kako neki tvrde, negativnu poruku za sarajevske Hrvate?

Prvi kardinal Puljić, ako je odgovoran i ozbiljan čovjek, trebao bi se osjetiti pozvanim da javno otkloni bilo kakvu mogućnost takvoga tumačenja cijeloga ovog slučaja, koje Hrvatima može donijeti samo štetu i omrazu.

Kako komentarišete izjave Gradimira Gojera o „sistematskom progonu katolika iz Sarajeva“ povodom presude?

Upravo sam odgovorio na to pitanje.

Kako komentarišete podršku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića upućenu kardinalu Puljiću?

Tipičan sarajevski lokalizam, smiješan i netačan kao svaki lokalizam, potpuno irelevantan u cijeloj ovoj stvari. A ako je Komšiću toliko draga iluzija o Sarajevu u kojemu su, kako kaže, “svi jednaki”, “gdje nepravdi nema mjesta i gdje se razumijemo i bez suvišnih riječi”, neka prođe pokraj novoga spomenika “ubijenoj djeci opkoljenoga Sarajeva”, blizu mu je radnoga mjesta, pa neka vidi etničku segregaciju na najranjivijem mogućem primjeru - na primjeru nevino pobijene djece.

Kardinal Puljić iskazao je razočarenje izostankom reakcija drugih političkih zvaničnika. Smatrate li da su trebali reagovati i zbog čega?

To samo otkriva zarobljenost u okamenjeni hijerarhijski mentalitet, s onu stranu demokratskih uzusa i ljudske jednakosti, koje su crkvenjacima puna usta.

Mislite li da je gospodin Komšić ovom reakcijom htio izgraditi nešto drugačiji politički imidž, a kada je riječ o spočitavanjima da nije “pravi” predsjednik hrvatskog naroda u BiH?

Nije moje da pogađam što je čovjek htio, a o političkoj nesuvislosti pozicije koju Komšić zauzima pisao sam sasvim dovoljno još prije četiri godine a i nedavno.

U kolumni na portalu Radio Sarajeva napisali ste kako je magazin Dani u posljednjih godinu-dvije izgubio nezavisnost? Možete li pojasniti na šta ste mislili i šta je, po vašem mišljenju, uzrok?

Mislio sam na otvoreno i angažirano svrstavanje uz politiku Harisa Silajdžića u glavnoj političkoj “intonaciji” u listu. Čak i da je ta politika bila najbolja, to u profesionalnom uređivačkom smislu nije moglo biti dobro.

Zbog čega niste odustali od novine koju niste smatrali nezavisnom?

Iz najmanje tri razloga. Prvo, imao sam u Danima punu autorsku slobodu, pa i onu da pišem i objavljujem tekstove o pogubnosti Silajdžićeve politike po Bosnu i Hercegovinu i po odnose u njoj, te sam smatrao da na taj način mogu pridonijeti postizanju nekakvoga razumnog balansa i nekakvoga uređivačkog i sadržajnog pluralizma u listu. Drugo, bilo mi je stalo da se održi sjajna urednička i novinarska ekipa, u kojoj je postojao živi novinarski dar i kritičko-istraživački nerv. Treći razlog možete slobodno nazvati sentimentalnim: bio je to list u čijemu sam pokretanju bio pozvan da učestvujem u strašnim i čudesnim sarajevskim danima u ljeto 1992, list kojemu sam ostao vjeran kroz sve njegove faze i mijene, list s kojim sam odlučio vezati svoju sudbinu i egzistenciju i nakon što smo se 1997. godine iz višegodišnjega egzila vratili na Grbavicu...

Saopštenje koje je otišlo u javnost nakon objave da ste novi urednik Dana bilo je prilično kratko, ali se jasno moglo iščitati i nezadovoljstvo. Da li ste očekivali da će se nešto tako dogoditi i kako se danas osjećate u vezi s prodajom Dana?

Taj moj demanti sadržavao je u četiri rečenice sve što je trebalo reći, i ni danas nije potrebno više. Nije bio prihvaćen minimum profesionalnih zahtjeva da bismo ostali praviti Dane kao ekipa, i tu je prestajao svaki racionalitet za dalji osobni angažman.

Jeste li pročitali prvi broj Dana u vlasništvu Oslobođenja? Ukoliko jeste, kako komentarišete objavljeno?

Ne bih komentirao.

Impresum u tom broju bio je skoro potpuno prazan. Je li Vam to izazvalo ikakvu reakciju?

Znam kakve su to muke, moja reakcija je nevažna.

Smatrate li da danas na medijskoj sceni uopšte postoje nezavisni mediji? Posebno nakon angažmana tokom predizborne kampanje.

U strožijem smislu riječi ne postoje, i to je veliki paradoks, jer je u neposrednom poslijeratnom razdoblju bila stvarana istinska praksa i tradicija slobodnoga, kritičkog i politički neovisnog novinarstva, da bismo danas, s “razvojem demokracije”, došli tu gdje jesmo... Neovisno novinarstvo još ima oaze i uporišta u nekim internetskim formama, ali to je fenomen koji je kod nas tek u nastajanju.

Da li ste pratili ugašeni magazin Global u izdanju Dnevnog avaza? Koja je, po Vašem mišljenju, bila njegova uloga?

Više nego očigledno: imao je poslužiti kao još jedno propagandno predizborno sredstvo u Radončićevim rukama. Nije isključeno da je vlasnik sa svojim tjednikom imao i trajnije žurnalističke ambicije, ali je brzo uvidio da za to naprosto nema profesionalnih kapaciteta na raspolaganju.

Izbori su završeni. Molim Vas da prokomentarišete dva, rekli bi neki TV-novinari, “fenomena” - uspjeh Fahrudina Radončića, lidera SBBBiH (bez obzira što nije pobijedio u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegova stranka dobila je značajan broj mandata), ali i debakl Stranke za BiH.

Zastrašujuće uzajamno demoniziranje i nesloga među bošnjačkim političarima, koje je trajalo kroz cijeli četverogodišnji period u kojemu je Silajdžić bio najistaknutiji akter bošnjačke politike, vjerojatno je najviše pridonijelo da glasači u Radončiću – koji je nudio bezočnu ali psihološki efektivnu populističku demagogiju – vide spasitelja, oporavitelja i ujedinitelja. Sada će se tek i oni, i on, suočiti s razočaravajućom svakodnevnicom.

 U vezi s neuspjehom Stranke za BiH: nakon prodaje magazina Dani mogle su se čuti tvrdnje da taj potez ima direktnu vezu sa neuspjehom Stranke za BiH na prethodnim izborima, upravo zbog orijentiranosti prema toj stranci posljednjih godina. Kako biste prokomentarisali te tvrdnje?

Ne mislim da je ta veza baš tako direktna, iako ju ne treba zanemariti. Opći tržišni uvjeti u kojima kod nas posluju svi magazini poput bivših Dana, naprosto su neizdržljivi, i samo je pitanje dana kada će ih nestati sasvim.

(zurnal.info)

Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.

Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?

Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.

Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?

Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.

Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?

Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.

Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?

Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.

Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?

To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.

Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?

Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.

Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?

Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.

Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?

Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.

Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?

Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.

Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?

Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.

(zurnal.info)

Akcija hapšenja Ratka Mladića u srbijanskim medijima izazvala je veliku pažnju. Ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić, neposredno po okončanju akcije, izjavio je da su ovo uobičajene aktivnosti koje se sprovode na njegovom hapšenju. Slučajno, ili namerno, ovaj “performans” je izveden pred dolazak Serža Bramerca u Srbiju. Vlada Srbije nudi deset miliona eura za informacije o Ratku Mladiću, dok je više od milion njenih građana ispod granice siromaštva. Na teritoriji Srbije se šetaju lovci na glave. Hoće li doprineti u hapšenju Ratka Mladića i da li će on uopšte biti uhapšen? Redakcija Žurnala o ovim pitanjima razgovarala je sa profesorom Zoranom Dragišićem sa Fakulteta za bezbednost u Beogradu

Da li je ovo bila planirana akcija sa realnim informacijama koje su eventualno mogle dovesti do nekakvih informacija ili čak Mladićevog hapšenja, ili je ovo bila još jedna “parada” u kojoj Srbija želi da prikaže saradnju s Haškim tribunalom i to pred dolazak Serža Bramerca?

- Ivica Dačić je već rekao da je ovo bila uobičajena aktivnost. Dakle nije bilo nikakve potrage za Ratkom Mladićem, već nekakva uobičajena aktivnost. Sa druge strane, to se jako eksploatisalo u medijima, pa je to bio jedan performans sa kojim je trebalo pokazati da se ozbiljno traga za Ratkom Mladićem. Ne znam zaista za čim se tragalo, jer bih morao da imam ista saznanja kao i oni koji su tragali za Mladićem. U ovom trenutku je to jako teško proceniti, ali ostaje činjenica da je podignuta velika medijska prašina i da praktično niste imali nikakav vidljiv rezultat. Dakle, ostaje utisak da je sve ovo odrađeno zbog dolaska Serža Bramerca.

U svetu se inače ovakve operacije obavljaju u najvećoj tajnosti. Da li smatrate da je brzo curenje informacija zapravo unapred planirano, kako bi se podigla medijska pažnja?

- To je teško sa sigurnošću reći, mada se stiče takav utisak. Rezultata nema, Mladić je još uvek na slobodi. Dakle jedini pravi rezultat bi bio Mladić u Hagu. Sve ostale priče o nekakvoj saradnji sa Haškim tribunalom zvuče neozbiljno. Moj utisak je da je ovo bilo isplanirano da se napravi medijska priča. Ovo je do sada toliko puta rađeno da već počinje da bude otužno. Ako Ratko Mladić ikada bude uhapšen to će biti vest koja će se čuti kao već gotova stvar. Dakle, Ratko Mladić je uhapšen, na putu je prema Hagu, ili nešto slično, ali činjenica je da se to neće desiti pred tv kamerama.

NEMA HAPŠENJA UZ KAMERE

Koliko medijska prašina ugrožava ovakve akcije?

- Mediji u svakom slučaju smetaju ljudima koji rade na hvatanju Ratka Mladića, jer putem medija često mogu da procure informacije koje su od velikog značaja za njegovo lociranje i hapšenje. Samo prisustvo novinara, tv kamera prilikom aktivnosti koje se sprovode prilikom akcija značajno otežava rad ljudima koji neposredno rade na tome. Siguran sam da bi oni bili najsrećniji kada novinarskih ekipa ne bi bilo prilikom ovih akcija. Međutim, sa jedne strane imate ljude koji rade konkretan posao na traženju Ratka Mladića, a sa druge strane su političari koji pokušavaju da iz toga izvuku nekakav politički benefit.

Koliko će podizanje nagrade na 10 miliona evra pomoći hapšenju?

- To je izazvalo dosta negativne reakcije u Srbiji. Ovo je bila očekivana reakcija građana, jer činjenica je da u Srbiji ima milion nezaposlenih, preko milion koji žive ispod granice siromaštva, a vi nudite deset miliona za informaciju o Ratku Mladiću. Sa druge strane, mi već imamo obaveštajno-bezbednosni sistem, imamo policiju, imamo sve ono što se finansira iz budžeta i na kraju krajeva čiji je posao da se bave tim pitanjima. Cela ovo priča oko tih deset miliona je izazvala veliko ogorčenje, a ne verujem da je bilo koga u Hagu, posebno ne Tužilaštvo i glavnog tužioca Serža Bramerca ubedila da je Srbija napravila neki korak napred u traženju Ratka Mladića.

Kada je realno očekivati hapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića?

- To niko ne može reći. To se možda može dogoditi večeras, a možda i nikada. To koliko su blizu toga znaju samo tužilac Vukčević i ljudi koji neposredno rade na tome, možda predsednik Tadić ili ljudi iz Saveta za nacionalnu bezbednost. Da bih procenio kada će se to desiti, morao bih da imam informacije koje poseduje svega nekoliko ljudi u Srbiji. Sa druge strane, mislim da je to dobro, jer ako bi se te informacije proširile, to bi mogućnost hapšenja Mladića učinilo manjom. E sada, pored operativne sposobnosti naših službi, tu je i veliko pitanje političke volje. To je jednačina sa puno nepoznatih i nemoguće je na nju odgovoriti tako jednostavno.

Smatrate li da Srbija zapravo igra taktički i da će na kraju svoju obavezu predstaviti kao čin dobre volje i predati optuženike u ključnom trenutku pred sam ulazak Srbije u EU?

- Ne verujem da su naši političari baš tako daleko otišli. Pokazali su do sada da baš i ne raspolažu sa takvim sposobnostima. Put Srbije do EU je jako dalek, a pogotovo ako se uzmu svi problemi sa kojima se suočava Evropska unija i problemi sa kojima se suočava Srbija. Toliko daleko planirati unapred...To ne mogu ni mnogo bolji vizionari i puno sposobniji političari od ovih iz Srbije.

BLACKWATERS SU KATASTROFALNI

Da li je tačna informacija da su u Srbiji stigli najveći lovci na glave Blackwaters?

- Tu informaciju su demantovali svi srpski zvaničnici. Mada, sa druge strane su oni mnogo toga demantovali, pa se ipak dogodilo. Ako su oni zaista ovde, to bi bila katastrofa za našu zemlju. Ne postoji nikakav pravni osnov da to oni rade ovde, jer Srbija nema Zakon o privatnim službama bezbednosti za vlastite, a kamo li da se dopusti da neka strana firma sa oružjem dođe u Srbiju i traži haške optuženike. To bi definitivno bio akt direktnog poništavanja suvereniteta Srbije. Nadam se da ih ovde nema, a ako ih ima to je definitivno katastrofa.

Kolika su oni opasnost po bezbednost građana Srbije, ako uzmemo u obzir činjenicu da su već imali probleme u Iraku i Afganistanui zbog ubistava civila?

- Ako bi oni zaista došli, to bi predstavljalo veliku opasnost po građane Srbije. Pokazalo se da te firme ne rade baš dobro. Blackwaters je promenio ime zbog problema u Iraku. Druga stvar, ja zaista ne znam šta bi oni to mogli da urade više nego što su naše snage u stanju da urade. Naše službe, ako je verovati našim političarima, već godinama tragaju za Ratkom Mladićem bez ikakvog rezultata. S druge strane, Srbija ima Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) unutar policije, ima Specijalnu protivterorističku jedinicu unutar Žandarmerije, ima specijalnu brigadu vojske u kojoj su svi mnogo sposobniji i opremljeniji nego što je Blackwaters za izvršenje takvih zadataka. Ne vidim šta bi ta firma radila u Srbiji. Drugo, njihovo prisustvo bi bilo potpuno protivzakonito, tako da ako bi se oni pojavili ovde, naša država bi morala da ih odmah pohapsi. Inače ja ne verujem da su oni ovde, jer mi je to nerealno, ali to samo po sebi pokazuje koliko je bila nepromišljena odluka Vlade Srbije da poveća tu nagradu na deset miliona i koliko je uopšte bila nepromišljena odluka da se raspiše bilo kakva nagrada.

(zurnal.info)

Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom

Ima već godinu i po dana kako je Bosna i Hercegovina „bogatija“ za jednog celebritya koji se vratio u mjesto svojih predaka, valjda ponukan onom Šantićevom o suncu tuđeg i našeg neba. Bio je to prirodni zov kamena u Drinovcima potpomognut tada izrečenom desetogodišnjom zatvorskom kaznom koju je Branimir Glavaš zaslužio zbog ratnih zločina u Osijeku. Nakon što mu je nedavno kazna smanjena na osam godina, ali i potvrđena presuda da je kriv za brojne zločine počinjene nad Srbima u Osijeku Glavaš se nalazi na putu ka služenju kazne u Zenici. Draže mu je tu, no u Remetincu i domovini koju gotovo da više i ne priznaje.

Dvadeset godina traje uspon, ali definitivnog pada još nema, iako se nalazi iza rešetaka. Još uvijek traje let Branimira Glavaša, još uvijek rukovodi Osijekom, a tu zlosretnu sudbinu da postane neka vrsta privatnog kroničara slavonskog gospodara života i smrti imao je Drago Hedl koji je prvo o svemu pisao u „Glasu Slavonije“, a nakon toga i u „Feral Tribune-u“ i „Jutarnjem listu“. Njegovi tekstovi su na kraju i doveli do brojnih tragova koji su ukazivali na Glavaševu krivicu.

Svoja saznanja kronološkim redom o usponu Glavaša i zločinima u Osijeku sakupio je u sjajnu knjigu „Glavaš – kronika jedne destrukcije“ koja će premijerno biti predstavljena u srijedu, 3. novembra u Domu novinara u Zagrebu.

Knjiga će biti objavljena neposredno pred Interliber, a nedugo nakon što je Sud BiH potvrdio presudu Vrhovnog suda RH po kojoj Glavaš mora odrobijati osam godina zbog zločina koji su činjeni po Osijeku. Pretpostavljam da je izlazak tempiran kao neki epilog ovoga slučaja?

- Knjiga je, u najvećem dijelu, bila dovršena još proljetos, no nisam je želio objaviti prije nego što presuda postane pravomoćna. Nisam imao nikakvih dvojbi o Glavaševoj krivici. No nisam želio knjigu objaviti prije toga, kako se opet ne bi govorilo da ja činim pritisak na sud, što je bila omiljena tema njegovih branitelja. Knjiga je svojevrsni epilog slučaja Glavaš, mada kao što sam to i napisao u epilogu knjige – s Glavašem nikad niste sigurni. On je osoba koja ne zastarijeva, kao ni djela koja je počinio.

NISAM MU SE MICAO S PUTA

Knjiga kronološki prati zbivanja u Osijeku i okolici od pojave Glavaša. Osim njega, kao i nekoliko najbližih ljudi kao jedina konstanta pojavljujete se Vi. Pratili ste uspon Branimira Glavaša, pa bi se moglo reći da ste sami poslati kroničarem destrukcije a ona traje već 20 godina?

- Nastojao sam da mene u knjizi bude što manje, samo u mjeri u kojoj je to stvarno bilo nužno. Osijek je mali grad, Glavaš i ja živjeli smo dugo zajedno u tom gradu i normalno je da su nam se povremeno putovi ukrštali. Ja mu se nisam micao s puta, nisam prelazio na drugu stranu ulice kada mi je dolazio u susret. Nisu to bili ugodni susreti. No, želio sam mu pokazati da ga se ne bojim. Da me ne impresionira njegova moć i kojekakvi mračni topovi oko njega.

Na kakve probleme ste nailazili prilikom pokušaja da nađete svjedoke i dođete do odgovora koji bi zaokružili priče koje ste objavljivali još kao urednik u „Glasu Slavonije“, a zatim i u „Feralu“?

- Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom. Toliko je još straha u ljudima. Možete tek misliti kako je bilo razgovarati sa svjedocima o onome što su vidjeli, proživjeli, znali. Nije bilo lako. Ipak, našlo se hrabrih ljudi koji su znali da bez njihovih iskaza pravda nikada ne bi bila zadovoljena. Nije ih bilo puno, ali ipak dovoljno. Zahvaljujući njima i moja je knjiga završena. Oni su pravi junaci te priče.

Smatrate li da je presudom ta kronika završena? Na kraju knjige ste naveli da vulkan njegove destrukcije još nije presahnuo?

- Što se mene tiče, priča o Glavašu je završena. On je sada na podu, a ja ne spadam u one koji takve žele ritnuti nogom. Pisao sam o Glavašu u vrijeme njegove najveće moći, a ta je moć, vjerujte mi, bila ogromna. Bio je, doslovno, gospodar života i smrti i nije baš bilo jednostavno, a ni osobito pametno, suprotstaviti mu se. Netko je tu priču morao napisati. Zbog povijesne istine, zbog mentalne higijene. Što se pak njegove destrukcije tiče, ona sigurno nije presahnula. Taj vulkan sada miruje, prisilno miruje i siguran sam da će još biti i lave i pepela.

CAR U MOSTARU

Kolika je danas Glavaševa moć u Osijeku? Njegova stranka i dalje vlada gradom, sin mu je, iako je „policiji poznat“, porotnik u Općinskom sudu u Osijeku, tužio je predsjednika Josipovića zbog oduzimanja odlikovanja...

- Bilo bi neozbiljno podcijeniti Glavaševu moć. Izgleda apsurdno, čovjek je u pritvoru, čeka odlazak u Zenicu, pa se čini da više ne upravlja gradom. Ali poltroni kojima se okružio, a sada su na vlasti u Osijeku, još ga uvijek slušaju. Dva su razloga za to: njihov strah i njihovo neznanje. Oni se boje povući bilo kakav korak na svoju ruku u strahu od njegova povratka. Drugo, oni ni znaju misliti svojom glavom. On misli za njih. Svi njegovi suradnici – Šišljagić, Drmić, Burić, Bubalo…, znaju da su bez Glavaša nitko i ništa. Ali njima takva pozicija i odgovara.

No, dugoročno, kako vrijeme bude odmicalo, njih čeka sudbina radikala u Srbiji. Samo je pitanje tko će biti Tomislav Nikolić Glavaševog HDSSB-a.

Kako ste se osjećali nakon izricanja konačne presude? Ima li mjesta zadovoljstvu nakon svega?

- Neke stvari su se ipak promijenile. Moćni Glavaš je u zatvoru. Sud je potvrdio ono što su u Osijeku svi znali. A znali su – bez iznimke svi – da je u Osijeku bilo ratnih zločina i znali su – također bez iznimke - da se u ratnom Osijeku ništa nije moglo dogoditi bez Glavaševa znanja i blagoslova. Što se presude Glavašu tiče, osobno, nemam nikakvih emocija prema tome. Profesionalno, da: zadovoljan sam jer se pokazalo da je sve što sam tokom desetak zadnjih godina pisao bila istina. Da nije riječ o izmišljotinama i lažima psihičkog bolesnika kako je on redovno komentirao moje tekstove.

Da li je za vas bilo iznenađujuća odluka Vrhovnog suda da smanji kaznu Glavašu, kao i njegova odluka da kaznu služi u BiH?

- Presuda Vrhovnog suda kojom je kazna Glavašu smanjena, blago rečeno, iznenađujuća je. Taj je čovjek bježao od zakona, rugao se pravosuđu, sud je utvrdio da je kriv za smrti najmanje deset ljudi. Iznenađujuća je i Glavaševa odluka da kaznu služi u svojoj "drugoj domovini". Ali siguran sam da on tu ima nekog asa u rukavu. Uostalom, čitali smo već u novinama kako se u Zenici na njega pripremao inscenirani napad, što je trebalo biti razlog da ga se premjesti u Mostar. A ondje bi bio car…

Tužno je bilo složiti se sa Glavašem koji je prokomentirao presudu riječima da je zaista kriv za zločine da je trebao dobiti najvišu moguću kaznu, a ne osam godina. Šta nam to zapravo govori o državi?

- Država, bolje rečeno, njeno pravosuđe željeli su ispasti i pošteni i j…. A to baš nije lak posao. Dakle, presudili su Glavašu, ali ipak je to "naš general", "naš junak" pa ne možemo mu baš dati 20 godina. To što je Glavaš rekao točno je, samo on je to rekao s namjerom da pokaže kako nije kriv.

Glavni tužilac, Damir Bajić je čak pokušao intervenirati kod Heni Erceg ne bi li odložili priču Krunoslava Fehira. Da li samo zbog straha za „zdravlje“ svjedoka? Bajiću nije ovo jedini slučaj koji je imao u ruci a koji je držan sa strane, sve dok dokazi, najčešće u obliku novinskih tekstova nisu „pogurali“ istragu i procese?

- Mislim da je Bajić tada uistinu htio zaštiti Fehira. Imao je vruć krumpir u rukama, ali i da je htio – a mislim da nije – njegovu priču nije mogao šutnuti pod tepih. Bilo je to strašno, sjetite se – ljude su nalijevali sumpornom kiselinom! Pa tko pred tim može zatvoriti oči. Bajić se bojao da se Fehiru štogod ne dogodi i vjerujem da je samo zato htio zaustaviti tekst za nekoliko dana. Naravno, nije bilo moguće utjecati na Heni Erceg. Feral je objavio priču, lavina se zakotrljala, a epilog je poznat.

OVAJ SLUČAJ NIJE MONODRAMA

Jasna je odgovornost Hrvatske što je dozvolila Glavašu da prebjegne u BiH. Kolika je odgovornost BiH bila u trenutku kad famozni sporazumi o saradnji i izručivanju dvije zemlje nisu bili potpisani?

- Naravno da je Glavašu netko od njegovih jataka iz vlasti dao mig da zbriše u Bosnu i dobije nešto vremena. Nitko tada nije vjerovao da će tako brzo Hrvatska i BiH potpisati sporazum o međusobnom izručenju i siguran sam da je tu malo stisnula međunarodna zajednica. Ni BiH, kao ni Hrvatska nije nevina u toj priči o njegovu bijegu. Dali su mu dokumente u vrijeme kad je protiv njega suđenje bilo u finišu. Znali su, morali su znati, zašto traži dokumente BiH. A ipak su mu ih dali. Taj čovjek nikada nije ondje živio, niti je ondje rođen, niti je ondje imao prebivalište. Znali su dakle da su mu BiH dokumenti potrebni za bijeg, a ipak su mu ih dali.

Kakve planove imate sa knjigom? Gdje ćete je promovirati i da li ste razmatrali mogućnost da se ova kronika i ekranizuje?

- Knjiga će biti promovirana u Zagrebu. Ima obećanja da bi mogla biti tiskana u još dvije države u regiji. No, pričekamo prvo da vidimo kako će biti primljena među čitateljima. Naklada od 2.500 tisuće primjeraka, za hrvatske prilike, prilično je dobra, a moj se izdavač, Novi liber, nada da će je brzo rasprodati, uvjeren ako je u pitanju pravi politički triler. Što se pak ekranizacije tiče, o tome nisam razmišljao. Neka sada knjiga živi svoj život. A u životu nije baš sve moguće predvidjeti, pa tako ni u životu knjige. Možda se i dogodi ekranizacija. Samo trebat će puno glumaca, "slučaj Glavaš" sve je samo ne monodrama.

Najavljena je posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, odnosno Ovčari, kao i Paulin Dvoru, mjestu na kojem je pobijeno 18 civila, što ste u knjizi i opisali. Glavaš je u zatvoru, Tomislav Merčep i još mnogi drugi i dalje na slobodi. Mladić je očigledno neuhvatljiv ovim vlastima, Hadžić je tek misterija...Slažete li se sa konstatacijom da ove kurtoazne posjete nemaju dovoljnu težinu, a nekad ni smisla bez hapšenja i procesuiranja odgovornih za zločine?

- Tadićev posjet Ovčari, ali i Paulin Dvoru, vrlo je važan događaj. Žrtve, i jedne i druge, to zaslužuju. Ali zaslužuju i da njihovi krvnici više ne šeću uokolo slobodno. Kao što nisu kažnjeni svi krivci za Ovčaru, tako nisu kažnjeni ni svi krivci za Paulin Dvor. Suđeno je i jednima i drugima, pa se može reći da je pravda koliko-toliko ipak zadovoljena. No kad su Mladić i Hadžić u pitanju, njihova sloboda ruganje je žrtvama. Isto kao što je ruganje žrtvama iz Pakračke Poljane činjenica da protiv Merčepa nije podignuta optužnica.

(zurnal.info)

Beogradski bend Električni orgazam 30 godina postojanja obilježava izdavanjem novog albuma To što vidiš, to i jeste. Frontmen Srđan Gojković Gile za Žurnal govori o novom albumu, Beogradu, Paradi ponosa, starenju...

Beogradski bend “Električni orgazam” ove godine je došao do svog 30. rođendana. Što će reći da je vršnjak s, recimo, velikom američkom grupom “R.E.M.”, odnosno godinu dana stariji od uticajnih sastava “Metallica” i “Sonic Youth”. I jedni i drugi i treći naravno da su mnooogo više zaradili od Srđana Gojkovića Gileta i ekipe, tako da im na proslavama tri decenije postojanja gosti mogu biti možda čak i predsednici država. Gile je odlučio da bendu i njemu “glavna proslava” bude objavljivanje novih pesama. “Orgazam” je ove jeseni izdao svoj novi studijski album, nazvan To što vidiš, to i jeste. “Prijatelj albuma” je Telekom Srbija, tako da su kupci mt:s pripejd paketa (200 din) novi CD “Orgazma” dobijali na poklon. Znam, jadno zvuči, pogotovo nakon što sam u drugoj rečenici spomenuo one američke muzičare. Ali, šta je tu je, album je u “promotivnom periodu” od mesec dana otišao u tiražu od 50.000 primeraka (!), tako da se sad očekuje njegovo novo, prošireno izdanje.

To što vidiš, to i jeste je veoma “šarena” kolekcija pesama – u rasponu od bazičnog roka i psihodelije do fanka i popa. Bend zvuči tako da ga je na prvo slušanje jako teško prepoznati. “Piko Stančić, naš dugogodišnji producent iz 80-ih, isto to mi je kazao. Bio sam u Zagrebu pre mesec dana, tamo smo zajedno preslušavali novi album, i on mi je za najmanje tri pesme rekao: Čoveče, ja ovo da sam čuo na radiju, ne bih prepoznao da je ‘Orgazam’. A to je i bila jedna od osnovnih ideja: da probamo da snimimo album s pesmama koje ljudi, maltene, neće moći da prepoznaju da su naše. Na kraju vidim da smo u nekim pesmama uspeli u tome”, priča za Žurnal Gile, frontmen “Električnog orgazma”.

Da li su pesme na novom albumu toliko međusobno različite i to što su nastajale tokom dugog vremenskog perioda? Album ste pripremali više od četiri godine.

– U januaru 2006. smo počeli da radimo na njemu. U startu smo doneli odluku da treba napraviti rezove u odnosu na to kako smo albume radili tokom proteklih dvadesetak godina. Pao je dogovor da ne budem ja autor svih pesama, što je do sada uglavnom bio slučaj, mada je na nekoliko zadnjih albuma i gitarista Banana počeo da se javlja kao autor ili koautor. I još, pošto nam se vratio Ljuba Đukić, jedan od osnivača “Orgazma” i drugi pevač benda, od početka rada na novom albumu imali smo plan da se prave pesme tako što bi se na sešnu nalazili nas trojica i onda bi iz tog nekog sešna gradili pesme. Znači, nisam donosio od kuće, bukvalno, nikakve spremne pesme ili barem ideje, već smo nastanku nečeg novog svi doprinosili. Na demo snimcima sam svirao bubnjeve, i tokom prve dve godine na albumu smo radili samo Banana, Ljuba i ja. Januara 2009. počeli smo pravo snimanje, u prostoru gde i inače vežbamo. Naravno, pridružili su nam se bubnjar Pače i basista Švaba.

Interesantno je i činjenica da ste na novom albuma Ljuba i ti gotovo jednako prisutni pred mikrofonom. Skoro kao na početku benda...

– Jeste, tako je bilo nekada... sve do albuma Kako bubanj kaže. Ali, nikada nije bilo pola-pola kao što je na ovom novom albumu, već sam ja uvek pevao 60 ili čak 70 posto, a Ljuba 30 posto pesama. Inače, ja jako volim kako Ljuba peva! I, s obzirom na to da ga nije bilo dugo, meni je sada bilo zabavnije da podelimo pevačke uloge. U nekim pesmama čak jedan deo pevam ja a drugi deo on, tako da ima raznih kombinacija, što je takođe bila jedna od ideja, jer smo želeli da bend dođe do nekog svog novog zvuka, do neke promene.

Ne samo da se smenjujete pred mikrofonom, već na novom albumu i, ako mogu da primetim, prilično neobično pevate. Neobično u odnosu na dosadašnje pesme.

– Tako je. Između ostalog, trudio sam se da u nekim pesmama pevam nekim jako dubokim glasom, koji do sada nisam koristio, ili nekim falsetom, kao u pesmi Nikad ne znam. Ima još jedan moj falset – u pesmi (Mister ministar, prim. P. Đ.) koja će moći da se čuje na integralnoj verziji albuma...

...koji će biti objavljen idućeg meseca. I to, prvi put u istoriji benda, za nekog inostranog izdavača, zar ne?

– Ovih sedam pesama koje su sada objavljene, to je, da tako kažem, prvo izdanje albuma To što vidiš, to i jeste. Izdavač je Dom omladine Beograda, a ekskluzivnu distribuciju tokom prva dva meseca, tj. septembra i oktobra, radi Telekom. Album može da se kupi samo u okviru njihovog paketa s telefonskom karticom... i ostalim stvarima koje poklanjaju. On je sada samo u kartonskom omotu, ali u novembru će hrvatska kuća “Dalas” izdati proširenu, normalnu verziju. Takva verzija albuma biće ponuđena celom eksjugoslovenskom prostoru. Ustvari, ne znam da li pokrivaju Makedoniju i Crnu Goru... Biće to tradicionalna, integralna verzija albuma. Ova traje 42 minuta, a druga će imati dodatih 20 minuta. “Dalas” jeste hrvatski izdavač, ali je prisutan i u Srbiji. Mi smo već prodali 50.000 diskova ove prve verzije albuma, i ne očekujemo da ćemo ovde još mnogo intergralnih verzija prodati. Ako ode još hiljadu ili dve diskova – biće super. Zapravo, drugo izdanje albuma biće najviše namenjeno tržištima regiona.

Tokom proteklih desetak godina, objavili ste dva studijska albuma. Da li je to premalo ili možda čak previše u datim uslovima?

– Nije isto kad bend ima dve, 10, 20 ili 30 godina starosti. Vremenom, sve teže postaje snimiti zanimljiv novi album, ne ponavljati se, ne ulaziti u šablone. Svakako da smo mogli svake godine da izbacimo novi album, ali oni sigurno da ne bi bili jaki kao ovaj novi. Sad smo baš hteli da pesme odstoje, da ih na neki način mariniramo. Često se dešavalo da uletiš u studio i odmah nakon snimanja objaviš album, i onda posle šest meseci ukapiraš da možda neku pesmu baš i nisi morao da staviš na album a da si neke druge pesme možda mogao drukčije da uradiš. To se često dešavalo u prošlosti, i to smo sad hteli da izbegnemo. Hteli smo da od 15 ili 16 pesama, koliko smo ih imali u demo fazi, odaberemo samo one koje se svima u bendu sviđaju.

Da li te kao autora muzike i čoveka koji od nje živi obeshrabruje to što danas većina ljudi muziku daunlouduje s interneta, kod nas uglavnom besplatno?

– Ne. Moje viđenje je da će u budućnosti sve biti na internetu. Ne znam za koji broj godina će se to desiti, ali sam sasvim siguran da će u jednom trenutku svi filmovi, sva muzika, sve knjige biti u jednoj velikoj bazi podataka i da više uopšte nećeš morati da poseduješ predmet, tj. disk, ploču, knjigu... A što se tiče, konkretno, našeg novog albuma, mi smo zahvaljujući ovom poslovnom ugovoru s Telekomom, zapravo, pokrili sve troškove koje smo imali oko samog albuma, i mi smo tom činjenicom zaista zadovoljni. Inače, ja, kao autor, svakako da želim da moja muzika dođe do što većeg broja ljudi.

U prošlosti, ne tako davnoj, jedna tvoja pesma stizala je bez problema i do onih koji možda i nisu znali za “Električni orgazam”. Pesma “Igra rokenrol cela Jugoslavija” tada je, raznim sportskim i sličnim povodima, toliko puštana da si, da su ovde neke drugačije prilike, mogao da budeš najbogatiji kompozitor. Kako su danas u Srbiji regulisana autorska prava?

– Pa, čuj, malo se popravljaju stvari. Zadnjih desetak godina, polako se dovode u red. Još je to daleko od neke normalne situacije, ali u poređenju s 90-im godinama, mora se priznati, situacija se bitno popravila, ali još uvek nije ni blizu kao što je, na primer, u Hrvatskoj ili Sloveniji. Nadam se da će u narednim godinama i to nekako da dođe na svoje mesto.

Ova godina je trideseta u istoriji benda. Kako ćete ovaj zaokruženi broj do kraja godine obeležiti?

– Moja ideja je i bila da za 30. rođendan izbacimo nove pesme. Meni je to mnogo bolja fora nego da izdaš neku kompilaciju. “Croatia Records” je prošle godine objavila dupli disk koji pokriva celu našu karijeru, naravno, osim novog albuma. Dakle, ovo je ta neka “glavna proslava” – nove pesme i novi album. Neće biti nikakvog “rođendanskog koncerta”, već je promocija ovog albuma naša proslava 30. rođendana “Orgazma”.

Probaj sad u mislima da se vratiš 30 godina nazad... i reci kako ti danas izgleda Beograd, pogotovo u odnosu na vreme kad je taj isti grad bio centar “novog talasa” i sličnih lepih stvari.

– Tokom zadnjih 30 godina, ljudi ovde prošli su kroz niz ubitačnih, drastičnih promena. Ne samo u Beogradu, nego uopšte na Balkanu, a pogotovo na eksjugoslovenskim prostorima. Osim istih zgrada, ovaj današnji ima jako malo sličnosti s Beogradom od pre 30 godina. Ali siguran sam da se i Njujork u istom periodu promenio... A što se tiče ovih najnovijih slika koje svetu stižu iz Beograda, mislim da se sve to moglo i očekivati, sve su to posledice onoga kroz šta je prošla ova država. To su ti klinci koji su 90-ih rasli na tzv. Miloševićevim vrednostima, a to su i klinci kojima danas puštaju ove glupave rijaliti šou programe, Grand parade i ostala zaglupljivanja. Posledice svega toga imali smo prilike da vidimo – i na utakmici u Italiji, i u vreme Parade ponosa. Videli smo tu njihovu tamnu stranu, frustraciju i beznađe zbog gubitka pravih vrednosti. Meni je, pre svega, jako žao tih mladih ljudi. To mi je neka prva emocija, a odmah iza nje ide bes što takve stvari postoje kod nas. Onog dana kad je bila Parada ponosa, nisam bio na ulici, ali mislim da Parada ponosa treba da bude neka najnormalnija stvar, da bude gradski karneval, kao što je i svugde... u normalnom svetu. Reakcije huligana su posledica ovdašnjeg tinjajućeg primitivizma, koji se s vremena na vreme, a pogotovo u ovakvim situacijama, rasplamsava.

Zvučaću neozbiljno, ipak... Da li su ti mladi ljudi možda takvi i zato što im roditelji svojevremeno nisu puštali “rokenrol za decu” koji si s Divljanom snimao i izvodio?

– Ma ne znam šta su im puštali, ali, što se tiče mog iskustva, na mene je najviše uticala muzika. Ipak, ljudi odrastaju pod različitim okolnostima, i ko zna šta bih i ja radio da sam rođen ’91. godine. Možda bih se i ja tukao na utakmici u Italiji... Okolnosti pod kojima neko odrasta, po mom mišljenju, važnije su od genetičkog nasleđa. Bitnije je kako se i u kojim socijalnim i društvenim okolnostima formira nečija ličnost nego ko je toj istoj ličnosti mama a ko tata.

Za kraj, još malo o tvom bendu. Za njega se obično kaže da je imao sreću da može da “odrasta u javnosti”. Da li imate u planu i da “ostarite u javnosti”?

– Pa skoro da smo već i ostarili. Ja kad sam imao 20 godina, mislio sam da si s 30 godina, tako reći, na korak do smrti, da je s tri banke sve već završeno i da nema još mnogo lufta. Naravno, kad sam napunio 30 godina, promenio sam mišljenje, a onda i kad sam napunio 40... a iduće godine ću napuniti 50 godina života. Samo, nisam baš siguran da nam je to što spominješ bila neka “sreća”! Nekada je znalo da bude i preteranih upliva u privatnost, u neke stvari koje bi čovek rađe zadržao za sebe. Kao i sve stvari na svetu, sve ima svetlu i tamnu stranu medalje, pa tako i popularnost. Ali svakako da je činjenica da sam ja od svoje 18. godine – kad sam napravio “Električni orgazam” i prve pesme, kao što su Krokodili, Papagaj i još neke – postao poznat i dostupan javnosti, tako da je praćeno moje delovanje i moj život na neki drugačiji način u odnosu na vreme kad sam bio tek nepoznati bubnjar grupe “Hipnotisano pile”.

(zurnal.info)

Dubravka Ugrešić je nedavno boravila u Beogradu i u razgovoru sa Žurnalovim saradnikom objasnila zašto je čekala 17 godina na presudu protiv Globusa, kakvo je obrazovanje u Hrvatskoj i zašto je danas stanje u medijima gore nego prije 20, 15, 10... godina

Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

„Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

Kandidat opozicione koalicije “Zajedno za Srpsku” i lider Partije demokratskog progresa (PDP) Mladen Ivanić smatra da je realni pobjednik izbora za državno Predsjedništvo, ali da su izborni inžinjering i manipulacije na glasačkim mjestima donijele premoć njegovom protivkandidatu iz SNSD-a Nebojši Radmanoviću

Danas se navršava deset godina od velikih demonstracija građana Srbije zbog izborne krađe, nakon kojih je tadašnji predsjednik SRJ Slobodan Milošević priznao izborni poraz i odstupio sa vlasti. Sve govori da se krađa desila i na izborima za člana Predsjedništva BiH iz RS, na kojima ste vi učestvovali. Očekujete li da se u RS zbog izborne krađe desi 5. oktobar?

Ivanić: Ne vjerujem da će se ovdje desiti 5. oktobar, jer ne postoji takav ambijent u javnosti, posebno RS. Nekako je javnost jako tiha i mirna. Ja dobijam jako mnogo poziva građana, na ulici me sreću ljudi koji su veoma razočarani, posebno zbog jako velikog broja nevažećih glasova, jer i slijepom čovjeku je vidljivo da se desila izborna maipulacija. Ne mislim da postoje društveni uslovi za neki veliki bunt, jer je SNSD dobio veliku podršku građana. Ja sam sigurno na izborima dobio natoplovičnu podršku građana, ali partijski građani su ostali uz SNSD, što znači da još nema uslova za neki ozbiljniji društveni bunt protiv ovakvih poteza. PDP neće odustajati, mi ćemo nastaviti da se borimo, jer smatramo da su pošteni izbori ključna stvar za razvoj demokratije u RS.

Smatrate li da nakon reakcije CIK-a i istrage cijelog slučaja mogu biti drugačiji rezultati za izbor člana Predsjedništva iz RS?

Ivanić: Smatram da će CIK morati napraviti jednu ozbiljnu analizu i ozbiljnu istragu. Ako istraga bude iole ozbiljna, ako ne bude formalna, pokazeće se da je bilo jako puno nevažećih glasova koji su napravljeni na glasačkim mjestima. Istraga će isto tako pokazati da je bilo jako puno glasačkih mjesta u kojima su ubacivani glasački listići, kao i da je bilo ljudi koji su donosili po dva listića, odnosno da je bilo viška listića. Istraga će sigurno pokazati i da se razlikuje broj ljudi koji su išli na glasanje sa vjerodostojnim potpisima i onih koji su glasali, i da je većina toga bila ubacivana u korist Radmanovića. Realno, sasvim realno, ja sam pobjednik ovih izbora. Međutim, ja se nisam mogao suprostaviti takvoj manipulaciji i izbornom inžinjeringu, jer iza toga, očito, stoje državne strukture. Kada uporedim izbore i uslove u kojima sam vodio kampanju, ima mnogo čudnih stvari - borio sam se protiv javnog rtv-servisa i negativnih priča koje je taj servis plasirao, borio sam se protiv podrške koju je Boris Tadić i cijeli državni vrh Srbije najdirektnije dao Dodiku i Radmanoviću, borio se protiv partije koja je imala stotinjak puta više novca nego što smo mi imali. Zato smatram da sam pobijedio i da sam objektivno postigao izvanredan rezultat.

Kako komentarišete izborni poraz Harisa Silajdžića i u kojoj mjeri će njegov odlazak iz Predsjedništva BiH promijeniti odnose u BiH. Posle Silajdžićevog pada, u BiH najvjerovatnije više neće biti dualizma problema i oštrog sukobljavanja Sarajeva i Banjaluke na etničkoj osnovi. Silajdžić je otišao, ali je ostao Dodik?

Ivanić: Federacija je objektivno pokazala političku zrelost i izabrala partije, koje će biti spremnije na neku vrstu politike kompromisa. Stranka za BiH vjerovatno neće biti ni u vlasti i najvjerovatnije će suštinu političkog života u Federaciji činiti SDP i SDA, a obje partije pokazuju spremnost za dijalog i za kompromis, tako da će Dodik i SNSD izgubiti opravdanje i partnera za radikalnu politiku. Da li će to dovesti do promjene politike SNSD-a, ne znam, to će biti zanimljivo vidjeti. Lično sumnjam da će se to desiti, ali će sasvim sigurno cijela ova situacija dovesti do izvještačenosti ekstremizam koji se i dalje može očekivati od SNSD-a, jer oni nemaju šta drugo ponuditi osim opštenacionalne priče o zaštiti nacionalnih interesa. Procjenjujem da će ekonomsko stanje biti jako loše i da će zbog toga bježati u nacionalnu priču. Međutim, u nedostatku partija kao što je Stranka za BiH, u nedostatku Silajdžića, koji je svojim izjavama uvijek davao prostor i opravdanje Dodiku za njegove poteze, mislim da će sve to izgledati izvještačeno i da bi pritisci mogli početi da se koncentrišu isključivo i jedino na RS.

Smatrate li da će Dodik ponijeti vlast iz zgrade Vlade RS, koju je za njega sagradio tajkun Slobodan Stanković u palatu predsjednika?

Ivanić: Sasvim sigurno mi ulazimo u fazu u kojoj će predsjednik RS biti presudna institucija, što je za demokratske institucije vrlo ozbiljan problem, kao što je bilo loše to što je od predsjednika napravio fikusa, tokom mandata Rajka Kuzmanovića. Jako je loše da se sva vlast koncentriše u kabinetu predsjednika, što će sasvim sigurno biti slučaj. To takođe pokazuje da u RS nisu bitne institucije, nego da su bitni pojedinci, što je pogubno za stabilnost RS i njeno dugoročno ozbiljnije tretiranje od strane bilo kog međunarodnog faktora.

Da li PDP ostaje u opoziciji, kao što ste najavljivali, ili ćete možda ući u pregovore sa SNSD-om oko vlasti?

Ivanić: Nećemo ulaziti ni u kakve pregovore SNSD-om. Ulaziti sada u tu vlast, bilo bi kao ići u četnike 45. godine. Mi to nemamo namjeru, mi smo se jasno pokazali kao opozicija i za stabilnost partije i njen dugoročni razvoj presudno je da i dalje ostanemo u opoziciji.

Brojna istraživanja pokazuju da su građani BiH svjesni kako stvari idu u lošem smjeru, nepovjerenje u stranke je iznad 50 odsto, 70 odsto ih je nezadovoljno radom Vijeća ministara… a opet godinama izlaze na izbore i glasaju za iste ljude. Kako to tumačite?

- U politologiji, posebno u onom dijelu koji se odnosi na “teorije igara”, postoji jedna figura koja se zove “dilema zatvorenika”. Preko te “dileme zatvorenika” sa jednim kolegom iz SAD-a sam analizirao ta vrjednosna opredjeljenja. Mi smo pošli od pitanja… Evidentno je nezadovoljstvo, pa čak i intraetničko. Kada na primjer govorimo o Bošnjacima, nije to samo nezadovoljstvo koje generira Milorad Dodik ili hrvatski blok, nego najprije rukovodstvo unutar bošnjačkog korpusa. Bijes ljudi je usmjeren, ako to mogu reći u ovoj etno-političkoj konstrukciji, prema svojim. Pa, ipak u tajnosti glasačke kabine ljudi zaokružuju upravo one o kojima su govorili najgore u ovim anketama i istraživanjima koji su prethodili izborima. Došli smo do poražavajućeg otkrića da je taj ambijent nesigurnosti i straha glavni uzrok zašto se ljudi na kraju odlučuju da glasaju za, da tako kažem, svoju nacionalnu opciju. Sljedeći obrazac unutar te “dileme zatvorenika” ide upravo ovako: imamo tri igrača, nazovimo ih A, B i C. Sada, kako rezonuje prosječan glasač: da kad najbolji ishod izbora i prema mišljenju A, B i C igrača bi bio potpuna promjena političkog establišmenta. Kada govorimo o promjeni, tendencije su više usmjerene ka lijevoj opciji, ljudi su zainteresirani za egzistencijalna pitanja, bolje plaćen posao, i tako dalje. Međutim, kada glasač A glasa, on nije siguran da će to isto uraditi i glasač B i C. Ako tome dodamo poslovičnu politiku medija i diskurs koji oni šire, koji se uglavnom temelji na “sijanju” nepovjerenja i prikazivanju crne slike naše stvarnosti, onda ćemo imati više razumijevanja zašto se ljudi na taj način opredjeljuju da glasaju za svoju nacionalnu stranku. Budući da A nije siguran hoće li B i C glasati onako kako on bude glasao, recimo u smislu totalne promjene, odlučuje se za drugu opciju, a to je status quo. Mi imamo taj status quo od Daytonskog sporazuma. Imaju i druge opcije. Ako najgora opcija, iz percepcije glasača koji je u etnopolitičkom kafezu bi bilo da grupa A glasa za promjene, a da B i C to ne učine i da u etničkom smislu ostanu monolitni, jaki i jedinstveni. Evo, čujemo na sve tri strane pozive za nacionalnim jedinstvom. Najgora opcija bila bi, u tom slučaju, da ovi u A pređu na jednu vrstu liberalne demokratije, dok bi drugi ostali čvrsto ukopani u svojim etničkim rovovima. Ima još jedna opcija, naravno, najbolje bi bilo kada bi A ostao etnički jedinstven, a da B i C koji su krivi za rat i koji su počeli ovo sve kazne svoje političke elite. Naravno, taj ishod neće doći. Da sumiram, riječ je o jednom izvanpolitičkom utemeljenju političke opcije. Riječ je o strahu, općoj nesigurnosti čemu doprinose i mediji, tako da unatoč otvorenim kritikama vladajućeg establišmenta mi ipak zaokružujemo etničke opcije.

Kazali ste da mediji prenošenjem crne slike doprinose tom stanju. S druge strane, kad ne bila prenesena stvarna, crna slika, onda bi ispalo da vlast radi kako treba. Dobijemo li tako neku vrstu zatvorenog kruga?

- Da. Naravno, posao medija jeste kritička refleksija stvarnosti, i to je temeljna zadaća medija. Međutim, mislim da neki mediji svojim neprofesionalizmom doprinose ovom procesu etmičke mobilizacije u kojem smo mi već duže vremena. Čak i najliberalniji mediji u našoj zemlji su fokusirani na to da mi svaki dan moramo znati šta je Milorad Dodik rekao, šta Dodik misli. Toliku relevanciju davati jednom antidemokrati, jednom autoritarnom čovjeku ne samo da je pogubno po ova pitanja etničke mobilizacije, već mislim da na mala vrata, kao poželjan oblik uvodi jednu praksu u političkom ophođenju. Recimo, ona bahatost. Sutra ćemo imati “male Dodike” na svim stranama, jer očito se vidi da se jedan takav vid ponašanja isplati. Mislim da nismo postigli nešto posebno ako od medija pravimo reality show Milorada dodika.

Na koncu, Dodik nema nikakve nadležnosti na teritoriji Federacije BiH, a federalni mediji koji to nekada i u nazivu imaju svaki dan u najudarnijim emisijama govori šta on radi…

- Naravno. Onda to više neće biti kritika, što je glavna zadaća medija, nego neka vrsta žute štampe, po mom sudu. Mislim da na taj način novinarstvo doprinosi jednom površnom diskursu, jednom opasnom generaliziranju i pojednostavljivanju stvari, jer Dodik je posljedica, a ne uzrok. Pa, evo i mi pričamo o Dodiku…

Kažete “imaćemo male Dodike”. Imamo priliku posljednjih mjeseci vidjeti istupe predstavnika nekih od, recimo lijevih stranaka, koji su se počeli ponašati na isti način, koristili “zapaljivu retoriku”, bili bahati u istupima… Da li ih mi već imamo?

- Medijski problem je drugi segment. Drugi vrlo važan segment je izborni zakon koji odgovara ustavno-pravnoj arhitektonici naše zemlje. Mi imamo izborni zakon koji u potpunosti slijedi etnički obrazac, i kada govorimo o ovim izborima koji su nacionalni, opšti izbori, svaka poštena analiza će pokazati da mi u stvari nemammo nacionalne izbore, već ono što ja nazivam intraetničkim izborima. To ćemo sada vidjeti. Glavne izborne borbe nećete imati između elite koja pretendira da predstavlja na primjer bošnjački blok, kontra eliti koja bi pretendirala da predstavlja srpski blok. Ne, nego unutar srpskog bloka imate višek ompetitivnih elita. Evo ga opet Dodik, i Dodikov blok naspram ovih koje čine SDS, Čavić i ostali. Znači, imamo intraetničke izbore gdje se kompetetivne elite unutar jednog etnosa bore za mandat predstavljanja tog etnosa u naredne četiri godine. Upravo zahvaljujući našem izbornom zakonu koji ni na koji način n e nagrađuje, ne potiče prekoetničko glasanje. Onda nije čudno da, na primjer, jedan SDP na kraju vidi da se retorika koja podrazumijeva prekoetničnost ne isplati, neće dobiti glasove. Onda i oni postaju zaštitnici bošnjačkih interesa, bošnjačke istorije, oni to mogu bolje uraditi, i tako dalje.

Kad ste spomenuli SDP, baš u toj stranci imamo Željka Komšića koji se pojavio kao svojevrstan incident kada su za njega glasali i Bošnjaci i Hrvati što je pokazalo da u BiH može doći do situacije da ljudi ne glasaju isključivo etnički. To što su za Komšića glasali pripadnici drugog naroda predstavnici drugih stranaka dočekali su “na nož”. Da li su tako i otvoreno kazali kako im je u interesu upravo situacija koju ste opisali?

- To se najbolje vidi u sporazumu koji je rukovodstvo HDZ-a sklopilo sa Dodikom. Dakle, nije dobar Željko Komšić za kojeg su glasali Bošnjaci, ali će im biti dobra Borjana Krišto za koju će glasati Srbi. To je potpuno arbitrarnoi i samo govori o jednom apsurdu do kojeg dolazimo u političkom životu ako čvrsto slijedimo etnopolitičke principe.

Može li se BiH u skorijoj budućnosti dogoditi još neki “Komšić”?

- Unutar ovakvog, opet ponavljam, izbornog zakona koji ni na koji način ne potiče prekoetničko glasanje, teško. Da se razumijemo, bilo koji političar da mora računati na glasove pripadnika drugih naroda, imao bi drugačiju retoriku. Ako računate samo na glasove pripadnika svog naroda, onda će pobijediti ona elita koja će imati vatreniju retoriku, koja će više uspjeti da uplaši građane.

Hoće li onda, kako ste prije više od godinu dana najavili, izbori 2010. biti ravni etničkom popisu?

- Svaki naši izbori unutar ovakvih okolnosti neka su vrsta etničkog cenzusa jer su intraetnički. Postoji niz mehanizama o kojima bi mogli razmišljati, ali ne možemo govoriti o nacionalnim izborima ako nemamo jedinstvenu nacionalnu izbornu bazu. Mi faktički imamo entitetsko-kantonalne izbore i kroz proces delegiranja “odozdo” formiramo neku vrstu vlasti. Komšić se može desiti samo zbog izbornog zakona koji se odnosi na Federaciju gdje građani mogu glasati za jednog od dva kandidata iz različitih naroda. Taj princip bi se morao proširiti na nacionalnom nivou, i uvesti preferencijalno glasanje pa da građani glasaju redom. Tako smo imali u SR BiH, ili ako se sjetimo izbora člana Predsjedništva Jugoslavije. Možemo imati ponuđena sva tri predstavnika, pa da se građanima omogući da glasaju za tri kandidata za koje oni misle da će najbolje reflektirati interese BiH kao cjeline. Postoji niz mehanizama u savremenoj političkoj teoriji, ali je potrebna volja da se prevaziđe ovaj uski etnički ustav.

Tračak nade dala je presuda iz Strasbourga u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nakon koje je naloženo da BiH mora izmijeniti Ustav i omogućiti izbor ostalima u najviša tijela države, ali političari su to jednostavno odignorisali, a danas je niko ni ne spominje. Kad nam se to nepriznavanje može “obiti od glavu”?

- Kao prvo, ja sam kao građanin u jednoj velikoj moralnoj dilemi. Oduvijek sam smatrao da su građani BiH višestruko diskriminirani, posebno oni koje nazivaju ostali. Međutim, sada, nakon Strasbourgske presude to je postala pozitivna pravna činjenica. Za mene je moralno upitno uopće izaći na glasanje, i imam ozbiljne lične dileme da li ću izaći na izbore. Izlaskom na izbore nakon ove presude otvoreno podržavamo jedan užasan diskriminatorski, ugnjetavalački poredak, antisemitski ako hoćete, antiromski poredak… Faktički, diskriminacija postaje motorna snaga čitave političke zajednice. Da li želim u tome učestvovati? Mislim da svako sebi treba postaviti pitanje da li želimo u tome učestvovati. Slušam izjave predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, i za mene je sramno ignorirati tu presudu. Za mene je to neshvatljivo, skandalozno, i to šalje poruku da se u nama ne vidi neka ozbiljna država, ozbiljna zajednica. Za ostatak Evrope svaki građanin ima univerzalno i bezuslovno pravio da bira i da bude biran, ali eto, to se ne odnosi na vas. Vi ćete to pravo prihvatiti u, matematički izraženo, jednoj trećini tog prava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda što je također jedan paradoks s kojim mi živimo. Opet, moralna dilema koju kao građanin imam, i ako odlučim da ne izađem na izbore, to ne može biti podvedeno pod klasični obrazac: to je apstinencija, time glasamo za iste, ali kako god glasali, otvoreno glasamo za jedan diskriminatorni poredak. Bez obzira ko pobijedi, on će morati igrati tu diskriminatornu igru, i on će ubirati plodove toga što je dobar dio stanovništva spriječen da ima aktivno i pasivno biračko pravo.

Zaista se očekivalo da će se nakon odluke uz Strasbourgu nešto promijeniti, da če se izbori odgoditi ili bilo šta što bi ispravilo nepravdu prema velikom dijelu građana BiH…

- Ne bih imao toliko problema da su lokalni izbori, jer su oni drugačije postavljeni i bliži evropskim standardima. Za mene u ovom trenutnku itzaći na nacionalne izbore je nešto moralno sumnjivo. Sada, moj eventualni neizlazak na izbore ne bi bio apstinencija nego ozbiljna politička poruka. Kada nas 80 posto ne bi izašli na izbore zbog ovog razloga, poslali bismo itekako političku poruku.

Sada se vraćamo na onaj strah s početka razgovora: ovi drugi će ipak izaći. Lično imam sličnu dilemu, ali bojim se da ću kao manje zlo ipak prihvatiti izlazak na ovakve izbore, jer smatram da ipak samo izborima možemo promijeniti trenutno stanje, ili bar pokušati…

- To je taj zatvoreni krug koji nam postavljaju Ustav i izborni zakon. Jednostavno, mi ne možemo iz njega izaći bez nekog radikalnog reza – potpune promjene domaćeg zakonodavstva u skladu sa onim na šta smo obavezani: usaglašavanje Ustava sa 15 konvencija o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama. To se ovako papagajski ponavlja, ali to je zaista ključ problema. Da mi imamo ustavno-pavnu arhitektoniku u skladu sa svim, onda nam se ne bi mogli desiti ni rasističke izjave koje čujemo, niti bi se moglo desiti da nekoga na temelju spola, vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja unaprijed isključimo iz izborne utrke.

Čini li vam se da su nakon ovoliko godina ljudi u BiH na neki način naviknuti na diskriminaciju, da nekoga diskriminiraju i budu diskriminirani?

- Problem je što smo mi užasno depolitizirani. Paradoksalno može zvučati, čućemo na sve strane da je previše politike. Moja teza je da je politike premalo. Etnopolitički poredak sam po sebi počiva na nepolitičkom. Počiva na strahu, ili nečemu na šta mi kao pojedinci nikako nismo mogli uticati. Nismo mogli uticati da se rodimo kao pripadnici ovog ili onog naroda, a to vam je ključna odrednica, referenca i relevancija za politički život. Možemo biti socijaldemokrati ili liberali, ali u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, mi možemo jedino biti relevantni kao predstavnici ovog ili onog tamo naroda i ostalih, ako ćemo se igrati kao ovi što kažu: evo sad ćemo staviti još jednu stolicu u Predsjedništvo. A, time se taj problem ne rješava ni na koji način. Mislim da smo užasno depolitizirani kao narod, još ne znamo politički promišljati što opet dovodim u vezu sa našom političkom kulturom. Na žalost, mi se hrvemo sa dugotrajnim naslijeđem autoritarnih , u stvari nikada nismo ni imali iskustvo liberalne demokratije ili demokratije općenito i to je jedan proces koji će nažalost potrajati.

Spomenuli ste naslijeđe autoritarnih režima. Ipak, kad su u pitanju izlasci na izbore, proteste ili korištenje bilo kojeg legalnong instrumenta demokratije, evidentno je da su mladi koji te režima uopšte ne pamte najneaktivniji. Penzioneri na primjer najredovnije izlaze na izbore, protestuju… Mladih ima malo, ili su pasivni učesnici, organizuju se po FaceBook grupama, forumima, ali konkretno ne djeluju niti javno iskazuju mišljenje. Kako to komentirate i objašnjavate?

- Naši mladi ne pamte autoritarne poretke, ali su kao i mladi u okruženju izloženi jednoj konzumerističkoj kulturi, jednoj postmodernoj kulturi koja unaprijed sumnjiči i odbacuje mogućnost, kako se to u teoriji zove “velikih naracija”., dakle velikih priča o emancipaciji, općenito nečega čemu se vrijedno posvetiti. U jednom divljem konzumerističkom okruženju u kojem živimo, jednom nepreglednom pluralizmu vrijednosti. Ako tome još dodamo razne tehnologije koje pojačavaju otuđenje, FaceBook daje lažnu sliku da se mi družimo…

Hiljadu prijatelja…

- Upravo, ja ne mogu zamisliti čovjeka koji bi imao hiljadu prijatelja, taj čovjek bi bio neka vrsta medija. Mislim da se to otuđenje kroz tu virtuelnost i konzumerizam samo povećava. Evo, reći ću to otvoreno: mislim da nam trebaju ideologije. Trebaju nam koherentni pogledi na svijet. I u Zapadnoj Evropi vidimo pad ljevice. Poslije 1989. smo ušli u takozvano postideološko doba, a to pokazuju svi ozbiljni mislioci. Bit tog doba je u stvari da smo izručeni natrag nekim silama koje upravljaju izvan nas. Sve će vam riješiti “nepredvidiva sila slobodnog tržišta”. Evo, vidimo kako nam rješava. Ili, dovoljno je kako kaže Fukoyama, “imati mehanizme parlamentarne demokratije”. Negdje se desio, ako živimo u demokratskoj kulturi, prelom, prekid, odnosno odbacivanje demokratije kao jednog egalističkog i emancipatorskog ideala na temelju kojega svjestan građanin svaki put iznova opaža nove prakse diskriminacije i ugnjetavanja, javno ih iznosi, da bi demokratija danas, pogotovo nakon 1989., značila nešto što se može nazvati proceduralizam. Jednostavno, da imamo nekakve izbore po kojima i onaj nijazov može biti demokrata. Autor Farid Zakarija govoreći o toj pojavi, takozvane “iliberalne demokratije”, kada snage koje imaju autoritarne potencijale koristeći se demokratskim procedurama zauzmu vlast. Kao što je slučaj i kod nas. Mi ne možemo reći da sui stranke koje su utemeljene na etnonacionalnom programu demokratske. One su eksluzivne po prirodi stvari. Ali one kroz jednu demokratsku proceduru, i to uz monitoring stranih predstavnika, naprosto stječu taj demokratski legitimitet. U svemu tome glupo mi zvuče parole “Glasaj, uzmi stvari u svoje ruke”. Ne možemo uzeti stvari u svoje ruke kad smo već unaprijed preuzeti! Neko je nas uzeo u svoje ruke, i naprosto smo zakonskom procedurom usmjereni. Ako plaćam porez, kao što su Amerikanci rekli kad su se borili za svoju slovodu: No taxation, no representation-ne možeš me oporezovati ako nemam svoje predstavništvo. Ovdje nas oporezivaju, ali mi kao građani sa JMBG nismo predstavljeni, ali smo predstavljeni kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Tako imamo situaciju da Jevreji i Romi plaćaju porez, ali se ne mogu kandodovati za funkciju sa koje mogu uticati na trošenje poreskog novca?

- Da, i to je upravo ta anomalija.

Da li se može desiti da rezultati izbora koji će se provesti po diskriminatorskim odredbama budu nepriznati?

- Ja bih volio, i usrdno se nadam da će se nakon izbora pokrenuti neka vrsta građanskog revolta protiv takvih izbora. Oni su svakako nelegalni, ali ponavljam da su poslije presude u Strasbourgu i zvanično nelegalni. Mislim da na žalost od toga neće biti ništa, i da su i ovi kao i svi prethodni izbori neka vrsta intraetničkih pretumbavanja na političkoj sceni.

Kažete da političari koriste demokratske metode da bi dolazili na vlast i nedemokratski vladali. Mogu li se ovi izbori koji su diskriminatorski iskoristiti da bi se dovele snage koje to mogu promijeniti pa da nam izbori 2014. ne budu takvi?

- Put za to je promjena Ustava i promjena izbornog zakona. Razmišljajući zdravim razumom, kako smo mi multietnička zemlja, jedinu perspektivu bi mogle da imaju multietničke stranke. Ne stranke koje, kao što to recimo rade SDA ili SNSD gdje imate pripadnike drugih naroda koji su po zanimanju ono što su po rođenju, vještački pripisuju multietničnost. Ali ništa ne možemo bez adekvatnog izbornog zakona koji bi to poticao, i tek tada ćemo imati politički spektar u pravom smislu riječi. Danas je smiješno pričati da mi imamo desnicu, ljevicu ili centar, mi to nemamo i mi smo u tom smislu izvan politike. Jedini fokus političkog djelovanja je famozna zaštita vitalnih nacionalnih interesa koji kao gravitaciono polje privlači sve političke stranke koje se utrkuju da budu što bliže tom fokusu.

Uz sve nabrojano, većina političara se krije iza zaštite vjerskih sloboda, a vjera je iz domena privatnog gurnuta duboko u javnu sferu. Koliko je to u zemlji kakva je BiH još uvijek izraženo?

- Mislim da se značaj vjerskih institucija u BiH, što je dobro, ipak smanjuje, mada on i dalje ima svoju ulogu u etničkom mobiliziranju. Smanjuje se prosto što se pluralizira ta intraetnička politička slika. Sada imamo više međusobno suprotstavljenih političkih elita unutar jednog etničkog bloka koji se pozivaju na vjeru, koji će štititi vjerske interese, što opet vjerska rukovodstva stavlja pred jedan nezahvalan zadatak i samo prirodom stvari ih istiskuje.

Lakše im je povući, tu i tamo podržati određene stranke i opcije, i čekati da vide ko će pobijediti?

- Naravno, kao i svaka intersna zajednica kojoj je u interesu vlastiti prosperitet radije će kalkulirati i prikloniti se onome ko će pobijediti. Raduje me što se to dešava, međutim to i dalje ne mijenja jednu poraznu sliku etničke podijeljenosti u kojoj vjerska zajednica kao faktički jedina kulturološka diferentia specifica ima ulogu, vrlo je važna. Ne možemo govoriti o sintaktičkoj različitosti jezika, upitno je da možemo govoriti o potpuno odjelitim književnostima, istorijama i tako dalje, ali možemo govoriti o različitim vjerskim svjetonazorima. To je jedan dragocjen kapital za etnopolitiku, odnosno dragocjen kapital za vjerske zajednice koji one ulažu, investiraju u etnopolitički konstriranu BiH.

Kad je Sarajevo u pitanju, jedni tvrde da se radi o bastionu multikulturalizma u BiH, dok ga drugi gledaju kao bošnjačku prijestolnicu. Kako vi gledate na Sarajevo?

- Sarajevo postaje bošnjački grad. Naprosto, u ovakvom okruženju ono je, da tako kažem, okrenuto ka tome da postane bošnjačka prijestolnica što je po mom sudu povratak u ono što bi Radomir Konstatinović nazvao palankom. Jedna vrsta palanačke svijesti, da i mi imamo svoj glavni grad sa svojim institucijama. Mislim da Sarajevo ima još uvijek elemenata multietničnosti, ali u jednom dugoročnom smislu ono se provincijalizira, evo dovoljno je raditi malo u visokom obrazovanju pa da se vidi kako ta provincijalizacija utiče. Ne što bi ljudi htjeli, ili što je to neko planirao, već naprosto se bojim da etnopolitičko ustrojstvo zemlje čiji je najvažniji segment teritorijalizacija ide u tom smjeru. Bojim se da za generaciju ili dvije zaista Sarajevo može biti Teheran, kao što nekome Banja Luka može biti, šta ja znam… Moskva…

Dok se mi u BiH bavimo teritorijalizacijom i “međama”, Srbija i Hrvatska u posljednje vrijeme postaju sagovornici Evrope i vode glavnu riječ u regiji, Evropa se nama ne obraća već sa predstavnicima Srbije i Hrvatske priča o BiH i mi ostajemo u pozadini. U kom smjeru taj trend ide i šta će biti ako oni prije BiH uđu u EU?

- To će se svakako desiti. Hrvatska definitivno ulazi, a čini mi se da, kako sada stvari stoje, kvalitetnu demokratizaciju u Bih možemo očekivati tek nakon kvalitetne demokratizacije Srbije. Naprosto, stvari po mom mišljenju idu u tom smjeru. BiH unatoč Ustavu i međunarodnom sporazumu nije suverena država u pravom smislu te riječi. Kako ćemo otkriti ko je suveren u jednoj zemlji? Vrlo jednostavno - Carl Schmitt ima jedno vrlo jednostavno pitanje koje vam daje odgovor ko je suveren u jednoj zemlji. On kaže: Ko ima pravo u jednoj zemlji proglasiti vanredno stanje, taj je suveren. Evo nagradno pitanje: Ko u BiH ima pravo da proglasi vanredno stanje na čitavom teritoriju? Ako sad imamo u vidu misiju koju je OHR dobio u skladu sa Daytonskim sporazumom, budući da je dobio zadaću “state building”, upravo OHR suveren ove zemlje dok ne svori uslove da autohtone političke snage to budu. Mislim da je trenutno OHR nevoljki suveren, da je njima glavno da dokažu da ni na koji način ne učestvuju u tome iako jedini imaju suverene ovlasti. S druge strane, mislim da etnopolitičkim elitama opdgovara ta jedna vrsta iščašene pozicije koja im je idealna u smislu da ne moraju biti odgovorni za ono šta rade u toku te četiri godine. Niti je ko dao ostavku, kad pritisnemo nekog političara onda on kaže “ja bih to uradio, ali ne daju srbi i Hrvati…”, ili “ne da OHR”, jednostavno, odsustvo suverena znači i odsustvo odgovornosti, i to je raj za neodgovorne političare.

Mislite li da se u takvom okruženju stranke najmanje bave svojom političkom zadaćom, a više se ponašaju kao masonske lože i bave se biznisom, imenovanjima direktora javnih preduzeća kako iz pozadine tako i javno?

- Upravo tako, i pri tome kao što sam već rekao, nemaju nikakve odgovornosti. Štite nacionalne interese, interesi su nešto vrlo apstraktno, a kljulna pitanja ne spominju. Ko je suveren? Pa dovoljno je vidjeti samo zakone koje je OHR nametnuo, pa da damo odgovor na to pitanje. U tom jednom vakuumu ni OHR ni etnopolitičke elite neće preuzeti odgovornost, i naravno da nas niko nigdje neće zvati ni da razgovaramo, ni da pregovaramo., jer nemaju subjekta s kojim će voditi razgovor. Dakle, ovo je neka postdržava, ne znam kako da je definišem, moramo izmisliti neki novi termin.

Mnoga istraživanja kažu da se poslije ovih izbora neće mnogo toga promijeniti. Kako vi vidite BiH nakon 3. oktobra?

- Poslije ovih definitivno neće. Ja vidim BiH onako kako je propisano našim Ustavom, kao zemlju koja je usklađena sa evropskim konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama, zemlju koja pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU i približavanja Srbije što se može očekivati, je usvojila evropske vrijednosti pa makar s tim nedostatkom pravog politilkog subjektiviteta i suvereniteta, kao dijelom šire zajednice. Možda na žalost, ali imajući u vidu naše susjedstvo i njegova djelovanja, ova zemlja čini mi se da može funkcionirati jedino u okviru širih saveza gdje može imati i konstruktivnu ulogu.

Radili ste test fašizma, i od 14 bodova građani BiH “osvojili” su 13,5. Političari se mogu promijeniti bar u teoriji, ali šta s narodom? Može li se ikako promijeniti način razmišljanja ljudi u BiH?

- Onog trenutka kad političari vide da se isplati neka druga vrsta priče, oni će je promijeniti. Kada uspostavimo pravila igre po kojima će biti važno šta o meni kao pripadniku jednog naroda misle pripadnici drugih naroda, i ako ih ja mogu pridobiti za moj politički program koji ne može biti etnonacionalistički, onda će se promijeniti i tržište, kreiraće se nove potrebe kod ljudi i nove sfere interesa, i postaćemo, nadam se, jedna dosadna zemlja kao Island u kojoj se ništa neće događati.

Zlatko Divić Div napisao je potresnu knjigu Crna kronika Banja Luke, u kojoj je opisao tragične događaje na samom početku rata. U razgovoru za Žurnal opisuje kako je knjiga nastala i tvrdi da će njen drugi dio biti još žešći

„Crna kronika Banja Luke“ , knjiga je koju je prije izvjesnog vremena napisao i objavio Zlatko Divić-Div.U jednoj od recenzija navodi se da su „ratna poigravanja, i sva ona dogadjanja u i oko Banja Luke uoči rata i ratnih godina nagnali poznatog Banjalučanina Zlatka Divića-Diva da konačno počne sa svojim kazivanjima o onome što mu je na srcu, duši i izusti to na pero“. Krajem 1991, odnosno početkom 1992. godine, Zlatko Divić-Div počinje voditi lični dnevnik: bilježi sve važnije dnevne događaje u Banja Luci, regiji i Bosni i Hercegovini, ali posebnu pažnju pridaje zbivanjima u tzv. Autonomnoj regiji Krajina, koju je formirala Srpska demokratska stranka na čelu sa Radovanom Karadžićem, kome se trenutno sudi pred Haškim tribunalom. Razgovor sa g. Divićem obavili smo elektronskom poštom, jer od 1993. godine sa porodicom prognaničke dane provodi u Zadru. Na početku „elektronskog“ razgovora Divić pojašnjava kako se odlučio da počne bilježiti sve ono što će jednog dana pretočiti u „Crnu kroniku Banja Luke“:

Otac mi se, baš negdje koncem '91. teško razbolio i više nije mogao iz kreveta... Jednostavno nisam imao izbora nego da bude uz njega i da ga njegujem pošto je Predrag (sin-op.aut) morao da radi kako bismo imali od čega da živimo, dok je Franka (supruga-op.aut) bila prisiljena da bude kod kuće i čuva je kako nam se netko od izbjeglica nebi uvalio u nju. Dakle, nisam imao izbora već da upravo ja budem uz oca, a da ne bih bio besposlen dok je odmarao i spavao počeo sam da pratim i bilježim sve ono što se u Bajaluci, pa i šire zbiva. A zbivalo se bogami svašta.... Uključio sam kasetofon i počeo pažljivo da snimam sve ono što su govorili, a kasnije bih to prekucao, dodajući svemu tome i ono što pišu i čine. I tako sve od 31.12. 1991. pa do 19.11.1993, godine, i to po šest sati dnevno... Negdje baš u ovo doba , tačnije 18.09.2004. RTL je u Hrvatskoj počeo sa emitiranjem prve sezone Big Brothera. Moji dokumenti i dnevnik su u to vrijeme već bili u Hagu. Pretekao sam tog njihovog velikog brata za više od deset godina... Bilo je tu otprilike oko šezdeset kilograma materijala i raznoraznih dokumenata. Od, recimo, ljekarskih uvjerenja u kojima i one najteže psihičke bolesnike proglašavaju sposobnima za služenje u toj nesretnoj „vojsci“, pa do uzmimo kontrolnih radova iz pojedinih škola u kojima su djeca formalno prisiljena da pišu o nekakvoj njihovoj „novoj državi“. Naravno, ima tu i mnoštvo osmrtnica, kojekakvih proglasa i ratnohuškačkih pamfleta i plakata. Tko mi je sve to uspio prebaciti kada sam napuštao Banja Luku? O tome ne mogu i ne želim da govorim kako ne bih ugrozio te ljude koji su mi i danas odani i vjerni, žive u Banja Luci . Pa šta mislite šta bi se dogodilo da sad otkrijem njihova imena?!

Dok smo dogovarali ovaj razgovor najavili ste i izlazak drugog dijela „Crne kronike Banja Luke“. Tada ste izjavili da je „prvi dio Crne kronike Banja Luke Vesela sveska u odnosu na drugi dio knjige“.

- I jeste vjerujte mi... Prva knjiga pokriva tek onaj period od samog početka rata kada su se oni još uvijek kleli u nekakvo jugoslavenstvo, i navodno bratstvo i jedinstvo, dok ova druga govori o samom početku rata kada su sve maske odbačene... Kada su ti , navodno ugroženi, napokon pokazali svoje pravo lice...Pa, sjetite se samo ovoga Miljenka lakrdijaša iz Laktaša... Nije li u početku bio član Reformske stranke i virio iz zadnjice Anti Markoviću, i kleo se u cjelovitu Bosnu tako da ga čak i ja u prvoj knjizi hvalim radi toga?... A vidi ga sada.... Pa taj bi da nam krčmi Bosnu, kao da mu je ona nekakva prćija ili babovina, šta li?... Sad kada, zahvaljujući polupismenim kretenčugama vlada Banja Lukom potpuno je zaboravio da je još jučer u nju dolazio prigradskim autobusom i vrativši se nakon toga u ono svoje selo, „palio“ se upravo na one iste trebe koje smo mi po njoj vodali i k...... Pišem ti ja nešto u svojoj trećoj knjizi i o tome, i toj njegovoj navodnoj ugroženosti.... Kako u stvari da ti tipovi sa Zapada uopšte shvate da se ovdje nikada nije deseilo ono što su oni mislili da se desilo... Da mi ovdje nikada nismo imali nekakav nesretni građanski rat već naprotiv... Bila je to klasična seljačka buna koju je u svojoj strašnoj militantnosti poticala SPC potpomognuta od strane beogradskog fašističkog režima...

Krajem osamdesetih godina pisali ste i za banjalučki omladinski list „Prelom“, prvo opozicioni medij u Bosanskoj Krajini. U osmom broju „Preloma“ objavljen je Vaš tekst „Kakav čovjek-takva asocijacija“, i to u formi „nagradne igre". Navedeni su detalji iz biografije Adolfa Hitlera, koji se nedoljivo podsjećaju-asociraju na dtealje iz života Slobodana Miloševića. Zbog toga teksta, ali i serije drugih tekstova, reportaža, intervjua, koji su između ostalog tada tretirali temu Kosova, ali i nagovještavali ono što će se početkom devedestih dešavati, redakcija lista doživjela neviđen pogrom od tadašnjih vlasti, koja je sadržaj broja proglasila „antisrpskim“.U hajci na „Prelom“ prednjačili su prije svega pojedini beogradski štampani mediji, odnosno njihovi dopisnici iz Banja Luke, a pridružili im su se i novinari iz banjalučkih medija? Kasnije, nastavljaš pisati i za „Republiku“.

- E, ta ti je „nagradna igra “ bila stvarno priča za sebe. Na kraju krajeva i sam si bio član te ekipe „Preloma“, i sve ti je to vrlo dobro poznato, pa čak i to da ja ni u jednom momentu u njoj ne spomenuh Miloševića, već samo navedoh nekoliko najbitnijih stavki iz Hitlerove biografije. Ne pomenu dakle Div Slobu, već upravo oni... Prepoznaće ga, a sve fol neupućeni.... Pa čak je i Svetlana Šiljegović u svom tekstu „Igra slomljenim idejama“, koji je objavio banjalučki „Glas“ to priznala... Mi smo eto bili ti koji šire netrpeljivost, srbožderi, i šta ti ja još sve ne znam, a oni i i njihov Slobo - j... ih on, bili su pravi filantropi i poštenjačine koji nisu želili ništa drugo nego nekakvu kurčevu ravnopravnost.... Eh, sa mnom ti papani, kao ni uostalom ni sa tobom,nikada nisu mogli, niti će ikada biti ravnopravni... S jadnim Radovanom, sinom Vuksana kokošara i mogu biti jer su poremećeni poput njega, ali sa Divom ne mogu.... Ovdje dabome, da me se ne bi krivo shvatilo, ja nikako ne mislim na naše pravoslavne zemljake koji su u principu bili i ostali čestiti i časni ljudi i komšije, već upravo na onaj prevrtljivi šljam koji je uvijek bio spreman da kokardu zamjeni petokrakom i obrnuto.... Pominješ kako su nas tada napadali u beogradskim i banjalučkim medijima. A šta je sa hrvatskim? Pa za nas su, prisjeti se, u to vrijeme pokazali razumijevanje tek „Naši dani“ i sarajevska „Nedjelja “... Svi ostali su gotovo otvoreno tražili i smaknuće, kako lista, tako i naše, i to samo zato jer je navodno širio govor mržnje, kao uostalom i „Republika“ koja uspjela plasirati tek onaj, rekao bih poučni, referendumski broj, koji uzgred rečeno ja lijepo iskoristih da im još jednom otvoreno napišem sve ono što mislim o njima...

U aprilu 1992. tzv. „Srpske odbrambene snage“ blokiraju Banja Luku, što pominjete i u knjizi?

- O tome navodno, opet „spontanom“ okupljanju SOS-a (tzv. Srpskih rodoljuba) dosta ima toga u prvoj knjizi, ali ono najbitnije je ipak u ovoj drugoj... U njoj, naime u cjelosti prenosim feljton koji je objavio „Glas srpske“, a koji govori o tzv. Udarnoj grupi (jajarama) Brane Palačkovića- kriminalca iz nekakve vukojebine na domak Bronzanog Majdana (mjesto u blizini Banja Luke-op.aut)... Kako je u to vrijeme Miro Mlađenović (tadašnji gl.i odg, urednik „Glasa srpske“-op.aut) bio otvoreno zaratio sa četvoročlanom bandom - Predrag Radić, Radislav Vukić, Vojo Kuprešanin i Radoslav Brđanin, a oni su u redakciji , ma pomislih, napisali taj feljton i otkrili sve ono što su u tom trenutku o SOS-u znali oni iz CSB i SJB o djelovanju te družine koja je radila po nalogu krajiških vodja odmetnutog i terorističkog SDS-a... Ne samo da su to napisali već su, kada je ova razbojnička klika iz vrha pokušala da smjeni Miru Mlađenovića sa mjesta glodura „Glasa“, to lijepo i objavili i na taj način potpuno razotkrili i SOS i njegove nalogodavce i zaštitnike, a samim tim i pokazali da ta razbojnička družina nije tako, a najmanje spontano, kako su to tvrdili, uzela oružje da brani , navodno svoju Banja Luku i ugroženi narod... Tu se zapravo crno na bijelo vidi da u stvari ništa od toga što je urađeno nije bilo spontano, već da je sve to lijepo i pomno isplanirano kako bi se grad etnički očistio od nesrpskog življa.... Kada se to bude bude iščitavalo, shvatiće se da njih Div i nije morao da optužuje, jer su to oni, međusobno se krveći, na najbolji mogući način samo činili, uvjereni da će svijet tek tako progutati tu njihovu priču o islamskim fundamentalistima i krvožednim hrvatskim ustašama....

Bili ste i svjedok pred Haškim trbunalom?

- Da, bio sam svjedok tužilaštva na procesu koji je vodjen protiv Radoslava Brđanina, a trebao sam biti i glavni svjedok u procesu protiv pokojnog generalaTalića, komandanta Prvog krajiškog korpusa VRS-a. Dakako, moj dnevnik je korišten i redovito sam konsultiran i u ostalim slučajevima vezanim za procese protiv vodećih osoba iz RS. Naravno, u toku sam sa svim što se dešava ali, bar za sada, o tome ne bih puno govorio i nadam se da me razumijete. Uostalom, kod sebe imam hrpu toga snimljenog o svemu onome što je tamo bilo pa ćemo to, ako Bog da, jednog dana kada lijepo i u miru pogledati i prokomentirati...

Banja Luka? Mnogi kažu da „Banja Luka više ne stanuje u Banja Luci...“ Procjene govore da je zahvaljujući „politici“ koju je provodila tadašnja vlast na čelu sa SDS-om, iz grada protjerano oko 80.000 njenih stanovnika ...

- Iskren da budem ja ti o Banjaluci više uopšte i ne razmišljam, i ona ti je za mene zapravo tek jedna davno završena priča. Mislim da na sve meni drage ljude koji ostadošte u njoj, ali o samom gradu više ne...Pa, znate li da jedan grad čine građevine i zgradurine izrađene u njoj, već ljudi, raja.... A raje, može se to iščitati i iz samog pitanja, u njoj više nema.... Banjaluka, nažalost, više ne stanuje tu i moje srce je sada tamo uz onih 80.0000 nevoljnika razbacanih širom svijeta, koji, za razliku od mene, još uvijek pate za njom...

Podsjetiću na jednu Vašu raniju izjavu:Doći će te u Banja Luku tek kada se obnovi džamija Ferhadija?

-D a, to sam rekao i sigurno ću održati riječ. Budem li pozvan doćiću da se poklonim pred SVETINJOM, a potom ću otići i na katoličko groblje Sveti Marko, kako bih se i posljednji put poklonio sjenima svojih roditelja i predaka. Otići ću tamo mirna srca jer nisam izdao Bosnu, a samim tim i njih. Ali jedno me ipak muči i tjera me na oprez.... Prenose mi da je gotovo već dogovoreno da će kraj tih svetinja onaj tko dođe da ih vidi i da im se divi moći da pročita samo to kada su izgrađena i kada su obnovljene. To kada su i na koji način te od koga porušene - neće. Zašto? Pričaju, navodno u ime nekakvog daljnjeg suživota. Ma kakvog čovječe? Pa imali smo mi taj suživot više od pola stoljeća, a dočekasmo da nam krvavom Drinom plutaju leševi nevinih i nedužnih, da nam se zločin ponovi u svoj svojoj strahoti. Ovi nesretni narodi se mogu izmirit samo na istini, a nikako neće na prikrivanju zločina koji su neko od njihovih pomahnitalih saplemenika, boreći se za svoje, a ne za njihove interese počinili. Bosnu nam može tek istina izliječiti.... I hoće....

(zurnal.info)

Predsjednik Demokratske partije (DP) i bivši predsjednik Republike Srpske (RS) Dragan Čavić tvrdi da je aktuelna vlast RS iskoristila mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu o proglašenju nezavisnosti Kosova da bi ponovo pokrenula priču o pravu na somoopredjeljenje tog entiteta.

On podsjeća da Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u svakom izbornom ciklusu od 2006. godine do danas poseže za teorijom secesije i pričom o navodnom otcjepljenju RS da bi dobio podršku biračkog tijela.

“Secesija će ponovo biti tema oko koje će se lomiti koplja, umjesto da se priča o ekonomskim i socijalnim temama i zloupotrebama koje vrši vlast u raspolaganju javnim sredstvima”, naglasio je Čavić u intervjuu za Žurnal.

On ne vjeruje da će se SNSD-ova vlast odlučiti na raspisivanje referenduma o nezavisnosti RS, ali dodaje da “ništa ne treba isključiti, jer je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda u Hagu otvorilo prostor u kojem se više ne može govoriti o tome da je secesija privilegija onoga ko ima dobre i velike prijatelje”.

“Secesija postaje pravo, jer je savjetodavno mišljenje Suda upravo tako - da je secesija Kosova bila pravno utemeljena. Dakle, to više nije privilegija onih koji imaju Ameriku ili Rusiju iza svojih leđa, već postaje pravo. Čim nešto postane pravo, to pravo će iskoristiti mnogi”, smatra Čavić, upozoravajući da će kosovsko pitanje dugo vremena proizvoditi političke tenzije u BiH. Prema njegovim riječima, Bosna i Hercegovina i posle mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu ne treba da prizna Kosovo, najviše zbog sebe same.

Šta je objektivno ono što najviše prijeti BiH- da li je to moguća secesija RS ili su to kriminal i korupcija, koji izjedaju oba njena entiteta?

Čavić: Priča o secesiji je sastavni dio srpske konfliktne priče među etničkim grupama u BiH, kao što je priča o unitarizmu BiH sastavni dio konfliktne bošnjačke priče. Jednostavno, postoji nekoliko temeljnih političkih stvari oko kojih se stvara ogromna tenzija u međunacionalnim odnosima, a to, u stvari, služi da se svjesno sakriju socijalni problemi koji postoje. Među tim problemima su i izuzetno visok stepen korupcije i kriminala.

Problem ovog društva je loše ekonomsko stanje, koje prijeti da dovede BiH, a u okviru nje i RS, u očajnu ekonomsko-socijalnu situaciju u kojoj sa postojećim prihodima neće biti moguće servisirati sve ono što je nužno.

Ta granica mogućnosti se poprilično primakla i nestankom sredstava sa tzv. escro računa, odnosno kada se potroše sve pare od privatizacije “Telekoma” i ostane se na budžetu, RS će se suočiti sa činjenicom da je budžet u deficitu i da su potrebe daleko veće od realnih mogućnosti. U jednom trenutku više neće biti MMF-ovog krpljenja budžeta ili, ako ga i bude, biće sa vrlo rigoroznim zahtijevima za stezanjem kaiša potrošnje.

Umjesto mjera štednje i drastičnog smanjenja troškova administracije, kod nas je potpuno obrnuta situacija i plasira se tvrdnja da je stanje stabilno i da imamo dovoljno prihoda da pokrijemo sve troškove, što uopšte nije tačno. Prije svega, mi imamo 250 miliona KM kredita MMF-a kojim krpimo deficit, a Vlada RS gotovo svakog mjeseca poteže za nekim rezervnim sredstvima da pokrpi tekuće obaveze. U junu je povukla 30 miliona za servisiranje redovnih budžetskih obaveza, a istovremeno je povukla šest miliona maraka da bi pokrila deficit koji je imala u Penzionom fondu za isplatu penzija. Samo po sebi to demantuje tvrdnje da ovdje teku med i mlijeko i da je situacija idealna.

Daleko od toga, mi imamo nenormalnu potrošnju, a Vlada RS je u poslednje vrijeme, pod firmom javnih investicija, potrošila ogromne sume novca u kupovinu luksuznih prostora i kancelarija.

Tačno, Vlada RS je u novoj zgradi Slobodana Stankovića pokupovala namještene kancelarije, čija se cijena kretala od pet do sedam hiljada maraka po kvadratnom metru, ali niko iz opozicije nije otišao pred tu zgradu da protestvuje ili postavi transparente koji bi ukazali da se u tom slučaju radi o najobičnijoj pljački budžetskog novca!?

-Vi ste u pravu, tamo nije bilo nikakvog okupljanja opozicije, jer opozicija uopšte ne djeluje sinhronizovano. S druge strane, Vlada RS je na vrijeme donijela zakone kojima je zabranila okupljanje oko javnih institucija, što, naravno, ne bi trebalo da spriječi opoziciju da to uradi.

Činjenica je da je napravljen presedan, koji se rijetko gdje može vidjeti. Organizovanom akcijom gradskih vlasti u Banjoj Luci i Vlade RS na trideset metara od zgrade vlade dato je privatnoj firmi da gradi objekat od četrnaest spratova, koji se od prvog do poslednjeg kvadratnog metra prodaje institucijama RS. Kada je taj objekat počeo da se gradi, svima je bilo jasno da ga gradi privatna firma i prodaje državi, u najmanju ruku kao da se radi o prodaji toalet papira.

Još je smješnije da svaki sprat te zgrade ima drugačiju cijenu, a prije nekoliko dana sam čuo da u toj zgradi postoje garaže koje nisu prodate kupcima spratova, već da će se za svako garažno mjesto tim istim kupcima mjesečno fakturisati po 400 KM po vozilu. Takođe je predviđeno da na poslednjem spratu te zgrade bude server, koji informatički treba da opslužuje sve institucije koje se nalaze u toj zgradi. Taj server će biti u privatnom vlasništvu i njime će biti pokrivena kompletna softverska instalacija, svi programi, sadržaji, fajlovi institucija, među kojima su i Poreska uprava, Geodetska uprava, Inspektorat, čiji bi podaci trebalo da imaju najviši stepen zaštite. Nevjerovatno kakvi se apsurdi ovdje dešavaju. Na isti način, od privatnika iz kruga tajkuna okupljenih oko Vlade RS i rukovodstva SNSD-a, kupljena je zgrada za Regionalni inspektorat Banjaluka. To je neviđeno, umjesto da se Vlada pojavljuje kao investitor, koji raspisuje tender i imenuje nadzorne organe koji provode cijelu proceduru, došli smo u poziciju da je samo u ovoj godini Vlada RS od privatnih kompanija kupila tri zgrade što se, vjerovatno, nije desilo nigdje u regionu.

BiH MORA OPSTATI

Kako gledate na ulogu međunarodne zajednice u BiH i kolika je odgovornost međunarodnog faktora za ukupno stanje u BiH, s obzirom da je on aktivan akter na ovdašnjoj političkoj sceni?

-Međunarodna zajednica ovdje više nije faktor. Ona je samo faktor pomoći režimu i režimskim političkim strankama. Svi njihovi potezi, bez obzira na to da li rade svjesno ili nesvjesno, su u funkciji pomoći onima koji su na vlasti. Međunarodna zajednica je odavde davno trebalo da ode, jer se njena uloga pretvorila u opštu blamažu. Njihovo postojanje danas služi samo ismijavanju onih koji vladaju u BiH, služe samo za šprdnju. Odluke visokog predstavnika više nemaju izvršnu snagu, jer se više ne objavljuju u službenim glasnicima. Dakle, ne postoje. S obzirom da je to međunarodna zajednica prihvatila kao realnost, bolje im je da ne prave budale od sebe. Još malo će im biti ukinuti i web sajtovi na kojima objavljuju svoje odluke i moći će ih objavljivati samo unutar onih bijelih zidina OHR-a. Međunarodna zajednica je davno sazrela da napusti BiH i da ovu zemlju, sa svim njenim minusima, prednostima, nedostacima prepusti domaćim političkim snagama - pa šta bog da. Jedino tako građani mogu da shvate ko ih vodi na pravi, a ko na pogrešan put. Ovako, prisustvo međunarodne zajednice služi kao indirektna podrška strankama koje preko nje, na ovaj ili onaj način, grade svoju političku poziciju. Kod Srba je to, po pravilu, negacija i stvaranje utiska o međunarodnoj zajednici kao neprijatelju kojeg smo mi porazili, dok Bošnjaci kreiraju politiku nade da će međunarodni faktor pojačati svoje djelovanje i riješiti ono što oni sami ne mogu. BiH u postojećoj konstelaciji međunarodnih odnosa i s obzirom na način nastanka nema alternative osim da opstane. Pretpostavljam da će biti labava, decentralizovana država, koja će se morati naučiti da funkcioniše. To je i zadatak budućih generacija, ali ne vjerujem da bi BiH mogla da se raspadne unutrašnjim sukobima. Međunarodno prisustvo ovdje je potrebno samo da spriječi eventualne unutrašnje sukobe.

-Radi se o tome da se ogromna društvena sredstva slijevaju o džepove privilegovanih privatnika, putem odabranih poslova koji donose najveći profit. Samo u poslednje tri godine “Integral Inženjering” (firma Slobodana Stankovića pr.a.) je imao poslove u vrijednosti višoj od 700 miliona KM koje je izvodio za potrebe Vlade RS.

Istovremeno su ta i druga firma u vlasništvu Stankovića dobile dva kredita po pet miliona od Investiciono-razvojne banke RS. Ta ista firma je ove godine otpustila više od 200 radnika, a trenutno je u velikom problemima sa likvidnošću i ne isplaćuje plate preostalim radnicima.

Ključno pitanje je šta se događa i kako je moguće da jedna firma, koja od Vlade dobije poslove vrijedne 700 miliona maraka bude u takvim problemima.

To ne miriše na dobro - ili je izvlačila obrtni kapital iz redovnih tokova, koji je završavao ko zna gdje, ili se radi o nečem sasvim drugom.

Slično je i sa firmom “Kaldera company”, koja je, navodno, prošle godine imala 130 miliona maraka prihoda od instaliranja ulične rasvjete po gradovima u RS. U opštinama gdje je ta firma postavljala uličnu rasvjetu, posebno su to opštine u kojima je SNSD na vlasti, na svakih deset metara je posađena jedna bandera ulične rasvjete. Postavljanje ulične rasvjete je postala osnovno zanimanje većine gradskih uprava, a niko ne govori o tome da to mnogo košta- od održavanja, preko struje koja se troši. Naravno da treba ulična rasvjeta, ali ne u toj mjeri, kao u Las Vegasu.

U svemu tome, da li se radi o lošim privrednim procjenama Vlade RS ili organizovanom kriminalu?

-Ne može se neorganizovano prići ovakvim investicionim radovima, a da li to ima elemente kriminala ili ne, to je stvar koju treba da utvrde organi za provođenje zakona, koji očigledno ne rade.

Čim počnu da rade i čačkaju, odmah se tome pripiše politički karakter. Da tamo gdje ima dima ima i vatre nabolje govore dva slučaja koji nisu mogli biti završeni bez hapšenja - to su slučaj Mile Radišića i slučaj hapšenja generalnog sekretara predsjednika RS Mirka Stojića u vezi sa pronevjerama 11 miliona KM oko sanacije izgradnje zgrade palate predsednika.

To je nevjerovatno, sanacija palate predsjednika RS koštala je preko pet hiljada maraka po kvadratnom metru. Toliko ne bi koštala ni na Menhetnu, a kamoli u Banjoj Luci.

Da li zaista mislite da je Mile Radišić samo uz pomoć grupice koja je s njim osumnjičena uspio da izvede cijelu akciju oko preuzimanja većinskog paketa “Medicinske elektronike” za male pare i preuzimanja zemljišta u centru grada?

-To je nemoguće. Prvo, sam nikada nije mogao doći do tolikog zemljišta u centru grada. Drugo, on sam nikada nije mogao izmijeniti regulacioni plan, kao što nikada nije mogao sam napraviti predugovore sa “Telekomom”, “Delta holdingom” i još nekim kompanijama kojima je, kako se priča, na toj lokaciji i u zgradi koju bi izgradio namjeravao prodati poslovne prostore, a gradu tri etaže podzemnih garaža.

Njegov uticaj nije toliki. Radi se o tome da je on bio bočni igrač za najviše šefove SNSD-a. Bez njih to apsolutno nije moglo proći.

Rekli smo gdje je u ovom trenutku vlast, ali gdje je opozicija i šta ona nudi?

-Najveći problem opozicije nastao je onog trenutka kada su tri parlamentarne stranke, koje realno čine opoziciju - SDS, PDP i Srpska radikalna stranka RS, u martu napravile koalicioni sporazum.

Bilo bi puno korisnije da je odmah napravljen širi politički blok. Danas bi opozicija bila ujedinjena, djelovala bi jedinstveno i uspjela da pobijedi režim koji se jako ozbiljno priprema za izbore.

Međutim, od tog 28. marta, kada su te stranke potpisale koalicioni sporazum i pozvale sve ostale opozicione stranke, nevladine organizacije i pojedince da im se pridruže, do danas tom bloku nije pristupio baš niko. Ključno je pitanje- zašto? Bilo je logično da te tri opozicione stranke, ako iskreno žele pobjedu, dovedu društvo do potpune polarizacije, a birače pred jednostavnu dilemu- da li glasati za režim ili protiv režima. To je bio način da se režim pobjedi. Nažalost, do takve situacije nije došlo i to je u značajnoj mjeri umanjilo šanse za pobjedu, iako je režim zreo da bude poražen. Treba samo daleko organizovanijeg protivnika. Takvog protivnika pojedinačno u opoziciji nema, jer mi u opoziciji djelujemo kao rakova djeca, rasuti na sve strane, bez zajedničkog cilja, djelovanja, zajedničkih meta i antirežimskih postvaki.

Jasno je da ne možemo imati zajedničke politike, ali možemo imati neke zajedničke principe kada je u pitanju odnos prema režimu. Toga, međutim, nema.

Na drugoj strani, režim maksimalno koristi društvena sredstva za svoju predizbornu kampanju. Prije nekoliko dana Vlada je bombastično najavila da odobrava drugu tranšu sredstava pomoći nerazvijenim i izrazito nerazvijenim opštinama u RS koja ukupno iznosi 1,1 milion KM.

Samo dva dana ranije duplo više novca daje režimskim medijima- milion KM RT RS, 400 hiljada KM “Nezavisnim novinama”, 400 hiljada “Glasu Srpske”, 380 hiljada maraka “Fokusu”.

Radi se o novinama koje su apsolutno u njihovom vlasništvu ili vlasništvu tajkuna okupljenih oko SNSD-a. Duplo više sredstava Vlada daje režimskim medijima, koji su navodno u teškoj situaciji, nego nerazvijenim opštinama.

Opet apsurd. Vlada daje 400 hiljada KM samo jednom od svojih režimskih medija, a potom donosi uredbu kojom smanjuje dnevnice za putovanja u RS i BiH sa 30 na 20 maraka. Prosta računica – 40 hiljada dnevnica sa uštedom po deset maraka je koštalo tih 400 hiljada KM koje su u isto vrijeme date “Nezavisnim novinama”.

Postavlja se pitanje - po kojim kriterijima je nekoliko privatnih medija dobilo pomoć od Vlade RS. Jasno je da se radi o predizbornom potezu, trošenju novaca za medije kako bi se oni koji nisu disciplinovani disciplinovali, a da oni disciplinovani, i oni koji su njihovi, budu još jači u provođenju medijske kampanje za račun aktuelne vlasti.

POLITIČKI VRH SRBIJE OVDJE KONSTANTNO PODIŽE TENZIJE

Da li predsjednik Srbije Boris Tadić podržava Dodika smatrajući da će on jednog dana zaista otcijepiti RS i da će na taj način kompezovati gubitak Kosova?

-Previše su ozbiljni da bi tako razmišljali, ali u političkom vrhu Srbije postoji potreba da se ovdje konstantno diže tenzija. Podizanje tenzija u RS u etničkom smislu ide u prilog politici Beograda, jer oni na taj način djeluju prema međunarodnoj zajednici i ovdje se najčešće pojavljuju kao vatrogasci. Nema nijednog međunarodnog političkog skupa na kojem neko iz ljudi iz vrha DS-a, bilo Tadić, Cvetković ili Jeremić nije ponovio da Srbija podržava teritorijalni integritet BiH. Oni, dakle, brane BiH od Milorada Dodika koji najviše podiže tenzije svojim izjavama o secesionizmu, o referendumu, samostalnoj RS. Ne mogu da vjerujem da to nije dogovorena politika po principu – ja ću da palim, vi ćete da gasite. Sve to zajedno ostavlja utisak brige Srbije za BiH, a po meni je to dogovorna politika u kojoj se drže konstantne tenzije u BiH, dok se Srbija u regionalnim okvirima pozicionira kao značajan faktor, upravo na rečenici - mi podržavamo teritorijalni integritet i suverenitet BiH. Stvorena je tenzija, koja traje i trajaće sve dok to bude politički interes struktura i u Srbiji i u RS. Uglavnom, gotovo cijeli politički vrh Srbije danas je u funkciji promocije SNSD-a ili predsjednika te stranke lično. To je nekorektno. Svi se uprežu da stvore utisak da u RS ne postoji politička alternativa. Jadno je društvo koje nema alternative, jer društvo koje nema alternative jednog dana će završiti tragično.

-Ja govorim o ukupnom zbiru. Opozicija može pobijediti režim u svakom slučaju, ali je mogla da ga brutalno porazi, sa ozbiljnom razlikom u biračkom tijelu da se ujedinila. Recimo, kada bi svi predstavnici opozicije održavali zajedničke konferencije za novinare ne bi mogli da ih ignorišu ni režimski mediji. Objedinjena opozicija bi mogla da vrši pritisak na sve, a onda bi se uočila volja i želja ujedinjene opozicije da pobijedi režim. Ta volja je morala da bude uobličena na ozbiljan način, a ne samo kroz objedinjavanje stranaka, već je trebalo tačno da se zna koje su to ličnosti koje će iznijeti taj veliki posao pobjede režima. To znači da je trebalo da se zna, ne samo ko će biti kandidati opozicije za člana Predsedništva BiH i predsjednika RS, već i ko će biti kandidat opozicione koalicije za predsjednika Vlade RS, predsjednika Narodne skupštine, odnosno da se zna personalni profil ljudi koji ostaju zajedno bez obzira na ishod izbora. Ti ljudi su trebalo javno da objave svoj cilj. Taj cilj je pobjeda režima i oni ostaju zajedno bez obzira šta će se dogoditi na izborima.

Da li ste to pokušali dogovoriti sa ostalim opozicionim predstavnicima, prije svih sa liderom SDS-a Mladenom Bosićem?

-Pokušavao sam to sve vrijeme sa cijelom opozicionom koalicijom. Dokument koji smo im mi ponudili za dopunu koalicionog sporazuma je sadržavao upravo te odrednice. Međutim, volje za proširenje koalicije na sporazumnoj osnovi nije bilo. Nama je na kraju jedino preostalo da ne otežavamo posao koaliciji “Zajedno za Srpsku”. DP je u poslednjem trenutku odustala od kandidature za predsjednika RS i tako indirektno pomogli tu koaliciju, jer nećemo da svojim učešćem na izborima za predsjednika RS na bilo koji način pomažemo kandidatu SNSD-a Miloradu Dodiku. Jednostavno, nismo željeli da naš kandidat odvuče ijedan jedini glas koaliciji koja se bori protiv režima.

S druge strane, tri političke stranke koje čine tu koaliciju (SDS, PDP i SRS RS) nametnule su stav da su one ključ opozicije, do te mjere bitan da svi ostali mogu biti u opoziciji samo ako im oni daju sertifikat. Oni su se pretvorili u komisiju za sertifikaciju, ali ja tu njihovu vrstu sertifikata ne priznajem. Činjenica je da smo mi u opoziciji kao i oni, ali nam je žao što nismo u koaliciji, a mogli smo da budemo.

SNSD optužuje opoziciju da je plaćenička, da je plaća međunarodna zajednica i da bi pobjeda opozicije značila kraj RS, odnosno da je glas za SNSD glas za opstanak RS!?

-Apsolutni sam protivnik stvaranja nekog utiska ekskluzivnosti u nacionalnom smislu i takve vrste identifikacije - SNSD jednako RS, SNSD jednako Milorad Dodik i na kraju RS jednako Milorad Dodik. Iz toga proizilazi izborni slogan SNSD-a – “Zauvijek Dejton, zauvijek RS”, koji se može zamijeniti samo jednom jedinom riječju- zauvijek Mile. To je, u stvari, suština njihovog izbornog slogana. SNSD ne samo da privatizuje navodnu brigu za interese RS, već privatuzuju sve - i državnu imovinu i naše privatne živote i sudbine, prisluškivanjem, praćenjem…

Ja ne želim da živim u društvu u kojem se kreira režim. U takvoj vrsti političke zamke se nalazio SDS od 1996. do 1998. godine i onda se rasuo kao mjehur od sapunice. Smatram da će i politika SNSD-a u jednom trenutku da se raspe kao mjehur od sapunice, jer jednostavno takva politika privatizacije države, institucija, naroda, u jednom trenutku mora da pukne. Imati eksluzivna prava znače i ekskluzivnu odgovornost. Svako ko ima apsolutnu vlast mora da ima i apsolutnu odgovornost. Onog trenutka kada na dnevni red dođe odgovornost govoriće se o apsolutnoj, a ne djelimičnoj odgovornosti.

NE ŽELIM DA VRAČAM

Kakav izborni rezultat očekujete za DP na oktobarskim izborima?

Očekujemo da postanemo parlamentarna stranka. Ne želim da vračam, gledam u kuglu ili bacam grah i pogađam koliko će to biti mandata. Želimo što više mandata i u Narodnoj skupštini RS i parlamentu BiH.

DRAŽA MIHAILOVIĆ SE BORIO PROTIV FAŠIZMA

Nedavno stena Ozrenu položili cvijeće na spomenik četničkom generalu Draži Mihailoviću, što je propraćeno ne baš povoljnim reakcijama!?

-Položio sam vijenac na spomenik na mjestu gdje je Draža Mihailović na početku 1941. godine odbio saradnju sa fašizmom i objavio rat fašističkoj Njemačkoj. To mjesto i taj čin zaslužuju da se prema njemu tako odnosi.

Ljudi koji ne znaju i ne razumiju, ipak će morati malo da uče.

Četnici su u Drugom svjetskom ratu počinili strašne zločine nad nesrpskim stanovništvom!?

-I nad Srbima.

Osim toga, četnici su bili i kolaboracionisti sa fašističkom Njemačkom!?

-Nije to baš tako. Sve ima svoj istorijski okvir. Draža Mihailović se evidentno borio protiv fašizma i za to dobio najviši orden od američkog predsjednika. Bio je čovjek o kojem je američka kinematografija snimala film posle Drugog svjetskog rata. Na kraju krajeva, on je pogubljen. Ne može se iz cijelog spektra njegovog djelovanja izvući samo ono što je negativno i staviti ga u kontekst fašističkog kolaboracioniste. Ne može se on izjednačavati sa Pavelićem i njegovim ustašama niti postoji jednakost između četničkog pokreta i Handžar divizije, koja je bila organizovana jedinica u okviru fašističkih jedinica. Na kraju krajeva, ja sam položio vijenac na mjestu gdje je Draža Mihailović objavio rat fašizmu, što zaslužuje da bude primjećeno od svakoga ko normalno razmišlja o prošlosti. Taj antifašistički spetktar politike Draže Mihailovića za mene je nešto što vrijedi poštovati, kao što treba osuditi sve ono što je bilo anticivilizacijsko, kao zločine koji su učinili dijelovi četničkog pokreta.

 (zurnal.info)

Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, posljednjih nekoliko mjeseci stalna je meta Avazovih novinara, koji ne biraju sredstva i metode, a pogotovo riječi kada žele nekoga diskvalificirati. Za Žurnal Vildana Selimbegović objašnjava šta se krije iza tih napada

Kako komentarišete posljednji, prilično neugodan i vulgaran, napad Dnevnog avaza na vas?

Ja ne mogu ni izbrojati koliko je puta Dnevni avaz napao na moju malenkost. Ali to traje još od jeseni 2008. godine kada sam došla da uređujem Oslobođenje. I od tada traje kontinuirani napad na mene i Oslobođenje.

Čini se da su napadi učestali u posljednje vrijeme?

Mogu pretpostaviti da je vlasnik Dnevnog avaza, a odnedavno i vlasnik političke partije, naprosto nezadovoljan što je njegova novina postala irelevantna. Mustafa Spahić je tu novinu nazvao topovnjačom, što zapravo i jeste, i samo služi privatnim interesima Fahrudina Radončića. A povod za atak na mene je vjerovatno tekst koji sam objavila u Oslobođenju o finansijskom izvještaju i gradnji tornja. Ja razumijem da se kredit u svrhu odlaska na more ili negdje na odmor može odobriti u roku od 24 sata, ali isto tako smatram da nijedan građanin u Bosni i Hercegovini ne može dobiti 22 miliona maraka u roku od 24 sata.

Da li ćete tužiti Avaz?

Dnevni avaz je protiv mene podigao više od 40 tužbi. Ja nikada u životu nisam nikoga tužila za neki tekst objavljen u novinama, i smatram da se ti sporovi ne trebaju rješavati na sudovima. Dakle, nema potrebe da se ja s nekim raspravljam na sudu oko nekog teksta. U Oslobođenju imamo rubriku “Poligon” i tu se svako može obratiti ukoliko ima primjedbi na neki tekst. A Dnevni avaz nikada u svojoj historiji nije imao sličnu rubriku, i izgleda nemaju namjeru napraviti takvo nešto.

Prije nekoliko dana Sead Numanović, glavni i odgovorni urednik Dnevnog avaza je napisao da ste “vjerna kopija potrčka Slobodana Miloševića- prvog čovjeka Politike Živorada Minovića. To su prilično teške optužbe...

Sead Numanović može pisati šta god hoće, samo neka piše argumentovano, jer to do sada nije činio.

Očekujete li da će u vašu odbranu stati kolumnistica Dnevnog avaza Sanja Vlaisavljević, koja se svesrdno zalaže za kulturu dijaloga?

Gospođa kultura dijaloga?! Ne, od nje ne očekujem ništa, a najmanje da me brani od novine za koju piše. Ona se uglavnom bavi time da napada mene, još više recimo kolegu Senada Avdića iz Slobodne Bosne...

Autori bilo kakve kritike Islamske zajednice i reisa Cerića odmah od strane Dnevnog avaza bivaju optuženi da su islamofobi, alkoholičari, sjecikese... Kako to komentarišete?

Alkoholičar nisam, i šta bih sad trebala da imam neki papir, karton koji to potvrđuje, jesam li ili nisam. A islamofob sam postala onda kada sam uradila intervju sa Mustafom Spahićem u Oslobođenju, u kojem je on naglasio da nikako ne može biti moralno da se u godini recesije gradi zgrada Rijaseta od 10 miliona maraka, a narod s druge strane jedva preživljava.

Da li se napadi vas mogu povezati sa predstojećim izborima u oktobru?

Vjerovatno mogu. Pretpostavljam da ovakvi napadi trebaju da posluže kao primjer ljudima šta bi im se moglo desiti i šta očekivati ako ne budu glasali za stranku Fahrudina Radončića.

Spočitavaju vam “lažno moralisanje i mržnju prema uspješnim Bošnjacima”. Na koje uspješne Bošnjake se misli?

Gospodin Radončić sebe smatra uspješnim Bošnjakom. On uglavnom pravi velike intervjue sam sa sobom, voli se uspoređivati sa Donaldom Trumphom i Gazi Husrev-begom. Ali kada bolje pogledate, Gazi Husrev-beg nije imao svog Ramiza Džaferovića i nije završio Likovnu akademiju u Nikšiću. Zaista mislim da se on smatra uspješnim Bošnjakom zbog tornjeva i plate od 1300 maraka. Moja plata nije tolika, malo je veća pa se opet ne smatram uspješnom, i nemam tornjeve. Uostalom, možda misli na uspješne Bošnjake, njegove prijatelje, ljude uglavnom sa crnih lista.

(zurnal.info)

 Član Predsjedništva BiH Željko Komšić je u svojoj izjavi za Fenu izjavio kako bi predsjednici susjednih država trebalo da se bave svojim zemljama i problemima kojih imaju i previše, a ne Bosnom i Hercegovinom. Srbija je uputila Bosni i Hercegovini protestnu notu zbog dijela te izjave da podržava cjelovitost Hrvatske i "Srbije bez Kosova".

U intervjuu za “Žurnal”, Komšić objašnjava zašto je tako oštro reagirao.

Kako ocjenjujete posljednji susret Josipovića i Tadića?

- Nemam ja tu šta da ocjenjujem. Oni rade ono što smatraju da je dobro za njih. U tom smislu, svaki razgovor je dobar. Samo komunikacijom mogu se riješiti problemi ako ih imate. Meni su druge stvari zasmetale. Ali, moram odmah reći, njih dvojica nisu Milošević I Tuđman, to se mora jasno naglasiti. Meni smeta to što oni razgovaraju o nama kao o maloljetnom djetetu. To prevazilazi dobre diplomatske običaje. Zamislite da smo mi sjeli sa predstavnicima Crne Gore, razgovarali o Srbiji, onda napravili konferenciju za štampu i iznijeli stavove o Srbiji. To bi se doživjelo kao prvorazredan diplomatski skandal. Neću prihvatiti da su Srbija i Hrvatska iznad BiH, da oni imaju pravo komentarisati odnose unutar naše zemlje.

Koliko je to krivica naše diplomatije?

- Naravno da ima naše krivice, koliko smo mi ozbiljni kao država, koliko svako malo neko od nas trči u Beograd da pita tatu ili mamu šta ćemo raditi. To je jedna strana, a druga je vrlo indikativna i već je ljudima ušla u uho, to je rečenica kako su Srbija i Hrvatska garanti Dejtonskog sporeazuma. Nisu oni garanti sporazuma, oni su u Dejtonu sjedili kao strane koje su učestvovale u ratu u BiH. Oni ništa ne garantuju, BiH garantujemo samo mi, Bosanci i Hercegovci.

Koliko situacija u BiH zaista zavisi od raspoloženja u Beogradu i Zagrebu?

- Sve manje. Znamo šta je bilo nekada, sada se drugačije radi. Recimo, pojačava se ekonomski uticaj. Naravno, da bi se pojačao taj uticaj morate imati političkog saveznika u BiH. Tako se to radi. Mi ne možemo da riješimo naš zajednički interes zato što su Zagreb i Beograd protiv toga. Kroz razne sestrinske stranke i bratsku politiku opstruira se napredak. Pomenuću samo slučaj Luke Ploče. Nije samo stvar što to Hrvatska neće da riješi. Postoji čitava struktura unutar BiH koja ne dozvoljava da se to riješi. Političke institucije u BiH ponekad rade za političke i ekonomske interese drugih država. To mi ne ide u glavu. Oni jesu naši susjedi i ja sam za svu vrstu saradnje s njima, za pošten odnos. Ne mogu da shvatim da se ljudi u BiH ne vode za svojom konkretnom koristi, nego za interesima Zagreba i Beograda.

Kako se završila situacija sa protestom koji je Tadićev kabinet uputio našem ambasadoru u Srbiji?

- Danas treba da dobijem izvještaj, pa ću znati precizno o čemu se radi. Koliko za sada znam, pozvan je naš amabasador od strane generalnog sekretara Ministarstva vanjskih poslova Srbije i rečeno mu je, otprilike, kako oni nisu ništa loše mislili, da je sve učinjeno iz dobrih namjera. Iz kakvih dobrih namjera? Da mi se nude specijalni odnosi sa Federacijom? Beograd treba da razgovara sa Sarajevom, ne sa RS niti Federacijom. Zamislite da mi razgovaramo s Novim Sadom ili Novim Pazarom. Zamolio sam predsjednika Tadića da više ne forsira tu priču o specijalnim, paralelnim odnosima s Federacijom.

Kako je odgovorio?

- Saslušao je, ali nije komentarisao.

Može li se ovo povezati s neprestanim dogovorima Dragana Čovića I Milorada Dodika?

- Ne znam može li. Njih dvojica imaju te svoje specijalne, prijateljske, paralelne i svakakve veze, pa ih pokušavaju locirati u Beogradu i Zagrebu kao rješenje problema, pa onda traže bošnjačkog partnera koji će ući u tu priču. To je politika koja ovu zemlju neće nigdje odvesti.

Plašite li se šta mogu donijeti ovakvi razgovori između predsjednika susjednih zemalja?

- Plašim se našeg istorijskog iskustva, od sporazuma Cvetković – Maček, dešavanja u Drugom svjetskom ratu, politike Tuđmana i Miloševića... Istorija nas uči da budemo oprezni. S druge strane, ne vjerujem da kod Tadića i Josipovića postoji išta što asocira na ta dešavanja.

Imamo pravo na frustraciju...

- Imamo, ali neću da budem frustriran, hoću da budem pragmatičan, da razmišljam realno, ne želim da se igram velikim riječima. Na stranu ostavljam istorijsku frustraciju, mada nam se ona s rođenjem usadi u glavu. Pitam se, da li bi oni sebi dopustili da isto rade s bilo kojom drugom zemljom.

Povodom vaše izjave prvi je reagirao vaš kolega iz Predsjedništva, gospodin Radmanović...

- On na tome gradi kampanju, izgelda da ne stoji dobro u RS. To je neracionalno, sutra ćemo se sastati pa ću ga pitati šta ima protiv toga, jer meni priča drugu priču.

Koju priču?

- Pa tu da se mi moramo između sebe ujediniti i prema Srbiji i prema Hrvatskoj. Da štitimo naše interese. I šta mu znači da je moja reakcija bila neustavna. Zar je neustavno to što ja tako mislim. Nisam pokrenuo nikakvu inicijativu... Dopustite da imam pravo da mislim i da kažem to što mislim. Ako mi se uzme to pravo, e onda će to da bude neustavno.

Da li vi reagirate kod Radmanovića kada predsjednik njegove stranke daje izjave koje štete BiH?

- Naravno da reagujem. Nepristojno je sada da vam ja to komentarišem i ulazim u odnose između njih dvojice. Neka ostane između nas ono što mi privatno razgovaramo.

A službeno?

- Službeno će Radmanović uvijek stati iza onoga što je rekao njegov stranački šef. Pa čak i kada ne misli tako. Mnogo je iracionalnih stvari oko nas. Evo, i što se tiče Kosova. Šutimo, ne donosimo odluke oko toga iako znamo koliko je to iracionalno. Znate da su 22 zemlje, članice EU, priznale tu državu. SAD su je priznale. Mi stalno zatvaramo oči. U ime čega?

Kako je reagirao gospodin Josipović na vašu izjavu?

- Telefonirao mi je jučer iz Beograda i pitao, otprilike, u čemu je problem. Rekao sam mu da nam je dosta takvog odnosa prema BiH, i pitao ga zar nije logično kada se već sastao s Tadićem i dotakao se BiH, zar nije bilo logično da razgovaraju o hapšenju Mladića i Hadžića. To je pitanje koje se tiče sve tri zemlje. Ako ste nam iskreni prijatelji, tretirajte nas kao državu, ne gledajte nas kroz entitete i narode, nego kao ravnopravnu državu. Što ne biste uradili drugoj državi, nemojte raditi ni BiH.

Kako je reagirao gospodin Silajdžić?

- Nisam se čuo s njim, kao ni s Radmanovićem. Sutra ćemo se vidjeti. Ne tražim ja bilo kakvu vrstu podrške za to što sam rekao. Smatrao sam da mi je obaveza da to kažem, ma šta to proizvelo. Šta će ko misliti, kako će se to odraziti na nekom taktičkom, političkom planu, nije mi važno. Ne mogu sebi dozvoliti da nas tretiraju kao malog od kužine. Mislim da će oni ipak biti oprezniji ubuduće. Nadam se da će to biti koristan efekat od svega ovoga.

U čije ime rušite BiH

Kako komentirate inicijativu reisa Cerića o osnivanju Bosanske televizije, na isključivo bosanskom jeziku, uz obrazloženje da on tada ne bi morao svojoj prijateljici objašnjavati šta znači rujan?

- Kada je o jeziku riječ, neka govori svako svoj. Nema tapije na BiH. Ne može se to učiniti ni kroz jezik. Rujan je, sem toga, staroslavenski izraz, zašto to nekom smeta? Nek ljudi govore kako hoće, bogatiji smo zbog toga. Neka na televizijama novinari govore kako su u kući naučili, svojim maternjim jezikom. Mi ih savršeno dobro razumijemo.

Sigurno pratite šta se dešava u Nogometnom savezu. Postoji velika vjerovatnoća da budemo izbačeni sa fudbalske mape. Postoji li način da se spasimo?

- Ovdje je politika uzela sve. Ona želi krah BiH na svakom polju, naročito na sportskom, jer on kod ljudi budi osjećaj ponosa. Znam da se o svemu moramo dogovarati. Ali, dogovor znači da ne mogu svi sve dobiti. Nije dogovor samo kako jedan kaže, onda se nećemo ni dogovarati, jer to je djetinjasto. Ako neko neće da bude u nečemu, ne mora. Ovo je rušenje BiH na nivou sporta. Ko neće, ne mora, mi ćemo praviti Savez, kada promijenite mišljenje dođite, uvijek ima mjesta za vas. Tako bih to postavio. Ovdje ne pomažu argumenti ni logika. Ali, ne možemo vječno biti ucjenjivani. Biće fudbala u ovoj zemlji, htio to neko ili ne.

(zurnal.info)

Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama

Mladi novinar Sam Graham Felsen bio je glavni Obamin bloger i dio tima koji je tokom kampanje samo putem interneta prikupio više od 500 miliona dolara. Bio je među glavnim ljudima koji su današnjem predsjedniku SAD-a Barracku Obamu pomogli da pobijedi ali ga je prošlost umalo koštala posla i izbora. Na jednom je blogu objavljena slika i priča o Samovim studentskim danima i sobi u kojoj je držao zastavu ruske vojske pa je odmah prozvan komunistom. Međutim, ljudi sa kojima je radio napravili su do tada neviđenu kampanju sa mrežom od pola miliona ljudi pa ih nikakve optužbe nisu mogli spriječiti da u Bijelu kuću po prvi put dovedu jednog Afroamerikanca. Način na koji su iskoristili internet viđen je po prvi put dok se danas on smatra lekcijom svim budućim kandidatima. Sam Graham Felsen imao je priliku raditi za Obaminu admnistraciju ali je umjesto toga odlučio sa ljudima širom svijeta dijeliti svoja iskustva iz kampanje. Nedavno je u Tuzli održao dva predavanja o dvogodišnjoj kampanji i svom poslu glavnog Obaminog blogera tokom kampanje.

Od novinara ste postali jedan od najpoznatijih američkih blogera i jasno je iz Vašeg pisanja da ste bili fascinirani Obamom. Kakvo je onda bilo iskustvo ulaska u njegov tim?
- Pisao sam za Nation o omladinskoj politici, šta se dešava u kampusima u Americi ali i drugim dijelovima svijeta. Počeo sam se fokusirati na to šta studenti rade na internetu, na facebooku posebno. Pisao sam kako facebook evolvira, kako se internet kroz kratke vijesti koristio za širenje ideja. Ponekad je širenje političkih ideja zaista brzo na internetu. Recimo grupa na facebooku One million strong for Obama je imala do tada nezabilježen rast. Ova nova tehnologija je omogućavala da se ideje šire brzo i studentima da se organizuju. Američki studenti nisu politički aktivni. Bili su 60-ih u kampusima, protiv vijetnamskog rata, ali kada sam ja odrastao stvarno nije bilo aktivizma u kampusima. Na Harvardu, gdje sam ja studirao, većina studenata uopšte nije bila politična. Većina ih se fokusirala na dobijanje dobrog posla na Wall Streetu ili bilo gdje drugo poslije koledža. Ja sam bio zaista znatiželjan zašto među mladima nema političke energije. Dijelom sam shvatio da nema političkih figura koji inspirišu. Većina ljudi iz antiratnog pokreta u Iraku su bili potpuno nepovezani sa mladima. Naprimjer - svi ljudi koji su poznati u tom pokretu su iz prošle generacije, generacije pokreta za ljudska prava ali su bili nepovezani sa mladima. Zbog toga nema aktivizma među mladima, nije bilo atraktivnog vođe.
Obama je bio prvi politički lider koji je mlade zainteresovao za politiku i naravno bio je protiv rata u Iraku. Dao je poznati govor: nisam protiv svih ratova ali ovo je jedan zaista glup rat i ja sam protiv njega.
Mislim da je kombinacija da je on bio protiv rata i predstavljao nešto potpuno suprotno Bushu i činjenica da je izgledao i pričao drugačije ono što je privuklo mlade.
Nikada nisam mislio da ću biti uključen u kampanu ali sam odlučio da ako ću ikada biti dio jedne kampanje ovo će biti ta jer je interesantna. Ne samo zato što sam mislio da je Obama najbolja osoba svih vremena već jer je način na koji je motivirao mlade ljude bio nevjerovatan i iz novinarskog ugla je bilo zanimljivo svjedočiti tome iznutra.

Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu?
- Naravno da je rad u bijeloj kući interesantan i nije lako propustiti takvu priliku. Definitvno sam imao priliku da idem u Bijelu kuću da sam htio. Za mene je nevjerovatno bilo raditi ono što sam uradio u posljednje dvije godine, svi ti ljudi koje sam upoznao, način na koje smo radili stvari, dalo mi je mogućnost da je podijelim sa tako nevjerovatnim ljudima. Odlučio sam da ne idem u Bijelu kuću jer sam mislio da ću izvana imati bolji pogled na stvari i da bi se mogao vratiti novinarstvu. Mislio sam da će biti interesantno podijeliti neke ideje i vještine koje sam stekao radeći na kampanji jer je to bio tako novi način vođenja kampanje, način na koji smo koristili internet, sve te taktike koje smo koristili nisu se prije koristile. Shvatio sam da ću nakon kampanje imati priliku raditi sa raznim organizacijama širom svijeta koje će biti zainteresovane za iskustva iz Obamine kampanje.

Koja je najnevjerovatnija priča koju ste čuli radeći na svom blogu?
- Bilo ih je jako puno. Jedna priča je bila jako duboka, iz Južne Karoline. Tu je bio glavni grad Federacije i oni su se tokom Američkog građanskog rata borili za zadržavanje ropstva. To je država sa puno rasne “prtljage”. Prije nekoliko godina su na guvernerovu zgradu postavili zastavu Federacije što je jako bolno za sve crnce. Mislim da u toj državi ima pola bijelaca pola afroamerikanaca. Tu je dobijao jako malu podršku bijelaca i trebala mu je podrška crnaca. Međutim, oni su vjerovali da će on biti ubijen ako bude izabran. Nisu htjeli da ga podrže jer su se bojali atentata. Puno ih je podržavalo Hillary jer ona ima dobre odnose sa svećenicima i puno njih je dobijalo novac od njene kampanje tako da su se oni osjećali dužni reći ljudima da je podrže. Naša kampanja je odlučila da ne želi platiti svećenike za pomoć jer smo smatrali da je to nedemokratski, zastarjeli način rada. Umjesto toga smo pravili male zabave širom države gdje smo kucali na vrata jako siromašnim ljudima koje do tada niko nije kontaktirao, koji čak nisu nikada ni glasali. Živjeli su u barakama u jako siromašnim dijelovima. Ljudi koji su tamo podržavali Obamu prije nego što je to radila većina su neki od najnevjerovatnijih ljudi koje sam upoznao. Oni nikada prije nisu bili uključeni u politiku. Odrasli su tokom segregacije, nije im bilo dozvoljeno da piju sa određenih česmi namijenjenih samo bijelcima, ljudi koji su išli u posebne, puno lošije škole samo za crnce... Ja sam pratio jednog starijeg crnca koji je prošao kroz mnogo teških stvari u mladosti i bio je u zatvoru. Nikada prije nije bio u politici ali kada je izašao iz zatvora postao je svećenik. Odlučio je da će skupiti hiljadu ljudi da podrže Obamu. To je bio njegov lični cilj. Jednog dana sam ga pratio dok je obilazio kuće. Imao je toliko energije i strasti. Sjećam ga se kako je odlazio na razna mjesta i upoznavao ljude. Neki su govorili da ne mogu podržati Obamu jer će ga ubiti. On im je govorio da ne mogu imati takav ciničan odnos, da je ovo trenutak da se možda izabere prvi afroamerički predsjendik, da misle šta će to značiti za zemlju i crnce da jedan od njih postane predsjednik. Jednog je dana pokucao na vrata nekog čovjeka koji ga je prepoznao i rekao: o moj bože, jesi li to ti? Čovjek je rekao nisam te vidio 50 godina. Išli su u školu kao mali, u odvojenu školu za crnce. To je bilo da se prvi put nakon toga vide i on ga je ubijedio da podrži Obamu. To je za mene bilo simbolično kako ova kampanja radi. Ovdje se vjerovatno ljudi druže i znaju u svom komšiliku ali u Americi to baš nije tako. Zbog toga je veliki uspjeh izvesti ih iz kuća, većina samo sjedi doma i gleda TV. Ne vjeruju svojim komšijama, svi su prema njima sumnjičavi. Njegov cilj da skupi hiljadu ljudi je bila prava hrabrost.

Koliko je na kraju skupio?
- Preko hiljadu ljudi.

Imate li sada pristup predsjedniku?
- Svakako nemam pristup predsjedniku ali sam još u kontaktu sa ljudima iz Bijele kuće. Tokom kampanje većina ljudi koje sam znao u Chicagu danas na neki način radi za predsjednika. Još sam u kontaktu sa njima, dijelimo iskustva o stranici Bijele kuće... nije baš da mogu nazvati predsjednika sutra i pitati ga da li će doći na moje vjenčanje.

Bili ste dio jedne od najfascinantnijih kampanja, bili ste insajder. Koje ste probleme i teškoće imali ali i koje propuste? Šta biste sada uradili drugačije?
- Kada pomislim na kampanju jedna od najnevjerovatnijih stvari je da mi nismo pravili mnogo grešaka. Imali smo pristup za koji se smatralo da je radikalno drugačiji na način da smo davali moć običnim ljudima. Sve ove ideje do sada nisu korištene u kampanjama i samo smo imali nadu da će uspjeti. Nekako pretpostavljam da nijedna od velikih strateških odluka nije pošla pogrešno. Ako bismo radili stvari ponovo jednostavno bismo proširili stvari koje smo radili. Mogli smo uraditi još toliko puno testiranja i napraviti našu stranicu i e-mail poruke boljima. Mogli smo blogove napraviti interesantnijim. Ne mislim da smo mogli uraditi drugačije osim da radimo snažnije i više. Bilo je nemoguće potpuno razumjeti koliko otpora će biti i koliko će neugodnih laži biti. Ne samo protiv Obame nego i ljudi koji rade za njega. Svaki momenat je korišten da nas se napadne i svi su to iskusili.
Najizazovnije je bilo svjedočiti svoj toj nadi u zemlji, idealizmu, a onda na drugoj strani puno mržnje, ljutnje, pomalo rasizma i ksenofobije. Često puno smo se osjećali nemoćno, kada smo osjećali da zemlja neće biti spremna za sve te stvari. To je bilo jako deprimirajuće. Kada je Obama napadnut za odlazak u crkvu, tada se osjećalo da možda nećemo pobijediti. Tada je dao sjajan govor o rasama i ponovo ljudima dao nadu. Umjesto da bude ljut on je dao historiju rasizma u zemlji. Trebalo je psihološki izdržati sve te napade.

Zašto mislite da je Obama pristao dati tako puno pažnje online kampanji?
- Obama je znao da je decentralizirana zajednica jedini način na koji je mogao pobijediti. I znao je da je internet najbolji alat za mobiliziranje ljudi od dna ka vrhu. Osjećao je da nije imao izbora – ovo je bio jedini način da se pobijedi Hillary Clinton. Zato je uložio tako puno resursa u kampanju tima novih medija.

Zašto je Obama birao mlade ljude za svoju kampanju. Da li je to zbog toga jer oni nemaju prošlosti koja bi svima mogla naštetiti ili je zaista vjerovao da su oni sposobni za posao?
- Vjerujem da je vjerovao u mlade ljude, birao ih je namjerno. Kampanja Hillary Clinton, svi su mislili da će ona pobijediti, i svi su se priključili njoj. Oni koji su otišli Obami su bili idealisti koji su rekli: ne zanima nas što svi ostali misle da ćeš izgubiti, mi mislimo da ćeš ti pobijediti. Ti ljudi su često bili mladi. Svi uz iznimke dvoje ili troje ljudi nikada nisu bili u politici.

Da li su Vas smatrali politički naivnima?
- Puno ljudi nije znalo šta radimo. Govorili su da nemamo pravi pristup ljudima, da ne radimo stvari na tradicionalan način i da smo glupi. U suštini mi smo to samo morali ignorisati i onda kada smo počeli pobjeđivati ljudi su to počeli poštovati. Da smo izgubili svi bi govorili da smo glupi, naivni, ludi i da nismo imali pojma šta radimo. To je stvarnost. To smo morali dokazati pobjedom. Puno ljudi je reklo da je Obamin fokus na mlade glupa stvar jer mladi ne glasaju. Pa, pobijedili smo u Iowi jer je Obama uspio pridobiti veliku većinu mladih i duplo više mladih je glasalo nego na izborima prije toga. Tako smo dobili Iowu.

Kakvi su bili osjećaji prije nego ste počeli pobjeđivati i prije? Jeste li sve vrijeme imali vjerovali da ćete pobijediti?
- U samom početku prva velika stvar koja se desila jeste da smo skupili dosta novca, još u martu 2007. godine. Razbili smo svačija nadanja. Tada su počeli govoriti da to možda i nije toliko ludo i da možda ima šansu. Onda su se stvari zaista usporile. Obama je bio pod napadom jer je rekao da će se sresti sa ljudima iz Irana, Sirije i ljudima koji su neprijatelji SAD-a a Hillary je rekla da se neće sastati sa tim ljudima. Bilo je jako naivno od Obame da kaže tako nešto. Kada je to rekao počeo je padati na anketama, i to puno. Još se sjećam kada je Obama došao do kancelarije i rekao: vidite, stvari sada očito ne idu dobro ali stvarnost je da bismo još uvijek mogli pobijediti. Ako pobijedimo u Iowu možda možemo ljude nagovoriti da je ovo prava stvar i da se nešto događa. Ako pobijedimo bit će mladih ljudi širom svijeta koji će ujutro misliti potpuno drugačije o Americi. To nam je dalo inspiraciju. Niko nije gubio nadu kada smo gubili glasove ali su ljudi mislili da će uskoro morati tražiti novi posao. Jednom kada je pobijedio Iowu bilo je kao strujni šok kroz kampanju. Odjednom smo imali osjećaj da će se nešto zaista historijski važno desiti. Kao da talas historije zapljuskuje zemlju. Naravno, deset dana poslije izgubili smo New Hampshire. Bio sam tada tamo sa jednim novinarom i sjećam se čekanja sa njim u jednoj gimnaziji gdje je Obama trebao održati govor za koji su svi mislili da će biti pobjednički. Čekali smo satima jer smo došli ranije i svi smo se gurali u toj maloj gimnaziji. Onda su došle cifre i nekako, mada su svi očekivali i sve su ankete govorile da Obama pobjeđuje i da je sve gotovo te da ide da se suoči sa Johnom McCainom, nekako je izgubio. Bili smo totalno šokirani i nismo mogli vjerovati. Onda je on izašao na binu i svi su bili tihi. Tada je dao svoj poznati Yes We Can (Da mi možemo) govor. Onda je ponovo postojala nada, pobijedio je u Južnoj Karolini i bilo je još više nade.
Najluđi dio je taj totalni emocionalni nesklad narednih mjeseci: pobijedio je pobijedio, pobijedio pa onda gubio, gubio pa opet pobijedio. A Hillary je bila vrlo odlučna da ostane u igri. A uz sve ove stvari dešavala se afera sa svećenikom iz crkve. Matematički je izgledalo da ne može izgubiti a mi smo osjećali da je ovo sve bio san i da ne možemo pobijediti. Možda će ova stvar sa svećenikom biti kraj. Nikada nije bilo sigurnosti da će pobijediti. Na opštim izborima je stajao dobro i bio siguran ali kada je došla Sarah Palin McCainova kampanja je stalno išla gore u anketama. U suštini smo stalno mijenjali raspoloženje od nade da će se zemlja promijeniti i straha da ćemo izgubiti i da će biti jako ružno ako se to desi i da će biti puno mržnje i straha. Sve vrijeme je bila emocionalna ludnica. Nikada se nismo osjećali sigurno i zato smo radili kao ludi da dobijemo svaku prednost koju možemo.

Kako su se napadi na osoblje odražavalo na kampanju?
- Svaki dan je bio novi napad na nekoga i tog se dana to činilo kao zaista velika stvar. Ja sam naprimjer bio napadan zbog mnogo smiješnih stvari i bio sam nervozan. To nas je ometalo jer u političkim kampanjama i najmanja rupica može narasti i uništiti sve. Svaka mala stvar je bila kao nervni slom i ja sam se osjećao tjsekobno kao uostalom i sve moje kolege. U retrospektivi stvarnost je bila da veći dio zemlji nije obraćao pažnju na osoblje. Nama je to bilo važno ali ustvari većina nije marila za to ali niko se nije želio osjećati odgovornim za propast kampanje.
Sada sam u mogućnosti da na to gledam kao nešto smiješno pa čak i zabavno ali je tada to bilo jako tjeskobno. Stav koji smo imali je da ne možemo raditi ništa do govoriti istinu i raditi deset puta više. To je kao rat, svaki dan smo imali bitku, svaki dan je bila bitka na život ili smrt, nikada nije bilo opuštanja, ikad. Nikada nismo spuštali gard.

Od kuda je došao napad na Vas da ste komunista?
- Ja sam bio student na američkom koledžu i čitao sve vrste knjiga. Neke od njih su ljevičarske poput Marksa a neke desničarske poput Hajaka (Friedrich August Hayek, austrijski filozof i ekonomista op.a.) i Friedmana (Milton Friedman, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade op.a.) i usput sam bio fasciniran svim tim knjigama. Hajak je fascinantan i on je liberalni filozof i u suštini koledž bi trebao biti vrijeme za eksperimentiranje idejama. Prorodno je da eksperimentirate sa radikalnijim idejama tako da sam čitao svakakve različite pa i radikalne knjige. Puno sam putovao širom svijeta i sa prijeteljem sam posjetio Rusiju. Mislili smo da bi bio smiješan dar za ponijeti nazad sve vrste sovjetske propagande kao nešto što je skoro pa zabavno. Puno mojih prijatelja iz Istočne Evrope su donosili vodke sa slikama Lenjina na njima...

To je za Vas sve bilo zabava?
- Da, ja nikada nisam mogao biti komunista. Za mene, kada pogledate historiju komunizma i vidite sve stvari koje su se desile sa Staljinom, Maom i sve nedužne ljude ubijene bilo je nemoguće zaljubiti se u te ideje. Toliko je ljudi ubijeno ili zatvoreno i za mene su prave vrijednosti pravda, jednakost i sloboda govora i štampe. Bio sam odbijen idejom onoga što se desilo u Rusiji. Kao novinar toliko brinem da mogu izraziti svoje misli da je to samo bila zabavna stvar. Kupili smo staru vojnu zastavu i imali je u studentskoj sobi. Neko iz naših studentskih novina je pisao priču o mojim cimerima i spomenuli su u priči da smo imali tu zastavu u sobi. Tokom kampanje opozicija je koristila svaku priliku da od male stvari napravi veliku. Rekli su: pogledajte ovog ludog komunističkog blogera koji radi za Obama, možete li vjerovati da komunista radi za Obamu? Naravno da se niko nije mučio da me pita jesam li ja komunista. Samo su to rekli. U Americi imamo dugu tradiciju, još od 60-ih kada su većina akademika i umjetnika zbog optužbi da su komunisti zatvarani, neki od njih to i jesu bili ali većina je jednostavno bila malo lijevo ali ne i komunisti. Postojala je cijela histerija zatvaranja ljudi samo zbog sumnje da su komunisti. Iz kampanje sam naučio da je takve stvari najbolje pustiti da same prođu ali je bilo teško tokom kampanje čuti da ljudi govore sve te stvari a ne moći ih objasniti. Ali nikada se nisam smatrao komunistom iako smo tu zastavu kupili da bismo bili provokativni.

Većina mladih ljudi u BiH ima barem facebook profil ali do sada to nije koristila nijedna politička partija u BiH i skoro da nema online kampanje. Da li bi domaće stranke zaista mogle iskorititi internet za kampanju?
- Naravno da bi. Pitanje je da li će koristi internet da ljudima daju moć ili za svoju propagandu. Da li će korisiti internet samo da postave svoju poruku. Mnogo ljudi je Obaminu kampanju tumačilo pogrešno. Rekli su da koristi internet samo da skupi novac i širi svoju poruku. Drugi su koristili internet samo da kažu ljudima šta da rade a ne kao mi da im dadnu moć i alat da stvari rade sami, da se sami organizuju. Stvarna lekcija iz kampanje nije bila da se novi alati mogu koristiti za stare politike. Lekcija je da se za nove politike mogu koristiti ove mogućnosti, da se ljudima dadne moć. Ako političari ne vjeruju u davanje moći običnim ljudima i ako koristi ove alate na drugi način to je opet ista stara politika. Prvo mora postojati lider koji zaista vjeruje i želi dati moć običnim ljudima. Ako tradicionalni političari pokušaju koristiti te alate neće uspjeti iskoristiti sve njegove mogućnosti. Ono što je tako moćno kod interneta je što velikom broju ljudi možete dati moć da vam pomogne da pobijedite. Ali ako samo koristite internet da stavite samo svoju propagandu onda ne vidim koristi u njegovom korištenju. Samo ako postoje političari sa novim vizijama i vjeruju u vraćanje moći običnim ljudima, takva osoba može koristiti te alate.
Mora postojati kultura učestvovanja. Ako ljudi nisu spremni za učešće onda je nemoguće da se rodi novi vođa. To dvoje mora ići u isto vrijeme. Amerikanci su bili toliko umoreni od Busha i siti korupcije da su razvili želju za učestvovanjem. Naišao je Obama i dao im mogućnost da usmjere tu želju i da djeluju tako da trebate obje stvari u isto vrijeme.

Kako onda ljudi mogu iskoristiti internet za predstojeće izbore u oktobru?
- Najvažnija stvar koju glasači u BiH mogu uraditi je da koriste internet sa istraživanje kandidata i provjere da li donose ispravnu odluku. Ljudi bi trebali čitati Žurnal, naprimjer, i druge nezavisne medije, kako bi dobili objektivnije informacije o kandidatima. Što se tiče utjecanja na izbore znam da online donacije i nisu nešto što se u BiH trenutno dešava ali vjerovatno bi u ovim izborima neko ko je manje poznat i spreman da izazove establišment mogao napraviti napredak koristeći internet da proširi vijest o svojoj kandidaturi. Uzmite Mockusa (Aurelijus Rutenis Antanas Mockus Šivickas, kolumbijski matematičar, filozof i političar op.a.) u Kolumbiji za primjer. On nije pobijedio ali je došao niotkud i skupio 20 posto glasova, koristeći internet da se organizuje.

Ako bi neka politička partija u BiH željela da Vas angažuje da li biste pristali?
- Vjerovatno ne bih jer bih želio ostati politički nezavistan koliko god je moguće. Moj je interes ovih dana novinarstvo i pričanje priča.

Da li ćete se priključiti novoj Obaminoj kampanji?
- Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.

(zurnal.info)

Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.

Možemo li reći da je ovdje korupcija dio kulture?

Nažalost, ne samo ovdje. Ako pogledate zemlje u okruženju i zemlje koje su nedavno postale članica EU može se sa puno osnova reći da je to jednostavno sastavni dio kulture. Građani smatraju da je normalno „zahvaljivati“ se poklonima ili novcem za nešto što ljudi koji sjede u državnoj administraciji, ljekari, profesori, funkcioneri su dužni raditi, smatraju da to moraju „nagraditi“. Građani ove zemlje moraju shvatiti da je država, kao i njene institucije i javne službe, dužna pružiti im mogućnosti da ostvare svoja prava, da ne trebaju svaku „službenu dužnost“ nagrađivati. Ali isto tako, građani moraju shvatiti da su i oni dužni izvršavati svoje obveze, da su dužni sarađivati sa organima gonjenjau smislu prijavljivanja koruptivnih krivičnih djela, a ne podsticati rast i širenje korupcije. U BiH je generalno zavladao fenomen nepovjerenja u državu i njene institucije. Ljudi su se povukli u sebe i ponašaju se po principu „linije manjeg otpora“, u smislu nepoduzimanja nikakvih koraka da se suprotstave ovakvom stanju u državi. Sve dok građani ove zemlje ne shvate izbore kao šansu za preokret situacije, za dolazak na vlast stručnih profesionalaca koji BiH žele izvesti na put pravne države i vladavine prava, na put evropatlantskih integracija, teško da će se stanje promijeniti na bolje.. Naravno, taj proces će biti težak, ali ipak ne treba lako odustati od toga.

Koji su glavni uzroci korupcije u BiH?

Za nastanak korupcije, u svakoj državi, vezan je veliki broj faktora. Korupcije ima svugdje. Nijedna država, nijedno društvo, makoliko razvijeno i jako bilo, nije u cijelosti imuno na korupciju, Ni najrazvijenije zemlje nisu imune na nju. U zemljama u tranziciji, vrlo često se kao faktori, tojest uzroci korupcije navode siromaštvo, nefunkcionalna i nerazvijena administrativna i politička struktura, odsustvo vladavine i prava, neadekvatna zakonska regulativa, nepostojanje institucionalnih pretpostavki za borbu protvi korupcije, itakodalje. Sve to je slučaj i u Bosni i Hercegovini.Ipak, strašni četverogodišnji rat koji je poharao BiH, rezultirao je siromaštvom, nerazvijenošću zemlje, rat je uništio kompletnu privredu, razvoj, stabilnost, rezultirao je neefikasnom vlasti... To je neminovno dovelo do utemeljenja i cvjetanja korupcije. Sa druge strane, ekonomski uzroci korupcije doveli su zemlju u stanje „začaranog kruga“.

Strane vlade su uložile milione baš u mijenjanje svijesti o korupciji ali očito nisu uspjeli. Postoji li način da se zaista promijeni svijest i kako to uraditi?

Tačno je. U BiH su provedeni i još uvijek se provode projekti, neki od njih su samo forme radi. Transparency International se time zaista kvalitetno bavi. U tom pravcu se mora ići dalje, stalno se mora vršiti medijska kampanja o štetnosti korupcije. Ali ne iz nekih ličnih frustracija i izmišljenim informacijama nego ih jednostavno informirati o činjenicama. Kroz konstantno informiranje građana o štetnosti korupcije, kroz informiranje o načinima na koji oni mogu spriječiti korupciju, kroz informiranje koliko svakog građana korupcija košta, može doći do promjene svijesti ljudi.Mora ih se uvjeriti da će biti sigurni ako prijave korupciju. Jedan od načina borbe protiv korupcije su i izbori, treba glasati za druge ljude i onda ih pozivati na odgovornost.

PATRIOTIZMOM PROTIV KORUPCIJE

Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?

Ova tematika je veoma aktuelna u Bosni ii Hercegovini. O procesu tranzicije vlasništva u BiH, u svjetlu korucpije, zapravo i ne postoje nikakva detaljna istraživanja i analize, koje bi jasno ukazale na malverzacije i koruptivna ponašanja u dosadašnjem toku privatizacije. Zainteresirala sam se da, koristeći se naučnim metodama, sa naučnog aspekta, na jedan objetivan način i bez unošenja ličnih emocija, obradim tu temu, dam jednu stvarnu i objektivnu procjenu stanja, uzroka i posljedica takvog stanja, pronađem uzroke korupcije i ponudim odgovore na pitanje kako iz postojećeg stanja izaći. Svjedoci smo događanja u okruženju da se mora uhvatiti u koštac sa korupcijom u svim procesima, na kraju krajeva i u procesu privatizacije. Da zemlja napokon stane na svoje noge i da se oporavi, jer sada tone.

Dakle iz patriotskih razloga?

Da, baš tako.

U radu citirate Slobodana Šnajdera koji otprilike kaže da ljudi koji ulaze u politiku a već imaju finansijsku moć i ugled najčešće postaju korumpiraniji od dotadašnjih političara. Imamo nekoliko novih imena na ovim izborima koja se uklapaju u ovaj opis. Ima li ova bojazan osnova?

U Bosni i Hercegovini prisutan je fenomen „nove političke klase“. To su ljudi koji su prije rata bili prisutni, možda su bili čak i dio stare političke elite. Ali ta stara elita se identificirala sa klasnim, a ne nacionalnim, kako je to danas slučaj. Konstituiranje sadašnje nove političke klase počelo je još za vrijeme rata, a samo je nastavljeno, i moglo bi se reći, zabetonirano potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.. Vrijeme strahovitog rata i opće destrukcije u BiH iskorišteno je za bogaćenje i uvećavanje ekonomske moći nove političke klase. Sada, pripadnici te klase pokušavaju zadržati moć i bogatstvo koje su stekli tokom rata, tako da ovo stanje ne obećava previše. Sve dok se ne postavi pitanje odgovornosti, porijeklo imovine, enormno bogatstvo nekih ljudi, nije baš obećavajuća situacija da će ti ljudi biti bolji od ovih što su na vlasti. Svi koji dolaze uglavnom su nastavak utemeljenog i započetog.

Da li je veliki broj zakona jedan od faktora i paravana korupcije?

Definitivno jeste. I ne samo u BiH, to datira od Rimljana ali i prije...

Veliki broj zakona nije slučajan?

Ne. I sami Rimljani govorili su “Coruptissima res publica plurimae legi”, tj. što više zakona to država korumpiranija. U tranzicijskim državama stvorena je situacija u kojoj se svi odnosi u ekonomiji, privredi i društvu pokušavaju regulirati zakonima i podzakonskim aktima. Otuda poplava novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih zakona. Sa jedne strane se misli da će se samim izmjenama zakona nešto promijeniti. S druge strane imate, recimo samo u Federaciji BiH, preko 40 pravnih akata za proces privatizacije. Pa ni vrsni pravnici, a kamoli nestručni funkcioneri, političari i državni službenici ne znaju koji zakon da primjenjuju i na koji način, a da ne govorimo o tome da se to pokuša objasniti jednom običnom čovjeku. Imamo nevjerovatan broj propisa koji jednostavno rezultiraju košmarom i plodno su tlo da se radi ono što neke strukture žele da rade a da se to može opravdati. Samo donošenje zakona je prilagođeno privatnim interesima, legaliziraju ono što će kasnije provoditi.

Da li bi se smanjenjem administracije smanjila i korupcija?

Samim smanjenjem administracije ne bi se nužno smanjila korupcija. Postojeća administracija je nefukncionalna i nestručna. Sve su to uslovi koji predstavljaju plodno tlo za širenje nečega što je ukorijenjeno. Potrebno je provesti korjenitu reformu javne administracije, u smislu kreiranja jedne profesionalne, stručne, obrazovane, neovisne i odgovorne državne službe i ukloniti svi koji su na bilo koji način povezani sa bilo kakvim nezakonitim ponašanjem. Postojeći sistem izbora državnih službenika je neefikasan i često ne rezultira kvalitetnim, stručnim kadrom, koji bi bio u stanju suprotstaviti se pojavama kao što je korupcija I uspješno se boriti protiv nje.

REVIZIJA KOJU NEĆEMO DOČEKATI

Vi u radu navodite da je država na neki način kao posrednik između radnika i kupaca bila višak. Je li se njena tolika umiješanost u privatizaciju mogla izbjeći i da li bi tada radnici bolje prošli?

Prije svega, brojni procesi u postdejtonskoj BiH su se odvijali stihijno i bez odgovarajućih strategija. Tranzicija je povukla niz procesa za koje nismo bili spremni. Jedan od njih je i proces pretvorbe društvenog u državno, a potom državnog u privatno vlasništvo. Ovi procesi nisu bili osmišljeni, niti prilagođeni potrebama društvenog razvoja. Država je trebala imati srednjoročne i dugoročne ekonomske i privredne planove razvoja. Trebalo je napraviti konkretne mjere i modele prenosa vlasništva i spisak preduzeća koje ćemo privatizirati i koje nikada nećemo. Poznato je da je process tranzicije vlasništva u BiH počeo neposredno prije rata, putem takozvanog Markovićevog modela privatizacije kroz prodaju internih dionica radnicima. Rat je nasilno obustavio taj proces, a nakon rata je počeo jedan novi process, u potpuno novim okolnostima koji, svjedoci smo, nije doveo ni do kakvih rezultata i uglavnom do uništenja preduzeća i bogaćenja dijela političkih elita.

Sa sadašnjim iskustvom, može se govoriti o tome da je pristup da radnici budu prioritetni vlasnici preduzeća koja su stvarali, mogao biti najprikladniji za BiH, ali sada je o tome kasno govoriti. Bilo bi dobro da nam ova iskustva posluže kao upozorenje da dalje ne srljamo, ukoliko želimo preostali državni kapital privatizirati u korist jačanja ekonomije I ekonomske osnove zemlje.

Imamo velike kompanije koje tek idu u privatizaciju. Možemo li spasiti barem njih?

Mislim da bi sada bilo potrebno stati sa privatizacijom dok se ne napravi konkretan plan ekonomskog razvoja zemlje i institucije vlasti ne osnaže da to mogu provesti na adekvatan način. Ono što je prodato više se ne može vratiti. Svi koji sada upravljaju ovom zemljom, morali bi biti svjesni da će njihove današnje odluke u području privatizacije imati dalekosežne posljedice ne samo sada, nego i za generacije koje dolaze. Jer, jednom kad prodate, kada to učinite ne uzimajući u obzir interese ekonomije, budućnosti zemlje i njenih građana, to znači da ste prodali sebe I svoju budućnost.Građani to moraju shvatiti i moraju toga biti svjesni.

Ali stalno se spominje revizija privatizacije. Je li to realno?

Smatram da nije jer ne znam šta bi se sada postiglo tom revizijom. Uredba o reviziji dosadašnje pretvorbe vlasništva iz 1998. godine nikada nije primijenjena. Šta učiniti 12 godina poslije? Zakon o kontroli privatizacije nikada nije prošao parlamentarnu procedure. Ne znam šta bi se sada dobilo revizijom, jer su to toliko kompleksni procesi. Svi govore da to treba učiniti, ali kako? Mislim da to ne bi bilo moguće. Prije se treba okrenuti na drugu stranu i sačuvati ovo što je ostalo i pratiti tokove koji su u toku. Treba pratiti izvršenje ugovora, ono što je obećano i ugovoreno. Nažalostnitko to ne prati. Mi nemamo nijednu situaciju u kojoj je ugovor, usljed nepoštivanja I neispunjenja obveza, raskinut. Stalno se vrše ustupci, prolongiraju rokovi. Imamo situacije gdje se odjednom promijene rokovi i uslovi ugovora. Moramo se pozabaviti time da spasimo ovo što je ostalo. Ugovore treba raskinuti ako se ne ispunjavaju.

Nije li već kasno za to. Evo, recimo, problem Željezare u Zenici gdje se kritikuje Mittal. Vi u radu navodite da je stvarni problem prvi ugovor sa Kuvajćanima.

Sada se možemo samo nadati da će sadašnji vlasnići podići Željezaru na noge i da će on nje napraviti respektabilnu fabriku, osigurati poslove i poštovati ekologiju ove zemlje. To je posljedica što nisu vršene provjere ispunjenja obveza ugovora ni sa jedne ni sa druge strane. Prevladali su privatni interesi.

U slučaju Alumunija država ne samo da ne spriječava nego i sama potiče korupciju praveći sporni ugovor.

U slučaju Aluminija postoji nešto što ne poznaje nijedan pravni sistem. Sam Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije i Aluminija jeste jedna nezakonita tvorevina, pravni nonsens, koji anulira pravni sistem. Vlasti su učinile te ustupke. Sama činjenica da preduzeće koje se prodaje potpisuje nešto bez učešća Agencije za privatizaciju govori jasno o nezakonitim djelovanjima i drugim malverzacijama. Činjenica iz tog sporazuma koji kaže da sporazum ne može biti mijenjan, da je konačan i ne može biti predmet spora je nevjerovatna. Ni u tom slučaju se nije reagiralo. Čekajući rezultate, samo su prolongirani rokovi. Taj proces još uvijek nije okončan i niko ne zna šta će se desiti. Po mom mišljenju, u svim ovim slučajevima zakazalo je i Pravobranilaštvo. Pravobranilac, koji treba štititi interese države, ni u jednom procesu privatizacije nije se pojavio kao zaštitnik državne imovine.

Može li se Aluminij sada spasiti?

Možda se može spriječiti dalje propadanje ali se ne može vratiti na početno stanje.

GDJE IDE BH. PRAVOSUĐE?

U većini slučajeva država ostaje dijelom vlasnik kompanije. Zbog čega?

Očigledno je da naše iskustvo govori da je vlast u dosadašnjem procesu privatizacije ostavljala sebi odlučujuću ulogu u kompanijama koje su tržišno monopolizirane i u kojima se ostvaruje ekstra-profit, te u kojima je odlučivanje o takvom profit uglavnom uglavnom netransparentno i bez kontrole demokratskih institucija. Izborom nadzornih i upravnih odbora, direktorom preduzeća ostavlja mogućnost ostvarivanja određenih političkih interesa. Mislim da zadržavanje monopolskog položaja i nakon prelaska preduzeća u private ruke odražava interese korumpiranih vlasti.

Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?

Zarobljena država zapravo znači u prevodu BiH. Sistemska korupcija, koja je definitivno na sceni u BiH, obuhvata i administrativnu korupciju, i izbornu i političku korupciju, legalne oblike korupcije u smislu donošenja zakona koji omogućavaju ostvarenje ineresa političkih grupacija. Sve to skupa dovodi do stanja zarobljenosti države od struktura vlasti. Svi koji sjede u strukturama vlasti i donose i provode zakone, državu dovode do začaranog kruga iz kojeg se ne može izaći. U tom smislu je država zarobljena od svoje administracije i vlasti.

Koliko je teško dokazati korupciju?

Teško. Zaista teško. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine je uvela sasvim novi sistem i to nije sistem koji su sudije i tužioci poznavali. Prije je to bio istražni sudija a sada istragu vodi tužilac. Ono što je možda bila greška jeste što nije ostavljen dovoljno dug vacatio legis, odnosno rok za obuku i pripremanje ljudi za primjenu tog novog zakonodavstva, prije njegovog stupanja na snagu. Vjerujem da su se tužioci i sudije našli u jednoj mat poziciji u kojoj nisu znali odakle da krenu a morali su krenuti jer kriminalitet ne čeka. Tužilac treba da kaže policiji šta treba da urade, a pri tom ni on sam nije znao kako početi I u kojem pravcu usmjeriti istragu. Istražujući ovako kompleksna i teško dokaziva krivična djela, tužioci se moraju baviti ogromnom i kompleksnom, često materijalno-finansijskom, dokumentacijom. Oni nemaju te kvalifikacije i to znanje i moraju koristiti vještake koji vrlo često neće da sarađuju ili mijenjaju iskaze u korist odbrane. Institut posebnih istražnih radnji može se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, tako da za ovu vrstu krivičnih djela praktično ostaje neupotrebljiv. S druge strane, enorman pritisak javnosti na tužilaštva ima za posljedicu podizanje optužnica koje nisu na zadovoljavajućem nivou kvaliteta i one padaju, a ako postupak I bude proveden, čest ishod su oslobađajuće presude, što za posljedicu ima nesankcioniranje počinitelja, jer se za isto djelo ne može dva puta suditi (princip “ne bis in idem”).

U svom radu ste na neki način ste uspjeli pravno dokazati korupciju. Zašto je sudovima to toliko teško?

Mi smo prilikom izrade rada koristili naučne metode, kako bi dokazali postojanje sprege između korupcije i procesa privatizacije. Dokazali smo povezanost, ali je konkretne slučajeve teško dokazati. Teško je doći do dokumentacije. I kada se dođe do nje od toga do početka suđenja prođe puno vremena, dokumentacija se izgubi, promijeni ili se pojavi druga po kojoj je sve legalno. To u startu otežava procesuiranje tih djela. Procesi traju dugo, gubi se kontinuitet, pa na kraju ti postupci rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda, ili izricanjem blagih kazni. Ja se nadam da će ovo što sam kroz rad prikazala I naučno dokazala na neki način ponuditi odgovore u kojem smjeru treba ići. Što se procesuiranja koruptivnih krivičnih djela tiče, što prije treba ići u izmjene krivičnog zakonodavstva, onako kako je to preporučio i Tim GRECO-a za BiH.

Trenutno na sudu imamo procese protiv Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića. Da li Vi primijetite ikakav napredak u procesima za korupciju ili je to samo obračunavanje političkih elita?

Stalno se govori samo o medijski eksponiranim slučajevima. Međutim, pravosuđe svakodnevno radi na procesuiranju svih krivičnih djela. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati tih postupaka. Ja se ne bavim politikom, već sa naučnog aspekta proučavam stanje u BiH u pogledu korupcije. Ne bih prejudicirala, ali mislim da dolazi vrijeme kada će svi koji su nezakonito djelovali biti pozvani na odgovornost. Imamo primjer Hrvatske gdje se dugo samo pričalo o tome, ali se na kraju i uhvatilo u koštac sa tim. Mislim da u tom pravcu ide i naše pravosuđe. Međutim, jako je bitno istaći da mediji i građani ne smiju vršiti pritisak na pravosuđe, već pustiti da sudije, na temelju činjenica i dokaza koje u toku postupka pruže tužioci i odbrana, objektivno, stručno, profesionalno I neovisno donesu odluke o vinosti ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela.

(zurnal.info)