JEDINA SLOBODNA TERITORIJA
BORO KONTIĆ: Prodaja Dana je apsolutno negativna činjenica
Interview
: BORO KONTIĆ: Prodaja Dana je apsolutno negativna činjenica
Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti

Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.

Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?

Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.

Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?

Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.

Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?

Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.

Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?

Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.

Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?

To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.

Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?

Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.

Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?

Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.

Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?

Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.

Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?

Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.

Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?

Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.

(zurnal.info)

ZORAN DRAGIŠIĆ: Američki lovci na glave su udar na suverenitet Srbije
Interview
: ZORAN DRAGIŠIĆ: Američki lovci na glave su udar na suverenitet Srbije
Da li je posljednja potraga za Mladićem još jedan performans, zašto cure informacije, da li će nagrada od deset miliona eura pomoći hapšenje, da li su američki lovci na glave u Srbiji...

Zoran Dragišić, Foto: srbijanet.rs

Akcija hapšenja Ratka Mladića u srbijanskim medijima izazvala je veliku pažnju. Ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić, neposredno po okončanju akcije, izjavio je da su ovo uobičajene aktivnosti koje se sprovode na njegovom hapšenju. Slučajno, ili namerno, ovaj “performans” je izveden pred dolazak Serža Bramerca u Srbiju. Vlada Srbije nudi deset miliona eura za informacije o Ratku Mladiću, dok je više od milion njenih građana ispod granice siromaštva. Na teritoriji Srbije se šetaju lovci na glave. Hoće li doprineti u hapšenju Ratka Mladića i da li će on uopšte biti uhapšen? Redakcija Žurnala o ovim pitanjima razgovarala je sa profesorom Zoranom Dragišićem sa Fakulteta za bezbednost u Beogradu

 

Da li je ovo bila planirana akcija sa realnim informacijama koje su eventualno mogle dovesti do nekakvih informacija ili čak Mladićevog hapšenja, ili je ovo bila još jedna “parada” u kojoj Srbija želi da prikaže saradnju s Haškim tribunalom i to pred dolazak Serža Bramerca?

- Ivica Dačić je već rekao da je ovo bila uobičajena aktivnost. Dakle nije bilo nikakve potrage za Ratkom Mladićem, već nekakva uobičajena aktivnost. Sa druge strane, to se jako eksploatisalo u medijima, pa je to bio jedan performans sa kojim je trebalo pokazati da se ozbiljno traga za Ratkom Mladićem. Ne znam zaista za čim se tragalo, jer bih morao da imam ista saznanja kao i oni koji su tragali za Mladićem. U ovom trenutku je to jako teško proceniti, ali ostaje činjenica da je podignuta velika medijska prašina i da praktično niste imali nikakav vidljiv rezultat. Dakle, ostaje utisak da je sve ovo odrađeno zbog dolaska Serža Bramerca.

 

U svetu se inače ovakve operacije obavljaju u najvećoj tajnosti. Da li smatrate da je brzo curenje informacija zapravo unapred planirano, kako bi se podigla medijska pažnja?

- To je teško sa sigurnošću reći, mada se stiče takav utisak. Rezultata nema, Mladić je još uvek na slobodi. Dakle jedini pravi rezultat bi bio Mladić u Hagu. Sve ostale priče o nekakvoj saradnji sa Haškim tribunalom zvuče neozbiljno. Moj utisak je da je ovo bilo isplanirano da se napravi medijska priča. Ovo je do sada toliko puta rađeno da već počinje da bude otužno. Ako Ratko Mladić ikada bude uhapšen to će biti vest koja će se čuti kao već gotova stvar. Dakle, Ratko Mladić je uhapšen, na putu je prema Hagu, ili nešto slično, ali činjenica je da se to neće desiti pred tv kamerama.


NEMA HAPŠENJA UZ KAMERE


Koliko medijska prašina ugrožava ovakve akcije?

- Mediji u svakom slučaju smetaju ljudima koji rade na hvatanju Ratka Mladića, jer putem medija često mogu da procure informacije koje su od velikog značaja za njegovo lociranje i hapšenje. Samo prisustvo novinara, tv kamera prilikom aktivnosti koje se sprovode prilikom akcija značajno otežava rad ljudima koji neposredno rade na tome. Siguran sam da bi oni bili najsrećniji kada novinarskih ekipa ne bi bilo prilikom ovih akcija. Međutim, sa jedne strane imate ljude koji rade konkretan posao na traženju Ratka Mladića, a sa druge strane su političari koji pokušavaju da iz toga izvuku nekakav politički benefit.

 

Koliko će podizanje nagrade na 10 miliona evra pomoći hapšenju?

- To je izazvalo dosta negativne reakcije u Srbiji. Ovo je bila očekivana reakcija građana, jer činjenica je da u Srbiji ima milion nezaposlenih, preko milion koji žive ispod granice siromaštva, a vi nudite deset miliona za informaciju o Ratku Mladiću. Sa druge strane, mi već imamo obaveštajno-bezbednosni sistem, imamo policiju, imamo sve ono što se finansira iz budžeta i na kraju krajeva čiji je posao da se bave tim pitanjima. Cela ovo priča oko tih deset miliona je izazvala veliko ogorčenje, a ne verujem da je bilo koga u Hagu, posebno ne Tužilaštvo i glavnog tužioca Serža Bramerca ubedila da je Srbija napravila neki korak napred u traženju Ratka Mladića.

 

Kada je realno očekivati hapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića?

- To niko ne može reći. To se možda može dogoditi večeras, a možda i nikada. To koliko su blizu toga znaju samo tužilac Vukčević i ljudi koji neposredno rade na tome, možda predsednik Tadić ili ljudi iz Saveta za nacionalnu bezbednost. Da bih procenio kada će se to desiti, morao bih da imam informacije koje poseduje svega nekoliko ljudi u Srbiji. Sa druge strane, mislim da je to dobro, jer ako bi se te informacije proširile, to bi mogućnost hapšenja Mladića učinilo manjom. E sada, pored operativne sposobnosti naših službi, tu je i veliko pitanje političke volje. To je jednačina sa puno nepoznatih i nemoguće je na nju odgovoriti tako jednostavno.

 

Smatrate li da Srbija zapravo igra taktički i da će na kraju svoju obavezu predstaviti kao čin dobre volje i predati optuženike u ključnom trenutku pred sam ulazak Srbije u EU?

- Ne verujem da su naši političari baš tako daleko otišli. Pokazali su do sada da baš i ne raspolažu sa takvim sposobnostima. Put Srbije do EU je jako dalek, a pogotovo ako se uzmu svi problemi sa kojima se suočava Evropska unija i problemi sa kojima se suočava Srbija. Toliko daleko planirati unapred...To ne mogu ni mnogo bolji vizionari i puno sposobniji političari od ovih iz Srbije.

 

BLACKWATERS SU KATASTROFALNI

 

Da li je tačna informacija da su u Srbiji stigli najveći lovci na glave Blackwaters?

- Tu informaciju su demantovali svi srpski zvaničnici. Mada, sa druge strane su oni mnogo toga demantovali, pa se ipak dogodilo. Ako su oni zaista ovde, to bi bila katastrofa za našu zemlju. Ne postoji nikakav pravni osnov da to oni rade ovde, jer Srbija nema Zakon o privatnim službama bezbednosti za vlastite, a kamo li da se dopusti da neka strana firma sa oružjem dođe u Srbiju i traži haške optuženike. To bi definitivno bio akt direktnog poništavanja suvereniteta Srbije. Nadam se da ih ovde nema, a ako ih ima to je definitivno katastrofa.

Kolika su oni opasnost po bezbednost građana Srbije, ako uzmemo u obzir činjenicu da su već imali probleme u Iraku i Afganistanui zbog ubistava civila?

- Ako bi oni zaista došli, to bi predstavljalo veliku opasnost po građane Srbije. Pokazalo se da te firme ne rade baš dobro. Blackwaters je promenio ime zbog problema u Iraku. Druga stvar, ja zaista ne znam šta bi oni to mogli da urade više nego što su naše snage u stanju da urade. Naše službe, ako je verovati našim političarima, već godinama tragaju za Ratkom Mladićem bez ikakvog rezultata. S druge strane, Srbija ima Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) unutar policije, ima Specijalnu protivterorističku jedinicu unutar Žandarmerije, ima specijalnu brigadu vojske u kojoj su svi mnogo sposobniji i opremljeniji nego što je Blackwaters za izvršenje takvih zadataka. Ne vidim šta bi ta firma radila u Srbiji. Drugo, njihovo prisustvo bi bilo potpuno protivzakonito, tako da ako bi se oni pojavili ovde, naša država bi morala da ih odmah pohapsi. Inače ja ne verujem da su oni ovde, jer mi je to nerealno, ali to samo po sebi pokazuje koliko je bila nepromišljena odluka Vlade Srbije da poveća tu nagradu na deset miliona i koliko je uopšte bila nepromišljena odluka da se raspiše bilo kakva nagrada.

(zurnal.info)

DRAGO HEDL: Glavaš će iz Zenice upravljati Osijekom
Interview
: DRAGO HEDL: Glavaš će iz Zenice upravljati Osijekom

Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom

Ima već godinu i po dana kako je Bosna i Hercegovina „bogatija“ za jednog celebritya koji se vratio u mjesto svojih predaka, valjda ponukan onom Šantićevom o suncu tuđeg i našeg neba. Bio je to prirodni zov kamena u Drinovcima potpomognut tada izrečenom desetogodišnjom zatvorskom kaznom koju je Branimir Glavaš zaslužio zbog ratnih zločina u Osijeku. Nakon što mu je nedavno kazna smanjena na osam godina, ali i potvrđena presuda da je kriv za brojne zločine počinjene nad Srbima u Osijeku Glavaš se nalazi na putu ka služenju kazne u Zenici. Draže mu je tu, no u Remetincu i domovini koju gotovo da više i ne priznaje.

Dvadeset godina traje uspon, ali definitivnog pada još nema, iako se nalazi iza rešetaka. Još uvijek traje let Branimira Glavaša, još uvijek rukovodi Osijekom, a tu zlosretnu sudbinu da postane neka vrsta privatnog kroničara slavonskog gospodara života i smrti imao je Drago Hedl koji je prvo o svemu pisao u „Glasu Slavonije“, a nakon toga i u „Feral Tribune-u“ i „Jutarnjem listu“. Njegovi tekstovi su na kraju i doveli do brojnih tragova koji su ukazivali na Glavaševu krivicu.

Svoja saznanja kronološkim redom o usponu Glavaša i zločinima u Osijeku sakupio je u sjajnu knjigu „Glavaš – kronika jedne destrukcije“ koja će premijerno biti predstavljena u srijedu, 3. novembra u Domu novinara u Zagrebu.

Knjiga će biti objavljena neposredno pred Interliber, a nedugo nakon što je Sud BiH potvrdio presudu Vrhovnog suda RH po kojoj Glavaš mora odrobijati osam godina zbog zločina koji su činjeni po Osijeku. Pretpostavljam da je izlazak tempiran kao neki epilog ovoga slučaja?

- Knjiga je, u najvećem dijelu, bila dovršena još proljetos, no nisam je želio objaviti prije nego što presuda postane pravomoćna. Nisam imao nikakvih dvojbi o Glavaševoj krivici. No nisam želio knjigu objaviti prije toga, kako se opet ne bi govorilo da ja činim pritisak na sud, što je bila omiljena tema njegovih branitelja. Knjiga je svojevrsni epilog slučaja Glavaš, mada kao što sam to i napisao u epilogu knjige – s Glavašem nikad niste sigurni. On je osoba koja ne zastarijeva, kao ni djela koja je počinio.

NISAM MU SE MICAO S PUTA

Knjiga kronološki prati zbivanja u Osijeku i okolici od pojave Glavaša. Osim njega, kao i nekoliko najbližih ljudi kao jedina konstanta pojavljujete se Vi. Pratili ste uspon Branimira Glavaša, pa bi se moglo reći da ste sami poslati kroničarem destrukcije a ona traje već 20 godina?

- Nastojao sam da mene u knjizi bude što manje, samo u mjeri u kojoj je to stvarno bilo nužno. Osijek je mali grad, Glavaš i ja živjeli smo dugo zajedno u tom gradu i normalno je da su nam se povremeno putovi ukrštali. Ja mu se nisam micao s puta, nisam prelazio na drugu stranu ulice kada mi je dolazio u susret. Nisu to bili ugodni susreti. No, želio sam mu pokazati da ga se ne bojim. Da me ne impresionira njegova moć i kojekakvi mračni topovi oko njega.

Na kakve probleme ste nailazili prilikom pokušaja da nađete svjedoke i dođete do odgovora koji bi zaokružili priče koje ste objavljivali još kao urednik u „Glasu Slavonije“, a zatim i u „Feralu“?

- Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom. Toliko je još straha u ljudima. Možete tek misliti kako je bilo razgovarati sa svjedocima o onome što su vidjeli, proživjeli, znali. Nije bilo lako. Ipak, našlo se hrabrih ljudi koji su znali da bez njihovih iskaza pravda nikada ne bi bila zadovoljena. Nije ih bilo puno, ali ipak dovoljno. Zahvaljujući njima i moja je knjiga završena. Oni su pravi junaci te priče.

Smatrate li da je presudom ta kronika završena? Na kraju knjige ste naveli da vulkan njegove destrukcije još nije presahnuo?

- Što se mene tiče, priča o Glavašu je završena. On je sada na podu, a ja ne spadam u one koji takve žele ritnuti nogom. Pisao sam o Glavašu u vrijeme njegove najveće moći, a ta je moć, vjerujte mi, bila ogromna. Bio je, doslovno, gospodar života i smrti i nije baš bilo jednostavno, a ni osobito pametno, suprotstaviti mu se. Netko je tu priču morao napisati. Zbog povijesne istine, zbog mentalne higijene. Što se pak njegove destrukcije tiče, ona sigurno nije presahnula. Taj vulkan sada miruje, prisilno miruje i siguran sam da će još biti i lave i pepela.

CAR U MOSTARU

Kolika je danas Glavaševa moć u Osijeku? Njegova stranka i dalje vlada gradom, sin mu je, iako je „policiji poznat“, porotnik u Općinskom sudu u Osijeku, tužio je predsjednika Josipovića zbog oduzimanja odlikovanja...

- Bilo bi neozbiljno podcijeniti Glavaševu moć. Izgleda apsurdno, čovjek je u pritvoru, čeka odlazak u Zenicu, pa se čini da više ne upravlja gradom. Ali poltroni kojima se okružio, a sada su na vlasti u Osijeku, još ga uvijek slušaju. Dva su razloga za to: njihov strah i njihovo neznanje. Oni se boje povući bilo kakav korak na svoju ruku u strahu od njegova povratka. Drugo, oni ni znaju misliti svojom glavom. On misli za njih. Svi njegovi suradnici – Šišljagić, Drmić, Burić, Bubalo…, znaju da su bez Glavaša nitko i ništa. Ali njima takva pozicija i odgovara.

No, dugoročno, kako vrijeme bude odmicalo, njih čeka sudbina radikala u Srbiji. Samo je pitanje tko će biti Tomislav Nikolić Glavaševog HDSSB-a.

Kako ste se osjećali nakon izricanja konačne presude? Ima li mjesta zadovoljstvu nakon svega?

- Neke stvari su se ipak promijenile. Moćni Glavaš je u zatvoru. Sud je potvrdio ono što su u Osijeku svi znali. A znali su – bez iznimke svi – da je u Osijeku bilo ratnih zločina i znali su – također bez iznimke - da se u ratnom Osijeku ništa nije moglo dogoditi bez Glavaševa znanja i blagoslova. Što se presude Glavašu tiče, osobno, nemam nikakvih emocija prema tome. Profesionalno, da: zadovoljan sam jer se pokazalo da je sve što sam tokom desetak zadnjih godina pisao bila istina. Da nije riječ o izmišljotinama i lažima psihičkog bolesnika kako je on redovno komentirao moje tekstove.

Da li je za vas bilo iznenađujuća odluka Vrhovnog suda da smanji kaznu Glavašu, kao i njegova odluka da kaznu služi u BiH?

- Presuda Vrhovnog suda kojom je kazna Glavašu smanjena, blago rečeno, iznenađujuća je. Taj je čovjek bježao od zakona, rugao se pravosuđu, sud je utvrdio da je kriv za smrti najmanje deset ljudi. Iznenađujuća je i Glavaševa odluka da kaznu služi u svojoj "drugoj domovini". Ali siguran sam da on tu ima nekog asa u rukavu. Uostalom, čitali smo već u novinama kako se u Zenici na njega pripremao inscenirani napad, što je trebalo biti razlog da ga se premjesti u Mostar. A ondje bi bio car…

Tužno je bilo složiti se sa Glavašem koji je prokomentirao presudu riječima da je zaista kriv za zločine da je trebao dobiti najvišu moguću kaznu, a ne osam godina. Šta nam to zapravo govori o državi?

- Država, bolje rečeno, njeno pravosuđe željeli su ispasti i pošteni i j…. A to baš nije lak posao. Dakle, presudili su Glavašu, ali ipak je to "naš general", "naš junak" pa ne možemo mu baš dati 20 godina. To što je Glavaš rekao točno je, samo on je to rekao s namjerom da pokaže kako nije kriv.

Glavni tužilac, Damir Bajić je čak pokušao intervenirati kod Heni Erceg ne bi li odložili priču Krunoslava Fehira. Da li samo zbog straha za „zdravlje“ svjedoka? Bajiću nije ovo jedini slučaj koji je imao u ruci a koji je držan sa strane, sve dok dokazi, najčešće u obliku novinskih tekstova nisu „pogurali“ istragu i procese?

- Mislim da je Bajić tada uistinu htio zaštiti Fehira. Imao je vruć krumpir u rukama, ali i da je htio – a mislim da nije – njegovu priču nije mogao šutnuti pod tepih. Bilo je to strašno, sjetite se – ljude su nalijevali sumpornom kiselinom! Pa tko pred tim može zatvoriti oči. Bajić se bojao da se Fehiru štogod ne dogodi i vjerujem da je samo zato htio zaustaviti tekst za nekoliko dana. Naravno, nije bilo moguće utjecati na Heni Erceg. Feral je objavio priču, lavina se zakotrljala, a epilog je poznat.

OVAJ SLUČAJ NIJE MONODRAMA

Jasna je odgovornost Hrvatske što je dozvolila Glavašu da prebjegne u BiH. Kolika je odgovornost BiH bila u trenutku kad famozni sporazumi o saradnji i izručivanju dvije zemlje nisu bili potpisani?

- Naravno da je Glavašu netko od njegovih jataka iz vlasti dao mig da zbriše u Bosnu i dobije nešto vremena. Nitko tada nije vjerovao da će tako brzo Hrvatska i BiH potpisati sporazum o međusobnom izručenju i siguran sam da je tu malo stisnula međunarodna zajednica. Ni BiH, kao ni Hrvatska nije nevina u toj priči o njegovu bijegu. Dali su mu dokumente u vrijeme kad je protiv njega suđenje bilo u finišu. Znali su, morali su znati, zašto traži dokumente BiH. A ipak su mu ih dali. Taj čovjek nikada nije ondje živio, niti je ondje rođen, niti je ondje imao prebivalište. Znali su dakle da su mu BiH dokumenti potrebni za bijeg, a ipak su mu ih dali.

Kakve planove imate sa knjigom? Gdje ćete je promovirati i da li ste razmatrali mogućnost da se ova kronika i ekranizuje?

- Knjiga će biti promovirana u Zagrebu. Ima obećanja da bi mogla biti tiskana u još dvije države u regiji. No, pričekamo prvo da vidimo kako će biti primljena među čitateljima. Naklada od 2.500 tisuće primjeraka, za hrvatske prilike, prilično je dobra, a moj se izdavač, Novi liber, nada da će je brzo rasprodati, uvjeren ako je u pitanju pravi politički triler. Što se pak ekranizacije tiče, o tome nisam razmišljao. Neka sada knjiga živi svoj život. A u životu nije baš sve moguće predvidjeti, pa tako ni u životu knjige. Možda se i dogodi ekranizacija. Samo trebat će puno glumaca, "slučaj Glavaš" sve je samo ne monodrama.

Najavljena je posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, odnosno Ovčari, kao i Paulin Dvoru, mjestu na kojem je pobijeno 18 civila, što ste u knjizi i opisali. Glavaš je u zatvoru, Tomislav Merčep i još mnogi drugi i dalje na slobodi. Mladić je očigledno neuhvatljiv ovim vlastima, Hadžić je tek misterija...Slažete li se sa konstatacijom da ove kurtoazne posjete nemaju dovoljnu težinu, a nekad ni smisla bez hapšenja i procesuiranja odgovornih za zločine?

- Tadićev posjet Ovčari, ali i Paulin Dvoru, vrlo je važan događaj. Žrtve, i jedne i druge, to zaslužuju. Ali zaslužuju i da njihovi krvnici više ne šeću uokolo slobodno. Kao što nisu kažnjeni svi krivci za Ovčaru, tako nisu kažnjeni ni svi krivci za Paulin Dvor. Suđeno je i jednima i drugima, pa se može reći da je pravda koliko-toliko ipak zadovoljena. No kad su Mladić i Hadžić u pitanju, njihova sloboda ruganje je žrtvama. Isto kao što je ruganje žrtvama iz Pakračke Poljane činjenica da protiv Merčepa nije podignuta optužnica.

(zurnal.info)

 

SRĐAN GOJKOVIĆ GILE: Da sam rastao uz Miloševića možda bih se tukao u Italiji
Interview
: SRĐAN GOJKOVIĆ GILE: Da sam rastao uz Miloševića možda bih se tukao u Italiji

Beogradski bend Električni orgazam 30 godina postojanja obilježava izdavanjem novog albuma To što vidiš, to i jeste. Frontmen Srđan Gojković Gile za Žurnal govori o novom albumu, Beogradu, Paradi ponosa, starenju...

Beogradski bend “Električni orgazam” ove godine je došao do svog 30. rođendana. Što će reći da je vršnjak s, recimo, velikom američkom grupom “R.E.M.”, odnosno godinu dana stariji od uticajnih sastava “Metallica” i “Sonic Youth”. I jedni i drugi i treći naravno da su mnooogo više zaradili od Srđana Gojkovića Gileta i ekipe, tako da im na proslavama tri decenije postojanja gosti mogu biti možda čak i predsednici država. Gile je odlučio da bendu i njemu “glavna proslava” bude objavljivanje novih pesama. “Orgazam” je ove jeseni izdao svoj novi studijski album, nazvan To što vidiš, to i jeste. “Prijatelj albuma” je Telekom Srbija, tako da su kupci mt:s pripejd paketa (200 din) novi CD “Orgazma” dobijali na poklon. Znam, jadno zvuči, pogotovo nakon što sam u drugoj rečenici spomenuo one američke muzičare. Ali, šta je tu je, album je u “promotivnom periodu” od mesec dana otišao u tiražu od 50.000 primeraka (!), tako da se sad očekuje njegovo novo, prošireno izdanje.

To što vidiš, to i jeste je veoma “šarena” kolekcija pesama – u rasponu od bazičnog roka i psihodelije do fanka i popa. Bend zvuči tako da ga je na prvo slušanje jako teško prepoznati. “Piko Stančić, naš dugogodišnji producent iz 80-ih, isto to mi je kazao. Bio sam u Zagrebu pre mesec dana, tamo smo zajedno preslušavali novi album, i on mi je za najmanje tri pesme rekao: Čoveče, ja ovo da sam čuo na radiju, ne bih prepoznao da je ‘Orgazam’. A to je i bila jedna od osnovnih ideja: da probamo da snimimo album s pesmama koje ljudi, maltene, neće moći da prepoznaju da su naše. Na kraju vidim da smo u nekim pesmama uspeli u tome”, priča za Žurnal Gile, frontmen “Električnog orgazma”.

Da li su pesme na novom albumu toliko međusobno različite i to što su nastajale tokom dugog vremenskog perioda? Album ste pripremali više od četiri godine.

– U januaru 2006. smo počeli da radimo na njemu. U startu smo doneli odluku da treba napraviti rezove u odnosu na to kako smo albume radili tokom proteklih dvadesetak godina. Pao je dogovor da ne budem ja autor svih pesama, što je do sada uglavnom bio slučaj, mada je na nekoliko zadnjih albuma i gitarista Banana počeo da se javlja kao autor ili koautor. I još, pošto nam se vratio Ljuba Đukić, jedan od osnivača “Orgazma” i drugi pevač benda, od početka rada na novom albumu imali smo plan da se prave pesme tako što bi se na sešnu nalazili nas trojica i onda bi iz tog nekog sešna gradili pesme. Znači, nisam donosio od kuće, bukvalno, nikakve spremne pesme ili barem ideje, već smo nastanku nečeg novog svi doprinosili. Na demo snimcima sam svirao bubnjeve, i tokom prve dve godine na albumu smo radili samo Banana, Ljuba i ja. Januara 2009. počeli smo pravo snimanje, u prostoru gde i inače vežbamo. Naravno, pridružili su nam se bubnjar Pače i basista Švaba.

Interesantno je i činjenica da ste na novom albuma Ljuba i ti gotovo jednako prisutni pred mikrofonom. Skoro kao na početku benda...

– Jeste, tako je bilo nekada... sve do albuma Kako bubanj kaže. Ali, nikada nije bilo pola-pola kao što je na ovom novom albumu, već sam ja uvek pevao 60 ili čak 70 posto, a Ljuba 30 posto pesama. Inače, ja jako volim kako Ljuba peva! I, s obzirom na to da ga nije bilo dugo, meni je sada bilo zabavnije da podelimo pevačke uloge. U nekim pesmama čak jedan deo pevam ja a drugi deo on, tako da ima raznih kombinacija, što je takođe bila jedna od ideja, jer smo želeli da bend dođe do nekog svog novog zvuka, do neke promene.

Ne samo da se smenjujete pred mikrofonom, već na novom albumu i, ako mogu da primetim, prilično neobično pevate. Neobično u odnosu na dosadašnje pesme.

– Tako je. Između ostalog, trudio sam se da u nekim pesmama pevam nekim jako dubokim glasom, koji do sada nisam koristio, ili nekim falsetom, kao u pesmi Nikad ne znam. Ima još jedan moj falset – u pesmi (Mister ministar, prim. P. Đ.) koja će moći da se čuje na integralnoj verziji albuma...

...koji će biti objavljen idućeg meseca. I to, prvi put u istoriji benda, za nekog inostranog izdavača, zar ne?

– Ovih sedam pesama koje su sada objavljene, to je, da tako kažem, prvo izdanje albuma To što vidiš, to i jeste. Izdavač je Dom omladine Beograda, a ekskluzivnu distribuciju tokom prva dva meseca, tj. septembra i oktobra, radi Telekom. Album može da se kupi samo u okviru njihovog paketa s telefonskom karticom... i ostalim stvarima koje poklanjaju. On je sada samo u kartonskom omotu, ali u novembru će hrvatska kuća “Dalas” izdati proširenu, normalnu verziju. Takva verzija albuma biće ponuđena celom eksjugoslovenskom prostoru. Ustvari, ne znam da li pokrivaju Makedoniju i Crnu Goru... Biće to tradicionalna, integralna verzija albuma. Ova traje 42 minuta, a druga će imati dodatih 20 minuta. “Dalas” jeste hrvatski izdavač, ali je prisutan i u Srbiji. Mi smo već prodali 50.000 diskova ove prve verzije albuma, i ne očekujemo da ćemo ovde još mnogo intergralnih verzija prodati. Ako ode još hiljadu ili dve diskova – biće super. Zapravo, drugo izdanje albuma biće najviše namenjeno tržištima regiona.

Tokom proteklih desetak godina, objavili ste dva studijska albuma. Da li je to premalo ili možda čak previše u datim uslovima?

– Nije isto kad bend ima dve, 10, 20 ili 30 godina starosti. Vremenom, sve teže postaje snimiti zanimljiv novi album, ne ponavljati se, ne ulaziti u šablone. Svakako da smo mogli svake godine da izbacimo novi album, ali oni sigurno da ne bi bili jaki kao ovaj novi. Sad smo baš hteli da pesme odstoje, da ih na neki način mariniramo. Često se dešavalo da uletiš u studio i odmah nakon snimanja objaviš album, i onda posle šest meseci ukapiraš da možda neku pesmu baš i nisi morao da staviš na album a da si neke druge pesme možda mogao drukčije da uradiš. To se često dešavalo u prošlosti, i to smo sad hteli da izbegnemo. Hteli smo da od 15 ili 16 pesama, koliko smo ih imali u demo fazi, odaberemo samo one koje se svima u bendu sviđaju.

Da li te kao autora muzike i čoveka koji od nje živi obeshrabruje to što danas većina ljudi muziku daunlouduje s interneta, kod nas uglavnom besplatno?

– Ne. Moje viđenje je da će u budućnosti sve biti na internetu. Ne znam za koji broj godina će se to desiti, ali sam sasvim siguran da će u jednom trenutku svi filmovi, sva muzika, sve knjige biti u jednoj velikoj bazi podataka i da više uopšte nećeš morati da poseduješ predmet, tj. disk, ploču, knjigu... A što se tiče, konkretno, našeg novog albuma, mi smo zahvaljujući ovom poslovnom ugovoru s Telekomom, zapravo, pokrili sve troškove koje smo imali oko samog albuma, i mi smo tom činjenicom zaista zadovoljni. Inače, ja, kao autor, svakako da želim da moja muzika dođe do što većeg broja ljudi.

U prošlosti, ne tako davnoj, jedna tvoja pesma stizala je bez problema i do onih koji možda i nisu znali za “Električni orgazam”. Pesma “Igra rokenrol cela Jugoslavija” tada je, raznim sportskim i sličnim povodima, toliko puštana da si, da su ovde neke drugačije prilike, mogao da budeš najbogatiji kompozitor. Kako su danas u Srbiji regulisana autorska prava?

– Pa, čuj, malo se popravljaju stvari. Zadnjih desetak godina, polako se dovode u red. Još je to daleko od neke normalne situacije, ali u poređenju s 90-im godinama, mora se priznati, situacija se bitno popravila, ali još uvek nije ni blizu kao što je, na primer, u Hrvatskoj ili Sloveniji. Nadam se da će u narednim godinama i to nekako da dođe na svoje mesto.

Ova godina je trideseta u istoriji benda. Kako ćete ovaj zaokruženi broj do kraja godine obeležiti?

– Moja ideja je i bila da za 30. rođendan izbacimo nove pesme. Meni je to mnogo bolja fora nego da izdaš neku kompilaciju. “Croatia Records” je prošle godine objavila dupli disk koji pokriva celu našu karijeru, naravno, osim novog albuma. Dakle, ovo je ta neka “glavna proslava” – nove pesme i novi album. Neće biti nikakvog “rođendanskog koncerta”, već je promocija ovog albuma naša proslava 30. rođendana “Orgazma”.

Probaj sad u mislima da se vratiš 30 godina nazad... i reci kako ti danas izgleda Beograd, pogotovo u odnosu na vreme kad je taj isti grad bio centar “novog talasa” i sličnih lepih stvari.

– Tokom zadnjih 30 godina, ljudi ovde prošli su kroz niz ubitačnih, drastičnih promena. Ne samo u Beogradu, nego uopšte na Balkanu, a pogotovo na eksjugoslovenskim prostorima. Osim istih zgrada, ovaj današnji ima jako malo sličnosti s Beogradom od pre 30 godina. Ali siguran sam da se i Njujork u istom periodu promenio... A što se tiče ovih najnovijih slika koje svetu stižu iz Beograda, mislim da se sve to moglo i očekivati, sve su to posledice onoga kroz šta je prošla ova država. To su ti klinci koji su 90-ih rasli na tzv. Miloševićevim vrednostima, a to su i klinci kojima danas puštaju ove glupave rijaliti šou programe, Grand parade i ostala zaglupljivanja. Posledice svega toga imali smo prilike da vidimo – i na utakmici u Italiji, i u vreme Parade ponosa. Videli smo tu njihovu tamnu stranu, frustraciju i beznađe zbog gubitka pravih vrednosti. Meni je, pre svega, jako žao tih mladih ljudi. To mi je neka prva emocija, a odmah iza nje ide bes što takve stvari postoje kod nas. Onog dana kad je bila Parada ponosa, nisam bio na ulici, ali mislim da Parada ponosa treba da bude neka najnormalnija stvar, da bude gradski karneval, kao što je i svugde... u normalnom svetu. Reakcije huligana su posledica ovdašnjeg tinjajućeg primitivizma, koji se s vremena na vreme, a pogotovo u ovakvim situacijama, rasplamsava.

Zvučaću neozbiljno, ipak... Da li su ti mladi ljudi možda takvi i zato što im roditelji svojevremeno nisu puštali “rokenrol za decu” koji si s Divljanom snimao i izvodio?

– Ma ne znam šta su im puštali, ali, što se tiče mog iskustva, na mene je najviše uticala muzika. Ipak, ljudi odrastaju pod različitim okolnostima, i ko zna šta bih i ja radio da sam rođen ’91. godine. Možda bih se i ja tukao na utakmici u Italiji... Okolnosti pod kojima neko odrasta, po mom mišljenju, važnije su od genetičkog nasleđa. Bitnije je kako se i u kojim socijalnim i društvenim okolnostima formira nečija ličnost nego ko je toj istoj ličnosti mama a ko tata.

Za kraj, još malo o tvom bendu. Za njega se obično kaže da je imao sreću da može da “odrasta u javnosti”. Da li imate u planu i da “ostarite u javnosti”?

– Pa skoro da smo već i ostarili. Ja kad sam imao 20 godina, mislio sam da si s 30 godina, tako reći, na korak do smrti, da je s tri banke sve već završeno i da nema još mnogo lufta. Naravno, kad sam napunio 30 godina, promenio sam mišljenje, a onda i kad sam napunio 40... a iduće godine ću napuniti 50 godina života. Samo, nisam baš siguran da nam je to što spominješ bila neka “sreća”! Nekada je znalo da bude i preteranih upliva u privatnost, u neke stvari koje bi čovek rađe zadržao za sebe. Kao i sve stvari na svetu, sve ima svetlu i tamnu stranu medalje, pa tako i popularnost. Ali svakako da je činjenica da sam ja od svoje 18. godine – kad sam napravio “Električni orgazam” i prve pesme, kao što su Krokodili, Papagaj i još neke – postao poznat i dostupan javnosti, tako da je praćeno moje delovanje i moj život na neki drugačiji način u odnosu na vreme kad sam bio tek nepoznati bubnjar grupe “Hipnotisano pile”.

(zurnal.info)


 

Beogradski bend Električni orgazam 30 godina postojanja obilježava izdavanjem novog albuma To što vidiš, to i jeste. Frontmen Srđan Gojković Gile za Žurnal govori o novom albumu, Beogradu, Paradi ponosa, starenju...

INTERVJU-DUBRAVKA UGREŠIĆ: Narod podržava svoje gadove
Interview
: INTERVJU-DUBRAVKA UGREŠIĆ: Narod podržava svoje gadove

Dubravka Ugrešić je nedavno boravila u Beogradu i u razgovoru sa Žurnalovim saradnikom objasnila zašto je čekala 17 godina na presudu protiv Globusa, kakvo je obrazovanje u Hrvatskoj i zašto je danas stanje u medijima gore nego prije 20, 15, 10... godina


Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

 

 

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

 

INTERVJU - MLADEN IVANIĆ: Ulaziti sada u vlast, bilo bi kao ići u četnike '45. godine
Interview
: INTERVJU - MLADEN IVANIĆ: Ulaziti sada u vlast, bilo bi kao ići u četnike '45. godine

Kandidat opozicione koalicije “Zajedno za Srpsku” i lider Partije demokratskog progresa (PDP) Mladen Ivanić smatra da je realni pobjednik izbora za državno Predsjedništvo, ali da su izborni inžinjering i manipulacije na glasačkim mjestima donijele premoć njegovom protivkandidatu iz SNSD-a Nebojši Radmanoviću


Danas se navršava deset godina od velikih demonstracija građana Srbije zbog izborne krađe, nakon kojih je tadašnji predsjednik SRJ Slobodan Milošević priznao izborni poraz i odstupio sa vlasti. Sve govori da se krađa desila i na izborima za člana Predsjedništva BiH iz RS, na kojima ste vi učestvovali. Očekujete li da se u RS zbog izborne krađe desi 5. oktobar?

Ivanić: Ne vjerujem da će se ovdje desiti 5. oktobar, jer ne postoji takav ambijent u javnosti, posebno RS. Nekako je javnost jako tiha i mirna. Ja dobijam jako mnogo poziva građana, na ulici me sreću ljudi koji su veoma razočarani, posebno zbog jako velikog broja nevažećih glasova, jer i slijepom čovjeku je vidljivo da se desila izborna maipulacija. Ne mislim da postoje društveni uslovi za neki veliki bunt, jer je SNSD dobio veliku podršku građana. Ja sam sigurno na izborima dobio natoplovičnu podršku građana, ali partijski građani su ostali uz SNSD, što znači da još nema uslova za neki ozbiljniji društveni bunt protiv ovakvih poteza. PDP neće odustajati, mi ćemo nastaviti da se borimo, jer smatramo da su pošteni izbori ključna stvar za razvoj demokratije u RS.

Smatrate li da nakon reakcije CIK-a i istrage cijelog slučaja mogu biti drugačiji rezultati za izbor člana Predsjedništva iz RS?

Ivanić: Smatram da će CIK morati napraviti jednu ozbiljnu analizu i ozbiljnu istragu. Ako istraga bude iole ozbiljna, ako ne bude formalna, pokazeće se da je bilo jako puno nevažećih glasova koji su napravljeni na glasačkim mjestima. Istraga će isto tako pokazati da je bilo jako puno glasačkih mjesta u kojima su ubacivani glasački listići, kao i da je bilo ljudi koji su donosili po dva listića, odnosno da je bilo viška listića. Istraga će sigurno pokazati i da se razlikuje broj ljudi koji su išli na glasanje sa vjerodostojnim potpisima i onih koji su glasali, i da je većina toga bila ubacivana u korist Radmanovića. Realno, sasvim realno, ja sam pobjednik ovih izbora. Međutim, ja se nisam mogao suprostaviti takvoj manipulaciji i izbornom inžinjeringu, jer iza toga, očito, stoje državne strukture. Kada uporedim izbore i uslove u kojima sam vodio kampanju, ima mnogo čudnih stvari - borio sam se protiv javnog rtv-servisa i negativnih priča koje je taj servis plasirao, borio sam se protiv podrške koju je Boris Tadić i cijeli državni vrh Srbije najdirektnije dao Dodiku i Radmanoviću, borio se protiv partije koja je imala stotinjak puta više novca nego što smo mi imali. Zato smatram da sam pobijedio i da sam objektivno postigao izvanredan rezultat.

Kako komentarišete izborni poraz Harisa Silajdžića i u kojoj mjeri će njegov odlazak iz Predsjedništva BiH promijeniti odnose u BiH. Posle Silajdžićevog pada, u BiH najvjerovatnije više neće biti dualizma problema i oštrog sukobljavanja Sarajeva i Banjaluke na etničkoj osnovi. Silajdžić je otišao, ali je ostao Dodik?

Ivanić: Federacija je objektivno pokazala političku zrelost i izabrala partije, koje će biti spremnije na neku vrstu politike kompromisa. Stranka za BiH vjerovatno neće biti ni u vlasti i najvjerovatnije će suštinu političkog života u Federaciji činiti SDP i SDA, a obje partije pokazuju spremnost za dijalog i za kompromis, tako da će Dodik i SNSD izgubiti opravdanje i partnera za radikalnu politiku. Da li će to dovesti do promjene politike SNSD-a, ne znam, to će biti zanimljivo vidjeti. Lično sumnjam da će se to desiti, ali će sasvim sigurno cijela ova situacija dovesti do izvještačenosti ekstremizam koji se i dalje može očekivati od SNSD-a, jer oni nemaju šta drugo ponuditi osim opštenacionalne priče o zaštiti nacionalnih interesa. Procjenjujem da će ekonomsko stanje biti jako loše i da će zbog toga bježati u nacionalnu priču. Međutim, u nedostatku partija kao što je Stranka za BiH, u nedostatku Silajdžića, koji je svojim izjavama uvijek davao prostor i opravdanje Dodiku za njegove poteze, mislim da će sve to izgledati izvještačeno i da bi pritisci mogli početi da se koncentrišu isključivo i jedino na RS.

Smatrate li da će Dodik ponijeti vlast iz zgrade Vlade RS, koju je za njega sagradio tajkun Slobodan Stanković u palatu predsjednika?

Ivanić: Sasvim sigurno mi ulazimo u fazu u kojoj će predsjednik RS biti presudna institucija, što je za demokratske institucije vrlo ozbiljan problem, kao što je bilo loše to što je od predsjednika napravio fikusa, tokom mandata Rajka Kuzmanovića. Jako je loše da se sva vlast koncentriše u kabinetu predsjednika, što će sasvim sigurno biti slučaj. To takođe pokazuje da u RS nisu bitne institucije, nego da su bitni pojedinci, što je pogubno za stabilnost RS i njeno dugoročno ozbiljnije tretiranje od strane bilo kog međunarodnog faktora.

Da li PDP ostaje u opoziciji, kao što ste najavljivali, ili ćete možda ući u pregovore sa SNSD-om oko vlasti?

Ivanić: Nećemo ulaziti ni u kakve pregovore SNSD-om. Ulaziti sada u tu vlast, bilo bi kao ići u četnike 45. godine. Mi to nemamo namjeru, mi smo se jasno pokazali kao opozicija i za stabilnost partije i njen dugoročni razvoj presudno je da i dalje ostanemo u opoziciji.

ASIM MUJKIĆ: Užasno smo depolitizirani, trebaju nam ideologije!
Interview
: ASIM MUJKIĆ: Užasno smo depolitizirani, trebaju nam ideologije!
Docent na predmetima Politička etika i Uvod u filozofiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, autor tri knjige, urednik bh. izdanja knjige Richarda Rortyja „Pragmatizam i drugi eseji" i kourednik knjige „Eseja o Heideggeru” Asim Mujkić u intervjuu za “Nove poglede” kroz “dileme zatvorenika” analizira razloge zbog kojih glasači u BiH godinama glasaju za iste političare iako ih stalni kritikuju i u svim anketama izražavaju otvoreno nezadovoljstvo, pojašnjava zbog čega su postmodernom konzumerističkom društvu potrebne ideologije, te iznosi ozbiljnu dilemu: da li izaći na izbore koji su zbog neprovođenja odluke Suda u Strasbourgu diskriminatorski prema velikom dijelu građana BiH, ili pak izaći i demokratskom metodom promijeniti one koji su na isti način došli na vlast i nedemokratski vladaju?

Foto: Dženat Dreković

Brojna istraživanja pokazuju da su građani BiH svjesni kako stvari idu u lošem smjeru, nepovjerenje u stranke je iznad 50 odsto, 70 odsto ih je nezadovoljno radom Vijeća ministara… a opet godinama izlaze na izbore i glasaju za iste ljude. Kako to tumačite?

- U politologiji, posebno u onom dijelu koji se odnosi na “teorije igara”, postoji jedna figura koja se zove “dilema zatvorenika”. Preko te “dileme zatvorenika” sa jednim kolegom iz SAD-a sam analizirao ta vrjednosna opredjeljenja. Mi smo pošli od pitanja… Evidentno je nezadovoljstvo, pa čak i intraetničko. Kada na primjer govorimo o Bošnjacima, nije to samo nezadovoljstvo koje generira Milorad Dodik ili hrvatski blok, nego najprije rukovodstvo unutar bošnjačkog korpusa. Bijes ljudi je usmjeren, ako to mogu reći u ovoj etno-političkoj konstrukciji, prema svojim. Pa, ipak u tajnosti glasačke kabine ljudi zaokružuju upravo one o kojima su govorili najgore u ovim anketama i istraživanjima koji su prethodili izborima. Došli smo do poražavajućeg otkrića da je taj ambijent nesigurnosti i straha glavni uzrok zašto se ljudi na kraju odlučuju da glasaju za, da tako kažem, svoju nacionalnu opciju. Sljedeći obrazac unutar te “dileme zatvorenika” ide upravo ovako: imamo tri igrača, nazovimo ih A, B i C. Sada, kako rezonuje prosječan glasač: da kad najbolji ishod izbora i prema mišljenju A, B i C igrača bi bio potpuna promjena političkog establišmenta. Kada govorimo o promjeni, tendencije su više usmjerene ka lijevoj opciji, ljudi su zainteresirani za egzistencijalna pitanja, bolje plaćen posao, i tako dalje. Međutim, kada glasač A glasa, on nije siguran da će to isto uraditi i glasač B i C. Ako tome dodamo poslovičnu politiku medija i diskurs koji oni šire, koji se uglavnom temelji na “sijanju” nepovjerenja i prikazivanju crne slike naše stvarnosti, onda ćemo imati više razumijevanja zašto se ljudi na taj način opredjeljuju da glasaju za svoju nacionalnu stranku. Budući da A nije siguran hoće li B i C glasati onako kako on bude glasao, recimo u smislu totalne promjene, odlučuje se za drugu opciju, a to je status quo. Mi imamo taj status quo od Daytonskog sporazuma. Imaju i druge opcije. Ako najgora opcija, iz percepcije glasača koji je u etnopolitičkom kafezu bi bilo da grupa A glasa za promjene, a da B i C to ne učine i da u etničkom smislu ostanu monolitni, jaki i jedinstveni. Evo, čujemo na sve tri strane pozive za nacionalnim jedinstvom. Najgora opcija bila bi, u tom slučaju, da ovi u A pređu na jednu vrstu liberalne demokratije, dok bi drugi ostali čvrsto ukopani u svojim etničkim rovovima. Ima još jedna opcija, naravno, najbolje bi bilo kada bi A ostao etnički jedinstven, a da B i C koji su krivi za rat i koji su počeli ovo sve kazne svoje političke elite. Naravno, taj ishod neće doći. Da sumiram, riječ je o jednom izvanpolitičkom utemeljenju političke opcije. Riječ je o strahu, općoj nesigurnosti čemu doprinose i mediji, tako da unatoč otvorenim kritikama vladajućeg establišmenta mi ipak zaokružujemo etničke opcije.


Kazali ste da mediji prenošenjem crne slike doprinose tom stanju. S druge strane, kad ne bila prenesena stvarna, crna slika, onda bi ispalo da vlast radi kako treba. Dobijemo li tako neku vrstu zatvorenog kruga?

- Da. Naravno, posao medija jeste kritička refleksija stvarnosti, i to je temeljna zadaća medija. Međutim, mislim da neki mediji svojim neprofesionalizmom doprinose ovom procesu etmičke mobilizacije u kojem smo mi već duže vremena. Čak i najliberalniji mediji u našoj zemlji su fokusirani na to da mi svaki dan moramo znati šta je Milorad Dodik rekao, šta Dodik misli. Toliku relevanciju davati jednom antidemokrati, jednom autoritarnom čovjeku ne samo da je pogubno po ova pitanja etničke mobilizacije, već mislim da na mala vrata, kao poželjan oblik uvodi jednu praksu u političkom ophođenju. Recimo, ona bahatost. Sutra ćemo imati “male Dodike” na svim stranama, jer očito se vidi da se jedan takav vid ponašanja isplati. Mislim da nismo postigli nešto posebno ako od medija pravimo reality show Milorada dodika.


Na koncu, Dodik nema nikakve nadležnosti na teritoriji Federacije BiH, a federalni mediji koji to nekada i u nazivu imaju svaki dan u najudarnijim emisijama govori šta on radi…

- Naravno. Onda to više neće biti kritika, što je glavna zadaća medija, nego neka vrsta žute štampe, po mom sudu. Mislim da na taj način novinarstvo doprinosi jednom površnom diskursu, jednom opasnom generaliziranju i pojednostavljivanju stvari, jer Dodik je posljedica, a ne uzrok. Pa, evo i mi pričamo o Dodiku…


Kažete “imaćemo male Dodike”. Imamo priliku posljednjih mjeseci vidjeti istupe predstavnika nekih od, recimo lijevih stranaka, koji su se počeli ponašati na isti način, koristili “zapaljivu retoriku”, bili bahati u istupima… Da li ih mi već imamo?

- Medijski problem je drugi segment. Drugi vrlo važan segment je izborni zakon koji odgovara ustavno-pravnoj arhitektonici naše zemlje. Mi imamo izborni zakon koji u potpunosti slijedi etnički obrazac, i kada govorimo o ovim izborima koji su nacionalni, opšti izbori, svaka poštena analiza će pokazati da mi u stvari nemammo nacionalne izbore, već ono što ja nazivam intraetničkim izborima. To ćemo sada vidjeti. Glavne izborne borbe nećete imati između elite koja pretendira da predstavlja na primjer bošnjački blok, kontra eliti koja bi pretendirala da predstavlja srpski blok. Ne, nego unutar srpskog bloka imate višek ompetitivnih elita. Evo ga opet Dodik, i Dodikov blok naspram ovih koje čine SDS, Čavić i ostali. Znači, imamo intraetničke izbore gdje se kompetetivne elite unutar jednog etnosa bore za mandat predstavljanja tog etnosa u naredne četiri godine. Upravo zahvaljujući našem izbornom zakonu koji ni na koji način n e nagrađuje, ne potiče prekoetničko glasanje. Onda nije čudno da, na primjer, jedan SDP na kraju vidi da se retorika koja podrazumijeva prekoetničnost ne isplati, neće dobiti glasove. Onda i oni postaju zaštitnici bošnjačkih interesa, bošnjačke istorije, oni to mogu bolje uraditi, i tako dalje.


Kad ste spomenuli SDP, baš u toj stranci imamo Željka Komšića koji se pojavio kao svojevrstan incident kada su za njega glasali i Bošnjaci i Hrvati što je pokazalo da u BiH može doći do situacije da ljudi ne glasaju isključivo etnički. To što su za Komšića glasali pripadnici drugog naroda predstavnici drugih stranaka dočekali su “na nož”. Da li su tako i otvoreno kazali kako im je u interesu upravo situacija koju ste opisali?

- To se najbolje vidi u sporazumu koji je rukovodstvo HDZ-a sklopilo sa Dodikom. Dakle, nije dobar Željko Komšić za kojeg su glasali Bošnjaci, ali će im biti dobra Borjana Krišto za koju će glasati Srbi. To je potpuno arbitrarnoi i samo govori o jednom apsurdu do kojeg dolazimo u političkom životu ako čvrsto slijedimo etnopolitičke principe.


Može li se BiH u skorijoj budućnosti dogoditi još neki “Komšić”?

- Unutar ovakvog, opet ponavljam, izbornog zakona koji ni na koji način ne potiče prekoetničko glasanje, teško. Da se razumijemo, bilo koji političar da mora računati na glasove pripadnika drugih naroda, imao bi drugačiju retoriku. Ako računate samo na glasove pripadnika svog naroda, onda će pobijediti ona elita koja će imati vatreniju retoriku, koja će više uspjeti da uplaši građane.


Hoće li onda, kako ste prije više od godinu dana najavili, izbori 2010. biti ravni etničkom popisu?

- Svaki naši izbori unutar ovakvih okolnosti neka su vrsta etničkog cenzusa jer su intraetnički. Postoji niz mehanizama o kojima bi mogli razmišljati, ali ne možemo govoriti o nacionalnim izborima ako nemamo jedinstvenu nacionalnu izbornu bazu. Mi faktički imamo entitetsko-kantonalne izbore i kroz proces delegiranja “odozdo” formiramo neku vrstu vlasti. Komšić se može desiti samo zbog izbornog zakona koji se odnosi na Federaciju gdje građani mogu glasati za jednog od dva kandidata iz različitih naroda. Taj princip bi se morao proširiti na nacionalnom nivou, i uvesti preferencijalno glasanje pa da građani glasaju redom. Tako smo imali u SR BiH, ili ako se sjetimo izbora člana Predsjedništva Jugoslavije. Možemo imati ponuđena sva tri predstavnika, pa da se građanima omogući da glasaju za tri kandidata za koje oni misle da će najbolje reflektirati interese BiH kao cjeline. Postoji niz mehanizama u savremenoj političkoj teoriji, ali je potrebna volja da se prevaziđe ovaj uski etnički ustav.


Foto: Dženat DrekovićTračak nade dala je presuda iz Strasbourga u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nakon koje je naloženo da BiH mora izmijeniti Ustav i omogućiti izbor ostalima u najviša tijela države, ali političari su to jednostavno odignorisali, a danas je niko ni ne spominje. Kad nam se to nepriznavanje može “obiti od glavu”?

- Kao prvo, ja sam kao građanin u jednoj velikoj moralnoj dilemi. Oduvijek sam smatrao da su građani BiH višestruko diskriminirani, posebno oni koje nazivaju ostali. Međutim, sada, nakon Strasbourgske presude to je postala pozitivna pravna činjenica. Za mene je moralno upitno uopće izaći na glasanje, i imam ozbiljne lične dileme da li ću izaći na izbore. Izlaskom na izbore nakon ove presude otvoreno podržavamo jedan užasan diskriminatorski, ugnjetavalački poredak, antisemitski ako hoćete, antiromski poredak… Faktički, diskriminacija postaje motorna snaga čitave političke zajednice. Da li želim u tome učestvovati? Mislim da svako sebi treba postaviti pitanje da li želimo u tome učestvovati. Slušam izjave predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, i za mene je sramno ignorirati tu presudu. Za mene je to neshvatljivo, skandalozno, i to šalje poruku da se u nama ne vidi neka ozbiljna država, ozbiljna zajednica. Za ostatak Evrope svaki građanin ima univerzalno i bezuslovno pravio da bira i da bude biran, ali eto, to se ne odnosi na vas. Vi ćete to pravo prihvatiti u, matematički izraženo, jednoj trećini tog prava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda što je također jedan paradoks s kojim mi živimo. Opet, moralna dilema koju kao građanin imam, i ako odlučim da ne izađem na izbore, to ne može biti podvedeno pod klasični obrazac: to je apstinencija, time glasamo za iste, ali kako god glasali, otvoreno glasamo za jedan diskriminatorni poredak. Bez obzira ko pobijedi, on će morati igrati tu diskriminatornu igru, i on će ubirati plodove toga što je dobar dio stanovništva spriječen da ima aktivno i pasivno biračko pravo.


Zaista se očekivalo da će se nakon odluke uz Strasbourgu nešto promijeniti, da če se izbori odgoditi ili bilo šta što bi ispravilo nepravdu prema velikom dijelu građana BiH…

- Ne bih imao toliko problema da su lokalni izbori, jer su oni drugačije postavljeni i bliži evropskim standardima. Za mene u ovom trenutnku itzaći na nacionalne izbore je nešto moralno sumnjivo. Sada, moj eventualni neizlazak na izbore ne bi bio apstinencija nego ozbiljna politička poruka. Kada nas 80 posto ne bi izašli na izbore zbog ovog razloga, poslali bismo itekako političku poruku.


Sada se vraćamo na onaj strah s početka razgovora: ovi drugi će ipak izaći. Lično imam sličnu dilemu, ali bojim se da ću kao manje zlo ipak prihvatiti izlazak na ovakve izbore, jer smatram da ipak samo izborima možemo promijeniti trenutno stanje, ili bar pokušati…

- To je taj zatvoreni krug koji nam postavljaju Ustav i izborni zakon. Jednostavno, mi ne možemo iz njega izaći bez nekog radikalnog reza – potpune promjene domaćeg zakonodavstva u skladu sa onim na šta smo obavezani: usaglašavanje Ustava sa 15 konvencija o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama. To se ovako papagajski ponavlja, ali to je zaista ključ problema. Da mi imamo ustavno-pavnu arhitektoniku u skladu sa svim, onda nam se ne bi mogli desiti ni rasističke izjave koje čujemo, niti bi se moglo desiti da nekoga na temelju spola, vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja unaprijed isključimo iz izborne utrke.


Čini li vam se da su nakon ovoliko godina ljudi u BiH na neki način naviknuti na diskriminaciju, da nekoga diskriminiraju i budu diskriminirani?

- Problem je što smo mi užasno depolitizirani. Paradoksalno može zvučati, čućemo na sve strane da je previše politike. Moja teza je da je politike premalo. Etnopolitički poredak sam po sebi počiva na nepolitičkom. Počiva na strahu, ili nečemu na šta mi kao pojedinci nikako nismo mogli uticati. Nismo mogli uticati da se rodimo kao pripadnici ovog ili onog naroda, a to vam je ključna odrednica, referenca i relevancija za politički život. Možemo biti socijaldemokrati ili liberali, ali u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, mi možemo jedino biti relevantni kao predstavnici ovog ili onog tamo naroda i ostalih, ako ćemo se igrati kao ovi što kažu: evo sad ćemo staviti još jednu stolicu u Predsjedništvo. A, time se taj problem ne rješava ni na koji način. Mislim da smo užasno depolitizirani kao narod, još ne znamo politički promišljati što opet dovodim u vezu sa našom političkom kulturom. Na žalost, mi se hrvemo sa dugotrajnim naslijeđem autoritarnih , u stvari nikada nismo ni imali iskustvo liberalne demokratije ili demokratije općenito i to je jedan proces koji će nažalost potrajati.


Spomenuli ste naslijeđe autoritarnih režima. Ipak, kad su u pitanju izlasci na izbore, proteste ili korištenje bilo kojeg legalnong instrumenta demokratije, evidentno je da su mladi koji te režima uopšte ne pamte najneaktivniji. Penzioneri na primjer najredovnije izlaze na izbore, protestuju… Mladih ima malo, ili su pasivni učesnici, organizuju se po FaceBook grupama, forumima, ali konkretno ne djeluju niti javno iskazuju mišljenje. Kako to komentirate i objašnjavate?

- Naši mladi ne pamte autoritarne poretke, ali su kao i mladi u okruženju izloženi jednoj konzumerističkoj kulturi, jednoj postmodernoj kulturi koja unaprijed sumnjiči i odbacuje mogućnost, kako se to u teoriji zove “velikih naracija”., dakle velikih priča o emancipaciji, općenito nečega čemu se vrijedno posvetiti. U jednom divljem konzumerističkom okruženju u kojem živimo, jednom nepreglednom pluralizmu vrijednosti. Ako tome još dodamo razne tehnologije koje pojačavaju otuđenje, FaceBook daje lažnu sliku da se mi družimo…


Hiljadu prijatelja…

- Upravo, ja ne mogu zamisliti čovjeka koji bi imao hiljadu prijatelja, taj čovjek bi bio neka vrsta medija. Mislim da se to otuđenje kroz tu virtuelnost i konzumerizam samo povećava. Evo, reći ću to otvoreno: mislim da nam trebaju ideologije. Trebaju nam koherentni pogledi na svijet. I u Zapadnoj Evropi vidimo pad ljevice. Poslije 1989. smo ušli u takozvano postideološko doba, a to pokazuju svi ozbiljni mislioci. Bit tog doba je u stvari da smo izručeni natrag nekim silama koje upravljaju izvan nas. Sve će vam riješiti “nepredvidiva sila slobodnog tržišta”. Evo, vidimo kako nam rješava. Ili, dovoljno je kako kaže Fukoyama, “imati mehanizme parlamentarne demokratije”. Negdje se desio, ako živimo u demokratskoj kulturi, prelom, prekid, odnosno odbacivanje demokratije kao jednog egalističkog i emancipatorskog ideala na temelju kojega svjestan građanin svaki put iznova opaža nove prakse diskriminacije i ugnjetavanja, javno ih iznosi, da bi demokratija danas, pogotovo nakon 1989., značila nešto što se može nazvati proceduralizam. Jednostavno, da imamo nekakve izbore po kojima i onaj nijazov može biti demokrata. Autor Farid Zakarija govoreći o toj pojavi, takozvane “iliberalne demokratije”, kada snage koje imaju autoritarne potencijale koristeći se demokratskim procedurama zauzmu vlast. Kao što je slučaj i kod nas. Mi ne možemo reći da sui stranke koje su utemeljene na etnonacionalnom programu demokratske. One su eksluzivne po prirodi stvari. Ali one kroz jednu demokratsku proceduru, i to uz monitoring stranih predstavnika, naprosto stječu taj demokratski legitimitet. U svemu tome glupo mi zvuče parole “Glasaj, uzmi stvari u svoje ruke”. Ne možemo uzeti stvari u svoje ruke kad smo već unaprijed preuzeti! Neko je nas uzeo u svoje ruke, i naprosto smo zakonskom procedurom usmjereni. Ako plaćam porez, kao što su Amerikanci rekli kad su se borili za svoju slovodu: No taxation, no representation-ne možeš me oporezovati ako nemam svoje predstavništvo. Ovdje nas oporezivaju, ali mi kao građani sa JMBG nismo predstavljeni, ali smo predstavljeni kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.


Tako imamo situaciju da Jevreji i Romi plaćaju porez, ali se ne mogu kandodovati za funkciju sa koje mogu uticati na trošenje poreskog novca?

- Da, i to je upravo ta anomalija.


Da li se može desiti da rezultati izbora koji će se provesti po diskriminatorskim odredbama budu nepriznati?

- Ja bih volio, i usrdno se nadam da će se nakon izbora pokrenuti neka vrsta građanskog revolta protiv takvih izbora. Oni su svakako nelegalni, ali ponavljam da su poslije presude u Strasbourgu i zvanično nelegalni. Mislim da na žalost od toga neće biti ništa, i da su i ovi kao i svi prethodni izbori neka vrsta intraetničkih pretumbavanja na političkoj sceni.


Kažete da političari koriste demokratske metode da bi dolazili na vlast i nedemokratski vladali. Mogu li se ovi izbori koji su diskriminatorski iskoristiti da bi se dovele snage koje to mogu promijeniti pa da nam izbori 2014. ne budu takvi?

- Put za to je promjena Ustava i promjena izbornog zakona. Razmišljajući zdravim razumom, kako smo mi multietnička zemlja, jedinu perspektivu bi mogle da imaju multietničke stranke. Ne stranke koje, kao što to recimo rade SDA ili SNSD gdje imate pripadnike drugih naroda koji su po zanimanju ono što su po rođenju, vještački pripisuju multietničnost. Ali ništa ne možemo bez adekvatnog izbornog zakona koji bi to poticao, i tek tada ćemo imati politički spektar u pravom smislu riječi. Danas je smiješno pričati da mi imamo desnicu, ljevicu ili centar, mi to nemamo i mi smo u tom smislu izvan politike. Jedini fokus političkog djelovanja je famozna zaštita vitalnih nacionalnih interesa koji kao gravitaciono polje privlači sve političke stranke koje se utrkuju da budu što bliže tom fokusu.


Uz sve nabrojano, većina političara se krije iza zaštite vjerskih sloboda, a vjera je iz domena privatnog gurnuta duboko u javnu sferu. Koliko je to u zemlji kakva je BiH još uvijek izraženo?

- Mislim da se značaj vjerskih institucija u BiH, što je dobro, ipak smanjuje, mada on i dalje ima svoju ulogu u etničkom mobiliziranju. Smanjuje se prosto što se pluralizira ta intraetnička politička slika. Sada imamo više međusobno suprotstavljenih političkih elita unutar jednog etničkog bloka koji se pozivaju na vjeru, koji će štititi vjerske interese, što opet vjerska rukovodstva stavlja pred jedan nezahvalan zadatak i samo prirodom stvari ih istiskuje.

Foto: Dženat Dreković

Lakše im je povući, tu i tamo podržati određene stranke i opcije, i čekati da vide ko će pobijediti?

- Naravno, kao i svaka intersna zajednica kojoj je u interesu vlastiti prosperitet radije će kalkulirati i prikloniti se onome ko će pobijediti. Raduje me što se to dešava, međutim to i dalje ne mijenja jednu poraznu sliku etničke podijeljenosti u kojoj vjerska zajednica kao faktički jedina kulturološka diferentia specifica ima ulogu, vrlo je važna. Ne možemo govoriti o sintaktičkoj različitosti jezika, upitno je da možemo govoriti o potpuno odjelitim književnostima, istorijama i tako dalje, ali možemo govoriti o različitim vjerskim svjetonazorima. To je jedan dragocjen kapital za etnopolitiku, odnosno dragocjen kapital za vjerske zajednice koji one ulažu, investiraju u etnopolitički konstriranu BiH.


Kad je Sarajevo u pitanju, jedni tvrde da se radi o bastionu multikulturalizma u BiH, dok ga drugi gledaju kao bošnjačku prijestolnicu. Kako vi gledate na Sarajevo?

- Sarajevo postaje bošnjački grad. Naprosto, u ovakvom okruženju ono je, da tako kažem, okrenuto ka tome da postane bošnjačka prijestolnica što je po mom sudu povratak u ono što bi Radomir Konstatinović nazvao palankom. Jedna vrsta palanačke svijesti, da i mi imamo svoj glavni grad sa svojim institucijama. Mislim da Sarajevo ima još uvijek elemenata multietničnosti, ali u jednom dugoročnom smislu ono se provincijalizira, evo dovoljno je raditi malo u visokom obrazovanju pa da se vidi kako ta provincijalizacija utiče. Ne što bi ljudi htjeli, ili što je to neko planirao, već naprosto se bojim da etnopolitičko ustrojstvo zemlje čiji je najvažniji segment teritorijalizacija ide u tom smjeru. Bojim se da za generaciju ili dvije zaista Sarajevo može biti Teheran, kao što nekome Banja Luka može biti, šta ja znam… Moskva…


Dok se mi u BiH bavimo teritorijalizacijom i “međama”, Srbija i Hrvatska u posljednje vrijeme postaju sagovornici Evrope i vode glavnu riječ u regiji, Evropa se nama ne obraća već sa predstavnicima Srbije i Hrvatske priča o BiH i mi ostajemo u pozadini. U kom smjeru taj trend ide i šta će biti ako oni prije BiH uđu u EU?

- To će se svakako desiti. Hrvatska definitivno ulazi, a čini mi se da, kako sada stvari stoje, kvalitetnu demokratizaciju u Bih možemo očekivati tek nakon kvalitetne demokratizacije Srbije. Naprosto, stvari po mom mišljenju idu u tom smjeru. BiH unatoč Ustavu i međunarodnom sporazumu nije suverena država u pravom smislu te riječi. Kako ćemo otkriti ko je suveren u jednoj zemlji? Vrlo jednostavno - Carl Schmitt ima jedno vrlo jednostavno pitanje koje vam daje odgovor ko je suveren u jednoj zemlji. On kaže: Ko ima pravo u jednoj zemlji proglasiti vanredno stanje, taj je suveren. Evo nagradno pitanje: Ko u BiH ima pravo da proglasi vanredno stanje na čitavom teritoriju? Ako sad imamo u vidu misiju koju je OHR dobio u skladu sa Daytonskim sporazumom, budući da je dobio zadaću “state building”, upravo OHR suveren ove zemlje dok ne svori uslove da autohtone političke snage to budu. Mislim da je trenutno OHR nevoljki suveren, da je njima glavno da dokažu da ni na koji način ne učestvuju u tome iako jedini imaju suverene ovlasti. S druge strane, mislim da etnopolitičkim elitama opdgovara ta jedna vrsta iščašene pozicije koja im je idealna u smislu da ne moraju biti odgovorni za ono šta rade u toku te četiri godine. Niti je ko dao ostavku, kad pritisnemo nekog političara onda on kaže “ja bih to uradio, ali ne daju srbi i Hrvati…”, ili “ne da OHR”, jednostavno, odsustvo suverena znači i odsustvo odgovornosti, i to je raj za neodgovorne političare.


Mislite li da se u takvom okruženju stranke najmanje bave svojom političkom zadaćom, a više se ponašaju kao masonske lože i bave se biznisom, imenovanjima direktora javnih preduzeća kako iz pozadine tako i javno?

- Upravo tako, i pri tome kao što sam već rekao, nemaju nikakve odgovornosti. Štite nacionalne interese, interesi su nešto vrlo apstraktno, a kljulna pitanja ne spominju. Ko je suveren? Pa dovoljno je vidjeti samo zakone koje je OHR nametnuo, pa da damo odgovor na to pitanje. U tom jednom vakuumu ni OHR ni etnopolitičke elite neće preuzeti odgovornost, i naravno da nas niko nigdje neće zvati ni da razgovaramo, ni da pregovaramo., jer nemaju subjekta s kojim će voditi razgovor. Dakle, ovo je neka postdržava, ne znam kako da je definišem, moramo izmisliti neki novi termin.


Mnoga istraživanja kažu da se poslije ovih izbora neće mnogo toga promijeniti. Kako vi vidite BiH nakon 3. oktobra?

- Poslije ovih definitivno neće. Ja vidim BiH onako kako je propisano našim Ustavom, kao zemlju koja je usklađena sa evropskim konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama, zemlju koja pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU i približavanja Srbije što se može očekivati, je usvojila evropske vrijednosti pa makar s tim nedostatkom pravog politilkog subjektiviteta i suvereniteta, kao dijelom šire zajednice. Možda na žalost, ali imajući u vidu naše susjedstvo i njegova djelovanja, ova zemlja čini mi se da može funkcionirati jedino u okviru širih saveza gdje može imati i konstruktivnu ulogu.


Radili ste test fašizma, i od 14 bodova građani BiH “osvojili” su 13,5. Političari se mogu promijeniti bar u teoriji, ali šta s narodom? Može li se ikako promijeniti način razmišljanja ljudi u BiH?

- Onog trenutka kad političari vide da se isplati neka druga vrsta priče, oni će je promijeniti. Kada uspostavimo pravila igre po kojima će biti važno šta o meni kao pripadniku jednog naroda misle pripadnici drugih naroda, i ako ih ja mogu pridobiti za moj politički program koji ne može biti etnonacionalistički, onda će se promijeniti i tržište, kreiraće se nove potrebe kod ljudi i nove sfere interesa, i postaćemo, nadam se, jedna dosadna zemlja kao Island u kojoj se ništa neće događati.


(Preneseno iz časopisa Novi pogledi)
ZLATKO DIVIĆ: Imam 60 kg dokumenata o etničkom čišćenju Banja Luke
Interview
: ZLATKO DIVIĆ: Imam 60 kg dokumenata o etničkom čišćenju Banja Luke

Zlatko Divić Div napisao je potresnu knjigu Crna kronika Banja Luke, u kojoj je opisao tragične događaje na samom početku rata. U razgovoru za Žurnal opisuje kako je knjiga nastala i tvrdi da će njen drugi dio biti još žešći

„Crna kronika Banja Luke“ , knjiga je koju je prije izvjesnog vremena napisao i objavio Zlatko Divić-Div.U jednoj od recenzija navodi se da su „ratna poigravanja, i sva ona dogadjanja u i oko Banja Luke uoči rata i ratnih godina nagnali poznatog Banjalučanina Zlatka Divića-Diva da konačno počne sa svojim kazivanjima o onome što mu je na srcu, duši i izusti to na pero“. Krajem 1991, odnosno početkom 1992. godine, Zlatko Divić-Div počinje voditi lični dnevnik: bilježi sve važnije dnevne događaje u Banja Luci, regiji i Bosni i Hercegovini, ali posebnu pažnju pridaje zbivanjima u tzv. Autonomnoj regiji Krajina, koju je formirala Srpska demokratska stranka na čelu sa Radovanom Karadžićem, kome se trenutno sudi pred Haškim tribunalom. Razgovor sa g. Divićem obavili smo elektronskom poštom, jer od 1993. godine sa porodicom prognaničke dane provodi u Zadru. Na početku „elektronskog“ razgovora Divić pojašnjava kako se odlučio da počne bilježiti sve ono što će jednog dana pretočiti u „Crnu kroniku Banja Luke“:

Otac mi se, baš negdje koncem '91. teško razbolio i više nije mogao iz kreveta... Jednostavno nisam imao izbora nego da bude uz njega i da ga njegujem pošto je Predrag (sin-op.aut) morao da radi kako bismo imali od čega da živimo, dok je Franka (supruga-op.aut) bila prisiljena da bude kod kuće i čuva je kako nam se netko od izbjeglica nebi uvalio u nju. Dakle, nisam imao izbora već da upravo ja budem uz oca, a da ne bih bio besposlen dok je odmarao i spavao počeo sam da pratim i bilježim sve ono što se u Bajaluci, pa i šire zbiva. A zbivalo se bogami svašta.... Uključio sam kasetofon i počeo pažljivo da snimam sve ono što su govorili, a kasnije bih to prekucao, dodajući svemu tome i ono što pišu i čine. I tako sve od 31.12. 1991. pa do 19.11.1993, godine, i to po šest sati dnevno... Negdje baš u ovo doba , tačnije 18.09.2004. RTL je u Hrvatskoj počeo sa emitiranjem prve sezone Big Brothera. Moji dokumenti i dnevnik su u to vrijeme već bili u Hagu. Pretekao sam tog njihovog velikog brata za više od deset godina... Bilo je tu otprilike oko šezdeset kilograma materijala i raznoraznih dokumenata. Od, recimo, ljekarskih uvjerenja u kojima i one najteže psihičke bolesnike proglašavaju sposobnima za služenje u toj nesretnoj „vojsci“, pa do uzmimo kontrolnih radova iz pojedinih škola u kojima su djeca formalno prisiljena da pišu o nekakvoj njihovoj „novoj državi“. Naravno, ima tu i mnoštvo osmrtnica, kojekakvih proglasa i ratnohuškačkih pamfleta i plakata. Tko mi je sve to uspio prebaciti kada sam napuštao Banja Luku? O tome ne mogu i ne želim da govorim kako ne bih ugrozio te ljude koji su mi i danas odani i vjerni, žive u Banja Luci . Pa šta mislite šta bi se dogodilo da sad otkrijem njihova imena?!

Dok smo dogovarali ovaj razgovor najavili ste i izlazak drugog dijela „Crne kronike Banja Luke“. Tada ste izjavili da je „prvi dio Crne kronike Banja Luke Vesela sveska u odnosu na drugi dio knjige“.

- I jeste vjerujte mi... Prva knjiga pokriva tek onaj period od samog početka rata kada su se oni još uvijek kleli u nekakvo jugoslavenstvo, i navodno bratstvo i jedinstvo, dok ova druga govori o samom početku rata kada su sve maske odbačene... Kada su ti , navodno ugroženi, napokon pokazali svoje pravo lice...Pa, sjetite se samo ovoga Miljenka lakrdijaša iz Laktaša... Nije li u početku bio član Reformske stranke i virio iz zadnjice Anti Markoviću, i kleo se u cjelovitu Bosnu tako da ga čak i ja u prvoj knjizi hvalim radi toga?... A vidi ga sada.... Pa taj bi da nam krčmi Bosnu, kao da mu je ona nekakva prćija ili babovina, šta li?... Sad kada, zahvaljujući polupismenim kretenčugama vlada Banja Lukom potpuno je zaboravio da je još jučer u nju dolazio prigradskim autobusom i vrativši se nakon toga u ono svoje selo, „palio“ se upravo na one iste trebe koje smo mi po njoj vodali i k...... Pišem ti ja nešto u svojoj trećoj knjizi i o tome, i toj njegovoj navodnoj ugroženosti.... Kako u stvari da ti tipovi sa Zapada uopšte shvate da se ovdje nikada nije deseilo ono što su oni mislili da se desilo... Da mi ovdje nikada nismo imali nekakav nesretni građanski rat već naprotiv... Bila je to klasična seljačka buna koju je u svojoj strašnoj militantnosti poticala SPC potpomognuta od strane beogradskog fašističkog režima...

Krajem osamdesetih godina pisali ste i za banjalučki omladinski list „Prelom“, prvo opozicioni medij u Bosanskoj Krajini. U osmom broju „Preloma“ objavljen je Vaš tekst „Kakav čovjek-takva asocijacija“, i to u formi „nagradne igre". Navedeni su detalji iz biografije Adolfa Hitlera, koji se nedoljivo podsjećaju-asociraju na dtealje iz života Slobodana Miloševića. Zbog toga teksta, ali i serije drugih tekstova, reportaža, intervjua, koji su između ostalog tada tretirali temu Kosova, ali i nagovještavali ono što će se početkom devedestih dešavati, redakcija lista doživjela neviđen pogrom od tadašnjih vlasti, koja je sadržaj broja proglasila „antisrpskim“.U hajci na „Prelom“ prednjačili su prije svega pojedini beogradski štampani mediji, odnosno njihovi dopisnici iz Banja Luke, a pridružili im su se i novinari iz banjalučkih medija? Kasnije, nastavljaš pisati i za „Republiku“.

- E, ta ti je „nagradna igra “ bila stvarno priča za sebe. Na kraju krajeva i sam si bio član te ekipe „Preloma“, i sve ti je to vrlo dobro poznato, pa čak i to da ja ni u jednom momentu u njoj ne spomenuh Miloševića, već samo navedoh nekoliko najbitnijih stavki iz Hitlerove biografije. Ne pomenu dakle Div Slobu, već upravo oni... Prepoznaće ga, a sve fol neupućeni.... Pa čak je i Svetlana Šiljegović u svom tekstu „Igra slomljenim idejama“, koji je objavio banjalučki „Glas“ to priznala... Mi smo eto bili ti koji šire netrpeljivost, srbožderi, i šta ti ja još sve ne znam, a oni i i njihov Slobo - j... ih on, bili su pravi filantropi i poštenjačine koji nisu želili ništa drugo nego nekakvu kurčevu ravnopravnost.... Eh, sa mnom ti papani, kao ni uostalom ni sa tobom,nikada nisu mogli, niti će ikada biti ravnopravni... S jadnim Radovanom, sinom Vuksana kokošara i mogu biti jer su poremećeni poput njega, ali sa Divom ne mogu.... Ovdje dabome, da me se ne bi krivo shvatilo, ja nikako ne mislim na naše pravoslavne zemljake koji su u principu bili i ostali čestiti i časni ljudi i komšije, već upravo na onaj prevrtljivi šljam koji je uvijek bio spreman da kokardu zamjeni petokrakom i obrnuto.... Pominješ kako su nas tada napadali u beogradskim i banjalučkim medijima. A šta je sa hrvatskim? Pa za nas su, prisjeti se, u to vrijeme pokazali razumijevanje tek „Naši dani“ i sarajevska „Nedjelja “... Svi ostali su gotovo otvoreno tražili i smaknuće, kako lista, tako i naše, i to samo zato jer je navodno širio govor mržnje, kao uostalom i „Republika“ koja uspjela plasirati tek onaj, rekao bih poučni, referendumski broj, koji uzgred rečeno ja lijepo iskoristih da im još jednom otvoreno napišem sve ono što mislim o njima...

U aprilu 1992. tzv. „Srpske odbrambene snage“ blokiraju Banja Luku, što pominjete i u knjizi?

- O tome navodno, opet „spontanom“ okupljanju SOS-a (tzv. Srpskih rodoljuba) dosta ima toga u prvoj knjizi, ali ono najbitnije je ipak u ovoj drugoj... U njoj, naime u cjelosti prenosim feljton koji je objavio „Glas srpske“, a koji govori o tzv. Udarnoj grupi (jajarama) Brane Palačkovića- kriminalca iz nekakve vukojebine na domak Bronzanog Majdana (mjesto u blizini Banja Luke-op.aut)... Kako je u to vrijeme Miro Mlađenović (tadašnji gl.i odg, urednik „Glasa srpske“-op.aut) bio otvoreno zaratio sa četvoročlanom bandom - Predrag Radić, Radislav Vukić, Vojo Kuprešanin i Radoslav Brđanin, a oni su u redakciji , ma pomislih, napisali taj feljton i otkrili sve ono što su u tom trenutku o SOS-u znali oni iz CSB i SJB o djelovanju te družine koja je radila po nalogu krajiških vodja odmetnutog i terorističkog SDS-a... Ne samo da su to napisali već su, kada je ova razbojnička klika iz vrha pokušala da smjeni Miru Mlađenovića sa mjesta glodura „Glasa“, to lijepo i objavili i na taj način potpuno razotkrili i SOS i njegove nalogodavce i zaštitnike, a samim tim i pokazali da ta razbojnička družina nije tako, a najmanje spontano, kako su to tvrdili, uzela oružje da brani , navodno svoju Banja Luku i ugroženi narod... Tu se zapravo crno na bijelo vidi da u stvari ništa od toga što je urađeno nije bilo spontano, već da je sve to lijepo i pomno isplanirano kako bi se grad etnički očistio od nesrpskog življa.... Kada se to bude bude iščitavalo, shvatiće se da njih Div i nije morao da optužuje, jer su to oni, međusobno se krveći, na najbolji mogući način samo činili, uvjereni da će svijet tek tako progutati tu njihovu priču o islamskim fundamentalistima i krvožednim hrvatskim ustašama....

Bili ste i svjedok pred Haškim trbunalom?

- Da, bio sam svjedok tužilaštva na procesu koji je vodjen protiv Radoslava Brđanina, a trebao sam biti i glavni svjedok u procesu protiv pokojnog generalaTalića, komandanta Prvog krajiškog korpusa VRS-a. Dakako, moj dnevnik je korišten i redovito sam konsultiran i u ostalim slučajevima vezanim za procese protiv vodećih osoba iz RS. Naravno, u toku sam sa svim što se dešava ali, bar za sada, o tome ne bih puno govorio i nadam se da me razumijete. Uostalom, kod sebe imam hrpu toga snimljenog o svemu onome što je tamo bilo pa ćemo to, ako Bog da, jednog dana kada lijepo i u miru pogledati i prokomentirati...

Banja Luka? Mnogi kažu da „Banja Luka više ne stanuje u Banja Luci...“ Procjene govore da je zahvaljujući „politici“ koju je provodila tadašnja vlast na čelu sa SDS-om, iz grada protjerano oko 80.000 njenih stanovnika ...

- Iskren da budem ja ti o Banjaluci više uopšte i ne razmišljam, i ona ti je za mene zapravo tek jedna davno završena priča. Mislim da na sve meni drage ljude koji ostadošte u njoj, ali o samom gradu više ne...Pa, znate li da jedan grad čine građevine i zgradurine izrađene u njoj, već ljudi, raja.... A raje, može se to iščitati i iz samog pitanja, u njoj više nema.... Banjaluka, nažalost, više ne stanuje tu i moje srce je sada tamo uz onih 80.0000 nevoljnika razbacanih širom svijeta, koji, za razliku od mene, još uvijek pate za njom...

Podsjetiću na jednu Vašu raniju izjavu:Doći će te u Banja Luku tek kada se obnovi džamija Ferhadija?

-D a, to sam rekao i sigurno ću održati riječ. Budem li pozvan doćiću da se poklonim pred SVETINJOM, a potom ću otići i na katoličko groblje Sveti Marko, kako bih se i posljednji put poklonio sjenima svojih roditelja i predaka. Otići ću tamo mirna srca jer nisam izdao Bosnu, a samim tim i njih. Ali jedno me ipak muči i tjera me na oprez.... Prenose mi da je gotovo već dogovoreno da će kraj tih svetinja onaj tko dođe da ih vidi i da im se divi moći da pročita samo to kada su izgrađena i kada su obnovljene. To kada su i na koji način te od koga porušene - neće. Zašto? Pričaju, navodno u ime nekakvog daljnjeg suživota. Ma kakvog čovječe? Pa imali smo mi taj suživot više od pola stoljeća, a dočekasmo da nam krvavom Drinom plutaju leševi nevinih i nedužnih, da nam se zločin ponovi u svoj svojoj strahoti. Ovi nesretni narodi se mogu izmirit samo na istini, a nikako neće na prikrivanju zločina koji su neko od njihovih pomahnitalih saplemenika, boreći se za svoje, a ne za njihove interese počinili. Bosnu nam može tek istina izliječiti.... I hoće....

 

(zurnal.info)

 

 

 

 



INTERVJU – MATTHEW PARISH (2): Brčko će biti tačka zapaljenja između Srba i Bošnjaka
Interview
: INTERVJU – MATTHEW PARISH (2): Brčko će biti tačka zapaljenja između Srba i Bošnjaka

Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske koga je Žurnal objavio prije dva dana, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti.

Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u drugom dijelu intervjua govori kako su amerikanci poklonili Brčko SNSD-u, diplomatskoj ofanzivi ove stranke da zavlada Distriktom u kojoj im pomaže Srbija, Dodikovom blefu i Silajdžićevom nasjedanju na njega te zašto je pisao članak koji je bio u korist Dodika


Proveli ste mnogo vremena u Brčkom i napisali ste knjigu o ulozi tog grada u poslijeratnim godinama. Možete li napraviti kratki pregled detaljnog opisa uloge Brčkog iz svoje knjige. Kakvu ulogu taj grad ima u Vašem scenariju sa pozicijom da fizički razdvaja RS na dva dijela?

- Jako volim Brčko jer sam tamo sreo svoju suprugu. Čak sam o Brčkom napisao knjigu Slobodni grad na Balkanu (možete vidjeti
www.matthewparish.com za detalje). Zato sam jako uznemiren kada vidim kako se sav taj uspjeh vraća na početak. Na vrhuncu uključenosti američke vlade, Brčko je bilo jedino mjesto u BiH sa značajnim nivoom stvarne etničke reintegracije. Ali se američka vlast povukla prerano. Prestali su davati novac i povukli trupe 2004. godine: ta su sredstva bila potrebna za Irak. Od tada stvari idu niz brdo. Sada se lokalni političari tiho rasparčavaju u distriktu. Stvarno mješovito školstvo – jedino mjesto u poslijeratnoj BiH gdje je to zaista ostvareno – se poništava. Škole se ponovo segregiraju samovoljno jer roditelji ne žele da se njihova djeca obrazuju sa drugim etničkim grupama. To je tužno.

Bojim se da će Brčko ponovo postati tačka zapaljenja između Bošnjaka i Srba. Kako se autonomija RS-a bude povećavala, a teritorij bude kretao prema potpunoj de jure nezavisnosti, RS će trebati preuzeti kontrolu barem nad dijelom Brčko distrikta kako bi obezbijedio “zemljani most”. Sadašnja strategija RS-a je pustiti da se multietnička vlast postepeno raspadne sama od sebe. U međuvremenu će SNSD povećati moć svojim novcem i utjecajem. Stranka već kontroliše gradonačelnika – što je nevjerovatno jer je SNSD tek četvrta stranka po popularnosti u Distriktu. Dodik je taj poklon od američke vlasti dobio na tanjiru. Nakon izbora 2008. godine, dva glavna kandidata za gradonačelnika Brčkog su bili iz SDP-a i SDS-a. Supervizor Brčkog (Raffi Gregorian op.a.) je stavio veto na njih zbog različitih ali jednako smišljenih razloga. Tako je dao Brčko Dodiku. Američka vlast je pokazala zbunjujuću stratešku nesposobnost u Brčkom.

Da li su, prema Vašem mišljenju, nedavni pokušaji Milorada Dodika da dobije više moći u Distriktu dio plana za odvajanje?
- RS je u diplomatskom napadu. Čini se da bosanski ministar vanjskih poslova ne predstavlja njegove interese; i to je uredu. RS ima jako loš međunarodni imidž, prije svega zbog asocijacija na Srebrenicu. Pokušava se popraviti ta slika i smanjiti strani otpor ultimativnom cilju odvajanja od ostatka BiH.
Teško je, međutim, reći da li to uspijevaju. U Washingtonu ( i drugdje) vodi se diplomatski rat dok bosanski predstavnici vode kontralobi i pokušavaju podsjetiti međunarodnu zajednicu na sive mogućnosti bosanskog rata. Srbi su tradicionalno loši u javnim odnosima i međunarodnoj diplomaticiji ali sa zajedničkim naporima osoblja Vuka Jeremića i Milorada Dodika to se, čini se, mijenja.


U gotovo svakoj rečenici Vašeg teksta govorite da bi međunarodna reakcija mogla doći prekasno čak iako se dogodi za nekoliko mjeseci ili godine. Da li Vi ustvari smatrate da je sada vrijeme za snažnu američko-evropsku intervenciju u BiH prije nego postane prekasno za novi i nepredvidljivi sukob?

- Već je prekasno za to. Vrsta međunarodne intervencije kakvu bi većina ljudi u Sarajevu željela je sada nerealna. Ne postoji strana vlada u BiH koja bi se ponovo angažirala na mišićav način Wolfganga Petritsha ili Paddyja Ashdowna. Ova vrsta intervencije zahtijeva trupe u državi. Američke trupe su 1997. godine prekinule emitiranje RTRS-a na zahtjev Carlosa Westendorpa. Te se trupe neće vratiti.

Visoki predstavnik zna da je bez zuba. Zbog toga više ne koristi svoje “bonske ovlasti”. Ako bi to uradio, Dodik bi ga vjerovatno ignorisao i magija bi bila izgubljena. Autoritet visokog predstavnika je kula od karata.

Podsjetimo se da visoki predstavnik nije nikada trebao biti zakonodavni diktator. Dejtonski mirovni sporazum nije mu dao nikakav autoritet. Ured je dobio moć odlukom PIC-a u decembru 1997. godine jer je iz vlastitih unutrašnjopolitičkih razloga američki predsjednik Bill Clinton želio požuriti reforme i osigurati da građenje bosanske države bude uspješno. Ljudi su to i radili jer su im američke trupe i novac bili podsticaj. Sada su te trupe i novac otišli. Visoki predstavnik je potrošio moć i bosanski političari će morati preuzeti odgovornost za smjer u kojem njihova zemlja ide.

Napisali ste da je već nekoliko godina prekasno za promjenu kursa. Vi smatrate da je najbolje vrijeme za reforme bilo 1999. godine ali je postojala još jedna velika šansa 2006. godine kada je Dodik prihvatio promjena ali ih je Haris Silajdžić svjesno srušio. Da li je Silajdžić tada na neki način srušio i posljednju priliku za državno jedinstvo?
- Dodik je izmanipulisao Silajdžića. On je dobar govornik ali ne može praviti kompromise. Dodik to zna. Zato je Dodik prihvatio ponude jer je znao da Silajdžić to neće prihvatiti. Na taj način je Dodik mogao povući svoju ponudu i zadržati nepopustljivu poziciju kao i osigurati da je Silajdžić taj koji blokira političke reforme. Ovi manevri su uobičajni u bosanskoj politici.

Da li ste bili svjesni da će Vaš članak imati veliki utjecaj i da će biti u korist Dodika dok ste ga pisali?
- Ne vjerujem da bilo šta što ja kažem ima utjecaja na smjer bosanske politike. Ja nisam toliko važan. Ja sam advokat koji radi u privatnoj praksi i ne predstavljam vlast ili političare sa Balkana. Ja ne predstavljam ničije mišljenje osim svoje.

Shvatam da je moj članak izazvao snažne reakcije u BiH ali su ljudi imali ove poglede još od završetka rata. Većina bosanskih Srba (ustvari i bosanskih Hrvata) ne žele imati ništa sa centralnom bosanskom državom, bez obzira što je većina Bošnjaka odlučna da očuva BiH kao jednu državu. Ove pozicije se ne podudaraju i ja sam samo rekao očito. Reakcije koje je moj članak isprovocirao su bile odraz dublje nelagode za koju znamo da prožima bosansku politiku.

Moj članak nije uopšte bio namijenjen Bosancima; bosanska politika će slijediti svoj neizbiježni smjer bez obzira na moja mišljenja. Moj članak je bio namijenjen da se probudi međunarodna zajednica. Politike EU i SAD-a su nerealne i naivne. Postoje političke snage u BiH koje strani zvaničnici odbijaju uzeti za ozbiljno. Situacija je u opasnosti da se opasno otme kontroli a međunarodnoj zajednici opasno nedostaje utjecaja. Ljudi u Washingtonu, Briselu, Londonu i drugdje treba da razumiju šta se dešava. Ako je moj članak pomogao da se probudi nekoliko ljudi onda je on postigao svoj cilj.

Trenutni visoki predstavnik Valentin Inzko nazvao Vas je neodgovornim zbog Vaših izjava u Dnevnom avazu u novembru 2009. godine rekavši da je “neodgovorno govoriti tako u ovoj fazi”. Da li to znači da će biti period u kojem ovakva mišljenja neće biti “neodgovorna” kao sada i da li ste od tada imali kontakt sa gospodinom Inzkom?
- Ako su moja viđenja bila luda onda on ne bi osjećao potrebu da ih javno kritikuje. Nikada se nisam sreo sa gospodinom Inzkom (napustio sam OHR prije nego je on stigao), ali ga žalim. Vjerujem da je on dobar čovjek sa nemogućim zadatkom. Gleda kako se bosanska država urušava svuda oko njega a ne može uraditi ništa da to spriječi. Nije mu se svidio moj članak jer je potvrdio ono što on već zna i jer je otkrio slabosti njegovog ureda.

Koji je ustvari vremenski okvir za Vaš scenario: otprilike, kada bi se završna scena proglašenja nezavisnosti mogla odigrati?
- Naredna bitka će se desiti neposredno nakon oktobarskih izbora. Dodik će ubjedljivo pobijediti u RS-u; bošnjački glasovi će biti podijeljeni, kao i obično, između tri političke stranke. Zato će biti potrebna Dodikova saglasnost da se stvori nova centralna vlast; a on će koristiti svaku mjeru da odbije dogovor koliko god bude mogao. U međuvremenu, državne institucije će propadati jer neće biti ministara i zakoni se neće usvajati.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će međunarodna zajednica reagovati na ovaj problem. Ako stvore veliki pritisak Dodik bi mogao pristati da stvori još jednu slabu državnu vlast poput sadašnje, sa jednim od njegovih ljudi kao predsjednikom Vijeća ministara. Ako međunarodna zajednica odgovori slabije, Dodik bi mogao otezati uspostavljanje vlasti do beskraja.

Plan za nezavisnost bi se u ovom scenariju mogao ubrzati. RS će ubjeđivati da državna vlast nije efikasna i zbog toga se mora odbaciti. Ako se nova vlast uspostavi Dodik će morati čekati novu krizu.

U svakom scenariju se bosanska politika kreće sporo. Velika kriza tek slije ali će se stvarati postepeno. Rekao bih da će to trajati tri do pet godina.

Građani sa još uvijek svježim ratnim ranama sve tri većinske etničke grupe se još uvijek raspravljaju o prirodi bosanskog rata: da li je to bila agresija ili građanski rat. Zašto ste Vi odlučili nazvati ga građanskim a ne agresijom iako postoji nekoliko presuda iz Haga koje povezuju Srbiju sa bosanskim ratom?
- Ovo je semantička rasprava koju ja žalim. Rat riječi se koristi da bi se produžila bitka nakon što je oružje prestalo pucati. Jako sam svjestan argumenata o legitimnosti ili obratno bosanske dekleracije o nezavisnosti iz 1992. godine.Također sam potpuno svjestan horora kojeg su ljudi svih nacionalnosti pretrpjeli u bosanskom ratu. Ali moje analize se vežu za postratnu BiH.

Bez obzira na tragediju, stanovnici BiH moraju ostaviti historiju iza sebe. Njihovi političari im to ne olakšavaju ali zemlja ne može napredovati dok se to ne desi. Kopanje po prošlosti ne pomaže stvaranju nove budućnosti.

Da li biste radije priznali da su Vaša predviđanja bila pogrešna za deceniju ili slično ili vidjeli kako oživljava najgori mogući scenario?
- Imam jednu nadu za ljude u BiH: da idu u smjeru u kojem će se zadržati mir, u kojem ekonomija može napredovati a ljudi uzdići iznad očajnog siromaštva koje još uvijek utječe na zemlju. Politička nestabilnost u posljednjih 15 godina je usporila ekonomski razvoj. Ne marim gdje su granice i da li je vlast u centralnom ili lokalnom dijelu. Ja sam više zainteresovan u poslove, plate, zdravstvenu njegu i obrazovanje. Za deset godina bih volio vidjeti napredak u tim oblastima. Ako se desi napredak, politička struktura države neće biti bitna.

(zurnal.info)

INTERVJU – MATTHEW PARISH (1): Ne možete zaustaviti otcjepljenje Republike Srpske!
Interview
: INTERVJU – MATTHEW PARISH (1): Ne možete zaustaviti otcjepljenje Republike Srpske!

Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.

Za razliku od većine političkih analitičara i bosanske javnosti vi ne smatrate da su prijetnje Milorada Dodika da će se Republika Srpska otcijepiti od Bosne i Hercegovine samo još jedan način da kupi vrijeme i glasove za oktobarske izbore?
- Ja vjerujem da je on ozbiljan. Njegove prijetnje nisu samo predizborni trik. Snažna retorika je dolazila iz RS-a u trci izbora 2006. godine. Mnogi komentatori – domaći i strani – su rekli da on samo manevriiše da dobije glasove. Bili su u krivu tada i u krivu su danas. Nakon izbora 2006. godine retorika se nije povukla i Dodik je promišljeno izabrao sukob sa OHR-om. Ova se kriza pogoršala i on je iz sukoba sa visokim predstavnikom uglavnom izlazio kao pobjednik.
Dodik nema razloga podržavati institucije centralne vlasti. Njemu ne treba da dijeli moć sa bošnjačkim i hrvatskim političarima. Njemu ne treba međunarodna zajednica koja šalje malo novca ili i slabo podržava RS-u. Imamo sve razloge da njegove tvrdnje smatramo vjerodostojnim.
SNSD je sada veoma moćan. Stanovnici RS-a u potpunosti podržavaju njegovu vlast. Dodikov cilj je učvrstiti vlast. To će uraditi potkopavanjem države. On je oštrouman političar. Neće rizikovati i ne treba. Zna da državne institucije ionako ne rade dobro. Svi u Bosni to znaju. On također zna da se one drže u životu uz pomoć međunarodne zajednice ali je ona izgubila interes. Državne institucije će se zbog toga same srušiti. On može samo gledati i čekati.

Zbog čega ste tako sigurni u neizbježnu nezavisnost Republike Srpske?
- Republika Srpska je već nezavisna u velikoj mjeri. Putujem tamo često. Od 2006. godine sam posmatrao koliko je tamo nebitna bosanska centralna vlast. Ministri u Banjoj Luci sami prave svoje planove nezainteresovani šta njihove kolege u Sarajevu rade. Ovaj entitet ima svoj zakonodavni sistem. Otvorio je svoja diplomatska predstavništva širom svijeta. Vodi svoju vanjsku politiku održavajući odnose sa Rusijom i Izraelom. Sam traži strane investicije. Entitetska policija odbija saradnju sa federalnom ili državnom. Njegovo pravosuđe se sve više izoluje od sudova drugdje u zemlji.
Povećanje autonomije RS-a je postepen proces. Dodik se neće pojaviti na televiziji dan nakon izbora i reći “mi smo sada nezavisni”. On će samo nastaviti napadati različite državne institucije. Od 2006. godine on je potkopao Upravu za indirektno oporezivanje; Ustavni sud; i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Ovo se neće zaustaviti.
Zbog toga “deklaracija o nezavisnosti” nije stvarno potrebna RS-u, barem ne sada. Političari bosanskih Srba mogu živjeti u formalnoj dejtonskoj ustavnoj strukturi; slabe centralne institucije će ostati uglavnom nerelevantne za njih. Zvanična deklaracija nezavisnosti bi sutra uzrokovala previše problema za RS: postojao bi pritisak na Srbiju da ih ne prizna i to bi trajno odgodilo ulazak BiH u Evropsku Uniju. Dodik zna da mora čekati promjenu stava međunarodnog javnog mnijenja i zato se ništa neće desiti brzo. Ali Dodik računa da ima dovoljno vremena: SDS je slab i on neće izgubiti vlast.

Čini se da ste jako sigurni u svoje stavove. Jesu li oni samo predviđanja političkog analitičara ili zaključak dobijen kroz intervjue sa domaćim i stranim političarima?
- Moji izvori ostaju tajna! Ako bi ih otkrio oni ne bi više razgovarali sa mnom!

Da li je otcjepljenje RS-a jedina ili samo jedna od mogućnosti za budućnost?
- Dezintegracija se već dogodila. Istina je da BiH nikada nije funkcionisala kao efikasna država. Ljudi u vrhovnoj vlasti ne mogu se čak ni javiti na telefon a kamoli voditi državu. Jedini interes Parlamenta je glasanja za povećanje vlastitih plata. To se desi kada pokušate graditi državu po međunarodnoj zapovijedi.
Mogućnosti za budućnost su više ili manje mračne. Najbolja alternativa je da Dodik postigne dogovor sa umjerenim bošnjačkim kontrastranama nakon izbora. Suština ovog dogovora bi bila da se značajne ovlasti spuste na entitete u zamjenu za Dodikovo odbacivanje zahtjeva za de jure nezavisnost. Hrvati bi također zahtjevali entitet (ili regiju). To bi bio najbolji mogući rezultat a Dodik i Tihić su zamalo postigli taj dogovor u Prudu.
Međutim, mislim da su bošnjački političari previše podijeljeni da se međusobno dogovore da bi ovo bio realno. Svaki bošnjački političar koji bi pokušao postići takav dogovor bi bio optužen za izdaju od političkih protivnika. Pojednostavljena nacionalistička poruka – da je RS genocidna tvorevina koja se mora uništiti – bi potopila umjerene političare. Bez obzira na svoju historiju, RS ne može biti ukinuta jer je prejaka.
Ako Dodik ne može dobiti dogovor ovakve vrste on će i dalje gurati unilateralnu priču. U tom slučaju postoje dvije mogućnosti. RS može postati nezavisna bez incidenata. Međunarodna zajednica će reći da im je žao a onda će nastaviti da žive sa tim. Političari u Sarajevu će reći da to ne prihvataju, baš kao što političari u Beogradu kažu da ne prihvataju nezavisnost Kosova. Stvarnost u oba slučaja je da deklaracija o nezavisnosti ne čini nikakvu razliku. RS je već de facto odvojena, kao što je Kosovo bilo prije 2008. godine.
Pesimističniji scenarij je da pobijede ekstremniji glasovi i tu je novi rat da se zaustavi secesija bosanskih Srba. Najzad, ako Bošnjaci hoće da vide nestanak RS-a morat će se boriti za to. Ja to ne želim vidjeti. Političke granice nisu vrijedne umiranja. U modernoj Evropi ne bi trebalo gledati gdje su granice. Povratak ratu bi bio deprimirajući pokazatelj političkog primitivizma. Ako bi preporučivao vašim čitaocima kako da glasaju u nadolazećim izborima ja bih rekao: glasajte za pojedince koji će najmanje vjerovatno gurati rat u lice nadolazećeg odvajanja RS-a od ostatka države.
Možda je najverovatniji scenarij da će zemlja nastaviti šepati u svojoj trenutnoj nezadovoljavajućoj fazi. To bi bilo za žaljenje jer sa neprekidnom političkom nestabilnošću ugrađenom u dejtonski Ustav država se ne može nositi sa stvarnim problemima: sveprisutnom korupcijom, socijalističkom birokratijom, trulim sudovima, tegobnim porezima i dosljednim nedostatkom ekonomskog rasta i stranih ulaganja.

Evropski i posebno američki zvaničnici u BiH, pa čak i visoko pozicionirani američki političari, ponavljaju gotovo svakodnevno da neće dozvoliti odvajanje bilo koje vrste (Jonathan Moore iz američke ambasade ponovio je to ove sedmice), a vi sada govorite da ne postoji način da se to izbjegne. Smatrate li ih licemjernim ili smatrate da oni jednostavno nemaju dovoljno snage da zaustava separatizam?
- Međunarodni zvaničnici u BiH ispoljavaju intrigantnu šizofreniju. U jednu ruku oni vole da prave beskrajna obećanja o tome šta će ili neće “dozvoliti”. U drugu ruku su izgubili sav interes za zemlju. Oni imaju pretenzije kolonijalne vladavine; ali nemaju volju da pošalju nimalo novca, trupa ili sposobnih zvaničnika kako bi proveli svoje zahtjeve.
Istina je da su međunarodni zvaničnici u BiH vjenčani za zvanične pozicije utemeljene njihovim prethodnicima kada više nemaju značajan utjecan u državi. Kada je država imala 80.000 stranih mirovnih snaga stranci su mogli voditi zemlju u napredak. Sada to više ne mogu. Međunarodni zvaničnici se naizgled drže moralnih ciljeva iz 1997. godine ali je njihova retorika nerealna. Oni su nemoćni ali to ne žele priznati.
Ja se nadam, o tome pišem i govorim, da ih mogu učiniti realnijim o utjecaju u državi i da mogu pomoći stranim zvaničnicima kojima je BiH nova da razumiju složenu narav trenutne krize u zemlji.

U svom članku govorite o krivici međunarodne zajednice jer su propustili da intervenišu ranije. Da li je zaista moguće očekivati istu grešku u manje od 20 godina?
- Jedna od tema o kojima sam pisao je da je gradnja države nauka u začetku. Ne znamo kako to dobro raditi i BiH je bila prva zemlja nakon Drugog svjetskog rata u kojoj smo to probali. Zbog toga je bilo vjerovatno da ćemo napraviti mnogo ozbiljnih grešaka.
Vjerovatno je najvažnija lekcija bosanskog iskustva u građenju države ekstremno puno vremena potrebnog da se napravi održiva razlika. U stvaranju bosanske države koristili smo silu oko deset godina. Onda kada je međunarodna zajednica izgubila interes, sve se raspalo. Deset godina nije bilo dovoljno da se postigne održiva promjena. Da se međunarodna zajednica posvetila BiH 20 godina, vjerovatno bi stvari bile drugačije. Ali sa četverogodišnjim izbornim ciklusom u SAD-u i većini evropskih zemalja, moguće je da više nikada nije realno očekivati takvu posvećenost stranih država.
Ako se ne možemo posvetiti građenju države u vrijeme kada je to nepotrebno da bi uspjelo pitam se jesmo li ikada trebali i početi? Ova pitanja su još prisutnija u Iraku i Afganistanu nego u BiH.

U nepravednoj međunarodnoj igri, ko bi imao interes u bosanskoj dezintegraciji, vjerovatno i novom ratu bliže granicama EU nego ranije i još jednoj novoj državi sa kojom se treba baviti?
- Mislim da ovo pitanje preuveličava interes stranih država za BiH. Bosanci imaju naviku misliti da su središte međunarodne pažnje iako vrlo malo ljudi van njenih granica uopšte brine o njenoj politici ili budućnosti. BiH je mala država u svijetu punom ozbiljnih kriza. Međunarodne zvaničnike ne brinu bosanski problemi i ne razmižljaju ozbiljno o još jednom ratu. Izložio sam tu misao jednom bivšem visokom predstavniku prije nekoliko sedmica i on ju je bez razmišljanja odbacio.
Međunarodna politika prema BiH prema tome nije vođena stranim interesima. Vođena je nezanimanjem i nemarom. Strane vlade žele zauzeti stav prema BiH koji će im stvoriti najmanje neugodnosti. Ne razmišljaju o tome šta se dešava u narednoj ili sljedećih pet godina nego samo naredne sedmice ili mjeseca. To će se teško promijeniti. Budućnost BiH sada pripada Bosancima bez autsajdera.

U drugom dijelu intervjua kojeg objavljujemo sutra čitajte kako Parish vidi ulogu Brčkog u mogućoj podjeli zemlje, zašto je ono važno Dodiku i kako mu je pomogao svojim tekstom.

(zurnal.info)

ADNAN HAMIDOVIĆ FRENKIE: Pazite na šta klikćete i s kim pričate
Interview
: ADNAN HAMIDOVIĆ FRENKIE: Pazite na šta klikćete i s kim pričate

Muzička zvijezda hip-hopa Adnan Hamidović Frenkie uključio se u kampanju regionalnog projekata "Sveobuhvatan pristup rješavanju dječije pornografije u BiH" kako bi djeci i mladima poslao jasnu poruku da "vode računa s kim komuniciraju preko interneta". Prvi put na našim prostorima postavljena je i web stranica sigurnodijete.ba gdje se mogu naći sve informacije i upozorenja kako se djeca i mladi mogu zaštititi od moguće zloupotrebe informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Frenkievi video spotovi biće uskoro emitovani na svim tv stranica u BiH. Žurnal prenosi intervju iz biltena organizacije Save the Children a uz to donosimo i cijeli bilten u PDF formatu posvećen problemu dječije pornografije u BiH

Foto: Zijah Jusufovic (frenkie.ba)

Frenkie, šta je bio tvoj motiv da se pridružiš ovom projektu i snimiš spot kojim ukazuješ na problem dječije pornografije u BiH?
Ja mislim da su umjetnici i humanitarne organizacije u projektima kao što je ovaj saveznici i zajedničkim radom mogu odraditi puno bolji posao. To je bio moj glavni razlog. Tačno razumijem vaš projekat i znam da je vaša ciljana grupa djelimično moja publika. Nadam se da ćete mojim prisustvom lakše i brže doći do ciljane grupe. Ja u svojim tekstovima često pišem o problemima u našem društvu, konkretno o ovom još nisam, ali sada nakon što sam se upoznao detaljnije možda i budem.

Šta je poruka tog spota? Kome je namijenjen?
Poruka je upućena klincima i ona je jasna. Pazite s kim pričate i koje stranice posjećujete kada ste na Internetu. Danas imamo stranice kao sto su Facebook i Myspace koje su jako popularne kod omladine. Cijeli taj način komuniciranja se promijenio. Mi smo prije izlazili, upoznavali ljude i družili se u kafićima, parkovima i diskotekama. Danas klinci većinu vremena provode na Internetu i prvi kontakt nastaje upravo online. No pošto ne pričate sa osobom uživo, licem u lice, nikad ne znate ko se krije iza slike ili možda lažnog imena. Te stranice imaju prednosti i ne kažem da ih treba izbjegavati, no treba paziti s kim komunicirate.

Dječija pornografija i pedofilija spadaju u seksualno zlostavljanje povezano s ekspanzijom informacionih i komunikacionih tehnologija, naročito Interneta. Šta misliš da li je i u kojoj mjeri ovaj problem pisutan u BiH?
Pošto mi živimo u zatvorenoj sredini, gdje se baš ne priča javno o problemima u familiji, tako tačan broj ljudi koji su bili žrtve seksualnog zlostavljana nije poznat. Moja uloga u ovom projektu je također da ne neki način ohrabrim klince, koji su imali negativna iskustva, da izađu u javnost i da se obrate ljudima iz Save the Childrena. Kratko rečeno: niste sami i postoje ljudi kojima možete vjerovati i koji će vam pomoći!

Neke statistike kažu da je 200.000 spotova objavljeno na YouTube u martu 2009. g. Kada bi odjednom pogledali taj video materijal trajalo bi 412 godina. Znaju li djeca i mladi u BiH da mogu biti ugroženi nesigurnom upotrebom informacijskih i komunikacijskih tehnologija ako objave svoje video materijale na Internetu?
Vjerujem da tog problema nisu baš svjesni. Danas djevojke na svoje profile postavljaju slike i video snimke na kojima su polugole. Za to je kriv sistem i mediji koji ih bombardiraju sa raznim zvijezdama koji se u javnosti pojavljuju u nekim krpicama iz kojih bukvalno vire grudi i pozadine. Oni ih naravno kopiraju jer je to sve dio mode i žele da budu popularne. Jasno je da se oni na taj način žele ustvari udvarati svojim muškim vršnjacima, ali te slike vide i drugi ljudi i tu treba biti oprezan.

Foto: Zijah Jusufovic (frenkie.ba)Da li misliš da djeca u BiH znaju šta znači sigurno koristiti Internet?
Mislim da je većina oprezna, ali uvijek postoji mogućnost zloupotrebe i o tome ih treba educirati.

Kako ti se čini stranica sigurnodijete.ba? Vjeruješ li da će biti posjećena?
Stranica je odlična! Jako je jednostavna za korištenje i na jedan jednostavan način posjetioce educira o problemu dječije pornografije.

Živimo u okruženju punom nasilja, „sexting“ je cool među tinejdžerima, slanje eksplicitnih fotografija ili poruka seksualnog sadržaja među mladima nije novina na ovim prostorima.... Kako vidiš ulogu roditelja? Da li misliš da su mladi informatički „prerasli“ svoje roditelje?
Pošto u vrijeme kada su naši roditelji bili mladi nije bilo Interneta i kompjutera vjerujem da roditelji nisu dovoljno upućeni i ne znaju šta im klinci ustvari rade za tim monitorom. Većina roditelja ne zna koristiti kompjuter i Internet i vjeruje da se njihovom djetetu ne može ništa ružno desiti dok sjedi u kući za kompjuterom. Baš zato moraju više obratiti pažnju na to s kim im se djeca druže i na koja mjesta izlaze.

Imaš li poruku za djecu, mlade, a Bogami i njihove roditelje?
Pazite na šta klikćete i s kim pričate!

Ukoliko ste imali negativna iskustva nemojte se bojati i povlačiti u sebe. Postoje ljudi koji vam mogu i žele pomoći! Kontaktirajte ih! Niste sami!

Stranica za roditelje i djecu: www.sigurnodijete.ba

U cilju informiranja i podizanja svijesti među identifikovanim ciljnim skupinama, prvenstveno djecom i roditeljima, u suradnji sa partnerskim firmama koje se bave medijskim aktivnostima (Yala Media i SourceCode), kreirane su dvije web stranice i dva video spota,od kojih jedna stranica i jedan video spot za ciljnu populaciju ima rizičnu skupinu djece, a druga web stranica i video spot za ciljnu skupinu ima roditelje i opću populaciju u BiH.

Obje web stranice su dizajnirane sa prepoznatljivim brandom i logotipom, a sadržavaju informacije za djecu i roditelje o sigurnom korištenju Interneta, pojmovima, načinima zaštite od zloupotrebe, upitnik o navikama korištenja Interneta, itd. Svaka stranica će također sadržavati segment za prijavu moguće zloupotrebe.

(zurnal.info/Save the Children)

DRAGAN ČAVIĆ: Milijarda iz budžeta za SNSD-ove firme
Interview
: DRAGAN ČAVIĆ: Milijarda iz budžeta za SNSD-ove firme
U intervjuu za Žurnal Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije i bivši predsjednik RS govori o secesiji, Kosovu, Miloradu Dodiku i SNSD-u, lošoj opoziciji, i pritom, kroz konkretne primjere, objašnjava koliko je aktuelna vlast korumpirana i dokle ide sprega kriminala i vlasti u RS i BiH

DRAGAN ČAVIĆ: Priča o secesiji je sastavni dio srpske konfliktne priče

Predsjednik Demokratske partije (DP) i bivši predsjednik Republike Srpske (RS) Dragan Čavić tvrdi da je aktuelna vlast RS iskoristila mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu o proglašenju nezavisnosti Kosova da bi ponovo pokrenula priču o pravu na somoopredjeljenje tog entiteta.

On podsjeća da Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u svakom izbornom ciklusu od 2006. godine do danas poseže za teorijom secesije i pričom o navodnom otcjepljenju RS da bi dobio podršku biračkog tijela.

Secesija će ponovo biti tema oko koje će se lomiti koplja, umjesto da se priča o ekonomskim i socijalnim temama i zloupotrebama koje vrši vlast u raspolaganju javnim sredstvima”, naglasio je Čavić u intervjuu za Žurnal.

On ne vjeruje da će se SNSD-ova vlast odlučiti na raspisivanje referenduma o nezavisnosti RS, ali dodaje da “ništa ne treba isključiti, jer je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda u Hagu otvorilo prostor u kojem se više ne može govoriti o tome da je secesija privilegija onoga ko ima dobre i velike prijatelje”.

Secesija postaje pravo, jer je savjetodavno mišljenje Suda upravo tako - da je secesija Kosova bila pravno utemeljena. Dakle, to više nije privilegija onih koji imaju Ameriku ili Rusiju iza svojih leđa, već postaje pravo. Čim nešto postane pravo, to pravo će iskoristiti mnogi”, smatra Čavić, upozoravajući da će kosovsko pitanje dugo vremena proizvoditi političke tenzije u BiH. Prema njegovim riječima, Bosna i Hercegovina i posle mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu ne treba da prizna Kosovo, najviše zbog sebe same.

Šta je objektivno ono što najviše prijeti BiH- da li je to moguća secesija RS ili su to kriminal i korupcija, koji izjedaju oba njena entiteta?

Čavić: Priča o secesiji je sastavni dio srpske konfliktne priče među etničkim grupama u BiH, kao što je priča o unitarizmu BiH sastavni dio konfliktne bošnjačke priče. Jednostavno, postoji nekoliko temeljnih političkih stvari oko kojih se stvara ogromna tenzija u međunacionalnim odnosima, a to, u stvari, služi da se svjesno sakriju socijalni problemi koji postoje. Među tim problemima su i izuzetno visok stepen korupcije i kriminala.

Problem ovog društva je loše ekonomsko stanje, koje prijeti da dovede BiH, a u okviru nje i RS, u očajnu ekonomsko-socijalnu situaciju u kojoj sa postojećim prihodima neće biti moguće servisirati sve ono što je nužno.

Ta granica mogućnosti se poprilično primakla i nestankom sredstava sa tzv. escro računa, odnosno kada se potroše sve pare od privatizacije “Telekoma” i ostane se na budžetu, RS će se suočiti sa činjenicom da je budžet u deficitu i da su potrebe daleko veće od realnih mogućnosti. U jednom trenutku više neće biti MMF-ovog krpljenja budžeta ili, ako ga i bude, biće sa vrlo rigoroznim zahtijevima za stezanjem kaiša potrošnje.

Umjesto mjera štednje i drastičnog smanjenja troškova administracije, kod nas je potpuno obrnuta situacija i plasira se tvrdnja da je stanje stabilno i da imamo dovoljno prihoda da pokrijemo sve troškove, što uopšte nije tačno. Prije svega, mi imamo 250 miliona KM kredita MMF-a kojim krpimo deficit, a Vlada RS gotovo svakog mjeseca poteže za nekim rezervnim sredstvima da pokrpi tekuće obaveze. U junu je povukla 30 miliona za servisiranje redovnih budžetskih obaveza, a istovremeno je povukla šest miliona maraka da bi pokrila deficit koji je imala u Penzionom fondu za isplatu penzija. Samo po sebi to demantuje tvrdnje da ovdje teku med i mlijeko i da je situacija idealna.

Daleko od toga, mi imamo nenormalnu potrošnju, a Vlada RS je u poslednje vrijeme, pod firmom javnih investicija, potrošila ogromne sume novca u kupovinu luksuznih prostora i kancelarija.

Tačno, Vlada RS je u novoj zgradi Slobodana Stankovića pokupovala namještene kancelarije, čija se cijena kretala od pet do sedam hiljada maraka po kvadratnom metru, ali niko iz opozicije nije otišao pred tu zgradu da protestvuje ili postavi transparente koji bi ukazali da se u tom slučaju radi o najobičnijoj pljački budžetskog novca!?

-Vi ste u pravu, tamo nije bilo nikakvog okupljanja opozicije, jer opozicija uopšte ne djeluje sinhronizovano. S druge strane, Vlada RS je na vrijeme donijela zakone kojima je zabranila okupljanje oko javnih institucija, što, naravno, ne bi trebalo da spriječi opoziciju da to uradi.

Činjenica je da je napravljen presedan, koji se rijetko gdje može vidjeti. Organizovanom akcijom gradskih vlasti u Banjoj Luci i Vlade RS na trideset metara od zgrade vlade dato je privatnoj firmi da gradi objekat od četrnaest spratova, koji se od prvog do poslednjeg kvadratnog metra prodaje institucijama RS. Kada je taj objekat počeo da se gradi, svima je bilo jasno da ga gradi privatna firma i prodaje državi, u najmanju ruku kao da se radi o prodaji toalet papira.

Još je smješnije da svaki sprat te zgrade ima drugačiju cijenu, a prije nekoliko dana sam čuo da u toj zgradi postoje garaže koje nisu prodate kupcima spratova, već da će se za svako garažno mjesto tim istim kupcima mjesečno fakturisati po 400 KM po vozilu. Takođe je predviđeno da na poslednjem spratu te zgrade bude server, koji informatički treba da opslužuje sve institucije koje se nalaze u toj zgradi. Taj server će biti u privatnom vlasništvu i njime će biti pokrivena kompletna softverska instalacija, svi programi, sadržaji, fajlovi institucija, među kojima su i Poreska uprava, Geodetska uprava, Inspektorat, čiji bi podaci trebalo da imaju najviši stepen zaštite. Nevjerovatno kakvi se apsurdi ovdje dešavaju. Na isti način, od privatnika iz kruga tajkuna okupljenih oko Vlade RS i rukovodstva SNSD-a, kupljena je zgrada za Regionalni inspektorat Banjaluka. To je neviđeno, umjesto da se Vlada pojavljuje kao investitor, koji raspisuje tender i imenuje nadzorne organe koji provode cijelu proceduru, došli smo u poziciju da je samo u ovoj godini Vlada RS od privatnih kompanija kupila tri zgrade što se, vjerovatno, nije desilo nigdje u regionu.

 

DRAGAN ČAVIĆ: Strancima je bolje da ne prave budale od sebeBiH MORA OPSTATI

Kako gledate na ulogu međunarodne zajednice u BiH i kolika je odgovornost međunarodnog faktora za ukupno stanje u BiH, s obzirom da je on aktivan akter na ovdašnjoj političkoj sceni?

-Međunarodna zajednica ovdje više nije faktor. Ona je samo faktor pomoći režimu i režimskim političkim strankama. Svi njihovi potezi, bez obzira na to da li rade svjesno ili nesvjesno, su u funkciji pomoći onima koji su na vlasti. Međunarodna zajednica je odavde davno trebalo da ode, jer se njena uloga pretvorila u opštu blamažu. Njihovo postojanje danas služi samo ismijavanju onih koji vladaju u BiH, služe samo za šprdnju. Odluke visokog predstavnika više nemaju izvršnu snagu, jer se više ne objavljuju u službenim glasnicima. Dakle, ne postoje. S obzirom da je to međunarodna zajednica prihvatila kao realnost, bolje im je da ne prave budale od sebe. Još malo će im biti ukinuti i web sajtovi na kojima objavljuju svoje odluke i moći će ih objavljivati samo unutar onih bijelih zidina OHR-a. Međunarodna zajednica je davno sazrela da napusti BiH i da ovu zemlju, sa svim njenim minusima, prednostima, nedostacima prepusti domaćim političkim snagama - pa šta bog da. Jedino tako građani mogu da shvate ko ih vodi na pravi, a ko na pogrešan put. Ovako, prisustvo međunarodne zajednice služi kao indirektna podrška strankama koje preko nje, na ovaj ili onaj način, grade svoju političku poziciju. Kod Srba je to, po pravilu, negacija i stvaranje utiska o međunarodnoj zajednici kao neprijatelju kojeg smo mi porazili, dok Bošnjaci kreiraju politiku nade da će međunarodni faktor pojačati svoje djelovanje i riješiti ono što oni sami ne mogu. BiH u postojećoj konstelaciji međunarodnih odnosa i s obzirom na način nastanka nema alternative osim da opstane. Pretpostavljam da će biti labava, decentralizovana država, koja će se morati naučiti da funkcioniše. To je i zadatak budućih generacija, ali ne vjerujem da bi BiH mogla da se raspadne unutrašnjim sukobima. Međunarodno prisustvo ovdje je potrebno samo da spriječi eventualne unutrašnje sukobe.

DRAGAN ČAVIĆ: Postavljanje ulične rasvjete je postala osnovno zanimanje većine gradskih upravaDa li je tu riječ o apsurdu ili o činjenici da je mala grupa ljudi temeljno i osmišljeno privatizuje jedan entitet?

-Radi se o tome da se ogromna društvena sredstva slijevaju o džepove privilegovanih privatnika, putem odabranih poslova koji donose najveći profit. Samo u poslednje tri godine “Integral Inženjering” (firma Slobodana Stankovića pr.a.) je imao poslove u vrijednosti višoj od 700 miliona KM koje je izvodio za potrebe Vlade RS.

Istovremeno su ta i druga firma u vlasništvu Stankovića dobile dva kredita po pet miliona od Investiciono-razvojne banke RS. Ta ista firma je ove godine otpustila više od 200 radnika, a trenutno je u velikom problemima sa likvidnošću i ne isplaćuje plate preostalim radnicima.

Ključno pitanje je šta se događa i kako je moguće da jedna firma, koja od Vlade dobije poslove vrijedne 700 miliona maraka bude u takvim problemima.

To ne miriše na dobro - ili je izvlačila obrtni kapital iz redovnih tokova, koji je završavao ko zna gdje, ili se radi o nečem sasvim drugom.

Slično je i sa firmom “Kaldera company”, koja je, navodno, prošle godine imala 130 miliona maraka prihoda od instaliranja ulične rasvjete po gradovima u RS. U opštinama gdje je ta firma postavljala uličnu rasvjetu, posebno su to opštine u kojima je SNSD na vlasti, na svakih deset metara je posađena jedna bandera ulične rasvjete. Postavljanje ulične rasvjete je postala osnovno zanimanje većine gradskih uprava, a niko ne govori o tome da to mnogo košta- od održavanja, preko struje koja se troši. Naravno da treba ulična rasvjeta, ali ne u toj mjeri, kao u Las Vegasu.

U svemu tome, da li se radi o lošim privrednim procjenama Vlade RS ili organizovanom kriminalu?

-Ne može se neorganizovano prići ovakvim investicionim radovima, a da li to ima elemente kriminala ili ne, to je stvar koju treba da utvrde organi za provođenje zakona, koji očigledno ne rade.

Čim počnu da rade i čačkaju, odmah se tome pripiše politički karakter. Da tamo gdje ima dima ima i vatre nabolje govore dva slučaja koji nisu mogli biti završeni bez hapšenja - to su slučaj Mile Radišića i slučaj hapšenja generalnog sekretara predsjednika RS Mirka Stojića u vezi sa pronevjerama 11 miliona KM oko sanacije izgradnje zgrade palate predsednika.

To je nevjerovatno, sanacija palate predsjednika RS koštala je preko pet hiljada maraka po kvadratnom metru. Toliko ne bi koštala ni na Menhetnu, a kamoli u Banjoj Luci.

Da li zaista mislite da je Mile Radišić samo uz pomoć grupice koja je s njim osumnjičena uspio da izvede cijelu akciju oko preuzimanja većinskog paketa “Medicinske elektronike” za male pare i preuzimanja zemljišta u centru grada?

-To je nemoguće. Prvo, sam nikada nije mogao doći do tolikog zemljišta u centru grada. Drugo, on sam nikada nije mogao izmijeniti regulacioni plan, kao što nikada nije mogao sam napraviti predugovore sa “Telekomom”, “Delta holdingom” i još nekim kompanijama kojima je, kako se priča, na toj lokaciji i u zgradi koju bi izgradio namjeravao prodati poslovne prostore, a gradu tri etaže podzemnih garaža.

Njegov uticaj nije toliki. Radi se o tome da je on bio bočni igrač za najviše šefove SNSD-a. Bez njih to apsolutno nije moglo proći.

Rekli smo gdje je u ovom trenutku vlast, ali gdje je opozicija i šta ona nudi?

-Najveći problem opozicije nastao je onog trenutka kada su tri parlamentarne stranke, koje realno čine opoziciju - SDS, PDP i Srpska radikalna stranka RS, u martu napravile koalicioni sporazum.

Bilo bi puno korisnije da je odmah napravljen širi politički blok. Danas bi opozicija bila ujedinjena, djelovala bi jedinstveno i uspjela da pobijedi režim koji se jako ozbiljno priprema za izbore.

Međutim, od tog 28. marta, kada su te stranke potpisale koalicioni sporazum i pozvale sve ostale opozicione stranke, nevladine organizacije i pojedince da im se pridruže, do danas tom bloku nije pristupio baš niko. Ključno je pitanje- zašto? Bilo je logično da te tri opozicione stranke, ako iskreno žele pobjedu, dovedu društvo do potpune polarizacije, a birače pred jednostavnu dilemu- da li glasati za režim ili protiv režima. To je bio način da se režim pobjedi. Nažalost, do takve situacije nije došlo i to je u značajnoj mjeri umanjilo šanse za pobjedu, iako je režim zreo da bude poražen. Treba samo daleko organizovanijeg protivnika. Takvog protivnika pojedinačno u opoziciji nema, jer mi u opoziciji djelujemo kao rakova djeca, rasuti na sve strane, bez zajedničkog cilja, djelovanja, zajedničkih meta i antirežimskih postvaki.

Jasno je da ne možemo imati zajedničke politike, ali možemo imati neke zajedničke principe kada je u pitanju odnos prema režimu. Toga, međutim, nema.

Na drugoj strani, režim maksimalno koristi društvena sredstva za svoju predizbornu kampanju. Prije nekoliko dana Vlada je bombastično najavila da odobrava drugu tranšu sredstava pomoći nerazvijenim i izrazito nerazvijenim opštinama u RS koja ukupno iznosi 1,1 milion KM.

Samo dva dana ranije duplo više novca daje režimskim medijima- milion KM RT RS, 400 hiljada KM “Nezavisnim novinama”, 400 hiljada “Glasu Srpske”, 380 hiljada maraka “Fokusu”.

Radi se o novinama koje su apsolutno u njihovom vlasništvu ili vlasništvu tajkuna okupljenih oko SNSD-a. Duplo više sredstava Vlada daje režimskim medijima, koji su navodno u teškoj situaciji, nego nerazvijenim opštinama.

Opet apsurd. Vlada daje 400 hiljada KM samo jednom od svojih režimskih medija, a potom donosi uredbu kojom smanjuje dnevnice za putovanja u RS i BiH sa 30 na 20 maraka. Prosta računica – 40 hiljada dnevnica sa uštedom po deset maraka je koštalo tih 400 hiljada KM koje su u isto vrijeme date “Nezavisnim novinama”.

Postavlja se pitanje - po kojim kriterijima je nekoliko privatnih medija dobilo pomoć od Vlade RS. Jasno je da se radi o predizbornom potezu, trošenju novaca za medije kako bi se oni koji nisu disciplinovani disciplinovali, a da oni disciplinovani, i oni koji su njihovi, budu još jači u provođenju medijske kampanje za račun aktuelne vlasti.

 

DRAGAN ČAVIĆ: Politika po principu – ja ću da palim, vi ćete da gasitePOLITIČKI VRH SRBIJE OVDJE KONSTANTNO PODIŽE TENZIJE

Da li predsjednik Srbije Boris Tadić podržava Dodika smatrajući da će on jednog dana zaista otcijepiti RS i da će na taj način kompezovati gubitak Kosova?

-Previše su ozbiljni da bi tako razmišljali, ali u političkom vrhu Srbije postoji potreba da se ovdje konstantno diže tenzija. Podizanje tenzija u RS u etničkom smislu ide u prilog politici Beograda, jer oni na taj način djeluju prema međunarodnoj zajednici i ovdje se najčešće pojavljuju kao vatrogasci. Nema nijednog međunarodnog političkog skupa na kojem neko iz ljudi iz vrha DS-a, bilo Tadić, Cvetković ili Jeremić nije ponovio da Srbija podržava teritorijalni integritet BiH. Oni, dakle, brane BiH od Milorada Dodika koji najviše podiže tenzije svojim izjavama o secesionizmu, o referendumu, samostalnoj RS. Ne mogu da vjerujem da to nije dogovorena politika po principu – ja ću da palim, vi ćete da gasite. Sve to zajedno ostavlja utisak brige Srbije za BiH, a po meni je to dogovorna politika u kojoj se drže konstantne tenzije u BiH, dok se Srbija u regionalnim okvirima pozicionira kao značajan faktor, upravo na rečenici - mi podržavamo teritorijalni integritet i suverenitet BiH. Stvorena je tenzija, koja traje i trajaće sve dok to bude politički interes struktura i u Srbiji i u RS. Uglavnom, gotovo cijeli politički vrh Srbije danas je u funkciji promocije SNSD-a ili predsjednika te stranke lično. To je nekorektno. Svi se uprežu da stvore utisak da u RS ne postoji politička alternativa. Jadno je društvo koje nema alternative, jer društvo koje nema alternative jednog dana će završiti tragično.


DRAGAN ČAVIĆ: Žao nam je što nismo u koaliciji, a mogli smo da budemoS obzirom na sve što ste rekli, da li uopšte opozicija može pobijediti režim?

-Ja govorim o ukupnom zbiru. Opozicija može pobijediti režim u svakom slučaju, ali je mogla da ga brutalno porazi, sa ozbiljnom razlikom u biračkom tijelu da se ujedinila. Recimo, kada bi svi predstavnici opozicije održavali zajedničke konferencije za novinare ne bi mogli da ih ignorišu ni režimski mediji. Objedinjena opozicija bi mogla da vrši pritisak na sve, a onda bi se uočila volja i želja ujedinjene opozicije da pobijedi režim. Ta volja je morala da bude uobličena na ozbiljan način, a ne samo kroz objedinjavanje stranaka, već je trebalo tačno da se zna koje su to ličnosti koje će iznijeti taj veliki posao pobjede režima. To znači da je trebalo da se zna, ne samo ko će biti kandidati opozicije za člana Predsedništva BiH i predsjednika RS, već i ko će biti kandidat opozicione koalicije za predsjednika Vlade RS, predsjednika Narodne skupštine, odnosno da se zna personalni profil ljudi koji ostaju zajedno bez obzira na ishod izbora. Ti ljudi su trebalo javno da objave svoj cilj. Taj cilj je pobjeda režima i oni ostaju zajedno bez obzira šta će se dogoditi na izborima.

Da li ste to pokušali dogovoriti sa ostalim opozicionim predstavnicima, prije svih sa liderom SDS-a Mladenom Bosićem?

-Pokušavao sam to sve vrijeme sa cijelom opozicionom koalicijom. Dokument koji smo im mi ponudili za dopunu koalicionog sporazuma je sadržavao upravo te odrednice. Međutim, volje za proširenje koalicije na sporazumnoj osnovi nije bilo. Nama je na kraju jedino preostalo da ne otežavamo posao koaliciji “Zajedno za Srpsku”. DP je u poslednjem trenutku odustala od kandidature za predsjednika RS i tako indirektno pomogli tu koaliciju, jer nećemo da svojim učešćem na izborima za predsjednika RS na bilo koji način pomažemo kandidatu SNSD-a Miloradu Dodiku. Jednostavno, nismo željeli da naš kandidat odvuče ijedan jedini glas koaliciji koja se bori protiv režima.

S druge strane, tri političke stranke koje čine tu koaliciju (SDS, PDP i SRS RS) nametnule su stav da su one ključ opozicije, do te mjere bitan da svi ostali mogu biti u opoziciji samo ako im oni daju sertifikat. Oni su se pretvorili u komisiju za sertifikaciju, ali ja tu njihovu vrstu sertifikata ne priznajem. Činjenica je da smo mi u opoziciji kao i oni, ali nam je žao što nismo u koaliciji, a mogli smo da budemo.

SNSD optužuje opoziciju da je plaćenička, da je plaća međunarodna zajednica i da bi pobjeda opozicije značila kraj RS, odnosno da je glas za SNSD glas za opstanak RS!?

-Apsolutni sam protivnik stvaranja nekog utiska ekskluzivnosti u nacionalnom smislu i takve vrste identifikacije - SNSD jednako RS, SNSD jednako Milorad Dodik i na kraju RS jednako Milorad Dodik. Iz toga proizilazi izborni slogan SNSD-a – “Zauvijek Dejton, zauvijek RS”, koji se može zamijeniti samo jednom jedinom riječju- zauvijek Mile. To je, u stvari, suština njihovog izbornog slogana. SNSD ne samo da privatizuje navodnu brigu za interese RS, već privatuzuju sve - i državnu imovinu i naše privatne živote i sudbine, prisluškivanjem, praćenjem…

Ja ne želim da živim u društvu u kojem se kreira režim. U takvoj vrsti političke zamke se nalazio SDS od 1996. do 1998. godine i onda se rasuo kao mjehur od sapunice. Smatram da će i politika SNSD-a u jednom trenutku da se raspe kao mjehur od sapunice, jer jednostavno takva politika privatizacije države, institucija, naroda, u jednom trenutku mora da pukne. Imati eksluzivna prava znače i ekskluzivnu odgovornost. Svako ko ima apsolutnu vlast mora da ima i apsolutnu odgovornost. Onog trenutka kada na dnevni red dođe odgovornost govoriće se o apsolutnoj, a ne djelimičnoj odgovornosti.

 

NE ŽELIM DA VRAČAM

Kakav izborni rezultat očekujete za DP na oktobarskim izborima?

Očekujemo da postanemo parlamentarna stranka. Ne želim da vračam, gledam u kuglu ili bacam grah i pogađam koliko će to biti mandata. Želimo što više mandata i u Narodnoj skupštini RS i parlamentu BiH.

 

 

DRAGAN ČAVIĆ: Ljudi koji ne znaju i ne razumiju, ipak će morati malo da učeDRAŽA MIHAILOVIĆ SE BORIO PROTIV FAŠIZMA

Nedavno stena Ozrenu položili cvijeće na spomenik četničkom generalu Draži Mihailoviću, što je propraćeno ne baš povoljnim reakcijama!?

-Položio sam vijenac na spomenik na mjestu gdje je Draža Mihailović na početku 1941. godine odbio saradnju sa fašizmom i objavio rat fašističkoj Njemačkoj. To mjesto i taj čin zaslužuju da se prema njemu tako odnosi.

Ljudi koji ne znaju i ne razumiju, ipak će morati malo da uče.

Četnici su u Drugom svjetskom ratu počinili strašne zločine nad nesrpskim stanovništvom!?

-I nad Srbima.

Osim toga, četnici su bili i kolaboracionisti sa fašističkom Njemačkom!?

-Nije to baš tako. Sve ima svoj istorijski okvir. Draža Mihailović se evidentno borio protiv fašizma i za to dobio najviši orden od američkog predsjednika. Bio je čovjek o kojem je američka kinematografija snimala film posle Drugog svjetskog rata. Na kraju krajeva, on je pogubljen. Ne može se iz cijelog spektra njegovog djelovanja izvući samo ono što je negativno i staviti ga u kontekst fašističkog kolaboracioniste. Ne može se on izjednačavati sa Pavelićem i njegovim ustašama niti postoji jednakost između četničkog pokreta i Handžar divizije, koja je bila organizovana jedinica u okviru fašističkih jedinica. Na kraju krajeva, ja sam položio vijenac na mjestu gdje je Draža Mihailović objavio rat fašizmu, što zaslužuje da bude primjećeno od svakoga ko normalno razmišlja o prošlosti. Taj antifašistički spetktar politike Draže Mihailovića za mene je nešto što vrijedi poštovati, kao što treba osuditi sve ono što je bilo anticivilizacijsko, kao zločine koji su učinili dijelovi četničkog pokreta.

 (zurnal.info)

VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Gazi Husrev - beg nije imao Ramiza Džaferovića
Interview
: VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Gazi Husrev - beg nije imao Ramiza Džaferovića

Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, posljednjih nekoliko mjeseci stalna je meta Avazovih novinara, koji ne biraju sredstva i metode, a pogotovo riječi kada žele nekoga diskvalificirati. Za Žurnal Vildana Selimbegović objašnjava šta se krije iza tih napada

Foto: RSE

Kako komentarišete posljednji, prilično neugodan i vulgaran, napad Dnevnog avaza na vas?

Ja ne mogu ni izbrojati koliko je puta Dnevni avaz napao na moju malenkost. Ali to traje još od jeseni 2008. godine kada sam došla da uređujem Oslobođenje. I od tada traje kontinuirani napad na mene i Oslobođenje.

Čini se da su napadi učestali u posljednje vrijeme?

Mogu pretpostaviti da je vlasnik Dnevnog avaza, a odnedavno i vlasnik političke partije, naprosto nezadovoljan što je njegova novina postala irelevantna. Mustafa Spahić je tu novinu nazvao topovnjačom, što zapravo i jeste, i samo služi privatnim interesima Fahrudina Radončića. A povod za atak na mene je vjerovatno tekst koji sam objavila u Oslobođenju o finansijskom izvještaju i gradnji tornja. Ja razumijem da se kredit u svrhu odlaska na more ili negdje na odmor može odobriti u roku od 24 sata, ali isto tako smatram da nijedan građanin u Bosni i Hercegovini ne može dobiti 22 miliona maraka u roku od 24 sata.

Da li ćete tužiti Avaz?

Dnevni avaz je protiv mene podigao više od 40 tužbi. Ja nikada u životu nisam nikoga tužila za neki tekst objavljen u novinama, i smatram da se ti sporovi ne trebaju rješavati na sudovima. Dakle, nema potrebe da se ja s nekim raspravljam na sudu oko nekog teksta. U Oslobođenju imamo rubriku “Poligon” i tu se svako može obratiti ukoliko ima primjedbi na neki tekst. A Dnevni avaz nikada u svojoj historiji nije imao sličnu rubriku, i izgleda nemaju namjeru napraviti takvo nešto.

Prije nekoliko dana Sead Numanović, glavni i odgovorni urednik Dnevnog avaza je napisao da ste “vjerna kopija potrčka Slobodana Miloševića- prvog čovjeka Politike Živorada Minovića. To su prilično teške optužbe...

Sead Numanović može pisati šta god hoće, samo neka piše argumentovano, jer to do sada nije činio.

Očekujete li da će u vašu odbranu stati kolumnistica Dnevnog avaza Sanja Vlaisavljević, koja se svesrdno zalaže za kulturu dijaloga?

Gospođa kultura dijaloga?! Ne, od nje ne očekujem ništa, a najmanje da me brani od novine za koju piše. Ona se uglavnom bavi time da napada mene, još više recimo kolegu Senada Avdića iz Slobodne Bosne...

Autori bilo kakve kritike Islamske zajednice i reisa Cerića odmah od strane Dnevnog avaza bivaju optuženi da su islamofobi, alkoholičari, sjecikese... Kako to komentarišete?

Alkoholičar nisam, i šta bih sad trebala da imam neki papir, karton koji to potvrđuje, jesam li ili nisam. A islamofob sam postala onda kada sam uradila intervju sa Mustafom Spahićem u Oslobođenju, u kojem je on naglasio da nikako ne može biti moralno da se u godini recesije gradi zgrada Rijaseta od 10 miliona maraka, a narod s druge strane jedva preživljava.

Da li se napadi vas mogu povezati sa predstojećim izborima u oktobru?

Vjerovatno mogu. Pretpostavljam da ovakvi napadi trebaju da posluže kao primjer ljudima šta bi im se moglo desiti i šta očekivati ako ne budu glasali za stranku Fahrudina Radončića.

Spočitavaju vam “lažno moralisanje i mržnju prema uspješnim Bošnjacima”. Na koje uspješne Bošnjake se misli?

Gospodin Radončić sebe smatra uspješnim Bošnjakom. On uglavnom pravi velike intervjue sam sa sobom, voli se uspoređivati sa Donaldom Trumphom i Gazi Husrev-begom. Ali kada bolje pogledate, Gazi Husrev-beg nije imao svog Ramiza Džaferovića i nije završio Likovnu akademiju u Nikšiću. Zaista mislim da se on smatra uspješnim Bošnjakom zbog tornjeva i plate od 1300 maraka. Moja plata nije tolika, malo je veća pa se opet ne smatram uspješnom, i nemam tornjeve. Uostalom, možda misli na uspješne Bošnjake, njegove prijatelje, ljude uglavnom sa crnih lista.

(zurnal.info)


ŽELJKO KOMŠIĆ: Ne mogu dozvoliti da nas tretiraju kao malog od kužine
Interview
: ŽELJKO KOMŠIĆ: Ne mogu dozvoliti da nas tretiraju kao malog od kužine

 Član Predsjedništva BiH Željko Komšić je u svojoj izjavi za Fenu izjavio kako bi predsjednici susjednih država trebalo da se bave svojim zemljama i problemima kojih imaju i previše, a ne Bosnom i Hercegovinom. Srbija je uputila Bosni i Hercegovini protestnu notu zbog dijela te izjave da podržava cjelovitost Hrvatske i "Srbije bez Kosova".

U intervjuu za “Žurnal”, Komšić objašnjava zašto je tako oštro reagirao.

Kako ocjenjujete posljednji susret Josipovića i Tadića?

- Nemam ja tu šta da ocjenjujem. Oni rade ono što smatraju da je dobro za njih. U tom smislu, svaki razgovor je dobar. Samo komunikacijom mogu se riješiti problemi ako ih imate. Meni su druge stvari zasmetale. Ali, moram odmah reći, njih dvojica nisu Milošević I Tuđman, to se mora jasno naglasiti. Meni smeta to što oni razgovaraju o nama kao o maloljetnom djetetu. To prevazilazi dobre diplomatske običaje. Zamislite da smo mi sjeli sa predstavnicima Crne Gore, razgovarali o Srbiji, onda napravili konferenciju za štampu i iznijeli stavove o Srbiji. To bi se doživjelo kao prvorazredan diplomatski skandal. Neću prihvatiti da su Srbija i Hrvatska iznad BiH, da oni imaju pravo komentarisati odnose unutar naše zemlje.

Koliko je to krivica naše diplomatije?

- Naravno da ima naše krivice, koliko smo mi ozbiljni kao država, koliko svako malo neko od nas trči u Beograd da pita tatu ili mamu šta ćemo raditi. To je jedna strana, a druga je vrlo indikativna i već je ljudima ušla u uho, to je rečenica kako su Srbija i Hrvatska garanti Dejtonskog sporeazuma. Nisu oni garanti sporazuma, oni su u Dejtonu sjedili kao strane koje su učestvovale u ratu u BiH. Oni ništa ne garantuju, BiH garantujemo samo mi, Bosanci i Hercegovci.

Koliko situacija u BiH zaista zavisi od raspoloženja u Beogradu i Zagrebu?

- Sve manje. Znamo šta je bilo nekada, sada se drugačije radi. Recimo, pojačava se ekonomski uticaj. Naravno, da bi se pojačao taj uticaj morate imati političkog saveznika u BiH. Tako se to radi. Mi ne možemo da riješimo naš zajednički interes zato što su Zagreb i Beograd protiv toga. Kroz razne sestrinske stranke i bratsku politiku opstruira se napredak. Pomenuću samo slučaj Luke Ploče. Nije samo stvar što to Hrvatska neće da riješi. Postoji čitava struktura unutar BiH koja ne dozvoljava da se to riješi. Političke institucije u BiH ponekad rade za političke i ekonomske interese drugih država. To mi ne ide u glavu. Oni jesu naši susjedi i ja sam za svu vrstu saradnje s njima, za pošten odnos. Ne mogu da shvatim da se ljudi u BiH ne vode za svojom konkretnom koristi, nego za interesima Zagreba i Beograda.

Kako se završila situacija sa protestom koji je Tadićev kabinet uputio našem ambasadoru u Srbiji?

- Danas treba da dobijem izvještaj, pa ću znati precizno o čemu se radi. Koliko za sada znam, pozvan je naš amabasador od strane generalnog sekretara Ministarstva vanjskih poslova Srbije i rečeno mu je, otprilike, kako oni nisu ništa loše mislili, da je sve učinjeno iz dobrih namjera. Iz kakvih dobrih namjera? Da mi se nude specijalni odnosi sa Federacijom? Beograd treba da razgovara sa Sarajevom, ne sa RS niti Federacijom. Zamislite da mi razgovaramo s Novim Sadom ili Novim Pazarom. Zamolio sam predsjednika Tadića da više ne forsira tu priču o specijalnim, paralelnim odnosima s Federacijom.

Kako je odgovorio?

- Saslušao je, ali nije komentarisao.

Može li se ovo povezati s neprestanim dogovorima Dragana Čovića I Milorada Dodika?

- Ne znam može li. Njih dvojica imaju te svoje specijalne, prijateljske, paralelne i svakakve veze, pa ih pokušavaju locirati u Beogradu i Zagrebu kao rješenje problema, pa onda traže bošnjačkog partnera koji će ući u tu priču. To je politika koja ovu zemlju neće nigdje odvesti.

Plašite li se šta mogu donijeti ovakvi razgovori između predsjednika susjednih zemalja?

- Plašim se našeg istorijskog iskustva, od sporazuma Cvetković – Maček, dešavanja u Drugom svjetskom ratu, politike Tuđmana i Miloševića... Istorija nas uči da budemo oprezni. S druge strane, ne vjerujem da kod Tadića i Josipovića postoji išta što asocira na ta dešavanja.

Imamo pravo na frustraciju...

- Imamo, ali neću da budem frustriran, hoću da budem pragmatičan, da razmišljam realno, ne želim da se igram velikim riječima. Na stranu ostavljam istorijsku frustraciju, mada nam se ona s rođenjem usadi u glavu. Pitam se, da li bi oni sebi dopustili da isto rade s bilo kojom drugom zemljom.

Povodom vaše izjave prvi je reagirao vaš kolega iz Predsjedništva, gospodin Radmanović...

- On na tome gradi kampanju, izgelda da ne stoji dobro u RS. To je neracionalno, sutra ćemo se sastati pa ću ga pitati šta ima protiv toga, jer meni priča drugu priču.

Koju priču?

- Pa tu da se mi moramo između sebe ujediniti i prema Srbiji i prema Hrvatskoj. Da štitimo naše interese. I šta mu znači da je moja reakcija bila neustavna. Zar je neustavno to što ja tako mislim. Nisam pokrenuo nikakvu inicijativu... Dopustite da imam pravo da mislim i da kažem to što mislim. Ako mi se uzme to pravo, e onda će to da bude neustavno.

Da li vi reagirate kod Radmanovića kada predsjednik njegove stranke daje izjave koje štete BiH?

- Naravno da reagujem. Nepristojno je sada da vam ja to komentarišem i ulazim u odnose između njih dvojice. Neka ostane između nas ono što mi privatno razgovaramo.

A službeno?

- Službeno će Radmanović uvijek stati iza onoga što je rekao njegov stranački šef. Pa čak i kada ne misli tako. Mnogo je iracionalnih stvari oko nas. Evo, i što se tiče Kosova. Šutimo, ne donosimo odluke oko toga iako znamo koliko je to iracionalno. Znate da su 22 zemlje, članice EU, priznale tu državu. SAD su je priznale. Mi stalno zatvaramo oči. U ime čega?

Kako je reagirao gospodin Josipović na vašu izjavu?

- Telefonirao mi je jučer iz Beograda i pitao, otprilike, u čemu je problem. Rekao sam mu da nam je dosta takvog odnosa prema BiH, i pitao ga zar nije logično kada se već sastao s Tadićem i dotakao se BiH, zar nije bilo logično da razgovaraju o hapšenju Mladića i Hadžića. To je pitanje koje se tiče sve tri zemlje. Ako ste nam iskreni prijatelji, tretirajte nas kao državu, ne gledajte nas kroz entitete i narode, nego kao ravnopravnu državu. Što ne biste uradili drugoj državi, nemojte raditi ni BiH.

Kako je reagirao gospodin Silajdžić?

- Nisam se čuo s njim, kao ni s Radmanovićem. Sutra ćemo se vidjeti. Ne tražim ja bilo kakvu vrstu podrške za to što sam rekao. Smatrao sam da mi je obaveza da to kažem, ma šta to proizvelo. Šta će ko misliti, kako će se to odraziti na nekom taktičkom, političkom planu, nije mi važno. Ne mogu sebi dozvoliti da nas tretiraju kao malog od kužine. Mislim da će oni ipak biti oprezniji ubuduće. Nadam se da će to biti koristan efekat od svega ovoga.

U čije ime rušite BiH

Kako komentirate inicijativu reisa Cerića o osnivanju Bosanske televizije, na isključivo bosanskom jeziku, uz obrazloženje da on tada ne bi morao svojoj prijateljici objašnjavati šta znači rujan?

- Kada je o jeziku riječ, neka govori svako svoj. Nema tapije na BiH. Ne može se to učiniti ni kroz jezik. Rujan je, sem toga, staroslavenski izraz, zašto to nekom smeta? Nek ljudi govore kako hoće, bogatiji smo zbog toga. Neka na televizijama novinari govore kako su u kući naučili, svojim maternjim jezikom. Mi ih savršeno dobro razumijemo.

Sigurno pratite šta se dešava u Nogometnom savezu. Postoji velika vjerovatnoća da budemo izbačeni sa fudbalske mape. Postoji li način da se spasimo?

- Ovdje je politika uzela sve. Ona želi krah BiH na svakom polju, naročito na sportskom, jer on kod ljudi budi osjećaj ponosa. Znam da se o svemu moramo dogovarati. Ali, dogovor znači da ne mogu svi sve dobiti. Nije dogovor samo kako jedan kaže, onda se nećemo ni dogovarati, jer to je djetinjasto. Ako neko neće da bude u nečemu, ne mora. Ovo je rušenje BiH na nivou sporta. Ko neće, ne mora, mi ćemo praviti Savez, kada promijenite mišljenje dođite, uvijek ima mjesta za vas. Tako bih to postavio. Ovdje ne pomažu argumenti ni logika. Ali, ne možemo vječno biti ucjenjivani. Biće fudbala u ovoj zemlji, htio to neko ili ne.

(zurnal.info)

INTERVJU Sam Graham Felsen, glavni Obamin bloger: Moje istraživanje komunizma moglo je ugroziti kampanju
Interview
: INTERVJU Sam Graham Felsen, glavni Obamin bloger: Moje istraživanje komunizma moglo je ugroziti kampanju

Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama

Mladi novinar Sam Graham Felsen bio je glavni Obamin bloger i dio tima koji je tokom kampanje samo putem interneta prikupio više od 500 miliona dolara. Bio je među glavnim ljudima koji su današnjem predsjedniku SAD-a Barracku Obamu pomogli da pobijedi ali ga je prošlost umalo koštala posla i izbora. Na jednom je blogu objavljena slika i priča o Samovim studentskim danima i sobi u kojoj je držao zastavu ruske vojske pa je odmah prozvan komunistom. Međutim, ljudi sa kojima je radio napravili su do tada neviđenu kampanju sa mrežom od pola miliona ljudi pa ih nikakve optužbe nisu mogli spriječiti da u Bijelu kuću po prvi put dovedu jednog Afroamerikanca. Način na koji su iskoristili internet viđen je po prvi put dok se danas on smatra lekcijom svim budućim kandidatima. Sam Graham Felsen imao je priliku raditi za Obaminu admnistraciju ali je umjesto toga odlučio sa ljudima širom svijeta dijeliti svoja iskustva iz kampanje. Nedavno je u Tuzli održao dva predavanja o dvogodišnjoj kampanji i svom poslu glavnog Obaminog blogera tokom kampanje.

Od novinara ste postali jedan od najpoznatijih američkih blogera i jasno je iz Vašeg pisanja da ste bili fascinirani Obamom. Kakvo je onda bilo iskustvo ulaska u njegov tim?
- Pisao sam za Nation o omladinskoj politici, šta se dešava u kampusima u Americi ali i drugim dijelovima svijeta. Počeo sam se fokusirati na to šta studenti rade na internetu, na facebooku posebno. Pisao sam kako facebook evolvira, kako se internet kroz kratke vijesti koristio za širenje ideja. Ponekad je širenje političkih ideja zaista brzo na internetu. Recimo grupa na facebooku One million strong for Obama je imala do tada nezabilježen rast. Ova nova tehnologija je omogućavala da se ideje šire brzo i studentima da se organizuju. Američki studenti nisu politički aktivni. Bili su 60-ih u kampusima, protiv vijetnamskog rata, ali kada sam ja odrastao stvarno nije bilo aktivizma u kampusima. Na Harvardu, gdje sam ja studirao, većina studenata uopšte nije bila politična. Većina ih se fokusirala na dobijanje dobrog posla na Wall Streetu ili bilo gdje drugo poslije koledža. Ja sam bio zaista znatiželjan zašto među mladima nema političke energije. Dijelom sam shvatio da nema političkih figura koji inspirišu. Većina ljudi iz antiratnog pokreta u Iraku su bili potpuno nepovezani sa mladima. Naprimjer - svi ljudi koji su poznati u tom pokretu su iz prošle generacije, generacije pokreta za ljudska prava ali su bili nepovezani sa mladima. Zbog toga nema aktivizma među mladima, nije bilo atraktivnog vođe.
Obama je bio prvi politički lider koji je mlade zainteresovao za politiku i naravno bio je protiv rata u Iraku. Dao je poznati govor: nisam protiv svih ratova ali ovo je jedan zaista glup rat i ja sam protiv njega.
Mislim da je kombinacija da je on bio protiv rata i predstavljao nešto potpuno suprotno Bushu i činjenica da je izgledao i pričao drugačije ono što je privuklo mlade.
Nikada nisam mislio da ću biti uključen u kampanu ali sam odlučio da ako ću ikada biti dio jedne kampanje ovo će biti ta jer je interesantna. Ne samo zato što sam mislio da je Obama najbolja osoba svih vremena već jer je način na koji je motivirao mlade ljude bio nevjerovatan i iz novinarskog ugla je bilo zanimljivo svjedočiti tome iznutra.

Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu?
- Naravno da je rad u bijeloj kući interesantan i nije lako propustiti takvu priliku. Definitvno sam imao priliku da idem u Bijelu kuću da sam htio. Za mene je nevjerovatno bilo raditi ono što sam uradio u posljednje dvije godine, svi ti ljudi koje sam upoznao, način na koje smo radili stvari, dalo mi je mogućnost da je podijelim sa tako nevjerovatnim ljudima. Odlučio sam da ne idem u Bijelu kuću jer sam mislio da ću izvana imati bolji pogled na stvari i da bi se mogao vratiti novinarstvu. Mislio sam da će biti interesantno podijeliti neke ideje i vještine koje sam stekao radeći na kampanji jer je to bio tako novi način vođenja kampanje, način na koji smo koristili internet, sve te taktike koje smo koristili nisu se prije koristile. Shvatio sam da ću nakon kampanje imati priliku raditi sa raznim organizacijama širom svijeta koje će biti zainteresovane za iskustva iz Obamine kampanje.

Koja je najnevjerovatnija priča koju ste čuli radeći na svom blogu?
- Bilo ih je jako puno. Jedna priča je bila jako duboka, iz Južne Karoline. Tu je bio glavni grad Federacije i oni su se tokom Američkog građanskog rata borili za zadržavanje ropstva. To je država sa puno rasne “prtljage”. Prije nekoliko godina su na guvernerovu zgradu postavili zastavu Federacije što je jako bolno za sve crnce. Mislim da u toj državi ima pola bijelaca pola afroamerikanaca. Tu je dobijao jako malu podršku bijelaca i trebala mu je podrška crnaca. Međutim, oni su vjerovali da će on biti ubijen ako bude izabran. Nisu htjeli da ga podrže jer su se bojali atentata. Puno ih je podržavalo Hillary jer ona ima dobre odnose sa svećenicima i puno njih je dobijalo novac od njene kampanje tako da su se oni osjećali dužni reći ljudima da je podrže. Naša kampanja je odlučila da ne želi platiti svećenike za pomoć jer smo smatrali da je to nedemokratski, zastarjeli način rada. Umjesto toga smo pravili male zabave širom države gdje smo kucali na vrata jako siromašnim ljudima koje do tada niko nije kontaktirao, koji čak nisu nikada ni glasali. Živjeli su u barakama u jako siromašnim dijelovima. Ljudi koji su tamo podržavali Obamu prije nego što je to radila većina su neki od najnevjerovatnijih ljudi koje sam upoznao. Oni nikada prije nisu bili uključeni u politiku. Odrasli su tokom segregacije, nije im bilo dozvoljeno da piju sa određenih česmi namijenjenih samo bijelcima, ljudi koji su išli u posebne, puno lošije škole samo za crnce... Ja sam pratio jednog starijeg crnca koji je prošao kroz mnogo teških stvari u mladosti i bio je u zatvoru. Nikada prije nije bio u politici ali kada je izašao iz zatvora postao je svećenik. Odlučio je da će skupiti hiljadu ljudi da podrže Obamu. To je bio njegov lični cilj. Jednog dana sam ga pratio dok je obilazio kuće. Imao je toliko energije i strasti. Sjećam ga se kako je odlazio na razna mjesta i upoznavao ljude. Neki su govorili da ne mogu podržati Obamu jer će ga ubiti. On im je govorio da ne mogu imati takav ciničan odnos, da je ovo trenutak da se možda izabere prvi afroamerički predsjendik, da misle šta će to značiti za zemlju i crnce da jedan od njih postane predsjednik. Jednog je dana pokucao na vrata nekog čovjeka koji ga je prepoznao i rekao: o moj bože, jesi li to ti? Čovjek je rekao nisam te vidio 50 godina. Išli su u školu kao mali, u odvojenu školu za crnce. To je bilo da se prvi put nakon toga vide i on ga je ubijedio da podrži Obamu. To je za mene bilo simbolično kako ova kampanja radi. Ovdje se vjerovatno ljudi druže i znaju u svom komšiliku ali u Americi to baš nije tako. Zbog toga je veliki uspjeh izvesti ih iz kuća, većina samo sjedi doma i gleda TV. Ne vjeruju svojim komšijama, svi su prema njima sumnjičavi. Njegov cilj da skupi hiljadu ljudi je bila prava hrabrost.

Koliko je na kraju skupio?
- Preko hiljadu ljudi.

Imate li sada pristup predsjedniku?
- Svakako nemam pristup predsjedniku ali sam još u kontaktu sa ljudima iz Bijele kuće. Tokom kampanje većina ljudi koje sam znao u Chicagu danas na neki način radi za predsjednika. Još sam u kontaktu sa njima, dijelimo iskustva o stranici Bijele kuće... nije baš da mogu nazvati predsjednika sutra i pitati ga da li će doći na moje vjenčanje.

Bili ste dio jedne od najfascinantnijih kampanja, bili ste insajder. Koje ste probleme i teškoće imali ali i koje propuste? Šta biste sada uradili drugačije?
- Kada pomislim na kampanju jedna od najnevjerovatnijih stvari je da mi nismo pravili mnogo grešaka. Imali smo pristup za koji se smatralo da je radikalno drugačiji na način da smo davali moć običnim ljudima. Sve ove ideje do sada nisu korištene u kampanjama i samo smo imali nadu da će uspjeti. Nekako pretpostavljam da nijedna od velikih strateških odluka nije pošla pogrešno. Ako bismo radili stvari ponovo jednostavno bismo proširili stvari koje smo radili. Mogli smo uraditi još toliko puno testiranja i napraviti našu stranicu i e-mail poruke boljima. Mogli smo blogove napraviti interesantnijim. Ne mislim da smo mogli uraditi drugačije osim da radimo snažnije i više. Bilo je nemoguće potpuno razumjeti koliko otpora će biti i koliko će neugodnih laži biti. Ne samo protiv Obame nego i ljudi koji rade za njega. Svaki momenat je korišten da nas se napadne i svi su to iskusili.
Najizazovnije je bilo svjedočiti svoj toj nadi u zemlji, idealizmu, a onda na drugoj strani puno mržnje, ljutnje, pomalo rasizma i ksenofobije. Često puno smo se osjećali nemoćno, kada smo osjećali da zemlja neće biti spremna za sve te stvari. To je bilo jako deprimirajuće. Kada je Obama napadnut za odlazak u crkvu, tada se osjećalo da možda nećemo pobijediti. Tada je dao sjajan govor o rasama i ponovo ljudima dao nadu. Umjesto da bude ljut on je dao historiju rasizma u zemlji. Trebalo je psihološki izdržati sve te napade.

Zašto mislite da je Obama pristao dati tako puno pažnje online kampanji?
- Obama je znao da je decentralizirana zajednica jedini način na koji je mogao pobijediti. I znao je da je internet najbolji alat za mobiliziranje ljudi od dna ka vrhu. Osjećao je da nije imao izbora – ovo je bio jedini način da se pobijedi Hillary Clinton. Zato je uložio tako puno resursa u kampanju tima novih medija.

Zašto je Obama birao mlade ljude za svoju kampanju. Da li je to zbog toga jer oni nemaju prošlosti koja bi svima mogla naštetiti ili je zaista vjerovao da su oni sposobni za posao?
- Vjerujem da je vjerovao u mlade ljude, birao ih je namjerno. Kampanja Hillary Clinton, svi su mislili da će ona pobijediti, i svi su se priključili njoj. Oni koji su otišli Obami su bili idealisti koji su rekli: ne zanima nas što svi ostali misle da ćeš izgubiti, mi mislimo da ćeš ti pobijediti. Ti ljudi su često bili mladi. Svi uz iznimke dvoje ili troje ljudi nikada nisu bili u politici.

Da li su Vas smatrali politički naivnima?
- Puno ljudi nije znalo šta radimo. Govorili su da nemamo pravi pristup ljudima, da ne radimo stvari na tradicionalan način i da smo glupi. U suštini mi smo to samo morali ignorisati i onda kada smo počeli pobjeđivati ljudi su to počeli poštovati. Da smo izgubili svi bi govorili da smo glupi, naivni, ludi i da nismo imali pojma šta radimo. To je stvarnost. To smo morali dokazati pobjedom. Puno ljudi je reklo da je Obamin fokus na mlade glupa stvar jer mladi ne glasaju. Pa, pobijedili smo u Iowi jer je Obama uspio pridobiti veliku većinu mladih i duplo više mladih je glasalo nego na izborima prije toga. Tako smo dobili Iowu.

Kakvi su bili osjećaji prije nego ste počeli pobjeđivati i prije? Jeste li sve vrijeme imali vjerovali da ćete pobijediti?
- U samom početku prva velika stvar koja se desila jeste da smo skupili dosta novca, još u martu 2007. godine. Razbili smo svačija nadanja. Tada su počeli govoriti da to možda i nije toliko ludo i da možda ima šansu. Onda su se stvari zaista usporile. Obama je bio pod napadom jer je rekao da će se sresti sa ljudima iz Irana, Sirije i ljudima koji su neprijatelji SAD-a a Hillary je rekla da se neće sastati sa tim ljudima. Bilo je jako naivno od Obame da kaže tako nešto. Kada je to rekao počeo je padati na anketama, i to puno. Još se sjećam kada je Obama došao do kancelarije i rekao: vidite, stvari sada očito ne idu dobro ali stvarnost je da bismo još uvijek mogli pobijediti. Ako pobijedimo u Iowu možda možemo ljude nagovoriti da je ovo prava stvar i da se nešto događa. Ako pobijedimo bit će mladih ljudi širom svijeta koji će ujutro misliti potpuno drugačije o Americi. To nam je dalo inspiraciju. Niko nije gubio nadu kada smo gubili glasove ali su ljudi mislili da će uskoro morati tražiti novi posao. Jednom kada je pobijedio Iowu bilo je kao strujni šok kroz kampanju. Odjednom smo imali osjećaj da će se nešto zaista historijski važno desiti. Kao da talas historije zapljuskuje zemlju. Naravno, deset dana poslije izgubili smo New Hampshire. Bio sam tada tamo sa jednim novinarom i sjećam se čekanja sa njim u jednoj gimnaziji gdje je Obama trebao održati govor za koji su svi mislili da će biti pobjednički. Čekali smo satima jer smo došli ranije i svi smo se gurali u toj maloj gimnaziji. Onda su došle cifre i nekako, mada su svi očekivali i sve su ankete govorile da Obama pobjeđuje i da je sve gotovo te da ide da se suoči sa Johnom McCainom, nekako je izgubio. Bili smo totalno šokirani i nismo mogli vjerovati. Onda je on izašao na binu i svi su bili tihi. Tada je dao svoj poznati Yes We Can (Da mi možemo) govor. Onda je ponovo postojala nada, pobijedio je u Južnoj Karolini i bilo je još više nade.
Najluđi dio je taj totalni emocionalni nesklad narednih mjeseci: pobijedio je pobijedio, pobijedio pa onda gubio, gubio pa opet pobijedio. A Hillary je bila vrlo odlučna da ostane u igri. A uz sve ove stvari dešavala se afera sa svećenikom iz crkve. Matematički je izgledalo da ne može izgubiti a mi smo osjećali da je ovo sve bio san i da ne možemo pobijediti. Možda će ova stvar sa svećenikom biti kraj. Nikada nije bilo sigurnosti da će pobijediti. Na opštim izborima je stajao dobro i bio siguran ali kada je došla Sarah Palin McCainova kampanja je stalno išla gore u anketama. U suštini smo stalno mijenjali raspoloženje od nade da će se zemlja promijeniti i straha da ćemo izgubiti i da će biti jako ružno ako se to desi i da će biti puno mržnje i straha. Sve vrijeme je bila emocionalna ludnica. Nikada se nismo osjećali sigurno i zato smo radili kao ludi da dobijemo svaku prednost koju možemo.

Kako su se napadi na osoblje odražavalo na kampanju?
- Svaki dan je bio novi napad na nekoga i tog se dana to činilo kao zaista velika stvar. Ja sam naprimjer bio napadan zbog mnogo smiješnih stvari i bio sam nervozan. To nas je ometalo jer u političkim kampanjama i najmanja rupica može narasti i uništiti sve. Svaka mala stvar je bila kao nervni slom i ja sam se osjećao tjsekobno kao uostalom i sve moje kolege. U retrospektivi stvarnost je bila da veći dio zemlji nije obraćao pažnju na osoblje. Nama je to bilo važno ali ustvari većina nije marila za to ali niko se nije želio osjećati odgovornim za propast kampanje.
Sada sam u mogućnosti da na to gledam kao nešto smiješno pa čak i zabavno ali je tada to bilo jako tjeskobno. Stav koji smo imali je da ne možemo raditi ništa do govoriti istinu i raditi deset puta više. To je kao rat, svaki dan smo imali bitku, svaki dan je bila bitka na život ili smrt, nikada nije bilo opuštanja, ikad. Nikada nismo spuštali gard.

Od kuda je došao napad na Vas da ste komunista?
- Ja sam bio student na američkom koledžu i čitao sve vrste knjiga. Neke od njih su ljevičarske poput Marksa a neke desničarske poput Hajaka (Friedrich August Hayek, austrijski filozof i ekonomista op.a.) i Friedmana (Milton Friedman, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade op.a.) i usput sam bio fasciniran svim tim knjigama. Hajak je fascinantan i on je liberalni filozof i u suštini koledž bi trebao biti vrijeme za eksperimentiranje idejama. Prorodno je da eksperimentirate sa radikalnijim idejama tako da sam čitao svakakve različite pa i radikalne knjige. Puno sam putovao širom svijeta i sa prijeteljem sam posjetio Rusiju. Mislili smo da bi bio smiješan dar za ponijeti nazad sve vrste sovjetske propagande kao nešto što je skoro pa zabavno. Puno mojih prijatelja iz Istočne Evrope su donosili vodke sa slikama Lenjina na njima...

To je za Vas sve bilo zabava?
- Da, ja nikada nisam mogao biti komunista. Za mene, kada pogledate historiju komunizma i vidite sve stvari koje su se desile sa Staljinom, Maom i sve nedužne ljude ubijene bilo je nemoguće zaljubiti se u te ideje. Toliko je ljudi ubijeno ili zatvoreno i za mene su prave vrijednosti pravda, jednakost i sloboda govora i štampe. Bio sam odbijen idejom onoga što se desilo u Rusiji. Kao novinar toliko brinem da mogu izraziti svoje misli da je to samo bila zabavna stvar. Kupili smo staru vojnu zastavu i imali je u studentskoj sobi. Neko iz naših studentskih novina je pisao priču o mojim cimerima i spomenuli su u priči da smo imali tu zastavu u sobi. Tokom kampanje opozicija je koristila svaku priliku da od male stvari napravi veliku. Rekli su: pogledajte ovog ludog komunističkog blogera koji radi za Obama, možete li vjerovati da komunista radi za Obamu? Naravno da se niko nije mučio da me pita jesam li ja komunista. Samo su to rekli. U Americi imamo dugu tradiciju, još od 60-ih kada su većina akademika i umjetnika zbog optužbi da su komunisti zatvarani, neki od njih to i jesu bili ali većina je jednostavno bila malo lijevo ali ne i komunisti. Postojala je cijela histerija zatvaranja ljudi samo zbog sumnje da su komunisti. Iz kampanje sam naučio da je takve stvari najbolje pustiti da same prođu ali je bilo teško tokom kampanje čuti da ljudi govore sve te stvari a ne moći ih objasniti. Ali nikada se nisam smatrao komunistom iako smo tu zastavu kupili da bismo bili provokativni.

Većina mladih ljudi u BiH ima barem facebook profil ali do sada to nije koristila nijedna politička partija u BiH i skoro da nema online kampanje. Da li bi domaće stranke zaista mogle iskorititi internet za kampanju?
- Naravno da bi. Pitanje je da li će koristi internet da ljudima daju moć ili za svoju propagandu. Da li će korisiti internet samo da postave svoju poruku. Mnogo ljudi je Obaminu kampanju tumačilo pogrešno. Rekli su da koristi internet samo da skupi novac i širi svoju poruku. Drugi su koristili internet samo da kažu ljudima šta da rade a ne kao mi da im dadnu moć i alat da stvari rade sami, da se sami organizuju. Stvarna lekcija iz kampanje nije bila da se novi alati mogu koristiti za stare politike. Lekcija je da se za nove politike mogu koristiti ove mogućnosti, da se ljudima dadne moć. Ako političari ne vjeruju u davanje moći običnim ljudima i ako koristi ove alate na drugi način to je opet ista stara politika. Prvo mora postojati lider koji zaista vjeruje i želi dati moć običnim ljudima. Ako tradicionalni političari pokušaju koristiti te alate neće uspjeti iskoristiti sve njegove mogućnosti. Ono što je tako moćno kod interneta je što velikom broju ljudi možete dati moć da vam pomogne da pobijedite. Ali ako samo koristite internet da stavite samo svoju propagandu onda ne vidim koristi u njegovom korištenju. Samo ako postoje političari sa novim vizijama i vjeruju u vraćanje moći običnim ljudima, takva osoba može koristiti te alate.
Mora postojati kultura učestvovanja. Ako ljudi nisu spremni za učešće onda je nemoguće da se rodi novi vođa. To dvoje mora ići u isto vrijeme. Amerikanci su bili toliko umoreni od Busha i siti korupcije da su razvili želju za učestvovanjem. Naišao je Obama i dao im mogućnost da usmjere tu želju i da djeluju tako da trebate obje stvari u isto vrijeme.

Kako onda ljudi mogu iskoristiti internet za predstojeće izbore u oktobru?
- Najvažnija stvar koju glasači u BiH mogu uraditi je da koriste internet sa istraživanje kandidata i provjere da li donose ispravnu odluku. Ljudi bi trebali čitati Žurnal, naprimjer, i druge nezavisne medije, kako bi dobili objektivnije informacije o kandidatima. Što se tiče utjecanja na izbore znam da online donacije i nisu nešto što se u BiH trenutno dešava ali vjerovatno bi u ovim izborima neko ko je manje poznat i spreman da izazove establišment mogao napraviti napredak koristeći internet da proširi vijest o svojoj kandidaturi. Uzmite Mockusa (Aurelijus Rutenis Antanas Mockus Šivickas, kolumbijski matematičar, filozof i političar op.a.) u Kolumbiji za primjer. On nije pobijedio ali je došao niotkud i skupio 20 posto glasova, koristeći internet da se organizuje.

Ako bi neka politička partija u BiH željela da Vas angažuje da li biste pristali?
- Vjerovatno ne bih jer bih želio ostati politički nezavistan koliko god je moguće. Moj je interes ovih dana novinarstvo i pričanje priča.

Da li ćete se priključiti novoj Obaminoj kampanji?
- Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.

(zurnal.info)

INTERVJU – Selma Džihanović-Gratz: Naučno sam dokazala korupciju u BiH, sada je do pravosuđa
Interview
: INTERVJU – Selma Džihanović-Gratz: Naučno sam dokazala korupciju u BiH, sada je do pravosuđa

Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.

 

 

Možemo li reći da je ovdje korupcija dio kulture?

Nažalost, ne samo ovdje. Ako pogledate zemlje u okruženju i zemlje koje su nedavno postale članica EU može se sa puno osnova reći da je to jednostavno sastavni dio kulture. Građani smatraju da je normalno zahvaljivati se poklonima ili novcem za nešto što ljudi koji sjede u državnoj administraciji, ljekari, profesori, funkcioneri su dužni raditi, smatraju da to moraju nagraditi. Građani ove zemlje moraju shvatiti da je država, kao i njene institucije i javne službe, dužna pružiti im mogućnosti da ostvare svoja prava, da ne trebaju svaku „službenu dužnost“ nagrađivati. Ali isto tako, građani moraju shvatiti da su i oni dužni izvršavati svoje obveze, da su dužni sarađivati sa organima gonjenjau smislu prijavljivanja koruptivnih krivičnih djela, a ne podsticati rast i širenje korupcije. U BiH je generalno zavladao fenomen nepovjerenja u državu i njene institucije. Ljudi su se povukli u sebe i ponašaju se po principu „linije manjeg otpora“, u smislu nepoduzimanja nikakvih koraka da se suprotstave ovakvom stanju u državi. Sve dok građani ove zemlje ne shvate izbore kao šansu za preokret situacije, za dolazak na vlast stručnih profesionalaca koji BiH žele izvesti na put pravne države i vladavine prava, na put evropatlantskih integracija, teško da će se stanje promijeniti na bolje.. Naravno, taj proces će biti težak, ali ipak ne treba lako odustati od toga.

Koji su glavni uzroci korupcije u BiH?

Za nastanak korupcije, u svakoj državi, vezan je veliki broj faktora. Korupcije ima svugdje. Nijedna država, nijedno društvo, makoliko razvijeno i jako bilo, nije u cijelosti imuno na korupciju, Ni najrazvijenije zemlje nisu imune na nju. U zemljama u tranziciji, vrlo često se kao faktori, tojest uzroci korupcije navode siromaštvo, nefunkcionalna i nerazvijena administrativna i politička struktura, odsustvo vladavine i prava, neadekvatna zakonska regulativa, nepostojanje institucionalnih pretpostavki za borbu protvi korupcije, itakodalje. Sve to je slučaj i u Bosni i Hercegovini.Ipak, strašni četverogodišnji rat koji je poharao BiH, rezultirao je siromaštvom, nerazvijenošću zemlje, rat je uništio kompletnu privredu, razvoj, stabilnost, rezultirao je neefikasnom vlasti... To je neminovno dovelo do utemeljenja i cvjetanja korupcije. Sa druge strane, ekonomski uzroci korupcije doveli su zemlju u stanje „začaranog kruga“.

Strane vlade su uložile milione baš u mijenjanje svijesti o korupciji ali očito nisu uspjeli. Postoji li način da se zaista promijeni svijest i kako to uraditi?

Tačno je. U BiH su provedeni i još uvijek se provode projekti, neki od njih su samo forme radi. Transparency International se time zaista kvalitetno bavi. U tom pravcu se mora ići dalje, stalno se mora vršiti medijska kampanja o štetnosti korupcije. Ali ne iz nekih ličnih frustracija i izmišljenim informacijama nego ih jednostavno informirati o činjenicama. Kroz konstantno informiranje građana o štetnosti korupcije, kroz informiranje o načinima na koji oni mogu spriječiti korupciju, kroz informiranje koliko svakog građana korupcija košta, može doći do promjene svijesti ljudi.Mora ih se uvjeriti da će biti sigurni ako prijave korupciju. Jedan od načina borbe protiv korupcije su i izbori, treba glasati za druge ljude i onda ih pozivati na odgovornost.

PATRIOTIZMOM PROTIV KORUPCIJE

Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?

Ova tematika je veoma aktuelna u Bosni ii Hercegovini. O procesu tranzicije vlasništva u BiH, u svjetlu korucpije, zapravo i ne postoje nikakva detaljna istraživanja i analize, koje bi jasno ukazale na malverzacije i koruptivna ponašanja u dosadašnjem toku privatizacije. Zainteresirala sam se da, koristeći se naučnim metodama, sa naučnog aspekta, na jedan objetivan način i bez unošenja ličnih emocija, obradim tu temu, dam jednu stvarnu i objektivnu procjenu stanja, uzroka i posljedica takvog stanja, pronađem uzroke korupcije i ponudim odgovore na pitanje kako iz postojećeg stanja izaći. Svjedoci smo događanja u okruženju da se mora uhvatiti u koštac sa korupcijom u svim procesima, na kraju krajeva i u procesu privatizacije. Da zemlja napokon stane na svoje noge i da se oporavi, jer sada tone.

Dakle iz patriotskih razloga?

Da, baš tako.

U radu citirate Slobodana Šnajdera koji otprilike kaže da ljudi koji ulaze u politiku a već imaju finansijsku moć i ugled najčešće postaju korumpiraniji od dotadašnjih političara. Imamo nekoliko novih imena na ovim izborima koja se uklapaju u ovaj opis. Ima li ova bojazan osnova?

U Bosni i Hercegovini prisutan je fenomen „nove političke klase“. To su ljudi koji su prije rata bili prisutni, možda su bili čak i dio stare političke elite. Ali ta stara elita se identificirala sa klasnim, a ne nacionalnim, kako je to danas slučaj. Konstituiranje sadašnje nove političke klase počelo je još za vrijeme rata, a samo je nastavljeno, i moglo bi se reći, zabetonirano potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.. Vrijeme strahovitog rata i opće destrukcije u BiH iskorišteno je za bogaćenje i uvećavanje ekonomske moći nove političke klase. Sada, pripadnici te klase pokušavaju zadržati moć i bogatstvo koje su stekli tokom rata, tako da ovo stanje ne obećava previše. Sve dok se ne postavi pitanje odgovornosti, porijeklo imovine, enormno bogatstvo nekih ljudi, nije baš obećavajuća situacija da će ti ljudi biti bolji od ovih što su na vlasti. Svi koji dolaze uglavnom su nastavak utemeljenog i započetog.

Da li je veliki broj zakona jedan od faktora i paravana korupcije?

Definitivno jeste. I ne samo u BiH, to datira od Rimljana ali i prije...

Veliki broj zakona nije slučajan?

Ne. I sami Rimljani govorili su “Coruptissima res publica plurimae legi”, tj. što više zakona to država korumpiranija. U tranzicijskim državama stvorena je situacija u kojoj se svi odnosi u ekonomiji, privredi i društvu pokušavaju regulirati zakonima i podzakonskim aktima. Otuda poplava novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih zakona. Sa jedne strane se misli da će se samim izmjenama zakona nešto promijeniti. S druge strane imate, recimo samo u Federaciji BiH, preko 40 pravnih akata za proces privatizacije. Pa ni vrsni pravnici, a kamoli nestručni funkcioneri, političari i državni službenici ne znaju koji zakon da primjenjuju i na koji način, a da ne govorimo o tome da se to pokuša objasniti jednom običnom čovjeku. Imamo nevjerovatan broj propisa koji jednostavno rezultiraju košmarom i plodno su tlo da se radi ono što neke strukture žele da rade a da se to može opravdati. Samo donošenje zakona je prilagođeno privatnim interesima, legaliziraju ono što će kasnije provoditi.

Da li bi se smanjenjem administracije smanjila i korupcija?

Samim smanjenjem administracije ne bi se nužno smanjila korupcija. Postojeća administracija je nefukncionalna i nestručna. Sve su to uslovi koji predstavljaju plodno tlo za širenje nečega što je ukorijenjeno. Potrebno je provesti korjenitu reformu javne administracije, u smislu kreiranja jedne profesionalne, stručne, obrazovane, neovisne i odgovorne državne službe i ukloniti svi koji su na bilo koji način povezani sa bilo kakvim nezakonitim ponašanjem. Postojeći sistem izbora državnih službenika je neefikasan i često ne rezultira kvalitetnim, stručnim kadrom, koji bi bio u stanju suprotstaviti se pojavama kao što je korupcija I uspješno se boriti protiv nje.

REVIZIJA KOJU NEĆEMO DOČEKATI

Vi u radu navodite da je država na neki način kao posrednik između radnika i kupaca bila višak. Je li se njena tolika umiješanost u privatizaciju mogla izbjeći i da li bi tada radnici bolje prošli?

Prije svega, brojni procesi u postdejtonskoj BiH su se odvijali stihijno i bez odgovarajućih strategija. Tranzicija je povukla niz procesa za koje nismo bili spremni. Jedan od njih je i proces pretvorbe društvenog u državno, a potom državnog u privatno vlasništvo. Ovi procesi nisu bili osmišljeni, niti prilagođeni potrebama društvenog razvoja. Država je trebala imati srednjoročne i dugoročne ekonomske i privredne planove razvoja. Trebalo je napraviti konkretne mjere i modele prenosa vlasništva i spisak preduzeća koje ćemo privatizirati i koje nikada nećemo. Poznato je da je process tranzicije vlasništva u BiH počeo neposredno prije rata, putem takozvanog Markovićevog modela privatizacije kroz prodaju internih dionica radnicima. Rat je nasilno obustavio taj proces, a nakon rata je počeo jedan novi process, u potpuno novim okolnostima koji, svjedoci smo, nije doveo ni do kakvih rezultata i uglavnom do uništenja preduzeća i bogaćenja dijela političkih elita.

Sa sadašnjim iskustvom, može se govoriti o tome da je pristup da radnici budu prioritetni vlasnici preduzeća koja su stvarali, mogao biti najprikladniji za BiH, ali sada je o tome kasno govoriti. Bilo bi dobro da nam ova iskustva posluže kao upozorenje da dalje ne srljamo, ukoliko želimo preostali državni kapital privatizirati u korist jačanja ekonomije I ekonomske osnove zemlje.

Imamo velike kompanije koje tek idu u privatizaciju. Možemo li spasiti barem njih?

Mislim da bi sada bilo potrebno stati sa privatizacijom dok se ne napravi konkretan plan ekonomskog razvoja zemlje i institucije vlasti ne osnaže da to mogu provesti na adekvatan način. Ono što je prodato više se ne može vratiti. Svi koji sada upravljaju ovom zemljom, morali bi biti svjesni da će njihove današnje odluke u području privatizacije imati dalekosežne posljedice ne samo sada, nego i za generacije koje dolaze. Jer, jednom kad prodate, kada to učinite ne uzimajući u obzir interese ekonomije, budućnosti zemlje i njenih građana, to znači da ste prodali sebe I svoju budućnost.Građani to moraju shvatiti i moraju toga biti svjesni.

Ali stalno se spominje revizija privatizacije. Je li to realno?

Smatram da nije jer ne znam šta bi se sada postiglo tom revizijom. Uredba o reviziji dosadašnje pretvorbe vlasništva iz 1998. godine nikada nije primijenjena. Šta učiniti 12 godina poslije? Zakon o kontroli privatizacije nikada nije prošao parlamentarnu procedure. Ne znam šta bi se sada dobilo revizijom, jer su to toliko kompleksni procesi. Svi govore da to treba učiniti, ali kako? Mislim da to ne bi bilo moguće. Prije se treba okrenuti na drugu stranu i sačuvati ovo što je ostalo i pratiti tokove koji su u toku. Treba pratiti izvršenje ugovora, ono što je obećano i ugovoreno. Nažalostnitko to ne prati. Mi nemamo nijednu situaciju u kojoj je ugovor, usljed nepoštivanja I neispunjenja obveza, raskinut. Stalno se vrše ustupci, prolongiraju rokovi. Imamo situacije gdje se odjednom promijene rokovi i uslovi ugovora. Moramo se pozabaviti time da spasimo ovo što je ostalo. Ugovore treba raskinuti ako se ne ispunjavaju.

Nije li već kasno za to. Evo, recimo, problem Željezare u Zenici gdje se kritikuje Mittal. Vi u radu navodite da je stvarni problem prvi ugovor sa Kuvajćanima.

Sada se možemo samo nadati da će sadašnji vlasnići podići Željezaru na noge i da će on nje napraviti respektabilnu fabriku, osigurati poslove i poštovati ekologiju ove zemlje. To je posljedica što nisu vršene provjere ispunjenja obveza ugovora ni sa jedne ni sa druge strane. Prevladali su privatni interesi.

U slučaju Alumunija država ne samo da ne spriječava nego i sama potiče korupciju praveći sporni ugovor.

U slučaju Aluminija postoji nešto što ne poznaje nijedan pravni sistem. Sam Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije i Aluminija jeste jedna nezakonita tvorevina, pravni nonsens, koji anulira pravni sistem. Vlasti su učinile te ustupke. Sama činjenica da preduzeće koje se prodaje potpisuje nešto bez učešća Agencije za privatizaciju govori jasno o nezakonitim djelovanjima i drugim malverzacijama. Činjenica iz tog sporazuma koji kaže da sporazum ne može biti mijenjan, da je konačan i ne može biti predmet spora je nevjerovatna. Ni u tom slučaju se nije reagiralo. Čekajući rezultate, samo su prolongirani rokovi. Taj proces još uvijek nije okončan i niko ne zna šta će se desiti. Po mom mišljenju, u svim ovim slučajevima zakazalo je i Pravobranilaštvo. Pravobranilac, koji treba štititi interese države, ni u jednom procesu privatizacije nije se pojavio kao zaštitnik državne imovine.

Može li se Aluminij sada spasiti?

Možda se može spriječiti dalje propadanje ali se ne može vratiti na početno stanje.

GDJE IDE BH. PRAVOSUĐE?

U većini slučajeva država ostaje dijelom vlasnik kompanije. Zbog čega?

Očigledno je da naše iskustvo govori da je vlast u dosadašnjem procesu privatizacije ostavljala sebi odlučujuću ulogu u kompanijama koje su tržišno monopolizirane i u kojima se ostvaruje ekstra-profit, te u kojima je odlučivanje o takvom profit uglavnom uglavnom netransparentno i bez kontrole demokratskih institucija. Izborom nadzornih i upravnih odbora, direktorom preduzeća ostavlja mogućnost ostvarivanja određenih političkih interesa. Mislim da zadržavanje monopolskog položaja i nakon prelaska preduzeća u private ruke odražava interese korumpiranih vlasti.

Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?

Zarobljena država zapravo znači u prevodu BiH. Sistemska korupcija, koja je definitivno na sceni u BiH, obuhvata i administrativnu korupciju, i izbornu i političku korupciju, legalne oblike korupcije u smislu donošenja zakona koji omogućavaju ostvarenje ineresa političkih grupacija. Sve to skupa dovodi do stanja zarobljenosti države od struktura vlasti. Svi koji sjede u strukturama vlasti i donose i provode zakone, državu dovode do začaranog kruga iz kojeg se ne može izaći. U tom smislu je država zarobljena od svoje administracije i vlasti.

Koliko je teško dokazati korupciju?

Teško. Zaista teško. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine je uvela sasvim novi sistem i to nije sistem koji su sudije i tužioci poznavali. Prije je to bio istražni sudija a sada istragu vodi tužilac. Ono što je možda bila greška jeste što nije ostavljen dovoljno dug vacatio legis, odnosno rok za obuku i pripremanje ljudi za primjenu tog novog zakonodavstva, prije njegovog stupanja na snagu. Vjerujem da su se tužioci i sudije našli u jednoj mat poziciji u kojoj nisu znali odakle da krenu a morali su krenuti jer kriminalitet ne čeka. Tužilac treba da kaže policiji šta treba da urade, a pri tom ni on sam nije znao kako početi I u kojem pravcu usmjeriti istragu. Istražujući ovako kompleksna i teško dokaziva krivična djela, tužioci se moraju baviti ogromnom i kompleksnom, često materijalno-finansijskom, dokumentacijom. Oni nemaju te kvalifikacije i to znanje i moraju koristiti vještake koji vrlo često neće da sarađuju ili mijenjaju iskaze u korist odbrane. Institut posebnih istražnih radnji može se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, tako da za ovu vrstu krivičnih djela praktično ostaje neupotrebljiv. S druge strane, enorman pritisak javnosti na tužilaštva ima za posljedicu podizanje optužnica koje nisu na zadovoljavajućem nivou kvaliteta i one padaju, a ako postupak I bude proveden, čest ishod su oslobađajuće presude, što za posljedicu ima nesankcioniranje počinitelja, jer se za isto djelo ne može dva puta suditi (princip “ne bis in idem”).

U svom radu ste na neki način ste uspjeli pravno dokazati korupciju. Zašto je sudovima to toliko teško?

Mi smo prilikom izrade rada koristili naučne metode, kako bi dokazali postojanje sprege između korupcije i procesa privatizacije. Dokazali smo povezanost, ali je konkretne slučajeve teško dokazati. Teško je doći do dokumentacije. I kada se dođe do nje od toga do početka suđenja prođe puno vremena, dokumentacija se izgubi, promijeni ili se pojavi druga po kojoj je sve legalno. To u startu otežava procesuiranje tih djela. Procesi traju dugo, gubi se kontinuitet, pa na kraju ti postupci rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda, ili izricanjem blagih kazni. Ja se nadam da će ovo što sam kroz rad prikazala I naučno dokazala na neki način ponuditi odgovore u kojem smjeru treba ići. Što se procesuiranja koruptivnih krivičnih djela tiče, što prije treba ići u izmjene krivičnog zakonodavstva, onako kako je to preporučio i Tim GRECO-a za BiH.

Trenutno na sudu imamo procese protiv Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića. Da li Vi primijetite ikakav napredak u procesima za korupciju ili je to samo obračunavanje političkih elita?

Stalno se govori samo o medijski eksponiranim slučajevima. Međutim, pravosuđe svakodnevno radi na procesuiranju svih krivičnih djela. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati tih postupaka. Ja se ne bavim politikom, već sa naučnog aspekta proučavam stanje u BiH u pogledu korupcije. Ne bih prejudicirala, ali mislim da dolazi vrijeme kada će svi koji su nezakonito djelovali biti pozvani na odgovornost. Imamo primjer Hrvatske gdje se dugo samo pričalo o tome, ali se na kraju i uhvatilo u koštac sa tim. Mislim da u tom pravcu ide i naše pravosuđe. Međutim, jako je bitno istaći da mediji i građani ne smiju vršiti pritisak na pravosuđe, već pustiti da sudije, na temelju činjenica i dokaza koje u toku postupka pruže tužioci i odbrana, objektivno, stručno, profesionalno I neovisno donesu odluke o vinosti ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela.

(zurnal.info)

INTERVJU – SULEJMAN TIHIĆ: Dodik može okačiti referendum mačku o rep
Interview
: INTERVJU – SULEJMAN TIHIĆ: Dodik može okačiti referendum mačku o rep
U intervjuu za magazin Žurnal predsjednik Stranke demokratske akcije govori o protestima pred zgradom Vlade Federacije, ko stoji iza protesta, Radončiću, Dodiku, Istanbulskoj deklaraciji i Tadiću...

Tihić: Zahtjevi su opravdani ali nerealni

Ovih dana ste izjavili kako su nedavni protesti ispred zgrade Vlade Federacije BiH politički zloupotrijebljeni i da su neredi bili planirani, da li tim želite reći kako se može manipulirati borcima?

-Mislim da su borci bili izmanipulisani od onih snaga kojima nije uopće interes rješavanje boračkih problema. Oni ih žele iskoristiti kako bi stvaranjem nereda destabilizovali prilike u Federaciji, a zatim i u Bosni i Hercegovini. Taj nered su namjeravali iskoristiti za svoje političke ciljeve.

Nije li i vaša stranka manipulirala borcima kada ste uoči izbora 2006. godine donijeli zakon za koji ste već tada znali kako neće moći biti realiziran?

-Za te zakone glasali su svi, i pozicija i opozicija. Svi su na neki način podilazili borcima. Nisam siguran koliko smo mi tada bili svjesni finansijske održivosti tih zakona. Imali smo sasvim druge pokazatelje u odnosu na ono što se kasnije desilo. Osim što su zakoni doneseni mimo realnih mogućnosti, još se išlo šire u implementaciji donesenih zakona. Procjene o finansijskim izdvajanjima kasnije su se višestruko uvećale.

Koliko su, prema vašem mišljenju, opravdani borački protesti?

-Veliki broj zahtjeva jeste opravdan ali nije realan.

Kako mislite nije realan?

-Nije realan u odnosu na ekonomsku moć zemlje. Zahtjevi jesu većim dijelom opravdani kada su u pitanju porodice šehida, porodice poginulih boraca, RVI... Međutim, često oni nisu realni jer nema dovoljno novaca u budžetu.

Poslanici u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine iz vaše stranke glasali su za sramni zakon o plaćama, koji u ovakvoj situaciji, kada se borcima ukidaju naknade, omogućava povećanje plaća federalnim poslanicima, ministrima, državnim službenicima... nije li to dovoljan razlog da borci, i ne samo oni, javno pokažu svoje nezadovoljstvo ovakvom vlašću?

-Mi smo uvijek govorili da ovakvu tešku ekonomsku situaciju trebaju da snose svi, a ne samo boračke populacije. Napravljen je tu određeni pomak kada su u pitanju uštede i kada su u pitanju plaće, pogotovo u Vladi Federacije. E sada, što se tiče Zakona o plaćama, nama je objašnjeno da on samo uvodi veći red.

A istovremeno i povećava plaće...

-Uvođenje reda bi značilo manja izdvajanja u ukupnom iznosu. Tada bi plata premijera Federacije, kako je nama predstavljeno, iznosila tri hiljade konvertibilnih maraka, kao i kod predsjednika domova. U odnosu na postojeće stanje nijedna plaća ne bi se smjela povećati...

Zakon nije ni prošao u Parlamentu baš zato što je predviđao povećanja plata zaposlenih u državnim institucijama u Federaciji?

-Kako je meni objašnjeno, u svim ovim povećanjima plata Vlada Federacije je najviše sebi smanjila primanja, pa tako premijer ima manju platu nego poslanici u Federalnom parlamentu. U svim zemljama u svijetu plata premijera prati platu predsjednika parlamenta. Moguće da je došlo do povećanja plata u Vladi jer su one mnogo više smanjene nego kod poslanika. Prema mojim informacijama, u novom prijedlogu zakona ići će se na zamrzavanja plata i kod poslanika i u Vladi Federacije.

Izjavili ste također kako je ovo bio udar na Vladu Federacije BiH. Da li ste zadovoljni radom Vlade koja je samu sebe dovela u ovu poziciju? Sve vrijeme, otkako se zakucalo na vrata MMF-a, davali su kontradiktorne izjave u vezi sa rješavanjem statusa boraca.

-Prilikom razgovora sa MMF-om nisu odmah u početku jasno zadate sve pozicije. Stalno se pregovara sa MMF-om. MMF je tražio da se potpuno ukine Zakon o dobitnicima najviših priznanja. Premijer se izborio da taj zakon ostane, kao i određena primanja definisana tim zakonom. Stalno smo u nekim pregovorima i nije čudo što se krene sa jednom izjavom, pa se onda razgovara sa predstavnicima boračkih organizacija, pa se njihovi zahtjevi pokušavaju usaglasiti sa MMF-om... Neminovno je da onda imamo različite izjave i reakcije.

Čini se da je Vlada morala pokazati više odlučnosti i morali su manje kalkulirati u svemu ovome?

-Vlada se nalazi u jako teškoj situaciji i premijer Mujezinović, koji je preuzeo tu funkciju, došao je u najteže vrijeme. On je trebao da plati račune svih politika i povlađivanja koje su do sada bile. Postavljaju mu se veliki zahtjevi na osnovu svih prava koja su uvedena, a mogućnosti su male. Razliku između prava i mogućnosti može samo MMF da nadoknadi, a oni da bi dali te pare postavljaju određene uvjete. Nema neke treće strane. Nemamo mi nekih tristo ili petsto miliona na strani, pa to sada neće Vlada da realizuje.

Postoje stotine miliona nerealiziranih sredstava, međutim, Vlada te pare nije iskoristila jer neka ministarstva nisu uradila svoj posao, kao naprimjer autoput.

-Krediti za autoput su krediti za autoput, a ne za nešto drugo...

Da, ali indirektno kroz poreze i plaće uposlenih to su sredstva koja pune budžete.

-To jeste indirektno povećanje budžeta, ali ovo su direktna budžetska sredstva. Ovi drugi projekti imaju svoje procedure, tendere i slično, koji traže svoje vrijeme. Prije toga, morala su se usaglasiti neka pitanja oko trase, a vi znate kako nam je nefunkcionalan sistem. Svako može da zakoči donošenje odluka. Mi smo vrijeme izgubili jer je jedan od ministara podnio ostavku, a onda su stranke iz reda hrvatskog naroda blokirale proces zbog određivanja trase...

Da, ali se postavlja pitanje koliko je bio pametan potez ministra da podnese ostavku u takvom momentu, čime je izazvao tu krizu?

-Normalno da to nije bio pametan potez. On je to uradio na svoju ruku, protiv stava stranke i bez ikakvog opravdanog razloga. Sigurno da se odlazak tog ministra i ponašanje predsjednice Krišto, koja nije željela da imenuje novog ministra, odrazilo i na implementaciju kredita.

Kako biste vi inače ocijenili rad Vlade Federacije BiH? Svi izvještaji CCI-a pokazuju kako ova Vlada, blago rečeno, nedovoljno radi.

-SDA čini dio parlamentarne većine. Javnost koja na izborima da podršku SDA sa 25 ili 28 posto, često traži odgovornost sto posto. Međutim, mi imamo odgovornost shodno zastupljenosti u vlasti. Mi se trudimo da rješavamo probleme boračkih populacija, da se održi finansijska stabilnost budžeta... Drugi pričaju priče, nastavljaju sa politikom povlađivanja nerealnim zahtjevima, podrškom takvim zahtjevima koji ne vode ka rješavanju problema. Svjesni smo stalnih manipulacija tim populacijama, od izbjeglica, radnika, socijalnih kategorija, boračkih populacija..., bez nuđenja konkretnih rješenja. E sada, da li smo zadovoljni radom Vlade u datim okolnostima? Pa, Vlada je mogla više učiniti, uz sve blokade koje postoje u njenom radu, od onih koje dolaze od koalicionih partnera pa do svih onih blokada koje su posljedica sistema kakav mi imamo.

Činjenica je da mnogi kadrovi SDA, na svim nivoima vlasti, prvenstveno ne rade svoj posao. Evo navest ću vam primjer ministra kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo Emira Hadžihafizbegovića. Iako je na bolovanju on izvodi pozorišne predstave, snima filmove i reklame. Pored toga što je to zakonski nedozvoljeno, to je i nemoralno. To nije jedini takav primjer, i naravno nije to SDA ekskluzivitet, ali vi ste predsjednik te stranke i da li možete uticati da se takve stvari ne dešavaju?

-Ja se tek povremeno bavim problemima rada kantonalnih vlada i rješavam ih onda kada ti problemi eskaliraju. Tim problemima se uglavnom bave kantonalni odbori SDA. Čuo sam ja te primjedbe i ako je to tako, sigurno je da se niko ne može tako ponašati. Ako ste istovremeno na bolovanju i radite neki drugi posao to je nedopustivo.

Tihić: Dijelimo mišljenje onih koji smatraju da iza ovih nereda stoji Stranka za bolju budućnost Fahrudina RadončićaProzvali ste Stranku za bolju budućnost da stoji iza nereda. Koliko su činjenično utemeljene te vaše konstatacije? Ukoliko vas predstavnici te stranke budu tužili zbog toga, šta možete predočiti na sudu kao dokaz?

-Mi smo rekli kako dijelimo mišljenje onih koji smatraju da iza ovih nereda stoji Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Niz elemenata na to ukazuju: od medijske podrške neredima koja već dugo traje, opravdanim ili neopravdanim, nerealnim zahtjevima, afirmacijom raznih radikalnih, ekstremnih izjava, prijetnji, izjava koje potiču fizičke nerede, nekulturnih izjava... Vidjeli ste, kada su ih svi osudili, ti mediji su podržavali i takve nerede. Istaknuti član SBB-a, Dževad Rađo je prednjačio u radikalnim, neutemeljenim izjavama koje pozivaju na nerede, na rušenje Vlade, umjesto na rješavanje zahtjeva... Sve to ukazuje da iza tih nereda može da stoji stranka Fahrudina Radončića.

Kako komentirate to da su svi negativni komentari usmjereni prema vama i premijeru Mujezinoviću?

-Problem je Sulejman Tihić. I Mujezinović i Crnkić su samo stepenice kako da se dođe do Sulejmana Tihića.

Zašto je Sulejman Tihić problem?

-Zbog toga što sam ja predsjednik najjače stranke, i mojim rušenjem se mogu lakše ostvariti politički ciljevi i ambicije SBB-a i Fahrudina Radončića. On smatra da bi mogao lakše manipulisati nekim drugim u SDA, da bi s njim lakše mogao dogovoriti oko nekih stvari.

Koliko je to sada izvodivo nakon Kongresa SDA, kada ste potvrdili svoju poziciju na čelu Stranke?

-Ma, ne može on ništa postići. Ovo što on radi i što pišu njegove novine, najbolje govori da je on svjestan kako gubi i kako će biti poražen na ovim izborima. Svakodnevna izmišljanja, iznošenja raznih poluistina u njegovim biltenima, sve su to samo njegovi neuspjeli pokušaji, ozbiljan svijet to više ne prihvata kao informaciju.

Da li će predsjedništvo SBB-a, na čelu sa Radončićem, biti predmet istrage tužilaštva u vezi sa protestima i napadom na zgradu Vlade FBiH?

-Svi oni koji su uticali, koji su planirali ove nerede, pogotovo oni koji su to poticali, trebaju odgovarati, istraga će pokazati ko su ti ljudi.

Da li će Radončić biti među njima?

-Ponavljam, rekao sam kako dijelim mišljenje onih koji smatraju da iza protesta stoje SBB i Fahrudin Radončić. Istraga će pokazati da li je tako, ja ne mogu to potvrditi dok nadležni ne urade svoj posao.

Komisija za sigurnost SDA je izdala saopćenje u kojem teško optužuje Fahrudina Radončića i SBB da u dogovoru sa Dodikom rade na razbijanju Bosne i Hercegovine. Možete li nešto konkretnije reći o tom njihovom planu i kako oni to namjeravaju uraditi? Šta je potrebno da se desi kako bi prošao taj njihov plan?

-Na jednoj strani imamo Dodika koji govori o razdruživanju, o referendumu, otcjepljenju, negiranju institucija Bosne i Hercegovine – sudova, Tužilaštva... pravi Komisiju za Srebrenicu i radi reviziju genocida u Srebrenici. Na drugoj strani imamo Stranku za bolju budućnost Fahrudina Radončića i njegove medije koji potiču nerede, afirmišu zahtjeve koji za krajnji cilj imaju rušenje sporazuma sa MMF-om, a ako se to desi imat ćemo bankrot Federacije, samim tim i države. Očito je da i jedna i druga politika imaju istu posljedicu – rušenje države, stvaranje nereda u kojem bi se kasnije stvorio prostor za ove ili one političke ciljeve. Komisija za sigurnost SDA je prepoznala šta je rezultat i jedne i druge politike, a vrijeme će pokazati koliko su one bili koordinirane.

Stranka za bolju budućnost nedavno je osnovana i prema nekoliko posljednjih istraživanja bilježe solidan nivo popularnosti među ljudima. Uglavnom su to birači vaše stranke. Kako vi unutar stranke tumačite ove rezultate i imate li odgovor na ovakav razvoj situacije?

-Prema našim prognozama rezultat te stranke će se kretati do pet posto. Ne mislim da će on nešto bitno zahvatiti od biračkog tijela koje inače glasa za SDA. Naročito zbog toga što s vremenom javnost sve više spoznaje koji su krajnji ciljevi te stranke. Ne mislim da će ta stranka biti bitan faktor u političkom životu BiH. Evo, pogledajte podatke koji još nisu objavljeni, ovo je posljednje istraživanje koje je radila agencija Puls: kada bi sada bili izbori za mjesto u Predsjedništvu BiH pobijedio bi Komšić, pa Dodik... ja sam prvi iz reda Bošnjaka... Što se tiče stranka SDP, SNSD i SDA su tu negdje sa 16-17 posto, Stranka za BiH šest posto, a SBB dva posto...

Na čije biračko tijelo pretendira SBB, na birače SDA, SBiH ili možda SDP-a?

-Najmanje će uticati na birače SDP-a, mislim da se on koncentrisao na birače SBiH, a potom na SDA.

Radončić je svoju imperiju izgradio zahvaljujući prvenstveno podršci Alije Izetbegovića i vaše stranke. Da li tu činjenicu i eventualnu dokumentaciju iz tog perioda namjeravate upotrijebiti u demontiranju Radončića?

-Sigurno je da je Avaz formiran uz podršku SDA, u svakom smislu, od finansijske do logističke. Od samog početka pa do 1999. godine Radončić je sve više radio za sebe, a sve manje za SDA. Rušenjem Edhema Bičakčića on počinje da vodi svoju politiku. Mada nije on jedini kome je Stranka pomogla...

Istina, ali je njemu otišao lavovski dio... Krenuli ste u smjene kadrova SDA koji su u upravnim odborima javnih preduzeća, zašto?

-Po zakonu postoji obaveza preispitivanja rada upravnih odbora. U određenim vremenskim periodima provjeravamo da li smo zadovoljni radom upravnih odbora i na osnovu toga donosimo odluke. Bila je Elektroprivreda, sada ćemo ocjenjivati rad UO BH Telekoma...

Da li te čistke imaju veze s tim što se radi o firmama koje su kroz razne aranžmane podržavale Avaz i Radončića?

- Nije to razlog. Mi gledamo kako pojedine firme rade i kako pojedinci rade u nadzornim odborima. Postojale su informacije za nedovoljan angažman i nepravilan rad koje su bile osnova za određene promjene.

Radončić je jednom prilikom izjavio da je najviše zahvalan Aliji Izetbegoviću na podršci koja je vrijedila više nego da je dobio 100 miliona. U praksi, to znači da je vaša stranka svih ovih deset i više najtežih godina, preko državnih institucija, javnih preduzeća i firmi kojima upravljaju kadrovi SDA izdašno pomagala Radončića, kroz pretplatu, marketing, povoljne kredite... Da li ovaj sistem podrške još uvijek funkcionira i da li su smjene u upravnim odborima usmjerene protiv kadrova koji nisu htjeli prekinuti taj lanac?

-Sva ta podrška Dnevnom avazu i svim tim biltenima nije bila dio službene politike SDA. Barem one SDA koju sam ja predstavljao od 2001. godine. Avaz se na ovaj ili onaj način, možda i preko nekih ljudi u SDA, nametnuo kao faktor i medij preko kojeg se osigurava podrška. Na taj način je došlo do manje ili veće uvezanosti i uticaja Radončića na rad nekih javnih preduzeća preko upravnih i nadzornih odbora. Smatram da to nije u redu. Njihov je zadatak da štite državni kapital i interese države. Tako je on sam i uz podršku nekih pojedinaca osigurao te privilegije.

Da li još uvijek postoje u SDA ti ljudi koji podržavaju Radončića?

-Nema ih u rukovodstvu stranke. U samom rukovodstvu imamo jedinstven stav o odnosu prema SBB-u i Fahrudinu Radončiću. Da li postoje neki članovi? Sigurno da postoje oni koji još s njim surađuju.

Jedan od onih koji je značajno pomagao Radončića je bio i Ramiz Džaferović, ipak vi ste ga podržavali do zadnjeg dana, a podržavate ga i danas, jer Džaferović ostaje na mjestu direktora Razvojne banke iako je predmet istrage tužilaštva za nemale zloupotrebe položaja, a navodni princip stranke je da kao takav ne može obavljati bilo koju javnu funkciju. Zbog čega je Džaferović toliko bitan da za njega ne važe ni zakon ni pravila Stranke?

-Nije tačno da za njega ne važe zakoni. Za njega važe zakoni kao i za svakoga drugog. Stranka demokratske akcije ima jasan stav i mi smo na posljednjoj sjednici predsjedništva stranke to i formalizovali. Izmijenili smo pravilnik o kadrovskoj politici gdje smo zajednički stav pretočili u normu po kojoj onaj protiv koga je podignuta optužnica ili ko je osuđen na kaznu zatvora ne može biti kandidat SDA, a ako se tokom mandata podigne optužnica ili bude osuđen, on treba podnijeti ostavku ili treba biti razriješen.

Nadzorni odbor nije prihvatio tu odluku.

-U Nadzornom odboru samo su dva člana SDA. Ja sam lično razgovarao sa jednim članom NO i rekao mu da treba da se usvoji ostavka Džaferovića, s drugim je razgovarao jedan od potpredsjednika. No, taj stav SDA ne obavezuje druge političke stranke koje imaju svoje kadrove u NO Razvojne banke. Ali mi nismo odustali od smjene Džaferovića.

Navodno, odnosi Fahrudina Radončića i reisu l uleme Mustafe Ceriće nisu više dobri kao nekad. Da li to znači da ste vi popravili vaše odnose sa reisom, s obzirom da je podrška islamske zajednice značajna kod birača na koje pretendiraju i SDA i SBB, a i Stranka za BiH?

-Ja sa reisu-l-ulemom dugo vremena nisam direktno razgovarao tako da ne znam koliko su i da li su njegovi odnosi sa Radončićem poremećeni ili nisu. Međutim, i ja sam član Islamske zajednice, kao i mnogi članovi SDA, i imamo tu saradnju na raznim nivoima, od lokalnih muftijstava do vrha. Teško da SDA može biti u sukobu sa samom sobom jer smo i mi dio te Islamske zajednice.

Tihić: Daleko od toga da je Istanbulska deklaracija istorijski događajNajavili ste posjetu Beogradu, da li ćete iskoristiti tu priliku da posjetite Iliju Jurišića u zatvoru?

-Pitanje posjeta zatvoru... Vidite, pitanje svih tih krivičnih postupaka treba rješavati na drugi način. Postoji sporazum između BiH i Srbije o ustupanju tih predmeta. Slučaj Ilije Jurišića i slučaj Ganić je posljedica toga što ne postoje zvanične komunikacije između BiH i Srbije. A to trebaju da rješavaju oni koji su zaduženi za to, ne može to da rješava jedan predsjednik stranke.

Pozdravili ste potipisivanje Istanbulske deklaracije, kako vi tumačite taj dokument?

- U svakom slučaju ne smatram ga istorijskim kako su to neki mediji prikazali. Samo po sebi, ono što je napisano u deklaraciji moglo je biti napisano a i ne mora, jer to je nešto normalno u odnosima između dviju zemalja. Podržavam što je došlo do tog susreta. Zahvaljujem se Turskoj koja je učinila veliki napor da se to desi. Podržavam odluku da Predsjedništvo BiH ode u Beograd i da se konačno počne razgovarati o konkretnim problemima. Ima puno stvari o kojima se može razgovarati jer smo četiri godine imali zastoj. Četiri godine jedini odnos koji smo imali sa Srbijom je odnos koji je Srbija imala sa Republikom Srpskom. Tu je odgovornost i naša a ne samo na Srbiji.

Kako tumačite ponašanje Nebojše Radmanovića i Milorada Dodika koji osporavaju Deklaraciju?

-Očito je da njima ne odgovaraju odnosi između dviju država nego da to bude onako kako je do sada bilo. I na nama je odgovornost zašto je to tako bilo. Dok sam bio član Predsjedništva BiH, dva puta sam se sastao sa Tadićem. Išao sam u Beograd, dolazilo se u Sarajevo, Tadić je došao tada u Srebrenicu...

Vjerujete li Tadiću kada kaže kako se Srbija neće mješati u unutrašnje stvari BiH?

-Tadić je dao nekoliko važnih izjava. Rekao je da je nacionalni interes Srbije cjelovita Bosna i Hercegovina, da on neće priznati nikakav referendum koji znači podjelu Bosne i Hercegovine, a zahvaljujući njemu je usvojena i deklaracija o Srebrenici. Ja želim da mu vjerujem i Tadić je sigurno bolji od svojih prethodnika. Moramo iskoristiti tu priliku i rješavati probleme.

Dodik najavljuje referendum, kakav imate odgovor ukoliko on krene u ovu plitičku avanturu?

-Mislim da Dodik to politizira, da skuplja jeftine političke poene. Nema ništa od referenduma. Prvo zato što je on neustavan, nezakonit. Drugo, može ga mačku o rep okačiti, kao i rezultate tog referenduma. Pa nisu to mogli 1991. godine kada je ovdje bilo 13 korpusa, a ne sada. Nema Dodik snage da provede takav referendum. Kako će ga provesti. Nema unutrašnje strane, nema podrške iz vana.

Planirate li se vi izvinjavati za zločine koje su Bošnjaci učinili, recimo za Kazane? Da li ste ikada posjetili porodice žrtava zločina na Kazanima?

-Ja sam i do sada govorio da je greška političara i organizatora što nas ne pozivaju prilikom obilježavanja zločina nad drugim narodima. Često mi je bilo krivo dok sam bio u Predsjedništvu BiH, dakle dok sam i po funkciji trebao biti pozvan, što prilikom obilježavanja, naprimjer zločina u Grabovici kada se okupe svi hrvatski predstavnici tamo nema Bošnjaka. Ja ću zaista nastojati da prvom prilikom posjetim ta stratišta i Srba i Hrvata. Ivo Josipović nam je svima održao lekciju kako se svi u Bosni i Hercegovini moramo ponašati. Ja zaista nemam razloga da se tako ne ponašam jer zaista tako i mislim.

(zurnal.info)

ADMIR MEKO: Nema koristi od lustracije u BiH
Interview
: ADMIR MEKO: Nema koristi od lustracije u BiH
“Eventualno pokretanje procesa lustracije danas u BiH ne bi nikome donijelo korist”, kaže u razgovoru za “ŽurnalAdmir Meko, politički analitičar.
Zahtjevi za donošenje zakona o lustraciji u BiH uglavnom su dio tradicionalnog predizbornog folklora koji dolaze ili od pojedinaca ili predstavnika malih političkih stranaka. Pri tome niko ne kaže ko bi i na koji način trebao biti “počišćen”.
Uglavnom, jadikuje se kako “samo u BiH” nije provedena lustracija te da “nema napretka” dok se ne obračuna sa bivšim komunistima. Ideja o lustraciji u BiH i nema previše pristalica među političkim liderima jer su nekadašnji komunisti danas podjednako raspoređeni kako u građanskim tako i u nacionalnim strankama.
Meko, Albanac sa britanskim obrazovanjem koji je magistrirao 2008. godine na univerzitetu Sasex u Velikoj britaniji,  proteklih godina bavio se analizom bivših komunističkih država i procesima  koji su uslijedili nakon tranzicije.

Šta je bio cilj lustracije u bivšim komunističkim državama?

- Osnovni cilj bio  je očistiti institucije od ljudi koji su bili istaknuti članovi bivšeg sistema, pripadnici službi bezbjednosti, sudije i ostali “vojnici” režima koji su počinili zločine, prvenstveno kroz kršenje ljudskih prava zatvorenika, ubistva, prinudne deportacije . Tu su takođe počinioci ekonomskog kriminala kroz  zloupotrebu javnih fondova, korupciju.
Izvorno značenje riječi u latinskom jeziku je čišćenje kuće. Praktična provedba se  razlikuje od zemlje do zemlje.  Češka je uvijek imala jak disidenstki pokret tokom komunizma. U Mađarskoj je bilo slično ali to u bivšem Sovjetskom Savezu recimo, nije bio slučaj. U bivšoj Jugoslaviji je uvijek postojao svojevrstan  disidentski pokret, pogotovu kada je riječ o filozofima i sve dok nisu otvoreno osporavali vlast Komunističke partije ovim disidentima je bilo dozvoljeno da govore, da se okupljaju. Države sa snažnijom disidentskom tradicijom iz doba komunizma ranije su počinjale proces lustracije.
Češka je prva zemlja u kojoj se pojavili inicijativa za lustracijom relativno rano,  potom je uslijedila Poljska.  
Raspad  Čehoslovačke dijelom je bio uzrokovan i sporom oko lustracije, jer su Česi bili za provođenje lustracije a Slovaci protiv. I to je možda bio jedinstven slučaj u istoriji da se zemlja podijelila odlukom političara a ne građana, jer građani se o tome nisu pitali i sve je prošlo bez nasilja.

U kojim od bivših komunističkih država je  provedena lustracija ?
- Češka, Bugarska, Albanija, Poljska, Mađarska, i veoma malo u baltičkim zemljama. Za baltičke zemlje fokus nije bio na raščišćavanju sa prošlošću već na ubrzanom razvoju zemlje. Svaka zemlja je vrlo specifičan slučaj.

Zloupotreba policijskih dosijea


Kako je u praksi izgledao proces lustracije?
- Da bi se ovaj proces proveo u praksi bilo je potrebno formirati određene parlamentarne istražne komisije koje bi bile neutralne, ili su barem trebale biti neutralne.  Na primjeru Češke, članovi ovih komisija bili su ljudi iz akademske zajednice, bivši političari, sudije, koji su na kraju trebali parlamentu predložiti odgovarajuće sankcije za svakog pojedinca.
Ako bi se u konkretnom slučaju utvrdilo da je pojedinac bio odgovoran, suočili bi ga  sa dokazima i onda bi mu rečeno, “zbog svega ovoga želimo da daš ostavku na funkciju koju trenutno obavljaš, a ako to ne uradiš onda će  čitav dosije biti objavljen u javnosti ”.
Problem koji se često javljao je da su dokumenti o nečijoj krivici “procurili” u javnost, i to se dešavalo ne samo u Češkoj nego i u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Albaniji, jer je evo predstavljalo vrlo efikasno sredstvo u političkim obračunima.
Takav je slučaj bio sa dosijeom Milana Kundere koji je sadržavao dokaze o njegovoj svojevremenoj saradnji sa tadašnjim režimom ili slučaj jednog kardinala u Poljskoj i koji su  naknadno procurio u javnost.  
Naravno, uvijek se postavlja pitanje zašto se to desilo baš sada jer su ti dokazi postojali od ranije.
Problem su takođe predstavljali obični građani koji su bili neformalni doušnici službe bezbjednosti ali su na to bili prisiljeni na jedan ili drugi način.
 Tako su recimo  nakon drugog svjetskog rata komunističke vlasti u većini istočenoevropskih zemalja provele čistku gdje su se na meti nalazile brojne kategorije, bivši oficiri, nekadašnji zemljoposjednici i slični kojima je bila oduzeta sva imovina a često su čitave porodice bile sudski procesuirane. Bila im je uskraćena i mogućnost obrazovanja i pohađanja univerziteta.
 I bilo je puno ljudi koji su u zamjenu za mogućnost dobijanja posla ili pohađanja univerziteta pristajali da rade kao doušnici službe bezbjednosti.

Kakve su bile sankcije za one koji su proglašeni krivim u procesu lustracije?
-U Češkoj, nakon prvog kruga lustracije koji je počeo početkom devedesetih godina, lustracijom je bilo obuhvaćeno  oko 20.000 ljudi  i njima više nije bilo dozvoljeno da se nalaze na pozicijama u   javnoj administraciji tokom pet do deset godina. U privatnom sektoru nije im bilo dozvoljeno da obavljaju visoke funkcije u bankarstvu ili  bivšim državnim kompanijama koje su se transformisale u zajednička ulaganja sa inostranim partnerima.

Zakon na određeno vrijeme


Koliko dugo su trajali procesi lustracije? Da li su zakoni o lustraciji imali ograničen rok trajanja ili se radilo o kontinuiranom procesu?
- Obično se radilo o ograničenom periodu, pet do deset godina. Ali komisije za lustraciju, recimo u Češkoj, još uvijek postoje. Kada su usvojili zakon on je trebao važiti deset godina a onda se ponovo razmatralo da li ga treba produžiti za narednih 10 godina.

Znači lustracija  nije podrazumjevala da je svaki bivši član Komunističke partije ili pripadnik nekadašnjih službi bezbjednosti po automatizmu bivao uklonjen  iz javnih institucija?
- Lustracija koja bi išla ka tom cilju u suštini bi bila identična nekadašnjim komunističkim čistkama, koje su polazile od kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti, pa ako bi jedan član porodice učinio nešto što se smatralo aktom protiv komunističkog režima onda bi svi članovi porodice bili kažnjeni.
Drugo je pitanje da li je moguće izbjeći kolektivnu odgovornost pogotovu kada je riječ o pripadnicima službi sigurnosti. Tu su vodeći ljudi službi donosili odluke dok je na nižim službenicima bilo njihovo provođenje.
Zato je cilj bio da se prvenstveno identificiraju nekadašnji pripadnici ovih službi koji su konkretno učestvovali u porovođenju naredbi sa vrha, što je predstavljalo dodatan problem.
Puno je bilo formalnih odluka u pismenoj formi, ali je tu bila i siva zona gdje su pojedinci na vlastitu ruku zloupotrebljavali moć koju su imali.Tako da u stvarnosti to nije bilo jednostavno izvesti.

Koliko je bilo otpora provođenju lustracije?
- Često su  ljudi koji su imali visoke pozicije u komunističkom sistemu odmah nakon tranzicije vlasti bili “katapultirani” na visoke pozicije u novom sistemu, tako da su postali ponovo zaštićeni bilo da je riječ o članovima parlkamenta, političkim liderima. I naravno da ovi ljudi koji su se ponovo našli na vlasti nisu željeli lustraciju.

Evo vlast, daj mi imunitet

Po čemu su se razlikovali češki, mađarski, rumunski modeli lustracije?
- Način i trenutak u kome je došlo do prenosa vlasti sa komunista na nove demokratske vlasti se razlikovao i uticao je na način provođenja lustracije. U Mađarskoj bio je mnogo umjereniji i postepeniji prenos vlasti jer je mađarska vlada ranije krenula sa postepenim reformama i liberalizacijom. U Rumuniji Čaušesku je bio srušen i strijeljan i jednostavno je većina krivice bila pripisana njemu. Sam Čaušesku bio je strijeljan nakon petominutnog suđenja koje su organizovali ljudi do tada bliski njemu.
U Bugarskoj je situacija bila slična kao i u Albaniji, jer su nakon demokratskih izbora komunisti ostali na vlasti još 2-3 godine. U Poljskoj je to bila svojevrsna trgovina, gdje su komunisti jednostavno predali vlast a zauzvrat im je obećano da neće biti sudski procesuirani. U Mađarskoj je bilo vrlo malo i vrlo ograničenih pokušaja lustracije.

Kakve je rezultate imao proces lustracije?
-Nema direktne veze između procesa lustracije i demokratizacije i ekonomskog razvoja društva, a konkretni rezultati razlikovali su se od zemlje do zemlje. U Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, postojao je disidentski  pokret mahom sastavljen od intelektualaca koji je na određeni način pripremio prelazak u demokratiju, poput “Solidarnosti” u Poljskoj ili “Povelje 77” u Češkoj.
S druge strane, U Rumuniji, Bugarskoj,  Albaniji nije bilo takvih  disidentskih pokreta i rezultat je bio da su komunisti ostali na vlasti. Nije bilo drugih ljudi koji bi prezeli vlast i transformisali društvo u istinski demokratsko. To je ono što čitav proces lustracije čini veoma teškim.

Prekasno za lustraciju

Ima li smisla počinjati proces lustracije sada, 20 godina nakon pada komunizma? Da li je to uopšte izvodljivo? Da li bi to moglo funkcionisati u BiH.
- Ako bi postojao potpuni konsenzus među svim  političkim strankama onda bi proces lustracije mogao početi i sada. Ali ako bi bio iniciran samo od jedne političke stranke ili koalicije, pogotovu ako bi to bila vladajuća koalicija, vrlo je upitan takav proces i njegovi rezultati.
Ne postoji slučaj da je neka bivša komunistička zemlja sa procesom lustracije počela 20 godina nakon pada komunizma.
 Pravo vrijeme bilo je početak devedesetih, odmah nakon pada komunizma. A početi taj proces nakon dvadeset godina ne bi pomoglo nikome niti  bi donijelo neke pozitivne rezultate. S druge strane, ljudi imaju pravo da znaju šta se desilo.
Ako bi u ovom trenutku krenuli sa lustracijom u BiH to bi imalo vrlo loše rezultate. Imajući u vidu unutrašnju političku strukturu BiH to sigurno ne bi bilo lako, jer već postoje sporovi između Federacije BiH i Republike Srpske oko brojnih pitanja.  
Tako bi se kao problem pojavilo pitanje da li lustraciju provoditi samo u jednom ili oba entiteta ili na nivou države. Tu je pitanje arhiva. Da li su dokumenti još tu, šta se u međuvremenu dešavalo sa njima. U Rumuniji i Bugarskoj postoji sličan problem jer su  pojedinci koji su imali političku moć iskoristili je da bi uništili kompromitirajuću dokumentaciju iz prethodnog perioda.  
(zurnal.info)




     
DERVO SEJDIĆ: Sreća je što nisu svi Bošnjaci bijeli
Interview
: DERVO SEJDIĆ: Sreća je što nisu svi Bošnjaci bijeli

 

Diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Prvi zaključak u istoriji romskog naroda donio nam je Dervo Sejdić

Visoko sudsko vijeće Suda za ljudska prava u Strazburgu je 22. decembra 2009. godine objavilo svoju Odluku u kojoj se konstatuje da su Dervo Sejdić i gospodin Jakob Finci, kao pripadnici nacionalnih manjina (romska i jevrejska), po Ustavu i Izbornom Zakonu Bosne i Hercegovine diskriminirani te da je Bosna i Hercegovina dužna svoj Ustav uskladiti sa članom 1. Protokolom 12 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava, članom 3. i članom 14 Protokola br. 1 i članom 1. Protokola 12 Evropske Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije koju je Bosna i Hercegovina 2005. godine takodje ratifikovala.

Desetinama godina su Romi i diskriminacija Roma jedna od vodećih tema u političkim krugovima cijele Evrope pa i svijeta. Kažem, tema, jer diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Za mene lično, ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Do 22. decembra 2009. godine. Prvi put u istoriji romskog naroda tema diskriminacija Roma i drugih nacionalnih manjina u BiH ima svoj zaključak. Zahvaljujući Sejdiću i Finciju...

Pošto sam ja Romkinja, u svom intervjuu, želim da predstavim mog sunarodnika Roma po nacionalnosti, gospodina Dervu Sejdića. S poštovanjem i ponosom.


Godinama se zalažeš za Rome i tvoj dugogodišnji stav da su Romi u BiH diskriminirani, je dokazana, zabilježena istina. Dugogodišnja borba protiv romskih predstavnika koji su to negirali (primjer: Muharem Serbezovski kojeg si i javno kritikovao) kao i protiv ne –Roma koji su to pogotovo negirali, urodila je plodom: pobjeda na Evropskom sudu u Strazburgu, gdje je BiH osuđena za diskriminaciju nacionalnih manjina u svojoj državi: Rome i Jevreje prije ostalih.

Kako se osjećaš nakon tog procesa?

- Poslije presude zaista se osjećam „velikim“ i ponosnim, u smislu da je jedan „mali Rom dosegao pravdu“. Istina, u momentu podnošenja Tužbe pa i prije, hrabrio sam se, da je „stvar jasna“ da se tu nema šta puno dokazivati, naročito ako se u isto vrijeme čita Evropska Konvnecija o zaštiti ljudskih prava, a koja je sastavni dio važećeg Ustava BiH. Bio bih licemjer da kažem da mi nije drago da su mi se na stotine novinara obratili za intevju, da mi nije drago što se moje ime svakog dana najmanje četiri do pet puta spomene u najvažnijim novostima ili vijestima dana. Svakako da mi je drago i da sam ponosan na sebe kada me običan građanin sretne i uputi čestitke. Nije mala stvar kada vam u restoranu priđe veoma ugledni političar i kaže „Čestitam Sejdiću, uradio si više nego svi političari od Dejtona do danas“.

Da li si se bojao pokrenuti takav postupak protiv svoje matične države?

- Svakako da je bilo razmišljanja i u tom pravcu. Nisam se brinuo toliko o mojoj ličnoj sigurnosti koliko o sigurnosti moje porodice o kojoj i danas razmišljam. Hrabrio bih se da u Bosni i Hercegovini nisu vremena slična devedesetim... Čovjek mora biti oprezan, a danas to govore mnoge činjenice. U podsvijesti mi je bilo da ću sa porodicom prije stići do neke od evropskih ambasada nego li onaj do mene ko bi eventualno želio nauditi meni i mojoj porodici.

Moram naglasiti da do danas, nakon tri mjeseca od Presude, nisam imao niti bilo kakvih smetnji, prijetnji ili nešto što bi mi dalo osjećaj nesigurnosti moje porodice i mene. Ali......

PROTIV NEPRAVDE

Zašto si se odlučio na takav korak? Da li je problem mogao da se riješi na drugačiji način?

- Nakon što sam se penzionisao u policijskoj službi 1997. godine, intenzivnije sam se posvetio radu u romskom nevladinom sektoru i naravno čitanju domaćeg zakonodavnog okvira. Bilo mi je nejasno to da smo svi jednaki, a ipak se samo „pripadnici konstitutivnih naroda“ mogu kandidovati za predsjednika države ili za članove Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Naravno, u to vrijeme čitao sam i razne konvencije na koje se Ustav BiH poziva i utvrdio tu neskladnost. Početkom 2003. godine kada je ODIHR-a iz Waršave krenuo sa inicijativom i prijedlogom projekata „Romi iskoristite svoj glas mudro“ ja sam aplicirao sa projektom „Izborni Zakon u BiH i Izbori 2004“ koji je na moju sreću ODIHR podržao u iznosu od 4.500 USD. U sklopu projekta organizovao sam Okrugli sto na istu temu 20. avgusta 2003. godine, a Federalna novinska agencija Fena je 21. avgusta 2003. godine, na svojoj internet stranici objavila zaključke sa ovog stola pod nazivom „Dervo Sejdić – tužit ću BiH ukoliko u roku od jedne godine dana ne otkloni diskriminaciju iz svog Ustava“. Zaključke sam poslao Parlamentu BiH i Centralnoj izbornoj komisij BiH sa upozorenjem da Ustav i Izborni zakon sadrže diskriminatorne odredbe te ukoliko ih ne uklone ja ću tužiti Bosnu i Hercegovinu sudu za ljudska prava u Starsburgu.

Od CIK-a sam dobio odgovor da ja moram prvo mijenjati Ustav kako bi se mijenjao i Izborni zakon u BiH, te time omogućilo kandidovanje nacionalnih manjina na predsjedničke i druge visoke pozicije. Naravno da sam ovakvim odgovorm bio jako nezadovoljan, poslije čega sam u više navrata javno u medijima to iznosio kao argumentaciju diskriminacije nad Romima u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini vodile su se razne diskusije i rasprave o potrebi izmjene Ustava, više puta i predstavnici međunarodnih institucija i organizacija su organizovali sastanke sa liderima vodećih i vladajućih političkih stranaka u BiH ali je uvijek bilo riječi o ravnopravnosti konstitutivnih naroda ili zaštiti nekog od njihovih interesa. Nikad o ravnopravnosti svih građana u Bosni i Hercegovini, a naročito pripadnika nacionalnih manjina.

Nakon što je definitivno „pao“ takozvani „Aprilski paket“ 2006. godine, koji se odnosio na izmjene postojećeg Ustava i ustrojstva Bosne i Hercegovine, a u čijem je prijedlogu pitanje nacionalnih manjina u učešću i raspodjeli vlasti u Bosni i Hercegovini tretirano samo u dijelu koji se odnosi na učešće u radu Parlamentarne skupštine BiH /predložena su tri rezervisana mjesta za nacionalne manjine/, dok pitanja kandidature za Predsjednika države i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH nije u tom pravcu ni razmatrano. Ovo će biti krajnji signal za moju Akciju. U razgovoru sa mojim prijateljem Havijerom Leonom Dijazom, a koji mi je kasnije bio i advokat u procesu pred Strasburgskim sudom, raspitivao sam se o cijenama advokatskih usluga i naravno tražio savjet kako pokrenuti proces. Na moje upite odgovorio je da za advokatske usluge nema potrebe da brinem jer sjedim sa advokatom. U to vrijeme sam znao da je pravnik ali da je advokat nisam imao pojma. Ovo me je dodatno motivisalo da krenemo zajednički u proces. Pripremali smo Tužbu oko dva mjeseca /maj i juni/ i zvanično 21. juna 2006. godine uputili je na Sud za ljudska prava u Strasburgu. Od suda smo početkom septembra dobili obavijest da je tužba primljena i da će biti pricesuirana hronološkim redom.

Čekanje oduzima optimizam. Šta ti je dalo snagu da ustraješ u svojoj namjeri?

- Ako uspijem, a bio sam optimista i siguran u uspjeh, ispravit ću nepravdu prema mom Narodu, dokazati da i u romskoj populaciji postoji neko ko barem na ovakav način štiti interese Roma, osvjestiti vladajuću elitu o postojanosti Roma diskriminiranih bosanskohercegovačkih građana i na kraju da će moji sinovi i unuci živjeti u ravnopravnijem društvu nego sam ja ikada živio, a o tome svemu čitati u nekim zapisima kako je njihov otac i dedo bio neko ko se borio za ravnopravnost Roma.

Zašto si se u svojoj tužbi udružio sa tužbom gospodina Fincija? Koliko ste se u procesu potpomagali? Da li su problemi Roma i diskriminacije nad Romima u BiH isti ili slični dikriminaciji BiH prema Jevrejima?

- Svoju tužbu Finci je pokrenuo krajem septembra 2006. godine i kada je Sud ustanovio da je predmet identičan mom odlučio je da spoji oba predmeta u jedan. Naravno, ovo nas je udružilo. Na svako pitanje od strane suda mi smo se predhodno zajednički konsultovali.

Finci je pokrenuo postupak sa nekim organizacijama koje su od mene tražile da im dopustim da mi pomognu i da me zastupaju u procesu, a koje sam odbijao u smislu: “ Kada sam izvještavao nije vas nigdje bilo, a sada kada sam pokrenuo postupak svi bi da me „brane i pomažu“, imam advokata i ako treba da budem strijeljan, spreman sam i na to ali ga neću mijenjati“.

Sigurno da problemi Roma i diskriminacija nad Romima nisu ni slični problemima Jevreja niti nivou diskriminacije nad njima u BiH. Jevreji su integrisani, obrazovani, politički organizovani i uključeni u sistem BH društva, obnašaju visoke političke pozicije u sudskoj, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na svim nivoima. Roma na sličnim pozicijama nema i nije nikada ni bilo, uz napomenu da u BiH ima visokoobrazovanih Roma, a na kraju i lobi Jevreja u Bosni je mnogo uticajniji od lobija Roma.

OPASNI SNOVI

Koji su sljedeći koraci, kakve su ti dalje namjere?

- Bosna i Hercegovina ima obavezu da Presudu Suda za ljudska prava implementira i Ustav uskladi sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Da li će to biti urađeno prije ovih Parlamentarnih izbora ostaje da se vidi. Ja se nadam najboljem ali političari i politička situacija mi ne garantuju to. Mnogi bi da zadrže postojeće stanje, a neki od njih bi iskoristili Presudu i za svoje ranije neostvarene snove.

Na koji način će se, po tvom mišljenju, poboljšati situacija Roma u BiH nakon ove pobjede?

- U ovom momentu to je teško reći ali ako Presuda zaživi u našem pravnom okviru onda bi Romi mogli imati svog predstavnika i u Parlamentu BiH kao i u Domu naroda parlamenta BiH. Ovo bi sigurno uticalo na buduće kreiranje politika prema Romima i njihovih realizacija, a samim tim i poboljšanju statusa Roma u Bosni i Hercegovini. Tek bi tad bila potvrđena ona narodna izreka „Da majka ne doji dijete dok ono ne zaplače“, a niti ko zastupa Rome sem nas samih.

Šta očekuješ od BiH i kako misliš da se mogu opravdati Romima za nanešene štete?

- U BiH niko ni ne razmišlja da su Romima zbog ovog Ustava i Izbornog zakona nanesene štete, a kamoli o nekim kompenzacijama u tom pravcu. Ovdje niko ne razmišlja o kompenzaciji prema Romima za stradanju u II Svjetskom ratu pa i ovom skorašnjem, svi samo razmišljaju o svom interesu i svom etnosu, a država ko država - Romi joj nisu prioritet.

Kakvo vrijeme dolazi za Rome, gdje je njihova budućnost nakon ovog procesa?

- Prije svega budućnost Roma neće zavisiti samo od ove Presude i njene implementacije, naša budućnost u prvom redu zavisi od nas samih koliko smo spremni obrazovati se, boriti se i odricati, uvažavati naše autoritete i stvarati romsku edukacionu i političku elitu, apo najviše od našeg zajedništva i sloge. U bilo kojoj državi na svijetu i sa ma koliko demokratskim Ustavom i pravnim okvirom, to samo po sebi neće dati rezultate ukoliko vlasti te države u svojoj svijesti imaju diskriminacijske i stereotipne odnose spram manjih naroda, a naročito spram Roma. Ovo bi dakle morao biti podstrek za sve nas koji se bavimo promocijom i zaštitom prava Roma na što jedinstveniju zajednicu sa jasno zacrtanim ciljevima oko kojih se moramo okupiti svi do jednog i oko kojih moramo okupiti i romsku zajednicu u Evropi pa i šire.

Nije rijedak slučaj i da Romi diskriminiraju Rome. Što bi mogao reći na ovu vrstu diskriminacije?

- Mnogo toga negativnog naučili smo od onih koji nas diskriminiraju, pa na taj način valjda pokazujemo da smo i mi nad nekim nadmoćni. Pojava diskriminacije Roma nad Romom je najlošije što bi nam se trebalo desiti ali eto dešava nam se i razjedinjuje nas. Ako ovaj problem zaista ne shvatimo vrlo ozbiljnim moglo bi nam se obiti kao bumerang o glavu. Bilo bi dobro da se obije onome ko diskriminira ali najčešće se obije onima koji su u teškoj ekonomskoj, socijalnoj i obrazovnoj situaciji, na žalost. Gledajući na sveukupne i globalne ciljeve diskriminacija unutar romske zajednice je opasna koliko i diskriminacija sa vana, nekada opasnija.

Prošle godine u decembru se sprovelo evidentiranje Roma u svrhe sprovođenja Akcionih planova za Rome. Koliko sam upoznata, evidentiranje je prošlo sa mnogo poteškoća. Da li je ono zaista bilo neophodno?

- Evidentiranje je bilo neophodno ali problemi oko procesa evidentiranja su sigurno nepotrebni. Kako bismo u narednom periodu znali kvalitetno planirati i prioritete i finansijska sredstva moramo imati osnov, a on je sigurno u kreiranju kvalitetne i zvaničnije baze podataka o Romima i problemima sa kojima se susrećemo. I ovaj proces pokazao je mnogo toga, ma koliko god bio neuspješan u pogledu ostvarenog cilja.

Sa jedne strane vidjelo se koliko je državi stalo da dobije kvalitetnu bazu podataka i sa druge strane koliko smo mi romski aktivisti zaista svjesni i ozbiljni u pristupu rješavanja naših problema, vrlo često i ličnih unutar porodice, a uzrok je, po meni, nizak obrazovni nivo.

Niti je država radila po predviđenoj metodologiji niti su Romi asistenti-lideri bili zainteresovani da dobijemo što precizniju sliku o broju Roma i o problemima sa kojima živimo. Međutim, treba reći da sada u odnosu na raniji period imamo barem početnu zvaničniju statistiku na osnovu koje možemo planirati. Evidentiranje ili registracija Roma i problema sa kojima se Romi susreću može imati „dvosjeklu oštricu“ bilo u pogledu broja deklarisanih bilo u pogledu podizanja svijesti o slobodi i pravu na deklarisanje. A sve to je opet ovisno o onom ko u koje svrhe želi iskoristiti neku inicijativu, aktivnost ili stvar. Po meni dobro je, kako rekoh, imamo početnu, zvaničniju statistiku i naravno i nekakav uticaj na Rome o slobodi deklarisanja, kao i uticaj na zvanične krugove i aktueliziranje problema o popisu stanovništva uopšte.

NA SVE STRANE IMA EKSTREMISTA

U BiH se nedavno pojavio Bosanski pokret nacionalnog ponosa. Njihovi stavovi su zaista ekstremni a između ostalih ovi stavovi – „Bosanski jezik, kao nacionalni jezik Bošnjaka, treba i mora biti jedini službeni jezik u Bosni.“ ili ovaj – „Pripadnikom jedinog državotvornog naroda Bošnjaka ili Bosanaca smatramo svakog bijelog stanovnika Bosne koji joj je odan bez obzira na religijsku i podrasnu pripadnost.“ (Izvor citata: Žurnal)

- U takvoj BiH, rekao bih, ni sam predlagač ili inicijator ovih stavova ne bi živio, pa sigurno ni ja kao Rom koji želi imati svoj potpuni identitet i prenositi ga na naredne generacije. Ekstremista ima na svim stranama pa i ovakve ekstremističke inicijative nisu strane bilo kom od konstitutivnih naroda u regijama gdje su većinski. Hitlerova fašistička ideologija se temeljila na „arijevskoj čistoći“ pa i ova gore navedena ništa se ne razlikuje od nje. Sreća je ta da većina Nijemca nisu fašisoidni niti svi Bošnjaci bijeli.

Gdje vidiš sebe u borbi za romski narod u budućnosti?

- Ako mi bog da da poživim i dočekam predsjedničku kandidaturu i pobjedu nekog od mojih Roma na Izborima, sebe vidim na kafi časti sa tim Predsjednikom ili zastupnikom u Domu naroda parlamentarne skupštine Bosni i Hercegovine.

Devleha!

Hvala na razgovoru. Želim ti mnogo, mnogo godina života i dobrog zdravlja da bi još mnogo, mnogo godina imao snage da se boriš za prava našeg romskog naroda. Devleha!


(zurnal.info)

 

RATIBOR TRIVUNAC: Hapšenje je odmazda Demokratske stranke
Interview
: RATIBOR TRIVUNAC: Hapšenje je odmazda Demokratske stranke
Anarhosindikalista koji je proveo šest mjeseci u zatvoru zbog optužnice za međunarodni terorizam, u intervjuu za magazin Žurnal objašnjava zašto su on i njegovi prijatelji veći problem Tadiću od, kako kaže “nesposobne opozicije i nacionalističkih organizacija”, zašto je Balkan idealan prostor za razvoj “istinskog samoupravnog sistema”...

TRIVUNAC: Srpska konfuzija - imamo brdo “četnika” koji su socijalisti

Kada se romantično društvo okupilo pod okriljem noći ni u ludilu nisu mogli pomisliti da će biti optuženi za međunarodni terorizam. Pisali smo - šteta od 18 evra načinjena je tako što je upaljen plamen pod prozorom, izazvan nečim što je trebalo da bude “molotovljev koktel”. Pola godine posle, šestoro mladih ljudi izašlo je iz zatvora još uvek pod optužbom koja ih svrstava rame uz rame sa Osamom Bin Ladenom. Kako to izgleda biti međunarodni terorista zatvoren šest meseci u beogradskom Centralnom zatvoru kao glavnooptuženi razgovarali smo sa Ratiborem Trivuncom, anarhistom koji je zajedno sa još troje članova anarho-sindikalističke inicijative i dvoje simpatizera optužen za ovo delo.

- Život mi je obeležen time. Dovelo me do situacije da ne mogu da nađem stan u rodnom gradu jer niko ne želi da bude upleten u slučaj međunarodnog terorizma - započinje za Žurnal svoju ispovest Trivunac: Ja nisam planirao nikakvu akciju, međutim pretpostavio sam da će se pažnja usmeriti ka nama jer je mali broj anarhista u Srbiji, a posebno je mali broj onih koji nešto preduzimaju. Pretpostavio sam da će nas pohapsiti i da će pokušati da nam prišiju, recimo: izazivanje opšte opasnosti kao krivično delo. Računao sam da će nas lišiti slobode 48 sati i da ćemo se buniti i dokazivati da nemamo veze sa tim. Kad smo uhapšeni policija je pokušavala da nas prinudi da priznamo da smo učestvovali u napadu što je većina nas odbijala. Na silu su iznudili priznanja dečka koji boluje od epilepsije i devojke od 19 godina. U policijskim izveštajima piše da sam ja sve organizovao, ne navode se moje veze sa ostalima i prikazana je jedna hijerarhijska grupa što je u potpunosti u suptotnosti sa našom ideologijom. Kod nas ne postoji nikakva hijerarhija, ne postoji vođa. Po tim iskazima ispada da sam ja bio na dva mesta u isto vreme, a da su svi ostali bili poput nekih spavača terorista koji su samo čekali trenutak da ih aktiviram.

LEGIJA MEĐU ŠTRAJKAČIMA

To se sve dešavalo tokom tih 48 sati? Rezultat je bio optužnica za međunarodni terorizam. Kako si uopšte reagovao na to?

-Dok smo sedeli u ćeliji i čekali da istekne pritvor shvatamo da smo optuženi za međunarodni terorizam. Sve postaje neverovatno. Zapitao sam se da li je moguće da će nas neko goniti za međunarodni terorizam? Sve je toliko iracionalno, a nalazimo se u zatvoru i nikome ne možemo da objasnimo da ništa od svega nije tačno. I onda shvatamo da su potpuno poludeli.

Kamo sreće da je to razlog. Problem je međutim mnogo dublji.

-Pa da. To je vrlo jasan politički čin. Postojala je potreba da se napravi pandan desnom ekstremizmu, da pokažu da nisu samo neonacisti problem već da ima ludaka i na drugoj strani. Drugi razlog, je po mom mišljenju, ali iz percepcije nekog ko je bio zatvoren šest meseci, što postoji podudarnost našeg hapšenja sa eskalacijom štrajkova. To nije prvi put. Bio sam čak hapšen tokom akcije Sablja. Tada su zabranili štrajkove tokom vanrednog stanja a mi smo u našem saopštenju rekli da je ta ideja besmislena. Pa neće se Legija sakrivati među štrajkačima. Suzbio se talas štrajkova koji je u tom trenutku zaista i postojao.

Nije naša organizacija velika ni ugrožavajuća za poredak. Ipak levica ima potencijal koji lako može da se primi u zemlji poput Srbije. Ima gomila nezadovoljnog naroda koji svoj gnev ne može i ne zna da artikuliše pa se onda dešavaju neka nacionalistička ludila ili neka populistička demagogija. Kod nas je očigledno prepoznat potencijal kojim bi mogli da artikulišemo to nezadovoljstvo.

Tu su još i elementi straha “nezavisnog” sudstva od reizbora sudija. Kad je podignuta optužnica naši branioci su napisali kvalitetne pritužbe gde su pokazali neosnovanost u skladu sa svim međunarodnim konvencijama koje definišu šta je međunarodni terorizam. Biti osumnjičen jer je neko napisao grafit je idiotizam.

Idiotizam je i strpati šestoro mladih ljudi u zatvor sa ubicama, narkomanima, a posebno u uslovima kakvi jesu u zatvoru koji su pretrpani, i za koje baš i nema mnogo lepih reči. Kako si se borio sa tim?

-Zatvoriti bilo koga u CZ je tragedija. Jačalo me što sam kroz ceo proces dobijao permanentnu konfirmaciju naših političkih teza - kad smo govorili da zatvori nisu institucije koje sprečavaju kriminal već stvaraju ljude gorima nego što su bili. Tu je primitivna uloga odmazde, nema elementa resocijalizacije već je reč samo o odmazdi sistema koji ne može da izađe na kraj sa ljudima koji se iz raznih razloga odlučuju za kriminalna dela. To je notorna činjenica. Svako ko je ušao, izašao je gori, uslovno rečeno. Nakon šest meseci nemam nikakav problem da napravim krivično delo jer sam izgubio pojam o vremenu i za mene kazna od pet godina za neko delo može biti potpuno prihvatljiva. Toliko se izmestiš iz normalnog života da mi je potpuno isto jedan dan, jedan mesec ili jedna godina. Počeo sam da pravim planove za najmanje tri godine i već sam razmišljao kako bi bilo dobro da nas barem prebace u Zabelu, u blok za teroriste. Tu su bolji uslovi, možeš da pišeš. Sve je bilo prihvatljivo samo da ne bude 12 godina, nego eto tri koliko je minimalna kazna za međunarodni terorizam. Ljudi sede sa mnom u ćeliji i pričaju mi kako bi sve potpisali samo da dobiju kaznu od pet, a ne 20 godina. U vreme paranoje, sudija su zbog reizbora bukvalno drali sa kaznama. Video sam nekog navijača koji je dobio 30 godina robije jer je učestvovao u tuči i ubio čoveka. To nije bilo ubistvo sa predumišljajem, a onaj policajac koji je zaustavio kola i na službenoj dužnosti upucao čoveka u glavu je dobio sedam godina. Cela stvar je potpuno izvitoperena. Ovaj je dobio veliku kaznu jer je sudiji tako rečeno.

Trivunac ispred beogradskog Centralnog zatvoraŠTA JE VLAST BEZ OBRAZA?

Šta reći za pravdu u slučaju Brisa Tatona? Pohapsili su 10 klinaca a nalogodavce ne. Neko će od tih klinaca sigurno biti žrtvovan.

-Normalno, a sve to zato da bi se formiralo javno mnenje. Strašno je kako se to razvija. A onda ti se pojavi Boris Tadić na televiziji i kaže: “Mi ćemo se razračunati i sa levim i sa desnim ekstremistima”, pa se pitaš da li je taj čovek normalan. Mi nismo retardi iz nacionalističke opozicije. Dobro znamo Borisa Tadića, ljude oko njega. Znamo za njegove grehe iz mladosti, s kim je duvao, znamo sve, a on nije čovek koji toga nije svestan. Verujem da je to jedan od razloga njegove odmazde prema nama. Mi smo svedoci kako se ponašala omladina Demokratske stranke na skupu Socijalističke internacionale u Grčkoj. Zato smo mi koji poznajemo socijaldemokratiju mnogo veći problem Tadiću od nesposobne opozicije i nacionalističkih organizacija. Ne mislim da država ima legitimitet da zabrani Obraz jer ih je ona i formirala. Jedino može da ih raspusti. Zabrana je direktna laž. To je igranje sa ljudima koji znaju ko je, kada i na koji način formirao Obraz.

Akt napada na ambasadu Grčke se često uspoređuje sa napadima na ambasade SAD, Hrvatske, Slovenije nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Za razliku od vašeg slučaja, njihov nije ni približno ozbiljno shvaćen.

-Ne želim da opravdavam napad ali nemam pozitivan odnos prema nacistima. Na prvoj gej paradi sam dobio teške batine od nacista ali država nema legitimitet da nekog zabranjuje. Nije mi žao američke ambasade iako znam da je napad bio iz dijametralno suprotnih razloga. Ne bih podržao podizanje većih optužnica. To su debili, navijači praznog mozga i oni nisu odgovorni, oni su samo subjekt ideologije.

Pre ovog slučaja si privođen zbog paljenja američke zastave. Činjenica je da je taj tvoj akt podržale i desnica. Ko ne prati mnogo ovu problematiku pomisli da imate iste ciljeve. Poprilično su pobrkani lončići, pa se i sam Šešelj smatra antiglobalistom. U zemlji se za socijaldemokrate izdaju Miloševićev SPS, Milorad Vučelić se slika ispod slika Če Gevare. Kako se ti osećaš u takvoj stuaciji. Postoji li način da vaše delovanje pokažete kakvim jeste a ne onakvi kako mediji i država prikazuju, što se često ne razlikuje od njihove vizije?

-To je nemoguće u ovo trenutku uraditi. Jednostavno, ideologije se reprodukuju kroz državne ideološke aparate gde su mediji bitan element. Anarhizam je ideologija koja je sa jedne strane najeksplicitnija i najkoherentnija u odbrani individualnih prava čoveka, jedina ideologija koja se suštinski nalazi tu. Naša desnica je konfuzna. Većina ljudi se izjašnjava kao da su desničari ali se politički teško mogu odrediti kao desnica.

Prema istraživanju Centra za razvoj civilnog sektora koje se bavi preprekama tranzicije u Srbiji, ustanovilo se da tu prepreku čini radnička klasa, a unutar nje nekvalifikovani i polukvalifikovani radnici. Onda se izoluju elementi koji smetaju tranziciji - jedan je etnonacionalizam, a drugi egalitarnost. Etnonacionalizam je površan, 90 posto njih će reći da je Kosovo Srbija, a kada ih pitaš da li bi jednom godišnje izdvojili platu kao garant da će Kosovo ostati u Srbiji malo ih se odredi.

Etnonacionalizam je površan, lako se odbacuje, a mnogo je veći problem egalitarnost. Smatra se da nije u redu da neko ima ogromne pare, a neko ništa, što je bazična pretpostavka liberalnog kapitalizma - da neko ima prava da se obogati svojim radom. Ispostavilo se da ogroman broj tih ljudi smatra kako je potrebno težiti da najveći raspon plata bude 1:3 što je neprihvatljivo za liberalni kapitalizam, a na tome mi gradimo našu politiku. Takav sentiment u narodu je produkt prethodnog sistema i to je dobra osnova za rad. Nacionaliam, klerikalizam, homofobija, seksizam imaju osnovu u samom hijerarhijskom sistemu. Klasna svest koja podrazumeva otklon od svega se dobija brzo. Sada imamo brdo “četnika” koji su socijalisti. To je srpska konfuzija ali ne smatram da je rešenje što ću da kažem da “četnike” treba streljati. Mi smo pravili nalepnice sa natpisom “Četnici su sramota za srpski narod”. Nije rešenje otpisivanje čitave populacije. Moraš da komuniciraš sa njima i da im kroz praksu stvaraš svest.

ČETNICI IZ DS-a

U Hrvatskoj su studenti proteklih meseci pokazali da je ta svest gotovo sazrela. Sa druge strane i u Srbiji je bilo protesta, ali bilo je i morbidnih scena pa su se tako pevale i četničke pesme što podseća i na proteste rezervista koji traže od države isplatu dnevnica, dakle direktno su usmereni protiv iste, a sa druge strane spremni su koliko već sutra da ponovo krenu u boj u ime iste te države koja ih je iskoristila i bacila.

-U Zagrebu su deljeni leci sa mojim likom i tekstom u kojem piše da sam ja organizovao proteste što je kao dokaz da se Srbi ponovo mešaju u sve. To je neverovatno! To je bila mešavina nacionalističko - liberalnih argumenata. Ja sam kao Srbin a sa druge strane i čovek koji ne podržava privatizaciju i Zorana Đinđića. Hrvatski protesti su bili fenomenalni. Ljudi koji su to organizovali su naši prijatelji i politički saradnici. Prvi protesti za školarine tog tipa su organizovani u Beogradu 2006. Tada su nas kontaktirali drugovi iz Hrvatske koji su bili fascinirani time šta se desilo u Beogradu. Malo fakulteta je bilo uključeno pa se ni ne zna mnogo o tome - Filozofski, Fakultet likovne umetnosti i Arhitektonski. Tada su ostvareni prvi kontakti i onda su drugovi u Hrvatskoj mobilisali mase i to sada više nije samo njihova stvar već svih studenata u Hrvatskoj.

Kod nas se dešavalo na Fakultetu političkih nauka da studenti uz četničke pesme kače zahteve za smanjenje školarina. Ti “četnici” su u stvari iz DS, a ne neke druge stranke. Mislim ipak da potencijal postoji. Nazovi me bezrazložnim optimistom. Narod u Srbiji je anarhičan. Imaju taj momenat konzervatizma ali je užasno površan. To je od strane državnih ideoloških aparata poželjno - da mrzi šiptare, Hrvate, pedere..., da je mačo gaj koga žena sluša i da su četnici OK. Sve to je užasno površno.

A rezervisti su dobri. Imate iste ljude koji sede zagrljeni i pevaju “Čiča dražo gde je moje dete” i “Druže Tito mi ti se kunemo”. Oni mrze komunizam ali im je Tito bio super. U toj konfuziji onaj ko ima koherentne stavove može da ih usmeri i ukaže na činjenice da sami shvate na koji način da im bude bolje. Na Dan državnosti, imali smo one koji viču “Imamo kralja” a onda i “Druže Tito ljubičice bela”. Svi bi rekli da su komunjare grozne i da je super da postoji kralj ali da on bude Tito. Budući da je konfuzija velika mislim da iz toga možemo stvoriti red a to nije stvar koja će doći sutra ali potencijal postoji.

Trivunac: Oni mrze komunizam ali im je Tito bio superMisliš li da je Balkan plodno tlo za anarhizam?

-Da, mislim da je Balkan veoma dobar prostor za razvoj anarhističkih ideja. Ako je neki region video šta znače ratovi, koji su uvek u interesu gazda, a protiv interesa naroda, koje mračnjaštvo donosi šovinizam i ekspoloatacija, to je onda Balkan. Kao reakcija na sve to, nužno je stvaranje masovnog slobodarskog pokreta...

Naučili smo na razne diktature, od Titove lagane, preko Miloševića pa na dalje. Reklo bi se da smo poprilični mazohisti?

-Ne mislim da je u pitanju mazohizam. Mislim da je jako teško praviti paralele između npr. Titovog režima i onoga što je došlo kasnije. Smatram da je narod u Srbiji vrlo često spreman da jako dugo trpi ponižavanje i torturu, ali da kada se pređe neka granica dolazi do izuzetno jakog odgovora koji one koji sprovode represiju može da uništi u potpunosti. Poput situacije u drugom svetskom ratu - na neki način vrlo slične onome što se danas dešava. Nacionalisti svih nacija na exyu prostoru, koji su bili spremni da sarađuju sa okupacionom vojnom silom, i kao odgovor tome partizanski pokret, kao jedan vrhunski emancipatorni pokret koji je uspeo da okupi, organizuje narod i zada smrtonosni udar fašizmu (paralela sa NATO-om i odnosom srpskih i balkanskih političara prema njemu versus balkanski anarhistički, revolucionarni i antiimperijalistički pokret). Degeneracije i izdaje narodnih očekivanja koje je kasnije sporvela komunistička partija su druga stvar. Smatram da i danas na Balkanu, ali budući da su problemi globalne prirode - i u čitavom svetu, postoji potencijal za stvaranje jedne nove politike, kreirane odozo na gore, koja će za cilj imati stvaranja društva istinske individualne i kolektivne slobode i ravnopravnosti. Istinski samoupravnog sistema.

U BiH se, pre svega u Sarajevu izrodio pokret "Dosta!" Uspeli su da razmrdaju i donekle mobilizuju javnost zbog čega je doslo i do ostavki pojedinih političara. Kako vidiš njihovo delovanje?

-Nemam dovoljno informacija da bih mogao da dajem definitivan sud od pokretu "Dosta!", iako zna jedan broj vrlo finih ljudi koji su aktivni u njemu. No, čini mi se da je taj pokret suštinski na levo-libearlnim pozicijama, na pozicijama jednog građanskog pokreta, dok je anarhizam uvek bio pokret radničke klase, i verujem da je to bitna razlika koja se kasnije reflektuje u razlikama između stavova anarhističkog pokreta u globalu, ali i u Bosni, i pokreta "Dosta". No, svaka inicijativa ovog tipa je hvale vredna, i verujem da će vremenom doći do dodatne diferencijacije koja će rezultirati stvaranjem ozbiljne alternative nacionalizmu i NATO-u u Bosni i Hercegovini i čitavom regionu.

Imaš fenomenalne predispozicije za političku karijeru na Balkanu. Boravak u zatvoru zbog politike ti je veliki plus. Kako ćeš ga dalje koristiti?

-Racionalno pristupam ideološkim pozicijama i nisam našao neku alternativnu ideologiju i praksu koje mogu da dovedu do istinske slobode pojedinaca i društva u celini. Da, nastaviću da se bavim politikom u izvornom smislu, bavljenu opštim stvarima, politikom koja se stvara na ulicama - izlazak naroda, mladih da zauzmu ulice i na taj način da menjaju društvene odnose. To je postignuto u Grčkoj snagom anarhističkog pokreta. Tamo se policija plaši naroda ali ne zato jer je narod grozna nacistička banda nego zato jer ne dozvoljavaju da se ide na njega. Kod nas kad je policajac ubio čoveka bez razloga okupilo se 300 ljudi od čega je polovina otišla da napadne neki gej klub. Parlamentarna politika nam je večni neprijatelj.

Najnovije
Uspon Vladimira Putina - od šverca do Kremlja
Velika očekivanja (1): Uspon Vladimira Putina - od šverca do Kremlja
Ako bageri počnu da rade, ova brda počeće da lete!
Firma Lager ugrožava stanovništvo Kamengrada: Ako bageri počnu da rade, ova brda počeće da lete!
Zašto nam ljudi u skupim odijelima uzimaju životnu radost?
PISMENA ZADAĆA: Zašto nam ljudi u skupim odijelima uzimaju životnu radost?
Prljavi novac na regionalnom smetlištu
Serijal DEP-OT: Prljavi novac na regionalnom smetlištu
Izborna matematika
NEDJELJNI KOMENTAR ĐOKE NINKOVIĆA: Izborna matematika
Svaka je noć šabatna
Iz Crvenog solitera: Svaka je noć šabatna
Za osam godina potrošeno 1,5 miliona maraka na vozila i namještaj
Rastrošnost Predsjedništva BiH: Za osam godina potrošeno 1,5 miliona maraka na vozila i namještaj
Zašto tužitelji tokom suđenja nisu dokazivali krivične radnje opisane u optužnici?
Ko je kriv za oslobađajuću presudu u slučaju Memić: Zašto tužitelji tokom suđenja nisu dokazivali krivične radnje opisane u optužnici?
Kako je bivši premijer pokopao firmu sa 1.350 radnika
TRUDBENIK DOBOJ (VIDEO): Kako je bivši premijer pokopao firmu sa 1.350 radnika
Da li smo zaista pročitali Rezoluciju ZAVNOBiH-a?
NARODNE IZDAJICE: Da li smo zaista pročitali Rezoluciju ZAVNOBiH-a?
Direktor Kondžić se povukao pred prijetnjama savjetnika Baševića
APIK neće sankcionisati svog uposlenika : Direktor Kondžić se povukao pred prijetnjama savjetnika Baševića
RT Balkan - Putin's media weapon
KREMLIN PROPAGANDA IN SERBIA: RT Balkan - Putin's media weapon
Muriz Memić poručuje da će sam dokazati ko je ubio njegovog sina
Sud optužene oslobodio krivice : Muriz Memić poručuje da će sam dokazati ko je ubio njegovog sina
Jedna nabavka, 100 respiratora i najmanje pet istraga u dva tužilaštva
Kako su tužioci vodili slučaj "Respiratori" : Jedna nabavka, 100 respiratora i najmanje pet istraga u dva tužilaštva
Rudari štrajkuju za plate dok se milioni troše na privatne firme
UVIJEK ISTA PRIČA: Rudari štrajkuju za plate dok se milioni troše na privatne firme
RT Balkan - Putinovo medijsko oružje
Kremaljska propaganda u Srbiji: RT Balkan - Putinovo medijsko oružje
Nije tragedija niti tužna ljubavna priča, već ubistvo!
Femicid u Bosni i Hercegovini: Nije tragedija niti tužna ljubavna priča, već ubistvo!
Milion i po iz budžeta za podobne firme
209 direktnih sporazuma: Milion i po iz budžeta za podobne firme
HIFA-OIL ne želi napustiti benzinsku pumpu koju mjesecima koristi bespravno
ZAKON JAČEGA: HIFA-OIL ne želi napustiti benzinsku pumpu koju mjesecima koristi bespravno
Žena je zakopana u temelje kuće
Dijala Hasanbegović: Žena je zakopana u temelje kuće