Ponekad ćemo pogledati na sat, ali i to nam je sve manje potrebno. S rukama na leđima, pogledamo u nebo. Ako vidimo sunce, znamo i koliko je otprilike sati. Ako nemamo rok, i ako ne moramo znati je li ponedjeljak, utorak, srijeda. Januar, februar, mart. I sat i dan su nam važni dok taj rok ne prođe. Onda se opet obraćamo nebeskim tijelima.

Imali su građani mnogo prilika za iskaze nezadovoljstva kriminogenom vlasti, ali eto, ovi su protesti „važniji od deset drugih“. Zato su „spontano“ dovedeni brojni stranački aktivisti koliko god se trudili maskirati „građanstvom“.

Polako hodajmo između zgrada, obgrljenim zelenim baršunom visokih planina. Gledajmo ponekad u zelenilo čeznutljivo, kao za smirajem, kao da smiraj postoji. Udahnimo, ako možemo, pokoji miris ljeta koji lebdi iznad gajbi voća i povrća, iznad krošanja drveća, iznad hladnjaka sa sladoledom čija nas hladnoća probode u srce, a veselost boja u oči. I slatko, polagano neka se topi niz grlo sva tuga svakog ljeta.

Objavljujemo odlomak iz knjige Marka Pogačara "Adolfove uši" objavljenu u ediciji "Dnevnik", koju uređuje Semezdin Mehmedinović.

Odlomak iz knjige "Razgovori s Markom" koja će uskoro biti predstavljena na festivalu Bookstan.

Proći će stotine godina umjetnosti, dobre i loše, i decenije pornografije, hadcore i soft, proći će godine i godine voajerskih reality šouova, a mi nećemo prestati biti prestravljeni i skandalizirani golim tijelom. Golo je tijelo fizička iskrenost, kao što je goli, nelicemjerni, otvoreni um psihička, mentalna iskrenost.

Pisac Alen Mešković bio je na festivalu Copenhell : Prisjećam se festivala 2014. kada nas je tek 8.000 doživjelo Iron Maiden. Bila je to manje-više privatna zabava u odnosu na ovu masovnu posjećenost danas. A Štulić je jednom davno rekao – parafraziram: ”Sve je zanimljivo dok je avangarda – kršćanstvo, komunizam, rock'n'roll. Čim pokret postane masovan, suština se zagubi.”

Malo je ko u našoj književnosti tako hrabro i lepo kao Branko Ćopić odgovorio svojim delom i životom na pitanje: šta je piscu činiti u svom vremenu? 

Naš duboki i skriveni prezir prema bilo kojim oblicima vječnosti, ili simbolima vječnosti, odražava se u uništavanju spomenika. Spaljivanju zastava. Rušenju starih građevina. Kroz ratove, kroz incidente, kroz nemire, iznenada iz ljudi bukne mržnja prema onome što simbolizira vječnost, ma kakav taj simbol bio

Jer ljeto je, i sve je dozvoljeno. Ljeto je nešto kao Božić za nevjerne. Nepresušni izvor milosti za nepriznate grijehe. Ljeto vas voli. Pokušajte voljeti i vi.