Gledajući film The Music of Chance (Philip Haas & Paul Auster, 1993)

Da, za Noć vještica došla bih onakva kakva sam bila za sve druge rođendane, prije nego što sam shvatila da samo dvije-tri osobe znaju kakva sam tad bila, i da će me, kad njih više ne bude, svi zaboraviti kao osobu. Došla bih kao ona koje se svi sjećaju. Došla bih kao osoba koju sam voljela...

I sve što imam da mu kažem, sve što sam mu ikada trebala reći, a nisam, jer njegovo sam zlato čuvala, je da nismo mi krivi što smo šutjeli. Krivi smo jer smo vjerovali da je ono o čemu se ne priča, dragocjeno.

U Klubu Žurnal gostuje bend kafauponoć sa pjesmom Svitac je mitsko biće svakog djetinjstva

I ništa ne postoji slađe, ništa ne postoji ljepše od potpune odvojenosti od svijeta u pola devet ujutro, kad napokon bolnih udova utonem u san. Neće on biti okrepljujući, neće on možda biti ni zdrav, ali bit će samo moj, jer đavolji sat je prošao, putnici su otputovali, komšinica je otišla, lift je utišao, ptice ću opet vidjeti jednom.

Goran Simić, pjesnik, prozni i dramski pisac preminuo je u Sarajevu u 72. godini. Objavljujemo izbor pjesama iz zbirke "Treći zubi".

Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula

Svi živi koji ste mi ostali: dobro sam. Bolja nego što vidite, bolja nego što vam se čini. Uvijek sam bolja nego što vam se čini.