Zašto gledati: Zbog intenzivne, uzbudljive i intrigantne priče koja će vas držati do kraja. Pored priče, vrhunska gluma i režija su glavne odlike ovog političkog trilera.
O čemu se radi: Priča prati uspješnog britanskog "pisca iz sjene" Ghosta (Ewan McGregor) koji dobija posao da dovrši memoare bivšeg britanskog premijara Adama Langa (Pierce Brosnan), koji i dalje želi biti aktivan u svjetskoj politici i svoja stajališta iznijeti u knjizi. Odlazi da posao dovrši na ostrvu, ali dan nakon njegovog dolaska, Lang biva optužen da je ilegalno držao osumnjičene teroriste i predao ih CIA. U međuvremenu, dok iščitava memoare svog prethodnika, Ghosta počinju intrigirati okolnosti pod kojima je njegov prethodnik umro: ubistvo, samoubistvo ili nesretan slučaj? On počinje istraživati i dolazi do saznanja da je njegov prethodnik otkrio tragove koji nagovještavaju skrivenu vezu između CIA-e i Langa.
Obrati pažnju: Na pametan scenarij kao i na Adama Langa koji neodoljivo podjeća na bivšeg britanskog premijera Tony Blaira.
Premotati: Nema potrebe.
Ponoviti: Ukoliko ste propustili neku scenu obavezno ponoviti. Svaka scena filma je bitna za razumijevanje priče koja se raspliće tek u zadnjim sekundama filma.
Ekipa: Evan McGregor, Pierce Brosnan, Kim Catrall, Olivia Williams, Tom Wilkinson
Režiser: Roman Polanski
Scenarij: Robert Harris, Roman Polanski
Producenti: Roman Polanski, Robert Benmussa, Alain Sarde, Patrick Wachsberger
Trajanje: 128 minuta
Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, mnogo snijega, usamljenosti i mamurluka
Bekim Sejranović nastavlja tamo gdje je stao na kraju izvrsne prošle knjige – piše još jednu takvu. Isti onaj izravni, duhoviti, samoironični, ponekad okrutan, ponekad naivan, ali uvijek iskren glas koji nas je vodio u Nigdje, niotkuda pokazat će nam i Ljepši kraj.
U međuvremenu, svijet se nije previše promijenio.
Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, te sve ono od čega se taj i takav svijet i život sastoje: mnogo snijega, mnogo žena, mnogo mamurluka, mnogo putovanja, mnogo usamljenosti, poneki vehabija i jedan mali pas mješanac.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, poklanjamo vam 30 strana novog romana Bekima Sejranovića. Ugodno čitanje.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bekim.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.
Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić
Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi.
Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.
Viva Ludež
Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici.
Fenomen te feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)
Akrobatika jezika
Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja.
Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti.
Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.
Kom' bespuća, kom' bezgaća
U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl.
Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij' Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom.
Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.
(zurnal.info/tportal.hr)
Zašto gledati: Otpuhat će vas sa stolice! Danas se rijetko snimaju trileri bez pretjerane holivudske teatralnosti a ovo je jedan od njih.
O čemu se radi: Iskusni novinar i urednik optužen je za klevetu i ima šest mjeseci prije odsluženja tromjesečne zatvorske kazne. Dobija zanimljivu ponudu da istraži 40 godina nerazjašnjen nestanak šestanestogodišnje djevojke od tajkuna kome je u životu ostalo nedostižno još jedino saznanje šta se desilo sa njegovom plavokosom miljenicom. Ne samo da će se otkriti šta se dogodilo sa djevojkom, novinar Mikael Blomkvist će razotkriti svu sjaj i bijedu tajkunske porodice ali i smiriti duhove svoje i prošlosti nemirne djevojke Lisbeth Salander. Muškarci koji mrze žene ili bukvalno prevedeno sa engleskog Djevojka sa zmajevom tetovažom dio je trilogije novinara Stiega Larssona, za koga kritičari ne znaju odakle se stvorio ali je bez sumnje stigao na vrh pisaca krimi romana.
Obrati pažnju: Kada pomislite da slijedi kraj filma spremite se za još dvadesetak minuta koje će vas razdrmati, uznemiriti i oduševiti u isto vrijeme.
Premotati: Vjerujemo da ćete gledajući ovaj film zaboraviti da na daljinskom postoji mogućnost da ubrzate neke njegove dijelove.
Ponoviti: Nema tu posebno teatralnih dijelova koje bi zasebno valjalo ponoviti, tek cijeli film još jednom, i to odmah nakon što ga odgledate, da se cijela priča još jednom fino uokviri.
Ekipa: Michael Nyqvist, Noomi Rapace
Režiser: Niels Arden Oplev
Scenarij: Nikolaj Arcel, Rasmus Heisterberg
Producenti: Søren Stærmose, Lone Korslund, Gunnar Carlsson
Studio: Danish Filminstitute
Trajanje: 225 minuta
(zurnal.info)
Forum žena mediterana (Foruma Femmes Méditerranée) iz Marseilla i ove godine objavio je Internacionalni konkurs za najbolju novelu, a ovogodišnja tema bila je Ulica. Partner FFM-a u BiH je Centar Andre Malraux, koji je u BiH objavio njihov konkurs. Nagradu je dobila Maja Pećanac iz Sarajeva za priču Mi, djeca s Džidžikovca. Priča je objavljena u publikaciji La rue, na francuskom jeziku, a nakon toga i u knjizi 2.maj 1992. – Bio je lijep i sunčan dan, koja je nastala u okviru projekta Modul memorije, a doživjela je i drugo izdanje. Maja Pećanac rođena je 1985. u Sarajevu, diplomirana je pravnica. Objavljivala je priče u alternativnom magazinu za književnost i kulturu Album. Učešće u teatarskim ostvarenjima pod dirigentskim palicama Ranka Milanovića, Jasne Diklić, Claudija Valdésa Kurija iz Meksika. Živi i radi u Sarajevu, a Žurnal objavljuje nagrađenu priču.
Maja Pećanac: Mi, djeca s Džidžikovca
Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni na mojoj strani, drugi na njegovoj...
Miris paljevine utapao se u jezivu tišinu koja se stuštila nad našim gradom. Sjećanje na polomljeno staklo moje dječije sobe, tog dana, klaustrofobično me opkoli svaki put kada pokušam da ga zaboravim. Bol, očaj, pustoš zaboravljenog igrališta, dječiji osmjesi koji podsjećaju na vapaje podrumskih skloništa, na rovove u kojima leže naši očevi. S bolesnom preciznošću sjećam se vonja prsluka u kojem je tata svaki put nakon tog majskog dana 1992. odlazio na liniju ratišta. Znam samo da sam bila sretna kada bih osjetila taj prijatni smrad, jer je to značilo da se vratio kući, u svom prsluku. Ni sama ne znam da li je to sjećanje ostalo u meni iz mržnje ili morbidne nostalgije. Mama je još davno bacila tatin prsluk, ali on u mojoj mašti još uvijek ponosno visi na aufingeru u špajzu, pored vojnog ranca.
Još jedno duboko urezano sjećanje su dječija kolica, koja su se preko noći, neopisivom snalažljivošću, transformisala u civare za kanistere sa vodom.
Crvena kolica, posljednja predratna moda – multifunction. Mislim da su ta kolica još uvijek negdje u podrumu. Svaki put kada je generalno spremanje, mama se bori za njih, ne da da ih bacimo u smeće. Vjerujem da je to zato što su ta kolica prvo bila dječija...
Ima i jedna simpatična anegdota. U našem dvorištu-parku bila je jedna velika breza, prelijepa. Ona je jedna od posljednjih koja se te prve, ratne zime, batrgala za opstanak, oko nje je ostao tek poneki usamljeni panj. Jedan dan ugledam, s pilom u ruci, komšiju-došljaka, nameračio se na onu brezu. Našu brezu. Kao da sam u tom momentu prestala biti dijete, popnem se ja na onu brezu, i ne dam. Nećeš, pa makar. Komšija moli, kumi, pregovara. A-a! Ne dam! Kao da je ta breza predstavljala sav moj prkos, sve moje ideale, sve moje borbe, sav moj sedmogodišnji bijes i ljutnju. A komšija se u donkihotovskom maniru pretvorio u troruku zvijer koja je htjela da napadne i mene i mog konja. Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se i da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni, vatreno bodreći, na mojoj strani, drugi na njegovoj. Tata je pokušao diplomatski riješiti spor - pola komšiji, pola nama. Kako god da se priča završila (sami odaberite kraj), to je bio dan kada kada sam se ja, po prvi put, suprotstavila nepravdi. Danas je komšiluk posve novi, „starosjedilaca“ samo nekolicina, valjda ostali tek toliko da prkose. Moje se breze više niko ne sjeća. Kao da je nije ni bilo.
Al, morao si se boriti za sebe. Posebno u mjesnim zajednicama. E, to je bio kumst. Dobit' nešto od par humanitarnih organizacija (iliti d.j.l.) bilo je teže nego tada prošetati Titovom, usred bijela dana. Moja najbolja drugarica iz rata (i dan danas dijelimo drugarice na ratne i ove, sada, nove), zvaćemo je I, došla je jedno popodne do mene da se pohvali kako je u mjesnoj zajednici „preko štele“ dobila džemper i jaknu. Kaže, nemoj nikome govoriti, molim te, da se ne pročuje. Kako ona to reče, u meni „proradi“ ona vjetrenjača. Ispratim ja kući I., i lagano krenem prema mjesnoj. Uđem unutra, a na velikom okruglom stolu gomila odjeće, dječije odjeće, baš za moj uzrast (osam godina). Gleda u mene gđa. Z., (zvat ćemo je tako da dodatno ne naštetimo njenom liku i djelu), gledam ja u nju. Minutu cijelu. Kući sam došla u novom džemperu i ljubičastom, štepanom kaputiću. Još stoji u ormaru. Ratni trofej, koji me podsjeća na sve gđe. Z. koje sam susrela u životu.
Još u ratu, sa šest-sedam godina, naučili smo šta znači hrana. Nije da je nismo imali. Dolazili su često paketi, od rodbine iz inostranstva. Ali, miris eurokrema i danas u meni izaziva dozu stahopoštovanja. Valjda zato, i dan danas, ne volim puno da ga jedem, već ponekad, iz meraka. Imala sam drugaricu kojoj je tata radio u Unproforu. Donosio je sve ono što mi nismo imali. Sjećam se kristalno jasno, skoro bolno, kada je izlazila van, sa kriškom tek namazanom eurokremom, i to onim najboljim - pola bijelim, pola tamnim - a mi ostali gledali, jeli očima. Nismo ostale drugarice.
Miris podrumskog mema i danas živi u svakoj pori naše zgrade, ulice, živi u nama poput parazita koji nam jede posljednje ostatke ljudskosti. U tim podrumima su mnogi izgubili svoja dostojanstva, razotkrili svoja lica, ispustili najnemilosrdnije krike, pozivajući upomoć i tražeći lažna utočišta.
Sjećam se – bilo je dosta onih što ne da su svaki čas silazili u podrum, već su u jednom momentu odlučili potpuno ostati u njemu. Oni su i danas dole, mislim. Zauvijek su ostali „podrumaši“.
Moji roditelji nisu htjeli u podrum. Pošalju nas, djecu, ali oni ostanu u stanu. Meni je to bilo posebno čudno. Nisam imala nijednu drugaricu čiji roditelji nisu htjeli u podrum.
Najčudnije mi je bilo kada sam prolazila kroz takozvanu „drugu fazu“ podruma, a tamo, u jednoj velikoj prostoriji – dernek. Čuj dernek, a mi usred atomskog skloništa! Moram priznati da mi je bilo malo vokri. Njih dvadesetak, cuge u neograničenim količinama (tada mi nije bilo jasno odakle im alkohol, najluksuznija ratna roba, ali sam poslije, na moju žalost, saznala da su ga sami pravili !?!?)
I smiju se.
Smiju se kao da znaju da ne smiju prestati. Moja sestra je zbog tih derneka skoro cijeli rat u kazni bila, ali nije mogla odoljeti. Nema više takvih derneka. Nema više derneka. Sada imamo facebook.
Džidžikovac je, u to ratno vrijeme, bio kao jedna (površinski) mala lokalna zajednica sa tačno i precizno definiranom organizacijom. Funkcionisali smo sto puta bolje od današnjeg Vijeća ministara. To garantiram. Znalo se ko rastapa vosak od starih, izgorjelih svijeća i pravi kalupe za nove. Ko, gdje, kada i u kojim uslovima sadi povrće na balkonu. Jedina problematična tema oko koje se nikako svi nisu mogli složiti bila je „kačenje“ na agregat. Džaba su trajali dogovori, pregovori, al' svi su htjeli gledati televiziju kada i koliko žele. Svi se „nakače“ u isto vrijeme, gledamo deset minuta i pukne žica... Ali, zalud, niko nije htio popustiti. Sjećam se da smo jednom skupa, u komadu odgledali Eurosong, bila je 1993. (čak smo imali svog predstavnika... Pjesma se zvala “Sva bol svijeta“).
I mi djeca, imali smo svoj tim. Postojale su tri vrste igara:
1. Odbrana od dječaka (koji su, naravno, imali svoj tim)
2. Pravljenje sarmi od blata
3. Združena igra obje strane, „eberečke-ebertute, eber koga ćete?“ (pravila:dvije ekipe,drže se za ruke, na jednoj strani dječaci, na drugoj djevojčice i uzvikuju
postavljeno pitanje a izabrana osoba se trčeći pokušava probiti kroz protivnički red. Ukoliko ne uspije ostaje u protivničkoj ekipi. Logično, ova igra je bila najzanimljivija jer kada pređeš u protivnički tim moraš se držati za ruke sa dječacima...).Sarma1 od blata2 zahtijeva odvojen pasus. Recept: uzmeš jedan list, po mogućnosti što zeleniji i veći (tako da podsjeća na vinovu lozu) i malo blata, koje se napravi od suhe zemlje pomiješane sa nekoliko kapi vode, kišnice, šta se nađe, zatim tako spravljeno blato zamotaš u vinovu lozu i redas na zidić. Kada pripravimo tu imaginarnu deliciju, pristupamo ocjenjivanju, odnosno bira se Najbolja sarma od blata. I tako skoro svaki dan,... alhemičarska misija pretvaranja lažne sarme u pravu.
Naš tim imao je i ime (pravila mi nalažu da ni pod kakvim prijetnjama, a ponajviše ucjenama ne otkrivam kodni naziv grupe). Imali smo i zastavu koju smo danima šili. Imali smo i principe. Imali smo ih više nego danas.
Jednom prilikom prijatelj moje sestre rekao je da kada nabrajaš narodnosti koje žive u Sarajevu imaš sljedeće: prve, druge, treće, četvrte, ostale, i vas, Džidžikovlije. Tako je i bilo, nismo imali imena. Nisu bila važna.
U pauzama posvećenosti igri, moja ratna drugarica, njena sestra i ja, u mom stanu svečano smo otvorile biblioteku. Imale smo sedam godina. Tata i mama saznali su naknadno. Izdavali smo članske kartice i ID kartice za knjige. Na svaku bismo upisale broj knjige, napravile tabelu s datumom posudbe i datumom vraćanja, te potpisom člana. Iznajmljivani su mnogi naslovi. Najčitaniji bili su Bulke pored pruge, Pinokio, Alisa u zemlji čuda (nove korice), Ježeva kućica, Magareće godine, Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu i Čiča Tomina koliba (my personal favorite). Biblioteka je zatvorena zbog nepredviđenih poteškoća – tata je saznao da mnogi naši članovi kasne sa vraćanjem knjiga (i po nekoliko mjeseci) te iskoristio svoje stanarsko pravo i zabranio nam dalje obavljanje bibliotečkih aktivnosti uz dodatnu mjeru zabrane izlaska od sedam dana zbog neodgovornog odnosa prema literaturi.
Inače, mog tatu, pored općepriznate principijelnosti, koja mu i danas jamči komšijski pozdrav s poštovanjem, Džidžikovac je upamtio i po tome što nijednu, ama baš nijednu knjigu nije iskoristio kao gorivo za loženje iliti grijanje. Tako su, nekim čudom, do danas preživjeli i Marx i Engels i Titovim stazama revolucije i svi ini manifesti iz vremena prijeratnog. Išli smo i u školu. Skoro pa pravu pravcatu. Tada se zvala malo drugačije – fakultativna nastava, to jest, ako te roditelji puste - ideš, na rizik. Imali smo časove u jednoj zgradi gdje su učiteljica i drugi nastavnici poredali nešto od čitavih klupa koje su ostale iz škole – naše prave škole. Ja sam jedva čekala jutro da krenem na – fakultativnu nastavu kod moje učiteljice Mirsade i mojih nastavnika, koje kada danas vidim kao da vrijeme stane, a ja ponovo imam sedam ili osam godina. Nije nas mnogo bilo na tim časovima. Bez mnogo dječije graje sjedili smo i upijali svaku riječ koja je dopirala iz usta naših hrabrih predavača. Poslije, kada su nam obnovili pravu školu, uvijek mi se činilo da su predavanja bila mnogo bolja tada, u toj maloj zgradi, u nečijem stanu, u nekom dvorištu.
Ova priča bila bi nepotpuna bez pomena na Ninu. Pronašli smo je kako plače u nekoj staroj izgorjeloj autobusnoj olupini, koja je u mnoštvu drugih olupina poput kiseline izjedala floru našeg parka. Ninu je neko ostavio baš tu, u unutrašnjosti tog autobusa. Nikada nismo otkrili kako je dospjela tamo, ali od tada je bila neprestano sa nama. Ne postoji nijedan stanovnik ulice Džidžikovac iz tog perioda koji nije poznavao Ninu i koji je nije volio. Kao sjena je pratila moju mamu do posla, tatu pogledom ispraćala na liniju, bila teta Sonjina najbolja prijateljica... Uvijek je, nekako, bila prisutna.
Umrla je prije dvije godine... Bila je najljepši pas na svijetu.
Danas kada djeca nemaju čega da se plaše, kada se bezbrižno mogu igrati, naše dvorište je pusto....
Pokoji hrabri Džekin obožavatelj, sa ručno, flomasterom nacrtanom jedanaesticom na običnoj bijeloj majici, dribla loptu i razmišlja o otpočinjanju svijetle nogometne budućnosti u FC Sarajevu i završetku karijere u španskoj primeri. Nekoliko djevojčica skakuće ispred haustora, ali kao da se igraju - ničega... Nisam vidjela barbike otkada sam ih ponosno pospremila (ne smijem reći koliko sam godina imala) ispod kreveta, ali nikada i ni pod kojim uslovima nisam ih željela nekome pokloniti. Nema naguravanja i svađe oko dosude nepostojećeg penala (koji je najčešće bio pravedno dosuđen) od strane arbitra u ličnosti nekoga iz druge raje kako bi se što efikasnije spriječila potencijalna pristrasnost i korupcija (koja je vršena perfidno i najčešće je uključivala sličice fudbalera za ćizu-blizu, pisanje zadaće za cijelu sedmicu i raznorazne stripove, koji su, naravno, predstavljali najveću poslasticu potkupljenim).
Danas horde hipnotisanih dječijih očiju bulji u posljednji post koji su ostavili na nekom forumu, grozničavo isčekujući replay. Fudbal igraju, ali na play station-u III. Lutke oblače on-line, zadaće prepisuju preko messengera, a profesori im neopravdane upisuju u on-line školske dnevnike, ne bi ih izvadilo ni pet lažnih opravdanja od doktora....
Nisam sigurna jel' bilo gore nama - tada ili njima - sada...prije sam za ovu drugu opciju (uz poštovanje „podrumaša“...)
U ratu je, valjda, postojao neki prešutni dogovor – da budemo i ponašamo se kao ljudi, da u magli očaja u kojeg su nas zavili pokušamo da zadržimo zrnca dostojanstva i plemenitosti. Mi to i jesmo uspjeli. Tada. U ratu. Nisam sigurna da smo uspjeli danas. U miru.
1 Sarma - jelo od miješanog mljevenog ili sjeckanog mesa i najčešće riže umotanih u list ukiseljena kupusa, svježeg kupusa ili lišća vinove loze
2 Blato - Meka smjesa raskvašene zemlje, glib
(zurnal.info)
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte
Nakon što su nas prošle godine obradovali romanom Hakawati, koji je Wall Street Journal nazvao Nova Hiljadu i jedna noć, sarajevski Buybook ove godine objavio je i drugi roman književnika Rabiha Alameddina Ja, božanstvena.
- “Ja, božanstvena” je roman koji će vas podučiti kako funkcionira sjećanje, kako se neprestano pomjera, mijenja i napreduje. Ova domišljata knjiga, koja vas zgrabi već u prvim poglavljima, pruža nam uvid u sve komplikovanije pitanje domovine. Od Bejruta do San Francisca, Sarah Nour El-Din svaki put iznova počinje da nam pripovijeda svoju snažnu priču o čežnji, o pripadanju, o ljubavi i istinskoj porodici – piše Michelle Berry.
Rabih Alameddine je rođen u Jordanu a odrastao je u Kuvajtu i Libanu. Obrazovao se u Engleskoj i Americi, ima diplomu inžinjera univerziteta UCLA. Nakon studija preselio se u Kuvajt, odatle prešao u Liban i na kraju završio u Los Angelesu gdje i danas živi. Pored romana Hakawati i Ja, božanstvena, napisao je i roman Koolaids.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bozanstvena.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Međunarodni festival autorskih projekata „Teatarfest“ već trinaest godina odvija se bez favorizovanih po-etičkih nastojanja, te ponešto na tragu anti/estetike koje se festival MESS manje ili više svojevoljno odrekao
Ovogodišnji program, u periodu 21. – 29. maja, obuhvatio je deset predstava umjetnika iz trinaest zemalja. Mjesto okupljanja, radionica i produktivnih okruglih stolova bila je sarajevska Sloga, što i nije baš pozorišni ambijent ali je mjesto sigurnih stimmungen, da dobacimo heideggerijanski.
Festival je otvorila predstava „Bilo jednom jedno vrijeme“ Gradskoga kazališta „Žar ptica“ iz Zagreba, čiji je autor i režiser bugarski umjetnik Aleksandar Ivanov alias Sunny Suninsky. Predstava počiva na temeljnoj binarnoj „opreci“ vrijeme - prostor. Iako u najboljoj namjeri, pozorište "Žar ptica" usmjerava svoju pažnju ka vječito stasajućoj pozorišnoj publici. Čini se da je ovo, ipak, bila prevel'ka predstava za malu raju te da je možda trebalo na neki način opredmetiti kako ne bi sve ostalo na fenomenološkim visećim vrtovima. Predstava svojim osnovnim motivom korespondira sa predstavom Zvijer, permskoga teatra „Kraj mosta“, reditelja Sergeja Fedotova, koja je dobila festivalsku nagradu za najbolji glumački ansambl. S tim u vezi, tekst je zagrebačke predstave kolaž pun filozofsko - poetičkih replika (od kojih možda najdojmljivija: “Mali stan, puno vremena“), koje upućuju na vremenski lijevak ili pak puževu kućicu koja se formira, istovremeno, i sa vrha i sa dna i po sredini, u osnovne jedinice, manje ili veće cikluse cirkularnog trajanja.
DAMA S KAMELIJAMA
Koreodrama „Dama s kamelijama“, rađena po kultnom djelu Aleksandra Dime Sina, u izvedbi Plesnoga teatra Igen iz Celja, čiji je osnivač dobroznani Igor Jelen. Za vrijedan dramaturški doprinos ovome ostvarenju žiri festivala nagradiće Mirjanu Blažević-Lešić, teatrologinju iz Sarajeva, koja živi u Den Haagu. Cijelu predstavu, pak, nosi plesačica Mojca Majcen dok se u performansu pojavljuje još i četvoro epizodnih likova, u kamernom prostoru sa 33 gledaoca koji naglašavaju javnost intimne drame glavne Dimine junakinje Marguerite Gautier. Možda da je u tom smislu, sa početaka predstave, smetala pretjerana fizička ekspozicija plesačice, bijele puti na punome svjetlu, uz igru sa robusnom spravom. No vremenom je naša pažnja bivala zaokupljena „stepenastom gusjenicom“, što bi bila tek parabola te naprave, lôtra, koje su bile plesni partner i izazov. Ujedno, ta i takva skalamerija kroz koju se propada, sa kojom se bori, koja se osvaja i u koju se opet upada, jeste svojevrsno fragilno polje na kojem se demonstrira život. Ipak, izuzetnim se činilo i pozadinsko platno koje će u jednome periodu predstave postati polje svojevrsne hodajuće portretne plastike koja osvaja svojom nevidljivošću.
Nadalje smo, nakratko, odahnuli „Sjedeći na ogradi“ umjetničkoga dvojca Ma’ayan Danoch i Ivana Mijačevića, što je bila tek skica za propitivanje složenih koncepata izvođenja (pozorišnog čina ili ne).
MATRUŠKE
A da je svaka osoba tek medij svoje mnogostruke prirode posvjedočila je ruska lutka „Matruška“, što će biti motivom i naslovom predstave pozorišne trupe Misero Prospero Project iz Budimpešte, kao elegantno i igrački precizno propitivanje ženstvenosti oličeno u tri (ženska) lika.
Osim ove, izdvojiće se i plesna predstava „Varijacije Al.leluia“ španjolske kompanije Lanònima Imperial kao izuzetno spretna igračka senzacija, koja pretače koreografske koncepte osnivača ovoga pozorišta Juana Carlosa Garciae. Međutim, sve ostalo, pa i motiv anđeoskih krila à la Dalí, ove tzv. r'n'r džepne opere, biće tek blijedi odraz brojnih likovnih animacija prvonagrađene predstave festivala „Šarm idiotizma“. Ova predstava, u režiji Luane Gamegnae, rezultat je agilnoga rada Zaches teatra iz Firence osnovanoga tek 2006. On pruža sliku pozorišta koje intiimizira, transponirajući scenu u naš „svijet“, a sceni opet zadaje input naše intime. Idiotizam (kao etimološki idios – a u krajnosti, i idea) personificira neshvaćenoga čovjeka kao lopticu na društvenim ljestvicama a s druge strane daje mu integritet atomske kosmogonijske pojave. Predstava, inspirisana okusom atmosfere iz Goyina ciklusa 'crnih slika', donosi niz horizontalnih planova, svojevrsnu perspektivu likovnoga palimpsesta, dubinu „slikarskoga“ platna koje se pokazuje od posljednjega sloja, pa nadalje do onoga prvoga koji, zapravo, nismo ni slutili unaprijed. Na sceni je to realizovano postavljanjem mrežastih zastora koji bez svjetlosne refleksije jednostavno ne postoje. Osim ovoga, muzika, odnosno njena masa i njen ritmički inpuls, ozvučava ono što se u Goyinom ciklusu samo da slutiti. Upravo se ta dimenzija ponajbolje saopštava kroz latentnost prostora sjena i sjenki, kamo se kreću tijela koja nemaju mase već su tek odraz, katkad džinovski, same tame. Otuda i svjetlo posjeduje zvuk.
I negdje prije festivalskoga kraja još je jedna predstava ostavila traga, ponajviše na okruglome stolu. U pitanju je predstava Krug, Ane Lan Theater Group, autora Eivinda Reierstada, neoprezno nazvana kao koncertni performans. U suštini bilo je to zadato infantilno himnično poigravanje uz krhke harmonije, sa izvođačima odjevenim u pseudoantičke odore te sa TV ekranom u obliku oka na kojem su se projektovali „mtv“ prizori iz savremena života.
Uz to „nevinost zaluđena melanholijom namijenjena kao drugo stanje percepcije svijeta“, kako bi rečeno u festivalskoj afiši, poslužila je kao šlagvort mizanscenu. Jungovska psihoanalitička tradicija je uz to podmetnuta kao okvir za uznemirujuća pitanja trenutnoga razvoja komunikacione tehnologije. Ukratko rečeno, ostala je samo „Kuća za lutke“.
U RAZRIJEĐENOM ZRAKU
U pratećem programu prikazana su i dva filma mlađih iranskih autora. Prvi, „U razrijeđenom zraku“, autora Muhammadreza Farzada, ujedno i člana ovogodišnjega žirija Teatarfesta, je film o mjesecu u kojem se autor rodio a koji je bio obilježen zavođenjem policijskoga sata od režima šaha Reze Pahlavija. To ograničenje rezultiralo je konfuzijom među ljudima i masakrom nad neobaviještenim svijetom na centralnom teheranskom trgu što je u konačnom dovelo do bunta građana pa i do same (islamske) revolucije.
Drugi je film, autorice Farahnaz Sharifi, „Sudbina“, film o analfabeti, ali ipak, literatu, koji je objavio svojih par pripovjetki i živi u dvostrukom braku sa dvanaestoro djece. Osim što otvara pitanja poligamije, otvara i pitanja „sudbine“, a posebnu ekspresiju filmu daju fotografije.
(zurnal.info)
Nakon 33 izvođenja na matičnoj sceni Ateljea 212, mjuzikl "Kosa", u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića, 5. juna bit će izveden u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Mjuzikl će biti izveden dva puta i to u 13.00 i 19.30 sati.
"Kosa" kao glas mlade generacije koja želi da se izbori za neko drugo, novo doba, obilježila je ovogodišnju beogradsku pozorišnu sezonu, o čemu svjedoči više od 10.000 gledatelja za samo tri mjeseca izvođenja, kaže se u saopćenju beogradskog Ateljea 212.
Glavne uloge igraju Sergej i Branislav Trifunović, Gordan Kičić, Ivan Jevtović i Jelena Gavrilović.
Sa sarajevskom publikom glumci Ateljea 212, kako se dodaje u saopćenju, podijelit će pjesme o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pjesme pobune protiv globalne postavke svijeta, protiv besmislenih ratova, nepravde, pjesme koje i dalje imaju istu snagu i važnost.
"Kritika rata i oda slobodnoj ljubavi u novoj verziji postala je veliki protest protiv svih devijacija svijeta u kome danas živimo, sa besramnim uticajem kapitala na naš život, sa ratovima koji se vode iz multikorporacijskih interesa i svih problema koji čine sumornu planetarnu stvarnost na početku ovog vijeka. Protiv takvog svijeta se, hrabrošću i maštom, bore mladi ljudi u predstavi Kosa", navode iz beogradskog Ateljea 212.
(Fena)
Zašto gledati: Teorije zavjere o masonskim planovima da vladaju svijetom izgledat će poput bajki za djecu poslije surove stvarnosti novog filma Michaela Moora. Više nego u bilo kom prethodnom filmu Moore dokazima i vezama političara i kapitalista otkriva naličje kapitalizma i najnaprednije svjetske demokratije. Postoji samo jedan cilj: što veća hrpa zelenih američkih dolara. Moore je do kosti ogolio američki demokratski i kapitalistički sistem. Zaključak je jasan: kapitalizam će uništiti Ameriku i zato je Moore najavio svoju bespoštednu borbu da ga uništi.
O čemu se radi: Američki san je postao noćna mora, kapitalizam se naizgled urušava poput bivših socijalističkih sistema ali samo za obične smrtnike jer su mešetari sa Wall Streeta odlučili od Amerikanaca napraviti robove. Ljudi ostaju bez domova naslijeđenih od svojih djedova, radnici preko noći ostaju bez posla jer firma ide u stečaj i skoro da ne postoji način da se pobijedi pohlepna neman. Međutim, Moore nalazi slučajeve u kojima mali ljudi barem na kratko izbore zasluženu pravdu. Najpoznatiji dokumentarni filmadžija likuje nad svakim od tih primjera i otvoreno poziva na revoluciju. Pola stoljeća ranije glatko bi završio u zatvoru kao proglašeni komunista.
Obrati pažnju: Bahatost američkih kongresmena i pohlepnost tajkuna zapanjujuće je slična bosanskohercegovačkoj svakodnevnici. Radi se tek o nekoliko nula razlike ali je neumorno pljačkanje naroda do prosjačkog štapa gotovo identično. Moore po prvi put otvoreno kritikuje Demokrate odnosno Obamu kome su najveći donatori bili mračne i glomazne korporacije.
Premotati: Ako nemate puna dva sata ili ste nestrpljivi slobodno možete premotati dijelove o upropaštenim fabrikama, masovnim otkazima i prevarama radnika. Sve smo to po stotinu puta vidjeli u vlastitoj stvarnosti. Situacije su kao preslikane indigo papirom.
Ponoviti: U filmu postoji ne tako duga scena kada Moore žutom policijskom trakom, koja se koristi za obilježavanje mjesta zločina, obmotava njujoršku berzu, najveće američke banke i korporacije. Također želi da uđe i napravi građanska hapšenja zbog kriminala nad Amerikancima. Odnos zaštitara ali i slučajnih prolaznika i njegovi donkihotovski pokušaji da žutom trakom sruši milijarde vrijedne kompanije sudbina je svakog običnog smrtnika u pokušaju da se odupre sistemu.
Ekipa: Jimmy Carter, John McCain, Ronald Reagan, Arnold Schwarzenegger, George W. Bush
Režiser: Michael Moore
Scenarij: Michael Moore
Producenti: Michael i Anna Moore
Studio: The Weinstein Company, Dog Eat Dog Films
Trajanje: 127 minuta
(zurnal.info)
Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija
U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).
Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.
O knjizi:
Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.
Marko Tomaš
Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.
Predrag Lucić
... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...
Marko Pogačar
Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.
Branislav Oblučar
U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.
Milena Marković
Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”
SVIJET SE RASPAO
zanemarujem poeziju
zanemarimo sve
iza čega se može sakriti
ne postoje pjesme
nema filmova
gorčina je ostavljena
ovo nije ni korespondencija
na ovo nema odgovora
cijeli svijet se raspao
ne atomskom bombom
ne zbog gluposti
ili pohlepe čovječanstva
kako neumorno
i svakodnevno plaše
ne rakom i sidom
ne glađu
ne egoizmom koji bi
bio lagan izgovor za sve
svijet se raspao
i na ovo nema odgovora
SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE
Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.
Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.
Znaš da je tamo i on zna da si tu.
Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.
Telefon šuti i časa je napola puna.
Telefon je ptica zloslutnica -
razbio si ga prije nekoliko dana.
Prije toga su stradala ogledala,
gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.
U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.
Pitaš se ko su ti prijatelji?
Da li te je ijedna žena stvarno voljela?
Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore
ti slomljeni čovječe pustinje
sa kaktusom umjesto srca.
Na svakom žiletu piše da je život san.
Sjeti se kako si odsanjao iluzije
poput suknji što na vjetru lete.
Možeš bježati od sjećanja
pokušaj zaboraviti mirise
sklopi oči, opet vidiš zastave.
Nijedna ne predstavlja slobodu.
Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.
Sat na zidu je već otkucao tvoje.
Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.
Na vješalici šešir i kaput
i čovjek pod prozorom čeka.
Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.
NOĆ KOJA SLIJEDI
Neko će na mostu odsvirati
noć koja slijedi
dajući tako od sebe ono
preostalo iz prethodnih života
Vratio se davno odlutali pogled
spreman da priča
o ravnicama
dalekim morima
putevima koji ne spajaju
rijekama
koje zbog sebe teku
I sve je dobro
kad se o lošem ne razmišlja
Naučen
i navučen na slične plitke filozofije
puštao je iznova elvisove ploče
spalio sobe porodične kuće
a kada nije mogao dalje
odlutao je
u mrak
i o njemu više ne govore
Iako znaju zbog čega je
dobio
taj savršeni metak u stomak
NE BUDI BUDALA
Hajde, oduzmi mi znanje.
Učini da zaboravim
kako se slažu šahovske figure.
Pomozi mi
da još jednom ustanem.
Ne skrivaj se u kamenu.
Prašina nikada nećeš postati.
Osjećam te u šinama
koje vode vozove ka sjeveru.
U mojim si kostima.
Nijeme su planine
ali čujem kako mi govore.
Svaki tvoj pokret nije san.
Bez mene
nikome ne možeš pomoći.
Moja oružja su smrtonosna.
Očaj je sladak
i čežnja me vodi.
Pruži mi ruku i pomozi.
Osjeti ponos kada poklonim tvoju
zastavu vjetru na najvišem vrhu.
Pokaži mi put.
Pruži ruku
i pustiću te na miru
TREĆE MILOVANJE
Psi su lajali na krivudavim ulicama
a ona je imala svoje mjesto na njima
Kad sam je prvi put sreo
zvala se drugačije
Uzela mi je ruku
i odvela me do obale
Mrak se skupio nad nama
i nije bilo sunca da zađe
Hladni prsti su se milovali
Gledao sam crvene usne
slušao krupne oči
znajući da taj pogled ne
mogu pratiti
Pomislio sam na ljubav
po treći put umirući.
NA PUTU DO BRDA
Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne
tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost
protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki
ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim
zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,
nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za
gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.
Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.
PISMO TEBI
povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak
niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio
nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac
pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju
tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme
koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada
niti ikome nedostaje
u tom vremenu
okus slobode je najrealniji
možeš osjetiti kako izmiče pod prstima
poput najnježnije tkanine sa voljene kože
dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj
ovaj putnik samo može čitati
i pisati o senzualnim trenucima
i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled
dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni
NINA SIMONE
nina simone volim te
znam da je prekasno
i ne postoji način da me čuješ
ali to nije važno
govorim ovo zbog sebe
govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam
govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete
i ne postoji način da se to ikada ispravi
govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka
i vjeruju da nešto mogu promijeniti
iako znaju da je svijet jedna velika laž
i nema zastave ispod koje mogu stati
nema tog glasa niti alkohola
koji će stvari popraviti
nina volim te
više od svih koji su te voljeli
volim te više od svih njih zajedno
i nemam pojma šta da radim
sa ovim što osjećam sada
DOLAZIŠ SA MRAKOM
Nalaziš me pognutog nad ovim stolom
i mašinom za pisanje koja sve više postaje
finalno djelo moje umjetnosti
Ne znaš koliko sam noći
i koliko dana
urezao u taj isti stol
čekajući da te ugledam
nijem u nepodnošljivoj tišini
u njoj odbojan svima i sebi
Izgovorio sam glasno tvoje ime
Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu
Vidio sam savršenu kuhinju iznad
Nemaš pojma da sam
izgubljen od snova
navučen na više
oslobođen od sopstvene strasti
nestao u galopu divljih konja
RUKE VICTORA JARE
Jedanaestog septembra
sedamdeset treće
Ameri su
izmedju ostalog sjebali i Čile
pa onda vlast dali
lokalnim fašistima
da započnu svoje
stadionske orgije mučenja
Te misli me proganjaju
dok želim da ti se ispovijedim
do kraja jasan
i bez ičeg prešućenog
kao Branko
svom drugu Ziji
kojeg su krvnici Jasenovca
davno ubili
a on mu i dalje priča
kako je u Sevilji tražio ulicu
u koju su Crni Konjanici
odveli Lorku
da se nikada ne vrati
U pismu ga podsjeća
na one druge
crne Goranove krvnike
i ove nove svih boja
što će nas uvijek vrijebati
svojim novim usavršenim
verzijama mučenja
kao da sami sebi nismo
dovoljna kazna
Ali ova noć nije moja
i ta će priča
dočekati malo drugačiji mrak
Zato pismo neću staviti u kovertu
na kojoj je ispisano tvoje ime
Nekako znam
Ti ćeš me nadživjeti
Zasad te molim
nauči ko je Victor Jara
I šta nam znače njegove ruke
Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.
(zurnal.info)
U okviru priprema za festival Dani Sarajeva u Beogradu, od 19. do 23. maja, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava BiH (YIHR BH) će 13.maja organizirati uličnu akciju u Sarajevu.
Na Trgu "Alije Izetbegovića" (plato ispred Ekonomskog fakulteta) aktivisti će dati priliku građankama i građanima Sarajeva da na majicama napišu svoje poruke za građane i građanke Beograda.
„Prošle godine organizirali smo sličnu akciju i tada su građani Sarajeva u roku od dva sata poslali više od 1.000 razglednica Sarajeva s pozitivnim porukama, koje su imale za cilj da unaprijede kontakte između građana ovih dvaju gradova.
Razglednice su u Beogradu naišle na više nego pozitivan odziv, što nam je bio motiv da i ove godine napravimo sličnu akciju“, istakla je Alma Mašić, direktorica YIHR BiH.
A 16.maja, aktivisti Inicijative će tokom ulične akcije u Beogradu poklanjati ove posebno kreirane majice građankama i građanima Beograda. Cilj festivala je uspostavljanje novih veza i podsticanje razvoja komunikacije mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije, zasnovane na razumijevanju i prihvatanju bliske prošlosti.
Tradicionalno, Festival se održava u maju, kao simbolično podsjećanje na mjesec u kojem je 1992. počela opsada Sarajeva. Ove godine, Beograd će ugostiti oko 250 gostiju iz Sarajeva, koji će se predstaviti kroz pet festivalskih segmenata.
(Fena)
Zašto gledati: Jeff Bridges je uspio nadmašiti sebe i svoju možda najbolju ulogu Dudea iz Velikog Lebowskog. Nakon četiri nominacije, Bridges je za ulogu muzičara Bada Blakea dobio svog prvog Oskara. Uz Roberta Duvalla i Maggie Gyllenhaal i jako dobar soundtrack teško je pronaći razloge da se ovom filmu ne vraćamo kada god osjetimo da nam život ide nizbrdo i kako to kaže jedna od pjesama iz filma: kada pad osjećamo kao let.
O čemu se radi: Bad Blake je posrnuli country muzičar, godinama nije napisao dobru pjesmu a alkohol i cigarete svakog bi ga časa mogle koštati života. Lutajući američkim zabitima i zabavljajući malobrojne preostale fanove sa dosadnim životima, Blake upoznaje novinarku i vremenom shvata da ona za njega nije djevojka za jednu noć. Razgovarajući sa njenim sinčićem Blake u jednom trenutku kaže hajde da vidimo u kakvu nevolju se možemo danas uvaliti. U svom životu do tada nije propustio niti jednu takvu priliku. Sada, međutim, dobija novu šansu i on će je iskoristiti, napisati svoju najbolju pjesmu i otrijezniti se ali njegovo “ludo srce” neće dobiti ono što je htjelo.
Obrati pažnju: Sa prvom rečenicom u filmu: Jebena kuglana, ekipa filma se očito poigrala sa najpoznatijom ulogom Bridgesa u filmu braće Cohen Veliki Lebowski. Ima još jedna rečenica koju bez straha da će vam pokvariti užitak gledanja želimo podijeliti: Sine, svirao sam bolestan, pijan, razveden i u bijegu. Bad Blake nije propustio nijedan prokleti nastup u cijelom svom jebenom životu. Možda je tu i tamo morao napustiti binu da povrati alkohol kojeg njegovo tijelo više ne prihvata ili pijan zakasnio na početak koncerta, ali nijedan koncert ne propušta bez obzira na sve, za razliku od svega ostalog u svom životu.
Premotati: Bilo bi prava "grehota" premotati bilo šta u ovom filmu.
Ponoviti: Režiser Scott Cooper želio je Blakeovim intervjuima približiti ovaj lik gledaocima mada i bez njih Bridges djeluje potpuno uvjerljivo. Ne znamo da li je Cooper u montaži razmišljao o izbacivanju ovih scena ali nam je njihovim uvrštavanjem u film podario nekoliko dragocijenih scena dijaloga muzičara i novinarke. U jednoj od takvih Blake izgovara: Želim razgovarati o tome kako zbog tebe ova soba izgleda loše. Nisam ni primijetio kakva je ovo rupa dok ti nisi došla ovdje. Bez imalo pretjerivanja usudit ćemo se ovu scenu nazvati kultnom.
Ekipa: Jeff Bridges, Maggie Gyllenhaal, Colin Farrell, Robert Duvall
Režiser: Scott Cooper
Scenarij: Scott Cooper po noveli Thomasa Cobba
Producenti: Robert Duvall, Rob Carliner, Judy Cairo, T-Bone Burnett, Jeff Bridges (izvršni), Michael A. Simpson (izvršni), Eric Brenner (izvršni), Leslie Belzberg (izvršni)
Studio: Fox Searchlight Pictures
Trajanje: 111 minuta
(zurnal.info)
U sklopu četvrtih "Dana Sarajeva" od 19. do 23. maja u Beogradu će nastupiti sarajevski muzičari. Oni će pred beogradskom publikom izvesti različite muzičke žanrove, od sevdaha, jazza, preko rock’n’rolla do elektronske muzike.
Nova izdanja predstavit će iskusni rok sastavi "Skroz" i "Sikter", čiji je frontmen Enes Zlatar Bure izrazio zadovoljstvo što uopće postoji takav festival i naglasio da je kompletna postava muzičara koji ove godine putuju u Beograd vrlo kompaktna ekipa.
U Beogradu će nastupiti i majstor suvremenog sevdaha Damir Imamović te elektrogitarski dvojac Basheskia & Edward EQ te DJ-evi Choola i Djoha, kao i Kontra DJ’s – Aldin i MPJ Slo.
Prvi beogradski zajednički nastup imat će izvrsna interpretatorka Amira Medunjanin i svjetski poznati jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić.
- Radujem se nastupu u Beogradu, jer mišljenja sam da treba raditi što više na kulturnoj suradnji i promovirati događaje ovakvog formata. Nisam nikada bila u Beogradu i željela bih da ljudi dođu i da se zajedno opustimo, kazala je pred svoj prvi beogradski nastup Amira Medunjanin.
Beogradska publika s nestrpljenjem iščekuje nastup dvadesetorice, o kojima su čuli da je riječ o “dvadeset mladića upitnoga talenta”.
Ovaj jedinstveni boy band će se tamošnjoj publici predstaviti svojim hitovima poput “Ibrahim, Milutin, Valentin”, “Baraž” i “Mevluda”, saopćeno je iz Festivala.
(Fena)
Jasmila Žbanić na 20. festivalu njemačkog filma FilmKunstFest u Schwerinu dobila je nagradu za najbolju režiju za film „Na putu“.
Ona je izbabrana za najbolju rediteljicu u konkurenciji najboljih njemačkih filmova.
Nagradu je u Jasmilino ime primila direktorica fotografije Christine A. Maier. Festival u Schwerinu predstavlja jedan od najznačajnijih festivala njemačkog filma.
Film "Na putu" se smatra i njemačkim filmom, a žirijem koji je donio odluku o nagradi je predsjedavao Michaell Ballhaus, koji je pored 16 filmova Fasbindera, snimao s Fransis Ford Copolom, te je snimio neke od najznačajnijih filmova Martina Scorsesa.
"Za mene je nagrada već to da Michaell Balhaus gleda moj film. Ugodno je dobiti i priznanje i novčani dio nagrade. Ovakva vijest čovjeku može uljepšati dan", rekla je Žbanić.
(Fena)
Poetski teatar mladih Juventa, koji djeluje u okviru JU Centar za kulturu Sarajevo predstavit će se sutra srednjoškolcima I i II Gimnazije s novom predstavom "U labirintu seksualnosti". 
Ovaj novi projekt tematizira problem seksualnosti kod adolescenata, što je najznačajnije dešavanje u tom periodu odrastanja.
Ovo će biti nastojanje da se kroz pozorišnu predstavu, vrlo oprezno, razjasni i pomogne mladom čovjeku da lakše i bezbolnije uđe u svijet seksualnosti.
Ovo je dosad najznačajniji i najkompleksniji projekt, a rađen je po knjizi “Seks za početnike“Jasminke Petrović.
Predstavu je režirala Jasna Diklić, dok je dramatizaciju uradila Asja Krsmanović.
Organizator projekta je JU Centar za kulturu Sarajevo, a pokrovitelj Općina Centar Sarajevo.
Predstva počinje sutra u 20 sati.
(Fena)
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook poklanjamo vam tri poglavlja romana Sve se raspada, najčitanije knjige moderne afričke književnosti
Chinua Achebe je nigerijski romanopisac i pjesnik rođ en 1930. godine u Ogidi. Školovao se na Vladinom fakultetu u Umuahiji te na Unverzitetu u Ibadanu u Nigeriji, a diplomirao je u Londonu. Književnu karijeru započeo je 1950. godne te je bio jedan od prvih predstavnika novog književnog vala koji se oslanjao na usmenu tradiciju plemena urođ enika.
Napisao je više od dvadeset knjiga, romana, novela, eseja, zbirki pjesama. Najpoznatiji je po svom debitantskom romanu Sve se raspada, koji se smatra najčitanijom knjigom moderne afričke književnosti. Slijede romani No longer at Ease i Arrow of God, koji je povezan tematikom i
likovima čine Afričku trilogiju. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, od kojih se ističe prestižna nagrada Man Booker International 2007.
Nadine Gordimer ovako je opisala Achebea:
- Pisac koji nema iluzija, ali nije ni razočaran, koji voli ljude bez potrebe da mrzi sebe, i koji je obdaren veličanstvenom magijom jednog prštavog, velikodušnog, velikog talenta.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/Things Fall Apart.pdf|580|700}
(zurnal.info)
- Vratio sam sebi svoj rad iz Srebrenice i smjestio ga u devastirani prostor u kome se održava predstava. Doći će i na ovu godišnjicu na te stolice određeni ljudi braniti svoj narod, pričati priče, a onda ustati i otići. Ona će ostati tamo, prostor će ostati devastiran – kaže Zrno, kome je ovo peta nagrada ULUP-a za fotografiju.
Dodaje da fotografija treba da priča sama za sebe pa vas umjesto daljnjih objašnjenja puštamo da sami vidite fotografiju.
(zurnal.info)
U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.
Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.
Kino Sloboda
“Halo?”, javio se Saša.
“Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
“Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
“Iz Zagreba.”
“Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
“U govornici.”
“Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
“Ne znam.”
“Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
“Kino Sloboda.”
“Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”
Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”
Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.
Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
“Nije potrebno. Imam gdje spavati.”
Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
“To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.
Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
“Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
“Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.
Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.
Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.
Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
“Ama, kakav te Krakov spopao?!”
“Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
“A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”
Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!
Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.
Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.
Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.
Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.
Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”
Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”
Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
“Sale, nemoj to raditi.”
“A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
“Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
“Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
“Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
“De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”
Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
“Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
“Ništa”, rekao je.
“Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.
“Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
“Pročitaj šta mi je napisao!”
“Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”
Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
“Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
“Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.
Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”
Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
“Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
“Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.
Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.
Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.
(zurnal.info)
Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških
„Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao samo o njemu, ali ga nijednom nisam vidio. Koliko sam već puta (tisuću puta), pijan ili mamuran, prelazio Moskvu od sjevera na jug, sa zapada na istok, s jednog kraja na drugi, svakojako, ali ni jednom nisam vidio Kremlj.“...
Tako počinje legendarna prozna poema ruskog pisca Venedikta Jerofejeva. Čovjek traži mjesto o kojem sluša cijelog života, ali ne uspiejva ga pronaći unatoč svemu što poduzima.
Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio i sasvim osoben koktel majstor. Veliki poznavatelj i ljubitelj kako dobre, tako i one malo lošije kapljice. Njegovi koktel recepti objavljeni su u Meandrovom izdanju kratkog romana „Moskva – Petuški“ pod nazivom „Mali leksikon“ skupa sa zapisima „Moja mala Lenjiniana“, „Očima ekscentrika“, „Saša Čorni i drugi“, „Iz raznih bilježnica 1. i 2.“, „Posljednji dnevnik“ te sjajnim intervjuom, koji je s Venjičkom vodio Igor Boličev, a nosi genijalan naslov „Umrijet ću, a da nikad neću shvatiti tu stoku“.
Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio sanjar. Pijani sanjar. Jedan od onih koji su gulili šljaku po ruskim vukojebinama i pisali beskompromisno bez želje da ikome podilaze. Venjička u ovom romanu – poemi kreće sa Kurskog kolodvora u Moskvi do kolodvora Petuški u posjet svojoj ljubavi. Usput će nabrojati i popiti skoro sve vrste votke, piva i vina. I, na koncu, u Petuške nikad neće stići. A pričao je Venja sa vagonskim anđelima, lebdjeli su oko njegove razbarušene glave pjevajući. Barhatno pivo je pljuštalo kao kiša, smjenjivali su se putnici, svjetla kolodvora i Venjina magnovenja, ali nikako nije mogao dospjeti u Petuške, baš kao što i cijeli život bezuspješno pokušava vidjeti Kremlj.
Na koncu, ni Venjička ni mi, nismo sigurni gdje je zapravo dospio na kraju rute Moskva – Petuški. Ali možemo Venjički zahvaliti na jednom divnom poetičnom putovanju koje tako sliči na komprimiran prikaz cijelog ljudskog života da vas mora oboriti s nogu i natjerati vas da nazdravite anđelima koji se smiju dok vas grubo hvataju pandurske ruke i odvlače u nepoznato.
Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških. A kamo se Venja zapravo zaputio najbolje govore prve rečenice pretposljednjeg poglavlja romana: „Ako hoćeš ići lijevo, Venjička – idi lijevo. Ako hoćeš desno – idi desno. Svejedno ti je kamo ideš. Najbolje da ideš naprijed, kamo te oči vode...“
Venedikt Vasiljevič Jerofejev (Koljski poluotok, 1938 - Moskva, 1990), ruski je prozaik i dramatičar. Živio je skitalačkim životom, pretežito kao polagač kablova. Do perestrojke participirao isključivo u neoficijelnoj kulturi. Neki su mu rukopisi izgubljeni, primjerice Psihopatovi zapisi (Zapiski psihopata) iz druge polovice 50-ih. Najveći uspjeh postigao kratkim romanom ("poemom") Moskva-Petuški, koji je do objavljivanja u Izraelu (1977) cirkulirao u samizdatu. Iz 80-ih godina datiraju ogled Vasilij Rozanov - očima ekscentrika (Vasilij Rozanov glazami ekscentrika,1982) i drama Valpurgijeva noć ili Koraci komandora (Val'purgieva noč, ili Šagi Komandora, 1985). Iz 90-ih su drama Disidenti ili Fanny Kaplan (Dissidenty, ili Fanni Kaplan, 1991) te razni zapisi iz bilježnica (1991). Publiciranje pak piščeva ranoga romana Dmitrij Šostakovič (1994, 1995) iz pera Slave Ljona smatra se mistifikacijom. Jerofejevljevi prozni i dramski radovi primjer su karnevalizirane literature s jakim intertekstualnim signalima.
