Izbor iz intervjua koje je za različite medije davala Dubravka Ugrešić.

I tako djevojčice i dječaci odrastu u ljude koji su naučeni da sve ima svoju cijenu. Užasna, strašna izreka. Postoji cijena fizičkog kontakta, neko će te zagrliti, a možda i udariti tokom života, ali izdrži, jer tako se mora. Ili budi nepar. Budi neodrastao.

Nacionalisti u odbrani svojih „vrijednosti“ ne biraju oružje, mlataraju i udaraju ne hajući za nevine; stradaju tamnoputi, ginu homoseksualci, oduzima im se pravo na ljudskost, na pripadanje, na odbranu, na izražavanje. Braća su to po gluposti ovih „naših“ nacionalista, ovih koji o boji kože i seksualnoj orijentaciji misle „na ruskom“. 

Mehmed Begić u Klubu Žurnal predstavlja novosadski bend Kafa u ponoć i njihovu Olovnu pjesmu

Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao?

Domaćin u Klubu Žurnal ponovo je Mehmed Begić. Predlaže novu pjesmu grupe dEUS.

On nije imao više želja. Da se pobrine za unuku, koja je imala samo njega, i posao od kojeg je jedva preživljavala. To je, naravno, namjeravao učiniti što ekspresnije moguće – tako što će osvojiti jackpot na lotu. I revnosno je uplaćivao svake sedmice, i čekao. I dvadeset godina je tako čekao. Duša mu je ostarila čekajući. Ostarila je unukina duša.

U Klubu Žurnal sviraju Mara i Isidora, po preporuci Mehmeda Begića

Snijeg je možda najbolja ideja koju nam je priroda ponudila, kao oblik utjehe duši. Možda jer ne može bolje, a možda zato što je u pravu. Samo pokušajmo zamisliti, u trenucima kad smo povrijeđeni, kad osjećamo bol duše kao živu ranu, kao da krvarimo sebe i kao da će nas nestati, baš tada, da se u nas sruče loptice meke vate da nas pokupe.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo odlomak iz nove knjige Dragana Markovine "14. februar 1945." (Art Rabic Sarajevo)