JEDINA SLOBODNA TERITORIJA
IVICA ĐIKIĆ: Agresorry!
Copy / paste
: IVICA ĐIKIĆ: Agresorry!
Josipović u MostaruLaž je da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem«, i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti

Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.

»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.

Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«

Josipović u Sarajevu

Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.

Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.

(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)

OTIŠAO I POSLJEDNJI OTPORAŠ: Branimir Nikolić, vojvođanski Jan Palah
Copy / paste
: OTIŠAO I POSLJEDNJI OTPORAŠ: Branimir Nikolić, vojvođanski Jan Palah
U znak protesta protiv korupcije i političke mafije u Srbiji, Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, izvršio je samoubistvo. U oproštajnom pismu, bez imalo patetike, napisao je kako vjeruje da će njegov čin nešto pokrenuti

Pre deset dana se ubio jedan Subotičanin. Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, koji to nije prestajao da bude gotovo sve do svoje smrti. Imao je nadu (iluziju?) da se nepravde u ovoj državi mogu ispraviti. Sve do juče oni koji su ga poznavali bili su ubeđeni da on nije osoba koja bi pobegla od života. A onda je policija konačno predala njegovim prijateljima oproštajno pismo, u kojem Branči potvrđuje, hladne glave i bez imalo patetike, da se na taj korak odlučio jer „više nije potreban“, ali da veruje da će njegov čin, ma koliko ludo izgledao, nešto pokrenuti i konačno spasiti Suboticu i Srbiju od onoga ka čemu je vode kriminal, korupcija, političari i mafija, koje je on video kao jednu te istu pojavu.

Veliki deo njegovog života bio je posvećen borbi protiv Miloševićevog režima, a kasnije protiv onih koji su ga nasledili. Po svom političkom ubeđenju bio je demokrata, Subotičanin i Vojvođanin. Kada je Otpor prestao da postoji, i kada su njegovi saborci bacili koplje u trnje, što zbog izgubljene nade, što zbog kompromisa i sopstvenih karijera, on je, prilično usamljen, nastavio da juri vetrenjače, kako se ispostavilo. Dirao je u brojne afere i nedodirljive, dolazio do teških dokaza o korupciji, malverzacijama, privrednom kriminalu iza kojih su stajali tzv. tajkuni, političari, javne ličnosti, „biznismeni“... Krivične prijave koje je podnosio završavale su u sudskim fiokama – ali ne i tužbe koje su protiv njega podneli oni koje je prozivao.

Poslednjih nekoliko godina živeo je neznano kako. Nakon njegove smrti saznalo se da je dobijao socijalnu pomoć, a da je otišao ostavši dužan i za kiriju.

Ovih dana smo u medijima mogli pročitati da se Olimpijski komitet sastao u Subotici, (sa voznim parkom od kojeg zastaje dah), da je Dačiću uručena nagrada Najevropljanin, da je Novak Đoković nešto izjavio ili uradio, da se Elizabet Tejlor ponovo udaje... O čoveku koji je otišao u smrt, jer je to bilo njegovo poslednje oružje protiv zla i kriminala, uveren da će taj njegov čin nešto promeniti – gotovo ni reči. Zašto je svako dete znalo za Jana Palaha i njegov očajnički protest protiv okupacije njegove domovine Čehoslovačke, a zašto se na isti takav tragičan čin protesta našeg Jana Palaha niko ni osvrnuo nije? Da li je svest o dobru i zlu, o tragičnom i plemenitom nestala iz svih nas i nije li to veća opasnost od kriminala?

(pescanik.net)

SLAVOJ ŽIŽEK: Duša partije
Tako se govori
: SLAVOJ ŽIŽEK: Duša partije

Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti

Zašto se teologija iznova pojavljuje kao referentna tačka radikalne politike? Ona se ne pojavljuje da bi obezbijedila božansko Veliko drugo, koje garantuje konačni uspjeh naših nastojanja nego, upravo suprotno, kao zalog naše radikalne slobode, bez Velikog drugog na koje bi se mogli osloniti. Fyodor Dostoevsky je bio svjestan da nam je Bog dao slobodu i odgovornost – on nije benevolentni gospodar koji nas vodi ka sigurnosti, nego onaj koji nas podsjeća da smo prepušteni sebi.

BIO GOSPODAR ILI DRUG

Bog o kojem govorimo je najprije nalik na Boga iz stare boljševičke šale o komunističkom propagandisti koji se, nakon smrti, nađe u Paklu, gdje ubrzo ubijedi čuvare da ga puste da ode u Raj. Kada Đavo primijeti njegovo odsustvo, ode do Boga, zahtijevajući da On u pakao vrati ono što pripada Satani. Međutim: čim se Bogu obratio sa “Moj Gospodaru”, Bog ga je prekinuo: “Prvo i prvo, nisam ja Gospodar, nego drug. Drugo, kakve to ludosti pričaš? Ja ne postojim! I treće, budi kratak: zbog tebe ću zakasniti na partijski sastanak”.

Ovo je vrsta Boga koju autentična ljevica treba: Bog koji “postaje čovjek” – drug, jedan od nas, raspet zajedno sa društvenim otpadnicima – onaj koji ne samo da “ne postoji”, nego i sam to zna, koji prihvata da bude izbrisan, tako što prelazi na ovu stranu, u ljubav koja povezuje članove zajednice Svetog Duha (Partiju, emancipatorski kolektiv). Katolicizam često opisuju kao kompromis između “čistog hrišćanstva” i paganizma – ali šta je, onda, hrišćanstvo u samoj svojoj ideji? Protestantizam? Ovdje bi trebalo otići još dalje: jedino hrišćanstvo vjerno osnovnoj ideji, ono koje povlači sve konsekvence iz svog centralnog događaja – smrti Boga – je ateizam. Španski anarhista Buenaventura Durutti rekao je: “Jedina crkva koja širi svjetlost je crkva koja gori”. Bio je u pravu, premda ne u anti-klerikalnom smislu, u kojem je njegova misao izrečena. Religija do svoje istine stiže samo kroz samo-otkazivanje.

U “Intelektualna zvijer je opasna”, Brecht tvrdi: “Zvijer je nešto snažno, užasno, razorno: riječ emituje barbarski zvuk”. Iznenađujuće, on piše: “Ključno pitanje, zapravo, glasi: kako možemo postati zvijeri pred kojima će se fašisti uplašiti za svoju dominaciju?” Jasno je da, za Brechta, ovo pitanje postavlja pozitivan zadatak, ne uobičajeni lament o tome kako su se Nijemci, tako kulturni ljudi, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri. “Moramo razumjeti da dobrota, takođe, mora biti sposobna da povrijedi – da povrijedi divljaštvo”.

MUDROST MUDRIH

Samo na ovoj osnovi možemo formulisati jaz koji razdvaja istočnjačku mudrost od hrišćanske emancipatorske logike. Istočnjačka logika prihvata primordijalnu prazninu i haos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, baš iz tog razloga preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na odgovarajućem mjestu. U samoj srži hrišćanstva stoji potpuno drugačiji projekt: onaj destruktivnog negativiteta, koji ne završava u haotičnoj praznini, nego se vraća (i organizuje) u novi poredak, i tako utiče na realnost.

Iz tog razloga, hrišćanstvo je anti-mudrost: mudrost nam kaže da su naši pokušaji uzaludni, da sve ionako završava u haosu, dok hrišćanstvo insistira na nemogućem. Ljubav, posebno ona hrišćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavle kaže: “Uništiću mudrost mudrih” (Sapientiam sapientum perdam, kako njegove riječi glase na latinskom). Pojam “mudrost” ovdje bismo trebali uzeti doslovno: Pavle osporava mudrost (u smislu “realističkog” prihvatanja stvari kakve jesu), ne znanje kao takvo.

Primijenjeno na društveni poredak, ovo znači da autentično hrišćanstvo odbacuje mudrost po kojoj je hijararhijski poredak naša sudbina, mudrost po kojoj svaki pokušaj da stvorimo drugačiji, egalitaran poredak, nužno završava u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuslovna, egalitarna ljubav prema bližnjem može poslužiti kao temelj novog poretka.

Forma u kojoj se ova ljubav pojavljuje je ono što bismo mogli nazvati komunizmom: napor da se ostvari egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je ona univerzalna sila koja, u emancipatorskom kolektivu, direktno povezuje ljude u njihovoj singularnosti, i premošćuje njihove partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji. Uistinu, Dostoevsky je bio u pravu kada je napisao: “Socijaliste koji je hrišćanin treba se bojati više nego socijaliste koji je ateista” – da, trebaju osjećati strah njegovi ili njeni neprijatelji.

Sveti Pavle nam je ostavio iznenađujuće relevantnu definiciju borbe za emancipaciju: “Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta svijeta – kosmokratoras –, protiv duhovne pokvarenosti na ispod neba”(Efescima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih, korumpiranih individua, nego generalno protiv moćnika, protiv njihove vlasti, protiv globalnog poretka i ideoloških mistifikacija koje ga održavaju”.

Moramo rezolutno odbiti liberalno-viktimističku ideologiju koja redukuje politiku na izbjegavanje najgoreg, na odbijanje svih pozitivnih projekata i prihvatanje najmanje loše opcije. Kako je gorko primijetio Arthur Feldmann, jevrejsko-bečki pisac, cijena koju obično platimo za opstanak je – naš život.

( Iz New Statesman preveo: Andrej Nikolaidis )

 

(zurnal.info)


Romska lekcija za Hrvate koja nas je stajala sramote i 560 tisuća kuna
Copy / paste
: Romska lekcija za Hrvate koja nas je stajala sramote i 560 tisuća kuna

Učenici romske nacionalnosti izdvajani su u posebne razrede jer im se htjelo pomoći da lakše usvoje nastavni program, opravdavaju se učitelji u međimurskim školama

Foto: H-alterZAGREB, ČAKOVEC - Da je Vlada prije deset godina ozbiljno shvatila tadašnji izvještaj Ureda pučkog pravobranitelja o segregaciji Roma u Međimurju, koji se poklapa s presudom Europskog suda za ljudska prava, postupak bi bio brži, bezbolniji i jeftiniji - rekla je jučer odvjetnica Lovorka Kušan komentirajući presudu suda u Strasbourgu koji je zaključio da je Hrvatska prekršila prava 15 romskih mališana na školovanje.

Romska djeca smještana su u odvojene razrede, čime su diskriminirani i zbog toga država mora isplatiti više od 560.000 kuna odštete. Kušan je zajedno s Europskim centrom za prava Roma iz Budimpešte zastupala Rome u tužbi protiv Hrvatske.

Danas zajedno u razredu

U Osnovnoj školi Podturen u Međimurskoj županiji, danas romska djeca idu zajedno u razred sa svom ostalom djecom. No, 2002. godine nije bilo tako. Učenici romske nacionalne manjine bili su izdvojeni u posebne razrede i rijetko su se ili gotovo nikada družili s ostalim učenicima.

Marijan Kalanjoš iz romskog naselja Lončarevo kraj Podturena prisjetio se da su učenici romske nacionalne manjine odvojeno od ostalih učenika učili, hranili se i bavili se sportom.
- Nismo znali hrvatski jezik jer nas nitko nije mogao naučiti. Teško je naučiti jezik koji ti nije urođen kad cijeli dan provodiš s ljudima i djecom koja također ne barataju hrvatskim jezikom. Na kraju je većina nas zbog toga morala napustiti školu - kaže Kalanjoš.

Bez radnih navika

Današnja ravnateljica OŠ Podturen Marijana Cerovec, koja je 2002. bila učiteljica u toj školi, ističe da ta presuda baca loše svjetlo i na školu i na Podturen i na Županiju.
- Učenici romske nacionalne manjine dolazili su u školu bez znanja hrvatskog jezika i bez higijenskih i radnih navika, a od njih se očekivalo da prate nastavu kao i ostali učenici - kaže ravnateljica Cerovec, dodavši da su se stvari u potpunosti preokrenule kad su u romskom naselju Lončarevo osnovani vrtić i predškola.

U tužbi romskih učenika protiv Hrvatske spominje se i Osnovna škola Macinec, u kojoj su učenici romske nacionalne manjine također bili izdvojeni u posebne razrede. Ravnateljica Božena Dagša ističe, međutim, da je to i moralo biti tako. - Ako je netko u ovoj školi diskriminiran, a odlučno demantiram da je diskriminacije ikad bilo, onda su to učenici koji nisu romske nacionalnosti - kaže Dagša.

Gordan Oršuš: Završio sam drugu školu i sad sam kuhar
Europski sud za ljudska prava odlučio je da su odvajanjem od ostalih učenika učenici romske nacionalne manjine 2002. u međimurskim školama bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. Hrvatska će svakom od njih morati platiti po 4500 eura odštete.
Vlada sada ima i obvezu uvesti mjere koje će spriječiti daljnju segregaciju Roma, a sve će nadgledati Odbor ministara Vijeća Europe - istaknula je odvjetnica Lovorka Kušan na jučerašnjoj konferenciji za novinare. Iz presude je jasno, objasnila je, da treba uvesti predškolsku pripremu romske djece, dodatnu nastavu hrvatskog jezika te spriječiti da puno romske djece napušta školu.
U školama međimurske županije danas je situacija puno drugačija jer su škole organizirale tromjesečnu predškolu za učenike romske nacionalne manjine pa oni u osnovnu školu ipak kreću s nekim pred znanjem i lakše se mogu uklopiti.

Gordan Oršuš (21) jedan je od djece romske nacionalnosti koji je izborio odštetu na sudu.
- Drago mi je što je sud priznao da sam bio u pravu. Bilo mi je teško u školi samo s romskom djecom. Učiteljica je rekla da su tako odlučili. Nisam to mogao trpjeti. Otišao sam u drugu školu. Završio sam za kuhara. Namjeravam raditi u struci - rekao nam je Oršuš.
Bivši pučki pravobranitelj Ante Klarić, koji se 2002. na Općinskom sudu u Čakovcu svrstao na stranu države ogravši se od izvještaja vlastitog ureda o segregaciji Roma, jučer nije bio dostupan za komentar. ( V. Rešković)

Autor: Veronika Rešković, Luka Špac/EPEHA


Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista

TEOFIL PANČIĆ: Počasni i nečasni
Tako se govori
: TEOFIL PANČIĆ: Počasni i nečasni
Eto, zato je (ne)sumnjivo lice Luković Petar sasvim zasluženo počasni građanin Sarajeva. Zato što je: 1. video požar, i vikao "vatra"; 2. zato što je dobro video odakle vatra dolazi, i nije se pravio blesav, nego je to i rekao

Teško da među Južnim Slovenima može da te zadesi nešto grđe nego da budeš poštovan, ili ne daj Bože voljen, u susednom plemenu, inovernom, onom tamo Preko Brda, ili Preko Reke, ili tako već negde, u svakom slučaju Drugde. Svako je od mizernih naših plemena odnegovalo celu jednu klasu štetočina i parazita koji žive od kerberisanja nad "čistotom nacije", ne samo onom krvnom nego možda još i više onom idejnom: inoverniku će možda još i oprostiti njegovo (ionako urođeno i nebirano) "tuđinstvo", ali saplemeniku neće nikada oprostiti to što ne misli plemenski. A pri tome su, dakako, baš sebe i samo sebe ovlastili za procenjivanje i odeljivanje Ispravnog mišljenja – onog koje te čini Patriotom – od Pogrešnog, onog koje te čini Izdajnikom. Ukratko, ta groteskna, ali u zlim vremenima nimalo bezopasna ekipa živi od paraintelektualnog rentijerstva, tj. od raznih formi simboličke – ali bogme i sasvim opipljive – naplate patriotskog reketa. A kada te takvi proglase za legitimnu metu, beri kožu na šiljak. Svetislav je Basara koliko pre neki dan opisao anegdotu u kojoj mu je neka sakaluda dobacila na ulici da je ustaša. Nemojmo se zavaravati: nepismeni i jurodivi ulični ološ ne dolazi sam do takvih Revolucionarnih Otkrića; na to ga, uvijeno ili direktno, inspirišu upravo oni sveprisutni – po Mandiću parafrazirano – carinici duha.

Mehanizam i logika difamacije uvek su isti: onaj ko valja Njima, ne može valjati Nama; ako oni drže da je taj učinio nešto dobro za Njih, onda to konsekventno znači da je učinio nešto loše po Nas. Jer ne može, jašta, biti da bi nešto moglo biti dobro za sve, eto, tek tako, jer je etički ispravno i dobro po sebi, jer je u skladu sa izvesnim univerzalnim etičkim načelima (pardon my French). Jer svet, po našističkom shvatanju, nije i ne može da bude drugo nego bojno polje po kojem Svi Mi imamo stupati kao nekakve šahovske figure, a među figurama šahovskim se barem zna: ili su crne ili su bele, i ne mogu činiti ništa drugo nego ratovati za svoju stranu (po neupitnim zamislima Demijurga koji ih pokreće), sve do časnog izginuća.

Možda ste već naslutili: povod ovim mojim filozofirajućim lamentacijama vest je da je Gradsko vijeće Sarajeva jednoglasno odlučilo da Petra Lukovića, novinara iz Beograda, zadnja pošta Zvezdara, građanina i državljanina Republike Srbije, proglasi počasnim građaninom grada Sarajeva. Bajdvej, Luković nije prvi građanin Srbije s tom titulom, jer ju je koju godinu ranije ponela Nataša Kandić.

Da su ovo devedesete, Lukovića bi koliko večeras raspalili u Dnevniku i Dnevnikovom dodatku, pa bi ga sutradan čerečili po vaskolikoj paradržavnoj štampi, i već sve po redu; pošto ovo devedesete ipak nisu (mada sam Luković, rekao bih, u to baš i ne veruje...), pretpostavljam da neće biti nekih eksplicitno burnih reakcija, osim možda na (sajber) mestima gde se okupljaju osobito živopisni marginalci i ekstremisti-ekskremisti; no, to ne znači da neće biti u izobilju nečega drugog: sipljive, potmule i podmukle filistarske mržnje koja će ga obasuti zavijena u neku od uobičajenih demagoških oblandi. I možda niko neće to ni tako eksplicitno izreći, ali svi će – svi ćemo – znati šta to pisac hoće da kaže: da sama činjenica da si Počasni građanin Sarajeva znači da si Nečasni građanin Beograda; da sama činjenica da ti se ukazuje poštovanje u, recimo, Hrvatskoj ili Bosni (a da to nije ona dražesna Republika Srpska) znači da ne zavređuješ nikakvo poštovanje u Srbiji. To je stvar koja se u jednom jezičko-vrednosnom sistemu već do te mere podrazumeva da se ne mora ni izreći; tako je nedavno na jednom istaknutom "patriotskom" sajtu nesrazmerno ogroman značaj – vrh naslovne strane! – dat jednoj manje-više protokolarnoj činjenici, tome da je Sonji Biserko predsednik Hrvatske uručio nekakvo priznanje. Vest, kažem, ni na koji način nije bila komentarisana, jer joj komentar više nije ni potreban: tu se već sve podrazumeva, say-no-more, odmah je jasno koliko je sati.

Nisam u ovoj stvari nepristrasan, niti to želim da budem. Poznajem laureata izvestan broj godina. Smatram ga prijateljem iako se privatno i kućno zapravo i ne družimo. Ljudi smo bitno različitih temperamenata. Znam podosta o njegovoj čuvenoj nezgodnoj i opsesivnoj naravi, koja ga ponekad nagoni da o ljudima koji mu se nečim zamere (a Peri se mnogo lakše zameriti nego ne zameriti!) kaže ili napiše nešto iza čega valjda ni on sam ne bi stao, kad bi dvaput razmislio. Zato je valjda zabranio sebi da dvaput razmisli... Da je nekrunisani kralj raskidanja prijateljstava, to bar zna ceo Beograd i dobar deo virtuelne SFRJ (a i u Mišarskoj 12 se zna ponešto o tome...). Da neke ljude opsesivno-iracionalno ne miriše, i da je ta vrsta osećanja mahom uzajamna, ni to nikome nije tajna. No, kako bih vam rekao, sve su to na koncu tek mikrostorije koje se svode na to da smo svi mi krvavi ispod kože. U onom krupnom i važnom – a to je ono što ostaje iza nas, ako ikada i ikako smemo biti tako pretenciozni da pomislimo da nešto iza nas ostaje – Petar je Luković svih onih (a i ovih) Strašnih Godina bio nepogrešivo na Boljoj Strani. Ne, ta se strana ne iskazuje ni etnički ni geografski; ali, da, u izvesnim situacijama i na određeno vreme, može se do neke mere iskazivati i tako. Recimo, kada Sarajevo gori, kada ga vezanog šutiraju, moralo bi se biti hulja i cinik pa izigravati "neutralnost" – koja nije drugo negosekundiranje zločinu – ili glumatati da si nekako iznad situacije. Luković to nije činio, naprotiv: urlao je koliko ga grlo nosi. Urlik nije uvek suptilan, je li, poneka Lepa Duša može od njega i da se zanesvesti, ali dok gori, urlati se mora.

Eto, zato je (ne)sumnjivo lice Luković Petar sasvim zasluženo počasni građanin Sarajeva. Zato što je: 1. video požar, i vikao "vatra"; 2. zato što je dobro video odakle vatra dolazi, i nije se pravio blesav, nego je to i rekao. Kad pogledaš, trebalo bi da to i nije tako mnogo, "svako to može". Da, u teoriji; u praksi, nekako ispadne sasvim drugačije. I dokle će to da tera tako, naopako? Sve dok Počast na jednoj obali tužnih naših reka predstavlja Nečast na drugoj. Znači, potrajaće? Hoće, ali bez ovakvih kao Luković trajalo bi zauvek.

(Vreme)

VLADIMIR PIŠTALO: Šta se govorilo o Andriću
Tako se govori
: VLADIMIR PIŠTALO: Šta se govorilo o Andriću

 

Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“,izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu

 

Ivo Andrić je osećao odgovornost prema čitaocu, koja u naše vreme nema paralele. Verovao da je književnost pružena prijateljska ruka, koja možda može da rastuži čoveka,ali ne sme da ga uvredi ili obeshrabri. Pretpostavljao je da on kao književnik može privremeno biti nečiji jedini prijatelj i savetodavac i da ne sme da izneveri tu ulogu. Verovao je da pisac priprema čitaoca za život, masažom suncem i senkom. U podsmešljivoj kulturi upozoravao je da su „podsmevači retko u pravu“.

Nastojao je da ljude vidi iznutra, kao što oni vide sebe. Nije se libio da teši svog čitaoca, ponavljajući mu da ni u čemu nije ni sam ni prvi ni jedini.   

Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“ izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu.

Formiran na ranoj lektiri Ničea i kasnijim ispisima Gvičardinija, Andrić je odlučio da, uprkos okolnostima – uspe. Sklonost i ustremljenost uspehu nije smatrao dobrim receptom samo za sebe već i za svoju sredinu. Uvek je „našim mladim i talentovanim ljudima“ savetovao da svoj cilj postave visoko. Život će se već sam postarati da strela padne niže. Ali cilj – visoko. 

Živeći u čaršijama nije bio čaršilija. Verovao je da, sem odslikavanja besmislenog dinamizma života, pisac o njemu može nešto i da zaključi. Nastojao je da razume razloge pojavama čak i u javnom životu koji se sastoji skoro od samih reakcija čije su akcije zaboravljene. Tom filozofskom piscu naše prilično nefilozofske sredine zamerale su i samu ideju da se o ljudima mogu doneti nekakvi opšti zaključci. („Za seljaka je misao kao razvratna žena, majstorije zna a dušu ne miluje“,pisao je Maksim Gorki.) Tačno je da je Andrić umeo da bude sentenciozan poput La Rošfukoa. Istovremeno, poštovalac Bore Stankovića u njemu je verovao da ljudima vladaju slepe i bezimene sile.

Ovako je Andrića opisao naš poznati vizuelni umetnik:

Najtemeljniji, najozbiljniji naš pisac. Najviše pažnje od svih je posvećivao jeziku. Rečenici ne možeš da nađeš manu. On je ona stena koju ne možeš da pomeriš.

A šta se sve o njemu govorilo?

Andrić je bio veoma lukav. Hm. Sa stanovišta budale pamet mora izgledati kao nadnaravna lukavost ili gotovo magija. I ko može da kaže da u tom kontekstu nije magija?

Bio je previše suzdržan. Andrić je znao da se „sa mukom i tugom blago teče“. Znao je da se čitav nesigurni svet menja kao oblak. Jedne stvari njegovom životu su bile planirane onoliko koliko se to može. Druge su se dešavale kao ljetnji pljusak...

Suviše suzdržan... Taj „sud koji već prelazi u legendu“ pisac je ponekad osuđivao kao netačan i svirep. „Suviše se držite na odstojanju“ – zapisao je – „kaže mi neko od njih i pritom se sve više udaljuje od mene.“ Za sopstvenu uzdržanost je podozrevao da ne dolazi toliko od straha od drugih već straha od svojih postupaka i nepoznavanja sebe. Ako je „tome tako“ onda se radi o nekoj vrsti čojstva kao čuvanja drugog od sebe „jer ko zna šta bi taj govorio da nije ćutljiv i šta bi sve radio da nije uzdržljiv“.Andrić je bio mračan. Čudan je mračnjak koji nastoji da, za razliku od kasnijih „prljavih realista“, čoveka i život u njemu nikad ne uvredi i ne obeshrabri.

Nijedan pisac nijednom čitaocu, pa ni Andrić svojim kritičarima, ne može dati ono što makar i nesvesno nije deo njih. Ipak, razumno je upitati postoji li među primedbama koje mu se upućuju neki zajednički imenitelj? U „Znakovima kraj puta” čitamo kako se jedan građanin poredio sa slavnim vajarom N. Sa vajarom je išao u školu i ovaj je tada bio gori đak od njega. – Gde je sad on,a gde sam ja? – žalio se u neverici građanin. – Da, reći ćete talenat. Ma pustimo sad talenat, gde je on a gde sam ja. Na tom principu funkcionišu i mnoge primedbe o Andriću.

Pustimo sad talenat.“

A to je jedino što ne možemo pustiti.

Šta se još govorilo?

Andrić je bio suvi realista... Da? Iako je dosledno insistirao na ulozi koju empatija i mašta igraju u njegovom životu. U savetima mladom piscu Andrić je zapisao: po živu glavu ne dižite se nad stvari o kojima govorite. Dosledno tome, Andrić se i nije dizao nad kurve, ludake ili ubice, pedofile i silovatelje poput Mustafe Madžara. On je bio Mustafa Madžar, čovek čije su se oči pretvorile u krv i koji gleda kroz neku vrstu durbina od mraka. I kako izgleda biti Mustafa Madžar? 

U mraku zaboravi sve što je ikad bilo, i svoje rođeno ime... otpočnu brzi mravci niz noge i strepnja... Premire od mraka u sobi, ali ne pali svjetla, nego nastavlja da hoda iako je vas u jezi kao u oklopu i ne osjeća nogu pod sobom...

Kao što se ne podsmeva, Andrić i ne mrzi. Vođen njegovom rukom, čitalac nikad ne mrzi Madžara već možda razume, ako se u tom mraku ima šta razumeti, i oseća nešto nalik sažaljenju. Pred njim je ljudsko biće gonjeno strašnim nagonima koje se ne boji ubistva i pogibije u boju,ali se boji čitavog sveta i sebe. On mrzi hrišćane i prezire hodže. Komentar na sopstvenu pobedu za Mustafu je „Svijet je pun gada“. Okrenuti se posle rata protiv ljudi iz svoje sredine, to smo gledali i posle vijetnamskog i posle naših ratova. Zlo je univerzalno. Za to nije potrebno biti Turčin. Uostalom,Mustafa je Madžar.

Konačno, čulo se i da je Andrić suvi prozaist kome nedostaje poezije. Pogledajmo! Poentilističko titranje sledećeg pasusa trebalo bi da bude „Crnjanski“. A nije.   

Kupač leži u senci drveta:

Po pesku i po njemu prostrt ćilim, sav satkan od senki i od sunčeve svetlosti. I kako na jutarnjem vetriću podrhtava svaki list na rakiti, tako i taj ćilim sav trepti od igre svetlih i tamnih tačaka na sivom tlu i na kupačevoj koži.

To je kao neka vrsta masaže suncem i senkom.


(preneseno iz Politike)



SEDAM GODINA NAKON UBISTVA ZORANA ĐINĐIĆA: Nada i zlo
Copy / paste
: SEDAM GODINA NAKON UBISTVA ZORANA ĐINĐIĆA: Nada i zlo
Žarko KoraćBrz i nestrpljiv, Đinđić je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji

 

Kada je prema grčkoj mitologiji, Pandora otvorila svoju kutiju zala, samo jedno zlo iz nje nije izašlo – Elpis, nada. Ali, zla koja su puštena, učinila su život ljudi nepodnošljivim i Pandora je morala da pusti iz kutije i nadu. Tek uz nadu, ljudi su mogli da žive uz sve njihove nevolje. Jer, iako je očigledno da je prema Grcima i nada sama po sebi vrsta zla, ona ipak ostala, mnogo teža zla čini podnošljivim. Tako je nada, prema ovoj mitološkoj priči, najjače oružje protiv zla sveta u kome živimo.

Setio sam se ove priče na sedmu godišnjicu ubistva Zorana Đinđica, čoveka koji u srcima miliona ljudi otelotvoruje nadu u bolju i srećniju Srbiju. Neshvaćen za života, on je gotovo poput mitološkog junaka, u svojoj tragičnoj smrti, pokazao ljudima osnovni princip života. Princip nade koja je pokretač svega.

Brz i nestrpljiv, on je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji.

A kakvu Srbiju je on zatekao? Decenija katastrofalnog političkog programa koji je proizveo ratove, zločine, sankcije, izolaciju i opšte propadanje, ostavili su u društvu pustoš. Trebalo je zaista mnogo hrabrosti, pa verovati da je program obnove u takvoj Srbiji moguć i da Srbija može da se vrati među razvijene i uljuđene zemlje Evrope s kojima je prvi put ratovala. Osnov njegove političke vere je bila vera u ljude, građane Srbije i njihov prirodni instinkt da podrze život, a ne smrt.

S ogromnom energijom, on je stalno poručivao građanima da su oni sami Srbija i da onoliko koliko oni budu bolji, biće bolja i Srbija. U tom smislu on je potpuno drugačiji od tradicionalne političke elite Srbije. Ona je za svoju nesposobnost i nerad, a često i svoj grandiozni nemoral, neprekidno optuživala druge. Zoran Đinđić je verovao u promenu, za nju radio i to isto tražio od drugih. Na jednom od svojih razgovora sa građanima Srbije, u jednom manjem gradu, on im čak poručuje da ne spavaju! Kaže, spavaće kada nam bude bolje. I te gotovo neverovatne reči, najbolje odslikavaju smisao njegove osnovne poruke Srbiji – veru u sposobnost ljudi da nadmaše sebe i preuzmu odgovornost za svoju sudbinu.

Ko je ikad građanima Srbije ovako direktno ulivao nadu da posle pogrešno izabranog puta razvoja, mogu da se promene i krenu dalje? Nije se on udvarao nacionalističkoj Srbiji, koja ga je tako strasno mrzela i na kraju, političkim atentatom zaustavila. Verovao je, možda i pomalo naivno, da će se i njen najveći deo promeniti kad Srbiji bude bolje. Verovao je u promenu, a ne kaznu. Žurio je da i njima pokaže da je moguća drugačija Srbija od one koju su oni napravili. Njihova je bila agresivna, nesrećna i zaostala. Njegova je bila otvorena i vedra. Đinđic je i doslovno bio lepo lice Srbije. Nikada namršten i neprijatan, delovao je kao čovek koji ume i može da izvuče Srbiju iz blata u kome se nalazila posle dvadeset godina Miloševićeve vlasti.

Đinđić je Srbiji dao najvažniju od svih stvari, nadu u promenu. Mozda je mitološka priča tačna. Možda je nada najopasnije i najmoćnije od svih zala među ljudima. Ali, ta ista mitološka priča nas uči da je život bez nje nemoguć. Đinđić nam je svojom žrtvom upravo to pokazao. I kada se na godišnjicu njegove smrti hiljade ljudi sete njegovog života i njegovih reči, videće da je on strasno verovao u stvarnu promenu ne samo Srbije, već i nas samih. On je ostao ime neugašene nade da smo sposobni i za velika dela i za najveće izazove. Nade da možemo i više i bolje. Za to treba da mu budemo večito zahvalni.

(Preneseno sa prijateljskog portala www.e-novine.com)

PEŠČANIK: Film o atentatu (1)

 Film o atentatu (2)


GUARDIAN: Savjeti za mlade pisce
Tako se govori
: GUARDIAN: Savjeti za mlade pisce

 

Ugledni pisci, poput Elmorea Leonarda i Jonathana Franzena kolegama početnicima otkrivaju tajne zanata

Pisci savjetodavci, pa čak i kvalitetni književnici, ponekad su pisali kojekakve gluposti, no među tom didaktičkom vrstom ima i određeni broj vrhunskih tekstova od kojih mladi pisci zaista i mogu imati koristi, poput primjerice Diderota, ili nama bližeg primjera Danila Kiša. Nedavno je engleski Guardian napravio veliku anketu među uglednim američkim i britanskim piscima koji su trebali ponuditi desetak korisnih savjeta za svoje kolege početnike. Mi smo odabrali pokoje savjete nekolicine njih, od Elmorea Leonarda do Margaret Atwood. Možda se u svoj sili natuknica nađe i pokoji koristan za vas.

Elmore Leonard
1. Nikad ne počinjite knjigu s opisom vremena. Ako je samo zbog stvaranja atmosfere, a ne reakcije protagonista na vremenske prilike, to nikako ne smije trajati predugo. Čitatelj će početi preskakati stranice u potrazi za likovima.
2. Izbjegavajte prolog: može biti naporan, posebno ako dolazi nakon uvoda nakon kojeg slijedi uvodna riječ. No, to se najčešće nalazi u
non-fiction knjigama. Prolog u romanu je priča u pozadini te je se može umetnuti u roman po volji. Lik u Steinbeckovom romanu Sweet Tuesday to je najbolje opisao: "Volim mnogo razgovora u romanu, ali ne volim kad mi netko objašnjava kako onaj koji govori izgleda. Želim to sam prokljuviti prema načinu na koji govori".
3. Nikad ne koristite niti jedan glagol osim 'reče'. Dijalog pripada likovima, a glagoli su upadice pisca u priču. No npr. 'rekao je' mnogo je manje napasno od primjerice 'slagao je', 'prostenjao je', 'promrmljao je', 'upozorio je' i slično. Najgore je kad autor koristi komplicirane glagole za koje vam treba riječnik.
4. Držite uskličnike pod kontrolom. Maksimalno dva do tri na sto tisuća riječi, osim ako niste vješti kao Tom Wolfe – u tom slučaju samo izvolite.
6. Nikad ne koristite riječ 'najedanput'. Primijetio sam da autori koji koriste riječ 'najedanput' imaju manjak kontrole nad svojim uskličnicima.
7. Probajte izostavljati dijelove koje čitatelji preskaču. Sjetite se što sami preskačete kad čitate roman: debele prozne cjeline s previše riječi.

Glavni savjet - "ako zvuči kao da je napisano, napišite ponovo".

Margaret Atwood
1. Uzmite olovke sa sobom u avion. Kemijske olovke znaju procuriti, a obične puknuti, a u avionu je ne možete našiljiti nožem. Zato uzmite dvije olovke.
2. Ako obje olovke puknu, možete ih improvizirano našiljiti.
3. Ponesite nešto na čemu ćete pisati. Papir, na primjer. U posebnim prilikama poslužit će i komad drveta pa i vlastita ruka.
4. Ako koristite računalo, stalno spremajte tekst, po mogućnosti na USB.
5. Radite vježbe za leđa. Bol ometa u pisanju.
6. Zadržite pažnju čitatelja. (To će se prije dogoditi ako ste sposobni zadržati vlastitu pažnju.) No, ne znate tko čita: ono što će oduševiti osobu A, osobu B ubit će u pojam od dosade.
7. Nikad ne možete čitati vlastitu knjigu s onim nevinim iščekivanjem koje dolazi s prvom slasnom stranicom nove knjige, zato što se napisali prokletu stvar. Bili ste u backstageu. Vidjeli ste trik pomoću kojeg mađioničar vadi zečeve iz cilindra. Zato dajte prijatelju ili dvojici da pogledaju što ste napisali prije nego date knjigu izdavaču. No,
to ne bi trebala biti osoba s kojom ste u vezi, osim ako ne želite prekinuti.

Richard Ford
1. Vjenčajte se s nekim koga volite i tko smatra da je činjenica da se bavite pisanjem odlična stvar.
2. Nemojte imati djecu.
3. Ne čitajte kritike vaših tekstova.
4. Ne pišite kritike.
5. Nemojte se svađati sa suprugom ujutro ili kasno navečer.
6. Nemojte piti i pisati u isto vrijeme.
7. Nemojte pisati pisma vašem uredniku. (Nikoga nije briga.)
8. Nemojte željeti zlo vašim kolegama.
9. Činjenica da drugima 'ide' neka vam bude ohrabrenje.
10. Poštedite se bilo kakvih 'zajebavanja' od bilo koga.

Jonathan Franzen
1. Čitatelj je prijatelj, a ne neprijatelj niti promatrač.
2. Fikcija koja nije autorovo osobno putovanje u nepoznato i zastrašujuće nije vrijedna pisanja, osim zbog love.
3. Nikad ne koristite riječi 'uto' i 'nato'. Time se služe nevješti pisci koji se boje previše veznika 'i' na jednoj stranici.
4. Po mogućnosti pišite u trećem licu, osim ako se prvo lice samo ne nametne.
5. Najčišća moguća autobiografska proza zahtjeva čistu imaginaciju. Nitko nikada nije napisao nešto više autobiografsko od 'Metamorfoze'.
7. Interesantni glagoli vrlo su rijetko interesantni.

Neil Gaiman
1. Pišite.
2. Pišite jednu riječ za drugom. Nađite pravu riječ i zapišite je.
3. Završite što pišete, štogod morali napraviti, završite.
4. Stavite tekst na stranu. Čitajte ga praveći se da ga nikad prije niste čitali. Pokažite ga prijateljima do čijeg mišljenja držite i kojima se sviđa to što radite.
5. Zapamtite: kad vam prijatelji kažu da nešto nije u redu i da ne funkcionira, gotovo uvijek su u pravu. Kad pak točno kažu što nije dobro i kako to popraviti, gotovo uvijek su u krivu.
6. Popravite to. Sjetite se da ćete prije ili kasnije, prije nego što dosegnete perfekciju, morati staviti točku na 'i' i morati početi pisati sljedeći tekst. Savršenstvo je kao horizont. Nedostižno.
7. Smijte se vlastitim forama.
8. Glavno pravilo u vezi pisanja je da ako to radite s dovoljno samopouzdanja možete raditi što god hoćete. (To pravilo bi se moglo odnositi na život općenito, no definitivno se odnosi na pisanje.) I zato pišite vašu priču onako kako ona treba biti napisana. Pišite pošteno, i ispričajte najbolje što možete. Nisam siguran da postoji još pravila. Barem ona koja nešto vrijede.

Zadie Smith
1. Dok ste još dijete čitajte što više. Koristite vrijeme za to više nego za sve druge stvari.
2. Kad odrastete probajte čitati vlastite tekstove kao stranac, ili još bolje, kao svoj protivnik. 
3. Nemojte romantizirati niti mistificirati svoju profesiju. Ili ste u stanju napisati dobru rečenicu ili niste. Ne postoji lifestyle pisca. Jedino je bitno ono što ostavite na papiru.
4. Izbjegavajte svoje slabosti. Ali činite to bez da se uvjeravate da ono što ne možete dobro napisati nije vrijedno pisanja. 
5. Ostavite si dovoljno vremena između pisanja i objavljivanja.
6. Izbjegavajte klike, skupine i grupacije. Postojanje mase neće učiniti vaše pisanje boljim no što jest.
7. Radite na kompjuteru koji nije priključen na internet.
8. Zaštitite vrijeme i mjesto na kojem pišete. Držite druge podalje od sebe, čak i ljude koji su vam dragi.
9. Nemojte pomiješati nagrade s ostvarenjima.
10. Govorite istinu na bilo koji način – samo je izrecite. Pomirite se s činjenicom da ćete cijeli život biti nezadovoljni.

Colm Tóibín
1. Završite sve što ste započeli.
2. Radite.
3. Ostanite u mentalnoj pidžami čitav dan.
4. Prestanite se sažaljevati.
5. Nema alkohola, droge i seksa dok pišete.
6. Radite ujutro, uz malu stanku za ručak, zatim radite popodne, pogledajte Dnevnik i zatim radite dok ne odete na spavanje. Prije spavanja, slušajte malo Schuberta.
7. Ako morate čitati, zabavite se čitanjem biografija pisaca koji su skrenuli pameću.
8. Subotom si možete priuštiti poneki Bergmanov film, po mogućnosti Personu ili Jesenju sonatu.
9. Ne putujte.
10. Zapravo nemojte uopće igdje ići.

Annie Proulx
1. Krenite polako i oprezno.
2. Kako bi bili sigurni da radite polako, pišite rukom.
3. Pišite polako i rukom samo o stvarima koje vas zaista zanimaju.
4. Razvijte zanatsku vještinu na temelju godina iskusnog čitanja.
5. Pišite iznova i uređujte dok ne postignete najsretnije pogođenu frazu/rečenicu/odlomak/stranicu/poglavlje/priču.

Philip Pullman
Moje glavno pravilo je da ne sudjelujem u anketama ovog tipa koje me samo odvlače od posla.


(preneseno sa www.booksa.hr)

TEOFIL PANČIĆ: Pogodi ko dolazi na promociju
Copy / paste
: TEOFIL PANČIĆ: Pogodi ko dolazi na promociju
Jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture

Srbijanska policija ne dozvoljava promociju knjige o R.MladićuU čuvenu beogradsku kafanu, jednu od poslednjih preživelih iz stare garde (a da ne spadaju u skadarlijski diznilend i slične turističke zamajotine) ulazi ubrađeni lik, pomalo jurodiv, i nepogrešivo se ustremljuje na naš sto, pa pravo na mene: "Gospodine P., evo lepe knjige, dobre knjige, o Komandantu", i još je nešto rekao, u sličnom tonu, no tu mi se zvuk polako muti i gubi, gledam naslovnu stranu sa koje se kočoperi Mladić Ratko, znameniti autor Sarajeva, Srebrenice i sličnih nedela. A knjigu-adoraciju njegovog lika i dela potpisuje Bulatović Ljiljana, jedna od novinarskih die hard perjanica srpskih devedesetih. Napadna ponuda da pazarim ovu gomilu papira uvezanih u knjigoliki predmet valjda je mala ironična provokacija Mladićevog akviziterskog jataka, šta li... Kako god, odmahujem rukom nasrtljivom prodavcu i Širitelju Blagovesti, govorim mu da nisam zainteresovan, jedva ga se otresam, a on se s neokrnjenim entuzijazmom odmah ustremljuje na mog prijatelja Ivana Č. koji se, megjutoa, odlično doseti da ga uvređeno eskivira tvrdnjom da, pošto prodavac njega nije prepoznao kao što je prepoznao mene, onda neće ni da kupi knjigu. I eto, tako, odmiče subotnje popodne, i sve to zajedno nije drugo doli jedna sitna beogradska kafanska anegdota za dokono prepričavanje nad hladećim se kotletima, a toga (anegdota, a bogme i kotleta) ovde bar nikada nije falilo...

Nuto đavla: te iste subotnje večeri, ali nekih sto i kusur kilometara u pravcu sever-severozapad, usred bačke ravnice, u ustaničkoj i nepokorenoj Crvenki (koja je čovečanstvu dala nekoliko tako velikih velikana da ih i Zemlja jedva nosi i podnosi, ali ponajveći je bezbeli Vučelić Milorad) odigrao se jedan Buran Društveni Događaj sa istom onom knjigom u središtu, i to bogme uz aktivno prisustvo autorke. Za naslovnog se junaka ne zna da je bio telom prisutan, ali nije isključeno: možda se maskirao u nekom dabićevskom stilu.

Elem, jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture. Hronologija slučaja je otprilike ovakva: promocija je bila uredno najavljena te odobrena od Nadležnog Lica – direktora Doma kulture. Tribinu prijavljuje izvesna Zelena stranka, što je pseudonim jedne lokalne živopisne pojave, a na čelu joj je stanoviti Hercen Radonjić (ne brkati s Tarzanom Miloševićem; ovaj potonji sjedi u Bijelo Polje), uzgred i predsednik MZ Crvenka. Hm, tamo gde su zeleni tamo je i ekologija, pa je mučeni direktor možda mislio da će se tu raspravljati o do sada nekako nedovoljno zapaženom ekološkom aspektu Mladićevog javnog angažmana. Onda se ispostavlja da je "pravi" organizator zapravo notorni pokret Obraz (kojem možda preti da ga za desetak-petnaestak godina zabrane, evo, samo dok Vrhovni sud natenane razmotri ima li, daleko bilo, čega zakonski spornog u njegovom delovanju), i da će neki od njegovih literarno nadarenijih aktivista tom prilikom da se reču, što bi rekao kolega Dragan T. Enivej, cela stvar počinje opasno da vonja na ekstremistički politički zbor iz čuvenog nož-žica-srebrenica žanra pod krinkom paraknjiževne večeri, tu počinju da rade i neki telefoni i ribanja Odozgo, pa onda direktor otkazuje gostoprimstvo promociji, kao biva zbog lažnog prijavljivanja organizatora; znamenita Paraknjiževnica i svita iz Beograda (i od koekude) ipak umarširavaju u Crvenku, policija mirno, ali odlučno rastura skup, oni se jopet okupljaju malo dalje, na nekakvom izletištu, policija ponovo naređuje razlaz... I tako, na kraju, ostade buntovna, ali lirici sklona Crvenka zakinuta za suptilnu i lirsku Književnu Reč...

O ovome se (zanimljivo? znakovito?) nije baš mnogo pisalo u prestoničkoj štampi, osim u njenim regionalnim vojvođanskim izdanjima, kao da je u pitanju tek "lokalni" događaj od komunalnog značaja, što je, rekao bih, prilično površna i pogrešna procena. Naime, cela je ova stvar paradigmatična na više nivoa, na mnogo načina, sa raznih aspekata; ili bi to barem mogla i morala da bude.

Koliko je poznato, knjiga Ljiljane B. nije sudski zabranjena, ona samo spada u onu razgranatu sivu zonu nehigijenskog publicističkog smeća koje veselo džiklja u našem medijsko-političkom podzemlju, a koje su nam Krasne Devedesete ostavile u nasleđe da se gombamo s njim kao s nekakvim Upornim Flekama koje nikakav vanish ne može da spere sa nas. Takođe, ni Obraz, kao navodni organizator, nije organizacija izvan zakona, mada se, časna pionirska, radi na tome. U tom je smislu prilično dvojbeno s kakvim je zakonskim pokrićem sprečeno održavanje promocije, i to uz masovno uredovanje policije. Naravno, znano je da Organi imaju pravo na procenu "bezbednosnih rizika" prilikom održavanja javnih skupova, što može da dovede i do preporuke da se neki skup ne održi. Setimo se samo kako je takvo pravo (zlo)upotrebljeno prilikom iznuđenog otkazivanja "Parade ponosa". Da li to znači da je policija, recimo, imala saznanja kako su se u crvenački Dom kulture zaputile stotine, možda i hiljade vojvođanskih antifašista, rešene da spreče tu Bruku i Sramotu? Pa je onda vlast rešila da reaguje preventivno, sprečivši sukobe i nerede? To bi zvučalo kao ubedljiv scenario – ali u Berlinu ili Pragu. U Crvenki ili u samom Beogradu – jok. Ništa od toga.

Dakle, na kraju cela aferica deluje kao improvizovana, nesolidna i nesuvisla politička palijativa: kao da je neko nekome rekao – dajte, sprečite one ludake da nam vršljaju i paradiraju po Srbiji s Mladićem baš ovih dana kada ga, evo, ponovo hvatamo i baš smo iznenađeni da ga opet nema kod kuće (ma, gde li taj čovek samo luta povazdan?!), i kada pokušavamo da skuckamo nekakvu Rezoluciju o Srebrenici, i to po famoznom erotskom obrascu "Pazi, tako da ostanem nevina"... A to glavinjanje potkopava svaku pravnu sigurnost; tamo gde Zakon postoji i deluje, tamo može nešto i da se zabrani, bez pardona, ako za to ima osnova; a sve ono što, pak, zabranjeno nije, jeste dozvoljeno – i tačka.

(Vreme, 25.02.2010.)

Kako je crko predsjednik
Tako se govori
: Kako je crko predsjednik

Nakon što je u posljednjih nekoliko tjedana drugog mandata medijske predatore nahranio s više skandala nego u svih prethodnih deset godina, hrvatski je predsjednik Stjepan Mesić sam kraj mandata obilježio nezapamćenim incidentom, naprasno prekinuvši oproštajni televizijski intervju s novinarkom RTL-a, izgovorivši u još uključeni mikrofon kako mu je „dosta ovih sranja“. Par dana kasnije, nakon provincijske svečanosti na zagrebačkom Markovom trgu, čestitao je novoizabranom predsjedniku Ivi Josipoviću, pokupio ženu Milku i otišao u penziju.

Stari je predsjednik ukrao tako slavu novom: više se u Hrvatskoj proteklih tjedana priča o „prolupalom“ Mesiću, nego o Josipoviću, a analitičari razbijaju glavu nagađajući što se to dogodilo sa karizmatičnim Stipom, kojega – istina – ni u pretodnih devet godina i jedanaest mjeseci nisu odlikovali nordijski politički standardi, ali barem nije amnestirao ozloglašene ratne zločince, sijao po Balkanu genetski modificirano sjeme razdora, objavljivao ratove i bijesno prekidao intervjue.

Osim političkim „skretanjima“ i „zastranjenjima“, kako su se takve stvari nazivale u romantično doba totalne ideologije, kraj Mesićeva mandata obilježila je tako i pojava kojom se – valjda zbog ozbiljnosti situacije – nitko nije ozbiljnije pozabavio: duhoviti, šarmantni, vrckavi i ležerni zajebant pretvorio se na koncu u namrgođenog, nervoznog namćora. I to u trenucima kad je, u redu pred šalterom Mirovinskog fonda, potpuno opušteno mogao do kraja osloboditi u sebi i ljudsko i političko biće, pa otići u penziju sa stilom, u havajskoj košulji i kartom za put oko svijeta.

Mnogo je teorija izneseno u pokušajima da se objasni ta neobična pojava. Razmišljao sam i ja o tome, gledajući na RTL-u kako popularni Stipe par dana pred kraj drugog mandata na pitanje novinarke „je li istina da vas državni tužitelj drži u šaci“ – pitanje na koje bi nekad odgovorio „naravno, ali vam ne smijem reći točno gdje“ – sada gnjevno ustaje sa stolice, čupa mikrofon, sočno psuje i odlazi iz kadra, baš kao da je Emir Kusturica u svojoj kolibi na Mećavniku, a ne predsjednik države u svom kabinetu.

Tada mi je sinulo: hrvatskom je predsjedniku jednostavno - itekao rok trajanja.

Razmislite i sami: punih deset godina, slaže se velika većina hrvatskih građana i političkih komentatora, Stipe Mesić dobro je služio, tu i tamo otišao bi pokoji osigurač, ali nije bio loš, spriječio je vojni udar, otvorio Tuđmanove sefove, beskompromisno se obračunavao sa Crkvom, praktički sam samcat sačuvao i prenio u treći milenij izvorni hrvatski antifašizam, susjedima pružao ruku suradnje, izvinjavao se za zločine, rekao NATO-u historijsko „Ne“ i jednom za svagda demontirao u Hrvatskoj nedodirljivi francjozefinsko-titovsko-tuđmanovski vladarski mit, da bi se onda u posljednjih mjesec dana jednostavno - pokvario. Kao tetrapak mlijeka kad mu istekne rok trajanja.

Stipi Mesiću na etiketi je pisalo „rok trajanja: deset godina“, a mi smo u ovih deset godina sasvim zaboravili na to, kao što zaboravimo kad kupimo mlijeko, pa otvorimo onaj tetrapak s dna frižidera, kojemu je čep već malo zapekao, i s gađenjem ispljunemo prvi gutljaj. Jednako je tako istekao rok trajanja hrvatskom predsjedniku, tako se, eto, pokvario Stipe Mesić. Baš kao tetrapak mlijeka, kao frižider kad mu istekne garancija.

Slično je to, naime, kao s kućnom tehnikom ili automobilima, znate i sami kako su nekad sklapali pouzdane, robusne hladnjake, televizore, auta i predsjednike, pravili ih da traju četrdeset godina, i danas negdje u vikendici imate onaj stari Obodinov frižider, kao što ponegdje još čuvaju dobre, stare diktatore, pukovnike i kraljeve, veselo zuje i brekću Obodinovi frižideri, libijski pukovnici, opel kadeti i kubanski generali, radi stari Grundigov televizor kao prvog dana, nijednom se pokvario nije, i nikad niste imali razumno objašnjenje i uvjerljiv odgovor na pitanje zašto ste uopće nabavili novi, ono kromirano digitalno čudovište za čija uputstva treba završeni elektrotehnički fakultet, koji se kvari jedanput mjesečno i uvijek, bez greške, crkava točno dan nakon isteka garancije. Tako, naime, danas proizvode tehniku, nisu ni Japanci pizde pa da prave televizore koji će trajati kao Moamer Gadafi.

Tako danas, eto, u parlametarnoj demokraciji prave predsjednike, baš kao televizore, isporučuju ih uz precizan garantni rok i možeš se opušteno kladiti da će se pokvariti odmah nakon isteka garancije.

- Dobar dan, izvolite.

- Treba nam predsjednik, stari je crko.

- Kakav vam predsjednik treba, imamo različitih...

- Ovaj ovdje... kakav je taj?

- Dražen Budiša, odličan izbor. Prilagodljiv, fleksibilan, za svaku priliku. Hoćete demokrata, hoćete konzervativca, hoćete liberala, hoćete nacionalistu, socijalistu, demokršćanina, ateista, što god vam treba, multipraktik, sve u jednom. Obzirom na male predsjedničke ovlasti, vrlo isplativ model.

- Hm, dobro zvuči. A garancija?

- Pet godina.

- Šta ja znam, nekako mi je... A ovaj?

- Mate Granić. Fina elektronika, tih, bešuman, pouzdan, ne diže prašinu, ima ekološki certifikat, energetski razred A. Dosta ga sad traže.

- Garantni rok?

- Također pet godina.

- Nije mi nešto. A onaj tamo?

- Koji?

- Onaj s bradom.

- Ah, taj. Što da vam kažem? Stariji model, lampaš, nije neki dizajn, dosta je bučan. Tanki živci. Od stranih jezika jedino ruski, od funkcija samo antifašizam, antituđmanizam i antiklerikalizam. Ali garancija je deset godina.

Tako je u ponoć sedmoga na osmi veljače 2000. godine Državno izborno povjerenstvo objavilo na Hrvatskoj televiziji rezultate drugog kruga izbora, na kojima je Stipe Mesić pobijedio Dražena Budišu sa 56 posto glasova, Hrvatska je dobila novog predsjednika i sve papire uz njega, uputstvo za upotrebu i pečatiranu garanciju na kojoj je pisalo „expiration date february 8th 2010“.

Točno deset godina kasnije, jedva dan-dva nakon što mu je istekla garancija, navečer smo kao i obično upalili predsjednika, a on se malo nakašljao i nešto promucao, pa ustao iz stolice, bacio mikrofon i odbrusio „dosta mi je ovog sranja!“.

- Pokvario se? – zaprepašteno smo u servisu za predsjednike gledali čovjeka u neobičnom radnom odijelu. - Zar nije pod garancijom?

- Istekla prekjučer – pokazuje majstor datum u papirima.

- Pfu, jebem im mater baš.

- To vam je moderna tehnika.

- Pa koliko bi došao popravak?

- Ne isplati vam se, otišao je programator - autoritativno će serviser. – Skuplje bi vas koštao popravak, nego novi predsjednik.

(Preneseno sa Peščanika)

GOJKO BERIĆ: Crni bik je narastao
Tako se govori
: GOJKO BERIĆ: Crni bik je narastao

Na Radončićevu šovinističku diskvalifikaciju novinarke Duške Jurišić, sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma, koji je, kao uostalom i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka, ugrađen u sam sistem

Javlja li se još neko za riječ? Ili se na slučaj novinarke Duške Jurišić spušta zavjesa, pošto su Fahrudin Radončić i Avaz rekli svoje, a časni ljudi svoje. Njihov sukob je suštinski i nepomirljiv, dakle trajan, baš kao što je trajan sukob između dobra i zla. Ali, javnost se brzo zasiti jedne te iste priče. To je sretna okolnost za medije, jer ih spašava od dosade. Na kraju krajeva, ovo nije prvi put da se u Sarajevu etničkim manjincima osporava pravo na kritičko uplitanje u poslove većinskog naroda, čak i kad se radi o pojavama koje rastaču državu Bosnu i Hercegovinu. I svi su ti slučajevi takoreći zaboravljeni. Ali, biće ih zasigurno još. Takvo je stanje duha, a takav je i sistem po kojem je ustrojen cjelokupni javni život.

Počelo je davno. Treba se samo prisjetiti šovinističke misije opskurnih bošnjačkih glasila kakvi su bili Valter i Ljiljan. Ovaj drugi je čak u svojoj pretencioznosti nosio oznaku "nacionalni sedmični list", što je valjda podrazumijevalo ekskluzivno pravo na pitanja od vitalnog značaja za Bošnjake. Ljiljan pritom nije skrivao ni svoju redakcijsku ambiciju da bude i politički centar u kojem se odlučuje o bošnjačkim kadrovima. I eto, to glasilo poetičnog imena hametice je difamiralo sve koji nisu dijelili njegove poglede na život i svijet, da bi po završetku rata krenulo u ofanzivu protiv ostatka koliko-toliko nezavisnog medijskog prostora u Sarajevu. Ovdje nema prostora, iako bi to bilo zanimljivo, da se navedu svi atributi i kovanice kojima je Ljiljan čašćavao i krštene i nekrštene "neprijatelje bošnjačkog naroda". Njihov spisak je impresivan. Još je trajao rat kad je Ljiljan pokrenuo furioznu političko-teološku kampanju protiv miješanih brakova. U nastaloj polemici Oslobođenje je nazvano "četničkim listom"?!

Valter i Ljiljan su mrtvi. Naslijedio ih je medijski superiorniji, neuporedivo tiražniji i sofisticiraniji Dnevni avaz. O tome kako Avaz zamišlja multietničko Sarajevo, možda najbolje govori informacija o izboru Alije Behmena za gradonačelnika, koja je objavljena pod naslovom "Srbin, ipak, na čelu Sarajeva!?" U podnaslovu je stajalo kako "podaci iz radne knjižice, izdane 27. avgusta 1958. godine, svjedoče da se tadašnji otpravnik vozova Alija Behmen izjašnjavao kao Srbin". Srbin na čelu Sarajeva - kakav užas! Ali, kad je već želio biti toliko zajedljiv prema Srbima, Avaz se mogao prisjetiti jedne mnogo bizarnije i općepoznate činjenice - da je i predsjednik Alija Izetbegović takođe bio Srbin na Behmenov način. Izetbegović je u jednom intervjuu lično posvjedočio da se jedno vrijeme tako izjašnjavao.

Danas se osnivaču i vlasniku Avaza, eto, ne dopada što jedna Srpkinja radi kao urednica na Federalnoj televiziji. Nije teško braniti Dušku Jurišić od šovinističke diskvalifikacije koju je izrekao novi politički aspirant na lidersku poziciju među Bošnjacima. Radončić zna da je novinar srpske nacionalnosti u Sarajevu ranjiva meta, jer svaka šuša može da ga proglasi četnikom. To više nema nikakve veze sa njegovim profesionalizmom. Nije tvoje da zabadaš nos u Gluhu Bukovicu i da se javno zgražavaš nad postupcima lokalnog imama sklonog pedofiliji, kao i nad bestijalnom vjerskom manipulacijom tamošnjom djecom, na kraju krajeva i nad činjenicom da je Bosna i Hercegovina puna Gluhih Bukovica. Radončić je krenuo nacionalističkim stazama Milorada Dodika, vjerovatno njime impresioniran, a pomenuta novinarka je samo uzgredna šteta na njegovom političkom usponu.

Sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin, rasista i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na olakom objašnjenju jedne složenije pojave, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma. On nije agresivan i glasan kao srpski, nema svog Boru Đorđevića Čorbu ili Marka Perkovića Thompsona, ne regrutuje i ne postrojava ideološke sljedbenike Handžar divizije, kao što to čine pristalice četničkog pokreta Draže Mihailovića. Međutim, bošnjački nacionalizam je, uostalom kao i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka ugrađen u sam sistem. Pod njegovom nevidljivom, ali potpunom kontrolom je, recimo, oblast zapošljavanja, čak i u privatnim firmama. Tome treba dodati i monopol nad građevinskim zemljištem, koje je takođe predmet diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Sve što je bitno za čovjekovu egzistenciju, praktično je u rukama nacionalista. Dokle su stvari otišle, pokazuje slučaj koji se desio u Zenici. Tamo je nedavno izgrađena oveća stambena zgrada, ali je neko postavio uslov da stanove mogu kupovati samo muslimani?!

Crni bik bošnjačkog nacionalizma je narastao i može ravnopravno da se nosi sa svojim srpskim parnjakom. Imajući u vidu sve što su Bošnjaci doživjeli u proteklom ratu, bilo bi pravo čudo da bošnjački nacionalizam ne postoji. I on, kao i ostala dva nacionalizma, još od prvih parlamentarnih izbora funkcionira kao realpolitika. Tri etnonacionalizma, tri nacionalističke realpolitike - i eto slike današnje Bosne i Hercegovine.


(preneseno iz Oslobođenja)

DOSSIER: Arkanova ostavština
Copy / paste
: DOSSIER: Arkanova ostavština

Prošlo je deset godina od smrti ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Beogradski list “Vreme” objavio je obiman tekst o najpoznatijem beogradskom mafijašu. Kakvu je Srbiju Arkan ostavio svojim poštovaocima


Kada je ubijen, Arkan je imao četrdeset osam godina i devetoro dece. Govorio je najmanje tri svetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svetskih paravojnih komandanata i najmoćniji mafijaški šef u regionu. U trenutku smrti, Arkan je bio lice sa crvene poternice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala

U nedjelju 15. januara 2000, poput rafala iz heklera u tišini akustične koncertne dvorane, odjeknula je vijest o ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana. Barutni dim iz hola hotela Interkontinental jedva da se razišao kada su eksplodirali telefoni. Mobilni i stabilni. Novinari, političari, policajci, radni ljudi i građani, razmjenjivali su informacije, tračeve i špekulacije. I nisu samo Beograd i Srbija bili u stanju povišenog uzbuđenja. CNN, SKY, BBC i druge globalne informativne mreže prekinule su program da izvjeste o Arkanovoj likvidaciji. U ponedjeljak 15. januara 2000, do podneva su razgrabljene sve dnevne novine u Srbiji. I gotovo svi evropski dnevnici imali su na naslovnoj strani vijest o Arkanovoj smrti. Jedan od najpoznatijih paravojnih komandanata na planeti i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu bio je mrtav.


Gotov je

Arkan je ubijen na početku godine u kojoj je inžinjer Milutin Mrkonjić obnavljao mostove porušene za vrijeme NATO intervencije 1999, a general Nebojša Pavković veličan je kao pobjednik nad Alijansom. U toku godine, nepoznati počinioci ubili su ministra vojnog SR Jugoslavije Pavla Bulatovića, a pripadnici Državne bezbjednosti bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Te 2000. godine, Otpor je lijepio plakate na kojima je pisalo "Gotov je", Petog oktobra konačno je bio oboren režim Slobodana Miloševića, a SR Jugoslavija, Rusija i Sjedinjene Američke Države dobile su nove predsjednike: Vojislava Koštunicu, Vladimira Vladimiroviča Putina i Džordža Buša mlađeg...

Prošlo je od tada deset godina. Mnogo toga se promijenilo u Srbiji, a i u svijetu. Ali i deset godina nakon smrti, Arkan je i dalje nedostižan uzor svakom kriminalcu; i dalje je srpski heroj ravan Milošu Obiliću za sve ultradesničare i nacionaliste; i dalje je najomiljenija ličnost svakog mitomana; i dalje nad njegovom romansom sa Cecom i njihovom "svadbom vijeka" uzdišu ljubitelji turbofolka i ružičaste estetike; i dalje njegovo ime izaziva strah.

Željko Ražnatović Arkan bio je i ostao simbol decenije u kojoj su se znanje, poštenje i naporan rad vezivali za gubitnike, a zločin, lopovluk i nasilje bili temelj uspjeha u životu. Njegova biografija, idealna za visokobudžetni holivudski film, bolje i od čega pokazuje što je bila Srbija tokom devedesetih.


Kako je počelo

Arkan je rođen 17. aprila 1952. Iste godine rođeni su i Zoran Đinđić, Tomislav Nikolić i Vladimir Vladimirovič Putin. Tito je tada bio u sukobu sa Staljinom, golootočani su dobivali tri decilitra vode na dan, general Dvajt Ajzenhauer postao je američki predsjednik, a Evropska zajednica za ugalj i čelik ugledala je svjetlost dana.

Arkan je rođen u Brežicama u porodici pukovnika Jugoslovenske narodne armije. U školi je učio o sedam neprijateljskih ofanziva, bratstvu i jedinstvu i socijalističkoj revoluciji koja teče. Arkan je vrlo kratko živio u Sloveniji; porodica Ražnatović preselila se vrlo brzo u Beograd.

U vrijeme Arkanovog djetinjstva, glavni grad Jugoslavije rastao je iz dana u dan. Bilo je to vrijeme ranih Bitlsa i Silueta, igranki, pada Aleksandra Leke Rankovića, crnog talasa u domaćoj kinematografiji i popuštanja ideološkog pritiska. Nešto je u Beogradu krenulo naopako u Arkanovom dječaštvu. Prvi put je kao tinejdžer priveden zbog otimanja ženskih torbica na Tašmajdanu. Ni zastrašivanja u policiji ni batine kod kuće nisu pomogli: Arkan je nastavio da otima i krade gdje stigne, da obija radnje i stanove. Hapšenja, u početku maloljetnički i, kasnije, pravi zatvori postali su sastavni dio njegovog života. Nije bio usamljen. Unutrašnjost Centralnog zatvora upoznali su već Rade Ćaldović Ćenta, Đorđe Božović Giška, Ranko Rubežić, Darko Ašanin, a da se ne govori o Ljubomiru Magašu, neuporedivo poznatijem kao Ljuba Zemunac. Svi oni će postati zvijezde srpskog kriminala i nijedan od njih neće umrijeti prirodnom smrću.

"U Beogradu su ostali samo džiberi i džeparoši", navodno su riječi Ljube Zemunca izrečene negdje krajem šezdesetih. Na stotine hiljada Jugoslavena tada je bilo na Zapadu u potrazi za poslom i zaradom. Zvanično su se zvali radnici na privremenom radu u inostranstvu; nezvanično – gastarbajteri. Njih su slijedili kriminalci: em je u zemlji policija bila efikasna, em se od kriminala u sistemu u kome su političke privilegije bile neuporedivo značajnije od novca, nije moglo živjeti.

Arkan je na Zapad otišao nakon posljednje izdržane kazne 1972. Poput Ljube Zemunca, Ćente i Giške, nije namjeravao da postane zidar ili konobar. Arkan je karijeru pljačkaša banaka i žutara, kako su srpski kriminalci u to vrijeme nazivali zlatare, započeo u Italiji. Slijedile su Švedska, Belgija, Holandija, Francuska, Njemačka, Švicarska... Prvi put, Arkan je uhapšen u Belgiji 28. decembra 1974. nakon pljačke jedne banke. Iz zatvora Vervije gdje je izdržavao desetogodišnju kaznu, pobjegao je 4. jula 1979. Na slobodi je bio kratko, ali dovoljno dugo da učestvuje u bar dvije oružane pljačke u Švedskoj i još najmanje tri u Holandiji, gdje je uhapšen 24. oktobra 1979. i osuđen na sedam godina robije. Nakon što mu je doturen pištolj, Arkan je 8. maja 1981. uspio pobjeći iz zatvora u Amsterdamu. Slijede nove pljačke i ponovno hapšenje 5. juna 1981. u Frankfurtu u Njemačkoj. Lakše ranjen u oružanom prepadu na zlataru, Arkan je smješten u zatvorsku bolnicu. Iz nje je pobjegao već 9. juna 1981. Navodno je iskočio kroz prozor, na ulici pretukao prvog prolaznika koga je sreo, oteo mu odjeću i potom nestao. Posljednji put na Zapadu, Arkan je uhapšen 15. februara 1983. prilikom jedne rutinske policijske kontrole u Bazelu u Švicarskoj. Iz zatvora Torberg pobjegao je dva mjeseca kasnije – 27. aprila 1983. Kada se podvuče crta ispod Arkanove razbojničke karijere na Zapadu, ispada da je duže bio u ćeliji nego na ulici.

Arkan se 1983. vratio u Beograd. Građani Jugoslavije već su treću godinu svakog 4. maja u 15.04 u stavu mirno odavali poštu Josipu Brozu Titu, na čelu Predsjedništva SFRJ bio je Mika Špiljak, a na sahrani utemeljitelja Udbe Aleksandra Rankovića Leke pojavilo se više hiljada ljudi. U novembru 1983, šest mjeseci po Arkanovom povratku, opljačkana je neka banka u Zagrebu, a razbojnici su na pultu ostavili ružu. Kako je – navodno – to bio Arkanov stil sa Zapada, dvojica pripadnika Desete stanice milicije SUP-a Palilula u civilu, potražili su ga u stanu njegove majke u Ulici 27. marta. Nisu ga zatekli, ali ga je majka telefonski obavijestila da ga čekaju dva nepoznata muškarca. Arkan je došao sa revolverom u ruci: prvog policajca je ranio na licu mjesta, a drugog koji je pokušao da pobjegne, na ulici. Odmah je uhapšen da bi nakon četrdeset i osam sati bio pušten. Iznenađenje teško da je moglo biti veće: sudovi u socijalističkoj Jugoslaviji poznavali su nužnu obranu samo u teoriji, a nekažnjeni oružani napad na policajce – ni u njoj. O čemu je ovdje bila riječ?


Saradnik SDB

Arkan je bio suradnik Uprave za neprijateljsku emigraciju Savezne službe državne bezbjednosti. Sedamdesete su bile godine disko muzike, panka, ljevičarskog i nacionalističkog terorizma. IRA je podmetala bombe i ubijala u Velikoj Britaniji, RAF u Njemačkoj, Crvene brigade u Italiji, a razne palestinske organizacije i izraelske tajne službe gdje god su stigle. U svijetu podijeljenom hladnim ratom, tajne službe nisu imale ograničenja u djelovanju i na terorizam se gledalo kao na nužno zlo u ideološkoj borbi. Jugoslavija je u svemu tome imala zapaženu ulogu. Na jednoj stani bile su emigrantske terorističke grupe koje su ubijale jugoslavenske diplomate, podmetale bombe u ambasade i konzulate, otimale avione… Na drugoj, bila je Državna bezbjednost, koja je pored stvarnih terorista organizirala i likvidacije političkih emigranata, odnosno – kako se u to doba govorilo – neprijatelja svih boja. Neposredni izvršioci atentata, ali i paljevina emigrantskih sjedišta i rasturanja njihovih skupova, bili su kriminalci iz Jugoslavije. Za uzvrat, Služba im je obezbjeđivala azil u zemlji. Čime je Arkan zadužio Državnu bezbjednost, ni danas nije poznato. Po svoj prilici, u pitanju je bilo nešto toliko krupno da mu je oprošteno ranjavanje dvojice policajaca. "Da je ubica, ubica je: vešt i sposoban", rekao je za Arkana šef Voždovačkog klana i čovjek koji je ubio Ljubu Zemunca, Goran Vuković Majmun, negdje početkom devedesetih. Obojica su zajedno proveli dovoljno vremena u kriminalnoj pečalbi pa je Vuković dobro znao o čemu govori. I poslije povratka u zemlju, Arkan je znao s vremena na vrijeme da ode na Zapad: navodno je u januaru 1984. ranio dvojicu švedskih policajaca kada su ga zaustavili u mercedesu nakon jedne pljačke u Geterborgu i pobjegao.

Sredinom osamdesetih Mihail Sergejevič Gorbačov započeo je perestrojku, Ronald Regan je pričao viceve na račun Sovjetskog Saveza, u Jugoslaviji je novi val bio na vrhuncu, a zbog nestašice goriva, vozilo se po sistemu "par–nepar". Arkan je kao jedan od suvlasnika držao diskoteku "Amadeus", vozio ružičastog kadilaka i kockao od Svetog Stefana, preko Beograda i Pančeva do Portoroža. Ima priča da se služio napunjenim pištoljem kao jačom kombinacijom od četiri keca u pokeru i da je, kad bi se kuglica ruleta zaustavila, stavio ulog na broj na kom je stajala. Ipak, zbog kocke, Arkan je ponovo završio u zatvoru. Nakon partije pokera u izvesnom stanu u Ulici Ive Lole Ribara, Arkan se u liftu posvađao sa izvesnim stanarom, pretukao ga i pištoljem mu polomio ruku. Na suđenju je naveo da je po zanimanju "radnik Saveznog SUP-a". Kada je tužilac to osporio, Arkan je izvadio dokument o kreditu za kupovinu i adaptaciju njegove kuće u Ulici Ljutice Bogdana koji je dobio od Savezne službe. Ovoga puta ipak nije oslobođen i odležao je šest mjeseci u Centralnom zatvoru. Povremeno su ga posjećivali operativci Službe i nagovarali ga da se ne hvalisa svojim angažmanom "na državnim poslovima". Arkan se naime volio razmetati pištoljima sa posvetama koje je dobio od Stane Dolanca, sive eminencije svih jugoslavenskih tajnih policija, a po svoj prilici, morao je imati neku vrstu pomoći od Službe prilikom svojih bjegova iz evropskih zatvora.

Kraj osamdesetih bio je obilježen rečenicom "Niko ne sme da vas bije" koju je Slobodan Milošević izrekao u Kosovu Polju, mitinzima, dolaskom Mila Đukanovića na mjesto premijera Crne Gore, padom Berlinskog zida i ogromnim usponom Crvene zvezde. U to vrijeme, na stadionima se kroz šovinističko vređanje, vandalizam i tučnjave formiralo javno mnijenje. A Zvezda nije bila samo jedan od najboljih evropskih klubova. Uz SANU i SPC, ona je slovila za jedan od "temelja srpstva". O tome, kao i o ogromnoj armiji navijača, Milošević je i te kako vodio računa. Ali, s navijačima se nikad nije znalo. Da bi spriječili opoziciju u nastajanju da stekne uporište na Marakani, Državna bezbjednost Srbije angažirala je Arkana. Čovjek koji se onoliko dokazao na Zapadu ne bi trebalo da omane. I nije. Arkan se, priča tako glasi, pojavio na Marakani sa grupom momaka sa metalnim štanglama – tek da se vidi tko je glavni na tribinama. Potom je pozvao vođe navijačkih grupa Zvezde na sastanak i izdiktirao im zaključke: svi navijači od tog trenutka pa nadalje zovu se Delije, transparenti se pišu isključivo na ćirilici, skandira se samo Srbiji i srpstvu, vređanje svih ostalih nacionalnosti se podrazumijeva i – što je najvažnije – zabranjuje se pominjanje bilo kog političara. O zadovoljstvu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Radmila Bogdanovića dovoljno svjedoče fotografije na kojima se razdragano ljubi sa Arkanom. Da je Arkan odmah znao da naplati svoje usluge, pokazale su i njegova slastičarna nedaleko od Marakane i njegova firma "Delije", koja je imala ekskluzivno pravo na proizvodnju i prodaju Zvezdinih navijačkih rekvizita.


Stvaranje Garde

Svašta se dogodilo 1990. Raspao se Savez komunista Jugoslavije, u svim republikama održani su višestranački izbori, Irak Sadama Huseina okupirao je Kuvajt, Margaret Tačer je smijenjena sa mjesta britanske premijerke, a proglašena je i Srpska autonomna oblast Krajina sa centrom u Kninu.

Arkan je bio potpuno u duhu vremena. Legenda kaže da je 11. oktobra 1990. okupio dvadeset šest navijača Zvezde u manastiru Pokajnica i proglasio ih za Srpsku dobrovoljačku gardu, a sebe za njihovog komandanta. Radilo se – po svoj prilici – o još jednoj crnoj operaciji Državne bezbjednosti Srbije: Arkan i njegova Garda trebalo je da posluže kao organizacija preko koje bi se naoružavala i obučavala krajiška milicija. Policija i drugi državni organi – zvanično – ne bi imali nikakvu vezu s njima. Na čelu ove akcije bio je šef Državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić, čovjek koji će kao Miloševićeva desna ruka vedriti i oblačiti tokom devedesetih u "svim srpskim zemljama" – kako se to tada govorilo.

Arkan nije dangubio. U Kninu je bio već 28. novembra 1990. Navodno – da obiđe navijače Crvene zvezde. Stvarno – da stvori uporište za svoju Gardu. Koliko da isplati put, isporučio je kninskim milicionerima bar šest automatskih pušaka. A onda je ponovo završio u zatvoru. Ovaj put u hrvatskom.

Na povratku iz Knina u Beograd, Arkan je sa trojicom saputnika uhapšen u noći 28. na 29. novembar 1990. u Dvoru na Uni. Hrvatska policija je u njegovom vozilu našla dva heklera, pištolj, revolver, dvije ručne bombe i tri stotine metaka. Arkan je u Zagrebu optužen za pripremanje oružane pobune i rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. Mada ga je branio tim od petnaestak poznatih i uglednih advokata iz Srbije i Hrvatske, činilo se da zadugo neće izići na slobodu. Međutim, svi koji su se na to kladili, izgubili su. Dok je Arkan u zagrebačkom zatvoru Remetinac na video-rekorderu gledao filmove koji su mu donosili čuvari, Bogdanović i Stanišić su neumorno pregovarali sa hrvatskim kolegama po funkciji Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem. Kakav su sporazum postigli i uz kakve kompromise, nikad se nije saznalo. U svakom slučaju, Arkan je u junu 1991. u Zagrebu osuđen na pet godina zatvora i pušten da se do pravosnažnosti presude brani sa slobode. Odmah je privatnim avionom odletio za Beograd.

U 1991, Crvena zvezda je postala evropski klupski šampion, izbio je i završio prvi američko-irački sukob, raspao se Sovjetski Savez, a u Jugoslaviji je izbio rat. Naoružana i opremljena od Državne bezbjednosti, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda učestvovala je u prvim borbama u julu 1991. u Tenji nedaleko od Osijeka. Ako se Stanišić u Kninu i okolici mogao snaći bez Arkana, nije u istočnoj Slavoniji. Srbi ovdje nisu imali dominantnu većinu niti političku infrastrukturu kao u većem dijelu Krajine. Pored toga, ovo područje se nalazilo uz granicu sa Srbijom i zbog toga je bilo veoma osjetljivo. Koliko, možda pokazuje i činjenica da je komandant srpske Teritorijalne obrane bio Radovan Stojičić Badža, inače komandant Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije.

Badža je Arkana i njegovu Gardu smjestio u jedan vojni objekt pored vinarije u Erdutu. Oni će tu provesti čitavih pet ratnih godina. Arkan je svoje gardiste regrutirao među Delijama i među pripadnicima podzemlja. Bolje od bilo koga, znao je s kim ima posla. Kapetan Dragan Vasiljković, komandant "Knindži" iz Knina koje su postale jezgro Crvenih beretki, pričao je da ga je Arkan jednom proveo kroz spavaonice i rekao: "U ovoj sobi ima dvesta pedeset godina robije." Disciplina i dril u Gardi bili su zato zatvorski. Za svaki prestup gardisti su vezani za stub i batinani nekom vrstom pendreka. U isto vrijeme, imali su solidan smještaj i ishranu, cigarete po izboru i sve ostalo izuzev alkohola. Sam Arkan bio je zakleti antialkoholičar i nepušač.


Ljubimac medija

Srpska dobrovoljačka garda imala je oko tri stotine pripadnika. Učestvovali su u borbama u istočnoj Slavoniji u Laslovu, Ernestinovu, Vukovaru i drugim mjestima, ponekad samostalno, ali mnogo češće u sadejstvu sa JNA. Arkan je pretrpan oružjem – znao je istovremeno nositi pištolj, "bebeći" hekler, kalašnjikov i snajpersku pušku – lično predvodio svoje ljude. Njegovo komandovanje bilo je mješavina urlanja, šamaranja, poticanja i zdravorazumskih savjeta da se ne puca utaman, da se uhvati zaklon itd. Arkan i njegova Garda istakli su se u ratnim zločinima i etničkom čišćenju. Ali još i više u industrijskom i sistematskom pljačkanju sela po istočnoj Slavoniji. Gardisti zaduženi za bijelu i drugu tehniku, industrijske i poljoprivredne mašine te sve ostale vrste roba, nazivani su inžinjerci.

U režimskim medijima u Srbiji, Arkan je dobio do tada neviđen publicitet. Slavljen je kao uzoran patriota, genijalan komandant i jedan od utemeljitelja prave srpske vojske koja se, za razliku od višenacionalne JNA, ne bi ni raspadala ni povlačila, a još manje znala za poraz. Arkan je više nego uživao u svemu tome: u svakoj svečanijoj prilici nosio je uniformu srpskog oficira iz Prvog svjetskog rata. Propaganda, ali prije svega postupci na terenu, pretvorili su Gardu u neku vrstu psihološkog oružja. Nitko ove ljude nije želio da dočeka u svom gradu ili selu.

Kada je rat u Hrvatskoj privremeno okončan potpisivanjem primirja u decembru 1991, istočna Slavonija je bila Arkanova privatna država. Odatle je hrastovinu, naftu, cigarete i vina zaplijenjena u vinariji u Erdutu prodavao u Srbiji, gdje je pride i reketirao razne firme pod izgovorom donacija za Gardu... Sa ličnom vojskom i Državnom bezbjednosti iza leđa, Arkan je do kraja života ostao neprikosnoveni čovjek broj jedan srpskog podzemlja. Svi klanovi su ga se plašili, svi su ga poštovali i svi su mu plaćali reket.

Godina 1992: za američkog predsjednika izabran je Bil Klinton, za prvog predsjednika SR Jugoslavije Dobrica Ćosić, Milošević je govorio da se "Srbija saginjati neće" zbog sankcija, a u Bosni i Hercegovini započelo je najveće krvoproliće u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Arkan je sa svojom Gardom bio spreman. U aprilu 1992. upao je u Bijeljinu. Nakon likvidacija civila i drugih zločina koje je fotografirao Ron Habib, rukovao se Fikretom Abdićem i izljubio sa Biljanom Plavšić, članovima predsjedništva BiH koji su u Bijeljinu došli na pregovore. Arkan se u tom gradu nije dugo zadržao. Sa svojom Gardom pregazio je Brčko, Zvornik i razna sela u istočnoj Bosni. Kao i u istočnoj Slavoniji i Bijeljini, opet uz ratne zločine, etničko čišćenje i sistematsku pljačku. Ipak, Vojska Republike Srpske nije bila JNA, pa Arkan nije mogao šamarati njene oficire po svom nahođenju na što se navikao u Vukovaru. General Ratko Mladić jednostavno nije mogao podnijeti postojanje bilo koje formacije kojom on lično nije komandovao. Arkan je zato bio prinuđen da se povuče iz BiH u ljeto 1992.

Cijelu tu godinu Arkan je krstario na čelu zloslutne kolone džipova između Erduta, Bijeljine, Beograda i Prištine. Moć i strah koje je izazivao raspalili su njegove ambicije. U Krajini i Bosni igrao je ulogu paravojnog komandanta; u Srbiji – poslovnog čovjeka; na Kosovu – predsjednika drugoligaškog kluba "Priština" i poslaničkog kandidata. Jovica Stanišić i Državna bezbjednost bili su zadovoljni ovakvom hiperaktivnošću. Zbog reputacije sa ratišta, Arkan je među Albancima na Kosovu sijao strah; njegov status u podzemlju omogućio je Službi da stalno bude u toku sa svim tokovima u svijetu kriminala; kandidiranje za parlament trebalo je da pokaže da je Arkan predstavnik patriotskog pokreta, a ne čovjek režima.

Ako Arkan i nije uspio da "Prištinu" silom ugura u Prvu ligu – na jednom od sastanaka, predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije Miljan Miljanić mu je rekao da ne viče jer se "ovde niko nikog ne boji" – pošlo mu je za rukom da zajedno sa još četvoricom svojih "nezavisnih" kandidata bude izabran na Kosovu za poslanika. Na ove, kao i na sve ostale izbore, Albanci nisu izišli. Kakvu je politiku Arkan zastupao u Skupštini, teško je reći. Svi njegovi govori predstavljali su mješavinu otrcanih fraza o srpskom jedinstvu i najbanalnijih opštih mjesta.


Političke ambicije

U godini 1993. Čehoslovačka je prestala postojati, somalske milicije razvlačile su tijela američkih marinaca koje su pobile u Mogadišu, u Bosni i Hercegovini tekla je krv, u Srbiji je hiperinflacija obarala svjetske rekorde, a Hrvatska vojska je napala Krajinu kod Maslenice u Ravnim Kotarima. Arkan je odmah napustio poslaničku skamiju i sa Gardom otišao u Knin. "Ustašama poručujem ono što sam im uvijek poručivao. A to je da ću im jebati i oca i majku", rekao je čim je stigao. Arkan je sa Gardom učestvovao u borbama na Velebitu. Istovremeno je i utjerivao disciplinu u krajišku vojsku po metodama koje je primjenjivao u Erdutu: vezivanjem za stubove i batinanjem. Čini se da je ova strahovlada u jednom trenutku prevršila mjeru, pa se Arkan povukao iz Krajine. Ali, ne i iz politike. U zimu 1993. pala je vlada Nikole Šainovića. Arkan je odmah osnovao Stranku srpskog jedinstva i započeo izbornu kampanju. Mitinzi ove partije zapravo su bili estradni koncerti. Za Arkana nisu pjevali samo Oliver Mandić i Dušan Prelević koji su se još 1991. pridružili njegovoj Gardi, već i najveće zvijezde turbo-folk scene. A najveća od najvećih bila je Svetlana Ceca Veličković. Smatralo se tada da je režim nastojao da Arkan uzme dio glasova Vojislavu Šešelju i njegovim radikalima s kojim je Milošević bio u nekom sukobu. Uprkos impresivnoj i bjesomučnoj kampanji, Arkan nije uspio da pređe cenzus i uđe u Skupštinu. Uspjeh je međutim postigao na emotivnom planu. Ceca i on su započeli ljubavnu vezu. Tabloidi nikad nisu bili ushićeniji. Paravojni komandant dječačkog lica i četrnaest godina mlađa fol-diva nisu silazili sa naslovnih strana.

Vjenčanje Cece i Arkana nazvano je "svadbom vijeka". Televizija Pink je čitav dan emitirala odloženi prenos – onako kako su kasete stizale. Publika je tako gledala kako Arkan ide po mladu u Žitorađu u crnogorskoj narodnoj nošnji, kako neuspješno gađa jabuku iz pištolja i jedva je pogađa iz sačmarice, nezapamćen šenluk gostiju iz sveg raspoloživog oružja, Arkana u uniformi i Cecu u vjenčanici pred crkvom u Beogradu, viđene svatove poput Ivice Dačića i njegovog današnjeg koalicionog partnera Dragana Markovića Palme, vladike, građansko vjenčanje i slavlje u hotelu Interkontinental... Kaseta sa snimkom ove svadbe bila je dugo najviše iznajmljivana po video-klubovima u Srbiji.

Pored "svadbe vijeka", u 1995. pala je Krajina, SR Jugoslavija osvojila je zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u košarci u Atini, Ričard Holbruk gotovo da nije izlazio iz Belog dvora, Dejtonski sporazum okončao je rat u Bosni i Hercegovini, a Arkan je, nešto ranije, posljednji put otišao na ratište.

U jesen te godine, muslimansko-hrvatske trupe zauzele su gotovo dvije trećine Bosanske krajine. Na vrhuncu krize, u Banja Luku je na poziv predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića stigao Arkan sa svojom Gardom. Učestvovali su u borbama kod Sanskog Mosta, a Haški tribunal je optužio Arkana da je tu počinio najteže od svih svojih ratnih zločina. Kao i u Krajini, dvije godine ranije, ponovile su se scene batinanja običnih vojnika i oficira. Ali pripadnici VRS-a nisu bili izbjeglice koje je MUP Srbije te godine hapsio i deportirao u Arkanovu bazu u Erdutu da ih tamo gardisti tuku, maltretiraju i ponižavaju vezivanjem ispred psećih kućica i natjeravanjem da hodaju četvoronoške i laju. Nekoliko puta su se Garda i druge srpske jedinice u Bosanskoj krajini našle na ivici oružanih sukoba. "Arkan je imao tri stotine i pedeset ljudi, a moja brigada tri i po hiljade – pa da vidimo ko bi izašao kao pobjednik iz sukoba", objasnio je pukovnik VRS-a Ostoja Barašanin. Na pritisak generala Mladića i njegovog vojnog vrha, Arkan se nakon nekoliko nedjelja po drugi put povukao iz Republike Srpske. Mada to ni on ni bilo tko drugi nije znao, ratovanje je za njega bilo završeno.


Beogradski jet set

Kraj devedesetih obilježila je mobilna telefonija, smrt rock and rolla, skandal Bila Klintona sa Monikom Levinski, terorističke akcije Al kaide, kriza na Kosovu i NATO intervencija u SR Jugoslaviji. Arkan je vrijeme provodio u svojoj kućerini u Ulici Ljutice Bogdana koju je godinama sistematski proširivao i granao svoju poslovnu imperiju. Švercao je deficitarnu robu poput nafte i cigareta, bio vlasnik različitih firmi – SDG, Ari, "Delije", suvlasnik u mnogim drugim, njegova stranka bila je na vlasti u Jagodini... Išlo mu je i na privatnom planu – sa Cecom je dobio dvoje djece. Inače, njih dvoje su redovno zajedno gostovali u "Minimaksoviziji" na Pinku i, uopće, bili pravi lideri estradnog džet-seta. Viđani su po prijemima, na izložbama i koncertima, a Arkan je postao i kolekcionar slika srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Ipak, najviše strasti i najviše energije posvećivao je Fudbalskom klubu "Obilić".

Na čelo ovog drugoligaša Arkan je došao 1996. Već naredne godine "Obilić" je bio prvak Prve lige. Arkanovi igrači bili su solidno plaćeni, ali i dodatno motivirani disciplinom koja je u klubu uspostavljena po ugledu na bazu Garde u Erdutu. Neki od fudbalera došli su privučeni parama, a neki su jednostavno dobili ponudu koju nisu mogli odbiti. Pričalo se i da su pojedinci na "Obilićev" stadion stigli u gepeku džipa. Kako je završio trenersku školu, Arkan je imao pravo da sjedi na klupi za rezervne igrače. Sama njegova pojava bila je dovoljna da sudijama i protivničkim fudbalerima od straha spadnu šorcevi. Kakav je bio njegov uticaj na igru, možda je klasičan primjer revanš meč "Obilić" – Crvena zvezda u polufinalu nacionalnog Kupa. Isprepadani sudija pokazao je na utakmici sedamnaest žutih i dva crvena kartona, a kada ni to nije bilo dovoljno isključio je i Zvezdinog trenera Milorada Kosanovića, kojeg je potom Arkanovo obezbjeđenje istjeralo sa terena. Kako su prošli kroz "toplog zeca" prilikom izlaska na teren, Zvezdini igrači su pauzu između dva poluvremena proveli na terenu… "Obilić" je, naravno, pobijedio. Međutim, ako je ovako Zvezda prošla na Vračaru, ne treba mnogo mašte da se zamisli kako su prolazili drugi manji i nemoćniji klubovi. Na evropskim takmičenjima "Obilić" nije imao uspjeha. Umjesto Arkana, na gostovanjima ga je predstavljala Ceca. Za predsjednika kluba, poslije svega, nije ni bilo baš uputno da prelazi granicu.

Na samom početku NATO intervencije, Arkan se pojavio u hotelu Hajat: stranim dopisnicima koji su se tu zatekli dao je dvadeset četiri sata da napuste Srbiju. Na Kosovo nije otišao: em je ovaj put Srbija i zvanično proglasila ratno stanje, em je Vojska Jugoslavije imala dovoljno ljudstva, em Arkanov publicitet nije bio ono što je režimu u tom trenutku bilo potrebno. Zauzvrat, Arkan se slikao na koncertima protiv bombardovanja na Trgu Republike u Beogradu i davao izjave stranim televizijama protiv svjetskih moćnika. U isto vrijeme, tužilaštvo Haškog tribunala optužilo ga je za ratne i zločine protiv čovječnosti.

Nakon NATO bombardovanja Arkan je govorio kako nije bogat čovjek, kako je mnogo uložio u "Obilić" a ništa mu se ne vraća, kako je u dugovima, da je uzeo nepovoljne kredite... To vajkanje krilo je njegov – jači nego ikad – pritisak na gotovo cjelokupno srpsko podzemlje. Kako su rasle Arkanove fudbalske i poslovne ambicije, tako je povećavao reket koji je razrezao raznim kriminalnim klanovima i novobogatašima. Mnogi viđeniji kriminalci žalili su se jadan drugome da od Glavonje, kako su Arkana zvali između sebe, više ne mogu da dišu. To je, na koncu, dovelo do široke zavjere u podzemlju protiv njega..


Kraj...

Arkanu je suviše dugo išlo suviše dobro. Vjerovao je u sopstvenu nedodirljivost i nepovredivost. Nije ga zanimalo kome se sve zamjerio i kome se zamjera, pa je i mjere obezbjeđenja sveo gotovo na minimum. Tako nije primijetio da ga ekipa čiji je operativni šef bio Dragan Nikolić Gagi već nekoliko mjeseci prati; tako nije ni saznao da je ova grupa pokušavala da nabavi zolju kojom je namjeravala da ga gađa i dok vozi džip.

Arkan je ubijen 15. januara 2000. oko 17 sati. Imao je četrdeset osam godina i devetoro djece. Govorio je najmanje tri svjetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svjetskih paravojnih komandanata i najpoznatiji mafijaški šef u regionu. U trenutku kad je ubijen, Arkan je ostao lice sa crvene potjernice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala.

Arkanov grob je na Novom groblju u Beogradu. Deset godina nakon njegove smrti, Srpska dobrovoljačka garda više ne postoji. Raspala se i Arkanova poslovno-mafijaška imperija. Nema više ni ljudi kojima je dugovao svoj nezapamćen uspjeh: Slobodan Milošević umro je 11. marta 2006. u pritvoru Haškog tribunala, Jovici Stanišiću suđenje pred istim sudom je u toku, a Radovan Stojičić Badža ubijen je još 11. aprila 1997.

Premda su Milorad Ulemek Legija i Dušan Spasojević i njihov Zemunski klan istrebili sve mafijaške šefove za koje su smatrali da su učestvovali u Arkanovom ubistvu, neposredni likvidator – Dobroslav Gavrić – u bjekstvu je od 2006. i nitko ne zna gdje se nalazi. Inače, Legija, bivši operativni komandant Srpske dobrovoljačke garde, na izdržavanju je kazne od četrdeset godina zbog atentata na premijera Đinđića i drugih zločina.

FK "Obilić" odavno više ne igra u Prvoj ligi. Ceca je tokom policijske akcije "Sablja" provela nekoliko mjeseci u zatvoru pod sumnjom da je učestvovala u mahinacijama sa transferima fudbalera, a istraga protiv nje je i dalje otvorena. Ona je sa uspjehom nastavila pjevačku karijeru; tabloidi pišu da se sada zabavlja sa manekenom Vladimirom Cvetkovićem.

Mnogo toga se promijenilo u proteklih deset godina u Srbiji i Evropi uključujući i podzemlje. Ipak, broj onih koji bi dali sve da ponove Arkanovu karijeru nije se smanjio.


Ime i nadimak

Arkan je volio da govori kako mu nadimak potiče od junaka izvjesnog stripa. Prema drugim izvorima, riječ je o imenu iz falsificiranog turskog pasoša kojim se služio neko vrijeme u zapadnoj Evropi tokom sedamdesetih.

U crvenoj potjernici Interpola nabrojana su imena koja je Arkan koristio od 1974. do 1993. Neka od njih su: Robert Betega, Paul Betega, Marcel de Kok, Stefan Kartni, Bob Elis, Gojko D. Peno, Damian Peno, Rodoljub Kaličanin, Marko Marković, Miroslav Petrović, Đorđe Rolović itd.


Smrt u hotelu Interkontinental

Hotel Kontinental se pre deset godina zvao Interkontinental. U proteklih deset godina izmenio se i hotelski hol sa garniturama za sedenje i ukrasnim biljem. Jedino što se ne može izmeniti jeste činjenica da je na tom mestu 15. januara 2000. ubijen Željko Ražnatović Arkan.

Nešto prije 17 sati, 15. januara 2000, ispred hotela stala su dva automobila. Iz "opel kalibra" izišli su Dragan Nikolić Gagi i Milan Đuričić Miki, lica odranije poznata organima gonjenja. Još jedno takvo lice – Zoran Nikolić Pegla – izišao je iz "golfa" kao i pripadnik Druge čete Prvog bataljona policijske brigade SUP-a Beograd, Dobroslav Gavrić. Dok su Gagi, Miki i Gavrić ušli u hotel, Pegla je ostao na hladnom i vjetrovitom parkiralištu.

U toplom holu Interkontinentala bilo je mnogo ljudi. Među njima i Arkan koji je sa Milenkom Mandićem Mandom i Draganom Garićem sjedio u separeu nedaleko od recepcije. Manda je slovio za biznismena, točnije za jednog od ljudi koji je za Arkana vodio različite poslove od kockarnica do fitnes klubova. Garić je bio radnik saveznog SUP-a zadužen, kako se govorilo, da za fudbalske klubove iz Srbije rješava probleme vezane za vize.

Arkan je u Interkontinental došao sa suprugom Svetlanom Cecom Ražnatović, njenom sestrom Lidijom Veličković i tjelohraniteljem Zvonkom Mateovićem. Dok su sestre u pratnji Mateovića obilazile butike, Arkan je sa društvom popunjavao tikete iz sportske kladionice. Nekoliko minuta poslije 17 sati, prišli su im Gagi i Miki: rukovali su se sa Arkanom, izljubili sa Mandom i krenuli ka stepeništu koje je vodilo ka hotelskim salama za banket. Gavrić je sjeo u drugi separe, nekoliko metara iza leđa Arkanu.

Oko 17.10 Gagi je pozvao mobilnim telefonom Peglu i pitao ga da li je sve u redu. Pegla je rekao da jeste i upalio motor "golfa". Minut kasnije, Gavrić je ustao od stola. Ispod kaputa je izvadio pištolj "CZ 99": tri metka je ispalio Arkanu u potiljak; sa tri metka u glavu i jednim u leđa pogodio je Mandu; sa dva metka Garića u leđa dok je pokušao da pobegne… Na pod hola u Interkontinentalu padale su čaure, čaše, šolje i flaše, na pod su zaljegli gosti. Uz miris baruta, sedam sekundi su odjekivali pucnjevi gotovo stopljeni u rafal.

U butiku "La Frans" Ceca i njena sestra Lidija čule su pucnjavu, kao i Mateović koji je sjedio ispred radnje. Tjelohranitelj je, kasnije, na sudu rekao da je vidio Gavrića kako puca u Mandića. Kada je Gavrić krenuo prema izlazu, ispalio je još dva hica prema svojim žrtvama: jedan metak je pogodio gošću hotela Ljiljanu Albijanić. U istom tom trenutku Mateović je otvorio vatru iz pištolja na Gavrića koji je, dok je brzo koračao prema izlazu, bio jedini čovjek na nogama u holu. Nekoliko metara od izlaza Gavrić je pao. Mateović ga je pogodio sa razdaljine od trideset metara u bok, između dvije ploče pancirnog prsluka. Ali, Gavrić je nastavio dalje: na laktovima je uspio da ispuže iz Interkontinentala.

Na sudu je Mateović rekao da je tada Gagi iz pravca lifta i stepenica otvorio paljbu na njega i krenuo da trči ka izlazu. Tjelohranitelj je uzvratio vatru i kada je ispraznio šaržer, otrčao do "La fransa" i od Cece uzeo pištolj koji je ona držala u tašni… Ali, sve je već bilo gotovo. Gagi je ubacio Gavrića u "golfa", a Pegla ga je odvezao do parkirališta pored bazena "11. april" na Bežanijskoj kosi…

Vrlo je vjerovatno da se sve ovako dogodilo, ali možda je bilo i drugačije. Ogromna većina prisutnih u holu Interkontinentala, doživjela je masovni napad vizualne amnezije. Na sudskim ročištima svjedoci su se sjećali da su čuli pucnjavu, ali ne i onog što su vidjeli.

Kada je paljba utihnula, Ceca je dotrčala do Arkana. Prstima mu je vadila krv koja se skupila u ustima. Vidjela je, kako je rekla na sudu, i da je mrtvom Mandi ispao bubreg. Nekoliko metara dalje, pored teško ranjenog Garića, bila je njegova poznanica Biljana Đokić, koja se slučajno zatekla u hotelu.

Policija je na lice mjesta došla brzo, ali ne i hitna pomoć. Ceca i Lidija su, plačući i moleći za pomoć, vukle Arkana do izlaza hotela. Pomogao im je gost hotela Stevan Glišić. Negdje kod vrata, Arkanu je ispao pištolj koji je držao za pasom. Lidija je pokušala da ga uzme, ali su je spriječili prisutni policajci. Ceca je zatim pokušala da nagovori jednog policajaca da službenim vozilom odveze Arkana do bolnice. Odbio ju je jer nije imao dopuštenje od pretpostavljenog. Konačno, Arkan je Glišićevim "BMW"-om prebačen u Urgentni centar. Tamo je i zvanično proglašen mrtvim.

 

Suđenje za ubistvo

Suđenje za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana, Milenka Mandića i Dragana Garića trajalo je punih devet godina. Vrhovni sud je 18. februara 2009. donio konačne presude.

Dobrosav Gavrić uhapšen je u Loznici nekoliko dana nakon trostrukog ubojstva u Interkontinentalu. Na prvom suđenju osuđen je na trideset godina zatvora kao neposredni izvršilac zločina, ali kako sudija ni nakon godinu dana nije napisao obrazloženje presude, pušten je da se na novom pretresu brani sa slobode. Redovno je dolazio na suđenja do 9. oktobra 2006, kada mu je izrečena presuda od trideset pet godina zatvora. Od tada je u bjekstvu.

Dragan Nikolić Gagi uhapšen je u Austriji 2003. Osuđen je na trideset godina zatvora kao jedan od organizatora trostrukog ubojstva i nalazi se na izdržavanju kazne.

Milan Đuričić Miki također je osuđen za organizaciju likvidacije u Interkontinentalu na trideset godina zatvora. I on se kao i Gavrić iz istih proceduralnih razloga branio sa slobode. Od 9. oktobra 2006, kada mu je potvrđena kazna, nalazi se u bjekstvu.

Za pomaganje nakon izvršenog krivičnog djela, Đorđe Grubačić osuđen je na pet godina i šest mjeseci zatvora, Dejan Pitulić na pet godina, Vujadin Krstić na četiri godine i šest mjeseci, a Stojan Ranković na tri godine. Navedeni su izdržali ili izdržavaju kaznu.

Na suđenjima nisu rasvijetljeni uzroci koji su doveli do Arkanove likvidacije niti njeni nalogodavci. Mnogi svjedoci nisu se pojavljivali na ročištima, a veliki dio njih je tvrdio da gotovo ništa nije vidio ili da se ničeg ne sjeća.

Bivši šef policije iz Loznice Vojislav Jekić, koji je kao svjedok u svom iskazu rekao da su u Arkanovu likvidaciju upleteni Andrija Drašković i bivši šef Državne bezbjednosti Radomir Marković, ubijen je 26. aprila 2006. Njegove ubice nikad nisu nađene. Ranije – 30. oktobra 2004. – ubijen je još jedan svjedok, Branko Jeftović Joraga.

 

Tako je govorio zločinac

"Nećemo više biti ovce! Bićemo pre svega vukovi, ili još bolje moji ‘tigrovi’! U meni je krv Obilića, koja mi ne dozvoljava da sedim kod kuće i gledam kako se fašistička aždaja nadvila nad srpskim selima i kako ustaška kama opet kolje srpsku decu i njihove majke. Srbija je u stravičnom neprijateljskom okruženju. Uz pomoć svih naših neprijatelja, stvaraju se pred našim očima Velika Albanija na Srpskom Kosovu, Velika Hrvatska u Srpskoj Krajini, Velika Bugarska u Srpskoj Makedoniji. Muslimani su se povampirili u Bosni, a oni su srpski mučenici koji još ne shvataju da su Srbi i koje je jako sramota što su se iz velike nevolje poturčili i primili islamsku veru."

"Blic"


"Beograd je velegrad i svi bi hteli u njemu da budu prvi. Svi ti momci koji stave pištolj za pas ne shvataju da su i drugi momci koji takođe stave pištolj za pas jednako opasni kao i oni. Najbolje da niko nije stavio pištolj za pojas ili da nikada u životu nismo nosili oružje. Onda niko ne bi stradao, ni nedužan ni onaj ko je kriv..."

"Glas javnosti"


"Pomažu nam srpski patrioti iz inostranstva, srpski narod odavde i, najviše, Srpska pravoslavna crkva. Od JNA nismo dobili ni jedan jedini metak. Sve smo zarobili od neprijatelja. Pored ostalog, u Ernestinovu smo zarobili tri tenka, a u Laslovu pet tenkova. Od toga smo šest tenkova poklonili JNA, tačnije jedinici pukovnika Bore Ivanovića, a zadržali smo dva tenka kao začetak prve srpske oklopne mehanizovane brigade koja će dejstvovati sa JNA."

NIN, 13. decembar 1991.


Svojevremeno je izjavio da će svakog uhvaćenog neprijateljskog vojnika "časno streljati na licu mesta", ali kasnije menja stav:

"Bilo je to trenutno neraspoloženje kad sam video kako su ustaše masakrirale moje vojnike. Inače, sa zarobljenicima postupamo striktno po Ženevskoj konvenciji i sve one koji su se predali isporučivali smo JNA da posluže za razmenu zarobljenika."

NIN, 13. decembar 1991.


"Ko je Koča? Ne poznajem Koču Popovića!... Zna li neko ko je to Koča Popović?

NIN, 13. decembar 1991.


"Znam samo da sam oduvek bio patriota i veliki Jugosloven, iako su nas gledali kao smrdibube. Muvao sam se po kazinima, bio sam strastveni kockar, ali sam to kasnije batalio. Ničeg što je bilo ne stidim se i ne kajem se. Mogu svi da pričaju šta hoće, ali mislim da sam uvek bio pošten čovek koji je držao do svog morala."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Istina je da sam bio na svim Slobinim mitinzima. Pratio sam ga od momenta kad je na Kosovu Polju rekao da niko ne sme Srbe da bije. Na mitingu pred Skupštinom, kad smo vikali ‘uhapsite Vlasija’, uhapsili su mene. Stajao sam pored Mirka Jovića, a Slobinom obezbeđenju bio sam sumnjiv, jer sam na sebi imao neko radničko odelo i pištolj, pa su me priveli u ‘29. novembar’ i držali dok se miting nije završio. Na opozicione mitinge nisam išao, jer u to vreme i nisam bio u Beogradu. Istina je da je advokat Velimir Cvetić dolazio kod mene da me u Vukovo ime moli da obezbeđujem prvi miting udružene opozicije, maja prošle godine, ali sam ja to odbio."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Sa Šešeljem sam se zbog navijača i javno posvađao u ‘Ruskom caru". Posle dugog vremena sreli smo se nedavno na sahrani mog borca Slobodana Jocića koji je bio član njegove stranke. Tu smo se na grobu kao pravi Srbi izljubili i izmirili. Mogu otvoreno da kažem da sam oduševljen njime. Primio sam ga u gardu. On je pravi Srbin koji misli dobro svom narodu, u to sam uveren."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Nikad nisam bio član nijedne bande, pa ni komunističke. Ja sam svoj čovek. I ne zavisim ni od koga, pa ni od režima. Moj otac je imao dvanaest najviših odlikovanja, ali sam ih ja sve prezirao."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Mene samog ovaj rat košta dvesta hiljada dolara dosad. Odakle pare? Pa, ja sam poslovan čovek. Imam svoju poslastičarnicu i trgovinu. To znači da sam u svom poslu uspešan."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Ovde dolaze junaci kafanskih tuča i drugi mlatimudani. Brzo se vraćaju kad shvate o čemu se radi. Ko se istakne u kukavičluku, vraća se preko mosta peške. Ko iskreno prizna da se plaši, vraća se ponekad prevozom. Ko baci oružje u toku borbe, dobije dvadeset po turu."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Nije tačno da je na Kosovu normalno stanje. Ja prvi ne bih pobedio da je tamo normalno stanje."

Skupština Srbije, 1993.


"Veliku medijsku štetu imidžu Srbije u svetu pričinile su tzv. četničke jedinice Vojislava Šešelja. Četnici su se slikali sa nožem među zubima, zarasli u kosu i bradu, a te slike su obišle svet. Uzgred, koliko ja znam, nisu oslobodili nijedno selo, nijedan grad."

"Večernje novosti", 1995.


"Hag. To je smešno. Mogu samo ja njima da sudim."

"Borba", 1994.


"Moraću da razočaram one koji misle da je Slobodan Milošević negativna ličnost u mom životu. Milošević je srpski vožd."

Tiker, 1994.


"Ja sam pile. Mene privatno zovu Pile."

"Demokratija", 1998.

(preneseno iz magazina "Vreme")

FLORENCE HARTMANN: E-novine su moje utočište
Copy / paste
: FLORENCE HARTMANN: E-novine su moje utočište

Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati

Photo: Dragan Kujundžić

Već dugo sam verni čitalac mnogih informativnih portala koji pokušavaju da nas informišu, uzdižući pritom dignitet naše profesije. Svugde u svetu novinarstvo je u krizi. Istraživačko, kritičko i ozbiljno obaveštavanje javnosti sve je manje zastupljeno na aktualnoj medijskoj svetskoj sceni gde sve više vlada hegemonija nebitnog, površnog i zabavnog najniže razine. Informacija je sve više, nikad dostupnije nisu ni bile, ali su sve uniformnije. Pored toga, mediji su podlegli diktatu zakona tržišta, informisanje je postalo obična tržišna roba ili sredstvo za prodavanje druge robe. Ekonomski modeli medija zavise od reklama, a naravno ne sme se uvrediti onaj ko vas hrani, jer će lako naći drugi medij gde bi se oglašavao. Neretko se sada teme biraju tako da služe određenim reklamnim kampanjama. Ta situacija je, naravno, otvorila prostor za sve vrste perfidnih pritisaka kojima novinari podležu da ne bi izgubili svoje radno mesto.

Svakako nije kraj nezavisnog novinarstva, ali prostor slobode se vidljivo i brzo sužava. Ljudi koji žele da pomognu stvaranju stabilnijeg sveta, traže utočište na portalima koji su praksom dokazali kvalitetno novinarstvo, lišeno bilo kakve manipulacije, slobodno i beskompromisno.

Našla sam nekoliko takvih utočišta na globalnoj internet mreži. I tako, svaki dan pravim svoje idealne svetske građanske novine koje još uvek veruju da je novinarstvo sedma sila zato što ima veliki uticaj na formiranje javnog mnjenja, kao poslednja odbrana slobode i demokratije. Do tog uverenja nije me dovelo ponovno čitanje Orwelove 1984, niti poseta spomeniku ubijenim novinarima iz celog sveta koji se nalazi u Normandiji, niti spisak kolega koji su lišeni slobode jer su je branili - već lično iskustvo ili bolje rečeno, trauma, nastala krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad sam živela na balkanskim prostorima.

Da su u to vreme mediji bili slobodni, neofašizam nastao u raspadu komunizma ostao bi na margini, demokratske promene koje su tada prodirale u region ne bi bile sprečene silom, jer zavere i mitovi koje je stvorila ratna propaganda ne bi bili prihvaćeni u javnosti. Bila sam svedok kako su kontrolisani mediji perfidno iskorišćeni da postanu nosioci agresivne nacionalističke, političke propagande kako bi pripremili javno mnjenje za rat. Videla sam kako se premali broj ljudi i novinara u regionu odupro tom ubitačnom procesu i razumela sam kako je sedma sila istovremeno poslednja odbrana slobode ali i njen potencijalni grobar.

Zato, u regionu gde je većina medija kontrolisana od političkih krugova ili ekonomskih tajkuna čija je imovina sumnjivog porekla, ili od delova ratnog aparata, neophodno je sačuvati ona retka glasila koja se trude ne samo da objektivno informišu, nego i da omoguće javnosti da zahvaljujući pravim informacijama misli i odluči slobodno o svim važnim pitanjima.

Portal www.e-novine.com je moje utočište. On je retki džep kiseonika na prostorima bivše Jugoslavije, jedna od odrednica za budućnost regiona. Ako nestane, više se neće disati, više neće moći da se otvori prozor i gleda preko zidova, virtualnih ili realnih. Zalaganje za razvoj demokratije ne može biti iskreno ako ne postoji slobodan prostor za pravo informisanje, posebno u zatvorenim društvima gde mitovi stvoreni u ratnoj propagandi žive u delovima javnosti do dana današnjeg. Mnoštvo medija nije garancija pluralizma i otvorenosti prema drugom. Društva suočena sa mnogim problemima, od ekonomske krize, preko ratne prošlosti i nepoznate budućnosti, ne smeju gledati stvari iz jedne vizure. Novinari ne smeju služiti kao ratna postrojba političkih i ekonomskih interesa. Moraju biti psi čuvari, ali jedino - demokratije. Nekad njihovo pero može ogrebati moćnike, nekad ih ubosti, ako je pero profesionalno ono može samo ojačati demokratiju. Ne postoje kategorije podobnih i nepodobnih novinara ili medija, valja se pitati samo jedno: koji su novinari pouzdani i beskompromisni.

Danas, kad je ne samo u vašem regionu novinarstvo u krizi, važnije nego ikad jeste očuvati potpuno nezavisna, kritička i beskompromisna glasila bez kojih se društva ne mogu odbraniti od manipulacije i ludila, jer ih ne bismo ni razumeli ni prepoznali. Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati.

(e-novine)

SIDRAN U “POLITICI”: Još živim po beogradskim kafanama
Copy / paste
: SIDRAN U “POLITICI”: Još živim po beogradskim kafanama



Goražde,  januara – Već četvrtu godinu Abdulah Sidran živi na periferiji Goražda. Tu je sa suprugom Sabijom i sinom i kćerkom, osnovcima, našao svoj životni i stvaralački mir. U prostranoj i svetloj radnoj sobi, uz mnoštvo knjiga, zapisa i fotografija nalazi se i kompjuter na koji se, kako kaže, „morao prešaltati u poznim godinama”. Pokazuje nam požuteli i napola iscepani primerak „Politike” od 15. juna 1938. godine, na kome je fotografija „Abdulaha Sidrana koji skače smrtonosnu lastu, negde na moru”! Pošto je rođen 1944. godine, objašnjava nam da se, u stvari, radi o njegovom stricu po kome je dobio ime.

Sidran kaže da je dugogodišnji čitalac „Politike” i da je, zato što je nema na kioscima u Goraždu, kupuje u susednom Novom Goraždu.

U jednom intervjuu ste izjavili da ste Sarajevo napustili, između ostalog, iz razloga „mentalne higijene”.  Da li ste se preselili u Goražde i zbog ljutnje na glavni grad BiH?

Bilo bi to suviše jednostavno i naivno. Čovek se na vlastitu ženu naljuti hiljadu puta, pa je ne ostavlja. Mnogo se raznovrsnih razloga i motiva steklo u mojoj odluci da se povučem u osamu, na selo, u mir i tišinu. Od zdravstvenih, psiholoških i finansijskih, do profesionalnih i filozofskih. Zašto bi monaški, tj. derviški način života pripadao samo religijskim ljudima i bio samo njihova privilegija? Zar nije Leonard Koen, pesnik i muzičar, deset godina proveo u budističkom manastiru? I eno ga, u 75. godini pravi najlepšu muziku i radi najbolje koncerte. Istina, između mene i sarajevskih, tj. Federalnih, vlasti postoje neki ozbiljni nesvedeni računi (ponižavajuća penzija, nepodnošljiv i nepravičan stambeni kredit), i ja sam im se sklonio s očiju. Neka ne gledaju u moje ogorčenje. Pokušavam svoje probleme rešiti mimo njih.

I pored teških ratnih rana odlučili ste se na, da tako kažemo, obnavljanje pokidanog međunacionalnog i međudržavnog kulturnog dijaloga.

Krupne su to reči da bi se mogle odnositi na pesničkog usamljenika kakav sam ja i bukvalno već nekoliko godina. O međudržavnom kulturnom dijalogu nemam pojma, a međunacionalni dijalog nikada nisam ni prekidao. S onima koji umeju i žele razgovarati. Naš je problem, međutim, u tome što društvenu i političku elitu ne čini takav, za dijalog spreman i sposoban, svet. Nego je čine dojučerašnje ništice i marginalci, oni što, kako kaže Brodski, „tamo gde mi upotrebljavamo pridev – upotrebljavaju pištolj”. Tu smo mi i bespomoćni i nepotrebni.

Da li ste tokom svih ovih godina, uprkos razlikama, ostali u kontaktu sa prijateljima iz bivše Jugoslavije?

Da, koliko god je to bilo moguće. Moja književna generacija nije funkcionisala na primarno nacionalnim određenjima, mnogo šta nam je bilo važnije od toga. Nacionalni identitet nikako nije imao prednost nad drugim vrstama naših identiteta. Ako se svaki od nas upinjao da bude najbolji, nije to činio da bi bio najbolji u Srba, najbolji u Hrvata, najbolji u Bošnjaka – nego da bi, „uspevši se u visine”, prestao biti samo Srbin, samo Hrvat, samo Bošnjak... Većina pisaca moje generacije i danas tako razmišlja. I ta su prijateljstva ostala netaknuta, čak i kada postoje određena idejno-politička neslaganja, i različita tumačenja naše novije istorije. Kao što drinski splavari znaju napamet svaku podvodnu opasnu stenu, pa skreću splav na sigurnu udaljenost od nje, tako recimo Goran Babić i ja tačno znamo opasna mesta naših dijaloga, pa ih na vreme eskiviramo. Od onoga što je moguće raspraviti, ne bežimo.

Slažete li se da bi javni i kulturni stvaraoci u BiH trebalo, u duhu istinske tolerancije, da slede Vaš primer?

Neka svako sledi svoju pamet, svoj moralni instinkt i svoju sudbinu. Apstraktna tolerancija ne znači ništa, niti ja ikome mogu biti primer i uzor. Nisam ni tolerantan koliko se vama čini. Još uvek sam, recimo, besan zbog činjenice da su mojoj drami „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” oteli pozorišnu nagradu u Brčkom. Sedam hiljada maraka! Više se ne ljutim, nego mi postalo smešno, recimo ovo: jedan beogradski izdavač objavio je knjigu mojih izabranih pesama, ali je nije smeo staviti u izlog. Urednik iz knjige naučio napamet jednu ironičnu pesmu o jugonostalgiji, pa je recituje, u kafani, za stolom. Pošto niko ne zna čija je, pada opklada. Niko ne može poverovati da je to pesma onog „Alijinog” Sidrana. Nije moguće da Sidran napiše, za Jugoslaviju: „Osim što je propala / Kakvoga drugog dokaza imaju / da morala je propasti?“ Moj prijatelj, urednik, iz tašne izvadi knjigu, dokaže stvar – i uzima opkladu. Tako Sidran još živi po beogradskim kafanama. Milina jedna!

Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu? Mogu li u njoj zajedno da žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati?

Ovakva kakva jeste, današnja Bosna i Hercegovina je posledica nasilja koje se nad njom, iznutra i spolja, čini punih dvadeset godina. Mogućnost zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka u njoj osporila je, najpre programski a potom i oružanom silom – SDS Radovana Karadžića. Setimo se koliko je puta on, na „raznim svetskim Si-En-Enima”, kazivao onu svoju metaforu o ulju i vodi. Ne mogu zajedno, i gotovo. Setite se njegove ratne komande iz 1992: „Na licu mesta ubiti svakog Srbina koji spomene reč komšiluk!” – Ako danas u BiH njena tri naroda ne mogu živeti zajedno, onda je Karadžić svoj posao temeljito obavio.

Šta trenutno pišete?

Romansiranu autobiografiju pod naslovom „Otkup sirove kože”. Shvatio sam, kad potroših šezdeset i pet godina, da mi cio život nije bio ništa drugo nego stalna, mučna i ružna borba za preživljavanje. Pisao pod moranje, katkad unutarnje, češće vanjsko moranje. O književnosti ne stizao razmišljati ni deset minuta godišnje. Otkup gole, sirove kože. Život kao zbir poniženja. Bolna, trajna misao o izgubljenom ljudskom dostojanstvu.

Priželjkujete li konkretniju saradnju kulturnih stvaralaca iz svih krajeva BiH?

Nisam optimist. Nekakva šminka se događa. Narodnjaci piče, za njih ne postoje prepreke ni brane. Mladi sarađuju. Muzika, teatar, film. Ali: čim se ugazi u minsko polje rasprave o minuloj, svežoj istoriji, svako zaleže u svoj rov, svako zauzima svoju busiju i ozbiljne saradnje nema. Nezamislivo je, na primer, da neko od desetak beogradskih pozorišta postavi moju dramu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, koja govori o događajima u aprilu/maju 1992. Istovremeno, u istom Beogradu traje suđenje ratnim zločincima iz Zvornika, izrečene su i neke višedecenijske presude za zločine izvršene nad zvorničkim Bošnjacima. Nema nikakvih šansi da se ta moja drama u Beogradu postavi ni u narednih dvadeset godina. A u Sarajevu se, pred punim dvoranama, igrala devet godina, postavljali su je na scenu u Italiji, dva puta, u Sloveniji, godinu dana igrala u Celjskom ljudskom gledališču.

Jeste li jugonostalgični?

Jesam. Nedavno sam, ljut na neke zapenjene nacionalističke urlatore, o Jugoslaviji zapisao: Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo! To šta mi živimo, to u čemu mi živimo, to još nema svoga naučnog imena. Tranzicija? Iz čega, u šta? To što se vidi jeste nekakva prvobitna akumulacija kapitala, sa elementima robovlasničkog sistema. Planetarna ideja slobode stropoštala se u karikaturu slobode štampe! Imamo slobodu štampe da pišemo o hiljadu drugih sloboda i prava koji su nam oteti! Mrak – i gotovo.


Saradnja sa Kusturicom?

Dostavili ste Emiru Kusturici dopunu scenarija pod naslovom „Prvi put s ocem na izbore”. Da li je na pomolu dogovor o saradnji, za šta su zainteresovani italijanski producenti koji posreduju između vas dvojice?

Što se mene tiče stvar je potpuno jasna: imam još dve filmske priče iz svog porodičnog ciklusa i smatram da bi bilo dobro da one budu urađene istim rediteljskim rukopisom kao prva dva filma („Sjećaš li se Doli Bel”, „Otac na službenom putu”). Ko će ih uraditi, kad će biti urađene, da li će ikad biti urađene – niko ne zna. Pomno pratim sve Emirove poslove, od septembra, kad se profulismo u Ankoni, i bojim se da on za moje projekte teško može izdvojiti potrebno vreme. Neke šanse postoje, ali... Pa se setih jedne sarajevske anegdote. Ispadao „Željo“ iz Prve lige. Nema šanse da se spasi. Ali se oko predsednika kluba, generala Hamdije Omanovića, sjatili klupski fanatici pa mu na papiru dokazuju da neke šanse postoje. „Ako onaj onoga, u Banjaluci, a ako onaj u Mostaru remizira, a onaj izgubi sa četiri razlike... Ako... ovo ovako, a ono onako... Ima šansi, druže generale! Teorijski, ima šansi.” A general veli: „Vidim da ima. Al’ valja bit dooo-bar teoretičar!” Tako vam je to i sa mnom i Kustom.

(preneseno iz Politike)

ČARLS SIMIĆ: Bilo je jako zabavno da budem loš momak
Tako se govori
: ČARLS SIMIĆ: Bilo je jako zabavno da budem loš momak

Čarls Simić (1938, Beograd), američki pesnik srpskog porekla, Pulicerovoj i nizu drugih prestižnih američkih i evropskih priznanja nedavno je dodao i međunarodnu italijansku nagradu „Premio Napoli”. Osim što predaje kreativno pisanje na Njujorškom univerzitetu, naš sagovornik odnedavno vodi blog za „Njujork rivju of buks”


U Vašoj novoj knjizi eseja „Otpadnici” i sebe ste uvrstili među pesnike/renegate.  Ima li to veze s raspolućenošću između sveta Vašeg detinjstva i Amerike u kojoj živite šest decenija?

Nisam imao uobičajen odgoj, obrazovanje niti porodični dom. Zbog toga ne verujem u ono u šta ljudi veruju povodom većine stvari, uključujući i veru, politiku i nacionalizam. Dakle, neki me smatraju za otpadnika, izdajnika svake svetinje, mada bih rekao da samo govorim ono što mislim da je istina.

Možda reč „renegat” nije prava za moj slučaj. Imao sam na umu nekog ko je slobodouman i govori iz kontre, nekog ko se često oseća kao izgnanik, čak i u vlastitom narodu. Takvih ima mnogo, svuda. Većinom su to nepoznati ljudi i žene koji uporno žive svoje mirne živote, uspevajući da sačuvaju svoj nezavisni duh.

U mladosti, bili ste loš đak, problematičan adolescent, čak i u svojim prvim emigrantskim danima u Parizu… Kad ste okrenuli novi list?

Igrao sam se sa zločestim dečacima, počeo da pušim u jedanaestoj, lagao, krao i bežao iz škole kad god sam mogao. Ukratko, do šesnaeste sam činio sve ono što roditelji ne žele da im dete čini, a onda sam se obreo u Americi i počeo da shvatam da treba da se upristojim kako ne bih završio kao propalitet. Nije bilo lako. Bilo je jako zabavno biti loš momak.

Na svom blogu opisujete i današnje beskućnike koje je kriza rasula po ulicama. To su i likovi iz vaših pesama: Prosjaci, gatare, ulični svirači… Kakvu metafiziku oni nose?

Nema tu nikakve metafizike. Samo podsećanje na ono što se svakom u ovoj zemlji može desiti, plus nekoliko praktičnih nagoveštaja kako preživeti i osećati i dalje toplinu dok spavate na pločniku u hladnoj zimskoj noći. Moje pesme su pune takvih ljudi jer pedeset godina tumaram ulicama Njujorka i dajem im novac kad god mogu. Pomoć dobrotvornih organizacija je nedovoljna – svake nedelje federalna vlada troši deset milijardi dolara na vođenje ratova u Avganistanu i Iraku i održavanje 800 vojnih baza širom sveta pa joj ne ostaje ni prebijena para za te nesrećnike.

Koliko se pejzaži prosperiteta menjaju pod uticajem krize?

Najgore izgledaju nekadašnji industrijski gradovi, s napuštenim fabrikama, zatvorenim radnjama i poslovnim zdanjima, ali postoji izrazita beda i u svim seoskim područjima Amerike. Uglavnom ne delujemo mnogo prosperitetno jer to i nismo. Tu vrstu patnje ne mogu da oprostim niti da izbacim iz glave, zato se ona često sreće u mojim novim pesmama, bilo direktno, bilo da viri iz pozadine.

Ima li razlike između nemaštine koju ste doživeli u detinjstvu i sadašnje?

U vreme Drugog svetskog rata i posle njega, u Beogradu, trampili smo odeću, nakit i druge dragocenosti za prasiće, slaninu, salamu ili džak brašna. U Nju Hempširu, gde provodim polovinu vremena, sada se umnožavaju zalagaonice: prodaje se sve – od muzičkih instrumenata, do skija i automobilskih guma. Siromasi ih založe a onda se okrenu i u istoj radnji kupe poklon deci za Božić. U nekadašnjoj Jugoslaviji bili smo gladniji, ali to sustiže i neke delove današnjeg američkog društva.

Novi američki san glasi: biti bogat i istovremeno smatrati sebe žrtvom”, zapisali ste. Kako to izgleda?

Ne baš dobro. Jedan posto ljudi na vrhu poseduje onoliko novca koliko svih devedeset posto na dnu, te više niko ozbiljno ne veruje u američki san. Svi smo dobro živeli od pedesetih do osamdesetih godina prošlog veka, kada je američkom kapitalizmu postalo jasno da su naši radnici preskupi te su svoje poslove izmestili preko okeana ne bi li povećali profit. Trenutno proizvodimo i izvozimo jedino oružje. Da nema ratova, naša privreda bila bi u još gorem stanju.

Da li je Obama i dalje „in“?

Predsednik Obama je veliko razočaranje za sve nas koji smo glasali za njega. Imenovao je ekonomske savetnike koji uglavnom služe finansijskim interesima Volstrita. Prigrlio dobar deo izvršne vlasti Buša i Čejnija i njihovo narušavanje privatnosti da poštedi od odgovornosti pojedince koji su činili ratne zločine i druga zlodela. On deluje kao čovek bez jedinstvenog, čvrstog principa koji lepo govori, ali povija kolena pred svakim interesom moćnika u Vašingtonu. Opet smo izigrani.

Na blogu ste pisali o američkim vojnim varošima u Iraku i Avganistanu kao o spomenicima bogatstva i razmetljivosti”? Šta će biti s njima?

Bog sveti zna. Balad je vojna baza SAD severno od Bagdada, sa aerodromom, elektranama, bazenima, stotinak gradskih autobusa, noćnim barovima, prodavnicama, salonima za masažu… Okolo su varoši i sela koja jedva da imaju vodu i struju, nalik na šumadijska sela pedesetih. Te neokolonijalne, etnički segregisane varoši niču širom Iraka, a njihovu rasipnost i troškove niko ne preispituje. Pentagon zamišlja da će tamo biti bar pedeset, ako ne i više godina, ali čisto sumnjam. Kad god obesparimo od silnih ratova, nastavljamo da ratujemo pomoću novca pozajmljenog od Kineza i Japanaca.

Bili ste pod uticajem latinoameričke pesničke škole šezdesetih, njenog sveta čula i hedonističkog obilja. Da li Vas taj svet i danas uzbuđuje?

Možete se kladiti u to! Dajte mi tanjir svežih ostriga i čašu dobro ohlađenog vina i ja sam presrećan. Sve što ostavlja utisak na mene, pre ili kasnije se nađe u mojim pesmama. Recimo, pre neko jutro sam po njujorškoj cičizimi izašao da kupim novine. Sreo sam čoveka koji je šetao dva psa: jednog radosnog što je izašao, i drugog koji kao da je mislio: falilo mi je bar još pet minuta dremke kad nas je ovaj idiot probudio.

Bluz je Vaša religija. Koliko je Vaša poezija pod dejstvom tih „srećnih melodija odsviranih na tužan način”?

Ili obrnuto: tužnih melodija pretvorenih u plesne. Po mom mišljenju, potrebne su dve kontrastne emocije da bi se nešto „desilo” u pesmi. I u životu, obično smo raspeti između krajnosti: tuge i veselja, ili nekih drugih suprotnosti, tako da moje pesme odražavaju to iskustvo.

Družite se i s evropskim piscima, često gostujete u Evropi, da li i Vaš identitet određuju, pre svega, Evropa i slovensko poreklo?

Ne verujem. Kao pesnik, bliskiji sam američkim piscima i poetama. Plus, nikad nisam sreo nijednog evropskog intelektualca koji bi me smatrao jednim od svojih. Ne misle da sam „tipičan” Amerikanac, ali im je teško da me svrstaju. Istina je da mi nije tako lagodno u društvu Evropljana kao u društvu Amerikanaca, jer mi nimalo ne prijaju klasne razlike, titule i ponašanje koje s tim ide.

Postoje li razlike između evropskih i američkih intelektualaca u javnom i političkom angažmanu?

Uloga većine intelektualaca, svuda, jeste da sistemu daju izgovore i opravdanja. Oni nezavisni su malobrojni i uticajniji su u Evropi i Južnoj Americi, nego u Engleskoj i SAD gde niko ne mari šta pričaju. Potpisivao sam, zajedno sa grupom pesnika i pisaca, saopštenja protiv ratova u Iraku i Avganistanu, znajući da nećemo ništa postići. Takođe znam da je još više pisaca odbilo da ih potpiše jer im nije milo da kritikuju vladu. Tako je to.

Ko su, onda, najuticajnije javne ličnosti  u današnjem vremenu?

Možda blogeri. Svaka zemlja ima miljenike među njima. U Sjedinjenim Američkim Državama Glen Grinvald, Endru Salivan, Hujan Kol i žena koja sebe naziva Digbi čitani su i jako utiču na gledište mnogih ljudi.

Da li ste i vi uticajniji kao bloger nego kao pesnik?

Nemam pojma, blog pišem tek od oktobra. Vreme će pokazati.

(preneseno iz Politike)

Copy / paste
: ŠEJLA ŠEHABOVIĆ: Dedo Zehmerija go home!
Još malo pa će se isteći mandat Arziji Mahmutović, direktorici sarajevskih obdaništa, poznatoj po pokušaju uvođenja vjeronauka u obdaništa i po tome da smo od nje naučili da maskirana prilika trbušastog starca što se jednom godišnje odaziva na ime Djed Mraz ne pripada u bošnjačku tradiciju

Prijatelj me ubjeđuje da bi svakako, svoje, manjinsko dijete, poslao na Arzijin islamski vjeronauk. Veli da je svih Sedam Sekretara SKOJ-a išlo na vjeronauk. Pa da po tome treba suditi šta ćemo i kako ćemo.

Drugi mi veli da ima sestriće u Njemačkoj, kojima je neugodno što jedini u razredu ne idu na vladajući, katolički vjeronauk. Što znači – ako može u Njemačkoj, šta se mi bunimo? Evo kako izgleda ta vrsta logike: ako je nešto neugodno djeci u Njemačkoj – zašto onda ne bi bilo neugodno i našoj? Evo zašto: ne-katolička djeca u Njemačkoj djeca su useljenika – koji su došli u tuđu državu. Dok djeca bosanskohercegovačkih nepripadajućih pripadaju sve samim roditeljima što su se u rođenoj zemlji, poslije krvavog rata, mimo svoje volje, jednoga jutra probudili kao manjina. Što ne znači da useljenicima, bilo gdje na svijetu, treba da bude neugodno. Nego znači da sa njemačkim sistemom obrazovanja nešto ne valja – a mi da bismo trebali razmisliti o ideji da možda ipak postoji pokoje zlo u svijetu koje nas je zaobišlo. Pa da po tome treba suditi šta ćemo i kako ćemo.

Djed Mraz (na bosanskom: Dedo Zehmerija), ne pripada u bošnjačku tradiciju. Slažem se. Ne pripada ni u srpsku ni u hrvatsku (no u njih se još i nekako ukrije i zabuni, provuče se pored, umjesto, ili kao – Bata ili Nikola). U bošnjačku nikako ne pripada – osim ako se u bošnjačku tradiciju ne računa i onih pišljivih nekoliko decenija socijalizma. Gluho bilo!

Da mi zaključimo ovaj slučaj: Djed Mraz je izmišljotina i ne računa se u bošnjačku tradiciju kao ni išta što se desilo u za vrijeme mrskog socijalizma. Da izbrišemo onda fabrike, obavezno osnovno obrazovanje, medresu koju je pohađao današnji Reis-efendi, što se u ta doba jednako održavala i razvijala? Pa da ukinemo i radno mjesto Arzije Mahmutović?

Bošnjačka tradicija je sve što vam ostane kad pobrišete bosanskohercegovački i jugoslovenski socijalizam – i sve  što se u socijalizmu gradilo, uspostavilo, ozakonilo i ustalilo – a jedna od tih stvari je i mogućnost da visoku javnu funkciju obavlja žena. U borbi za mjesto u bošnjačkoj tradiciji prije socijalizma, međutim, ruku na srce, svaki bi se dedo uhljebio bolje od svake hanume. U bošnjačkoj tradiciji dedo je neizmjerno važniji od štokakvih žena – te bi prije njega ustoličili u obdaništu nego hanumu – pa  makar se on zvao i Zehmerija – a hanuma bila viđena bula, kao što samo u Sarajevu znaju biti. Hanumi je, prema bošnjačkoj tradiciji prije socijalizma, (umalo da napišem prije nove ere) mjesto u kući. Naša Arzija-hanum, tako bi vezak vezla kraj demirli pendžera – da su se Bošnjaci držali svoje predsocijalističke tradicije – a ne direktorovala obdaništima po šeheru.

Obdaništima? Nije li i to socijalistički izum? Dajte, braćo, da mi i to lijepo ukinemo – nije zar u bošnjačkoj svijetloj tradiciji da majke mimo doma i roda po svijetu hojcaju i pare zarađuju dok im djecu država hizmeti i zabavlja? Jok!

U Turskoj vodeći desničari predlažu da žene lijepo kući svojoj idu – pa da ostave radna mjesta muškarcima. Ne budi mi mrsko – upitam prijateljicu, Turkinju, da mi objasni šta na to kažu žene iz tih, desničarskih, stranaka. Ništa, veli. Slažu se one. Treba održati tradiciju. Nijedna, međutim, ne odstupi sa svoje funkcije, nigdje se ni jedna ministrica ni direktorica ne dosjeti da se povuče zbog neodložnih obaveza oko heklanja i štrikanja, u toplini tradicionalnog doma svoga. Eno ih i sad u Stambolu na Bosforu. Jednako ministruju.

U knjizi Žene na otomanskom Balkanu (Amila Buturović, İrvin Cemil Schick,Women in the Ottoman Balkans, 2007, I.B.Tauris & Co, London) čitam kako je u bosanski ejalet godine 1773., iz Stambola poslan dekret – u  Sarajevo, kadiji Izmirli Mehmed Emin Efendi. Dokument se ticao stanovite Nizame – čiji je muž otišao u široki svijet, da joj se više nikad ne vrati. Hanuma čekala, čekala, išla kadiji u Sarajevo, pa u Travnik – da joj se čovjek proglasi umrlim, pa da naslijedi kakvu imovinu, ili da joj se da razvod, da dobije alimentaciju. Ništa se nije dogodilo, pošto po bošnjačkoj tradiciji – to jest prema pravnoj školi (meshebu) koju slijede bosanski muslimani – šerijat  veli da muž mora biti odsutan od 90 do 120 godina, tek onda ga se hanuma po zakonu može osloboditi. Čekala ona, po bošnjačkoj tradiciji, godinama, i sama i gladna. Pa joj dodijalo. A shvatila i da sami šerijat ima više tradicija, a ne samo jednu, bošnjačku. Pa ne budi lijena, spremila se i otišla do Stambola. Uprkos tome što nije u tradiciji da se žena povlači po drumovima i traži pravdu. Vele da se u tadašnjem vaktu od Sarajeva do Stambola putovalo i po tri sedmice. Što Nizamu nije obeshrabrilo. Nego se obrela u carskoj prijestolnici i, bome, dobila svoju pravdu. Te sarajevskom kadiji nije preostalo ništa nego da joj tu njenu pravdu i dodijeli, i da prema carskom dekretu i postupi.

Bošnjačka tradicija vodi se po dvije, ženske linije (po tankoj krvi) – jedna po Arziji a druga po Nizami. Jedna je rođena i školovana za vrijeme mrskog socijalizma, dočepala se direktorske pozicije i marljivo dirinči kako bi se ono iz čega se ispilila i na osnovu čega je prava stekla zatrlo, zaboravilo i pobrisalo po što kraćem postupku. Druga je rođena mnogo prije – i danas je se sjeća samo pokoja marljiva istraživačica – ta je na svojoj koži osjetila da je Bog visoko a vezir daleko. Naučila da ima različitih tradicija. Da ima i pravde – sve dok ima otpora.

(e-novine.com)

KRATKI REZOVI: Thomas Pynchon
Copy / paste
: KRATKI REZOVI: Thomas Pynchon

Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama

Menhetn Bič u okrugu Los Anđeles deo je takozvanog Južnog zaliva, koji se prostire južno od Santa Monike. Pedesetih godina, kad sam tamo odrastao, grad je uglavnom bio naseljen belcima iz srednje klase, i bilo je to lepo mesto. Igrao sam odbojku na plaži, a jednom godišnje održavala su se takmičenja u surfovanju i odbojci blizu Luke Menhetn. Tu sam 1961. završio srednju školu. Početkom leta 1970. godine, bio sam sa nekim prijateljima u priobalnom delu Oregona. Iznajmili smo kuću sa baštom, pecali pastrmke i lovili krabe na obližnjem pristaništu u Valdportu. Moj drug Čarli Vermont, pesnik, upoznao me je sa Dejvidom Šeclinom i njegovom ženom M. F. Bil. Oboje su bili pisci, i živeli su blizu nas, u mestu zvanom Biverkrik. Išli smo na žurke, gutali tripove i razgovarali o svetskim problemima.

Šeclin je pedesetih studirao sa Tomasom Pinčonom na univerzitetu Kornel, i dao mi je Pinčonovu adresu u Menhetn Biču. Kada sam otišao da posetim roditelje, pokucao sam i na njegova vrata. Odrastao sam u 32. ulici, a Pinčon je živeo u 33. U prvi mah je bio neljubazan, pa čak i paranoičan. „Jeste li vi g. Pinčon?“ upitao sam ga. „Ko pita?“ Kada sam mu objasnio da poznajem Šeclina pozvao me je da uđem. Bio je to mali, jednosoban stan, tipičan za taj kraj, oskudno opremljen. U stanu su bila neka deca i jedna devojka sa bebom. Ponudio me je kafom i cigaretom. Živeo je uglavnom na travi, kafi i Kool cigaretama. Bacili smo neku žvaku, o istoriji Menhetn Biča, o šezdesetim, o Los Anđelesu. Pričao sam mu o komuni koju sam osnovao u Nju Meksiku 1967. godine, o UCLA i časovima poezije kod Džeka Hiršmana. Tom je čuo za Džeka i njegovo glupiranje na predavanjima, kao i da se Džek protivi ratu u Vijetnamu.

Pinčon je uživao u tome da ga neka devojka iz komšiluka vozi po Los Anđelesu dok joj on izlaže svoje teorije o vojnoj industriji. Obično je gluvario u jednom lokalu koji se zvao Tommy's, gde su pravili dobre čizburgere sa čilijem, a Tom je imao običaj da na brzinu pojede dva odjednom. Mucao je i kada bi se uzbudio baš je zapinjao u govoru. Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama. Rekao mi je da je Objavu broja 49 napisao pod uticajem Borhesa i za novac, ali da na kraju ništa nije zaradio, a i da mu se knjiga ne sviđa. Mislio je da je V dobar roman. Tog leta je pisao Dugu gravitacije, u koju je polagao mnogo nade. Na stolu je bila hrpa papira – isečaka iz novina, pisanih beležaka, papirića raznih boja – i ako bi pomislio da ste rekli nešto što vredi zabeležiti, dodavao bi nove. Rekao mi je kako više ne ide na plažu.

Njegova tadašnja devojka, koja je imala bebu, bila je ćerka jedne od glumica koje su igrale Lois Lejn u TV seriji Superman. Pinčonov krug prijatelja činili su vrlo mladi ljudi, uglavnom tinejdžeri. Ja sam imao 25 godina i tih nedelja sam bio njegov ubedljivo najstariji gost. Stekao sam utisak da Pinčon ne želi da pripada odraslom svetu srednje klase koji mu je bio namenjen. Uživao u mlađem društvu, od njih je dobijao više informacija, a i sam je bio detinjast. Često je pisao pod uticajem kafe i trave; to pokazuju i neka poglavlja u njegovim knjigama. Dosta smo razgovarali i o Rilkeu.

Iz ove perspektive, mislim da je Pinčon čitav život posvetio pisanju i eksperimentisanju sa idejama koje u književnosti niko nije isprobao. Sećam se da mi je jednom pokazao fioku punu priručnika o pištoljima i puškama. Oružje je smatrao za ambivalentne seksualne činioce podzemlja u čiji smisao je pokušavao da prodre. Književnosti nije pristupao sentimentalno: želeo je da njegove knjige budu velike i da na njima dobro zaradi. U to vreme ga je zastupala Kandida Donadio, i mislim da mu je bilo omogućeno da se u životu ne bavi ničim drugim osim pisanjem. Privatnost mu je bila zaštićena. Ako se dobro sećam, mogao je da zove sa svog telefona, ali ne i da prima pozive. Niko nije imao njegov broj. Imao je nekoliko istih zelenih somotskih pantalona i ljubičastih košulja i samo je to nosio. Moji stari prijatelji iz komšiluka rekli su mi da su ga viđali na ulici, ali da ih nije zanimalo ko je to. Što je njemu odgovaralo. Imao je svoje tinejdžerke i kad nije pisao zezao se sa klincima. Ali nikada nije pio. Njegov porok je bila trava.

Što se tiče knjiga koje je voleo, to je bilo zanimljivo. Obožavao je Helerovu Kvaku 22, govorio je da je to najbolji roman našeg doba. Takođe je cenio Džona Hoksa, čiji je roman Limunova grana smatrao vrlo značajnim. Tvrdio je da je Hoks neprevaziđen kao stilista. I naravno, voleo je Nabokova koji mu je predavao na Kornelu. Bio je zainteresovan za rad Dejvida Šeclina, i govorio da će se Dejvid jednoga dana vratiti tradicionalnom pripovedanju. Mislio je da je svet opsednut oružjem i paranojama i bio je u pravu. I danas je tako.



Preveo: Ivica Pavlović

(Preneseno sa www.pescanik.net)

200 GODINA GOGOLJA: Ismijavanje vraga
Copy / paste
: 200 GODINA GOGOLJA: Ismijavanje vraga

Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov život i stvaralaštvo nose u sebi mnoštvo elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatiželju, očaranost, ali i odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela (najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburškoga ciklusa, a zatim komedije Revizor te romana Mrtve duše) Gogolj je proglašen ocem ruske proze, tvorcem realizma u ruskoj književnosti (s osobitom darom za realističku satiru), piscem koji je emancipirao rusku književnost od zapadnoeuropskih utjecaja te je usmjerio u pravcu koji će joj polovicom 19. stoljeća osigurati čelno mjesto u europskome i svjetskom književno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritičari, na čelu s Visarionom Bjelinskim i Nikolajem Černiševskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi su ga s ne manjim žarom proglašavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim karikaturistom, izdajicom koji zaslužuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir. Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat će početkom 20. stoljeća u stajalištu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska književnost, u cjelini, „Gogoljeva negacija, borba protiv njega“. Naime, ruski su čitatelji, po Rozanovu, prihvatili mrtve duše kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga naraštaja – naraštaja hodajućih mrtvaca – te su zamrzili taj naraštaj. Zbog svoje „genijalne i zločinačke klevete“ Gogolj je zasluženo kažnjen patničkom i nesretnom smrću, ali je njegovo stvaralaštvo na negativan način utjecalo na razvoj ruskoga društva: „Upravo od Gogolja započinje u našem društvu gubitak osjećaja za stvarnost, baš kao što od njega započinje i odvratnost prema njoj.“
Zanimljivo je da je i sam Bjelinski, inače začetnik shvaćanja da je Gogolj genijalan socijalno-satirički književnik koji stvara u duhu naturalne škole, u relativno kratku razdoblju stubokom promijenio mišljenje o Gogolju. On je najprije na sva usta hvalio Gogoljevo književno stvaralaštvo, da bi nakon objavljivanja Izabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847) optužio dotad hvaljena pisca da je „propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natražnjaštva, panegirist tatarskih običaja“.
Iz rečenoga nudi se zaključak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kritičârâ izazivalo radikalno suprotne reakcije.
(N)i romantičar (n)i realist
Kompleksnost Gogoljeve poetike možda najviše dolazi do izražaja pri pokušaju da se njegovo stvaralaštvo ugura u neku od književnopovijesnih ladica. Tu su obično u igri dvije stilskoformacijske kategorije – romantizam i realizam, ali bi se s obzirom na satiričku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve duše, 1842) moglo govoriti i o Gogoljevu priključku na klasicističku satiru (koja je, kao što je poznato, bila jedan od dominantnih žanrova u klasicizmu i prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljsko-odgojna protega ne samo njegovih književnih djela nego i sveukupna intelektualnoga angažmana (pisma, kritike, eseji, pokušaj sveučilišne karijere). Dakako, racionalistička motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je zamijenjena mesijanističkim i propovjedničkim intencijama (osobito u završnici njegova djelovanja).
Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantičke i zrele odnosno realističke radove. Iako u prvima prevladavaju romantički elementi poput fantastike, hiperboličnosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz folklornih (ukrajinskih odnosno maloruskih) predaja, pjesama, bajki, običaja (Večeri u zaselku pokraj Dikanjke, prvi dio – 1831, drugi dio – 1832; Mirgorod, 1835), ipak gogoljolozi već u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realističke odnosno socijalnokritičke (satirične) elemente (npr. u pripovijestima kao što su Kočija ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem). Na sličan se način u realističkim djelima mogu pronaći elementi romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagoričnost Kabanice, povijesna idealizacija Tarasa Buljbe – koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu, iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim dušama).
Ako dakle u različitim stvaralačkim fazama nalazimo i romantičke i realističke elemente, ne znači li to da Gogolj nije ni romantičar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poetičko-stilističkom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija. U najmanju se ruku sa sigurnošću može ustvrditi kako Gogolj pripada u red iznadformacijskih pisaca.
Po shvaćanju Jurija Manna, jednoga od vodećih ruskih gogoljologa, Gogoljeva realistička sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga života zapravo je skrivanje bezdana „običnoga“. Ordinarnost života varljiva je – ona u sebi skriva ponore fantastičnoga, strašnoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj, dohvatnoj stvarnosti – to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do grotesknoga i hiperboličnoga napuhivanja detaljâ, koji tako postižu supstancijalnu i značenjsku autonomnost, što rezultira nepredvidljivošću, somnabulnošću, fantazmagoričnošću (Nos). Pritom je načelo kretanja (kinetizma), kojemu su podvrgnuti likovi i cjelokupan siže, postavljeno izvan i iznad likova i radnje (fatalno djelovanje više sile), što zbivanju pridaje karakter mehaničnosti, beživotnosti, slučajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti (osuđenosti).
Umrtvljenost kao konačan učinak svekolike dinamike najočitija je u završnoj sceni Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina ljudi zahvaćena jednom kritičnom emocijom (strahom), Gogolj je, prema Mannu, preuzeo iz slikarstva – točnije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova. Drugim riječima, konstrukcijsko načelo slike preneseno je na teren komedije. (Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Puškina, inače Gogoljeva književnoga idola, svršava masovnom – zaleđenom i zastrašujućom – scenom: „Narod šuti.“) U povijesti ruske drame Revizor je važan po tome što je unio još najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice), a drugo – Gogolj odustaje od tradicije kažnjavanja poroka, odnosno od scenskoga finala kojim se razrješuje (dokida) krizna situacija.
Ništa manje metafizičan ni zloslutan (iako možda nešto manje drastičan) oblik konačnoga umrtvljivanja sižea jest motiv dosade, koji je također tipičan za Gogolja. Riječ je o nekoj nepopunjivoj i nesavladivoj praznini što dolazi na kraju priče. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim upućivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu završna rečenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem: „Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!“
U Kabanici je, pak, kraj pripovijesti doslovce povezan sa smrću glavnoga lika, tj. s aktivnošću utvare umrloga Akakija Akakijeviča Bašmačkina, koji iz onostranosti zahtijeva ispravljanje nepravde učinjene na ovome svijetu.

Složenost Mrtvih duša
Roman Mrtve duše, objavljen kao prvi svezak zamišljene trilogije, najveće je, najsloženije, najsavršenije, najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je „potresla svu Rusiju“. Složenost se očituje već u pokušaju da se djelo žanrovski specificira. Sam Gogolj dano djelo u podnaslovu određuje kao poemu: Čičikovljevi doživljaji, ili Mrtve duše. Poema. Takva odredba upućuje na autorovu namjeru da prikaže društveni i prostorni totalitet onoga što on zove Rus’ (a što mi na hrvatski, ne razlikujući pojmove Rus’ [pjesnički, mitski, simbolički prostor svih Istočnih Slavena] i Rossija [imperijalna državna tvorba Velikorűsâ, najveća država na svijetu – u kojoj sunce, doslovce, nikada ne zalazi], pogrešno prevodimo kao Rusija). Osim toga naziv poema može upućivati na osobni, lirski, angažman pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije očituje u tzv. lirskim digresijama. (U nas se proučavanjem odnosa lirskih digresija i groteskno-satiričnoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve duše aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su duše sve to zajedno i ništa od toga – jer je sinteza, odnosno cjelina, uvijek viša od svojih sastavnica.
Već spominjano načelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se očituje kao prepletanje biznisa (poduzetništva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja vraga kao trivijalnosti, pošlosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli, morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).
Mrtve duše nameću pitanje o naravi realizma (ili „realizma“) koji se obično pripisuje Gogolju. Dakako, potpuno je legitimno s književnopovijesnoga motrišta govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne škole (koja je zastupala stajalište da književnost treba oponašati i analizirati prirodu, odnosno zbilju, a ne – poput romantičara – izmišljati svjetove). Tu protegu možemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u što se dobro uklapa stajalište da njegova zrela djela imaju socijalnosatiričnu, raskrinkavajuću ulogu. Ruska kritika 19. stoljeća, a osobito Bjelinski i tzv. revolucionarni demokrati (Černiševski, Dobroljubov, Pisarev), čitala je Gogolja u tome kodu. Tek su književnici, kritičari i filozofi s početka 20. stoljeća (Merežkovski, Berdjajev, Bjeli, a zatim i Nabokov) obratili više pozornosti na drugu protegu Gogoljeva stvaralaštva – na ono što bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili jednostavno simboličkim realizmom. U tome je kontekstu možda najvažnija Gogoljeva misao kako je osnovni cilj književnosti – ismijati vraga: „Već se odavno trsim samo oko toga da se poslije mojega djela čovjek do mile volje ismije nad vragom.“ Ali to ismijavanje vraga, koje kreće od društvene i karakterologijske trivijalnosti (pošlost’), obrće se u nešto „čudno i strašno“ (Merežkovski). O tome svjedoči i ova Gogoljeva opaska: „Kada sam Puškinu počeo čitati prva poglavlja Mrtvih duša [...], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega čitanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mračniji i mračniji, a napokon se sasvim smračio. Kada je pak čitanje završeno, progovorio je tjeskobnim glasom: ‘Bože, kako je tužna naša Rusija [Rossija]!’ Mene je to začudilo. Puškin, koji je tako poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmišljotina. Tada sam shvatio što znači stvar uzeta iz duše, i uopće duševna istina, i u kakvu užasavajućem obliku može čovjeku biti predočena tama i zastrašujuća odsutnost svjetlosti. Od tada sam već počeo razmišljati kako da ublažim teški dojam što su ga mogle izvršiti Mrtve duše.“
Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u osnovni kriterij umjetničke istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje vraga obrće se u ismijavanje čovjeka, društva, Rusije – i to, na neki način, od strane sama vraga. Zato je Gogolj nakon objavljivanja svojih najvažnijih djela morao svaki put bježati iz Rusije u inozemstvo... Jedni zemaljski realisti nisu ga dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teško optuživali za klevetu domovine (ili, u svakome slučaju, države). A sâm Gogolj vjerojatno je bježao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove umjetničke vizije.
Posljednje pak Gogoljeve riječi: „Ljestve! Brže daj ljestve!“ svjedoče o trajnoj piščevoj potrebi da osigura oruđe kojim će se prebaciti u gornji svijet. No te iste ljestve možda još više govore o nesavladivu strahu od strovaljivanja u bezdan donjega svijeta...

(preneseno sa http://www.matica.hr/)

Partizanski filmovi: Ne okreći se, sine!
Copy / paste
: Partizanski filmovi: Ne okreći se, sine!

Filmovi postaju, neizbežnim protokom vremena, deo naših intimnih istorija, ali i više od toga: sastavni deo kolektivnog sećanja, gradivo koje se taloži u tlo po kome hodamo i živimo. Sada se odjednom i naizgled ničim izazvano javilo zanimanje za partizanske filmove; ako je tako u Hrvatskoj, gde na HTV-u ide ciklus tih filmova, e – onda je to ozbiljno.

Hajdemo prvo od intimne istorije. Klinci rođeni 1945/46. u bioskop su krenuli taman kad je raskid sa SSSR bio gotov i fiksiran, pa su bili pošteđeni obaveznog Pastira Kostje i Kako se kalio čelik (kasnije su tek, u Kinoteci, shvatili koliko su bili srećni). Domaća produkcija, međutim, pratila je misao druga Lenjina o važnosti kinematografije, ali je takođe uspela da pronađe i zaposli talente i majstore. Prvi film koji mutno pamtim je Slavica, projektovana na krevetski čaršav sa projektora od 16 mm u izvesnom hotelu u Biogradu na Moru, sredinom pedesetih. Kad smo krenuli u školu, nagledali smo se koječega, a američka propagandna serija dokumentaraca "Za šta se borimo" bila je hit među klincima (kasnije smo utvrđivali to gradivo i u Kinoteci). Od uže shvaćeno partizanskih filmova pamtim Kapetana Lešija sa nezaboravnim Aleksandrom Gavrićem (visok, brkat, lep ko slika): bio je to u stvari vestern, kao i većina tih tadašnjih filmova o NOB-u. Neko je bio dobro shvatio da ako već treba praviti propagandne filmove, onda je bolje držati se proverenog pristupa. Tih partizanskih vesterna bilo je mnogo, bili su odgovarajuće srcedrapateljni i melodramatski, jasni i jednostavni. Bila je i serija urbanih ilegalačkih trilera, kao inspirisana francuskim krimićima i sličnim ratnim filmovima o Pokretu otpora: Ne okreći se, sine, pa ono nešto o jevrejskoj devojčici (zaboravio sam ime, praštajte!) gde je debitovala prelepa Dušica Žegarac, pa legendarni Saša i na vrhuncu svega Valter. Čak su i Davičovu Pesmu ekranizovali – kako-tako. Kasniji Otpisani bili su samo usavršavanje i glancanje provereno uspešnog žanra, kao – uostalom – i briljantne Divlje svinje.

Naravno da jedna velika i jaka kinematografija, kakva je u novoj Jugoslaviji i bila, nije mogla da se ne razvija – formalno i sadržajima. Krajem šezdesetih oseća se polagano rastresanje "idejne poruke", nezavisno od Sesil B. de Milovskih superspektakala Neretve, Kozare i Sutjeske i njihove karikature Velikog transporta, koji su svi polako postajali industrija spektakla. Stereotip "naših" protiv "njihovih", ono što se u klasičnom vesternu zvalo "crni i beli šeširi", polako je ustupao pred autorskim i scenarističkim razmišljanjima, preispitivanjima i isprobavanjima ideoloških granica. To se moglo doživeti i kao kretanje misli u sledećem smeru: dobro, u redu, pobedili smo okupatora i domaće izdajnike već toliko puta; hajde sada da vidimo ima li u tome ratu još nečega osim puke pucnjave i po šablonu neizbežnih nesrećnih ljubavi po principu Za kim zvono zvoni.

Već su Divlje svinje bile znak da se nešto menja i razni Subnori su počeli tiho da reže, njušeći jeres. Onda je Tonči Vrdoljak snimio Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor. Nastala je izvesna galama uz prateće indignacije; sećam se toga jer sam tada radio na TV Zagrebu, pa su se ta gibanja odvijala preko naših glava.

Sve je to, međutim, bila dečja igra u odnosu na pojavu "crnog talasa" odmah zatim ili tu negde. Dva reditelja napravila su od partizanskog filma ono što su veliki američki reditelji krajem šezdesetih napravili od vesterna: prevrnuli su ih kao čarapu. Ta dvojica su Žika Pavlović i Bata Čengić; uskoro će im se pridružiti i drugi, neka mi oproste što im se ne sećam imena (ipak nisam filmski manijak). Film Bate Čengića Mali vojnici mene je bio "smrzao": jednostavan, jasan, briljantan i uznemiravajući do panike; kratko je trajao (dobro da se uopšte pojavio!) i pitanje je može li se više uopšte i naći na nekom CD-u. Onda se Žika Pavlović latio i tog žanra: Zaseda je snimljena tada, ali smo na nju čekali skoro do pada komunizma. Zaseda je završila sa partizanskim filmom i zato je u naslovu ovog teksta: bila je dvadeset godina ispred ostalih. Ako su Divlja horda i Pat Geret i Bili Kid apsolvirali vestern, Zaseda je apsolvirala pratizanski film, sasvim logično i razumljivo. Verujem da je i Žika shvatio da je malo prekardašio, vođen svojim uspomenama iz mladosti koje se vide u svakoj od njegovih knjiga. Crveno klasje pak na istoj je liniji revizije mita, ali na terenu slovenačkom i prerušeno u ljubavnu priču. Sve ostalo na tu temu manje-više je zanemarljivo, kao ponavljanje ili prerađivanje žanra na razne načine.

Sve je ovo, u stvari, pokušaj da se ispriča nešto o političkom i moralnom odrastanju jedne kinematografije. "Leši kapetan" – tako smo taj film zvali kao osmogodišnjaci, zbog pamtljive pesmice – početak je bezazlen i jasan, kako je to trebalo klincima; vestern, brate, etnički i politički korektan, crno-beo i kvit. Bezazleniji od toga i čak od legendarnog "Kekeca" bio je sladak filmić Poslednja dolina, o američkom pilotu oborenom negde nad Slovenijom (igrao ga je jedan sjajan i neverovatno simpatičan Afroamerikanac; je l’ se to tako kaže? ranije bismo rekli "crnja"), koga čuvaju i paze dvoje slovenačke dečice. Slavica i ostalo – bio je i jedan film o partizanskoj bolničarki koju je igrala ona lepa Nemica, Marija Šel – bilo je manje-više ista naivnost pakovana na različite načine. Proliferacija (razmnožavanje) te vrste filmova imala je, naravno, svoj uzrok i u republičko-pokrajinskoj ravnopravnosti, pa je svako morao da ima, ‘ajde ne baš "epopeju" federalnog značaja (i budžeta), ali "ovekovečenje na nepostojanoj celuloidnoj traci", što bi rekao Borhes. Slovenci, Hrvati (Dalmatinci još i posebno!), Bosančerosi, Srbi (sa sve Vojvođanima), Kosovari, Makedonci (nešto manje) i Crnogorci, zahvalni Mihajlu Laliću. Tutti quanti dobili su šta ih je spadalo, ali je onda taj žanr nekako dozreo – da ne kažemo tuknuo. Valjda od prezasićenosti bezazlenom naivnošću crnih i belih šešira (kao i vestern); svakako od nedostatka talentovanih filmadžija, mada ni u to nisam siguran: niko talentovan ne bi se bavio tuknutim žanrom, osim kao bezobraznom persiflažom i satirom tipa Crna guja ili Monti Pajton, ali dotle još nismo sazreli. Kad neko ovde na temu NOB-a snimi nešto nalik na Kvaku 22, plaćam vam svima piće u "Kaleniću". Uostalom, ni o vijetnamskom ratu još niko nije snimio tako nešto u Americi, a još ni četrdeset godina nije prošlo od kada su galantne saveznike helikopterima i u oblacima suzavca pokupili sa krova američke ambasade u Sajgonu (to se sada zove Ho Ši Min).

To što se sada javilo zanimanje za partizanske filmove – čak i u Hrvata, gde partizane vole manje nego u DSS-u – teško da je stvar "jugonostalgije", kako zli ljudi tvrde, osim ako je ta nesretna "jugonostalgija" krivo definisana. Naime, prošlost se ne dade obrisati metodima koje je još Orvel pažljivo i sa uživanjem opisivao u Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj: bio je to previše težak zadatak i za sovjetsku vlast, kako svedoče zaplenjeni arhivi iz Smolenska, jedini autentični materijal o konkretnoj praksi staljinizma ikad dostupan (od 1958. pa donedavno). Pošto je tome tako, zanimanje mladog sveta za našu "bolju prošlost" (hvala, Pero!), njenu muziku, običaje, svakidašnji život, viceve, umetnost i sve neizbežno obuhvata i kinematografiju, možda bližu načinu opažanja te dece čak i od muzike. Tate i mame, bake i deke pričaju im o filmovima, spontano i nesvesni da ta deca te filmove ne znaju. Razdvojeni, kao sekirom, novim granicama i pratećim mržnjama i prezirima, zgađeni nad prostačkom i nezgrapnom propagandom koju oni bolje čitaju ("provaljuju" je prava reč) od nas matoraca, radoznali (hvala Bogu!), ti klinci hoće sve to da vide svojim očima i da onda donesu svoj sud. Živela "ekstaza komunikacija" (Badi Savić): deca sada mogu da poskidaju filmove sa neta, da ih menjaju između sebe, da zaključe kakvi su, zašto su im takvi i da to kažu. Neka to traje, jer ove su nove generacije vizuelno i filmski perceptivnije od starijih; njihovi će zaključci, kad se jednom pojave – a pojaviće se – biti dragoceno merilo, jer budućnost sudi o umetnosti, na žalost ili na sreću.

(vreme)

VIDOVITOST: TV serije koje su predvidjele budućnost
Copy / paste
: VIDOVITOST: TV serije koje su predvidjele budućnost

 

Scenarij za pilot-epizodu serije The Lone Gunman, u kojoj se avioni zabijaju u WTC, napisan je devet mjeseci prije pravog napada 11. rujna 2001, ali ovaj serijal nije jedini prorok u televizijskom programu

Mobiteli, laseri, put u svemir, biokemijsko ratovanje, genetski inženjering pa čak i pokretne stepenice te vrata na automatsko, senzorsko otvaranje samo su neki fenomeni, izumi i trendovi koje je u svojim knjigama pisanima između 1898. i 1933. predvidio legendarni pisac H. G. Wells, uz Julesa Vernea pionir znanstvene fantastike te istaknuti društveni i politički komentator.

Njegove kolege
Aldous Huxley, koji je 1932. knjigom 'Vrli novi svijet' upozorio na distopijsku budućnost mentalne kontrole, države-roditelja i socijalnog inženjeringa hedonizmom te George Orwell, koji je 1949. klasikom '1984' najavio televizijsku manipulaciju i izmišljanje ratova, a i stvorio Emmanuela Goldsteina kao budući prototip mitološkog 'diznificiranog' negativca potrebnog vlasti i vijestima – zapravo Bin Ladena prije Bin Ladena – imaju također pozamašan udio u fenomenu 'literarnih najava' budućnosti 20. i 21. stoljeća, zapravo naše sadašnjosti.

The Lone Gunman

Jedna od teorija koja pokušava objasniti sve te silne 'koincidencije' kaže da su momci bili toliko precizni u svojim vizijama upravo zato što to uopće nisu bile vizije, ni plodovi mašte – povezani s političkim, industrijskim, bankarskim i intelektualnim silama svojih era, sva su trojica itekako dobro poznavala planove globalne elite i društvenih arhitekata, puno prije nego što su ih počeli provoditi u djelo. Huxleyjev brat Julian bio je predsjednik Britanskog eugeničkog društva i jedan od vodećih evolucijskih biologa i internacionalista 20. stoljeća, a Wells je napisao i knjige 'New World Order' (1940) i 'The Open Conspiracy' (1928), svojevrsne političke programe brisanja nacionalnih suvereniteta i globalnog ujedinjenja planeta pod jednom vladom, a koja će, kako je 1933. istaknuo u 'The Shape Of Things To Come', poprimiti svoje prve obrise u Iraku, mjestu rođenja Novog svjetskog poretka.
Osim političkih radova, Wells je bio javni eugeničar i istaknuti član elitnih društava Coefficients Club i Fabian Society te i kao takav nikada i nije bio
samo pisac fikcije, a na njegovu važnost u društveno-političkoj klimi prve polovine 20. stojeća ukazuje i to da je Winston Churchill neke od svojih najvećih govora pisao izravno inspiriran rečenicama iz Wellesovih djela 'Rat svjetova' i 'Moderna utopija'. 'To je kao da Tony Blair posuđuje fraze iz 'Zvjezdanih staza' i 'Dr. Who'', kaže Dr. Richard Toye, predavač povijesti na sveučilištu Cambridge. Jedan drugi profesor, Oliver Curry, stručnjak za evoluciju, za BBC je izjavio da će ljudska vrsta u idućih 100.000 godina posve izbrisati razlike među rasama te biti podijeljena na dvije velike podvrste, jednu fizički i intelektualno razvijenu i drugu kržljavu, podaničku – gotovo identične onima o kojima je Wells pisao u romanu 'The Time Machine', što je samo nabacilo još jednu 'viziju' na hrpu već ispunjenih predviđanja.
Naravno, to ne znači da je Wells bio
Nostradamus i braća Tarabić u jednom tijelu, iako bi nekima takvo objašnjenje bilo najjednostavnije i vjerojatno prihvatljivije od velike 'otvorene zavjere'. A to kojem društvu pripada Chris Carter, kreator 'Dosjea X' te je li i on reinkarnacija velikih proroka i kakve je točno informacije imao čak devet mjeseci prije 11. rujna 2001. također nitko ne zna, ali ostaje činjenica da su proročansku ulogu ukoričenih djela puno godina nakon Wellsove smrti preuzeli televizijski serijali, koji ponekad zastrašujuće točno pogađaju budućnost. Čak do te mjere da idu u detalje – baš poput pilot-epizode sada već legendarnog serijala 'The Lone Gunman', spin-offa 'Dosjea X', koja i danas, osam godina kasnije, uzrokuje češkanje po glavi svih analitičara, ali i samih autora serije.
Doduše, pola godine prije povijesnog 11. rujna, kontroverzni i danas pokojni američki radijski voditelj
William Cooper u eteru je najavio kako očekuje skori napad na SAD, objasnivši da će krivac biti američka vlast, koja će najvjerojatnije optužiti CIA-inog agenta Bin Ladena; zatim je neka tri mjeseca prije napada, u ljeto 2001, isto ponovio i radijski voditelj Alex Jones. No ipak, ono što su scenaristi i producenti 'The Lone Guman' učinili prije svih jest to da su čak DEVET mjeseci prije 11. rujna napisali i pripremili epizodu koja detaljno prikazuje ono što se događalo tog kobnog dana u New Yorku. I baš poput Coopera i Jonesa, za zločin optužili vlastite tajne službe, koje su preuzele kontrolu nad zrakoplovima i zabile ih u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra, a sve s ciljem izazivanja profitabilnog rata za koji je potrebna podrška ljute i uspaničene nacije.

- Ono što me najviše uznemiruje jest to da ako ja kao pisac fikcije mogu izmisliti takav scenarij, onda i ljudi koji imaju moć i vlast i čiji je posao zamišljati ovakve scenarije, mogu učiniti isto to, izjavio je Frank Spotnitz, jedan od producenata 'The Lone Gunman'. Condoleezza Rice, savjetnica za nacionalnu sigurnost SAD-a, prisjetimo se, izjavila je: Mislim da to nitko nije mogao predvidjeti... da bi koristili otete zrakoplove kao projektile – očito nije gledala televiziju.
Jack Bauer ima posebnu poziciju u neobičnom trendu. Optuživali su ga da glorificira i opravdava mučenje kao nužnu i pomalo 'seksi' manifestaciju novog američkog patriotizma, a cijelu seriju '24', zbog Dennisa Haysberta u ulozi crnog američkog predsjednika Palmera neki danas shvaćaju i kao javni trening za Obamu. Potonje možda i nije bilo namjerno, ali je zasigurno imalo učinka – jer ako može kod Bauera, može i u komšiluku.
Tu priča o televizijskim proročanstvima ne staje, a jedan od fascinantnijih starijih 'proročanskih' TV projekata je i 'The Year Of The Sex Olympics', britanska 'televizijska predstava' o budućnosti televizije i društva, snimljena još 1968. Scenarist
Nigel Kneale jedan je od cjenjenijih britanskih scenarista proslavljen i po – gle koincidencije! – adaptacijama Orwellovih i Wellsovih romana za male ekrane te čovjek kojeg nazivaju 'ocem moderne televizije', a u svom prvom razvikanom projektu 'The Year Of The Sex Olympics' zamislio je svijet budućnosti u kojem ljudi 24 sata dnevno ovise o televizijskom programu, hipnotizirano buljeći u sve što im se servira. Vladajući establišment, uplašen naglim porastom globalnog stanovništva, gledatelje 'terorizira' pornografijom, kako bi im ubio volju za seksom. No kad se ljudi zasite takvog programa, direktor televizije dobije sjajnu novu ideju – odvesti izabranu obitelj na otok i snimati ih 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu pa to emitirati pod nazivom 'The Live Life Show'! Proći će nekoliko desetljeća do pojave 'Big Brothera' i eksplozije reality televizije, koju je Nigel najavio još šezdesetih, upozorivši s 'The Year Of The Sex Olympics' na dobre i loše strane njezine garantirane popularnosti.

MI5 aka 'Spooks'

Britanska serija 'The Troubleshooters' emitirala se u razdoblju od 1965. do 1972, a u prvoj sezoni, prije tranzicije u kolor emitiranje, nosila je ime 'Mogul', prema međunarodnoj naftnoj kompaniji, kolektivnom 'glavnom liku' serijala. Tri dana prije negoli je u stvarnom životu British Petroleum počeo bušiti Aljasku u potrazi za naftom, 'The Troubleshooters' je šokirao gledatelje prikazujući posve isti scenarij u jednoj od svojih epizoda, snimljenoj nekoliko mjeseci ranije. I to nije sve. Jedna epizoda govorila je o preuzimanju kemijske kompanije od strane Mogula – BP je istu stvar učinio do kraja istog tjedna u kojem je ona bila prikazana! Epizoda u kojoj se dogodila eksplozija naftne bušotine nije ni stigla biti emitirana, prije negoli je grunula u stvarnosti na Sjevernom moru. Predvidjeli su podvodne baze naftnih kompanija pa čak i najavili tadašnju cijenu nafte prije vijesti i TV Dnevnika, a to koliko je serija bila bliska stvarnosti govori podatak da je glavni glumac Geoffrey Keen pozvan na elitnu večeru Kluba naftne industrije, gdje su ga prigrlili kao jednog od kolega.
'MI5' (na lokalnom tržištu emitirana pod nazivom 'Spooks'), još jedna britanska serija, ovog puta špijunske tematike, govori o tajnoj službi iz naslova, a njezina radnja baš kao da je pisana u uredima istih tih tajnih službi. Glavni glumac
Robert Penry-Jones je 2007. usporedio snimanje 'MI5' s čitanjem novina: Ponekad scenariji dolaze u isto vrijeme kada i novine, s posve istim pričama. To je zastrašujuće.
I baš poput 'The Lone Gunman' s druge strane Atlantika, 'MI5' aka 'Spooks' najavio je terorističke napade u Londonu, a scene napada u podzemnoj željeznici snimljene su prije negoli su se 7. srpnja 2005. uistinu i dogodile.
Morali smo promijeniti neke stvari prije emitiranja, jer je sve bilo pomalo neukusno, kaže Penry-Jones, dodavši:
-
Činilo se kao da zarađujemo na tome što se dogodilo, ali mi smo sve to snimili dan prije negoli se uistinu dogodilo.
(tportal.hr)

Najnovije
Tranzicija po Dostojevskom
PISMENA ZADAĆA: Tranzicija po Dostojevskom
Prointer premašio 200 miliona maraka na tenderima!
Porodično - stranačke veze kao recept za uspjeh : Prointer premašio 200 miliona maraka na tenderima!
Rehabilitacija Nikole Kalabića i druge priče
Podobne i nepodobne žrtve: Rehabilitacija Nikole Kalabića i druge priče
Porodica Ševo ne može imati monopol nad milionskim poslovima homologacije
Ministarstvo ignoriše stav Pravobranilaštva BiH: Porodica Ševo ne može imati monopol nad milionskim poslovima homologacije
Ko štiti dvojicu policajaca optuženih za silovanje maloljetnice?
I dalje rade u PS Bihać : Ko štiti dvojicu policajaca optuženih za silovanje maloljetnice?
Neisporučene vakcine za imunizaciju djece, tajni ugovori, previsoke plate...
SKANDALOZNI PODACI O RADU FEDERALNOG ZAVODA ZA JAVNO ZDRAVSTVO: Neisporučene vakcine za imunizaciju djece, tajni ugovori, previsoke plate...
Nema povratka, nema zacjeljenja
KIJAMETSKO DOBA: Nema povratka, nema zacjeljenja
Njima je mučenje ljudi zabavno
Maloljetni Ukrajinac nakon ruskog zarobljeništva: Njima je mučenje ljudi zabavno
Pčela u ružu ulazi sama
Iz Crvenog solitera: Pčela u ružu ulazi sama
Illegal construction, garbage, fishing and motors bikes inside the natural monument
DESTRUCTION OF LAKE PROKOŠKO: Illegal construction, garbage, fishing and motors bikes inside the natural monument
Istinite priče
NEDJELJNI KOMENTAR ĐOKE NINKOVIĆA: Istinite priče
Gubitak vode 71 posto, novčani više od 13 miliona
Sarajevski Vodovod i kanalizacija nakon revizije: Gubitak vode 71 posto, novčani više od 13 miliona
Alpha Security zakidala radnike na platama
INSPEKCIJA KONAČNO REAGOVALA NA PRIJAVE: Alpha Security zakidala radnike na platama
Bivša predsjednica suda u frizerskom salonu nasrnula na sutkinju
Svjedočenje pred Istražnom komisijom: Bivša predsjednica suda u frizerskom salonu nasrnula na sutkinju
Gdje gledamo vrijeme?
Dijala Hasanbegović: Gdje gledamo vrijeme?
When Vučić's progressives start denazification
FOLLOWING PUTIN'S DOCTRINE: When Vučić's progressives start denazification
Nasljednici bez prava na otetu Paskolinu ciglanu
FNRJ ZAPOČELA, BANJALUČKI SUD ZAVRŠAVA: Nasljednici bez prava na otetu Paskolinu ciglanu
Dobro pazi šta želiš
PISMENA ZADAĆA: Dobro pazi šta želiš
The accused and suspected report the prosecutors investigating them
A NEW JUDICIAL PROBLEM: The accused and suspected report the prosecutors investigating them
Stanivuković sporo čita, ali brzo oprašta milione Đuriću
GRAD JOŠ ANALIZIRA UGOVOR SA GP KRAJINA: Stanivuković sporo čita, ali brzo oprašta milione Đuriću