Analizirajući nedavni neočekivani izliv nasilja između uzbekistanske manjine i kirgiske većine u Kirgistanu, mnogi komentatori nisu uspjeli da objasne zašto su se ta dva naroda odjednom okrenula jedni protiv drugih. Objašnjenja se kreću od zvaničnog dodvoravanja kirgiskom nacionalizmu, preko puke policijske i vojne brutalnosti do provokacija koje vrše paravojne formacije u nadi da će stvoriti novi Avganistan, ali ništa od toga ne objašnjava zašto su međuetnički odnosi tako brzo postali tako gadni. Kao da je cilj komentara bio da još više zamute sliku, novinari su u nekoliko izveštaja isticali suštinsku sličnost – etničku, jezičku, kulturnu – između Kirgiza i Uzbeka.

KRVNI POREMEĆAJ

Ali upravo to bi moglo da bude objašnjenje. U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva, a Sigmund Frojd je toj pojavi dao i naziv: „narcizam malih razlika“. Po njegovim riječima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“

Na primjer, razdvajanje Indije i Pakistana, koje je uzrok jednog od najdužih i najotrovnijih postojećih sukoba, svodi se prije svega na cijepanje Pandžaba. Idite u Pandžab i vidite da li primjećujete ikakvu razliku između ljudi sa dve strane granice. Po jeziku, etničkoj pripadnosti, fizičkom izgledu – potpuno su identični. U ovom slučaju je religija ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.

Nekad sam radio u Severnoj Irskoj, gde je religija takođe značajna linija razdvajanja, i u početku nisam umio da na prvi pogled prepoznam ko je katolik a ko protestant. Nakon određenog vremena, mogao sam prilično tačno da procijenim ko je ko, ali većina građana Belfasta je to radila mnogo bolje, i to nekako instinktivno. Doduše, tamo postoji izvjesna etnička razlika, pošto su starosjedioci Geli malo tamnoputiji i niži od uglavnom plavih Škota, koji su došli kasnije, ali je strancu to neprimjetno.

Isto je i na Kipru – teško je razlikovati Grke od Turaka. Ta dva naroda su toliko dugo živjela na istom ostrvu da pate od istog krvnog poremećaja zvanog talasemija. Jednom prilikom sam razgovarao sa doktorom koji se specijalizovao za to oboljenje, i koji mi je ozbiljnim glasom rekao da se iz uzorka krvi ne može zaključiti da li je davalac Grk ili Turčin. Umalo ga nisam pitao da li je do tada mislio da su pripadnici različitih nacionalnosti sačinjeni od različitog genetskog materijala. Nema praktično nijednog zabilježenog mešovitog braka između grčkih i turskih Kiprana, i to ostrvo je još uvek strogo podijeljeno.

LOKALNO RIVALSTVO

U knjizi Ratnička čast, Majkl Ignjatief je pokušao da objasni šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku. Najčešće je mržnja proizilazila iz vrlo provincijalnog i lokalnog rivalstva, a podsticala ju je ljubomora zbog neke navodne male prednosti onog drugog. Naravno, i ovde smo imali latentne nacionalne i verske razlike koje su pospješivale mržnju kada se sve već zakuvalo, ali glavno pitanje koje su postavljali stranci je bilo: „Kako li se prepoznaju?“ U Ruandi i Burundiju, čak i ukoliko su tvrdnje nekih kolonijalnih antropologa tačne – da se plemena Hutu i Tutsi razlikuju po rastu i po tome kako se češljaju – to ipak ne djeluje kao dovoljna razlika za izazivanje genocida.

U Šri Lanki, gde vam isto tako treba mnogo vremena da primjetite da su Tamili obično malo niži i malo tamnoputiji od većinskih Sinhaleza, to je nekako najvažnija informacija koju oni znaju jedni o drugima. Obično vam vrlo brzo u razgovoru spomenu kako oni drugi imaju previše djece, kako su lijeni i kako ne vode mnogo računa o higijeni. Moj prijatelj Patrik Kokburn piše u svojoj knjizi o Bagdadu da je primjetio da uvijek kada neki irački šiit ili sunit kaže kako religija ne igra nikakvu ulogu, on tačno zna ko od prisutnih pripada kojoj konfesiji. A ako želite da vidite kako izgleda rasni prezir, recite nekom šiitu iz Irana kako mislite da su on i irački šiiti u suštini braća.

Sljedeći primjer ove pojave je jedan od najozbiljnijih, ali i najmanje dramatičnih. Jedna od najbezazlenijih razlika na svetu – razlika između govornika flamanskog i govornika francuskog u Belgiji – namjerno će se isticati da bi se Belgija podijelila na dva dijela. Ako ova secesija uspije, onda će sjedište NATO-a i Evropske unije prilično narcisoidno prestati da postoji, jer će ga uništiti jedna od najmanjih zamislivih razlika.

Zato možemo samo da žalimo Uzbeke i Kirgize, dok zazorno pilje jedni u druge, u ovo vrijeme neimaštine i nesigurnosti. Njihova zajednička patnja možda tek počinje. U svemu tome ima pravih elemenata tragedije – i ironije. Jedna od najvećih prednosti homo sapiensa jesu nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“. Od kada smo napustili Afriku, kao vrsta se skoro uopšte nismo izmijenili. Da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. Ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspijevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.

(Slate/Peščanik/Žurnal)

Pretpostavljalo se, dakako, i do sad da mudžahedini svakodnevno prate svaki korak premijera Milorada Dodika, ali novinska agencija Srna sad raspolaže i dokazima.

"Prema operativnom izvještaju SIPA od 26. decembra prošle godine, u koji Srna ima uvid, petoro vehabija - četiri muškaraca i jedna žena - tog su dana nadzirali i snimali dolazak premijera Dodika u Prijedor, gdje je održavan stranački skup SNSD-a. U izvještaju se precizira da su lica snimila dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak Dodika u objekat. Ova vehabijska grupa bila je raspoređena na parkingu iza hotela 'Prijedor', gdje je održavan skup, kao i na svim prilazima do objekta, dok je jedan muškarac sve snimao kamerom", kaže se u senzacionalnoj agencijskoj vijesti koju su odmah prenijeli svi mediji u Republici Srpskoj.

"Je l' istina šta kažu na RT RS", istog se popodneva unezvijereno po uredu vrtio Milorad Dodik, "ovo što je objavila SRNA?"
"Bojim se da jest", tiho je odgovorio Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
"Ne mogu da vjerujem! Ko su ti ljudi?"
"Khm", suha grla odgovorio je direktor SIPA. "Radimo na tome da utvrdimo njihov identitet, gospodine."
"Nevjerovatno! Vehabije me prate usred Srpske! Šta kažeš, u Prijedoru?"
"Da. I u Bijeljini", dodao je Mirko Lujić drhtava glasa. "I u Trebinju, Foči, Bileći i Derventi. I u Doboju. I u Mrkonjić Gradu. I u... kako sad to da kažem... u Bnjlc."
"B... gdje?"
"Khm", nakašljao se direktor SIPA.
"U Banjaluci."
"I u Banjaluci" popizdio je premijer Dodik. "Usred Banjaluke me prate i snimaju?!!?"
"Aha."
"Pa šta radi policija? Šta radi SIPA? Šta radi Beograd?"
"Imamo operativnih saznanja da su Vas vehabije nadzirale, prisluškivali i snimale čak i kad ste bili u Beogradu. Dolazak kolone, vaš ulazak u objekat, sve. Sve imaju snimljeno i dokumentovano. Svaki vaš korak."
"Jebemimjamajkubalijsku! Kad je to bilo, je l' ono kad sam bio na plej-ofu u 'Areni'?"
"Da. I još kad ste bili na ustoličenju patrijarha Irineja. I kad je Medvedev bio u Beogradu. I na dočeku gospođe Plavšić. I da, kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. U stvari, svaki put kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. Kad bolje razmislim, svaki put kad ste uopšte bili u Beogradu."
"Pa šta da radimo", upitao je Dodik.
"Razradili smo plan. Namjestićemo vehabijskim teroristima zamku", dočekao je konačno direktor Državne agencije za istrage i zaštitu. "Operacija se zove 'Dvojnik'."
"Dvojnik?!?"

Već sutra poslijepodne dugačka se kolona crnih limuzina zaustavila pred Banskim dvorom u Banjaluci. Krupni gorila izašao je iz prve limuzine, hitro prišao drugoj, pa pogledavajući lijevo i desno otvorio suvozačka vrata.

"Dobro došli na prijem povodom Dana državnosti Republike Slovenije", srdačno je pružio ruku šef Konzularne kancelarije slovenačke ambasade u Banjaluci Aladar Belec. "Jako nam je drago da ste našli vremena za nas, gospodine Dodik."
"Hvala, hvala", promucao je Rajko Kuzmanović, blijed i kiseo kao jogurt.

Slovenski konzul uhvatio ga je za nadlakticu i poveo prema ulazu. Cijelo vrijeme nešto je govorio, ali Rajko Kuzmanović od silnog straha nije razumio ni riječi.

"Soko zove centralu, Soko zove centralu", tiho je onaj gorila za to vrijeme govorio u mali mikrofon na zapešću. "Blizanac sletio, Blizanac sletio, prijem."
"Vrlo dobro", začuo je glas u uhu. "Jesu li svi na položaju?"
"Orao na položaju, prijem", javio se šaptom agent s krova hotela "Bosna".
"Sova na položaju, prijem", javio se drugi, sa kupole hrama Hrista Spasitelja.
"Pelikan na položaju, prijem", javio se i agent s krova Palate Republike Srpske.
"Labud na... jajima, jebemti jaja i koje će mi pičke materine?!... Prijem."
"Kakva jaja, šta je bilo, Labud? Labud, javi se, šta je bilo?"
"Ma ništa, nabo se na minaret. Drugi put neka se Pelikan penje na džamiju. Uvijek ja!"
"Centrala svim jedinicama", začuo se u tom trenutku oštar glas. "Jedan-jedan-šest iz pravca hotela, jedan-jedan-šest iz pravca hotela!"

Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama. Tek što su vehabije izašle iz kombija, nije onaj bradati čestito ni uključio kameru, a već se iznad hrama Hrista Spasitelja odnekud pojavio helikopter, spustila su se iz njega petorica specijalaca sva u crnom, iz parkiranog kamiona "Elektrokrajine" iznenada su izletjela još sedmorica i dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber", vehabije su ležale na parkiralištu hotela "Bosna", sa čizmama specijalnih agenata SIPA na potiljcima, lica uronjenih u vreli asfalt i ruku savijenih na leđima.

"Rode sletjele na odžak, rode sletjele na odžak, prijem."

Slovenski konzul zaprepašteno je gledao što se događa, a Rajko Kuzmanović stisnutih je očiju čučao na tlu i pokrivši uši dlanovima ponavljao: "O slavni čudotvorče, svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče srpske zemlje, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, spasi Rajka svog!"

"Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA saopštila je da je danas poslijepodne u centru Banjaluke uhapšeno pet vehabija, četiri muškarca i jedna žena", javila je iste večeri Srna, a objavio RT RS. "Opasna teroristička grupa nadzirala je i pratila predsjednika Vlade Milorada Dodika na prijemu povodom Dana državnosti Republike Slovenije u Banskom dvoru, te snimala dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak predsjednika Vlade u objekat."

Pet pripadnika radikalnog islamskog pokreta, objavio je RT RS, bilo je raspoređeno na parkingu ispred hotela "Bosna" i na prilazima objektu. Bradati vehabija, zadužen za snimanje premijera Dodika kamerom, operativnom istragom SIPA identifikovan je kao Dragan Davidović (57) iz Banjaluke, direktor Radio-televizije Republike Srpske, dok su ostali iz grupe identificirani kao Draško Ignjatić, urednik Informativnog programa RT RS, Jovo Labus, zaposlen kao generalni direktor Novinske agencije Republike Srpske (Srna), i Slobodan Pešević, dopisnik beogradskih "Novosti", svi iz Banjaluke. Među uhapšenima je i jedna ženska osoba, identificirana kao Dubravka Blagojević, stalno zaposlena na mjestu glavne i odgovorne urednice agencije Srna.

"U pretresu njihovih jazbina u Banjaluci", kaže se na kraju vijesti, "pronađen je ogroman broj pisanih izvještaja, fotografija, te audio i video zapisa sa snimljenim svakodnevnim javnim i privatnim aktivnostima premijera Milorada Dodika, čiji je svaki korak ova opasna vehabijska grupa godinama nadzirala, pratila i snimala."

(Preneseno iz Nezavisnih novina)

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore

Predsjednik Mladeži HDZ 1990 Zvonko Perić u svom je govoru izrazio želju za većim odzivom mladih u politici: "Mladi u politici trebaju biti još aktivniji, jer u suprotnom dobivaju mišljenje kako su u politici samo lopovi i kriminalci, pa kukaju zbog lošeg stanja, ne želeći se uključiti u rješenje problema".

Nekoliko dana kasnije novine su objavile kako je delegacija Mladeži HDZ 1990 u okviru priprema Izborne skupštine posjetila i distrikt Brčko. "U razgovorima s predstavnicima HDZ 1990 Brčkog dogovorena je čvršća i kvalitetnija suradnja", pisalo je u novinskim izvještajima, "a naročita pažnja posvećena je češćim kontaktima, te održavanju stalne veze između središnjice i mladeži ove stranke."

Onda su novine objavile kako je zbog šverca trideset kilograma koncentrata marihuane, takozvanog skunka, na benzinskoj crpki u Maslinama kraj Stoca Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA uhapsila osam osoba, među kojima i - predsjednika Mladeži HDZ 1990 Zvonka Perića.

U novinama ne piše, ali se čita: predsjedniku Mladeži HDZ 1990 dosadilo je "kukati zbog lošeg stanja", pa se odlučio "uključiti u rješenje problema". Dogovorio je tako "čvršću i kvalitetniju suradnju", "češće kontakte" i "održavanje stalne veze". "Stalna veza" je ugovorena na benzinskoj crpki u Maslinama kod Stoca, gdje je za potrebe "većeg odziva mladih u politici" organizirana primopredaja trideset kilograma skunka. Prema njegovoj procjeni, to je trebalo biti dovoljno da "mladi u politici budu još aktivniji", kako ne bi, eto, ispalo da su "u politici samo lopovi i kriminalci".

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, zaključno s godinom iz naziva stranke HDZ 1990, ništa u ovoj vijesti nije strašno iznenađenje. Ili gotovo nikome. "Strašno smo iznenađeni ovom informacijom", vidno šokiran izjavio je glasnogovornik HDZ 1990 Veso Vegar, poručivši omladincu Periću: "Za takve nema mjesta u našoj stranci!"

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, rekoh, ništa u cijeloj ovoj priči nije strašno iznenađenje. Osim, jasno, "strašnog iznenađenja" koje je hapšenje predsjednika Mladeži HDZ 1990 izazvalo u samoj stranci. Mora se novinski čitatelj naći strašno iznenađen strašnim iznenađenjem strašno iznenađenog portparola HDZ 1990. Strašno, dakle, iznenađene stranke koja i u svom nazivu potcrtava odanost izvornim načelima Tuđmanove, Šuškove i Bobanove Hrvatske demokratske zajednice, onima iz romantičnih devedesetih, kada je šverc oružjem, gorivom, automobilima i drogom bio samim temeljem, kako ono, "čvršće i kvalitetnije suradnje", i kada se "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima, te održavanju stalnih veza". Kako "između središnjice" i bosanskohercegovačke ispostave stranke, tako i među takozvanim zaraćenim stranama, "uključenim u rješenje problema".

"Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali oružje i drogu. Dobivali smo uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."

Tako je srpskim istražnim organima nakon atentata na premijera Zorana Đinđića i operacije "Sablja" pripovijedao zloglasni Ljubiša Buha, zvani Čume, boss surčinskog klana. Ni tada nitko, osim eventualno hadezeovskih glasnogovornika, nije bio nešto "strašno iznenađen" saznanjem da se usred rata u Bosni krijumčarila droga, da su na tom poslu sasvim lijepo surađivale takozvane zaraćene strane, da su se time bavili najugledniji hrvatski vitezovi, generali i partijski komesari, i da su uživali ne samo zaštitu "središnjice stranke" i hrvatske države, već da je "središnjica" cijeli posao i organizirala.

Mitski kanadski pizza-majstor, hrvatski ministar obrane i bosanski Escobar Gojko Šušak, koji je i ministarstvo i Hrvatsku vojsku i HDZ BiH ustrojio kao obiteljsku pizzeriju s kućnom dostavom, u sjedištu nekadašnje Omladinske škole "Josip Broz Tito" u Kumrovcu organizirao je početkom rata pravu pravcatu kolumbijsku hacijendu, davajući rodijacima i netijacima funkcije, činove i radne zadatke, a bojnama kilera i dilera romantična imena Zrinjskih i Frankopana.

Na tom su novcu sagrađeni i politička moć i osobno bogatstvo ljudi iz mreže ministra Gojka Suscobara, Hrvatske dilerske zajednice, iz te je iste Hrvatske dilerske zajednice nastao HDZ BiH, a pred izbore 2006. godine i HDZ 1990, frakcija koja se od bosanskohercegovačkog HDZ-a odvojila zato što je, kako čitamo u njihovom programu, "vodstvo stranke napustilo svoja izvorna načela" i "prekinulo suradnju sa Republikom Hrvatskom".

Nakon hapšenja predsjednika Mladeži HDZ-a nije nerazumno zapitati se na koja se točno "izvorna načela" mislilo, je li "suradnja sa Republikom Hrvatskom" ona "čvršća i kvalitetnija suradnja" koju spominje omladinac Zvonko Perić, odnosno oni "češći kontakti" i "stalne veze" poput njegovih u Maslinama kraj Stoca, ili Čumetovih "u Grudama i Palama", "preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice"? I je li portparol HDZ BiH poručio Periću da "takvima nema mjesta u stranci" zato što takve u stranci ne žele, ili zato što ih u stranci već ima dovoljno, pa za Perića "nema mjesta"?

Od svega zna se tek na čemu je bio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić kad je onomad gradio most preko Počitelja. I tko mu je nabavljao. Tko je, dakle, bio "stalna veza između središnjice i mladeži stranke".

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore. Uz njega su tom prilikom - i to je lijep presjek "izvornih načela" Tuđmanovog i Šuškovog HDZ-a - u "čestim kontaktima" uhvaćeni i jedan policijski inspektor iz Čapljine i jedan srednjoškolski profesor iz Stoca. U "rješavanju problema" djece i mladeži u BiH uključeni su, kako vidimo, svi državni, politički i prosvjetni resursi.

Za ostatak stranke nemamo policijskih saznanja, ali barem se poduzetni mladi aktivist Zvonko Perić pokazao autentičnim baštinikom "izvornih načela" Šuškovog HDZ BiH, i u potpunosti je opravdao očekivanja s kojima je postavljen na čelo stranačke mladeži. Reklo bi se, načela koja imaju ovakvu omladinu ne moraju brinuti za svoju budućnost.

Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban, gdje god su sada, mora da su silno ponosni na svoju mladež. Za dva-tri tjedna zajedno će uz dobar uvozni skunk proslaviti 25. lipnja, Dan državnosti Republike Hrvatske, i sjetiti se doba ponosa i slave, kad se u mraku što se spustio na Balkan "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima", kad se u "čvršćoj i kvalitetnijoj suradnji" mnoga njihova štelad i tutad obogatila preko noći, pa je ujutro izgledalo "kako su u politici samo lopovi i kriminalci".

Simbolički, jutro nakon te noći - 25. lipnja, Dana državnosti Republike Hrvatske - svanula je sloboda. Kalendarski, pak, jutro nakon te noći svanuo je 26. lipnja. U ostatku svijeta taj se datum i danas obilježava kao međunarodni Dan borbe protiv zloupotrebe droga.

(Preneseno iz Nezavisnih novina)

Olajavali smo režim, pričali političke viceve, radili razne svinjarije, a vlast je imala pametnija posla nego da nas juri. A onda su došli Milošević i Tuđman

Mota se čovek tako tamo-amo između Beograda i Zagreba i misli. Sutra je, na primer, 25. maj, datum kada nam je svima drug Tito za života čestitao svoj rođendan, što reče moj drug Nenad Čanak. E, pa ja vam sad čestitam njegov rođendan; neko mora.

A u Kumrovcu umalo da dođe do šorke: tamo su u subotu (Dan mladosti više nije neradni dan) došli da proslave Titov rođendan razni već jugonostalgičari i komunjare, je li, po svom običaju, a neka desničarska ekipa iz jedne od nekoliko stranaka prava u Hrvata rešila je da ih nauči pameti. Na svu sreću dečki u plavom skužili su i raščistili stvar rasporedivši jake snage između antifašista i anti-antifašista. Možda nije trebalo: antifašisti su bili brojčano jači, a anti-antifašisti, doduše, vičniji tučnjavi, pa bi ispala lepa šorka. Zašto bi se samo navijači tukli? Ovi bar znaju zašto se tuku... Onda vidim u Vremenu da je i Aleksandar Vučić bio navijač kad je bio mali i išao na šorke u Zagreb. To je, dakle, od toga, a ja se pitao šta mu je.

AMPUTIRANA PROŠLOST

Tito se vraća u modu, to je očigledno. Povod je ona Vrdoljakova svinjarija od TV serije uz sasluživanje Pere Simića. E, baš su se sastali: našla šljuka prdavca, dobroj’tro prilike, rekli bi u Novome Sadu. Tonči Vrdoljak jedino što je ljudski snimio u životu - snimio je za Titovog života i za komunističke pare. Pero Simić zna i sam šta je sve radio za vreme dijalektičkog materijalizma. To je, dakle, pitanje osnovne pristojnosti i lepog vaspitanja, više nego estradne revizije istorije. Vade nož na mrtvo kuče, rekli bi Piroćanci. Moj drug Igor Mandić, pak, podseća da „antititoizam nije postojao na vrijeme“ u srpskim Novostima, najboljem nedeljniku u Hrvata, gde ima kolumnu pod naslovom „Zauzeto, Hrvat!“. Veli Igor da je „titoizam uspio pacificirati sve moguće nemire u redovima svojih mislilaca i pjesnika, pseudoljevičara i boema, salonskih revolucionara i katedarskih intriganata...“. Ne sećam se bolje definicije ovih naših novokomponovanih tzv. disidenata. Čovek ne može da ne ponovi onaj aksiomatski iskaz jednog glavnog urednika pod kojim sam služio, Adama Mihnjika, iskaz koji stalno ponavlja moj sadašnji glavni urednik Žarković: „Od komunista su gori još samo antikomunisti“; usudiću se da dodam - ovi zakasneli antikomunisti, koji su - kad je trebalo i čak se i moglo - nešto reći kušovali podvijenog repa i lizali ruku koja ih je hranila.

Igor Mandić tu varira na poznatu temu „fantomskog svraba“ (od amputiranog uda), sa jasnim zaključkom: da koga svrbi, taj se, pak, češe, pa makar ga svrbela i ta amputirana prošlost. A zašto ih svrbi? Tu se javlja mnogo pametnih i razboritih kandidata sa svojim odgovorima. Ima ih čak i sa modernizovanim tumačenjima socijalističke, samoupravne i nesvrstane prošlosti. Ispada, ukratko, da je SFRJ bila onaj poslovični pevac koji je prerano kukuriknuo na temu smaka sveta od globalnog korporativnog kapitalizma. Imamo sada pohvale socijalizmu, jer da je bio bolji od neoliberalnog korporativnog pljačkaškog kapitalizma na balkanski način. Pa pohvale samoupravljanju koje su Nemci, kažu, ugradili u svoje društvo. Pa pohvale nesvrstavanja iz razloga očiglednih. Dakle, sve ono s čime smo se sprdali za Titovog života - ko je smeo, to jest; nešto se ne sećam da su se ovi današnji antikomunisti usuđivali. Koliko se sećam, svi su bili što partijski sekretari, što SP (stručno-politički) radnici u SSRN i slično. Sve se, na kraju krajeva, kako smo i rekli, svodi na pristojnost i lepo vaspitanje, davno prevaziđene vrline.

MLADI, JAKI I CRVENI

Ima tu, plašim se, još jedan ugao, sasvim ljudski. Džordž Orvel u „Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj“ opisuje kako njegov junak, Vinston Smit, pokušava da otkrije kakav je svet bio pre tog novog poretka i je li sva ta propaganda o „trulom plutokratskom kapitalizmu“ istinita. Pa tako nađe nekog starca, proletera, da ga ispituje o toj prošlosti. Čiča mu kaže da mu se ne čini da je to bilo tako strašno kako tvrdi propaganda, ali se odmah i ograđuje: „Možda mi se to tako samo čini, jer sam tada bio mlad, zdrav, snažan, zgodan i život je bio preda mnom“; otprilike u tom smislu. Ne možemo, dakle, isključiti mogućnost da „jugonostalgija“ ili „titonostalgija“ jeste, između ostalog, i nostalgija za našom bivšom mladošću, kad smo bili mladi, lepi, vitki kao hrtovi i žene su nas volele. Olajavali smo režim, pričali političke viceve, radili razne svinjarije, a vlast je imala pametnija posla nego da nas juri. A onda su došli Milošević i Tuđman i upropastili nam ostatak života - skroz i do kraja.

Čestitam vam, dakle, Dan naše bivše mladosti.

(Danas)

Nikad u kratkoj historiji demokratije u Bosni i Hercegovini ulog u ishod demokratskog procesa nije bio tako visok kao ove godine. Ulog je, naime, sama država. Prvi put od uvođenja višestranačke demokratije izbor pred građanima na općim izborima u oktobru ove godine neće biti samo izbor između pozicije i opozicije, suprotstavljenih političkih platformi i programa, odnosno sukobljenih ideologija, nego izbor za ili protiv države. Države Bosne i Hercegovine.

Ne vjerujem, naravno, da ponovo može doći do vrste nasilja čije smo žrtve bili tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Cijeli niz, prije svega vanjskih, ali i unutrašnjih političkih faktora koji su poticali, pridonosili, upravljali i kontrolirali nasilje u Bosni i Hercegovini pretrpjeli su ili vojni poraz ili potpunu političku diskreditaciju.

Od početka do kraja prve decenije dvadeset prvog stoljeća došlo je do relativne, ali važne promjene odnosa snaga u regionu. Uvjerljivo najvažnija u tom procesu bila je istinska demokratska tranzicija u Hrvatskoj. Umjesto Franje Tuđmana i njegovog operetno-nacionalističkog, ali zato ništa manje ubitačnog režima od onog Slobodana Miloševića, zvanični Zagreb sada predstavlja Ivo Josipović. Istine radi, promjene su započele izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske. Sa žaljenjem, međutim, moram konstatovati da i pored lijepih riječi, politika zvaničnog Beograda još ne preduzima konkretne korake koji bi za rezultat imali, recimo, povratak Ilije Jurišića i Ejupa Ganića u BiH.

Ali, čini mi se da stoji i ocjena kako je u Beogradu, i pored toga što dio vladajuće strukture - prije svega u nereformiranim obavještajnim i sigurnosnim službama - još radi na strategiji "curenja" Republike Srpske u Srbiju, sve jasnije da evropska budućnost Srbije neće biti žrtvovana za nedovršeni projekat koji s ove strane Drine održava premijer RS-a Milorad Dodik, brižljivo čuvajući jedinu preostalu enklavu Srbije iz vremena režima Slobodana Miloševića.

Povijest nas uči da države ne nestaju samo u plamenu masovnog nasilja; zemlje sa ozbiljnom historijom državne uprave, imperije, znale su nestati u tišini. Ne uspijevajući da obavljaju svoj osnovni zadatak: pružanje fizičke i pravne zaštite, države prestanu ispunjavati svoj dio društvenog ugovora. Ako nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora, država, logično, gubi svrhu. Država nije pravo, ona je obaveza. Država se ne dobija, ona se stiče, za nju se mora boriti. Država i odgovorno upravljanje državom podrazumijeva konstantnu budnost. Napadi na naš suverenitet neće biti zaustavljeni politikom sitnih ustupaka otrovnom nacionalizmu u zemlji i velikodržavnim aspiracijama u susjedstvu. Takva politika vodi tamo gdje je u Munchenu 1938. godine odvela tadašnju Čehoslovačku: međunarodno sankcioniranu podjelu zemlje.

Siguran sam da ne pretjerujem kada kažem da u historiji ove zemlje postoje još dva trenutka koji se, u smislu važnosti ishoda za sudbinu BiH, mogu porediti sa oktobrom 2010: april 1941. i april 1992. Po cijenu da budem pretenciozan, u oktobru ove godine, izbor će ponovo biti između dobra i zla.

I kao i tada, kada među partizanima, odnosno braniteljima Republike, nije vladalo, komunističkim rječnikom rečeno, "ideološko jedinstvo", danas je vrijeme za formiranje narodnog i antifašističkog fronta sa jednim i jedinim ciljem: očuvanjem države. Borba za državu i danas mora biti važnija od međusobnih ideoloških razmirica.

Komunistički pokret je u Drugom svjetskom ratu iskoristio oružanu borbu protiv nacista i fašista i domaćih izdajnika da izvede društvenu revoluciju. Ali, isti cilj: da zadrže, odnosno sačuvaju vlast, imali su zločinački režim u Zagrebu i podjednako zločinački Ravnogorski pokret. Bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić najbolje je objasnio razliku između partizana sa jedne i četnika, ustaša i drugih zlikovaca sa druge strane. Ustaše, četnike i ostale zlikovce vodila je ideja koja je po svojoj suštini, prirodi, bila zlo. U pokušaju realizacije tog zla, zločin je bio "prirodan" metod. Partizane i komuniste vodila je ideja dobra, dobra za sve, plemenita ideja. U realizaciji toga dobra, partizani i komunisti su znali posegnuti za zločinom, koji je nemoguće opravdati pravednošću i veličinom ideje.

Da je poslije rata vladajuća Komunistička partija - kasniji Savez komunista - počinila cijeli niz grešaka, u to nema sumnje.

UDB-in represivni tretman stanovništva zapadne Hercegovine, koji je trajao i decenijama poslije rata, predstavlja historijsku nepravdu. Podjednako, ne postoji opravdanje za slanje stotina nevinih Bosanaca i Hercegovaca koji pritom nisu imali veze ni sa staljinizmom na Goli otok ili gušenje u krvi Cazinske bune iz gladne 1950. Takozvano suđenje "muslimanskim intelektualcima" 1983. godine je jedna od ozbiljnijih nepravdi nanesenih grupi građana, muslimana tada, Bošnjaka sada, u bivšoj Jugoslaviji i posljedica nedostatka hrabrosti državnog i partijskog rukovodstva BiH da se, kako je rekao jedan tadašnji partijski dužnosnik "beogradskom lavu koji je zinuo i kojem se nešto mora ubaciti u usta", kaže Ne! i suoči sa rastućim nacionalističkim aspiracijama iz Srbije!

To su činjenice. Kao socijaldemokrata i neko ko je ponosan na partizansku borbu u Drugom svjetskom ratu, istinski žalim zbog historijskih nepravdi koje su za posljedicu imale traumatična iskustva brojnih i nevinih žrtava i njihovih obitelji.

Ali, činjenice su isto tako da je Bosna i Hercegovina doživjela ekonomski procvat, obrazovnu renesansu i političku emancipaciju upravo u vrijeme vladavine Komunističke partije, odnosno Saveza komunista. Da smo državu, drugim riječima, koju smo odbranili 1992. godine naslijedili upravo od antifašista i komunista. Uloga ljevice je, da parafraziram jednog sarajevskog intelektualca, u ovoj zemlji uvijek bila da proizvodi državu. Državnost Bosne i Hercegovine se temelji na antifašizmu. Greške komunizma ne mogu i ne smiju biti razlog da se odreknemo države.

Upravo stoga ljevica u BiH, SDP prije svega kao nesumnjivo najveća i najsnažnija stranka istinske ljevice u BiH, svjesna svih svojih mana, ali i svojih prednosti, u oktobru ove godine ponovo vodi borbu, prije svega i isključivo, za državu BiH. Ko hoće sa nama, dobro je došao.

(Oslobođenje, 10.05.2010.)

Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.

Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih. A njih dvojica stupali su kroz ljudsku pakost sigurnim korakom, mladi, lijepi, pametni i samopouzdani. Nisu se obazirali na poglede, jedan drugome dovoljno potrebni i sasvim dovoljni, uvijek jedan uz drugoga, na konferenciji, komemoraciji, koncertu, košarkaškoj utakmici, stranačkoj konvenciji, književnoj večeri, polaganju kamena temeljca ili nekakvoj svečanoj akademiji.

- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Smith - upao bi drugi. - Gospodin i gospodin Smith.

- Vrlo dobro. Gospodine Smith, želite li odvojene sobe?

- Dozvolite da to ipak odluči narod na referendumu - upao bi opet onaj prvi, pa se nasmijao vlastitoj šali, dok bi se pristojni gospodin Smith pogledom izvinjavao zbunjenoj recepcionerki.

Godinama su trajale te njihove, kako se to onda zvalo, „specijalne veze“. Blazirani prijatelji predsjednika Smitha grozili su se kabadahijskih manira premijera Smitha i na sve su načine pokušavali minirati njihove specijalne veze, ali gospodin Smith nije dopuštao beogradskim snobovima i fićfirićima da se miješaju u njegov život. Ni suradnici premijera Smitha nisu bili najsretniji što njihov drugar, seoski mangup, po beogradskim šminkerskim salonima zaboravlja stare drugove i rodni kraj.

Trajalo je to godinama, nije u Beogradu bilo društvenog događaja na kojemu u prvom redu, jedan do drugoga, nisu sjedili premijer Srpske i predsjednik Srbije, nije u regiji bilo seoskog vašara, krsne slave ili narodnog veselja da na čelu stola nisu sjedili gospodin i gospodin Smith.

- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Smrth - udario bi šakom o recepciju. - Gospodin i gospodin Smrth.

- Smith - pristojno bi ga ispravio drugi.

- Zajebavam se - okrenuo bi se ovaj. - Jel se ti nikad ne zajebavaš?

- Gospodine Smith - prekinula bi ih gospođica s recepcije - želite li odvojene sobe?

- Dabome - brzo bi odgovorio pristojni gospodin Smith, kao da se izvinjava. - Mi ne želimo da se mešamo u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

Onda je jednog dana gospodin Smith iznenada predložio, a srpska skupština usvojila rezoluciju o Srebrenici. Strašno se razočarao i uvrijedio premijer Smith. Na susretu u Donjoj Gradini, prilikom obilježavanja 65. godišnjice proboja zatočenika iz koncentracionog logora „Jasenovac“, jedva da su i porazgovarali. Gospodin Smith je govorio o suživotu, pomirenju i oprostu, sve ispod oka gledajući gospodina Smitha, a ovaj je ljutito najavljivao rezoluciju kojom bi BiH morala osuditi genocid u Jasenovcu.

- Mala! - dozvao je te večeri recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Dodik, Milorad Dodik - govorio je gospođici s recepcije, sve gledajući u predsjednika Srbije. - Ja se ne stidim svoga porijekla.

- Miki, nemoj tako - pokušao ga je smiriti gospodin Smith.

- Gospodo, gospodo - prekinula ih je recepcionerka - Želite li odvojene sobe?

- Očito, nije pitanje šta mi želimo - odgovorio je osorno premijer Srpske, ne skidajući ljutiti pogled sa zbunjenog predsjednika - nego šta želi Evropa!

- Miki, nemoj tako.

Otada, više ih nisu vidjeli zajedno. Na svečanom otvaranju obnovljenog tornja na Avali gospodin Smith je sjedio sam, tužno gledajući u praznu stolicu do njegove. Za to vrijeme, u svečanoj loži zagrebačke „Arene“, gospodin Smith je gledao utakmicu Cibona - Partizan, svako malo sjetno mjereći praznu stolicu do njegove. I gdje god bi se pojavio, ljudi su se došaptavali, pa s nekom nejasnom mješavinom zlurade pakosti i sažaljenja pokazivali prstom na njega.

- Mala! - dozvao je tako jedne večeri recepcionerku u skupom istambulskom hotelu. - Imam rezervisano.

- A vi ste...?

- Smith - odgovorio bi on uljudno. - Gospodin Smith.

- Gospodin Smith?! - začudila se mlada Turkinja. - On je već u sobi.

- Ne taj - usiljeno se nasmijao premijer Smith. - Ja sam drugi gospodin Smith.

- Hm - sumnjičavo je recepcionerka gledala čas u knjigu gostiju, čas u premijera Republike Srpske. - Čudno, i on je u svojoj sobi.

Tako je premijer Milorad Dodik u Istanbulu uhvatio svog dugogodišnjeg nerazdvojnog drugara Borisa Tadića sa Harisom Silajdžićem. Potpuno je, kažu, poludio od ljubomore. Svugdje ga je pratio i pravio mu scene. Onda su dugo razgovarali i odlučili da izglade sve nesporazume među njima. Naći će se na starom mjestu, u svečanoj loži, da proslave pobjedu Partizana.

- Mala! - dozvat će Milorad Dodik recepcionerku u skupom pariskom hotelu. - Jel došao monsieur Smith?

- Monsieur Smith?!

- Da, visoki gospodin u crno-belom dresu - odgovorit će Dodik. – Trebao je doći na Final Four u Pariz.

- Final Four?!

- Da, da slavimo pobjedu Partizana. Košarka, Euroliga...

- Ah da, naravno - shvatila je recepcionerka. - Ali nije kod nas prijavljen nikakav monsieur Smith.

Za to vrijeme, na drugom kraju Europe, u jednom moskovskom hotelu, okupit će se sudionici velike svečanosti povodom 65. godišnjice Dana pobjede i završetka Drugog svjetskog rata. Svi će državnici i predsjednici biti tu, a Boris Tadić tužno će se osvrtati i gledati, pa na kraju prići recepcionerki.

- Oprostite, da li je možda stigao tovariš Smith?

- Tovariš Smith?

- Aha - reći će srpski predsjednik pun nade. - Trebao je doći na paradu povodom proslave pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.

- Sigurna sam da će doći - ljubazno će gospođica na recepciji. - Vjerojatno je riječ o nesporazumu.

Tako je tragičnim nesporazumom završila priča o gospodinu i gospodinu Smithu. Jedan u Parizu, drugi u Moskvi - pričalo se kasnije - ispriječila se između Milorada Dodika i Borisa Tadića cijela Europa.

(Nezavisne novine, 05.05.2010.)

Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom

Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko-hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.

Osnivanje dviju trilaterala tog tipa rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare s Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Samo u posljednja dva mjeseca, ta je komunikacija uključivala posjetu Ahmeta Davutoglua Zagrebu (12. prosinca 2009.) gdje je razgovarao s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerkom Jadrankom Kosor, susret s ministrom Jandrokovićem na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN (23. rujna 2009), a prethodno i posjetu tadašnjeg hrvatskog premijera, Ive Sanadera, Turskoj u veljači 2009. Sličnog su intenziteta bili i tursko-srpski odnosi, za koje su dvojica predsjednika – Boris Tadić i Abdulah Gul – prilikom Gulova posjeta Beogradu 26. listopada 2009. rekli da su „na najvišoj razini u dosadašnjoj povijesti“ (bez obzira na važno neslaganje oko pitanja priznavanja Kosova).
DRUGA NAJVEĆA SAVEZNICA
Kad se radi o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegirano mjesto u okviru turske vanjskopolitičke strategije“, i to zbog „dubokih povijesnih, kulturalnih i društvenih veza“. Posebnost tih odnosa vidjela se ne samo tijekom ratnog sukoba u devedesetim godinama – kad je Turska bila vrlo značajan akter u političkoj, vojnoj i diplomatskoj podršci Bosni i Hercegovini, a također (sa Sjedinjenim Državama) i zemlja koja je stajala iza Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1994. – nego i u nedavnim turskim inicijativama koje se tiču ne samo bosanske vanjske, nego i unutrašnje politike. U prosincu 2009., predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, posjetio je Tursku, a potom je Turska predložila svim „bošnjačkim strankama“ (Stranci demokratske akcije, Stranci za Bosnu i Hercegovinu, ali i SDP-u Bosne i Hercegovine) da se sastanu, kako bi izgladile međusobne razmirice. Ta je inicijativa – koja na kraju nije uspjela – izazvala stanovite kritike od strane hrvatskih i srpskih zastupnika u bosansko-hercegovačkom parlamentu, koji su držali da se radi o nedopustivom uplitanju u bosansko-hercegovačku unutrašnju politiku . Slične su kritike Turskoj, navodno, tim povodom uputile i Europska Unija i Sjedinjene Države. Postavilo se pitanje: što zapravo Turska želi postići takvim izravnim interveniranjem ne samo u unutarbosansku, nego i unutarbošnjačku politiku?
Takav povećani intenzitet odnosa Turske sa središnjim zemljama prostora bivše Jugoslavije (Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom) ukazuje na novi smjer turske vanjske politike. U posljednja dva desetljeća, naime, iako je Turska bila prisutna na Balkanu i zainteresirana za stanje u toj regiji, ona je najčešće djelovala u okviru međunarodnih organizacija ili u suradnji sa Sjedinjenim Državama. Kao i većina drugih susjednih zemalja – a naročito onih koje su u prošlosti bile izravno involvirane u vojno-političke akcije na Balkanu (makar i tako davno kao što je bio slučaj s Otomanskim imperijem) – i Turska je sve donedavno pažljivo mjerila svoje korake, da ne bi na sebe privukla val kritike i nerazumijevanja. Djelovala je diskretno i oprezno, a u javnosti suzdržano. No, u posljednjih pola godine, Turska napušta tu politiku te na Balkanu počinje djelovati samostalno i s većim samopouzdanjem nego ikad ranije. To se naročito odnosi na njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, koju turska javnost drži „drugom najvećom saveznicom Turskoj u svijetu“. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo think-tank za međunarodna strateška istraživanja USAK iz Ankare, turski građani identificiraju Azerbejdžan kao najvećeg prijatelja i saveznika svoje zemlje, a odmah iza toga je Bosna i Hercegovina.
Ta je promjena rezultat nove politike kojoj je glavni kreator novi turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu. Davutoglu, koji je bio profesor međunarodne politike na Sveučilištu Beykent u Istanbulu, a također i glavni vanjskopolitički savjetnik i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoana i sadašnjeg predsjednika (a nekoć ministra vanjskih poslova) Abdulaha Gula, postao je ministar vanjskih poslova 1. svibnja prošle godine. Njegova je vanjskopolitička koncepcija različita od tradicionalnog turskog oslanjanja samo na Zapad – što je Turska dosad činila ponajprije kroz članstvo u NATO-u, čiji je član od 1952., a također i kroz bilateralne odnose sa SAD, čija je glavna saveznica u islamskom svijetu. Prethodna turska vanjska politika bila je dugo „zarobljena“ u nastojanju da zemlja postane članicom Europske Unije. No, taj proces „približavanja“ predugo traje: u najmanju ruku od 1987, kad je Turska zatražila punopravno članstvo, a u širem smislu i duže – od 1963. kad je postala pridruženom članicom tadašnje Europske ekonomske zajednice. Unatoč ozbiljnim reformama koje su izvedene u posljednjih desetak godina, članstvo Turske u Europskoj Uniji je i dalje neizvjesno. Nova je turska vanjska politika, koju promovira profesor Davutoglu, odgovor na tu neizvjesnost.
ALTERNATIVA ZAPADU
Davutolu i dalje vidi Tursku kao saveznicu Sjedinjenih Država i potencijalnu članicu Europske Unije, ali i kao zemlju koja ima ne malu samostalnu snagu, pa se ne mora nužno oslanjati na obećanja koja joj daju zapadni partneri. Ta je snaga – relativno gledano – čak i ojačala u posljednjih nekoliko godina: jednim dijelom i zbog relativnog slabljenja Grčke, koja se nalazi u ekonomskoj i političkoj krizi, kao i u krizi legitimiteta i povjerenja. Turska je dugo – od početka ciparske krize – držala da se Zapad neopravdano stavio na stranu Grčke, te je pritom zanemarivao legitimne turske interese. No, s oslabljenom Grčkom, možda je došao i trenutak za novi uzlet turske vanjske politike. Davutoglu govori o Turskoj kao o globalnom centru koji vodi svoju vanjsku politiku „u svim pravcima“. Umjesto jednodirektivne vanjske politike (oslanjanja na Zapad), Turska treba voditi multidirektivnu politiku u kojoj će ona postati glavni akter u više od jedne važne regije. Regije u kojima bi Turska mogla postati glavna snaga su - Bliski Istok, Kavkaz, Središnja Azija i Balkan. Kad bi doista uspjela u takvom pozicioniranju, Turska bi istodobno postala i jedna od najznačajnijih globalnih sila, budući da ni američka, ni ruska ni europska politika ne bi mogle ostvariti svoje ciljeve bez suradnje s njom. Upravo bliskost turbulentnim i nesigurnim područjima sad postaje turska prednost. Dovoljno je samo nakratko pomisliti o alternativi: što bi bilo da Turska – pozicionirana tu gdje jest – okrene leđa Zapadu? Takva je pozicija dosad bila nezamisliva – a turska je vojska bila glavni čuvar prozapadne orijentacije zemlje. Ni nova vanjskopolitička orijentacija, dakle, neće skrenuti s puta bliskosti Zapadu, a prije svega Sjedinjenim Državama. Međutim, istodobno, Turska nastoji iskoristiti novu situaciju u post-unipolarnom svijetu, kojeg je najavio i sam američki predsjednik Barack Obama, kad je prihvatio da Amerika više neće biti jedina svjetska velesila, iako će ostati i dalje najsnažnija zemlja svijeta. Umjesto toga, stvorit će se više regionalno-globalnih sila, koje će – ako bude sreće – međusobno surađivati. U takvom novom svijetu, Turska vidi svoju veliku šansu: da postane jedan od regionalno-globalnih partnera, i to zahvaljujući svojoj ekonomskoj, vojnoj, demografskoj i kulturalno-identitetskoj snazi kojom može utjecati na političke događaje u turbulentnim područjima. Radi se, naime, o zemlji od 73 milijuna stanovnika, o najstabilnijoj demokraciji i najpouzdanijoj zapadnoj partnerici među islamskim zemljama (unatoč trima vojnim udarima u posljednjih pedesetak godina), o zemlji koja zauzima 17. mjesto na svijetu po veličini svoje ekonomije, o članici NATO-a, OECD-a, G-20 i OESS-a, te o zemlji koja – što nije nimalo beznačajno – postaje jedna od glavnih energetskih sila, naročito zbog toga što će upravo kroz Tursku prolaziti plinovod Nabucco, što će Tursku postaviti u mnogo snažniju poziciju kad se radi o snabdjevanju Europe plinom i naftom. Ta će pozicija omogućiti Turskoj da – ako to želi – dodatno zabrine Europu na način na koji to povremeno, kad joj odgovara, barem simbolički rade Rusija i Ukrajina. Sve je to povećalo razinu samopouzdanja u samoj Turskoj, te stvorilo potrebu da se ona i u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji odmakne od pozicije „priključka“ Europi i Sjedinjenim Državama, prema poziciji ozbiljnog i samostalnog aktera u međunarodnim odnosima. Sam ministar Davutoglu je početkom ove godine (5. siječnja 2010.) izjavio da Turskoj treba nova, jača vanjska politika, te najavio otvaranje čak 26 novih diplomatskih misija širom svijeta. Plan je, rekao je turski ministar vanjskih poslova, da Turska uđe u Europsku Uniju do 2023., te da do tada postane i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Radi se, dakle, o ambicioznom i ne tako kratkoročnom planu jačanja turske pozicije.
Tom strateškom preustrojavanju dijelom je pridonijelo i i nerazumijevanje na koje Turska i dalje nailazi u samoj Europskoj Uniji. Ne samo da je Turska već više desetljeća u nejasnom – i za nju pomalo ponižavajućem – položaju u odnosu na članstvo u EU, nego se u posljednje vrijeme najavljuju i referendumi u pojedinim starim članicama EU (npr. Francuskoj) o eventualnom turskom članstvu, dok se u drugim zemljama (npr. Austriji) jasno daje do znanja da se takav eventualan ugovor neće nikada ratificirati. Vrata Europske Unije, izgleda, ostaju i dalje zatvorena za Tursku. Naročito je bolno – za Tursku – bilo primanje podijeljenog Cipra u Europsku Uniju 2004. godine. Turska zna da Cipar može biti neprevladiva prepreka turskim željama za punopravnim članstvom – i to unatoč tomu što je tursko stanovništvo na Cipru glasalo za sporazum o ujedinjenju otoka, dok ga je grčko odbacilo. Pa ipak, samo je grčki dio Cipra danas u poziciji da uživa sve povlastice punopravnog članstva u EU, dok je tursko stanovništvo de facto isključeno. Nije li onda logično da se Turska okrene na drugu stranu – barem djelomično – te da pokuša ojačati svoju poziciju kako bi u budućim pregovorima s Europom imala snažniju poziciju. Turska nova vanjska politika nije odustala od punopravnog članstva u EU, ali drži da Europi treba pokazati da Turska ima alternativu.
GLOBALNA A NE BRISELSKA INICIJATIVA
Turske nove akcije na Balkanu treba promatrati i u tom kontekstu. Za Bosnu i Hercegovinu dugo se govorilo da treba učiniti korak „od dejtonske prema briselskoj fazi“. No, istodobno, Bosna i Hercegovina je – baš kao i Albanija (i Kosovo) – izostavljena iz grupe zemalja koje su krajem 2009. došle na bijelu šengensku listu (Makedonija, Crna Gora i Srbija). Turska je bila razočarana i time što Bosni i Hercegovini nije bilo ponuđeno nikakvo obećanje o eventualnom članstvu u NATO-u, iako se Turska za takvo obećanje eksplicitno zalagala. Kako u Bosni i Hercegovini Hrvati i Srbi imaju mogućnost da postanu državljani Hrvatske, odnosno Srbije, te time i koriste bezvizni režim pri putovanju u šengenske zemlje, Bošnjaci su se našli u neravnopravnoj poziciji. To će, sasvim sigurno, smanjiti popularnost Europske Unije – koja i tako nije pretjerano popularna ni kod bosanskih Srba ni kod hercegovačko-bosanskih Hrvata. (Nije više ni u Turskoj. Najnovija istraživanja javnosti pokazuju da je u 2008 samo jedna trećina Turaka podržavala članstvo Turske u EU, dok je još 2002. podrška bila na razini od 80%) . Što je, dakle, ostalo od „briselskog puta“ za Bosnu i Hercegovinu? Na neki način, čini se da se sudbina Bosne i Hercegovine (kao i Albanije) sad sve više približava sudbini same Turske – zemlje koju Europska Unija ne razumije i ne prihvaća do kraja. Budući da mnogi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao muslimansku zemlju (iako ona to, sudeći čak i po najnovijim neformalnim procjenama o strukturi stanovništva, zapravo nije, budući da muslimani nisu većina u toj zemlji), stvara se dojam da su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo iznimke možda baš iz tog razloga. Čak i ako to nije istinit dojam, on ima potencijal da postane popularan, i da se na njemu gradi sasvim specifična anti-europska, a možda i anti-zapadna retorika. Takva retorika bi naročito politički umjerene Bošnjake mogla voditi ka većem savezništvu upravo s Turskom, a one radikalnije možda i u neke ekstremne forme antizapadnjačkog aktivizma, na što je nedavno upozorio i izraelski ministar vanjskih poslova, Avigor Lieberman.
Ako već dođe do napuštanja „dejtonske faze“ (a to je veliki „ako“), Turska sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu nudi globalnu (a ne „briselsku“) inicijativu. U njoj bi glavni akteri bili ne Brisel, nego Washington, Moskva i Ankara. U tom prijedlogu ima i namjernog nastojanja da se minimizira uloga Europske Unije, ali ima i implicitnog prisjećanja na neefikasnost Europske Unije u devedesetim godinama. Mir u Bosni rezultat je prije svega američkih (uključujući i NATO-ove) akcija, a ne europske diplomacije i vizija. Ministar Davutoglu je početkom siječnja ove godine izjavio da bi takva inicijativa – koja bi uključivala i Moskvu i Washington – značajno smanjila tenzije u samoj Bosni i Hercegovini. „Srbi se osjećaju mnogo ugodnije kad vide da je Rusija prisutna. Bošnjaci bi se, također, osjećali sigurnije ukoliko bi se Turska uključila u taj proces“, rekao je on nedavno. Hrvate se u tom kontekstu ne spominje – i to vjerojatno iz tri moguća razloga. Prvo, zato što se drži da bi ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju oni dobili značajnu podršku same Europske Unije, čiji bi državljani postali svi oni Hrvati koji imaju hrvatsko državljanstvo. Drugo, možda se drži da bi Washington u tom kontekstu mogao biti zastupnik Hrvata, naročito s obzirom na to da je Hrvatska također i članica NATO-a, te da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do poboljšanja američko-hrvatskih odnosa (čemu je značajno doprinijelo hrvatsko svjedočenje u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, nakon čega je odmah – 10. prosinca 2009. - došlo do susreta Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton ). Treće, vjerojatno se drži da u srpsko-bošnjačkim odnosima treba tražiti rješenje za temeljni problem Bosne i Hercegovine. Usporede li se, naime, analize koje je o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. objavila Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group, ICG), vidjet će se da je 1999. kao glavni problem Bosne i Hercegovine isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a deset godina nakon toga – pitanje odnosa Bošnjaka i Srba. Srpsko-bošnjački odnosi u Bosni i Hercegovini, naravno, podrazumijevaju involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica, koje bi joj osigurale alternativu u odnosu na dosadašnju politiku prevelikog oslanjanja na Zapad. Bosna, dakle, postaje, kako je nedavno izjavio nekadašnji bosanski ambasador u Turskoj Hajrudin Somun, „neodvojivi dio turske strateške politike, što većina bošnjačkih muslimana očekuje već decenijama“.
OBNOVA NEO-OTOMANIZMA
Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest također i indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom. Govoreći upravo u Sarajevu – prilikom otvaranja konferencije o Otomanskom nasljeđu i muslimanskim zajednicama Balkana – ministar Davutolu je u listopadu 2009. podsjetio da u Turskoj živi više Bosanaca nego u Bosni i Hercegovini, više Albanaca nego u Albaniji, te više Čečena i Abhaza nego u Čečeniji i Abhaziji. To je, rekao je, nasljeđe Otomanske imperije. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio Otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti takav Balkan“. Ta je izjava odmah kritizirana, ne samo na samom Balkanu, nego i u Briselu. Iako je kasnije ministar Davutoglu pokušao ublažiti njenu jasnoću, te se eksplicitno distancirao od najave formiranja neke nove „Otomanske imperije“, ostaje činjenica da se nova turska vanjska politika ipak oslanja – barem u svom jezgru – prije svega na zemlje „otomanskog commonwealtha“. To, samo po sebi, međutim, vjerojatno nije problematično: ne samo da se i Velika Britanija oslanja na nasljednice svog nekadašnjeg imperija, i Amerika na zemlje engleskog jezičnog područja, nego se i današnja Rusija strateški orijentira na kontrolu i utjecaj u zemljama post-sovjetskog prostora. Tako se ponašaju sve nekadašnje velesile, pa i Turska – koja je ipak glavna nasljednica (i toga se više ne stidi) Otomanskog imperija, koji je na svom vrhuncu (npr. 1683.) obuhvaćao golemo područje od Budimpešte do Basre i od Alžira do Meke – ne vidi (više) ništa sporno u slličnom pokušaju. Treba u tom kontekstu i podsjetiti da je Ahmet Davutoglu ne samo diplomat, nego i politolog, što znači da mu je vjerojatno poznat trend imperio-nostalgije, koji se u akademskoj literaturi pojavio naročito u 1990-tim godinama, i to kao izravna posljedica novog neuspjeha nacionalnih država i nacionalizama da uspostave mir: naročito na Balkanu. Akademska literatura iz tog razdoblja – a naročito britanska – puna je tekstova i knjiga koje govore o „benevolentnim imperijama“, koje su uspjele ono što su njihove nasljednice (nacionalne države) odmah potom pokvarile: uspostaviti i održati trajni mir i sačuvati etnički pluralizam unutar sebe. Na to Davutolu upozorava kad kaže da je Balkan bio područje mira i pluralizma, i da ga – upravo takvog – treba obnoviti. U tom se kontekstu može razumijeti i službeni stav turskog ministarstva vanjskih poslova, kojim se traži da se o Balkanu ne govori u negativnom kontekstu, te da se iz tog pojma izbace pogrešne interpretacije da se radi o zoni stalnih konflikata. Balkan je, naime, dugo bio nazivan i „Turkey in Europe“ („Turska u Europi“), pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. U stanovitom smislu, Turska sad obnavlja svoju politiku tretiranja Balkana kao „produžene Turske“, odnosno „Turske u Europi“. To se, sasvim sigurno, ne odnosi na cijeli Balkan – ali bi se moglo odnositi na muslimansko stanovništvo u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini.
Da bi ostvarila takvu politiku, Turska treba suradnju Rusije i Washingtona. Politika administracije Baracka Obame prema Balkanu još nije sasvim jasna, no – jasno je da Washington želi očuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, te da neće dopustiti da njenim eventualnim raspadom dođe do poraza politike koju su SAD gradile sad već više od desetljeća i pol. Na drugoj strani, izraelsko upozorenje da Bosna i Hercegovina postaje potencijalno gnijezdo europskog terorizma, upozorenje je i Washingtonu, s kojim Tel Aviv ima ponešto zahladnjele odnose nakon inicijalnog Obamina pokušaja približavanja Iranu. Stav Sjedinjenih Država prema turskoj inicijativi oko Bosne i Hercegovine ovisit će, djelomice, i o odnosima između Washingtona i Brisela. Nije sasvim jasno želi li nova Obamina vlada surađivati s Europskom Unijom ili je želi držati na distanci, kako je to činila administracija Georgea Busha Mlađeg. Ako je skeptičan prema Briselu, znači li to da će Obama podržavati članstvo Turske u EU (kao svojevrsnog „trojanskog konja“) ili ne? Dakle, u odnosu Washingtona prema turskoj inicijativi ima još uvijek mnogo nepoznanica. Nije nepoznato, međutim, da Amerika treba Tursku na Bliskom Istoku, te u akcijama oko Iraka, Afganistana i Pakistana. Također, Washington neće dopustiti radikalizaciju turske unutrašnje politike u smjeru nekog skretanja prema političkom islamu. Eventualno skretanje Turske u tom smjeru, značilo bi golemi problem za Sjedinjene Države. Washington dopušta stanovitu retoričku islamizaciju, pa i neo-otomanizaciju, koju je započela Erdoanova vlada, ali i taj razvoj događaja pažljivo prati, kako on ne bi izmakao kontroli.
Kad se radi o Rusiji, u posljednjih pola godine njeni su se odnosi s Ankarom značajno popravili. Tradicionalno rivali ne samo u Srednjoj Aziji, nego i u područjima koja su za obje zemlje od strateškog unutrašnjepolitičkog značaja (u Čečeniji i Kurdistanu), Turska i Rusija su u listopadu 2009. postigle dogovor o suradnji i na neki način „podjeli“ interesnih sfera u energetskoj politici. U siječnju 2010. dogovorile su se o zajedničkoj izgradnji nuklearne elektrane na turskom području. To ih je učinilo „strateškim partnerima“ (kako je tom prilikom izjavio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev), a ne potencijalnim konkurentima u industriji prenošenja energije, a time je i ojačalo pozicije obje zemlje u odnosu na Europsku Uniju i Sjedinjene Države. Povrh toga, i politički odnosi dviju zemalja su unaprijeđeni, pa one sada djeluju kao dvije regionalne sile u nizu sporova u regijama koje kontroliraju. Turska je, tako, posredovala u rusko-gruzijskom sukobu u kolovozu 2008., a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao sad već stoljeće dug prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u listopadu 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno utjecao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, te je usporavao na putu prema punopravnom članstvu u Europskoj Uniji. Očekuje se da bi se ove godine (2010.) mogli uspostaviti i diplomatski odnosi između dviju zemalja – što bi bilo od golemog značaja za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Središnjoj Aziji, ali i drugdje.
SUVLASNIŠTVO S EVROPOM
To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Cipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko-rusko prijateljstvo i partnerstvo moglo bi, doista, imati pozitivna učinka na sve te slučajeve, jer se u svima radi o problemu gubitka povjerenja između islamskog i kršćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i Otomanskog razdoblja. Za razliku od Washingtona, Moskva – čini se – pokazuje veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički utjecaj temeljem kulturalne i povijesne sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Europu od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Europske Unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post-sovjetski prostor, a naročito u Središnjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s prilično skeptičnosti gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego preferira direktne kontakte s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije.
Sve to otvara nova važna pitanja za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za druge zemlje u regiji. Vidjet ćemo hoće li Brisel na to reagirati: i kako. Hoće li – iz bojazni od prevelikog involviranja Rusije, Turske a možda i Amerike u europska pitanja – ubrzati proces pristupanja svih zemalja regije Europskoj Uniji? Ili će nad regijom prihvatiti stanovito „suvlasništvo“ s ne(sasvim)-europskim silama koje imaju globalne ambicije: Amerikom, Turskom i Rusijom? Ili će biti suviše zaokupljen drugim važnim pitanjima – ili suviše podijeljen oko poželjnog smjera akcije – da inicijativu ispusti iz svojih ruku, i prepusti je tom novom regionalno-globalnom trokutu?


(Autor je izvanredni profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i docent (lecturer) iz područja međunarodnih odnosa na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (UK), te direktor Centra za studiranje europskog susjedstva na tom sveučilištu. Tekst je objavljen u prvom broju "Političkih analiza".)

(zurnal.info)

Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.

»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.

Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«

Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.

Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.

(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)

Pre deset dana se ubio jedan Subotičanin. Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, koji to nije prestajao da bude gotovo sve do svoje smrti. Imao je nadu (iluziju?) da se nepravde u ovoj državi mogu ispraviti. Sve do juče oni koji su ga poznavali bili su ubeđeni da on nije osoba koja bi pobegla od života. A onda je policija konačno predala njegovim prijateljima oproštajno pismo, u kojem Branči potvrđuje, hladne glave i bez imalo patetike, da se na taj korak odlučio jer „više nije potreban“, ali da veruje da će njegov čin, ma koliko ludo izgledao, nešto pokrenuti i konačno spasiti Suboticu i Srbiju od onoga ka čemu je vode kriminal, korupcija, političari i mafija, koje je on video kao jednu te istu pojavu.

Veliki deo njegovog života bio je posvećen borbi protiv Miloševićevog režima, a kasnije protiv onih koji su ga nasledili. Po svom političkom ubeđenju bio je demokrata, Subotičanin i Vojvođanin. Kada je Otpor prestao da postoji, i kada su njegovi saborci bacili koplje u trnje, što zbog izgubljene nade, što zbog kompromisa i sopstvenih karijera, on je, prilično usamljen, nastavio da juri vetrenjače, kako se ispostavilo. Dirao je u brojne afere i nedodirljive, dolazio do teških dokaza o korupciji, malverzacijama, privrednom kriminalu iza kojih su stajali tzv. tajkuni, političari, javne ličnosti, „biznismeni“... Krivične prijave koje je podnosio završavale su u sudskim fiokama – ali ne i tužbe koje su protiv njega podneli oni koje je prozivao.

Poslednjih nekoliko godina živeo je neznano kako. Nakon njegove smrti saznalo se da je dobijao socijalnu pomoć, a da je otišao ostavši dužan i za kiriju.

Ovih dana smo u medijima mogli pročitati da se Olimpijski komitet sastao u Subotici, (sa voznim parkom od kojeg zastaje dah), da je Dačiću uručena nagrada Najevropljanin, da je Novak Đoković nešto izjavio ili uradio, da se Elizabet Tejlor ponovo udaje... O čoveku koji je otišao u smrt, jer je to bilo njegovo poslednje oružje protiv zla i kriminala, uveren da će taj njegov čin nešto promeniti – gotovo ni reči. Zašto je svako dete znalo za Jana Palaha i njegov očajnički protest protiv okupacije njegove domovine Čehoslovačke, a zašto se na isti takav tragičan čin protesta našeg Jana Palaha niko ni osvrnuo nije? Da li je svest o dobru i zlu, o tragičnom i plemenitom nestala iz svih nas i nije li to veća opasnost od kriminala?

(pescanik.net)

Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti

Zašto se teologija iznova pojavljuje kao referentna tačka radikalne politike? Ona se ne pojavljuje da bi obezbijedila božansko Veliko drugo, koje garantuje konačni uspjeh naših nastojanja nego, upravo suprotno, kao zalog naše radikalne slobode, bez Velikog drugog na koje bi se mogli osloniti. Fyodor Dostoevsky je bio svjestan da nam je Bog dao slobodu i odgovornost – on nije benevolentni gospodar koji nas vodi ka sigurnosti, nego onaj koji nas podsjeća da smo prepušteni sebi.

BIO GOSPODAR ILI DRUG

Bog o kojem govorimo je najprije nalik na Boga iz stare boljševičke šale o komunističkom propagandisti koji se, nakon smrti, nađe u Paklu, gdje ubrzo ubijedi čuvare da ga puste da ode u Raj. Kada Đavo primijeti njegovo odsustvo, ode do Boga, zahtijevajući da On u pakao vrati ono što pripada Satani. Međutim: čim se Bogu obratio sa “Moj Gospodaru”, Bog ga je prekinuo: “Prvo i prvo, nisam ja Gospodar, nego drug. Drugo, kakve to ludosti pričaš? Ja ne postojim! I treće, budi kratak: zbog tebe ću zakasniti na partijski sastanak”.

Ovo je vrsta Boga koju autentična ljevica treba: Bog koji “postaje čovjek” – drug, jedan od nas, raspet zajedno sa društvenim otpadnicima – onaj koji ne samo da “ne postoji”, nego i sam to zna, koji prihvata da bude izbrisan, tako što prelazi na ovu stranu, u ljubav koja povezuje članove zajednice Svetog Duha (Partiju, emancipatorski kolektiv). Katolicizam često opisuju kao kompromis između “čistog hrišćanstva” i paganizma – ali šta je, onda, hrišćanstvo u samoj svojoj ideji? Protestantizam? Ovdje bi trebalo otići još dalje: jedino hrišćanstvo vjerno osnovnoj ideji, ono koje povlači sve konsekvence iz svog centralnog događaja – smrti Boga – je ateizam. Španski anarhista Buenaventura Durutti rekao je: “Jedina crkva koja širi svjetlost je crkva koja gori”. Bio je u pravu, premda ne u anti-klerikalnom smislu, u kojem je njegova misao izrečena. Religija do svoje istine stiže samo kroz samo-otkazivanje.

U “Intelektualna zvijer je opasna”, Brecht tvrdi: “Zvijer je nešto snažno, užasno, razorno: riječ emituje barbarski zvuk”. Iznenađujuće, on piše: “Ključno pitanje, zapravo, glasi: kako možemo postati zvijeri pred kojima će se fašisti uplašiti za svoju dominaciju?” Jasno je da, za Brechta, ovo pitanje postavlja pozitivan zadatak, ne uobičajeni lament o tome kako su se Nijemci, tako kulturni ljudi, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri. “Moramo razumjeti da dobrota, takođe, mora biti sposobna da povrijedi – da povrijedi divljaštvo”.

MUDROST MUDRIH

Samo na ovoj osnovi možemo formulisati jaz koji razdvaja istočnjačku mudrost od hrišćanske emancipatorske logike. Istočnjačka logika prihvata primordijalnu prazninu i haos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, baš iz tog razloga preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na odgovarajućem mjestu. U samoj srži hrišćanstva stoji potpuno drugačiji projekt: onaj destruktivnog negativiteta, koji ne završava u haotičnoj praznini, nego se vraća (i organizuje) u novi poredak, i tako utiče na realnost.

Iz tog razloga, hrišćanstvo je anti-mudrost: mudrost nam kaže da su naši pokušaji uzaludni, da sve ionako završava u haosu, dok hrišćanstvo insistira na nemogućem. Ljubav, posebno ona hrišćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavle kaže: “Uništiću mudrost mudrih” (Sapientiam sapientum perdam, kako njegove riječi glase na latinskom). Pojam “mudrost” ovdje bismo trebali uzeti doslovno: Pavle osporava mudrost (u smislu “realističkog” prihvatanja stvari kakve jesu), ne znanje kao takvo.

Primijenjeno na društveni poredak, ovo znači da autentično hrišćanstvo odbacuje mudrost po kojoj je hijararhijski poredak naša sudbina, mudrost po kojoj svaki pokušaj da stvorimo drugačiji, egalitaran poredak, nužno završava u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuslovna, egalitarna ljubav prema bližnjem može poslužiti kao temelj novog poretka.

Forma u kojoj se ova ljubav pojavljuje je ono što bismo mogli nazvati komunizmom: napor da se ostvari egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je ona univerzalna sila koja, u emancipatorskom kolektivu, direktno povezuje ljude u njihovoj singularnosti, i premošćuje njihove partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji. Uistinu, Dostoevsky je bio u pravu kada je napisao: “Socijaliste koji je hrišćanin treba se bojati više nego socijaliste koji je ateista” – da, trebaju osjećati strah njegovi ili njeni neprijatelji.

Sveti Pavle nam je ostavio iznenađujuće relevantnu definiciju borbe za emancipaciju: “Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta svijeta – kosmokratoras –, protiv duhovne pokvarenosti na ispod neba”(Efescima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih, korumpiranih individua, nego generalno protiv moćnika, protiv njihove vlasti, protiv globalnog poretka i ideoloških mistifikacija koje ga održavaju”.

Moramo rezolutno odbiti liberalno-viktimističku ideologiju koja redukuje politiku na izbjegavanje najgoreg, na odbijanje svih pozitivnih projekata i prihvatanje najmanje loše opcije. Kako je gorko primijetio Arthur Feldmann, jevrejsko-bečki pisac, cijena koju obično platimo za opstanak je – naš život.

( Iz New Statesman preveo: Andrej Nikolaidis )

(zurnal.info)

Učenici romske nacionalnosti izdvajani su u posebne razrede jer im se htjelo pomoći da lakše usvoje nastavni program, opravdavaju se učitelji u međimurskim školama

ZAGREB, ČAKOVEC - Da je Vlada prije deset godina ozbiljno shvatila tadašnji izvještaj Ureda pučkog pravobranitelja o segregaciji Roma u Međimurju, koji se poklapa s presudom Europskog suda za ljudska prava, postupak bi bio brži, bezbolniji i jeftiniji - rekla je jučer odvjetnica Lovorka Kušan komentirajući presudu suda u Strasbourgu koji je zaključio da je Hrvatska prekršila prava 15 romskih mališana na školovanje.

Romska djeca smještana su u odvojene razrede, čime su diskriminirani i zbog toga država mora isplatiti više od 560.000 kuna odštete. Kušan je zajedno s Europskim centrom za prava Roma iz Budimpešte zastupala Rome u tužbi protiv Hrvatske.

Danas zajedno u razredu

U Osnovnoj školi Podturen u Međimurskoj županiji, danas romska djeca idu zajedno u razred sa svom ostalom djecom. No, 2002. godine nije bilo tako. Učenici romske nacionalne manjine bili su izdvojeni u posebne razrede i rijetko su se ili gotovo nikada družili s ostalim učenicima.

Marijan Kalanjoš iz romskog naselja Lončarevo kraj Podturena prisjetio se da su učenici romske nacionalne manjine odvojeno od ostalih učenika učili, hranili se i bavili se sportom.
- Nismo znali hrvatski jezik jer nas nitko nije mogao naučiti. Teško je naučiti jezik koji ti nije urođen kad cijeli dan provodiš s ljudima i djecom koja također ne barataju hrvatskim jezikom. Na kraju je većina nas zbog toga morala napustiti školu - kaže Kalanjoš.

Bez radnih navika

Današnja ravnateljica OŠ Podturen Marijana Cerovec, koja je 2002. bila učiteljica u toj školi, ističe da ta presuda baca loše svjetlo i na školu i na Podturen i na Županiju.
- Učenici romske nacionalne manjine dolazili su u školu bez znanja hrvatskog jezika i bez higijenskih i radnih navika, a od njih se očekivalo da prate nastavu kao i ostali učenici - kaže ravnateljica Cerovec, dodavši da su se stvari u potpunosti preokrenule kad su u romskom naselju Lončarevo osnovani vrtić i predškola.

U tužbi romskih učenika protiv Hrvatske spominje se i Osnovna škola Macinec, u kojoj su učenici romske nacionalne manjine također bili izdvojeni u posebne razrede. Ravnateljica Božena Dagša ističe, međutim, da je to i moralo biti tako. - Ako je netko u ovoj školi diskriminiran, a odlučno demantiram da je diskriminacije ikad bilo, onda su to učenici koji nisu romske nacionalnosti - kaže Dagša.

Gordan Oršuš: Završio sam drugu školu i sad sam kuhar
Europski sud za ljudska prava odlučio je da su odvajanjem od ostalih učenika učenici romske nacionalne manjine 2002. u međimurskim školama bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. Hrvatska će svakom od njih morati platiti po 4500 eura odštete.
Vlada sada ima i obvezu uvesti mjere koje će spriječiti daljnju segregaciju Roma, a sve će nadgledati Odbor ministara Vijeća Europe - istaknula je odvjetnica Lovorka Kušan na jučerašnjoj konferenciji za novinare. Iz presude je jasno, objasnila je, da treba uvesti predškolsku pripremu romske djece, dodatnu nastavu hrvatskog jezika te spriječiti da puno romske djece napušta školu.
U školama međimurske županije danas je situacija puno drugačija jer su škole organizirale tromjesečnu predškolu za učenike romske nacionalne manjine pa oni u osnovnu školu ipak kreću s nekim pred znanjem i lakše se mogu uklopiti.

Gordan Oršuš (21) jedan je od djece romske nacionalnosti koji je izborio odštetu na sudu.
- Drago mi je što je sud priznao da sam bio u pravu. Bilo mi je teško u školi samo s romskom djecom. Učiteljica je rekla da su tako odlučili. Nisam to mogao trpjeti. Otišao sam u drugu školu. Završio sam za kuhara. Namjeravam raditi u struci - rekao nam je Oršuš.
Bivši pučki pravobranitelj Ante Klarić, koji se 2002. na Općinskom sudu u Čakovcu svrstao na stranu države ogravši se od izvještaja vlastitog ureda o segregaciji Roma, jučer nije bio dostupan za komentar. ( V. Rešković)

Autor: Veronika Rešković, Luka Špac/EPEHA

Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista

Teško da među Južnim Slovenima može da te zadesi nešto grđe nego da budeš poštovan, ili ne daj Bože voljen, u susednom plemenu, inovernom, onom tamo Preko Brda, ili Preko Reke, ili tako već negde, u svakom slučaju Drugde. Svako je od mizernih naših plemena odnegovalo celu jednu klasu štetočina i parazita koji žive od kerberisanja nad "čistotom nacije", ne samo onom krvnom nego možda još i više onom idejnom: inoverniku će možda još i oprostiti njegovo (ionako urođeno i nebirano) "tuđinstvo", ali saplemeniku neće nikada oprostiti to što ne misli plemenski. A pri tome su, dakako, baš sebe i samo sebe ovlastili za procenjivanje i odeljivanje Ispravnog mišljenja – onog koje te čini Patriotom – od Pogrešnog, onog koje te čini Izdajnikom. Ukratko, ta groteskna, ali u zlim vremenima nimalo bezopasna ekipa živi od paraintelektualnog rentijerstva, tj. od raznih formi simboličke – ali bogme i sasvim opipljive – naplate patriotskog reketa. A kada te takvi proglase za legitimnu metu, beri kožu na šiljak. Svetislav je Basara koliko pre neki dan opisao anegdotu u kojoj mu je neka sakaluda dobacila na ulici da je ustaša. Nemojmo se zavaravati: nepismeni i jurodivi ulični ološ ne dolazi sam do takvih Revolucionarnih Otkrića; na to ga, uvijeno ili direktno, inspirišu upravo oni sveprisutni – po Mandiću parafrazirano – carinici duha.

Mehanizam i logika difamacije uvek su isti: onaj ko valja Njima, ne može valjati Nama; ako oni drže da je taj učinio nešto dobro za Njih, onda to konsekventno znači da je učinio nešto loše po Nas. Jer ne može, jašta, biti da bi nešto moglo biti dobro za sve, eto, tek tako, jer je etički ispravno i dobro po sebi, jer je u skladu sa izvesnim univerzalnim etičkim načelima (pardon my French). Jer svet, po našističkom shvatanju, nije i ne može da bude drugo nego bojno polje po kojem Svi Mi imamo stupati kao nekakve šahovske figure, a među figurama šahovskim se barem zna: ili su crne ili su bele, i ne mogu činiti ništa drugo nego ratovati za svoju stranu (po neupitnim zamislima Demijurga koji ih pokreće), sve do časnog izginuća.

Možda ste već naslutili: povod ovim mojim filozofirajućim lamentacijama vest je da je Gradsko vijeće Sarajeva jednoglasno odlučilo da Petra Lukovića, novinara iz Beograda, zadnja pošta Zvezdara, građanina i državljanina Republike Srbije, proglasi počasnim građaninom grada Sarajeva. Bajdvej, Luković nije prvi građanin Srbije s tom titulom, jer ju je koju godinu ranije ponela Nataša Kandić.

Da su ovo devedesete, Lukovića bi koliko večeras raspalili u Dnevniku i Dnevnikovom dodatku, pa bi ga sutradan čerečili po vaskolikoj paradržavnoj štampi, i već sve po redu; pošto ovo devedesete ipak nisu (mada sam Luković, rekao bih, u to baš i ne veruje...), pretpostavljam da neće biti nekih eksplicitno burnih reakcija, osim možda na (sajber) mestima gde se okupljaju osobito živopisni marginalci i ekstremisti-ekskremisti; no, to ne znači da neće biti u izobilju nečega drugog: sipljive, potmule i podmukle filistarske mržnje koja će ga obasuti zavijena u neku od uobičajenih demagoških oblandi. I možda niko neće to ni tako eksplicitno izreći, ali svi će – svi ćemo – znati šta to pisac hoće da kaže: da sama činjenica da si Počasni građanin Sarajeva znači da si Nečasni građanin Beograda; da sama činjenica da ti se ukazuje poštovanje u, recimo, Hrvatskoj ili Bosni (a da to nije ona dražesna Republika Srpska) znači da ne zavređuješ nikakvo poštovanje u Srbiji. To je stvar koja se u jednom jezičko-vrednosnom sistemu već do te mere podrazumeva da se ne mora ni izreći; tako je nedavno na jednom istaknutom "patriotskom" sajtu nesrazmerno ogroman značaj – vrh naslovne strane! – dat jednoj manje-više protokolarnoj činjenici, tome da je Sonji Biserko predsednik Hrvatske uručio nekakvo priznanje. Vest, kažem, ni na koji način nije bila komentarisana, jer joj komentar više nije ni potreban: tu se već sve podrazumeva, say-no-more, odmah je jasno koliko je sati.

Nisam u ovoj stvari nepristrasan, niti to želim da budem. Poznajem laureata izvestan broj godina. Smatram ga prijateljem iako se privatno i kućno zapravo i ne družimo. Ljudi smo bitno različitih temperamenata. Znam podosta o njegovoj čuvenoj nezgodnoj i opsesivnoj naravi, koja ga ponekad nagoni da o ljudima koji mu se nečim zamere (a Peri se mnogo lakše zameriti nego ne zameriti!) kaže ili napiše nešto iza čega valjda ni on sam ne bi stao, kad bi dvaput razmislio. Zato je valjda zabranio sebi da dvaput razmisli... Da je nekrunisani kralj raskidanja prijateljstava, to bar zna ceo Beograd i dobar deo virtuelne SFRJ (a i u Mišarskoj 12 se zna ponešto o tome...). Da neke ljude opsesivno-iracionalno ne miriše, i da je ta vrsta osećanja mahom uzajamna, ni to nikome nije tajna. No, kako bih vam rekao, sve su to na koncu tek mikrostorije koje se svode na to da smo svi mi krvavi ispod kože. U onom krupnom i važnom – a to je ono što ostaje iza nas, ako ikada i ikako smemo biti tako pretenciozni da pomislimo da nešto iza nas ostaje – Petar je Luković svih onih (a i ovih) Strašnih Godina bio nepogrešivo na Boljoj Strani. Ne, ta se strana ne iskazuje ni etnički ni geografski; ali, da, u izvesnim situacijama i na određeno vreme, može se do neke mere iskazivati i tako. Recimo, kada Sarajevo gori, kada ga vezanog šutiraju, moralo bi se biti hulja i cinik pa izigravati "neutralnost" – koja nije drugo negosekundiranje zločinu – ili glumatati da si nekako iznad situacije. Luković to nije činio, naprotiv: urlao je koliko ga grlo nosi. Urlik nije uvek suptilan, je li, poneka Lepa Duša može od njega i da se zanesvesti, ali dok gori, urlati se mora.

Eto, zato je (ne)sumnjivo lice Luković Petar sasvim zasluženo počasni građanin Sarajeva. Zato što je: 1. video požar, i vikao "vatra"; 2. zato što je dobro video odakle vatra dolazi, i nije se pravio blesav, nego je to i rekao. Kad pogledaš, trebalo bi da to i nije tako mnogo, "svako to može". Da, u teoriji; u praksi, nekako ispadne sasvim drugačije. I dokle će to da tera tako, naopako? Sve dok Počast na jednoj obali tužnih naših reka predstavlja Nečast na drugoj. Znači, potrajaće? Hoće, ali bez ovakvih kao Luković trajalo bi zauvek.

(Vreme)

Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“,izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu

Ivo Andrić je osećao odgovornost prema čitaocu, koja u naše vreme nema paralele. Verovao da je književnost pružena prijateljska ruka, koja možda može da rastuži čoveka,ali ne sme da ga uvredi ili obeshrabri. Pretpostavljao je da on kao književnik može privremeno biti nečiji jedini prijatelj i savetodavac i da ne sme da izneveri tu ulogu. Verovao je da pisac priprema čitaoca za život, masažom suncem i senkom. U podsmešljivoj kulturi upozoravao je da su „podsmevači retko u pravu“.

Nastojao je da ljude vidi iznutra, kao što oni vide sebe. Nije se libio da teši svog čitaoca, ponavljajući mu da ni u čemu nije ni sam ni prvi ni jedini.   

Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“ izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu.

Formiran na ranoj lektiri Ničea i kasnijim ispisima Gvičardinija, Andrić je odlučio da, uprkos okolnostima – uspe. Sklonost i ustremljenost uspehu nije smatrao dobrim receptom samo za sebe već i za svoju sredinu. Uvek je „našim mladim i talentovanim ljudima“ savetovao da svoj cilj postave visoko. Život će se već sam postarati da strela padne niže. Ali cilj – visoko. 

Živeći u čaršijama nije bio čaršilija. Verovao je da, sem odslikavanja besmislenog dinamizma života, pisac o njemu može nešto i da zaključi. Nastojao je da razume razloge pojavama čak i u javnom životu koji se sastoji skoro od samih reakcija čije su akcije zaboravljene. Tom filozofskom piscu naše prilično nefilozofske sredine zamerale su i samu ideju da se o ljudima mogu doneti nekakvi opšti zaključci. („Za seljaka je misao kao razvratna žena, majstorije zna a dušu ne miluje“,pisao je Maksim Gorki.) Tačno je da je Andrić umeo da bude sentenciozan poput La Rošfukoa. Istovremeno, poštovalac Bore Stankovića u njemu je verovao da ljudima vladaju slepe i bezimene sile.

Ovako je Andrića opisao naš poznati vizuelni umetnik:

Najtemeljniji, najozbiljniji naš pisac. Najviše pažnje od svih je posvećivao jeziku. Rečenici ne možeš da nađeš manu. On je ona stena koju ne možeš da pomeriš.

A šta se sve o njemu govorilo?

Andrić je bio veoma lukav. Hm. Sa stanovišta budale pamet mora izgledati kao nadnaravna lukavost ili gotovo magija. I ko može da kaže da u tom kontekstu nije magija?

Bio je previše suzdržan. Andrić je znao da se „sa mukom i tugom blago teče“. Znao je da se čitav nesigurni svet menja kao oblak. Jedne stvari njegovom životu su bile planirane onoliko koliko se to može. Druge su se dešavale kao ljetnji pljusak...

Suviše suzdržan... Taj „sud koji već prelazi u legendu“ pisac je ponekad osuđivao kao netačan i svirep. „Suviše se držite na odstojanju“ – zapisao je – „kaže mi neko od njih i pritom se sve više udaljuje od mene.“ Za sopstvenu uzdržanost je podozrevao da ne dolazi toliko od straha od drugih već straha od svojih postupaka i nepoznavanja sebe. Ako je „tome tako“ onda se radi o nekoj vrsti čojstva kao čuvanja drugog od sebe „jer ko zna šta bi taj govorio da nije ćutljiv i šta bi sve radio da nije uzdržljiv“.Andrić je bio mračan. Čudan je mračnjak koji nastoji da, za razliku od kasnijih „prljavih realista“, čoveka i život u njemu nikad ne uvredi i ne obeshrabri.

Nijedan pisac nijednom čitaocu, pa ni Andrić svojim kritičarima, ne može dati ono što makar i nesvesno nije deo njih. Ipak, razumno je upitati postoji li među primedbama koje mu se upućuju neki zajednički imenitelj? U „Znakovima kraj puta” čitamo kako se jedan građanin poredio sa slavnim vajarom N. Sa vajarom je išao u školu i ovaj je tada bio gori đak od njega. – Gde je sad on,a gde sam ja? – žalio se u neverici građanin. – Da, reći ćete talenat. Ma pustimo sad talenat, gde je on a gde sam ja. Na tom principu funkcionišu i mnoge primedbe o Andriću.

„Pustimo sad talenat.“

A to je jedino što ne možemo pustiti.

Šta se još govorilo?

Andrić je bio suvi realista... Da? Iako je dosledno insistirao na ulozi koju empatija i mašta igraju u njegovom životu. U savetima mladom piscu Andrić je zapisao: po živu glavu ne dižite se nad stvari o kojima govorite. Dosledno tome, Andrić se i nije dizao nad kurve, ludake ili ubice, pedofile i silovatelje poput Mustafe Madžara. On je bio Mustafa Madžar, čovek čije su se oči pretvorile u krv i koji gleda kroz neku vrstu durbina od mraka. I kako izgleda biti Mustafa Madžar? 

U mraku zaboravi sve što je ikad bilo, i svoje rođeno ime... otpočnu brzi mravci niz noge i strepnja... Premire od mraka u sobi, ali ne pali svjetla, nego nastavlja da hoda iako je vas u jezi kao u oklopu i ne osjeća nogu pod sobom...

Kao što se ne podsmeva, Andrić i ne mrzi. Vođen njegovom rukom, čitalac nikad ne mrzi Madžara već možda razume, ako se u tom mraku ima šta razumeti, i oseća nešto nalik sažaljenju. Pred njim je ljudsko biće gonjeno strašnim nagonima koje se ne boji ubistva i pogibije u boju,ali se boji čitavog sveta i sebe. On mrzi hrišćane i prezire hodže. Komentar na sopstvenu pobedu za Mustafu je „Svijet je pun gada“. Okrenuti se posle rata protiv ljudi iz svoje sredine, to smo gledali i posle vijetnamskog i posle naših ratova. Zlo je univerzalno. Za to nije potrebno biti Turčin. Uostalom,Mustafa je Madžar.

Konačno, čulo se i da je Andrić suvi prozaist kome nedostaje poezije. Pogledajmo! Poentilističko titranje sledećeg pasusa trebalo bi da bude „Crnjanski“. A nije.   

Kupač leži u senci drveta:

Po pesku i po njemu prostrt ćilim, sav satkan od senki i od sunčeve svetlosti. I kako na jutarnjem vetriću podrhtava svaki list na rakiti, tako i taj ćilim sav trepti od igre svetlih i tamnih tačaka na sivom tlu i na kupačevoj koži.

To je kao neka vrsta masaže suncem i senkom.

(preneseno iz Politike)

U čuvenu beogradsku kafanu, jednu od poslednjih preživelih iz stare garde (a da ne spadaju u skadarlijski diznilend i slične turističke zamajotine) ulazi ubrađeni lik, pomalo jurodiv, i nepogrešivo se ustremljuje na naš sto, pa pravo na mene: "Gospodine P., evo lepe knjige, dobre knjige, o Komandantu", i još je nešto rekao, u sličnom tonu, no tu mi se zvuk polako muti i gubi, gledam naslovnu stranu sa koje se kočoperi Mladić Ratko, znameniti autor Sarajeva, Srebrenice i sličnih nedela. A knjigu-adoraciju njegovog lika i dela potpisuje Bulatović Ljiljana, jedna od novinarskih die hard perjanica srpskih devedesetih. Napadna ponuda da pazarim ovu gomilu papira uvezanih u knjigoliki predmet valjda je mala ironična provokacija Mladićevog akviziterskog jataka, šta li... Kako god, odmahujem rukom nasrtljivom prodavcu i Širitelju Blagovesti, govorim mu da nisam zainteresovan, jedva ga se otresam, a on se s neokrnjenim entuzijazmom odmah ustremljuje na mog prijatelja Ivana Č. koji se, megjutoa, odlično doseti da ga uvređeno eskivira tvrdnjom da, pošto prodavac njega nije prepoznao kao što je prepoznao mene, onda neće ni da kupi knjigu. I eto, tako, odmiče subotnje popodne, i sve to zajedno nije drugo doli jedna sitna beogradska kafanska anegdota za dokono prepričavanje nad hladećim se kotletima, a toga (anegdota, a bogme i kotleta) ovde bar nikada nije falilo...

Nuto đavla: te iste subotnje večeri, ali nekih sto i kusur kilometara u pravcu sever-severozapad, usred bačke ravnice, u ustaničkoj i nepokorenoj Crvenki (koja je čovečanstvu dala nekoliko tako velikih velikana da ih i Zemlja jedva nosi i podnosi, ali ponajveći je bezbeli Vučelić Milorad) odigrao se jedan Buran Društveni Događaj sa istom onom knjigom u središtu, i to bogme uz aktivno prisustvo autorke. Za naslovnog se junaka ne zna da je bio telom prisutan, ali nije isključeno: možda se maskirao u nekom dabićevskom stilu.

Elem, jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture. Hronologija slučaja je otprilike ovakva: promocija je bila uredno najavljena te odobrena od Nadležnog Lica – direktora Doma kulture. Tribinu prijavljuje izvesna Zelena stranka, što je pseudonim jedne lokalne živopisne pojave, a na čelu joj je stanoviti Hercen Radonjić (ne brkati s Tarzanom Miloševićem; ovaj potonji sjedi u Bijelo Polje), uzgred i predsednik MZ Crvenka. Hm, tamo gde su zeleni tamo je i ekologija, pa je mučeni direktor možda mislio da će se tu raspravljati o do sada nekako nedovoljno zapaženom ekološkom aspektu Mladićevog javnog angažmana. Onda se ispostavlja da je "pravi" organizator zapravo notorni pokret Obraz (kojem možda preti da ga za desetak-petnaestak godina zabrane, evo, samo dok Vrhovni sud natenane razmotri ima li, daleko bilo, čega zakonski spornog u njegovom delovanju), i da će neki od njegovih literarno nadarenijih aktivista tom prilikom da se reču, što bi rekao kolega Dragan T. Enivej, cela stvar počinje opasno da vonja na ekstremistički politički zbor iz čuvenog nož-žica-srebrenica žanra pod krinkom paraknjiževne večeri, tu počinju da rade i neki telefoni i ribanja Odozgo, pa onda direktor otkazuje gostoprimstvo promociji, kao biva zbog lažnog prijavljivanja organizatora; znamenita Paraknjiževnica i svita iz Beograda (i od koekude) ipak umarširavaju u Crvenku, policija mirno, ali odlučno rastura skup, oni se jopet okupljaju malo dalje, na nekakvom izletištu, policija ponovo naređuje razlaz... I tako, na kraju, ostade buntovna, ali lirici sklona Crvenka zakinuta za suptilnu i lirsku Književnu Reč...

O ovome se (zanimljivo? znakovito?) nije baš mnogo pisalo u prestoničkoj štampi, osim u njenim regionalnim vojvođanskim izdanjima, kao da je u pitanju tek "lokalni" događaj od komunalnog značaja, što je, rekao bih, prilično površna i pogrešna procena. Naime, cela je ova stvar paradigmatična na više nivoa, na mnogo načina, sa raznih aspekata; ili bi to barem mogla i morala da bude.

Koliko je poznato, knjiga Ljiljane B. nije sudski zabranjena, ona samo spada u onu razgranatu sivu zonu nehigijenskog publicističkog smeća koje veselo džiklja u našem medijsko-političkom podzemlju, a koje su nam Krasne Devedesete ostavile u nasleđe da se gombamo s njim kao s nekakvim Upornim Flekama koje nikakav vanish ne može da spere sa nas. Takođe, ni Obraz, kao navodni organizator, nije organizacija izvan zakona, mada se, časna pionirska, radi na tome. U tom je smislu prilično dvojbeno s kakvim je zakonskim pokrićem sprečeno održavanje promocije, i to uz masovno uredovanje policije. Naravno, znano je da Organi imaju pravo na procenu "bezbednosnih rizika" prilikom održavanja javnih skupova, što može da dovede i do preporuke da se neki skup ne održi. Setimo se samo kako je takvo pravo (zlo)upotrebljeno prilikom iznuđenog otkazivanja "Parade ponosa". Da li to znači da je policija, recimo, imala saznanja kako su se u crvenački Dom kulture zaputile stotine, možda i hiljade vojvođanskih antifašista, rešene da spreče tu Bruku i Sramotu? Pa je onda vlast rešila da reaguje preventivno, sprečivši sukobe i nerede? To bi zvučalo kao ubedljiv scenario – ali u Berlinu ili Pragu. U Crvenki ili u samom Beogradu – jok. Ništa od toga.

Dakle, na kraju cela aferica deluje kao improvizovana, nesolidna i nesuvisla politička palijativa: kao da je neko nekome rekao – dajte, sprečite one ludake da nam vršljaju i paradiraju po Srbiji s Mladićem baš ovih dana kada ga, evo, ponovo hvatamo i baš smo iznenađeni da ga opet nema kod kuće (ma, gde li taj čovek samo luta povazdan?!), i kada pokušavamo da skuckamo nekakvu Rezoluciju o Srebrenici, i to po famoznom erotskom obrascu "Pazi, tako da ostanem nevina"... A to glavinjanje potkopava svaku pravnu sigurnost; tamo gde Zakon postoji i deluje, tamo može nešto i da se zabrani, bez pardona, ako za to ima osnova; a sve ono što, pak, zabranjeno nije, jeste dozvoljeno – i tačka.

(Vreme, 25.02.2010.)

Na Radončićevu šovinističku diskvalifikaciju novinarke Duške Jurišić, sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma, koji je, kao uostalom i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka, ugrađen u sam sistem

Javlja li se još neko za riječ? Ili se na slučaj novinarke Duške Jurišić spušta zavjesa, pošto su Fahrudin Radončić i Avaz rekli svoje, a časni ljudi svoje. Njihov sukob je suštinski i nepomirljiv, dakle trajan, baš kao što je trajan sukob između dobra i zla. Ali, javnost se brzo zasiti jedne te iste priče. To je sretna okolnost za medije, jer ih spašava od dosade. Na kraju krajeva, ovo nije prvi put da se u Sarajevu etničkim manjincima osporava pravo na kritičko uplitanje u poslove većinskog naroda, čak i kad se radi o pojavama koje rastaču državu Bosnu i Hercegovinu. I svi su ti slučajevi takoreći zaboravljeni. Ali, biće ih zasigurno još. Takvo je stanje duha, a takav je i sistem po kojem je ustrojen cjelokupni javni život.

Počelo je davno. Treba se samo prisjetiti šovinističke misije opskurnih bošnjačkih glasila kakvi su bili Valter i Ljiljan. Ovaj drugi je čak u svojoj pretencioznosti nosio oznaku "nacionalni sedmični list", što je valjda podrazumijevalo ekskluzivno pravo na pitanja od vitalnog značaja za Bošnjake. Ljiljan pritom nije skrivao ni svoju redakcijsku ambiciju da bude i politički centar u kojem se odlučuje o bošnjačkim kadrovima. I eto, to glasilo poetičnog imena hametice je difamiralo sve koji nisu dijelili njegove poglede na život i svijet, da bi po završetku rata krenulo u ofanzivu protiv ostatka koliko-toliko nezavisnog medijskog prostora u Sarajevu. Ovdje nema prostora, iako bi to bilo zanimljivo, da se navedu svi atributi i kovanice kojima je Ljiljan čašćavao i krštene i nekrštene "neprijatelje bošnjačkog naroda". Njihov spisak je impresivan. Još je trajao rat kad je Ljiljan pokrenuo furioznu političko-teološku kampanju protiv miješanih brakova. U nastaloj polemici Oslobođenje je nazvano "četničkim listom"?!

Valter i Ljiljan su mrtvi. Naslijedio ih je medijski superiorniji, neuporedivo tiražniji i sofisticiraniji Dnevni avaz. O tome kako Avaz zamišlja multietničko Sarajevo, možda najbolje govori informacija o izboru Alije Behmena za gradonačelnika, koja je objavljena pod naslovom "Srbin, ipak, na čelu Sarajeva!?" U podnaslovu je stajalo kako "podaci iz radne knjižice, izdane 27. avgusta 1958. godine, svjedoče da se tadašnji otpravnik vozova Alija Behmen izjašnjavao kao Srbin". Srbin na čelu Sarajeva - kakav užas! Ali, kad je već želio biti toliko zajedljiv prema Srbima, Avaz se mogao prisjetiti jedne mnogo bizarnije i općepoznate činjenice - da je i predsjednik Alija Izetbegović takođe bio Srbin na Behmenov način. Izetbegović je u jednom intervjuu lično posvjedočio da se jedno vrijeme tako izjašnjavao.

Danas se osnivaču i vlasniku Avaza, eto, ne dopada što jedna Srpkinja radi kao urednica na Federalnoj televiziji. Nije teško braniti Dušku Jurišić od šovinističke diskvalifikacije koju je izrekao novi politički aspirant na lidersku poziciju među Bošnjacima. Radončić zna da je novinar srpske nacionalnosti u Sarajevu ranjiva meta, jer svaka šuša može da ga proglasi četnikom. To više nema nikakve veze sa njegovim profesionalizmom. Nije tvoje da zabadaš nos u Gluhu Bukovicu i da se javno zgražavaš nad postupcima lokalnog imama sklonog pedofiliji, kao i nad bestijalnom vjerskom manipulacijom tamošnjom djecom, na kraju krajeva i nad činjenicom da je Bosna i Hercegovina puna Gluhih Bukovica. Radončić je krenuo nacionalističkim stazama Milorada Dodika, vjerovatno njime impresioniran, a pomenuta novinarka je samo uzgredna šteta na njegovom političkom usponu.

Sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin, rasista i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na olakom objašnjenju jedne složenije pojave, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma. On nije agresivan i glasan kao srpski, nema svog Boru Đorđevića Čorbu ili Marka Perkovića Thompsona, ne regrutuje i ne postrojava ideološke sljedbenike Handžar divizije, kao što to čine pristalice četničkog pokreta Draže Mihailovića. Međutim, bošnjački nacionalizam je, uostalom kao i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka ugrađen u sam sistem. Pod njegovom nevidljivom, ali potpunom kontrolom je, recimo, oblast zapošljavanja, čak i u privatnim firmama. Tome treba dodati i monopol nad građevinskim zemljištem, koje je takođe predmet diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Sve što je bitno za čovjekovu egzistenciju, praktično je u rukama nacionalista. Dokle su stvari otišle, pokazuje slučaj koji se desio u Zenici. Tamo je nedavno izgrađena oveća stambena zgrada, ali je neko postavio uslov da stanove mogu kupovati samo muslimani?!

Crni bik bošnjačkog nacionalizma je narastao i može ravnopravno da se nosi sa svojim srpskim parnjakom. Imajući u vidu sve što su Bošnjaci doživjeli u proteklom ratu, bilo bi pravo čudo da bošnjački nacionalizam ne postoji. I on, kao i ostala dva nacionalizma, još od prvih parlamentarnih izbora funkcionira kao realpolitika. Tri etnonacionalizma, tri nacionalističke realpolitike - i eto slike današnje Bosne i Hercegovine.

(preneseno iz Oslobođenja)