JEDINA SLOBODNA TERITORIJA
VIDOVITOST: TV serije koje su predvidjele budućnost
Copy / paste
: VIDOVITOST: TV serije koje su predvidjele budućnost

 

Scenarij za pilot-epizodu serije The Lone Gunman, u kojoj se avioni zabijaju u WTC, napisan je devet mjeseci prije pravog napada 11. rujna 2001, ali ovaj serijal nije jedini prorok u televizijskom programu

Mobiteli, laseri, put u svemir, biokemijsko ratovanje, genetski inženjering pa čak i pokretne stepenice te vrata na automatsko, senzorsko otvaranje samo su neki fenomeni, izumi i trendovi koje je u svojim knjigama pisanima između 1898. i 1933. predvidio legendarni pisac H. G. Wells, uz Julesa Vernea pionir znanstvene fantastike te istaknuti društveni i politički komentator.

Njegove kolege
Aldous Huxley, koji je 1932. knjigom 'Vrli novi svijet' upozorio na distopijsku budućnost mentalne kontrole, države-roditelja i socijalnog inženjeringa hedonizmom te George Orwell, koji je 1949. klasikom '1984' najavio televizijsku manipulaciju i izmišljanje ratova, a i stvorio Emmanuela Goldsteina kao budući prototip mitološkog 'diznificiranog' negativca potrebnog vlasti i vijestima – zapravo Bin Ladena prije Bin Ladena – imaju također pozamašan udio u fenomenu 'literarnih najava' budućnosti 20. i 21. stoljeća, zapravo naše sadašnjosti.

The Lone Gunman

Jedna od teorija koja pokušava objasniti sve te silne 'koincidencije' kaže da su momci bili toliko precizni u svojim vizijama upravo zato što to uopće nisu bile vizije, ni plodovi mašte – povezani s političkim, industrijskim, bankarskim i intelektualnim silama svojih era, sva su trojica itekako dobro poznavala planove globalne elite i društvenih arhitekata, puno prije nego što su ih počeli provoditi u djelo. Huxleyjev brat Julian bio je predsjednik Britanskog eugeničkog društva i jedan od vodećih evolucijskih biologa i internacionalista 20. stoljeća, a Wells je napisao i knjige 'New World Order' (1940) i 'The Open Conspiracy' (1928), svojevrsne političke programe brisanja nacionalnih suvereniteta i globalnog ujedinjenja planeta pod jednom vladom, a koja će, kako je 1933. istaknuo u 'The Shape Of Things To Come', poprimiti svoje prve obrise u Iraku, mjestu rođenja Novog svjetskog poretka.
Osim političkih radova, Wells je bio javni eugeničar i istaknuti član elitnih društava Coefficients Club i Fabian Society te i kao takav nikada i nije bio
samo pisac fikcije, a na njegovu važnost u društveno-političkoj klimi prve polovine 20. stojeća ukazuje i to da je Winston Churchill neke od svojih najvećih govora pisao izravno inspiriran rečenicama iz Wellesovih djela 'Rat svjetova' i 'Moderna utopija'. 'To je kao da Tony Blair posuđuje fraze iz 'Zvjezdanih staza' i 'Dr. Who'', kaže Dr. Richard Toye, predavač povijesti na sveučilištu Cambridge. Jedan drugi profesor, Oliver Curry, stručnjak za evoluciju, za BBC je izjavio da će ljudska vrsta u idućih 100.000 godina posve izbrisati razlike među rasama te biti podijeljena na dvije velike podvrste, jednu fizički i intelektualno razvijenu i drugu kržljavu, podaničku – gotovo identične onima o kojima je Wells pisao u romanu 'The Time Machine', što je samo nabacilo još jednu 'viziju' na hrpu već ispunjenih predviđanja.
Naravno, to ne znači da je Wells bio
Nostradamus i braća Tarabić u jednom tijelu, iako bi nekima takvo objašnjenje bilo najjednostavnije i vjerojatno prihvatljivije od velike 'otvorene zavjere'. A to kojem društvu pripada Chris Carter, kreator 'Dosjea X' te je li i on reinkarnacija velikih proroka i kakve je točno informacije imao čak devet mjeseci prije 11. rujna 2001. također nitko ne zna, ali ostaje činjenica da su proročansku ulogu ukoričenih djela puno godina nakon Wellsove smrti preuzeli televizijski serijali, koji ponekad zastrašujuće točno pogađaju budućnost. Čak do te mjere da idu u detalje – baš poput pilot-epizode sada već legendarnog serijala 'The Lone Gunman', spin-offa 'Dosjea X', koja i danas, osam godina kasnije, uzrokuje češkanje po glavi svih analitičara, ali i samih autora serije.
Doduše, pola godine prije povijesnog 11. rujna, kontroverzni i danas pokojni američki radijski voditelj
William Cooper u eteru je najavio kako očekuje skori napad na SAD, objasnivši da će krivac biti američka vlast, koja će najvjerojatnije optužiti CIA-inog agenta Bin Ladena; zatim je neka tri mjeseca prije napada, u ljeto 2001, isto ponovio i radijski voditelj Alex Jones. No ipak, ono što su scenaristi i producenti 'The Lone Guman' učinili prije svih jest to da su čak DEVET mjeseci prije 11. rujna napisali i pripremili epizodu koja detaljno prikazuje ono što se događalo tog kobnog dana u New Yorku. I baš poput Coopera i Jonesa, za zločin optužili vlastite tajne službe, koje su preuzele kontrolu nad zrakoplovima i zabile ih u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra, a sve s ciljem izazivanja profitabilnog rata za koji je potrebna podrška ljute i uspaničene nacije.

- Ono što me najviše uznemiruje jest to da ako ja kao pisac fikcije mogu izmisliti takav scenarij, onda i ljudi koji imaju moć i vlast i čiji je posao zamišljati ovakve scenarije, mogu učiniti isto to, izjavio je Frank Spotnitz, jedan od producenata 'The Lone Gunman'. Condoleezza Rice, savjetnica za nacionalnu sigurnost SAD-a, prisjetimo se, izjavila je: Mislim da to nitko nije mogao predvidjeti... da bi koristili otete zrakoplove kao projektile – očito nije gledala televiziju.
Jack Bauer ima posebnu poziciju u neobičnom trendu. Optuživali su ga da glorificira i opravdava mučenje kao nužnu i pomalo 'seksi' manifestaciju novog američkog patriotizma, a cijelu seriju '24', zbog Dennisa Haysberta u ulozi crnog američkog predsjednika Palmera neki danas shvaćaju i kao javni trening za Obamu. Potonje možda i nije bilo namjerno, ali je zasigurno imalo učinka – jer ako može kod Bauera, može i u komšiluku.
Tu priča o televizijskim proročanstvima ne staje, a jedan od fascinantnijih starijih 'proročanskih' TV projekata je i 'The Year Of The Sex Olympics', britanska 'televizijska predstava' o budućnosti televizije i društva, snimljena još 1968. Scenarist
Nigel Kneale jedan je od cjenjenijih britanskih scenarista proslavljen i po – gle koincidencije! – adaptacijama Orwellovih i Wellsovih romana za male ekrane te čovjek kojeg nazivaju 'ocem moderne televizije', a u svom prvom razvikanom projektu 'The Year Of The Sex Olympics' zamislio je svijet budućnosti u kojem ljudi 24 sata dnevno ovise o televizijskom programu, hipnotizirano buljeći u sve što im se servira. Vladajući establišment, uplašen naglim porastom globalnog stanovništva, gledatelje 'terorizira' pornografijom, kako bi im ubio volju za seksom. No kad se ljudi zasite takvog programa, direktor televizije dobije sjajnu novu ideju – odvesti izabranu obitelj na otok i snimati ih 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu pa to emitirati pod nazivom 'The Live Life Show'! Proći će nekoliko desetljeća do pojave 'Big Brothera' i eksplozije reality televizije, koju je Nigel najavio još šezdesetih, upozorivši s 'The Year Of The Sex Olympics' na dobre i loše strane njezine garantirane popularnosti.

MI5 aka 'Spooks'

Britanska serija 'The Troubleshooters' emitirala se u razdoblju od 1965. do 1972, a u prvoj sezoni, prije tranzicije u kolor emitiranje, nosila je ime 'Mogul', prema međunarodnoj naftnoj kompaniji, kolektivnom 'glavnom liku' serijala. Tri dana prije negoli je u stvarnom životu British Petroleum počeo bušiti Aljasku u potrazi za naftom, 'The Troubleshooters' je šokirao gledatelje prikazujući posve isti scenarij u jednoj od svojih epizoda, snimljenoj nekoliko mjeseci ranije. I to nije sve. Jedna epizoda govorila je o preuzimanju kemijske kompanije od strane Mogula – BP je istu stvar učinio do kraja istog tjedna u kojem je ona bila prikazana! Epizoda u kojoj se dogodila eksplozija naftne bušotine nije ni stigla biti emitirana, prije negoli je grunula u stvarnosti na Sjevernom moru. Predvidjeli su podvodne baze naftnih kompanija pa čak i najavili tadašnju cijenu nafte prije vijesti i TV Dnevnika, a to koliko je serija bila bliska stvarnosti govori podatak da je glavni glumac Geoffrey Keen pozvan na elitnu večeru Kluba naftne industrije, gdje su ga prigrlili kao jednog od kolega.
'MI5' (na lokalnom tržištu emitirana pod nazivom 'Spooks'), još jedna britanska serija, ovog puta špijunske tematike, govori o tajnoj službi iz naslova, a njezina radnja baš kao da je pisana u uredima istih tih tajnih službi. Glavni glumac
Robert Penry-Jones je 2007. usporedio snimanje 'MI5' s čitanjem novina: Ponekad scenariji dolaze u isto vrijeme kada i novine, s posve istim pričama. To je zastrašujuće.
I baš poput 'The Lone Gunman' s druge strane Atlantika, 'MI5' aka 'Spooks' najavio je terorističke napade u Londonu, a scene napada u podzemnoj željeznici snimljene su prije negoli su se 7. srpnja 2005. uistinu i dogodile.
Morali smo promijeniti neke stvari prije emitiranja, jer je sve bilo pomalo neukusno, kaže Penry-Jones, dodavši:
-
Činilo se kao da zarađujemo na tome što se dogodilo, ali mi smo sve to snimili dan prije negoli se uistinu dogodilo.
(tportal.hr)

Falsifikati: Magle hrvatske povijesti
Copy / paste
: Falsifikati: Magle hrvatske povijesti

 

Hrvatska nam je povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Kada se svojedobno hrvatski povjesničar Neven Budak drznuo posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je zabetoniran u našoj domoljubnoj svijesti, inženjeri nacionalnih duša skrili su taj rad od nježnih ušiju hrvatskih učenika.

I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je svojom dužnošću prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotični Tomislav nije prvi hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideoloških interpretacija. Što smo mi sve u školama učili iz nacionalne povijesti, a za dosta toga se slobodno može reći da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon čega bi nam ponosito tek trebala spuznuti suza radosnica preko časnog obraza.

Povijesna magla

Kao rijetko koja znanost povijest je podložna pretjerivanju, skrivanju i blago rečeno nevjerodostojnoj interpretaciji događaja, likova i pojava. Mnogo toga u školi smo učili kao povijesnu činjenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz viših nacionalnih ili političkih interesa.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Ako je netko pokušao nešto drugačije prikazati, u najmanju je ruku bivao pribijan na stup nacionalnog srama ili proglašavan izdajnikom jer se posumnjalo u neku veličanstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu zamisao nekoga našeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih podataka o svom postojanju.

Hrvatska povijest morala se ugurati i u šablone država i političkih tendencija u kojima smo dulje ili kraće vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Stvaranje ‘dobrih’ Hrvata

No, problem možda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom kršnom kamenjaru, da se bajkovitost hrvatske povijesti nije proširila do današnjih dana.

- Pitanje je koliko su povjesničari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste da ih se iskorištava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak znanost. I učenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija učenja povijesti u školama ta da se stvaraju ‘dobri’ Hrvati - kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.

- Sve nacionalne povijesti slijede istu šprancu. Sve dijele nekoliko zajedničkih odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mračnih šuma i pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polažu puno pažnje srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.

A svaki pristup proučavanju povijesti kao da piše o razvoju čovjeka, pa imamo različita vrednovanja povijesti: bolja i lošija razdoblja, uspone i padove, propasti i slavne povratke, što samo podcrtava da se radi o konstruktu - objašnjava nam povjesničar Stefan Berger, profesor na Sveučilištu Manchester i voditelj projekta “Prezentiranje prošlosti - Pisanje nacionalnih povijesti u Europi”.

Goli opstanak

Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadšto taj epitet objektivno ne zaslužuju ili se u jednom trenutku slave, a možda im je herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge - heroji. Svima je važna rasprava o granicama, odnosno teritorijima. Raspravljaju o tome tko poseže pravo na njihovo iskonsko područje ili pak koliko je “njihova iskonskog teritorija” izvan matične zemlje.

Dakle, svi narodi imaju svoje guste šume i močvare, tragična polja i junačke gudure iz kojih su došli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona koja bi bila nepravedno zakinuta. Može se reći da svaki narod zaslužuje povijest kakvu ima, ma koliko je ukrašavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska povijest prepuna je različitih interpretacija, ovisno o trenutačnim potrebama - od “vjekovne borbe za južnoslavensko ujedinjenje” do “tisućljetne borbe za nacionalnu samostalnost”.

Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivača, bilo ideoloških (nacisti, komunisti) ili pak osvajača (Srbi, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci).



1. Dolazak Hrvata na more

U naše iskonske krajeve, na kojima su već obitavale razne civilizacije, narodi i države, dolaze prahrvati. Oni se u romantičnoj verziji slike Otona Ivekovića predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamišljeno zagledani u pučinu i tada još nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili - prljavi i znojni koljači i osvajači koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljačkih hordi bili su i Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio vođa ni ne znamo, jer nema nikakvog pisanog traga. Nije ni čudno - bili su nepismeni. Hrvatska je historiografija taj prljavi posao rušenja i razaranja dobrohotno svalila na Avare, kojih je također bilo u toj hordi i čije karakteristike nisu bitno drugačije od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Doduše, popljačkana Salona još se održala desetljećima prije nego što je sasvim propala, a Hrvati su polako osvajali svoja nova “vjekovno naša” ognjišta . Mi baštinimo njihova davna osvajanja ( jednostavno - tu živimo) i prihvaćamo ih jer su nam ti naši preci ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.

2. Ljudevit Posavski

Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od najvećih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se naletima Franaka tada vodeće europske kraljevine, ne želeći prihvatiti njihovu čizmu. Franci su, moćniji i brojniji, poduzeli čak šest ofenziva protiv drčnog Ljudevita i konačno ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj priči dosta je loše prošao i knez primorske Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obilježen kao protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza pobjegao u Srbiju, odnosno među Srbe. Povjesničarka Nada Klaić dokazuje da je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato došlo do zabune). No, golica teorija da je Ljudevit zbrisao među Srbe, gdje ga je tamošnji vladar, navodno kako i priliči, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, misleći da će ga ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. Štoviše, preuzima vlast, ali su ga Srbi poslovično nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stiješnjen razvojem događaja, Ljudevit kasnije prihvaća vrhovnu vlast franačkog vladara, premda na kraju balade ipak bježi kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju, ali jedne sparne noći 823., zlu ne trebalo, dokonča život nestašnog junaka Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih udruživanja i razdruživanja.

3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju

Ne postoje činjenični dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom srednjovjekovlju - 925. godine - to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak je historijski, nacionalno i politički neupitan. Jedino što bi išlo u prilog tome jest činjenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u nekakvim vukojebinama sličnijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako se ne može potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

4. Kletva kralja Zvonimira

Kralja Zvonimira su prema legendi ubili poslovično nezadovoljni Hrvati u selu Kosovo kod Knina 1089. Ojađeni Zvonimir uvrijeđeno je prokleo Hrvate da će tisuću godina biti bez države. I stvarno, država propade, a Hrvati su samostalni postali tek nakon 900 godina, što je potaklo neke “povjesničare” da spomenu kako je Zvonimir zapravo prokleo nezahvalne Hrvate upravo na toliko godina! Legendu spominje Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća koji je u 15. stoljeću preveden na hrvatski.

5. Petar Svačić i bitka na Gvozdu

Legenda o “narodnom kralju” Petru Svačiću (po najnovijim izvorima radi se o Snačiću), koji je u bitki s Mađarima 1097. godine na Gvozdu, danas njemu u čast Petrovoj gori, želio spriječiti propast hrvatske kraljevine. Petar je želio spriječiti neminovno stapanje hrvatskog kraljevstva u Ugarsku. Neosporno je da se bitka odvila u svibnju na propupalim obroncima Gvozda (ali se ne zna točno ), ali ne zna se s kakvom je vojskom raspolagao i u kojem je statusu Petar tamo bio. No, izginula je vojska, ali i sam kralj Petar. U školama je slavljen kao neprijeporni heroj koji je pokušao nemoguće, a posebno se naglašavala naknadno osmišljena odrednica - narodni kralj.

6. Bitka s Tatarima

Grobnička bitka 1242. godine, gdje su se prema neprovjerenim vijestima sukobili Hrvati s Tatarima, po svoj prilici nije se nikada ni zbila. Hrvati su naravno u toj virtualnoj povijesnoj bitki slavili. No, to nije smetalo Franji Tuđmanu da organizira velebnu proslavu u povodu godišnjice bitke koja se nije ni dogodila, što je ipak bolje nego kod Srba koji pak slave bitku koju su izgubili.

7. Matija Gubec i Seljačka buna zagorskih kmetova 1573.

Seljačka buna zagorskih kmetova rezultirala je mnoštvom mitova vezanih uz Gupca osobno,

a koji su se kasnije tumačili kao povijesne činjenice. Prema legendi koja se u školama predaje kao činjenica, seljačkog su vođu prvo malo mrcvarili užarenim kliještima, a kasnije ga oholo okrunili užarenom željeznom krunom. Da bi ga nakon te torture mađarski vlastelin Morencz Bahiczy bezočno još i raščetvorio! Brkati zagorski seljak ušao je u povijest, a ujedno je, navodno, povijesni lik s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Glavni negativac cijele priče je feudalac Franjo Tahi. Uvriježilo se da je glavni uzrok Seljačke bune bilo zlokobno i nepristojno ponašanje te feudalne vucibatine, ali ipak su korijeni drugačiji i imaju u sebi prije svega ekonomske razloge. Priča se uklapala u kasnije antimađarske korijene hrvatskog otpora.

8. Urota zrinsko-frankopanska 1671.

Mnoštvo se legendi i priča stvorilo oko urote Zrinskih i Frankopana 1671., u kojima se ističe njihova hrabrost i mudrost te “stradanje za Hrvatsku”, a zapravo moramo priznati da se urota vodila vrlo loše i neorga-nizirano, amaterski, što pak potvrđuje njezin neosporno hrvatski karakter. Habsburgovci su htjeli neograničeno vladati te su nastojali u Hrvatskoj ukinuti bana i Sabor. Zrinski i Frankopan vucarali su se po Europi u potrazi za saveznicima . Bili su u Francuskoj, Poljskoj i Veneciji, ali nisu ozbiljno shvaćeni niti prihvaćeni. Tada čak pristaju na suradnju s Turcima, i to na način da bi Hrvatska bila u vazalnom odnosu, a Zrinski prihvaća da sultanu plaća i danak! No, uvjet je da on bude vladar s nasljednim pravom. Nakon toga logično je pitanje ima li u svakom zlu i nešto dobra.

Car Leopold I., koji je doznao za antidržavno vršljanje hrvatskog dvojca, zove ih u Beč 1670., tobože radi pomirenja. No, čim su stigli, dao ih je uhititi i zatočiti u zloglasnu kulu u Bečkome Novom Mjestu. Osuđeni su zbog urote i izdaje, i to odsijecanjem desne ruke i glave. To je 30. travnja i izvršeno. Osim toga, postoji još jedna legenda vezana uz zaplotnjački rad hrvatskog dvojca - oni su u ćeliji, suprotno legendama, navodno preklinjali za oprost, kako mrki carski dželat ne bi dekapitirao njihove plemenitaške glave. No, glave su im se ipak otkotrljale u nedokučiva bespuća hrvatske povijesnice.

9. Ilirski preporod 1830. - 1843.

To je općeprihvaćeni naziv za kulturni, nacionalni, društveni i politički pokret koji se u prvoj polovici 19. st. razvio u Hrvatskoj u ozračju narodnog preporoda. Današnja historiografija više ga voli nazivati Hrvatski narodni preporod, kako bi izbjegli komplicirana objašnjenja da je pokret nazvan Ilirskim (premda jest bio iskonsko hrvatski) jer je imao za cilj kulturno i političko jedinstvo “Ilira”, odnosno svih Južnih Slavena. Hrvatski ilirci su vjerovali da Južni Slaveni imaju jedinstveni jezik, pa su ga i zvali ilirskim. Tako su, recimo i bosanski jezik nazivali najmilozvučnijim ilirskim narječjem. No, Srbi i Slovenci nisu tada prihvatili te “ujediniteljske kulturno-političke” ideje iz Hrvatske. Obostrana nepovjerenja su, vidimo, tradicionalna, što ne treba uvijek biti loše. No, bez obzira na te ideale, Ilirski preporod nije bio projugo-slavenski u današnjem smislu riječi, kako se to u jednom periodu prenaglašavalo. Ne treba zanemariti i taj važan detalj, kao što bi to neki rado danas učinili. Kontekst je naravno bio drugačiji, a to se kod nas poslovično previđa. Bilo kako bilo, ideja “južnoslavenskog jedinstva” nastala je u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća. To je bilo i razumljivo zbog miješanja raznih interesa na ovom našem malom prostoru - austro-mađarski pritisak s jedne, talijanska asimilatorska politika s druge te turska osvajanja s treće strane učinili su naše prilike prilično nelagodnima i opasnima te se stvorila preporodna ideja koja je nama Hrvatima pomogla da se nacionalno izgradimo te teritorijalno zaokružimo.

10. Radić: ‘Ne srljajte kao guske u magli’

Usklik vođe Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepana Radića u Saboru “Ne srljajte kao guske u magli”, u jeku žučne rasprave o ujedinjavanju sa Srbijom, često se spominje u smislu proročanskih riječi kojima je, poput spomenutog nesretnog uvredljivca Zvonimira, želio upozoriti Hrvate da ne ulaze u jugoslavensku zajednicu sa Srbima. Riječi su stvarno izrečene, ali tada nisu izazvale ni takav efekt niti je to tada tako shvaćeno. Taj Radićev, na kraju ipak proročanski, usklik tek se počeo rabiti kada je ujedinjenje u jednu državu pokazalo svoju pravu narav. Zapravo tusti Radić nije govorio protiv ujedinjenja, nego se protivio načinu na koji se ono izvodi. U Jugoslaviji se ta rečenica nije ni spominjala, a kasnije je dobila na gotovo kultnom značenju, premda ona sama po sebi, i da je stvarno izgovorena u kontekstu koji joj se sada pripisuje, ne mijenja na stvari. Odsrljali smo svoje.

(jutarnji list)


NABOKOV: Skice za remek djelo
Copy / paste
: NABOKOV: Skice za remek djelo

 

Pred smrt Nabokov je svoju suprugu Veru zamolio da uništi nedovršeni roman. Umjesto toga, rukopis je završio u sefu a o njegoj sudbini je odlučivao piščev sin Dmitri

Philip Wald, groteskno debeli znanstvenik sičušnih stopala, opsjednut smrću i vlastitim dokidanjem, njegova znatno mlađa lijepa supruga Flora koju je oženio jer ga podsjeća na mladenačku ljubav i životnu opsesiju. Tu je i slikar, jedan od mnogobrojnih Florinih ljubavnika, koji je o svojoj ljubavnici napisao roman “Moja Laura”.

Ljubavni trokut

Ta trojka trebala je tvoriti trokut posljednjeg romana Vladimira Nabokova “Laurin original” koji će idući tjedan biti objavljen u svijetu, a zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković i Runjić, paralelno s engleskim bit će objavljeno i hrvatsko izdanje. Priča o romanu je dobro poznata: Nabokov je na rukopisu grozničavo radio sve do samog kraja života, ispišujući na sitnim papirima fragmente nečega što je smatrao kako će biti njegovo remek - djelo. Nabokov je, naime, imao običaj pisati rukom skice i onda ih, kad bi napisao sve što je naumio, unedogled preslagivao dok ne dobije tekst s kojim je zadovoljan.

Predstava za cijeli svijet

Kad je shvatio kako mu vrijeme ističe, suprugu je zamolio da uništi rukopis. Vera Nabokov za taj čin nije imala snage i pohranila ga je u sef u Švicarskoj, te prepustila sinu Dmitriju konačnu odluku. Neodlučni sin posljednje dvije godine radio je predstavu za cijeli svijet oko toga hoće li ga objaviti ili neće. Konačno je odlučio proglasiti ga “briljantnim, radikalnim djelom, srži očeva stvaralaštva” te urbi et orbi priopćio kako će ga izdati kao knjigu, unaprijed opisanoj kao “izdavačkoj senzaciji godine”.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Objava nedovršenih rukopisa tema je oko koje bi unedogled mogli listati razloga za i protiv. Nemoralan čin, nepoštivanje jasne želje pokojnika, iskorištavanju njegove slave - jasni su razlozi protiv objave.

Nije to tako jednostavno, da ga je Nabokov hio uništiti, uništio bi ga sam, uostalom, nije Nabokov bilo koji pisac, nego jedan od najznačajnijih pisaca koji su stvarali u XX stoljeću, svaki redak koji je napisao potencijalno je zanimljiv - mogli bi glasiti protuargumenti.

Sve emocije koje povlači rasprava pojavit će vam se i tijekom čitanja ovog “roman u nastanku ”. I uzbuđenje što imate uvid u nepoznati rukopis velikog pisca, ali i sram i nelagodu zbog toga što čitate nešto što vjerojatno živi Nabokov ne bi dopustio nikome.

I kud baš Nabokov, autor poznat po do savršenstva dotjeranom jeziku, prozi tako bliskoj poeziji.

Opsesivni motivi

Književniku kojem je svaki zarez, svako slovo bilo isuviše važno. Književniku kojeg je, kao što je dobro poznato, malo što tako izluđivalo kao banalne interpretacije kako “Lolite” tako i bilo kojeg drugog njegovog djela. Teško se ne zapitati, ako su se banalno tumačila djela koja su bila savršene cjelina, što li će se tek govoriti o nečemu za što postoji samo nacrt priče i što mistično završava karticom sa sedam riječi: izbriši, precrtaj, obriši, izbaci, ukloni, otri, prekriži.

No, zasad se može odgovoriti tek na neka pitanja koja su se povlačila proteklih godina.

Hoće li Nabokovljev ugled objavom “Laurinog izvornika” biti narušen. Ne, genij je genij čak i u skicama.

Možete li zavoljeti Nabokova samo na temelju ove knjige? Teško.

Ima li u tekstu dovoljno “materijala” za one koji znaju i vole njegov opus? Da, tu su i opsesivni Nabokovljeve motivi, teme, jezični biseri i suptilni Nabokovljevi migovi. Floru tako, primjerice, pokušava zavesti Hubert - Hubert, ljubavnik njezine majke a rusku književnost predaje joj “profesor bespomoćna izraza lica kome je njegov predmet bio nasmrt dosadan”.

Uvid u kreativni proces

Moglo bi se, također, na temelju dosadašnjih Nabokovljevih knjiga zaključivati što je Nabokov želio napraviti. Ali, mi to ne znamo i ne možemo znati. Možemo tek upisivati, dopisivati, objašnjavati i banalno zaključivati.

U jednoj od prvih kritika koje su se pojavile američko - bosanski pisac Aleksandar Hemon napisao je: “Može se reći kako ono što je objavljeno kao roman pod nazivom “Laurin original - Umiranje je zabavno” nije rezultat onoga što bi Nabokov želio ili pozdravio. Ne samo da objavljivanje nedovršenog rukopisa ide protiv njegovih jasnih želja, nego i protiv njegovog umjetničkog senzibiliteta, protiv čitavog njegovog života kao umjetnika. Prebolestan da uništi papire koji su sadržavali “Laurin izvornik”, majstor je sad vječno izložen blještavom pohlepnom svijetu znanstvenika, izdavača i svih mediokriteta koji će se poigravati karticama s pečatom bespomoćnog genija. Teško da je umiranje zabavno, ali sigurno je kako je čitanje “Laurinog originala” beskrajno tužno”.

Teško se ne složiti s Hemonom. No, isto tako malo je vjerojatno kako ćete odoljeti da ne pročitate “Laurin izvornik”. U tom slučaju, samo se treba prisiliti da neprestano imate na umu kako ne čitate Nabokovljev roman nego ste dobili jedinstvenu priliku uvida u kreativni proces stvaranja velikog umjetnika. Možda je to i dovoljno.

(jutarnji list)



Avaz o Raffiju: Agilni i principijelni američki diplomata
Tako se govori
: Avaz o Raffiju: Agilni i principijelni američki diplomata

U intervjuu sa Raffijem Gregorijanom, prvim zamjenikom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, novinar Avaza Sead Numanović naziva ovog zvaničnika agilnim i principijelnim američkim doplomatom. Tema intervjua su bili napadi Milorada Dodika na OHR i istražne organe koji provjeravaju njegove veze sa kriminalom. Intervju prenosimo u cjelosti


Rafi Gregorijan za „Dnevni avaz“

Dodikove optužbe na moj račun su prazne!

Premijer Milorad Dodik u više navrata obećavao je mnogima da će dostaviti dokumentaciju koju od njega traži Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. To je uradio i danas (jučer, tokom izlaganja u Narodnoj skupštini Republike Srpske, op.a.).

Vjerovat ću njegovim djelima, a ne riječima kazao je u ekskluzivnom razgovoru za „Dnevni avaz“ Rafi Gregorijan (Raffi Gregorian), prvi zamjenik visokog predstavnika.


Otezanje obaveze

Ovaj vrlo agilni i principijelni američki diplomata ovih dana je ponovo u medijskoj žiži nakon najava premijera manjeg bh. entiteta da će ga tužiti zajedno s nekim visokim zvaničnicima Državnog tužilaštva i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).

Gregorijan se uopće ne nervira zbog takvih prijetni, već ih shvata kao neku vrstu logičnog slijeda dešavanja i aktivnosti u RS.
- Nadam se da će dokumentacija konačno biti predata. Očekujem, također, da će državnim organima biti dostavljeni svi papiri, a ne samo ono što Dodik želi da oni imaju ističe Gregorijan.

Postoje određene kontroverze u vezi s pravnim zastupnicima koje je Dodik imenovao i pozamašno platio kako bi ga zastupali pred institucijama BiH. No, ta američka firma nije registrirana i ne može raditi u BiH. Je li to tačno?
- Što se Ureda visokog predstavnika tiče, tu smo jasni. Nastavit ćemo raditi kao i u proteklih 13 godina i sva pitanja rješavati sa zainteresiranim stranama u BiH direktno. Što se tiče firme o kojoj govorite, ona u BiH nema nikakav pravni status.
Cijeli slučaj o kojem sada govorimo tiče se zahtjeva Tužilaštva BiH da mu se dostavi dokumentacija, na osnovu čega može procijeniti ima li ili nema osnova za pokretanje istražnog postupka. Što više Dodik oteže da izvrši tu obavezu, to sumnje više rastu i trebat će više vremena da se odgovori na pitanje da li pokretati istragu ili ne. Uvođenje drugih faktora u cijeli slučaj samo dodatno komplicira stvari.


Uhodani put

Zakonske obaveze su jasne i svako daljnje kršenje datih obećanja i nepoštivanje obaveza ne doprinosi razrješenju cijele ove stvari.

Vlada RS objavila je da će, zajedno s dostavom dokumentacije, podići tužbu protiv Vas i još nekih državnih službenika BiH...
- Moram reći da mi baš nije jasno šta će oni tačno uraditi kada je ta navodna tužba u pitanju.

Ministar pravde RS na čelu je nekakvog tijela koje bi trebalo provesti Dodikovu želju da Vas tuži... Kako odgovarate na najavu o toj tužbi?
- Ponovit ću i nešto što su drugi već rekli nečuveno je da Dodik objavi to dan nakon sjednice Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC). PIC je snažno pozvao premijera Dodika, kao i druge, da poštuju vladavinu zakona u BiH, pa samim tim i RS. Zanemarimo, bar za tren, moje ime iz svega ovoga. Očito je da se radi o strategiji skretanja pažnje i ponovnom korištenju institucija RS za progon novinara i državnih institucija. Tome treba pridodati i aktivnosti ministra pravde RS koji se okrenuo protiv Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
Radi se o širokom napadu na one čija je uloga i zadatak da rade nezavisno od izvršne vlasti. To je napor Vlade RS da slomi nezavisne vlasti, bilo da su u pitanju pravosudne institucije BiH, bilo da su nevladine organizacije ili novinari. Kao što znate, to je već uhodani put aktivnosti koji odlikuju i napadi na „Transparency International“ (TI), nezavisne novinare i medije, te prijetnje tužbama protiv novinara ili nevladinih organizacija koje su na sudovima odbačene. Podsjetit ću vas da je Evropska komisija u svom posljednjem izvještaju o napretku u BiH izrazila zabrinutost zbog toga.


Nejasne optužbe

Bez namjere da ovo predstavimo kao lični sukob između Vas i Dodika, moram Vas pitati hoćete li se pozvati na diplomatski imunitet?
- Za šta? Pa, nije jasno ni za šta me optužuje. Ono što čitamo u medijima paušalno je i nema smisla. Dodik me optužuje da stvaram lošu sliku o RS.
Prvo, to apsolutno nije tačno! Jedina osoba koja šteti imidžu RS je Milorad Dodik. Pogledajte kominike PIC-a. U nekoliko stavki RS se proziva zbog nepoštivanja Dejtonskog sporazuma, Aneksa 10 u kojem se zahtijeva puna saradnja sa OHR-om, Aneksa 2 koji se odnosi na arbitražu za Brčko koju Dodik sada odbija.

Zanimljiv je rječnik koji Dodik koristi?
- To je rječnik koji je u potpunosti neprikladan jednom premijeru. U protekloj godini on me nazvao „kriminalcem“, „crvom“, „plaćenikom“, „kukavicom“... To sada prolazi kao politički dijalog u RS. Ne bih komentirao moguće pravne konsekvence, jer se još ništa praktič no nije desilo. Optužbe koje iznosi na moj račun prazne su!
Vlasti u BiH obavezne su na punu saradnju s visokim predstavnikom, njegovim uredom i osobljem. Dakle, obavezne su i na saradnju sa mnom! PIC je jasno pozvao vlasti RS da izvrše svoju obavezu u potpunosti i sarađ uju s međunarodnom zajednicom i njenim organima u BiH.

Gaši, Orić, Keljmendi
- OHR ima tim analitičara koji procjenjuju informacije koje dobivamo o mogućim vezama političara visokog nivoa s organiziranim kriminalom, terorizmom ili ratnim zločincima. Rezultati rada tog tima, donekle, pomogli su vlastima, posebno u Federaciji BiH, da se suprotstave organiziranom kriminalu, poput Gašija, Nasera Orića, Keljmendija i sličnih. No, to nije direktno rezultat rada našeg tima.

Analitički tim
- Iz sigurnosnih i drugih razloga ne govorimo o detaljima Analitičkog tima koji smo formirali. Dodik i drugi pokuš avaju saznati ko su ljudi u tom timu, kako bi ih napali. S obzirom na probleme koje s vremena na vrijeme imaju osobe koje u BiH govore ili se bore protiv organiziranog kriminala, procjena da se o Analitič kom timu ne govori, sasvim je razumljiva.

Ljudi povezani s kriminalom
- Premijera Dodika sasvim sam prijateljski upozorio još prije godinu da se oko njega skupljaju ljudi koji nemaju na umu i srcu najbolje za RS, pa i njega samoga. Sudeći prema reakciji na to upozorenje te nedavnim ličnim napadima na mene, čini mi se da moja upozorenja nisu naišla na odgovarajuću reakciju.
Ne želim govoriti o imenima, ali se radi o ljudima koji su bili pripadnici ili bliski sa 410. obavještajnim centrom, koji je 2003. rasformiran zbog ilegalnog prisluškivanja. Neki od tih ljudi, koji su sada u Dodikovom okruženju, nekadašnji su visoki zvaničnici vojnih i sigurnosnih strukura RS. To su ljudi koji su povezani s organiziranim kriminalom u Srbiji i mrežom pomagača Ratka Mladića.

Dnevni avaz, 26. novembar 2008. godine

(zurnal.info)

Copy / paste
: Miloš Vasić: Šteta tog zida

Danas je tačno dvadeset godina otkad su nestrpljivi ljudi lakomisleno počeli da ruše Berlinski zid. Bio je to kraj naučnog socijalizma, Varšavskog ugovora, trabanta i vartburga, ali ne i kraj hladnog rata. Mogli su i da ga ostave takvog kakav je, samo bez graničara. Uskoro su se pokajali, ali je bilo kasno, jer je Zid već bio usitnjen u kamenčiće-suvenire i rasprodat na malo. Istočni Nemci sada pate od Ostalgije (Ost: Istok, DDR), kako čujem, a onim zapadnima nedostaje Zid. Odmah se bio pojavio i vic: trči istočni Nemac na Zapad i viče "Mi smo isti narod!", a zapadni Nemac ga hladno gleda i kaže "I mi smo".

Proveo sam neke važne mesece mog života u Berlinu, usred hladnog rata. Jedrio sam po Vanzeu, hodao sam satima pored Zida, svetskog čuda i predmeta mog nastranog obožavanja. Zid je bio opredmećeni Duh Vremena (Zeitgeist), opipljiva suština stvari (filozofski žargon ovde je neizbežan, usred smo Nemačke). Moj drugar Volfgang Lefevr, filozof, živeo je odmah tu, pored Zida, tamo gde su u Berlinu živeli avanturisti, siromašni studenti, Turci, Jugosi i ostali gastarbajteri. Jedne snežne noći, pričao mi je, došao mu je prijatelj u goste, a kapija je bila zaključana. Prijatelj se drao sa ulice (to je bilo pre električnih brava i mobilnih telefona), Volfgang mu je bacio ključeve sa trećeg sprata, ali čovek nije mogao da ih nađe u snegu i po mraku. Onda su se upalili svi reflektori sa istočne strane, čovek je našao ključeve i proderao se "Danke!", a reflektori su se ugasili.

Zapadni Berlin bio je veseli i prijateljski nastrojeni grad staraca, studenata (stanovnici Berlina nisu morali da služe vojsku, Bundesver), avanturista i gastarbajtera. U njega je, kao u blještavi izlog svoje ideologije, Zapad ulagao ogromne pare, na korist levičarskih studenata, deda i baba; manje gastarbajtera. Ali, nije to bitno; bitno je da su svi Berlinci bili svesni da ako dođe do trećeg svetskog rata - oni su prvi na redu. Život sa tim saznanjem činio je od Zapadnog Berlina svetsko čudo. Hladni rat bio je ozbiljna stvar, na šta se zaboravilo u međuvremenu. Pucnji u berlinskoj noći značili su da je stradao još jedan begunac preko Zida: Folkspolicaj nije uzimao zarobljenike. Ima danas jedno groblje i jedan muzej na tu temu, a neki su, bogami, zaglavili robiju zbog toga, što je sasvim u redu, mada njima nije jasno zašto: pa oni su samo vršili svoju dužnost...

U Berlin se iz Beograda letelo Interflugom iz DDR, do Šenfelda. Tih nekoliko stotina metara Istočne Nemačke ("Zone", kao smo to zvali u hladnoratovskom žargonu) bilo je jedino tlo političkog Istoka na koje sam ikad stavio nogu, sve do 1992, kada sam morao da letim sa budimpeštanskog Feriheđa zbog onih nepravednih i ničim izazvanih sankcija. Bio sam, priznajem, hladni ratnik i tokom vožnje u razdrndanom autobusu preko tih nekoliko stotina metara do prvog checkpointa (Kuerassierstrasse) nije mi bilo svejedno. O graničnim prelazima i da ne govorim.

Pad Zida i naučnog socijalizma, međutim, nisam doživeo kao pobedu - svemu uprkos. Valjda sam se već bio uživeo u taj Hladni rat: rastao sam u doba Informbiroa (ko ne zna šta je to, ima na Vikipediji), Indokine, Dien Bien Fua, sećam se ko je bio Bao Dai (ibid.), sećam se Budimpešte 1956, Praga 1968. (upropašćeno letovanje i još gore), Tet ofanzive itd. Pazite: taj Treći svetski rat bio je stvarna pretnja nad našim ludim glavama. Kad je i ta paklena mašina - ajde, koliko-toliko - razmontirana, sve je postalo isto i još gore. Dok je bilo Zida, bilo je i razlike; nije da je ova strana Zida bila nešto mnogo bolja, ali smo imali izbor. Sada su svi isti, eto ih tamo. Ranije su se takmičili između sebe; sada se takmiče ko će nam bolje odrati kožu s leđa: tajkuni protiv oligarha, hvala lepo.

OK: ja sam već sumnjiv na jugonostalgiju; priznajem da sam bolovao od specifične berlinskebolesti Zida (Mauerkrankheit) i još gore; komunista nisam bio nikad, dok se sada nekadašnji sekretari komiteta takmiče u antikomunizmu. Da je 1980. bilo ovoliko antikomunista u Srbiji, režim bi se srušio sam za nekoliko meseci, tako da je bolje biti rezervisan. Danas bi se reklo da je Voja dr Koštunica sam, bez ičije pomoći, srušio komunizam. Pustimo sad mene.

Ono što ne prestaje da me zapanjuje jeste ta katastrofalna činjenica da u Srbiji pad Berlinskog zida i naučnog socijalizma nije bio primećen. Oh, da: sve je to bilo po medijima; skoro da smo imali i živi prenos streljanja Čaušeskuovih, ali to je drugo: njih je žrtvovao SSSR. Ali stvarni značaj rušenja Zida nikada nije dospeo do naše siromašne pameti. Ne: ovde je Sloba Sloboda držao Miši Gorbačovu predavanja o svetloj budućnosti naučnog socijalizma još 1988, dok se ovaj već uveliko spremao da tu stvar otpiše zauvek. Sovjetski reformatori - Gorbačov i Jeljcin - ovde su bili doživljeni kao neprijatelji Srpstva Vaskolikog; ovde se navijalo i nazdravljalo onom neuspelom operetskom puču od 19. avgusta 1991. Jazova i Krjučkova (što je Slobu posle skupo koštalo); ovde se Putina i Medvedeva podjednako pogrešno doživljavaju kao veliki srpski prijatelji. Rusi su uspeli da razdvoje Rusiju i komunizam i da stave svako od to dvoje na svoje mesto; Srbi nikako to da srede u glavi. Ovi naši profesionalni Srbi hteli bi da mrze komuniste i da vole Ruse istovremeno; Rusi to ne razumeju, kao ni normalni Srbi.

Danas, dok nemački državnici poklanjaju ono malo preostalih komadića Berlinskog zida svojim uvaženim gostima, Srbija ne zna šta bi sa tim devetonovembarskim jubilejem. Nije znala ni šta će sa jubilejem pobede nad nacizmom, ni sa odlaskom u Aušvic, gde se u tišini odaje počast žrtvama, pa im ovo ne treba uzeti kao neki veliki propust. Oni su, jadni, glupi i tu pomoći nema. A meni Zid nedostaje: tada se barem znalo ko je gde i zašto.

(preneseno iz Danas)

Štulić: Ne sviram na okupiranim teritorijama
Tako se govori
: Štulić: Ne sviram na okupiranim teritorijama

 Smatra se da je intervju koji je Džoni Štulić dao za beogradski Nin prvi pravi štampani razgovor koji je muzičar imao nakon više od dvije decenije. Novinaru i prijatelju Peci Popoviću, Štulić otkriva da pored materijala za 14 knjiga, ima čak 70 pjesama spremnih za snimanje. Žurnal prenosi u cjelosti ovaj intervju.

Ima nešto blesavo u svemu. U beogradsko nedeljno praskozorje budi me spot Džonija Štulića za pesmu „Moj galebe”. Nedovoljno odmoran stižem na surčinski aerodrom obasjan oktobarskim suncem. Tri sata kasnije i 1.650 kilometara zapadno nadomak Utrehta, iako je podne, nikako dan da pobedi tmurno sivilo. Ipak osmeh Branimira Štulića popravlja raspoloženje. Kako i ne bi kada se nismo videli dugih 14 godina.

Razlog našeg susreta je njegov povratak u žižu javnosti. Kažu da će uskoro premijera njegove biblioteke od 14 novih naslova. Na dan kad ovaj broj stigne na kioske, grupa muzičara pod imenom „Pozdrav Azri“ nastupiće prvi put u Beogradu. U medijima se svakodnevno pojavljuju njegove navodne izjave ili intervjui. Pričaju se mitovi o ogromnim finansijskim ponudama za koncerte u Zagrebu i Beogradu. Nedavno je jedna diskografska kuća objavila „Ultimate Collection“ sa 26 starih snimaka Azre sa sve oznakom „C&P 2009”, što je i teoretski nemoguće jer je ovaj čovek oduvek vlasnik svih svojih autorskih i izvođačkih prava.

Džoni već 25 godina živi na kraju gradića Hauten nadomak Utrehta sa svojom ženom i ključnim sponzorom Džozefinom. Vreme provodi u dnevnoj odnosno radnoj sobi koja gleda na pitomu ulicu. Sa desne strane je velika polica sa knjigama. Uglavnom istorija i rečnici. Sa druge strane stalaža sa kompakt diskovima. Ispred troseda koji je okrenut velikom prozoru stalci sa dve gitare. Jedna je akustični „martin“, a druga kanadsko-kineska verzija dvanaestice čuvenog rokerskog modela „gipson 335“. Pored prozora vise dva zvučnika uvezana sa portabl studiom za snimanje i kompjuterom.

Na televizoru, koji nije uključen, Zlatna ptica nekadašnjeg Jugotona za milion prodatih albuma, medalja osvojena u Hagu za pobedu na turniru fudbalera amatera i medalja Viminacijuma zbog podrške antičkoj istoriji.

Na stočiću razbacani tekstovi novih pesama i monografija o Štulićima i dalmatinskom gradiću Ninu.

U prizemlju, tačno iznad klozetske šolje, poster Azre iz osamdesetih štampan davno u sarajevskom „Venu“. Domaćin misli da je uslikana najbolja postava grupe.

To je ambijent čoveka koji je u svojevoljnoj emigraciji punih četvrt veka. Ima 56 godina. Dobru liniju čuva igrajući fudbal. Kosa mu se proredila mada je i dalje duga.

Domaćin će objašnjavajući kreativni raspored svog prizemlja reći: Ovde sam poslednjih 18 godina provodi po 16 sati dnevno radeći 14 knjiga i praveći 70 novih pesama. Ritam mu je takav da se budi oko podne a obično odlazi na spavanje u zoru. Što su EKV opevali stihom„menjamo noć za dan”.

Voleti Džonija je lakše negoli Štulića razumeti.

Dobija brojne ponude da svira i sve ih odbija a sa najvećim uživanjem supruzi i namerniku iz Beograda zatvorenih očiju, tiho ali zavodljivo, peva nove pesme i svoje verzije starih narodnih pesama. Raspoložen otpevaće i prvu pesmu koju je napisao davne 1971. Zove se „Kaleš bre mala“, sa stihom koji ume da zaboli „gde sevdah zamire, volim te bre“.

Takvih je sve manje...

Da li sebe ponekad vidiš kao doslednog hipi viteza, izigranog čoveka u velikoj igri ili nemoćnog emigranta bez korena?

- Ovo zadnje sigurno ne. Ja sam više bitnik nego hipik mada sam izgledao celoga života kao hipik. Ako si vjernik, onda si vjernik. Izigran sam i to je istina.

Kad si kao klinac prvi put uzeo gitaru, šta si hteo da budeš?

- Hteo sam da budem deo divne muzike kao Bitlsi. Tako velik da budem i da imam takve kolege. I danas kad nađem ljude koji znaju, niko sretniji od mene na svetu. Ja ne volim ništa da radim, ali volim da se družim sa boljim od sebe. Moj celi život je traženje boljih od sebe.

A ispostavilo se da si uvek sam.

- Samo zato što sam tražio mnogo. Tražio bolje od sebe, a ja najbolji. To je mongolska sudbina.

Zašto mongolska?

- Mongoli su imali poslovicu da je časno izgubiti od najboljega. Ako tražiš bolje, nikad ih nećeš naći, ali produkcija koju ne vidiš je da si najbolji jer si u potrazi.

Za reputaciju pametnog i knjiškog čoveka, ipak si premnogo puta izigran za jedan običan život. Kako to tumačiš?

- To je normalno. Ima priča o Talesu iz Mileta kad je gledao zvezde pa upao u rupu. Onda mu je baba rekla: Ti nama o bogovima, a ne vidiš šta ti je pred nosom. Ne da ja to nisam video, ali nemam vremena. Danas je lakše nego ikad zajebati, ali se ja ne bavim zajebavanjima. Ja nastojim da nešto napravim. Lako je nekom nogu postaviti, teže je nešto stvoriti.

Ako je tvoja verzija „Ilijada“ pre 14 godina dočekana đonom, šta se može očekivati za istorijski opus od 14 knjiga za koji se priča da će biti uskoro predstavljen? Bojiš li se procene „megalomanija“?

- Od izdavača nemam vesti, ali za mene je davno rečeno da sam megaloman. Ovo što sam uradio cela je zapadna istorija, znači naša istorija.

Ima li izmene na „Ilijadi“? Koliko se razlikuje od prvog izdanja iz 1995. godine?- Stavio sam interpunkciju i uveo je celu u meru. Ranije je bila slobodna mera.

Šta će reći čistunci?

- Da je poboljšana. „Ilijada“ je fantastična i ne može da bude bolja. Hoću da kažem ako bi Homer bio Francisko Goja, znači fotografija, ja bih išao prema Bošu, znači slobodna forma. Znaš, ne možeš Bitlse popravljati, jedino je Koker uspeo sa pesmom „Uz malu pomoć mojih prijatelja“... Tako sam i ja bio Koker kod „Ilijade“, malo sam izdužio. Da radim Bitlse, to mi je glupo jer su bolji od mene, bolji je original, a ko može da čita Homera u originalu. Zato sam htio nešto svoje napraviti, onako kako to meni zvoni. Ne moraš zbog toga da budeš filozof. A ako me napadaju, neka. Znaš šta Odisej kaže u Odiseji: „Vidiš li strnjiku nešto ćeš i o plodu zaključiti“. Ne moraš znati jezik da bi shvatio kako teče reka.

Šta može da se kaže o „Aleksandrijadi“?

- To je jedina knjiga na kugli zemaljskoj o Aleksandru, takva kakvu sam je ja napravio. Priča je bila rasparčana u četiri knjige i niko se nije setio da ih spoji u pravu celinu. To je jedina knjiga u svijetu koja postoji o njemu i to 2330 godina posle. Aleksandar je njome dobio ono što zaslužuje.

Po tvom, koliko je tačno da su Argonauti plovili našim krajevima?

- Kod Apolonija postoji Dunav i oni su išli uzvodno do Save. Moja teorija je da su posle Save ušli u Unu i onda sigurno išli do Ravnih kotara. Tamo su našli Hilejce koji su bili sa Heraklom.

Koliko te je dugogodišnje izučavanje grčkih istoričara dovelo u koliziju sa prihvaćenom verzijom?

- Jedina kolizija je sa ovom modernom tezom u poslednjih dvadeset godina da je sve krenulo iz Afrike, što uopšte nije istina. Sve je krenulo iz Azije, iz Sibira.

Kakva je poruka „Kali Juge“?

- Kaljuga, to je dobar srpski izraz za kali Jugu jer mu isto dođe.

Moje viđenje od zadnjeg potopa do danas, s tim što sam sebe malo lukavo uvukao u sve. Ne zbog sebe nego da se vidi da je to uradio čovek od krvi i mesa. Kao kad slikar stavi sebe na platno, bar potpisom.

Azra“- Koja je to antologija pesama po redu i zbog čega objavljuješ pesme koje nisu snimljene?

- Prva je izašla ’82. godine Druga je bila „Big Band“ iz ’85. a moja je „Anonimni epigrami“ koju sam potpisao pre „Ilijade“. Nikada nisam objavljivao neobjavljene pesme, ali dugo nisam snimao a te pesme stoje. Nisam pesnik. Ja nikad ne pišem tekstove ako nemam melodiju. Moram da imam muziku da bih pisao tekst.

Kad kažeš da nisi pesnik da li time ne rastužuješ hiljade onih koji te tako doživljavaju?

- Imam apsolutni sluh, ali sam pesnik amater. Ponekad amateri mogu bolje da odigraju nego profesionalci. To na rezultatu ne piše. Ne znam note ali umem da napravim pesmu. Ne znam nijednog velikog kompozitora koji je završio akademiju. Kao što nema nijednog velikog pisca koji nije bio u zatvoru. Kaže se da je život samo dve stvari: ležanje i sedenje. Ležiš na groblju a sediš u zatvoru.

Kako objašnjavaš interesovanje za tebe iako si izvan muzike i uporno ćutiš?

- Sa jedne strane, što sam ja bio najveći kit koji se pojavio i koji je najviše napravio što se muzike tiče u jednom čoveku. A sa druge strane, što si dalje više si zanimljiv.

Posle toliko godina prećutkivanja u Hrvatskoj raste zanimanje za tebe? Priča se da ti tamo nude svašta.

- Na mene se sve vreme maljevima išlo. U Hrvatskoj je bila priča da ako ’81. na Terazijama baciš šibice na kojima piše Azra da će se saobraćaj zakrčiti. A ja sam to lično doživeo ’95. godine kad autobusi nisu kretali da bi me putnici mogli gledali. Međutim, o meni su tri decenije mnogi muljali, lagali, zataškavali, a istina na kraju nađe način da probije. A kad to vide onda bi da sebi sve pripišu, pa me svojataju. On je naš! Nisam ja vaš, nemam veze sa vama. Nisam ničiji. Sve to nema veze sa mnom osim što sam ja napravio to što sam napravio. To ima veze sa njima.

Kako bi uporedio svoje odrastanje sa svojim današnjim životom? Ima li pravde?

- O tome mogu da sudim po onome što znam iz istorije kako to ide. Ima samo jedna pravda za sve. Ne možeš biti srećan i živ. Kako može biti pravde kad ja nisam izabrao gde ću i kada biti rođen? Kako onda da budem odgovoran za bilo šta? Osim da radim na sebi najviše što mogu?

Koliko se svet oko tebe menja i kako to primećuješ?

- Nisam verovao, ali se svet na moj očigled menja. Čipovi su sve izmenili. Nema više privatnosti. Iz satelita ti čitaju misli. Ako nije sada, biće za koju godinu. Ali čovek nije čip. Niti čoveku ne priliči neograničena sloboda. On se izgubi u moru slobode. Ako želimo da se spasemo, moramo imati gravitaciju kad je već teleportacija nemoguća.

Hobs kaže: Život je grub, težak i kratak. Kako vidiš smisao svog života?

- Ne volim da govorim o svom životu. On je božja volja.

Šta je, po tvom mišljenju, potrebno da bi čovek danas uspeo u svet,u a šta na Balkanu?

- Kako da govorim o uspehu kad su Turci propali upravo zbog Balkana?! Ti si negde napisao da sam ja fasciniran Balkanom. To nije istina, nikad i ničim nisam bio fasciniran, ja Balkan volim i to je sve. Ja sam Balkan uveo u pesmu iz šege i odatle se vuče ta priča. Ja u životu nisam uzeo ništa ozbiljno osim sviranja, pogotovo ne tekstove. Njih sam pisao silom prilika jer sam morao nešto pevati. A nisam hteo pevati nešto glupo.

I da ne budeš glup stvorio si posebnu poetiku.

- Tačno tako je ispalo. Ja sam bio prinuđen da nešto kažem. Jer se sviralo i pevalo bez reči. Da sam svirao instrumentale ne bih nikad uspeo, jer ljudi vole kad im pevaš. A kadpevaš ne možeš gluposti pevati. Bar ja. Onda sam morao da napravim te tekstove, ali njima nikad nisam ozbiljno pristupao, već najbolje da uradim kako ne bih uništio osnovnu melodiju. Inače, tragedija najboljih melodija su glupi tekstovi koji ih prate. Jebi ga, dve dobre stvari ne idu nikad zajedno. Dobri tekstovi uvek skrenu pažnju sa melodije. To znam, ali sam nešto morao žrtvovati, platiti cenu.

Govoriš o raznim ljudima da imaju jednu, dve ili najviše tri dobre pesme. Šta misliš pri tom „dobra pesma“?

- Dobra je ona da je ja mogu izvoditi pošto ja imam fantastično dobar ukus.

Veruješ da dobru pesmu može napraviti loš čovek?

- Svakako. Možda se kosi sa antičkim principima ali se ne kosi sa prirodom. Mi moramo da jedemo hleb a on bez govana ne bi uspevao. Niko ne želi da jede govna, ali je to princip prirode. Kao što se najbolja i najskuplja hrana ubrzo pretvara u govna.

Po tebi, Bitlsi su napravili sve najbolje, a ko na našem prostoru i jeziku?

- Mimo mene, nema ih puno. Sve staje na jedan kompakt disk.

Hoćeš da kažeš da te raduje uspeh drugih?

- Da. Ja za sebe ne mogu očekivati ništa ako oko mene nema dobrih.

U kakvog posebnika stariš?

- Ne znam. Ništa ni ne želim. Jedino znam šta još moram da radim. Ja mogu da menjam čarape, ali sebe ne mogu. Šta ja mogu nema veze sa onim što volim ili želim.

Šta tebe tera na rad?

- Rad je dobar. Ja sam sretan kad radim.

Potreba svakog rada je da bude valorizovan, nagrađen. Tvoj rad nije nagrađen.

- Ja radim zbog sebe. Kad nešto imam to podelim sa drugima. Šta će to meni?!

To govoriš zato što ovde u Holandiji imaš jednu vrstu sigurnosti i zaštićenosti?

- Ovde imam sigurnosti koliko sam uvek imao. Ništa manje ni više. A to nije sigurnost. Kako može da bude sigurnost?!

Nekad si radio i zarađivao i imao svoju slobodu?

- Sada zarađujem više nego ikada, samo sada to ne dobijam. To je drugi par rukava. To kažem kad me pitaju zašto me moja žena trpi i ne izbacuje. Ona vidi koliko radim. Ja mnogo zarađujem samo me ne isplaćuju! Nije moja greška. Nisam ja napravio ovakav svet. Ja radim svoj posao najbolje što mogu, ali drugi ne rade svoj posao.

U šta su ostarili tvoji vršnjaci? Ima ih svuda, od vlasti do protuva.

- Izgleda paradoksalno ali moji vršnjaci su Bitlsi. Oni su dosta stariji od mene, ali sam ja krenuo sa njima. Kad su oni stali `66. godine svi su svirali hevi metal i ja sam morao da budem glasan. Nisam ni sa kim odrastao, oduvek sam bio sam sa sobom. Nisam se sa drugima poistovećivao, ni spadao među one sa kojima sam sedio u školskim klupama. Nigde nisam spadao. Muzički sam ’spadao’ sa Bitlsima, ne po kvalitetu nego sam pripadao generaciji koja je uz njih odrastala. To je generacija balada sa fantastičnim ritmom, tango sa visokim petama. Oni su bili smeđokosi kao ja. To zovem keltska slava.

Mene zanima kako vidiš karijere domaćih muzičara iz sedamdesetih. U šta su one otišle?

-Što se tiče karijere, tu jedino postoji Bijelo dugme i ja. I niko više. Sve ostalo je predvidljivo i nema umjetnosti. Ne govorim o manipulaciji.

Na koji način Azra i ti pripadate novom valu?

- Kao prvo, svi su u nazivu imali dve reči od Rolingstounsa. Najteže je naći pravo ime, koje nema š.đ.č.ć i ja sam došao do Azre. To je već bilo različito u pristupu od svega. I ja sam prvi koji je odmah krenuo sa svojim pjesmama, Azra je svirala samo svoje pesme. To je novi val. To nema veze sa muzikom, već s pristupom. To je pokrenulo sve ostalo. Onda je nastao Film, osnovao sam Haustor. Da nisam krenuo u Dubravi ne bi bilo Kazališta, Pankrti bi postojali ali sam ja dao ideju menadžeru za Parafe. Parni valjak je postojao, ali da ja nisam napravio taj singl sa Husom, verovatno oni ne bi pošli u tom pravcu.

Kako živiš bez bine? Bregović je jednom govorio o fizičkoj zavisnosti od scene.

- Kod mene bina je bila igralište. Kad god sam svirao ja sam zatvarao oči jer jedino tako sam mogao da pevam i onda sam sebe mogao videti kako igram na Vembli stadionu. Čak i kad je dvoje bilo ispred bine u publici, kao da je bilo dva miliona. Zatvorim oči i krenem. Na Vembliju trava, a publika očekuje pravi meč. I ništa mi ne odvlači pažnju.

Pod kojim uslovima bi svirao i gde?

- Da odgovorim teoretski i uvjetno na to pitanje. Znači, da nema telefonije, da nema snimanja, da nema Interneta, da nisam toliko važan koliko ispada da sam važan i da je ta zemlja slobodna kao što je nekad bila slobodna. Ona je sada okupirana, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama.

A kad bi neko doneo ponudu koja se ne odbija?

- Ne bih mogao to da kažem dok se tako nešto ne dogodi. Draže mi je da ništa nemam nego da imam pa moram misliti.

Kako živiš u Holandiji?

- De fakto ja sam u Holandiji, ali ja sam sam sa sobom. Ako mogu mogu, a ovde mogu. Koliko mogu tako se i pokrivam.

Kako bi objasnio svoj radni dan?

- Čim se probudim idem da radim i radim dokle mogu. Otprilike, 16 sati dnevno.I za one dobijaš ništa.

- Ništa i ne očekujem.

Šta si naučio praveći sve ove knjige?

- Popravio sam svoje znanje istorije, postao bolji zanatlija kod pisanja. Pre sam sve radio u osam redova. A sada iza sebe imam 40.000 redova. U zatvoru stekneš i jednu disciplinu.

A nagrada?

- Ne očekujem nagradu ni novac. Ali, strašno je znati da si nešto zaradio, a toga nema. To je kao kad si u pustinji žedan, a imaš vodu u kolenu. To je grozno, ne zbog novca nego što ne mogu napraviti druge stvari.

Šta tvoj primer poručuje klincima po garažama i podrumima, koji maštaju da budu Džoni svoje generacije?

- Stvarno ne znam. Ja nisam osoba koja je primer. Šta ja imam sa klincima ili starijima? Sviralo se i pre mene, sviraće se uvek. Homer je napisao Helenu jer je znao da je sa dobrom pesmom menja svet. Ako nema dobre pesme nema lepšeg sveta. Svako delo popravlja svet. A kako da bude dobre pesme ako čovek nije sit? Lažna politika tera da se imaju uzori. Ja ne želim nikome da budem uzor. Ja sam protiv toga. Moj uzor je moja slobodna volja. Drugi beznačajni su sebi uzeli moć da meni govore šta ću ja da radim i kako ću da živim.

Smeta li ti što je Balkan postao jugoistočna Evropa?

- Ne. Balkan se samo poslednjih 150 godina tako zove.

Šta čitaš i slušaš sa teritorije Juge?

- Ništa. Mene je uvek zanimala samo istorija. Od beletristike jedino pamtim „Kad su cvetale tikve“.

Smeta li ti što nemaš pare?

- Fali mi što ne mogu da snimam. Da odštampam a nemam mašinu. To je grozno, pogotovo kad znam da zarađujem a jedini ništa od toga nemam.

Kako doživljavaš Pozdrav Azri?

- To je poslednjih dvadeset godina trend u svetu, ti tribjut bendovi, pošto nema Bitlsa, Abe, Kvin, Azre. U poslednje vreme postoji pet Azra tribjut bendova. To mi ne smeta. A što se tiče tog što Lajner radi oko Pozdrava Azri. Njega dobro znam. Ja se nikada nisam sudio i ne volim ići na sud. Mene je samo jednom na sud stavio čovek koji me je pokrao! Sud niti volim niti koristim.

Lajnera ja nisam napravio. Njegov prvi bend se zvao Kanibali. Više je svirao sa Vješticama nego sa Azrom, pa neka pravi koncert sa njihovim, a ne mojim pesmama. Sa mnom je sviralo preko 20 ljudi, a jedino on ne može da preživi ako ne zarađuje na mojim pesmama. Pošto niko ne može da prisvoji Azru neko kroz tu zagrebačku ekipu pokušava da je pridobije. A Azra sam ja, moje su pesme, aranžmani, produkcija, sve živo. Sve su dobili nalaž i prevaru, ali Azru neće tako dobiti. Ja se moram boriti protiv toga. Lao Ce kaže: njive su zapuštene, knjige bačene, ratni se konji gaje na granici, a jedino dedovi sa mačem o pojasu ne znaju šta će od obesti.

Tebi svi duguju, a ima li neko prema kome ti osećaš neki dug?

- Ne, nikom ništa ne dugujem. Ne spavam mirno ali nisam dužan.

Kakav dokument imaš?

- Samo ovdašnji ID. Pasoš nemam. Imao sam jugoslovenski. Od kada ta zemlja ne postoji ja drugi pasoš nisam ni tražio ni imao.

Od koga očekuješ da i ponudi pasoš?

- Od nikog ništa ne očekujem.

Čuo sam da ti se nešto u tom smislu radi.

- I ja sam čuo... Ali je istina da ja pasoš nemam. Prirodno sam imao pasoš zemlje u kojoj sam rođen. Ja nemam iskustvo da sam odaberem, to je kao kad se ženiš. A kad se ženiš to više nije samo ljubav. To su i strasti i interes. A ja ne želim pogrešiti.

Ajmo kondicionalno: kada bi ti istovremeno ponudili svih šest pasoša da li bi ih prihvatio?

- Ne. Imao sam jedan pa mi na kraju nije vredeo. Ja sam srećniji kad nemam ništa. Međutim, život nije bajka. Hoću da kažem, ako mi knjige nešto naprave, ako mi bude potrebna baza za rad u sledećih 20 godina, uzeću pasoš u praktične svrhe da bih mogao da radim.

Postoji priča da bi vrh Srbije voleo da ti radiš u Beogradu.

- Ne znam ništa o tome i ne mogu ništa reći. Ali kad fudbaleri menjaju sredinu oduvek svašta dobijaju. A ja sam poznatiji i trajniji od fudbalera i u Srbiji.

Sanjaš li nešto iz bivše zemlje?

- Za mene ona nije bivša. Ništa nije ni moje ni tuđe. Sanjam neke krajolike, neke brežuljke, neki kompleks zgrada i neko more i veliki brod. Ali nije vezano za određena mesta. Imao sam dva šokantna sna. Znam da je to vezano sa nekom silom.

Da li ti je u životu nedostajao tvoj Džordž Martin?

- Jeste, bilo bi sve drugačije. Kad kažem Džordž Martin mislim na sve što mi je pored mene falilo. Bilo bi mnogo bolje recimo da je Hus pored mene ostao, pa Kantađijev snimatelj koji je stara škola. Tehnički bi bilo bolje jer sam radio uz pomoć štapa i koca. Išao kao Don Kihot pa našta naletiš. Drugim rečima, ja sam putnik u autu. Ne vozim taj auto ali hoću da dođem od tačke A do tačke B. Ali vozač vozi. On pravi prekršaje, nesreće, ne zna da ga popravi a ja moram da budem sa njim da bi stigao. Moje pesme su oštećene na tom putu. Kao nedužni ratnici po besmislenim frontovima. Mene su nužde naučile mnogim stvarima. Sila boga ne moli. Sve sam radio za svoj groš i sramotio se za svoj groš.

Ima li neka ideja koja te zanosi?

- Onda kad je Jugoslavija bila sa Titom, ne što sam ja držao do Tita nego je takvo bilo vreme, svega je bilo ali je falila dobra domaća muzika. Sad je drugo vreme, ništa domaće ne postoji pa ne treba ni domaća muzika. Za tango je potrebno dvoje. Ja jesam za tango ali ne mogu sam.


Razgovarao: Petar Popović

(NIN, 15.10.2009)

Tako se govori
: UPOZORENJA KOJA NISMO SHVATILI OZBILJNO: Carl Bildt neizlječivo bolestan
Jedan od najznačajnijih medijskih projekata u poratnoj BiH, nažalost rahmetli satirični časopis POLIKITA (našeg redovnog saradnika Samira Šestana) još je u martu 1997. godine, u svom petom broju (nakon što je u prethodna 4 razguzio domaće nacionalne lidere), na naslovnoj strani, upozorio da je tadašnji „Visoki predstavnik Međunarodne zajebnice u BiH, zaražen teškom i neizlječivom bolesti, od koje boluje i većina čovječanstva – boli ga kurac za Bosnom i Hercegovinom“. Tekst, koji zvuči kao da je napisan juče, prenosimo u cjelosti, bez cenzurisanja. Sklanjaj žene, djecu i Glupu Plavušu Iz Viceva o Avazu i Glasu Srpske

Ovih je dana domaća i svjetska javnost ostala zatečena, zapravo šokirana, otkrićem dugo i brižljivo čuvane tajne - skoro metar i osamdeset centimetara visoki predstavnik Međunarodne zajebnice, Carl Bildt, boluje od teške i neizlječive bolesti, koja već godinama hara zemaljskom kuglom i svakodnevno odnosi nove žrtve.

A „HITNE“ NIGDJE

Tajna je otkrivena prilikom nedavnih rutinskih pretraga, izvršenih na zahtjev osobe koja se predstavila kao Bildtov bliski rođak, a odaziva se na ime Haris Silajdžić i nadimak Lesi. Gospodin Silajdžić je, naime, prvi posumnjao u mogućnost da je Predstavnik Bildt zaražen tom kugom 20-og stoljeća, Balkan-AIDS-om, kurčevom bolešću gorom od svih dosad poznatih zajedno, čije i samo ime izaziva strahopoštovanje i nelagodu.

Neupitnost postavljene dijagnoze garantovana je drugim šokom za međunarodnu i domaću javnost, tek nešto manjim od već pomenutog - jedinstvenom situacijom u kojoj su svi u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini bili jedinstveni. Naime svi ljekari, misli se na ljekare iz svih entiteta jedinstvene nam domovine, jedinstveno su iskazali svoju jedinstvenu procjenu koja se, u skladu sa njihovom jedinstvenom profesijom, može slobodno nazvati još i dijagnozom, po kojoj nema nikakve sumnje da se bolest Carla Bildta svrstava u kategoriju Kurčevača, i to najopasnije, neizlječive i, (za sve Bosance i Hercegovce) sigurno fatalne vrste.

Ljekar koji je želio ostati anoniman, a član je Konzilijuma koji polaže autorsko pravo na pomenutu dijagnozu, rekao nam je da je učinjeno sve što se moglo učiniti, ali je upozorio i na činjenicu da je bolest već u poodmakloj fazi, te da je sada teško čak i utvrditi da li je zdravlje gosp. Bildta bilo ozbiljno narušeno još i prije njegovog dolaska u BiH ili je gospodin Predstavnik zaražen tek u kontaktu sa Bosanskim političarima, među kojima je bolest takođe vrlo raširena, samo dok neki svoju bolest uopšte ne skrivaju i svima jasno daju do znanja da je ona, dakle bolest, kod njih već u završnoj fazi, dotle drugi postojanje iste skrivaju od sopstvenih sunarodnika, pa se čak i javno zaklinju u svoje zdravlje.

OPAKA BOLEST S NEZGODNIM SIMPTOMIMA

Kako bilo da bilo, liječnički konzilij je konstatovao da na gosp. Bildtu, da se vratimo njemu (da ne kažem na njega), nije primjenjivana nikakva terapija i iz samo gosp. Bildtu znanih razloga, bolest je bila, praktično, prikrivana, kako od prijatelja i saradnika, tako i od domaće i međunarodne javnosti.

Nadalje, isti ljekar nam je kazao da se insistiranjem na što iscrpnijem, takoreći, dubinskom analiziranju anamneze došlo do izuzetno interesantnih podataka, koji su, da se na njih tada, tj. pravovremeno reagiralo, mogli poslužiti kao osnova za poduzimanje mjera prevencije, koja je u slučajevima oboljenja ovakove vrste, zapravo, alfa i omega svega.

Ono što, iz sadašnje perspektive, možemo slobodno nazvati simptomom pojavilo se, u svoj svojoj očiglednosti, kada je gosp. Bildt izjavio kako ga boli kurac za regularnost izbora, kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji BiH, kao i za mogućnost da rezultati istih, hoće se reći izbora, dovedu do stvaranja klime, naravno, političke, kakva vlada, ili je doskora vladala u mnogim latinoameričkim zemljama, a koja se i ne bi mogla nazvati osobito demokratskom, dakle, klimom.

Anamneza, koju nam je ljubazno predočio već pomenuti dr. Izvor, zovimo ga tako, pokazuje nam da je bolest i sama, dakle, negdje duboko u gospodinu Bildtu, imala svoje periode primirenosti, da ne kažemo prikrivenosti. Tako se moglo desiti da u mnogim situacijama gosp. Bildt nije izgovarao famoznosimptomatičnu rečenicu - boli me kurac!, nego je, dapače, ispoljavao fantastičnu kreativnost i konstruktivnost pri donošenju pojedinih, čak sudbonosnih odluka, a da krajnje konzenkvence tih odluka budu iste kao da je i izgovorio to, dakle, famoznosimptomatično - boli me kurac!

Očigledno prerastanje simptoma u sindrom desilo se s početkom tzv. mostarskih zbivanja, nastavilo se učestalim zahtjevima da se konačno omoguće uslovi za povratak izbjeglica i prognanih, a kulminiralo je jednim divovskim - boli me kurac za Brčko(!), kao i još divovskijim - boli me kurac za zakone i propise i za specijalne sporazume i kojekakve druge nacrte, tlocrte, bokocrte i, uopšte, topografiju!

EPIDEMIJA ZAHVATILA I DOMAĆE POLITIČARE

Iskusni i svjetski poznati bosanskohercegovački medicinski eksperti su, od strane već pomenutog gospodina Silajdžića, alarmirani tek u završnoj fazi bolesti, kada je u ponašanju gosp. Bildta uočena natruha mogućnosti da, poslije svega, da pored svega, pa, slobodno možemo kazati i osim svega i unatoč svemu, izgovori i ono neizgovorljivo, rečenicu koja, izgovorena ili ne, predstavlja istovremeno i ključni dokaz oboljelosti i način prenošenja bolesti a i samo njeno zastrašujuće ime - Ma, boli me kurac za Bosnom i Hercegovinom!

Gore pomenuti, alarmirani stručnjaci nisu okolišali niti jednoga trenutka. Gospodin Bildt je, po hitnom postupku, smješten na Kliniku, gdje se odmah pristupilo seriji testova čiji rezultati, mađutim, kako već rekosmo u uvodu ove tužne informacije, bijahu porazni i/ili paradoksalni. Ljekarima je preostalo jedino da pokušaju poraditi, ako ne na suzbijanju, a ono bar na pravilnom informiranju javnosti i određenoj prevenciji.

U skladu s tim, dakle, preostatkom mogućnosti, sačinjen je spisak osoba sa kojima je g. Carl Bildt stupao u česte i, bar u određenom smislu, bliske kontakte.

Dr. Izvor se sa nelagodom i sa poprilično straha u očima osvrnuo oko sebe, kad smo mu postavili pitanje glede rezultata kontrole zdravstvenog stanja članova Predsjedništva i ostalih naših vodećih političara, a sve to u svezi sa, šire gledano, temom ovoga napisa. Nije nam htio kazati ništa konkretno, osim, ako je to uopće prihvatljivo, i/ili iskoristljivo, da su upravo ti rezultati razlog njegovom nastojanju i želji da ostane anoniman za šire mase, koje se još zovu i javnost.

(nastaviće se - na žalost)

POLIKITA, 15.03.1997.◄

 

 

TEOFIL PANČIĆ: Kome je Kiš umro
Copy / paste
: TEOFIL PANČIĆ: Kome je Kiš umro

Pre dvadeset godina pao je Berlinski zid, i umro je Danilo Kiš. Ali, jasno je odavno, po svemu se vidi: niti je to baš nama pao Berlinski zid, niti je to baš nama umro Danilo Kiš, mada smo ga „mi“ pokopali i opojali, i to sve u rutinerskoj izvedbi onoga koji će opojati i Zorana Đinđića, onoga kojem je suđeno da ostaje, dok je najboljima od nas suđeno da odlaze, i to baš od njega ispraćeni.

Na jednoj strani, prosudba da Kiš kao da je prominuo svetom mimo svega onoga na šta se ovde obično misli kada se kaže Mi, može izgledati u najmanju ruku prestrogo: ako pisac i nije, barem je njegovo delo preživelo i nadživelo čaršijski Pogrom ideološkog uzroka i potmulo rasističkog utemeljenja. Štaviše, nije li mrtvi i sahranjeni Kiš dobrano kanonizovan, udobno ugnježđen u nacionalnom književnom Panteonu, ne nagvaždaju li o njemu sa sumnjivim respektom svi oni dežurni Profesori Doktori za umlaćivanje isprazne slame, nije li Kiš jedan od retkih o koje se više neće tek tako očešati gotovo pa niko, niko osim ponekog vasovićevskog besprizornika? A to opet znači – niko.

Sve to uistinu tako izgleda, sa jedne strane. Sa druge, šta ako sve ovo znači samo to da su Kišu posthumno izvađeni zubi, da ne bi nekoga i onako mrtav dokačio i rastavio na froncle koje mu, tom nekom, i jesu mera? Hoću da kažem: naravno, Kišu je na koncu takoreći konsenzualno priznato da je Pisac, jer tu više nije bilo mnogo izbora nakon što je propao i poslednji organizovani pokušaj difamacije, onaj s optužbama za „plagijat“. Međutim, Kiš kao intelektualac, kao misleća osoba koja je prozirala (i prezirala) kolektivističke ideološke stupice, maloumna barbarogenijska Smatranja i ostalo ubilačko palamuđenje Kolektivne Usmenosti, e taj Kiš prigušen je do nečujnosti. I sve to kroz salve ritualnih pohvala, da se naivnost i nevinost ne dosete. Na kraju krajeva, šta je bio onaj teledirigovani masovni vrvež od „buđenja naroda“ koji će skončati u krvoproliću, a koji će biti pokrenut baš poslednjih meseci i godina Kišovog života – da se vatreno nastavi do 2000, a prigušeno do dan-danas – ako ne brutalna negacija svega u šta je Danilo Kiš verovao, cinično (p)ostvarenje svega čega se plašio?

Zato je, svem obljetničarskom talambasanju uprkos (a tako se mnogo i tako graciozno i prhko tolkuje i toržestvuje ovih dana, no se tako malo kaže; najčasniji među izuzecima maestralan je i potresan tekst Bože Koprivice u Vremenu), tako malo odvažnosti, bistrine i poštenja da se – pa ma koliko nevešto – barem nastoji ići kišovskom stazom, Alejom kestenova.

Kiš nije bio „politička ličnost“ u današnjem značenju reči, i teško da bi to ikada bio, sve i da je dočekao vreme višestranačja. Ali Kišov su nemir i nepristajanje na Banalnost i Laž uvek bili i estetskog i etičkog i političkog izvora u najboljem smislu te reči, podaleko od svake pijačarije. A njegov pogled na Zle Kobi dvadesetog veka, koje avetaju i ovim, dvadeset i prvim, bio je i ostao nezamućen.

Ko to ovde baštini? Zar desnica, kakva god bila? Ne, sve što je Kiš bio, pisao i živeo svakim se slovom i dahom suprotstavljalo filistarstvu, popovštini, čaršiluku, morbidnom palanačkom patrijarhatu i ostalome na šta smrdi desnica u našim svračijim zakucima. Dobro, a levica? Koja levica? Ona najstarija, što joj samo epohalni poraz pridaje romantičnu patinu, ona koja je spremna Višim Istorijskim Nalozima braniti svako mesijansko zlo, od Kolime pa naniže? Ili možda ona mutirana levica koja je Srbiju zajahala u danima njegovog odlaska, ona koja se sva bila rascvonjala u plemenski fašizam ove ili one Usrane Male Nacije? Ili možda ova najnovija, pomodarska postistorijska levica, ova koja na svojim fensi-seminarima uzdiže Lenjina, Maoa ili Če Gevaru?

Ne, nema tu pravoga nasleđa. I zato Kiš nije „nama“ umro, jer „nama“ nije ni živeo i pisao. I sve što smo od njega zapamtili jeste da se ovde „rano smrkava“, što je ionako odlično jer slabo vidimo i rano liježemo, što bi rekao jedan drugi pesnik, preživeli sa istog tog brodoloma.


(Peščanik.net)

Herta Müller: Kratke priče
Copy / paste
: Herta Müller: Kratke priče

ONAJ KO SAMO DOTIČE VAZDUH, NE OTPUTUJE NIKUD

Tvoj vrat je beo. Suviše dug, suviše krut za jedno živo biće. Tvoje krilo je belo.

Toliki prostor i jedan brz pokret u njemu. Koji te zamalo ubio.

Kljun ti je bled. Sa crnim pervazom oko očiju. Takav je i noću, kad se mesec kupa, progutan u pesku.

Onaj ko sam dotiče vazduh, ne otputuje nikud.

Ribe male kao oči mornara. Kad struja menja pravac. Kad se zabranjeni ljudi ljuljuškaju u lakim čamcima. Zakriljuju svetlo. I bacaju mreže.

Vidiš brodove sa orošenom ogradom kako izvlače iz vode izgubljene okove.

Flota prekookeanskih brodova i trobojka. Partijske sednice na palubi. Glasovi, drugačiji od vode. Jednogodišnji planovi na rumunskom. Mrtve ribe. Zgasla ljubav prema otadžbini, kad galebovi kriče.

Katkad su mu misli blede kao tvoje krilo. Moram postati nepodnošljiva i jaka.

Pomalo kao riba. Pomalo pesak. Pomalo odeća koju imam na sebi. Oko vrata sam pomalo i ja sama, hladni labud koji leti.

A na obali raste jorgovan. Čas ljubičast, čas žut. I uvek slama. Pucketa dok klizi po peteljkama.

Kad to krilo ne bi bilo tvoje. Kad taj kljun ne bi bio tvoj. Crni pervaz. Kad ne bi bilo te granice do koje pogled dopire, možda bih mogla da ne vidim orošenu ogradu i mrtvu ribu.

Možda bih mogla da nosim izgubljene okove koji se vuku po zemlji.

Neki su prijatelji još mladi. I oni će ostariti, kao i prijatelji koji su još mladi, a već mrtvi.

Kad tvoj vrat ne bi bio tako krut. On raste kad gledam grobove. Belo kamenje. Hladni labud.

UDOVICA

Zato što je svežanj ključeva visio o njenoj ruci dok je zaključavala vrata. Zato što su ključevi, dok ih je okretala u bravi, dotakli njen venčani prsten. Zato što joj je kosa retka kao mreža za kosu.

Četvorougao dvorišta se svakog dana širi. Tu raste šiprag. Obruč od zove. Trava kojoj ne znam ime.

Tuda već godinama prolazi njeno lice. Odvajkada. Njeno lice prolazi kroz granje. Njeno lice ulazi u šiprag.

Leti joj treba najviše vremena da izađe iz šipraga. Zato što je lišće gusto.

Zato što su senke listova veće od njih samih, veće od žbunja, ponekad pomislim da je ključeve mogla da stavi u lišće. Da ih stavi u senku i zaključa je.

Stojim iza vrata, iza prozora. Vidim je. A ona mene ne vidi.

Kad dolazi iz grada, dole u dvorištu, izgleda tako mala. Reklo bi se da joj je kosa gusta. Daljina je varljiva na podnevnom svetlu. Kad mi pogled padne na njenu kosu i kožu glave, znam da je udovica.

Idući kroz šipražje, nosi novine. Časopise. I mleko. Cveće, jednom nedeljno. Umotano u papir.

Kada sam kasno uveče posle predstave krenula kući, brzo sam prolazila pored uglova kuća. U sali je bilo toplo od ljudi. Na platnu više nije bilo nikoga. Ruševine i trava. Gestapo i predeo. Duvao je hladan vetar. A film se još prikazivao na asfaltu.

Prolazim pored šipražja. Obruč od zove. Svežanj ključeva već mi je bio u ruci.

Onda sam je srela. U prigušenom svetlu, na stepeništu. Išla je nogu pred nogu. Kao da hoda na lestvama.

Kosa joj je bila proređena. Na škrtom svetlu više se videla koža. Nikada nisam videla toliko kože. Nije mi se javila. Nešto je promrmljala nalik na „Noć”.

Prijateljstvo me je kao vrela igla ubolo u čelo. Htela sam nešto da kažem. Uto mi je čelo ponovo postalo bezizražajno. Usta su mi se već bila ukočila. Uto je ona otišla. Osetio se samo dah njene starosti. Bilo mi je zima.

Zaboravila sam. Mislim da je izbegavam. Ili ona mene. Ko zna.

Njene godine možda više nisu život. Ali jesu vreme.

Znam da hoću da je pitam, ali to pitanje je samo senka. Veća od lišća. Veća od šipražja.

Udovica, ali čija, to hoću da je pitam. Udovica rata. Udovica ovog grada. Šta je ona uradila u tim godinama između dva paradna marša.

Zova i svežanj ključeva. Koža glave i kosa.

ČOVEK KOJI NIJE JEO

Žalosne vrbe vise. Otkrivaju i prekrivaju zemlju. Hoće samo da nam pokažu gde ćemo biti pokopani.

Uljane boje. I sunce u kamenu. Gvožđe ukrašeno. I golo. Stolovi i stolice u bašti restorana.

Cvetovi šljive su se zabeleli i preko noći ispupeli iz drveta. Slabašni i beli. Sa žutim prahom u srcu.

Šta li će pomisliti vetar i larve ako drvo ne procveta. Gusenice su oko grane sebi isprele rukavice.

Neki čovek nosi kartonski tanjir pun valjušaka prema praznom stolu. Kad podigne ruke, njegovi dlanovi izgledaju uski. Nokti mu se sjaje.

Čovek brzo žvaće. Ispod očnih duplji i podočnjaka, njegove jagodice se opuštaju.

Čovek odsutno posmatra reku. Vidi kako se grana savija ka mestu na kom ćemo biti pokopani. On guta.

Osluškivanje čini pogled ukočenim.

Mir polako teče. Vetar je brz. Kad leto dođe, lišće vrbe će se okupati u vodi.

Na ivici čaše ostaje otisak sunčevih usana. Bela pivska pena. Bela zubna gleđ. Mirni zubi. Mlado lice.

Čovek sedi ispred praznog tanjira. Sunce liže senku njegove ruke. Rukavice gusenica.

Salo i nokti. Priljubljeno uho.

Žalosne vrbe hoće samo da pokažu kako se glad preobraća u ustima. Udari jezika. Priljubljeno čelo. Među očima zaparloženo nebo. A ono što mi mislimo da je maska, prekriveno je kosom.

NA ŽELEZNIČKOJ STANICI

Kad vetar uskovitla lišće, onda je leto prošlo. Neproživljeni dani hitro nestaju sa kruškinim lišćem.

Kuće starih ljudi pune su pukotina i žilica, ko dugo živi, ostane bez svog temelja.

Laste u predgrađu. Grlo im je suvo, njihove glavice spremaju se na put. U druge zemlje, kad odu iz ove. Na ostrvo.

Hoću li i ja putovati kao divlja ruža. Bodljikava i gola, kad padne mraz, kad lišće bude mlitavo i pocrni od hladnoće. Hoću li ustati iz ovog ponižavajućeg položaja.

Laste su se navikle na crninu. Samo ih belo perje koje nikad neće izrasti boli dok pevaju.

Crveni oblaci nad kruškom. Svetlost je kao puder, ne kao krv. Osećam grčeve u stomaku. Hodam polako. Iskopavam šljunak. Nije to ono što sam izgubila. Ako me zemlja ulovi. Zato što nisam lagala, zato što nisam krala. Zato što nisam ubila, ostala sam stranac. Ne puštajte zemlju iz njenog zelenila.

Zašto mi je prijateljica juče rekla: ti misliš na to.

Treba li da budem kao ulica. Treba li da budem kao pismo. Treba li da budem kao mrtvac. Kao lutalica, nikad kod kuće. Treba li sebe da podsećam na ono na šta stalno mislim.

Nosim trulež sa sobom. Nosim i kruškino lišće. Kad se voz zaustavi, u moj kofer ulazi carinik. Svako mesto u koje dođem ubica je.

Moj razum, htedoh juče reći. Nemam ga više.

NA VRHOVIMA PRSTIJU

Kud ja idem, ne vodi nijedan put, i već dugo se nisam ni za korak pomerila.

Idem iza kamenova, iza dana koji me pritiska.

I niko ne vidi kako mi se telo trza ispod kože, jer sam obučena.

I moja je senka nekakva odora, moda koja teče iz usta. U letnju prašinu nosi me moja boja, moj ožiljak.

Hodam sama, podižući obrve, ja sam bedro, ja sam cipela.

Nada mnom su glave koje me vide, stoje visoko u vazduhu, odsečene. A oblaci su utopljenici, sivi su, gusti.

Iz vazduha izgledam mala: u moju kosu, u moje grlo, sa visina silazi vetar od čađi i svetla.

Celoga dana nešto govorim, kazujem, na nepcu, iza gleđi. I zatvaram usta.

I dok hodam, ponekad pogledam iza oblaka, i kao da neka težina obuzima moje prste. Raspadam se.



(S njemačkog prevela Vladislava Gordić, objavljeno u časopisu Polja (Novi Sad), 1989. godine, u broju 365)

(preneseno iz Politike)


ALBERTO MANGUEL: Biblioteka kao opstanak
Copy / paste
: ALBERTO MANGUEL: Biblioteka kao opstanak

Živeo sam od umetnosti, živeo sam od ljubavi. Nikad ne povredih živog stvora... Zašto me onda, Gospode, zašto ovako nagrađuješ?

Verdi, Toska, Čin II


Poput Svitaka s Mrtvog mora, poput svake knjige koja je došla do nas iz ruku udaljenih čitalaca, svaka od mojih knjiga čuva istoriju svog opstanka. Od vatre, vode, protoka vremena, nemarnih čitalaca i ruku cenzora, svaka od mojih knjiga pobegla je da mi ispriča svoju priču.

Pre nekoliko godina, na jednom štandu na uličnoj rasprodaji u Berlinu, pronašao sam tanku crnu knjižicu u tvrdom platnenom povezu na kom nije bilo nikakvog natpisa. Na prvoj strani, finom goticom pisalo je Gebet-Ordnung-fur den Jugendgottesdienst in der judifichen Gemeinde zu Berlin (Sabbath-Nachmittag) (Molitveni red službe mladih u jevrejskoj zajednici Berlina (Sabat-veče)). Među molitvama se našla i jedna „za našeg kralja, Vilhelma II, kajzera Nemačkog carstva" i njegovu „caricu i kraljicu Avgustu Viktoriju". Bilo je to osmo izdanje, koje je odštampano u izdavačkoj kući Julijusa Gitenfelda u Berlinu 1908. godine, a kupljeno u knjižari Hansa Boasa Nachf. on Neue Friedrichstrafie 69, „na uglu Klosterštrase", uglu koji više ne postoji. Nije bilo traga o prvobitnom vlasniku.

Spaljivanje na trgu

Godinu dana pre nego što je knjiga odštampana, Nemačka je odbila predlog Haške mirovne konferencije o ograničenju naoružanja; nekoliko meseci kasnije Zakon o eksproprijaciji koji su doneli nemački kancelar i pruski državni ministar, knez Bernard fon Bilov odobrio je dalje naseljavanje Nemaca u Poljskoj; i mada taj zakon skoro da nije ni bio upotrebljen protiv poljskih zemljoposednika, omogućio je Nemačkoj prava na teritoriju koja će, potom, juna 1940. godine, omogućiti osnivanje koncentracionog logora u Aušvicu. Prvobitni vlasnik knjige Gebet-Ordnung verovatno ju je kupio ili dobio kada mu je bilo trinaest godina, u dobu kada bi trebalo da prođe obred bar micvu i da mu bude dozvoljno da se pridruži molitvi u sinagogi. Ako je preživeo Prvi svetski rat, imao je oko trideset osam godina kada se izdigao Treći rajh 1933. godine; ako je ostao u Berlinu, velika je verovatnoća da je bio deportovan u Poljsku, poput brojnih berlinskih Jevreja.257 Možda je uspeo da knjigu pokloni pre nego što su mu je oduzeli; možda ju je sakrio ili ostavio zajedno s ostalim knjigama koje je sakupio.

Pošto su nacisti započeli pljačkanje i uništavanje jevrejskih biblioteka, bibliotekar zadužen za biblioteku Šolem Alejhem u Bjali Podlaskoj odlučio je da sačuva knjige tako što će ih iznositi, dan za danom, što više može, zajedno s kolegom, iako je verovao da uskoro „neće imati ko da ih čita". Posle dve nedelje zbirka je preseljena u tajno potkrovlje, gde ju je pronašao istoričar Tuvija Boržikovski, dugo po završetku rata. Dok je pisao o bibliotekarevom poduhvatu, Boržikovski je primetio da je sproveden „bez ikakvog razmišljanja o tome da li će ikome biti potrebne spasene knjige"(258); bio je to čin spasavanja uspomene zarad nje same. Vasiona, po verovanju starih kabalista, ne zavisi od toga da li ćemo je mi tumačiti, nego na postojanju mogućnosti tumačenja.

Simboličnim spaljivanjem knjiga na trgu Unter den Linden, preko puta Berlinskog univerziteta, uveče 10. maja 1933. godine, knjige su postale posebna meta nacista. Nešto manje od pet meseci  pošto je Hitler postao kancelar, novi ministar propagande Trećeg rajha, dr Jozef Gebels, izjavio je da javno spaljivanje njiga autora kao što su Hajnrih Man, Štefan Cvajg, Frojd, Zola, Prust, Žid, Helen Keler, Herbert Dž. Vels, dozvoljava „duši nemačkog naroda da se ponovo izrazi. Ti plamenovi ne osvetljavaju samo konačni kraj stare ere; oni obasjavaju početak nove".259 Nova era je proskribovala prodaju ili distribuciju hiljada knjiga, bilo u knjižarama ili bibliotekama, kao i izdavanje novih. Tomovi, obično izloženi u vitrinama u salonima, jer su bili prestiž ili su bili zabavno štivo, iznenada su postali opasni. Privatno posedovanje obeleženih knjiga bilo je zabranjeno; mnoge su konfiskovane i uništene. Hiljade jevrejskih biblioteka širom Evrope, privatnih zbirki i javnih riznica, spaljeno je. Nacistički izveštači s likovanjem su javljali o uništavanju poznate biblioteke Ješiva u Lublinu 1939. godine:

- Za nas je bilo pitanje časti da uništimo Akademiju za proučavanje Talmuda, provereno najbolju u celoj Poljskoj... Izbacili smo ogromnu talmudsku biblioteku iz zgrade i knjige odneli na pijacu, gde smo ih zapalili. Vatra je gorela dvadeset sati. Jevreji iz Lublina okupili su se oko nje i lili gorke suze, skoro nas zaglušili svojim jecajima. Okupili smo vojni orkestar i uz radosne povike vojnika nadjačali zvuke jevrejskih jecaja. (260)

Istovremeno, nacisti su odlučili da sačuvaju određeni broj knjiga u komercijalne svrhe, kao i radi pravljenja arhive. Godine 1938. Alfred Rozenberg, jedan od ključnih teoretičara nacizma, predložio je da jevrejska zbirka, uključujući i laičku i versku literaturu, bude sačuvana na institutu, osnovanom za izučavanje „jevrejskog pitanja". Dve godine kasnije, Institut za proučavanje jevrejskog pitanja (261) otvoren je u Frankfurtu na Majni. Da bi obezbedio potrebni materijal, Hitler je lično ovlastio Rozenberga da oformi radnu jedinicu nemačkih bibliotekara stručnjaka, zloglasnu Specijalnu jedinicu Trećeg rajha (262) (ERR). (263) U zaplenjenim zbirkama priključenim Institutu bile su knjige iz rabinskih seminarskih biblioteka u Vroclavu i Beču, iz hebrejskog i judejskog odeljenja Frankfurtske gradske biblioteke, Rabinskog koledža u Rimu, Društva Spinozijana u Hagu i Spinozinog doma u Rijnsburgu, holandskih izdavačkih kuća Kverido, Pegazus i Fišer-Berman (264), Međunarodnog instituta za društvenu istoriju u Amsterdamu, Bet Midraš ec hajim, izraelitske seminarske biblioteke u Amsterdamu, portugalske izraelitske seminarske biblioteke i Rozentalijane, Rabin Moše Pesah iz Volosa, biblioteke Strašun u Vilnusu (unuk osnivača je izvršio samoubistvo kada mu je bilo naređeno da pomogne oko katalogizacije), biblioteka u Mađarskoj (paralelan institut za „jevrejsko pitanje" osnovan je u Budimpešti), biblioteka u Danskoj i Nemačkoj i desetina biblioteka u Poljskoj (naročito velike biblioteke varšavske sinagoge i Instituta za jevrejske studije). Iz ovih ogromnih zaliha, Rozenbergove pristalice izabrale su knjige koje će biti poslate u njegov institut; preostale su uništene.

Februara 1943. godine Institut je izdao sledeće direktive za biranje materijala za biblioteku: „Sva dela koja se bave istorijom, kulturom i prirodom judaizma, kao i knjige koje su napisali jevrejski autori na svim jezicima izuzev na hebrejskom i jidišu, moraju biti poslate za Frankfurt." A „knjige napisane hebrejskim pismom (na hebrejskom i jidišu) novijeg datuma, posle 1800. godine, mogu se pretvoriti u prah; to se odnosi i na molitvenike, Memorbucher, i druge religiozne knjige napisane na nemačkom". (265) Što se tiče brojnih svitaka Tore, predloženo je da se „koža eventualno iskoristi za povezivanje knjiga". Nekim čudom, moj molitvenik je umakao.

Glas žrtve

Sedam meseci po izdavanju ovih direktiva, u septembru 1943. godine, nacisti su oformili i „porodični logor" u ograđenom prostoru oko Aušvica, u brezoviku Birkenau, koji je imao i izdvojeni Blok broj 31, sagrađen posebno za decu. Projektovan je da služi kao dokaz svetu da se Jevreji deportovani na istok ne ubijaju. Zapravo, bilo im je dozvoljeno da žive šest meseci pre nego što bi ih zadesila ista sudbina kao i druge deportovane žrtve. Konačno, pošto je poslužio svojoj propagandnoj svrsi, „porodični logor" zatvoren je zauvek. (266)

Dok je radio, u Bloku 31 je bilo oko petsto dece zajedno s nekoliko zatvorenika koji su ispunjavali dužnost „savetnika", kao i, uprkos strogom nadzoru, uprkos svim očekivanjima, skrivena dečja biblioteka. Biblioteka je bila minijaturna; sastojala se od osam knjiga među kojima je bila Kratka istorija sveta Herberta Dž. Velsa, jedan ruski udžbenik i jedan tekst iz analitičke geometrije. Jednom ili dva puta zatvorenik iz susednog logora uspeo je da prokrijumčari novu knjigu čime se broj popeo na devet ili deset. Na kraju svakog dana, knjige su, zajedno s ostalim vrednostima, poput lekova i komadića hrane, poveravane jednoj starijoj devojčici, čija je odgovornost bila da ih sakrije, svako veče na drugom mestu. Paradoksalno, knjige koje su bile zabranjene širom Rajha (na primer, knjige Herberta Dž. Velsa) ponekad su bile dostupne u bibliotekama koncentracionih logora.

Premda je dečja biblioteka u Birkenauu sadržala tek osam do deset knjiga, bilo je i onih koje su cirkulisale usmenim putem. Kad god bi uspeli da izbegnu nadzor, savetnici su deci pričali priče koje su naučili napamet dok su bili mlađi. Radili su to naizmenično, kako bi svaki savetnik „čitao" drugoj deci; rotacija poznata pod imenom „razmena knjiga u biblioteci". (267)

Skoro je nemoguće zamisliti da se pod nepodnošljivim uslovima koje su nametnuli nacisti, intelektualni život i dalje odvijao. Istoričar Jicak Šiper, koji je zarobljen u Varšavskom getu napisao knjigu o Hazarima, upitan kako je uspevao da radi kad nije bio u mogućnosti da sedi i istražuje u odgovarajućim bibliotekama odgovorio je: „Da biste pisali istoriju potrebna vam je glava, ne zadnjica." (268)

Postojale su i aktivnosti koje su pratile svakodnevno čitanje. Takva upornost tera čoveka da se zapita, ali i začudi: kako je moguće da su u takvim užasnim okolnostima ljudi i dalje imali volju za čitanjem o Igoovom Žanu Valžanu, Tolstojevoj Nataši, popunjavali reverse i plaćali kazne za zakasnelo vraćanje, raspravljali o zaslugama modernih autora ili iznova pratili ritam Hajneovih stihova. Čitanje i rituali povezani s njim postali su čin otpora; ili kako je to italijanski psiholog Andrea Devoto primetio „sve se može smatrati otporom s obzirom na to da je sve bilo zabranjeno". (269)

U koncentracionom logoru BergenBelsen, među zatvorenicima je kružio primerak Čarobnog brega Tomasa Mana. Jedan dečak se seća vremena kad bi došao njegov red da čita knjigu i „kad bi je dobio kao najsrećnijeg trenutka u danu. Otišao sam u ugao da budem na miru i imao na raspolaganju ceo sat da je čitam". (270) Mladi Poljak, još jedna žrtva nacista, prisećajući se dana straha i beznađa, rekao je sledeće: „Knjiga je bila moj najbolji prijatelj, nikada me nije izdala; tešila me je u mom očaju, govorila mi da nisam (271) sam."

Propadanje u srećnim danima

Svaka žrtva zahteva odanost", piše Grejam Grin, (272) čovek koji je verovao da je piščev zadatak da progovori u ime žrtava, da ih vrati na svetlo dana, da nadahnutim pisanjem da upozorenja koje će delovati kao kriterijum za nešto nalik razumevanju. Autori knjiga na mojim policama nisu mogli znati ko će ih čitati, ali priče koje one pričaju predviđaju, ili impliciraju, ili svedoče o događajima koji se možda još nisu ni desili.

Zbog toga što je glas žrtve izuzetno važan, tlačitelji često pokušavaju da ga uguše, tako što joj bukvalno odseku jezik, kao što je slučaj sa napastvovanom Filomelom kod Ovidija i Lavinijom u Titu Androniku, ili tako što je skrivaju, kao što to kralj čini princu Sigismundu u Kalderonovoj drami Život je san, ili Ročester svojoj ludoj ženi u Džejn Ejr, ili jednostavno poriču njihove priče, kao što je vidljivo u profesorskoj primedbi u romanu Margaret Atvud Služavkina priča. U stvarnom životu, žrtve se vode kao „nestale", zaključane u geta, poslate u zatvor ili logore za mučenje; uskraćen im je kredibilitet. Književnost s mojih polica neprekidno priča priče žrtava, od Jova do Dezdemone, od Geteove Grethen do Danteove Frančeske, ali ne kao odraz iz ogledala (nemački hirurg Johan Paul Kremer upozorio je u svom dnevniku iz Aušvica: „U poređenju s ovim, Danteov Pakao je smešan".(273)) već kao metaforu. Većina ovih priča sigurno je imala svoje mesto u bibliotekama obrazovanih Nemaca tokom tridesetih godina prošlog veka. Kakve su lekcije naučene iz njih nešto je sasvim drugo.

U zapadnim kulturama, arhetip žrtve predstavlja trojanska princeza Poliksena. Kći Prijama i Hekube trebalo je da se uda za Ahila ali se njen brat Hektor protivio toj zajednici. Ahil se prikrao Apolonovom hramu da je vidi na tren, ali je otkriven i ubijen. Prema Ovidiju, posle uništenja Troje, Ahilov duh pojavio se pobednicima Grcima u času kad su hteli da se iskrcaju i zahtevao da princeza bude žrtvovana u njegovu čast. Stoga Poliksenu odvlače na Ahilov grob gde je ubija njegov sin Neoptolemej. Poliksena je savršena za ulogu žrtve: njena smrt niti je imala svrhu, niti razlog, niti je doprinela drugima; beli list papira koji proganja čitaoca svojim pitanjima ostaje bez odgovora. Grci su izmišljali brojne argumente, i ma koliko se oni činili istinitim, bili su tek izgovor kako bi se opravdali duhov zahtev, slepa poslušnost i oštrica noža koju je Ahilov sin zario u njene gole grudi. Ali nema tog argumenta koji nas može ubediti da je Poliksena zaslužila smrt. Suština njenog žrtvovanja, kao i svih drugih, jeste nepravda.

Moja biblioteka svedoči o nepravdi nanesenoj Polikseni, i svim izmišljenim fantomima koji svoj glas daju bezbrojnim duhovima koji su nekada bili sačinjeni od krvi i mesa. Ona ne vapi za osvetom, drugom čestom temom u književnosti. Tvrdi da pravila koja nas definišu kao društvenu grupu moraju biti konstruktivna ili opominjuća, a ne namerno destruktivna, ako im je cilj da imaju bilo kakvo razumno kolektivno značenje ako povredu nanetu žrtvi posmatramo kao povredu koja je naneta celom društvu, kao potvrdu naše bazične humanosti. Pravdu, po engleskom zakonu, nije dovoljno samo izvršiti, nego se to izvršenje mora i videti. Pravda ne treba da teži ka ličnom osećanju zadovoljenja, nego da svoju snagu javno prenese na društveni impuls samoozdravljenja da bi se izvukla pouka. Ako se pravda zadovolji, možda i postoji nada, unatoč naizgled kapricioznim božanstvima.

 Hasidska legenda koju je zapisao Martin Buber govori o čoveku koji je izveo Boga pred sud. U Beču je bio izdat dekret kojim se još više otežavao život Jevreja u poljskoj Galiciji. Čovek je tvrdio da Bog ne bi trebalo da svoje ljude pretvara u žrtve, nego da im dozvoli da naporno rade za njega u slobodi. Sud rabina je prihvatio da razmisli o čovekovom argumentu, i smatrao da bi trebalo da se, kao što pravila nalažu, obojica, i tužitelj i branjenik, povuku tokom diskusije. „Tužitelj neka sačeka napolju; od Tebe, Gospodaru sveta, ne možemo da tražimo da se povučeš, jer Ti si sveprisutan. Ali nećemo dozvoliti da utičeš na nas". Rabini su razmišljali u tišini i zatvorenih očiju. Kasnije te večeri, pozvali su čoveka i saopštili mu da je njegov argument na mestu. Istog časa, dekret je poništen. (274)

U Polikseninom svetu, kraj je manje srećan. Bog, bogovi, Đavo, priroda, društveni sistem, svet, primum mobile, odbijaju da priznaju krivicu ili preuzmu odgovornost. Moja biblioteka neprekidno postavlja isto pitanje: Ko pomaže Jovu da izdrži toliki bol i gubitak? Koga treba kriviti za Vinino propadanje u Beketovim Srećnim danima? Ko bezobzirno uništava život Žervea Makara u Zolinoj Jazbini? Ko pravi žrtve od likova u Dobroj ravnoteži Rohintona Mistrija?

Gospodar poslednjeg trenutka

U istoriji su oni koji su bili suočeni s nepodnošljivim pričama o užasu koji su počinili mučitelji, ubice, nemilosrdni vlastodršci, sramno poslušne birokrate retko su odgovarali na pitanje „zašto?". Njihov neosetljiv izraz lica odbacuje bilo kakvo priznanje krivice, i odražava jedino odbijanje da se od svojih dela pomaknu ka njihovim posledicama. Pa ipak, knjige na mojim policama mogu mi pomoći da zamislim njihovu budućnost. Po rečima Viktora Igoa, pakao poprima različite oblike u skladu sa svojim različitim stanovnicima: za Kaina ima lik Avelja, za Nerona Agripine. (275) Za Magbeta pakao ima lice Banka, za Medeju njene dece. Romen Gari je sanjao izvesnog nacističkog vojnika, osuđenog na stalno prisustvo duha ubijenog jevrejskog klovna. (276)

Ako vreme u beskraj teče, kako tajne veze između mojih knjiga tvrde, ponavljajući teme i otkrića tokom vekova, onda će svako zlodelo, svaka izdaja, svaki opaki čin konačno imati odgovarajuću posledicu. Pošto se priča zaustavi, tačno ispred praga moje biblioteke, Kartagina će se izdići ispod rimske soli (277). Don Žuan će se suočiti s očajem Dona Elvire. Brut će ponovo videti Cezarevog duha, i svaki mučitelj biće primoran da svoju žrtvu moli za oproštaj, kako bi se zatvorio neizbežni krug vremena.

Moja biblioteka mi dozvoljava da gajim ta neispunjiva očekivanja. Ali za žrtve, naravno, nijedan razlog, bilo književni ili neki drugi, ne može da oprosti i okaje zlodela njihovih mučitelja. Nik Kajstor, u svom uvodu za englesko izdanje knjige Nunca mas (Nikad više), izveštaju o „nestalima" tokom vojne diktature u Argentini, podseća nas da priče koje naposletku stignu do nas - jesu izveštaji preživelih. „Može se samo nagađati", kaže Kajstor, „koliko je svedočenja o zverstvima hiljade mrtvih odnelo sa sobom u svoj neobeleženi grob". (278)

Teško se da razumeti kako ljudi uopšte mogu da i dalje izvršavaju svakodnevne obaveze kada sam život postane neljudski; kako, usred izgladnjivanja i zaraza, prebijanja i ubistava, ljudi istrajavaju u civilizovanim ritualima uljudnosti i ljubaznosti, izmišljajući strategije opstanka bar mrvice onoga što vole, jedne spasene knjige među hiljadama, jednog čitaoca među desetinama hiljada, jednog glasa koji će odjekivati do kraja vremena rečima Jovovog sluge: „I samo ja jedan utekoh da ti javim". (279) Tokom istorije, biblioteka pobednika izdvaja se kao simbol moći, spremište zvanične verzije, ali verzija koja nas proganja jeste ona druga, verzija biblioteke u pepelu. Biblioteka žrtve, napuštena i uništena, i dalje se pita, „Zar je moguće to učiniti?" Moj molitvenik pripada jednoj takvoj biblioteci koja se pita.

Nakon što su evropski krstaši, posle četrdesetodnevne opsade osvojili Jerusalim 15. jula 1099. godine, ubijajući muslimane; muškarce, žene i decu i spaljujući cele jevrejske zajednice u zaključanim sinagogama, šačica Arapa koji su uspeli da pobegnu stigla je u Damask, noseći sa sobom Kuran halife Osmana, jedan od najstarijih postojećih primeraka svete knjige. Verovali su da je njihova sudbina prorečena na njegovim stranicama (pošto reč Božja mora obavezno sadržati celokupnu prošlost, sadašnjost i budućnost), i da bi znali kakav je kraj njihove priče, ako bi umeli da jasno protumače tekst. (280) Istorija je za ove čitaoce predstavljala tek „razotkrivanje Božje volje svetu". (281) Kako nas naše biblioteke uče, knjige nam ponekad mogu pomoći da sastavimo svoja pitanja, ali nam često ne omogućavaju pronalaženje odgovora. Pomoću zabeleženih glasova i izmišljenih priča, knjige nam jedino dozvoljavaju da se podsetimo onoga što još nismo propatili i saznali. Sama patnja pripada isključivo žrtvama. Svaki čitalac je, u tom smislu, osoba koja ostaje po strani.

Izdižući se iz pakla, putujući uzvodno Letom prema prisećanju, Dante sa sobom nosi zvuke duša koje pate, ali i znanje da su te duše kažnjene za svoje priznate grehe. (282) Duše čiji zvuci odzvanjaju u našoj sadašnjosti su, za razliku od Danteovih prokletih, bez krivice. Mučene i ubijene bez ijednog drugog razloga sem što su postojale, a možda čak ni zbog toga. Zlu nije potreban razlog. Kako da u knjigu, među njene korice, stavimo koristan prikaz nečega što, po svojoj prirodi, odbija da bude stavljeno, bilo u Manov Čarobni breg, bilo u koji obični molitvenik? Kako se mi, kao čitaoci, možemo nadati da ćemo u rukama držati ciklus sveta i vremena, kada će svet uvek prelaziti preko margina stranice, i jedino čemu ćemo imati pristup jeste trenutak definisan pasusom ili stihom, „birajući", kao što Blejk kaže, „oblike obožavanja iz poetičnih priča"? I tako se vraćamo na pitanje da li knjiga, bilo koja knjiga, može da posluži svojoj nemogućoj svrsi.

Možda. Jednog dana u junu 1944. godine, Jakob Edelštajn, bivši starešina geta u Terezijenštatu koji je odveden u Birkenau, bio je u svojoj baraci, umotan u molitveni šal, izgovarao jutarnju molitvu koju je naučio još davno iz knjige nesumnjivo slične mom molitveniku Gebet-Ordnung. Tek je bio počeo kada je poručnik šucštafela Franz Hesler ušao u baraku da ga odvede. Njegov sapatnik iz logora, Josef Rozensaft priseća se te scene nekoliko godina kasnije:

Iznenada su se vrata širom otvorila i Hesler je uparadirao u pratnji tri esesovca. Prozvao je Jakobovo ime. Jakob se nije pomerio. Hesler je povikao: „Čekam te! Požuri!" Jakob se polako okrenuo, pogledao u Heslera i rekao: „Svojih poslednjih trenutaka na ovom svetu, koje mi je podario Svevišnji, ja sam gospodar, a ne ti." Potom se okrenuo ka zidu da dovrši molitvu. Zatim je polako složio svoj molitveni šal, dodao ga jednom zarobljeniku i obratio se Hesleru: „Sada sam (283) spreman."


257 Philip Friedman, Roads to Extincti on: Essay on the Holocaust, (prir.) Ada June Friedman (New York -Philadelphia: The Jewish Publication Society of America, 1980).

258 Tuvia Borzykowski, Ben kirot noflim, (Tel Aviv: Ha- Kibbuts ha-Meuhad, 1964).

259 William L. Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich: A History of Nazi Germany (New York: Simon and Schuster, 1960).

260 Citirano u Friedmann, „The Fate of Jewish Book", u Roads to Extinction.

261 Institut zur Erforschung der Juden frage

262 Einsatzstab Reichsle ter Rosenberg

263 Donald E. Collins - Herbert P. Rothfeder, „The Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg and the Looting of Jewish and Masonic Libraries During World War II", u Journal of Library History 18, 1983.

264 Osnovao ju je prognani zet Samuela Fišera, poznatog nemačkog izdavača.

265 Citirano u Friedman, „The Fate of the Jewish Book", u Rads to Extincti on.

266 Nili Keren, „The Family Camp" u Anatomy of the Auschwitz Death Camp, (ur). Yisrael Gutman-Michael Birnbaum. (Bloomington, Indiana: Indiana University Press, 1994), citirano u David Shavit, Hunger for the Printed Word: Books and Libraries in the Jewish Ghettos of Nazi-Occupied Europe (Jefferson, NC-London: McFarland & Co., 1997).

267 Shavit, Hunger for the Printed Word.

268 Mensh, oyf tsu shraybn geshikhte darf men hobn a kop un nisht keyn tukhes", citirano u Yitzhak Zuckerman, „Antek", u A Surplus of Memory: Chronicle of the Warshaw Ghetto Uprising, (prir.) Barbara Harshav (Berkeley-Los Angeles: University of California Press, 1993).

269 Citirano u Shavit, Hunger for the Printed Word.

270 Deborah Dwork, Children with a Star: Jewish Youth in Nazi Europe (New Haven, CT: Yale University Press, 1991).

271 Moshe Kligsberg, „Die yidi he yugent-ba vegnung in Polyn tsvishn beyde vel-milkhumes (a sotsyologishe shtudie)", u Studies in Polish Jewry 1919-1939, (ur.) Joshua A. Fishman (New York: YIVO Institute for Jewish Research, 1974).

272 Gream Grin, Suština stvari, prevela sa engleskog Ljiljana Pavlović, Beograd, BIGZ, 1992. - Prim. prev.

273 Dnevnik Johana Paula Kremera (beleška za dan 2. septembar 1942), (ur.) Kazimierz Smolen, u KL Auschwitz seen by the SS, 2. izdanje (Oswiecim, 1978), citirano u Martin Gilbert, The Holocaust (London: William Collins, 1986).

274 Martin Buber, Die Erzahlungen der Chassidim (Frankfurt am Main: Manesse Verlag, 1949).

275 Victor Hugo, Inferni: La legende des siecles (Paris, 1883)

276 Roman Gary, La danse de Genghis Cohn (Pa ris: Gallimard, 1967).

277 Salum romanum ili rimska so veoma je značaj na u istoriji Kartagine. Naime, povod za Treći punski rat bila je odluka Rimskog senata za napad. Kartagina je odolevala napadima tri godine da bi na kraju ipak bila pobeđena. Odlukom Senata svi preživeli Kartaginjani su prodati u roblje, Kartagina je uništena, a zemlja oko grada preorana i posuta morskom solju. Da ne bi uspevala vegetacija. Prim. prev.

278 Nunca Mas: Izveštaj argentinske nacionalne komisije o nestalim (London-Boston: Faber&Faber u saradnji sa Index on Censorship, 1986).

279 Jov 1:15, 16, 17, 19, Biblija: Stari i Novi zavet, preveo Bakotić Lujo, Beograd, Metafizika, 2003.

280 Amin Maluf, Krstaški ratovi u očima Arapa, prevela Vesna Cakeljić, Beograd, Laguna, 2006. - Prim. prev.

281 Carole Hilenbrand, The Crusades: Islamic Perspectives (New York: Routledge, 2000).

282 Dante, Pakao, XXXIV.
283 Citirano u Gilbert, The Holocaust.


(Ovo je 11. glava knjige
Alberta Manguela Biblioteka noću u izdanje Geopoetike koju su prevele Nataša Karanfilović, Nina Ivanović i Danijela Mihić)



(Preneseno sa bloga Lamed)

Cohen & Dylan: Poezija i muzika
Copy / paste
: Cohen & Dylan: Poezija i muzika

Očigledna je tesna povezanost poezije i muzike. Obe kao glavna sredstva koriste ritam, rimu i harmoniju; poezija se može nadopuniti jezičkim značenjem, konotacijom i različitim tradicionalnim figurama, a muzika, bar teorijski, harmonijom, kontrapunktom i tehnikama orkestracije. Obe su istorijski tesno povezane u engleskom jeziku. Anglosaksonska epska poezija je po svemu sudeći bila čitana ili pevana uz pratnju harfe; glagol koji se za takvo izvođenje koristi u Beovulfu, u epizodi o Finu, jeste singan, pevati, a imenica gyd, pesma. Glavni izvor lirske tradicije u engleskoj poeziji su trubadurske pesme.

Udaljenost između gleomannes gyd u Beovulfu ili Stiglo je leto (Sumer is Icumen In) i pesama Leonarda Koena ili Boba Dilana može se činiti velikom, ali se to više odnosi na protok vremena nego na estetiku. Lirska pesma kao književno delo i stihovi pop pesme su, u biti, ista stvar: poezija. Bilo da je naslov dela "Gerontion", "You Ain't Nothin' But a Hound Dog" ili "It's All Over Now, Baby Blue," naši kriterijumi za ocenu tih dela moraju biti isti.

Najvažniji preduslov za stvaranje značajnih stihova u popularnoj muzici je da je pisac veran svojoj vlastitoj, ličnoj viziji ili viziji pesme koju piše. Tu je neophodna sva veština i umešnost koja je obično potrebna za pisanje poezije, jer to su jedina sredstva pomoću kojih pesnik može da sačuva integritet svoje vizije. Bilo da je reč o pisanju za hit paradu ili manje poznati časopis, pesnik ne sme, zbog nedostatka umešnosti ili lažne muze popularnosti, bogatstva ili pozitivne ocene kritike, da napusti vlastitu viziju ili viziju svoje pesme – kako bi napisao nešto već viđeno ili trivijalno. Istorijski gledano, pisci i pevači stihova popularnih pesama često su bili nesposobni da stvore vlastitu viziju, brkajući originalnost i moralna merila sa servilnim ugađanjem popularnom ukusu. Tiny Tim i gospođa Miller su se istakli, pre svega, kao nesvesne karikature te vrste naivnosti.

Bob Dilan i Leonard Koen simbolišu dva vrlo odvojena pravca u nastojanju da se povrati značaj i integritet vizije u popularnoj muzici. Bob Dilan je od samoukog deteta prepuštenog samom sebi, svesno ulažući veliki trud, postao profesionalni muzičar kantautor. U tom procesu, on je slučajno postao i dobar pesnik, jer je intuitivno shvatio da dobre pesme treba da sadrže kvalitetnu lirsku poeziju. Leonard Koen je univerzitetski obrazovani pesnik u formalnom smislu, koji se kretao u suprotnom pravcu, sa svojim skorašnjim otkrićem da dobra lirska poezija može biti jednako dobra i kada se otpeva. Dilan u poeziju unosi spontanost ritma i bogatstvo slika koje su dugo krasile američku folk muziku, kao na primer muzika Hadija Ledbetera (Huddie Ledbetter) ili Dilanovog idola, Vudija Gatrija (Woodie Guthrie). Koen popularnu muziku obogaćuje stručnom preciznošću jezika i svojom obuzetošću formom.

Kao liričari, obojica visoko nadmašuju Karl Li Perkinse (Carl Lee Perkinses), Ričard Vajtinge (Richard Whitings), Irving Berline (Irving Berlins) i Džordž Geršvine (George Gershwins) prošlosti. Obojica pišu o svojim individualnim iskustvima, idejama, slikama, rečnikom koji projektuje vlastito sopstvo i njegove okolnosti, a ne fabrikuje svoju personu iz pretpostavki aktuelne kulture. U delu Boba Dilana, originalna imaginacija i intenzivno lična vizija odmah postaje očigledna.

I saw a new born baby with wild wolves all around it,
I saw a highway of diamonds with nobody on it,
I saw a black branch with blood that kept drippin',
I saw a roomful of men with their hammers a-bleedin',
I saw a white ladder all covered with water,
I saw ten thousand talkers whose tongues were all broken,

I saw guns and sharp swords in the hands of young children,
And it's a hard, and it's a hard, it's a hard, it's a hard,
And it's a hard rain's a gonna fall.

(Video sam novorođenče okruženo vukovima/ Stajao sam na praznom autoputu glatkom kao staklo/ Video sam slomljenu granu koja krvari/ Bio sam u sobi punoj ljudi sa krvavim maljevima u rukama/ Peo sam se beskrajnim belim merdevinama/ Sreo sam 10.000 zanemelih govornika/ Video sam puške i mačeve u dečijim rukama/ Ovde će pasti teška kiša)

Ritmička naivnost ovih stihova skoro sasvim se gubi pred bogatstvom slika. Dilanov stav je stav vizionara, proroka. Njegove slike dolaze iz našeg društva, ali viđene su njegovim očima, a ne na način na koji bi ovo društvo želelo da bude shvaćeno.

Ima mnogo zanimljivih elemenata u viziji Boba Dilana: njegova svest o patnjama i vrlinama potlačenih, njegov osećaj za nepodopštine savremenog društva u SAD, njegova mržnja prema ratu, njegova lična potreba za nezavisnošću od materijalističke kulture, kao i njegov predosećaj apokalipse. Dilanova vizija je, u stvari, bitno apokaliptička; uvek iznova on govori o zlom svetu koji će uskoro biti kažnjen i ukinut, onda kada „brod pristane“.

Svet Boba Dilana je svet u kome su nezaposleni Holis Braun (Hollis Brown), njegova žena i petoro dece, naočigled svojih zemljaka, prepušteni smrti od gladi u prljavoj kolibi i na "prljavoj kiši" (The Ballad of Hollis Brown), u kojem borci za ljudska prava bivaju ubijeni (Oxford Town), u kojem zatvorenike maltretiraju sadistički čuvari (The Walls of Red Wing). To je svet ogorčenih iseljenika (I Pity the Poor Immigrant), eksploatisanih podstanara (Dear Landlord), površnih i pohlepnih žena (Sad-Eyed Lady of the Lowlands). To je svet u kome beli Amerikanci sistematski uništavaju čitava indijanska plemena, u kojem svaka od zaraćenih strana smatra da je Bog na njenoj strani (With God on Our Side), u kojem se "gospodari rata" kriju u svojim vilama, "dok krv mladih ljudi/ ističe iz njihovih tela/ zakopanih u blato" (Masters of War). Amerika je za Dilana zemlja koja uživa u prizoru boksera koji se ubijaju (Who Killed Davey Moore), zemlja u kojoj sudija može da prinudi devojku na seks, uz lažno obećanje da će joj oca spasti od vešala (Seven Curses); zemlja u kojoj siromašne belce bogataši uče da mrze crnce (Only a Pawn in their Game); zemlja u kojoj se rudnici i fabrike zatvaraju bez imalo brige o dobrobiti radnika (North Country Blues). Dilan smatra da je za mlade ljude Amerika jedno apsurdno, nadrealno mesto:

Ah get born, keep warm
Short pants, romance, learn to dance
get dressed, get blessed
try to be a success
Please her, please him, buy gifts
Don't steal, don't lift,
Twenty years of schoolin'
And they put you on the day shift
Look out kid, they keep it all hid
Better jump down a manhole
Light yourself a candle, don't wear sandals
Try to avoid scandals
Don't wanna be a bum
You better chew gum.

Subterranean Homesick Blues

(Rodi se, izađi iz kratkih pantalona, zaljubi se, nauči da igraš, lepo se obuci, ispovedi se, budi poslušan, kupuj poklone, ne kradi, odradi 20 godina škole, zaposli se od devet do pet, pazi mali, od tebe se kriju važne stvari, otrgni se, šmugni u slivnik, upali sveću, bolje da nestaneš, nego da žvaćeš njihovu žvaku, Bluz predgrađa)

Sam Dilan ne želi da ugodi nikome. On je protiv posesivnosti i dominacije nad ljudskim bićima koje Amerika sprovodi pomoću svoje spoljne politike, protiv rasne diskriminacije, bokserskih sindikata i maltretiranja radnika. Zaključno sa svojim poslednjim albumom Nashville Skyline on je i protiv posesivnosti i dominacije u ljubavi. U „Don't Think Twice it's All Right“ pesnik napušta ženu, jer ona zahteva previše: "Dao sam joj svoje srce, ali je ona želela moju dušu". U "It Ain't Me Babe" pesnik upoznaje devojku koja želi "nekoga ko će umreti" za nju, "i još više od toga." Njemu takvi zahtevi zvuče nerazumno. Dilan izražava vlastite ideje o idealnom odnosu između ljudi u svojoj pesmi "All I Really Want to Do". Te ideje se ne tiču samo odnosa između muškarca i žene već se u opštijem smislu odnose i na odnose radnika i poslodavca, građanina i policajca, studenta i profesora.

I ain't lookin, to compete with you,
Beat or cheat or mistreat you,
Simplify you, classify you,
Deny, defy, or crucify you.
All I really want to do
Is Baby, be friends with you.

(Ne želim da se takmičim sa tobom/ Da te bijem, varam i mučim/ Da te uprostim, da te svedem/ Poreknem, razapnem/ Ne, jedino želim da budemo prijatelji)   

Dilan priželjkuje uništenje nehumanog, kompetitivnog, eksploatatorskog, klasifikatorskog i zatvorenog društva. Ali njegova vizija je apokaliptička i on ne vidi organizovanu revoluciju, već samo spontani bunt koji nastaje gotovo kao božanski čin. Savremeno društvo, njegove institucije i vrednosti ne zavređuju našu kritiku; njih treba odbaciti i napustiti. Ali čovekova sredstva za bekstvo su ograničena: neko će ubiti svoju izgladnelu ženu i decu, pa izvršiti samoubistvo, kao Holis Braun, tako da "se negde u daljini/ Rađa novih sedmoro ljudi" (Ballad of Hollis Brown). Može se slediti i "Gospodin tamburaš", pa pomoću marihuane, LSD-a ili težih narkotika "igrati pod dijamantskim nebom" (Mr. Tambourine Man). Suštinsku promenu može doneti samo sveobuhvatni događaj. Pesma "The Times They Are A-Changin'" sadrži nagoveštaj te nastupajuće apokalipse.

The line is drawn
The curse is cast
The slow one now will
Later be fast.
As the present now
Will later be past
The order is rapidly fadin'
And the first one now
Will later be last
For the times they are a-changin'.

(Crta je povučena/ Kletva je bačena/ Gubitnici će/ Postati pobednici/ Sadašnjost odlazi/ U prošlost/ Poredak se ubrzano osipa/ Oni sa vrha/ Padaju na dno/ Vremena se menjaju)

Dilan jasno sugeriše hrišćansku apokalipsu, sa njenim konvencionalnim uzdizanjem krotkih i propašću moćnih. Pesme poput "It's All Over Now, Baby Blue" ili "A Hard Rain's A Gonna Fall" prikazuju nadrealnu zbrku i skori dolazak sudnjeg dana. U poslednjoj sceni Bergmanovog Sedmog pečata ljudi tumaraju unaokolo u potrazi za spasenjem: "The Saints are coming through/ And It's all over now, Baby Blue". U "I Dreamed I Saw St. Augustine" sâm blaženi svetac silazi na zemlju kako bi ljudima, nakon uništenja, ponudio život. U sledeće četiri pesme Dilanova vizija sveopšte apokalipse je neposredno prisutna. U "Chimes of Freedom" Dilan opisuje jednu uzbudljivu scenu:

Thru the mad mystic hammering of the wild ripping hail
The sky cracked its poems in naked wonder
That the clanging of the church bells blew far into the breeze
Leaving only the bells of lightning and its thunder
Striking for the gentle, striking for the kind,
Striking for the guardians and protectors of the mind
An' the unpawned painter behind beyond his rightful time
An' we gazed upon the chimes of freedom flashing.

(Divlji krik nas doziva kroz tamu ispunjenu bubnjevima/ Iz neba se prolama pesma na zanemele ljude/ Vetar raznosi zvonjavu crkvenih zvona/ Čuju se samo zvona munja i gromova/ Ona zvone za blažene i krotke/ Ona zvone za čuvare bistroga uma/ Za nepotkupljive proroke ovoga dana/ Kada su zazvonila zvona istinske slobode)   

U "Lay Down Your Weary Tune" on izveštava:

Struck by sounds before the sun,
I knew the night had gone,
The morning breeze like a bugle blew
Against the drums of dawn.

The ocean wild like an organ played
The seaweed's wove its strands,
The crashin waves like cymbals clashed
Against the rocks and sands.

I stood unwound beneath the skies
And clouds unbound by laws,
The cryin' rain like a trumpet sang
And asked for no applause.

(Zvuci jutra najavljuju sunce/ Noć se povlači/ Jutarnji vetar zviždi/ Naspram bubnjeva zore/ Okean se nadima kao orgulje/ Morske trave pletu svoje niti/ Talasi se obrušavaju kao timpani/ Na stenje i peščane dine/ Stojim sam pod nebom/ I uskovitlanim oblacima/ Kiša pljušti kao trubač u zanosu/ Koji ne čuje aplauz publike)  

U "The Gates of Eden" Dilan razvija jasnu dihotomiju između onoga što je moguće na zemlji i u večnosti. Besmislena buka, vlasništvo, rodbinske veze, vreme, metafizika, pravo, nauka, san o zemaljskom raju – sve to, kaže Dilan, može postojati samo van kapije Edenskog vrta.

With a time rusted compass blade
Aladdin and his lamp
Sits with Utopian hermit monks
Sidesaddle on the Golden Calf
And on their promises of paradise
You will not hear a laugh
All except inside The Gates of Eden.

(Sa zarđalim kompasom u jednoj/ I čarobnom lampom u drugoj ruci/ Aladin sedi među usahlim kaluđerima/ Ne vredi klanjanje Zlatnom teletu/ I obećanje rajskog naselja/ Smeh se čuje/ Samo sa one strane Vrata Raja)  

A jednoga dana, nakon što padne teška kiša, možda – Dilan svesno ostavlja nejasnim sve fizičke okolnosti kataklizmičkog uništenja našeg društva – kada teška radioaktivna kiša padne nakon atomskog rata, kada zaista sve bude gotovo za baby blue i ostale, Edenske kapije će se otvoriti, i nastupiće čas, "onaj čas kad pristane brod."

O the time will come
When the winds will stop
And the breeze will cease to be breathin'
Like the stillness in the wind
When the hurricane begins
The hour when the ship comes in.

O the sea will split
And the ship will hit
And the shoreline sands will be shaking
Then the tide will sound
and the wind will pound
And the morning will be breaking.

When the Ship Comes In

(Kucnuće čas/ Vetar će stati/ I prestati da diše/ U potpunoj tišini/ Kao pred uragan/ Jedan brod će uploviti u luku/ More će se razmaći/ I brod će tako udariti o obalu/ Da će se zemlja zatresti/ Onda će naići plima/ I vetar će uzdahnuti/ I svanuće novo jutro, Kada pristane brod)

Korpus pesama Leonarda Koena nije ni približno toliko veliki kao Dilanov. Ukupan broj do danas objavljenih numera je dvadeset –nesrazmerno pažnji koju su te pesme dobile u muzičkim časopisima. Kada ih proučimo, vidimo da su one, za razliku od Dilanovih, uglavnom ljubavne. One imaju izuzetan značaj i poetski integritet zahvaljujući produhovljenoj viziji koju sadrže.

Koen ne oseća nastupajuću apokalipsu. U njegovim pesmama postoji preteći, proždirući svet, u kojem ljudi žive u očajanju odlaganja svoje sudbine. Sve njegove pesme sadrže implicitnu kritiku društva, iako samo dve, "The Old Revolution" i "Stories of the Street," o tome otvoreno govore. Od njegovih pesama, najviše političkog naboja ima "Stories of the Street," koja počinje:

The stories of the street are mine
The Spanish voices laugh
The cadillacs go creeping down
Through the night and the poison gas
I lean from my window sill
In this old hotel I chose.
Yes, one hand on my suicide
And one hand on the rose.

(Ulica je moj svet/ Glasovi na španskom i smeh/ Bešumno klize kadilaci/ Kroz noć i otrovan vazduh/ Naginjem se kroz prozor/ Sobe trošnog hotela/ U jednoj ruci pištolj/ U drugoj ruža)

Koenova vizija je društvo pred nastupajućim kolapsom zbog ljudskih strasti i pohlepe.

I know you've heard it's over now
And war must surely come,
The cities they are broke in half
And the middle men are gone.
But let me ask you one more time
O children of the dust,
All these hunters who are shrieking now
Do they speak for us?

And where do all these highways go
Now that we are free?
Why are the armies marching still
That were coming home to me?
O lady with your legs so fine
O stranger at your wheel
You are locked into your suffering
And your pleasures are the seal.

The age of lust is giving birth
And both the parents ask the nurse
On both sides of the glass
Now the infant with his cord
Is hauled in like a kite
And one eye filled with blueprints
One eye filled with night.

(Kažu nam da je gotovo/ I da počinje rat/ Gradovi su podeljeni/ I svi posrednici su otišli/ Imam samo jedno pitanje/ Za vas, deco prašine/ Da li ste sigurni da ovi vojnici/ Urlaju po ulicama u vaše ime)  

Koen, kao i Dilan, želi da pobegne iz ovog surovog sveta, ali to bekstvo mora da se odigra ovde i sada. Ako to nije moguće, on je spreman da podeli sudbinu ostalih ljudi i prihvati, iako nedužan, svoj život u iskvarenom društvu.

O come with me my little one
And we will find that farm
And grow us grass and apples there
And keep the animals warm
And if by chance I wake at night
And I ask you who I am
O take me to the slaughter house
I will wait there with the lamb.

(Kreni sa mnom malena/ Hajdemo na selo/ Da skupljamo seno, beremo jabuke/ I gajimo stoku/ A ako te noću probudim/ I upitam te ko sam/ Odvedi me u klanicu/ Da čekam svoj red sa jaganjcima)

U Koenovom svetu čovek živi kao Isak koji leži na očevom oltaru i čeka da bude žrtvovan. Postoji samo jedno mesto na kojem čovek može da bude – ono gde jeste – a ako su pokvarenost sveta i smrt neizbežni, on to prihvata kao deo svoje humanosti.

U svojim ljubavnim pesmama Koen se, kao i Dilan, bavi vrednostima, pre nego "želim te, volim te, trebam te" temom prosečnog autora pop pesama. Koen dolazi do zaključka koji izmiče mnogim piscima popularnih hitova: dovesti devojku u krevet je lako; teško je to učiniti bez ugrožavanja vlastitog integriteta ili bez udisanja "otrovnog gasa" ovoga sveta. U "The Stranger Song" Koen opisuje kukavičkog ljubavnika, koji svoju slobodu želi da zameni sigurnošću; ljubavnika "koji je kao neki Josif u potrazi za krčmom," koji "želi da zameni igru koju igra za sklonište". Sebe, tragača za smislom, Koen naziva "strancem", a onoga koji čuva "najbolju kartu/ toliko vrednu/ da ne želi drugu", on naziva "dilerom". Diler je mladoženja koji želi da okonča patnju i agoniju udvaranja; on nije pravi ljubavnik, kaže Koen.

I know that kind of man
It's hard to hold the hand of anyone
Who's reaching for the sky just to surrender.

(Znam tu vrstu ljudi/ Teško je biti sa nekim/ Ko stremi nebesima samo da bi se predao)

U "Winter Lady" i "Sisters of Mercy" Koen prikazuje ženski pandan "strancu." I ona je slobodna, nije se prodala za lak život zagarantovanog vlasništva u braku. Uzdržana, nezavisna, izbirljiva, ta "putujuća dama" zrači toplinom za koju Koen smatra da muškarcu znači više od ugovora na papiru. U "Sisters of Mercy" ta žena osvežava stranca koji traga, ublažavajući njegov umor bez ugrožavanja njegovog bića.

O the sisters of mercy
They are not departed or gone
They were waiting for me when I thought
That I just can't go on.

(Milosrdne sestre/ Me nikada nisu izdale/ Bile su tu uvek/ Kada sam mislio da ne mogu dalje)

Nema ljubomore ni posesivnosti u njegovom odnosu sa tim ženama; on iskreno želi da one pomognu i drugim strancima poput njega.

When I left they were sleeping
I hope you run into them soon.
Don't turn on the lights,
You can read their address by the moon;
And you won't make me jealous
If I hear that they've sweetened your night
We weren't lovers like that
And besides it would still be all right

(Spavale su kada sam odlazio/ Nadam se da ćeš ih i ti pronaći/ Ne pali svetla/ Pusti da te mesečina vodi/ I neću biti ljubomoran/ Ako i ti sa njima provedes blaženu noć/ Mi nismo takvi ljubavnici/ A i da jesmo, sve je u redu/

Postoji zajedništvo u ljubavi u kojem svako pomaže svakome u njegovoj ili njenoj potrazi za ispunjenim životom.

Prolazna ljubav između muškarca i žene je u Koenovim pesmama poželjno bekstvo od iskušenja egzistencije. Trajnija veza je samo deo istog iskustva. U "So Long, Marianne" Koen detaljno razmatra protivrečnost između sigurnosti doma i lične slobode. On je "kao zalutalo Ciganče," i to kaže Marijani pre nego što joj dopusti da ga ona odvede kući. On joj kaže: "Uz tebe zaboravljam/ Da se pomolim svom anđelu/ A onda i anđeli zaborave da se mole za nas". Tu žena očajnički pokušava da ga veže za sebe: "Tvoja fina paučina/ Prikiva mi stopalo za kamen". Ona jeretički prijanja uz njega, kao da je on zamena za božansko biće, on oseća "Kao da sam krst raspeća/ Dok klečimo kroz tamu". U ovoj pesmi Koen okleva pred iskušenjem sentimentalnosti, prisećajući se njihove ljubavi "duboko u zelenom granju jorgovana", ali oslobađa se njene posesivnosti – koja je ovoga puta usmerena na drugoga čoveka.

O you are really such a pretty one
I see you`ve gone and changed your name again
And just when I climbed this whole mountainside
To wash my eyelids in the rain.

(Zgodno ti to radiš/ Čujem da si se već ponovo udala/ A ja sam sve to vreme proveo u planini/ Da mi kiša spere lice od suza)   

"One of Us Cannot Be Wrong" je Koenova ironična priča o posesivnom ljubavniku, koji sadistički dominira nad ženom dok, s druge strane, mazohistički žudi za njenom dominacijom. Pesma ovako počinje:

I lit a thin green candle
To make you jealous of me,

Then I took the dust of a long sleepless night
I put it in your little shoe.
And then I confess'd that I tortured the dress
That you wore for the world to look through.

(Palim tanku, zelenu sveću/ Tvoje ljubomore prema meni/ Stavljam prah svojih besanih noći/ U tvoju malu cipelu/ Priznajem da sam pocepao tvoju haljinu/ Onu prozirnu, tvoju omiljenu) 

Ljubavnik traži savet od doktora koji je i sam ranjiv, skrivajući se "među policama biblioteke", pričajući mu detalje sa svog medenog meseca. Onda posećuje sveca koji propoveda "da je dužnost ljubavnika da naruše zlatno pravilo"; ali i svetac je ranjiv. Ljubavnik izveštava:

And just when I was sure
That his teachings were pure
He drowned himself in the pool,
His body is gone, but back here on the lawn
His spirit continues to drool.

(Kada mi se učinilo/ Da je njegovo učenje bez greške/ On je skočio u bazen/ Njegovo telo se udavilo/ A njegov duh je ostao da balavi po travi)

Ovaj jadni ljubavnik ništa nije naučio iz ovih prljavih, lascivnih i samodestruktivnih primera i ostaje slep u svom mazohizmu, kao što se vidi iz poslednje strofe.

An Eskimo showed me a movie
He'd recently taken of you
The poor man could hardly stop shivering,
His lips and his fingers were blue.
I suppose that he froze
When the wind took your clothes
And I guess he just never got warm
But you stand there so nice
In your blizzard of ice
O please let me come into the storm.

(Eskim mi je pokazao traku/ Nedavno te je snimio/ Još uvek je drhtao/ Plavih usana i šaka/ Sigurno se smrzao/ Kada ti je vetar odneo odeću/ Ne može da se oporavi od prizora/ Tebe koja stojiš i smešiš se/ Zasuta snegom i ledom/ Molim te, pusti me unutra, u središte oluje)

Svi ljubavnici iz Koenovih pesama moraju da nauče kako da kažu zbogom; ne zato što je rastanak sam po sebi dobar, već zato što ljubavne veze sprečavaju ljude da ostvare svoju suštinsku muškost ili ženskost. Promena je nužni preduslov samoispunjenja u Koenovom nesigurnom svetu, a veze sprečavaju promenu, kao što se vidi u pesmi "That's No Way to Say Goodbye."

I'm not looking for another
As I wander in my time,
Walk me to the corner
Our steps will always rhyme,
You know my love goes with you
As your love stays with me,
It's just the way it changes
Like the shoreline and the sea.

(Ne želim nikog drugog/ Nije u tome stvar/ Isprati me do ugla/ Naši koraci se slažu/ Moja ljubav odlazi sa tobom/ Tvoja ostaje sa mnom/ To je u prirodi promene/ Kao između obale i mora) 

Koenova najenergičnija osuda posesivnosti u ljubavi nalazi se u "Master Song", pesmi o njegovoj staroj ljubavi, koja je možda personifikacija same poezije koja je potpala pod kontrolu autokratskog gospodara. Taj novi gospodar se u čitavoj pesmi asocira slikama nasilja i prinude: on je čovek "koji se upravo vratio iz rata", koji je ženi dao "nemačkog ovčara za šetnju/ s ogrlicom od kože i eksera", koji vozi avion "bez ruku", koji "je ugasio svetla u usamljenoj ulici" i vodio ljubav sa ženom prerušen u "majmuna s anđeoskim žlezdama", uz "muziku gumenog orkestra". Zauzvrat, žena samog pesnika drži u zatočeništvu, nikada mu ne prilazeći, ne prinevši mu čak ni sakramentalni surogat "vina i hleba". Ovo je pesma o velikom razočaranju i frustraciji, ispunjena slikama sterilnosti i beznađa.

Pa ipak, u pesmama Leonarda Koena ljubav ostaje glavni lek za tegobnu posesivnost našeg društva. "Suzanne" je izgleda još jedna pesma o bekstvu iz stvarnosti pomoću droga, poput Dilanovih "Mr Tambourine Man" ili "Lucy in the Sky with Diamonds" Bitlsa. Ali to bekstvo je ambivalentno žensko i halucinogeno, dok sam pesnik traži spas u ljubavnom iskustvu. U prvom susretu sa egzotičnom Suzen Koen kaže da ćeš znati:

That you've always been her lover
And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you think maybe you'll trust her
For you've touched her perfect body with your mind.

(Da si oduvek bio njen ljubanik/ I želiš da putuješ sa njom/ I želiš da je pratiš slepo/ I želiš da joj veruješ/ Jer si svojim umom dotakao njeno savršeno telo)

Kako se iskustvo sa Suzen produbljuje, želećeš da hodaš po vodi kao Isus. Pri kraju pesme Suzen uzdiže do lepote najrazličitije kontradiktorne realnosti ovoga sveta – "smeće i cveće" – i kroz ljubav nas sve dovela do savršenstva – "jer je svojim umom dotakla tvoje savršeno telo". Njoj se može prići, od nje se može otići, "možeš provesti noć pored nje" u halucinaciji; ona je uvek "milosrdna sestra", nikada pohlepna supruga.

Koenova pesma, u kojoj ljubav najočiglednije služi kao lek protiv društvenog zahteva za kontrolom, disciplinom i porobljavanjem životne sredine i bližnjega, jeste složena i neobjavljena pesma "Love Tries to Call You by Your Name". Koenova osnovna teza u toj pesmi je da se u predavanju materijalizmu i bezbojnosti društva predaje i svoj vlastiti identitet. Samo ljubav, kao što se kaže u naslovu, "pokušava da te zove tvojim imenom". Na početku pesme subjekat se postepeno gubi u nečemu mnogo većem i manje realnom nego što je on sam.

I thought it would never happen
To all the people that I became
My body lost in these legends
And the beast so very tame
But here, right here
Between the birthmark and the stain
Between the ocean and the rain
Between the snowman and the rain
Once again and again
Love tries to call you by your name.

(Mislio sam da je nemoguće/ Da se to desi bilo kome od nas/ Moje telo izgubljeno u drevnim legendama/ Zver tako mirna i pitoma/ Ali tu, baš ovde/ Između ovog mladeža i ovog belega/ Na liniji dodira okeana i kiše/ Pljuska i Sneška Belića/ Uporno, neprekidno/ Ljubav me doziva mojim imenom)

Od celine i integralnosti okeana do fragmentarnih kapi kiše, od monolitne egzistencije Sneška Belića do kiše koja ga otapa, od mladeža koji simbolizuje jedinstvenost bića, do belega koji je greška, pesnik je izgubljen, "zver" njegove individualnosti pripitomljena, a ljubav ga priziva da se vrati.

U narednim stihovima se naglašava Koenova slika čoveka pred samouništenjem, daleko od samospoznaje. On je kao diler iz "The Stranger Song". Njegovo ime je u aleji slavnih, živi za "doba" rađe nego za "čas," za "obično" pre nego za "sunčano vreme," i više voli banalnost opšteg mesta od zahtevne, autentične ljubavi.

I leave the lady meditating on the very love
Which I do not wish to claim
I journey down these hundred steps
The street is still the same.

On odbacuje prave ljubavnike, prave heroje, kako bi sledio široki društveni put ka prosečnosti, vulgarnosti, samoudovoljavanju i anonimnosti. U ovoj pesmi je posebno naglašeno samoudovoljavanje koje pojedinca udaljava od teškoća vlastitog samoispunjenja, okivajući ga u lance konformizma.

Where are you Judy, where are you Ann
Where are all the paths all your heroes came
Wondering out loud as the bandage pulls away
Was I only limping or
Was I really lame;
O here, come over here
Between the windmill and the grain
Between the traitor and her pain
Between the sundial and the plain
Between the newsreel and your tiny pain
Between the snowmen and the rain
Once again and again
Love tries to call you by your name.

Svet koji Koen opaža u svojim pesmama je dosledno materijalistički, prljav i iskvaren. Sveci postaju preljubnici, ljubavnici mazohisti, dok kadilaci šire otrovne gasove. Ljubav može postati "prašina u manžetnama starca" ("Master Song"). Sveštenici mogu pregaziti travu svetilišta kome služe ("Priests"). Sam Bog kaže čoveku:

Sometimes I need you naked
Sometimes I need you wild
I need you to carry my children in
I need you to kill a child.

("You Know Who I Am")

Koen upućuje na čoveka u ovome svetu koji prijanja uz svaku utehu koju nudi trenutak. Uplašeni čovek se zauvek drži jedne stvari; hrabriji ide od droge do droge, od žene do žene. A u "The Old Revolution" Koen upućuje na svakoga ko se predaje toj "lomači" zvanoj život.

You who are broken by power
You who are absent all day
You who are kings for the sake of your children's story
The hand of your beggar is burdened down with money
The hand of your lover is clay
Into this furnace I ask you now to venture
You whom I cannot betray.

Koen je doista jedan tamni svet, osvetljen samo povremenim ljubavima, mističnom Suzen i bleštavim svetlom životne lomače. Koena su ponekad nazivali i "crnim romantičarem" - onim koji prihvata zlo i nečistotu ovoga sveta i traga za otkrivenjem kroz utapanje u sve to. Takvo tumačenje njegovog dela svakako podupiru i njegove pesme. Dilan se može slično tumačiti, osobito u svetlu svoje teme o materijalističkom samouništenju, u pesmama kao što su "A Hard Rain," ili o prolasku u Edenski vrt. Nijedan od njih nije aktivista; nijedan ne veruje u to da se utopija može dostići putem ljudske akcije. I obojica su sasvim nezainteresovani za iznošenje starih i jednostavnih romantičnih laži koje danas brojni pop umetnici, kao što su Donovan, Bi Džiz, Peta dimenzija ili Asocijacija, dosledno prodaju. Umesto toga, obojica pokušavaju da rade pesnički posao prikazivanja sveta na način na koji se svet ispoljava u rečima i slikama koje iziskuju njihove zasebne vizije.

Frank Davey, Alphabet br. 17, decembar 1969.

Preveo Milan Vukomanović

Priručni prevod stihova: Peščanik

(Preneseno sa Peščanik.net)

Kako čitati Kiša
Blog
: Kako čitati Kiša
Iako eksplicitno ne kazuje, Boškovićeva studija jeste delom i psihologija recepcije, uticaja i stvaralaštva koje podrazumeva apsorpciju kulturnih i literarnih obrazaca, kako vremena u kome je pisac živeo, tako i epoha kojima se, u svom nemirnom duhovnom sazrevanju kretao i nalazio
Copy / paste
: Plan B: Najbolji linkovi na svijetu

Novi servis na hrvatskom webu – podsjetime.net – zaboravne podsjeća na rođendane, godišnjice, važne sastanke.

Dobra ideja. Kupite knjigu za 160 kuna i uđite u bubanj za osvajanje potpuno opremljene kuće s bazenom u Maslinici na otoku Šolti. Svaka kupljena knjiga ima šifru, pa možda od 50.000 sudionika izvuku upravo vas. http://is.gd/ppPe

Antarktički blog, zapisi s izleta na Antarktik s velikim brojem fotografija. Svakako pročitajte.

Your Logo Makes me Barf – blog posvećen najružnijim logotipovima koji postoje. Sramota za dizajnere koji su ih osmislili, zabavno za sve nas.

Emergency, knjiga Neila Straussa, uči vas kako biti Jason Bourne i posjedovati njegove vještine. Lažne putovnice, otvaranje brava, kako prijeći granicu a da vas ne otkriju… http://is.gd/lzK3

Academic Earth je site na kojem se nalazi više od tisuću videolekcija sa sveučilišta poput MIT-a, Yalea i sličnih, a među brojnim govornicima nalazi se i Guy Kawasaki. Svakako pogledajte.

Službeni photostream Joko Ono na Flickru. Fotografije, ilustracije, nove i stare stvari.

If you like it so much why dont you go live there – site koji skuplja nevjerojatno glupe komentare korisnika. Komentari su prikupljeni na na BBC-jevim stranicama Have You Say.

Film Bioshock stiže u kina 2010. godine. Naravno, radi se o ekranizaciji istoimene igre. Redatelj je Gore Verbinski, a još se ne zna tko će u filmu glumiti. Jedva čekamo.

Twitter za mame, na www.todaysmama.com/connect/.

Ako ste oduvijek sanjali o tome da imate vlastiti “Digg” site, http://slinkset.com/ to će vam i omogućiti. Za svega nekoliko sekundi…

Novi site za bicikliste – www.vozibic.com.

Tona magazina iz svih područja, spremnih za download, na www.pdf-mags.com.

Knjiga koju ćemo kupiti: Buyology, istine i laži o tome zašto kupujemo.

Povijesne fotografije iz polarnih krajeva, od 1845. do 1982. Omiljena galerija nam je ona s brodovima; ima i jedrenjaka.

Još jedna knjiga na listi za kupovinu: God and the Editor: My Search for Meaning at the New York Times. Insajderska priča o New York Timesu.

Wired je, osim u Italiji, počeo izlaziti i u Velikoj Britaniji. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi ispalo hrvatsko izdanje.

Novi portal za Ličko-senjsku županiju – http://slobodnalika.com

Fail trend se preselio u stvarni svijet. Downloadajte Fail naljepnicu i podijelite je s drugima. www.failsticker.com

Triumph of the bullshit – http://bullshit.tumblr.com/

Otvoren je novi domaći portal za žene – www.she.hr. Tak-tak. Odgovorni kažu da je “prilagođen ženama kojima se obraća, analitičan je i ne naginje senzacionalizmu”.

Udruga Iskorak otvorila je savjetovaliste.com, site namijenjen pripadnicima/ama seksualnih i rodnih manjina.

Punk-rock bend Kiper objavio je svoj prvi album pod nazivom Krivo radim. Downlodajte ga besplatno s www.kiperband.com.

Ekipa koja drži Lol cats i sve slične siteove pokrenula je 140pediu, twitterovsku enciklopediju u 140 znakova. www.140pedia.com

Minuta dvije je tvrtka koja nudi osobne usluge – punjenje iPoda glazbom, plaćanje računa, pomoć pri selidbi i slične stvari pojedincima odnosno tvrtkama, brigu o zaposlenicima strancima, odijevanju i sve što pod takve usluge ide. Dobra ideja. www.minutadvije.hr

Lol.

Knjiga koju ćemo kupiti: Advertising Next: 150 Winning Campaigns. 150 dobrih, malih i velikih kampanja.

Odličan viralni site za film The Wachmen – www.thenewfrontiersman.net. I nastavak na Flickru.

SF triler koji čekamo – The Moon, o usamljenom astronautu na Mjesecu.

Zgodan blog koji prati dizajnersko-umjetničke trendove – If it’s Hip, it’s here.

SFW? http://syntheticpubes.com/

The Guild je nezavisni web sitcom o grupici online gamera. Pogledajte na www.watchtheguild.com

Twitter monitor – http://monitter.com/. Ažurira se u realnom vremenu, a omogućava vam da upišete ključnu riječ i saznate tko je što napisao na tu temu. Fora.

99 stvari koje ste morali vidjeti na internetu – www.youshouldhaveseenthis.com. Ako niste, onda ste luzer ili imate već godina. Zakon site. Navalite.

Nova viralna avantura u kojoj vi birate što će se dogoditi –www.waltswarning.com. Radi se o reklami za seriju Breaking bad.

Dokumentarni film Confession of Superhero prati živote tri muškarca i jedne žene koji “glume” superheroje na Hollywood Boulevardu. Hulk je prodao Nintendo konzolu za kartu do L.A.-ja, Wonder Woman je bila kraljica mature…

Švedski poduzetnik Oscar Dios parkirao je stari Boeing 747 u blizini štokholmskog aerodroma i od njega napravio – motel. Cijene su pristupačne mladima.

Obavezno štivo za sve dizajnere – kako je dizajniran Obamin logo. Video.

Za sve one čiji kapetani neće biti tako vješti kao Sullenberger III.: kako preživjeti pad aviona – na http://is.gd/g65B

Novi trend u svijetu kina – tajno kino. Predbilježite se na secretcinema.org, na mail dobijete lokaciju (stara crkva, farma, krov zgrade…) i iznenade vas filmom, atmosferom, nikad ne znate čime. Za sada – samo u inozemstvu.

Svakako posjetite pikselizirani grad, s mnoštvom pop-kulturalnih i internetsko viralnih referenci, Goon City na www.gooncity.com.

Važne su male stvari – svi to tvrde, a potvrđuje i web odredište Zen Moments, na kojem možete čitati tonu “prekrasnih i inspirativnih istinitih priča” – www.zenmoments.org.

Facebook za pse – www.dogbook.com.au. Facebook za mačke – www.catbook.ca.

Lik je odlučio u sto dana otići na koncert sto različitih bendova – u New Yorku, gdje to i može! Tri su pravila: nema festivala, nema ponavljanja bendova – i mora odslušati cijeli koncert. Pratite ga na www.100bands100days.com.

Yay!Monday je internetski magazin koji ponedjeljak čini lakšim – jer toga dana predstavljaju nekoliko umjetnika-blogera koji će vam pomoći započeti radni tjedan. Dobra fora. www.yaymonday.com.

Nakon što je Nancy Pelosi, predsjednica američkog parlamenta (!) prodala RickRolls foru ekipi na You Tubeu (genijalno, pogledajte na http://is.gd/fQJ2), mnogi su bookmarkirali Rick Roll Detector! www.rickrolldetector.com.

Instant David Caruso na www.instantcaruso.com.

Zakon! http://fuckyeahsharks.tumblr.com/

Zeko maše www.hiyabunny.com.

OH GOD I AM BLIND oh wait woke up under a blanket. Mačka Sockingtona pratite na Twitteru.

Isprintajte sami svog 3D Obamu!

http://downforeveryoneorjustme.com/ – provjerava je li neki site nedostupan samo vama ili cijelome svijetu.

Hrvatska je dobila novi servis TrendMe.net, na kojem odjeću možete “isprobavati” te je nakon toga kupiti. Zgodna ideja. www.trendme.net.

Predstavljen je i prvi domaći podcast-servis na www.mojradio.fm. Službeno priopćenje kaže da su mojRadio.FM stranice specijalizirane za distribuciju radijskih sadržaja u mp3 formatu i slušanje emisija na zahtjev.

(Plan B)

Copy / paste
: Kandidatura Michaela Jacksona za Nobelovu nagradu

Anneliese Nichole Brown, studentkinja antropologije iz Los Angelesa, pokrenula je 28. jula online peticiju za ovu nagradu, koja bi bila dodijeljena 2010. godine.

Hiljade ljudi potpisalo je tekst peticije koji glasi:

- Mi dole potpisani, smatramo da se Michael Jackson duhom i tijelom čitavog života borio za poboljšanje globalnog stanja djece i čovječanstva.

Na žalost fanova, Jackson nema nikakve šanse za uglednu nagradu, jer pravila Nobelove nagrade za mir kažu kako ona ne može biti dodijeljena preminuloj osobi, a kandidate mogu da predlože samo ljudi iz svijeta politike, profesori ili sami dobitnici.

Nije ovo jedini bizaran potez obožavatelja kralja popa. Od njegove smrti pa do danas potrudili su se da nagomilaju brojne teorije zavjera. Britanski tabloidi skupili su najnovije iz posljednjih desetak dana:

  • Michael je ubijen dok je njegov ljekar spavao dubokim snom

  • Michael je dvojnik jedne egipatske statue stare 3.000 godina, a koja se nalazi u nekom muzeju u Čikagu;

  • Michaelov duh redovno posećuje Amy Winehouse i daje joj muzičke savjete;

  • Njegova spaljena kosa, koju su frizeri odsjekli nakon požara tokom snimanja spota za Pepsi 1984.godine, biće pretvorena u dijamante;

  • Michael će uskoro oživjeti kao klon, jer je u tu svrhu poodavno zamrznuo svoju spermu;


David Albahari: Rokerski saveti
Copy / paste
: David Albahari: Rokerski saveti
Otkako se pojavio, rokenrol predstavlja neku vrstu ogledala u kojem se vidi izuzetno precizna slika društva i kulture. I dok u toj slici na internacionalnom planu dominiraju moda i uopštavanja koja su neophodna da bi rokenrol bio prihvatljiv svima na Zemljinoj kugli, u slici na nacionalnom planu često dominiraju kritički elementi bunta i nezadovoljstva koji igraju primarnu ulogu u podsticanju rokerske imaginacije. Rokenrol, odnosno njegova glavna struja, nikada nije prestao da bude glas savesti otvoreno reagujući na razne nepravde. Ako je to tačno, kakva slika o mladima u današnjoj Srbiji može da se dobije na osnovu slušanja novije rokenrol produkcije? Istina, zasnovana je na malom uzorku – preslušao sam samo sedam-osam novijih kompakt-diskova srpskih rok-grupa, ali verujem da bi i znatno veći uzorak dao slične rezultate.


Duhovno blato

Rokerski glas često je glas samoće, prouzrokovane nesposobnošću pojedinca da se prilagodi društvu, odnosno mnogo češće, nespremnošću društva da prihvati „neprilagođenu” mladu osobu. To se dobro uočava u pesmama grupe „Repetitor” koja peva, na primer, „Moj život nije u mojim rukama”, „ne treba mi niko da mi kaže da me voli” ili, potresno „deset puta nedeljno setim se da sam živ, ali nikad ne znam šta ću s tim”. Strah od sistema prepoznaje se u „orvelovskim” stihovima „uzeće slamčicu da ti mozak popiju”.
Grupa „Slaptrap” na sličan način ukazuje na televiziju kao na izvor zla: „na TV-u nešto nude, baš se trude da me slude”. U drugoj pesmi, ironično savetuju mladom čoveku: „Prodaj se za veliku lovu, budi lep i glup, uživaj u životu”, ali takođe konstatuju „ne želim da se spustim u blato ovog grada”. Isto je to blato o kojem, u pesmi pod tim naslovom, peva grupa „Klopka za pionira”. Oni kažu: „Blato je svuda u stvari – blato te gazi – blato ne odlazi – blatnjavo sutra – blatnjav iznutra”.
Kakva mlada osoba raste u tom duhovnom blatu? To je osoba koja, ne uspevajući da se oslobodi blata, postaje destruktivna, nesposobna da voli ili da bude voljena. O takvoj osobi, verujem, govori pesma „Mržnja” grupe „Klopka za pionira”: „Mržnja sveta srce mi ispuni, sve mogu da razorim, da zapalim i da srušim, da osetim mir u duši; jer kad mrzim ja postojim, a kad volim ja se bojim”. Ovo je savršena slika mentalnog stanja mladih srpskih (i svih ostalih, naravno) jurišnika koji sve probleme žele da reše batinama, nasiljem i prezirom, jer se boje dobrih osećanja. U njihovoj svesti nežnost je simbol kukavičluka, a ljubav je simbol poraza.

Kao stranci

U pesmi „Čopor” grupa „Klopka za pionira” dodatno to razjašnjava: „U čoporu sanjam, čoporu se klanjam, u čoporu strah me nije, čopor može da ubije”. Taj čopor „misli mesto mene, mesto mene gleda”, i stoga „ne napuštaj čopor, ko će da te štiti, ili si u čoporu, il’ te neće biti”. Za suprotstavljanje takvoj ideologiji neophodno je formirati svoj stav, odnosno misliti svojom glavom. To kaže i grupa „Repetitor”: „Gledam svojim očima, polako se oslobađam”.
Bez toga, bez ličnog stava, mlad čovek je uvek u opasnosti da bude zloupotrebljen. U vremenu u kojem živimo teško je održati se na površini i objektivno sagledavati situaciju. Društvo, sistem, okolina uglavnom ne vole pojedinca koji pokazuje tendencije da bude drugačiji. „Ova sredina drži ga pod vodom”, kako peva grupa „Klopka za pionira”, „ona ga davi, da mu malo vazduha, pa kaže sad me slavi”. Sve, dakle, ima svoju cenu i svaka se lojalnost plaća. Uostalom, sumorno će zaključiti ova grupa: „Kada reč ne vredi, pištolj može da ubedi, pištolj rešava nesporazume, da strasti stiša pištolj ume”.
Da, sumoran je svet mlade osobe u Srbiji danas i sumoran je rokenrol koji oni stvaraju. Sasvim je prirodno, onda, što grupa „Nežni Dalibor” peva „Samo magli pripadam”, jer ta nepotpuno definisana zona, to maglovito područje u kojem nema čvrsto utvrđenih granica, predstavlja utočište od sveta u kojem je nasilje jedna od retkih izvesnosti. Ali magla nije dovoljna bez reči. Stoga ponekad treba ozbiljno saslušati ono što mladi nastoje da izraze svojim stihovima i svojom muzikom. Ako se mnogi mladi ljudi, da parafraziram grupu „Klopka za pionira”, osećaju kao stranci iako su kod kuće, onda je to znak da je došlo vreme da se ta kuća sredi i očisti od raznoraznih uljeza, da postane njihov pravi dom.

(Politika)

HOLOKAUST: Hitlerovi evropski pomagači
Copy / paste
: HOLOKAUST: Hitlerovi evropski pomagači

Nemci su odgovorni za masovno ubistvo šest miliona Jevreja. Ali je donedavno iznenađujuće malo pažnje bilo poklanjano učešću drugih evropskih zemalja u holokaustu. Suđenje Džonu Demjanjuku će sigurno baciti svetlo na Hitlerove strane pomagače.

On je bio ovde i ranije, u ovoj zemlji zločinaca. Bio je svedok njenog sunovrata. U to vreme je imao 25 godina i još uvek se zvao Ivan, ne Džon.

Ivan Demjanjuk je bio čuvar u logoru Flosenburg do pred kraj Drugog svetskog rata. Tu je premešten iz SS logora smrti Sobibor u današnjoj Poljskoj. Bio je Ukrajinac i jedan od 5.000 ljudi koji su pomogli nemačkom nacističkom režimu da počini zločin milenijuma – zatiranje Jevreja u Evropi, „konačno rešenje“.

On je sudelovao u tome, makar i kao šrafčić u velikoj mašineriji smrti. Ivan Demjanjuk je ostao da živi u posleratnoj Nemačkoj sedam godina, a potom je emigrirao u SAD 1952. godine, sa ženom i ćerkom, prekookeanskim brodom „General Han“. Po dolasku, promenio je ime u Džon. Time je okončan njegov status navodnog RL, tj. „raseljenog lica“, kako su angloamerički pobednici nazivali ljude koji su zbog rata ostali bez svojih kuća.

RL Demjanjuk je živeo u južnonemačkim gradovima Landshutu i Regensburgu, gde je radio za američku vojsku. Preselio se prvo u Ulm, pa u Elvangn, pa u Bad Rajhenshal i na kraju u Feldafing na jezeru Starnberg. Feldafing spada u minhenski okrug, i zato je Demjanjuk pritvoren u minhenskom zatvoru Štadelhajm od izručenja iz Amerike prošle nedelje. Njegova ćelija ima 24 kvadratna metra, što je vrlo prostrano po zatvorskim merilima.

Optužen je za pomaganje u izvršenju zločina ubistva najmanje 29.000 Jevreja u Sobiboru. Suđenje bi moglo da počne krajem leta, pod uslovom da Demjanjuk, koji sada ima 90 godina, bude proglašen dovoljno zdravim da mu se sudi. Biće pozvani i svedoci, ali niko od njih neće moći da ga prepozna. Jedini dokazi su u dokumentima, ali ti su dokazi ubedljivi. Dvaput je, 1949. i 1979. godine, bivši čuvar, pokojni Ignat Danilčenko, izjavio da je Demjanjuk bio „iskusan i efikasan čuvar“ koji je odvozio Jevreje u gasne komore. „To se radilo svakodnevno.“

Demjanjuk ove optužbe potpuno poriče. Kaže da nikad nije bio u Flosenburgu i Sobiboru i da nikad nije gurao ljude u gasne komore. Bivši Amerikanac koristi istu taktiku koju su koristili mnogi drugi optuženici kojima je suđeno za ratne zločine nakon 1945.

Ali već je očigledno da će poslednje veliko suđenje jednom nacisti u Nemačkoj biti vrlo neobično, jer će prvi put inostrani zločinci biti u središtu pažnje svetskog javnog mnjenja.

Ti ljudi su do sada u priličnoj meri zanemarivani – ukrajinski žandarmi i letonska rezervna policija, rumunski vojnici i mađarski železničari, poljski zemljoradnici, holandski službenici, francuski gradonačelnici, norveški ministri, italijanski vojnici – svi su oni učestvovali u nemačkom holokaustu.

Stručnjaci kao što je Diter Pol iz Nemačkog instituta za savremenu istoriju procenjuju da je više od 200.000 stranaca – otprilike isto koliko i Nemaca i Austrijanaca – „pripremalo, izvršavalo i pomagalo u izvršenju ubistava“. Često su bili isto onoliko nemilosrdni kao i Hitlerovi koljači.

Na primer, 27. juna 1941, pukovnik severne armije nemačke vojske, prolazio je pored benzinske stanice u litvanskom gradu Kaunasu, okružene gomilom ljudi. Oni su uzvikivali „bravo“ i aplaudirali, majke su podizale decu na ramena da bolje vide. Pukovnik se približio da vidi o čemu se radi, a kasnije je to zapisao. „Na betonskom parkingu stajao je plavokosi muškarac od oko 25 godina, srednje visine, i odmarao se oslonjen na drvenu palicu debljine ljudske ruke, koja mu je dosezala do grudi. Oko njegovih nogu ležalo je 15-20 ljudskih tela. Ti ljudi su bili ili već mrtvi, ili su umirali. Iz creva je tekla voda koja je spirala krv u slivnik.“

Pukovnik nastavlja: „Samo nekoliko koraka iza ovog čoveka stajalo je dvadesetak ljudi – okruženih nekolicinom naoružanih civila – koji su u tišini čekali svoje gnusno pogubljenje. Na kratki znak rukom, sledeći je iskoračio i zatučen je palicom, a publika je na svaki udarac odgovarala klicanjem.“

Nakon što ih je sve pobio, plavokosi ubice se popeo na hrpu leševa i zasvirao harmoniku. Publika je zapevala litvansku himnu, kao da je ta orgija ubistava bila nacionalna proslava.

Kako je ovako nešto moglo da se dogodi? Već dugo se to pitanje ne postavlja samo Nemcima, čija je klučna odgovornost za ove strahote nesporna – već i zločincima u svim zemljama.

Šta je navelo rumunskog diktatora Jona Antoneskua i njegove generale, vojnike, službenike i rumunske seljake, da pobiju 200.000 Jevreja (a možda i dvostruko više) „na svoju ruku“, kako je rekao istoričar Armin Hajnen? Zašto su baltički eskadroni smrti ubijali po nemačkom naređenju u Letoniji, Litvaniji, Belorusiji i Ukrajini? I zašto su nemačke Einsatzgruppen – paravojne „interventne jediinice“ pod rukovostvom SS-a – tako uspešno navodile nejevrejsko stanovništvo da izvrši pogrom od Varšave do Minska?

Potpuno je nesporno da se holokaust nikad ne bi dogodio da nije bilo Hitlera, šefa SS-a Hajnriha Himlera i mnogih drugih Nemaca. Ali isto tako je sigurno „da Nemci ne bi mogli sami da pobiju milione evropskih Jevreja,“ kaže istoričar iz Hamburga Mihael Vild.

Takav stav deli veliki broj preživelih. Kada se Udruženje preživelih litvanskih Jevreja sastalo u Minhenu 1947, doneli su rezoluciju pod nedvosmislenim nazivom: „O krivici velikog dela litvanskog stanovništva za ubistvo litvanskih Jevreja.“

Treći rajh i njegova razvijena birokratija vodili su opsežne spiskove jevrejskih stanovnika. Ali na teritorijama koje je nemačka vojska osvajala, Hitlerovim ubicama su trebale informacije poput onih iz holandske registrature, čije se osoblje dobro pomučilo da sastavi precizan spisak Jevreja.

I kako bi SS-ovci i policija mogli da uđu u trag Jevrejima u istočnoevropskim gradovima, gde su živele različite mešavine etničkih grupa, bez podrške lokalnog stanovništva? Ne bi mnogo Nemaca moglo „da prepozna Jevrejina na ulici“, seća se Tomas Blat, preživeli logoraš iz Sobibora, koji želi da svedoči na Demjanjukovom suđenju.

U to vreme, Blat je bio plavokosi dečak i pokušao je da se ponaša kao hrišćansko dete u svom gradiću Izbici u Poljskoj. Nije nosio žutu zvezdu i trudio se da deluje samouvereno kadgod je nabasao na uniformisana lica. Ali izdali su ga bezbroj puta – Nemci su isplaćivali novčane nagrade za informacije o Jevrejima – i uvek je jedva uspevao da pobegne.

Denuncijacije su bile toliko učestale u Poljskoj da je čak postojao poseban izraz za doušnike "Szmalcowniki". Često su denuncijanti poznavali svoje žrtve. I dok su Francuzi, Holanđani i Belgijanci mogli da se zavaravaju da će Jevreji, koji su deportovani na istok iz Pariza, Roterdama ili Brisela, na posletku biti dobro, Istočnoevropljani su načuli koja sudbina čeka Jevreje u Aušvicu ili Treblinki.

Naravno, može se navesti dosta primera koji ovu tvrdnju opovrgavaju. Visoki oficir Einsatzgruppe C, odgovoran za ubistvo više od 100.000 ljudi, žalio se kako Ukrajincima nedostaje „izraženi antisemitizam zasnovan na rasnim ili ideološkim razlozima“. Oficir je napisao da „manjka vođstvo i duhovni pokretač za progon Jevreja“.

Istoričar Feliks Tih procenjuje da je oko 125.000 Poljaka spasavalo Jevreje, a da za to nije tražilo nikakvu nadoknadu. Jasno je da zločinci uvek čine manjinu jednog naroda. Ali Nemci su se oslonili na tu manjinu. Esesovci, policija i vojska nisu imali dovoljno ljudi da pretraže sve oblasti gde su nacističke vođe planirale da pobiju sve Jevreje. Na preko 4.000 kilometara, od Bretanje u zapadnoj Francuskoj do Kavkaza, nacisti su rešili da pohvataju svoje žrtve, deportuju ih u logore smrti ili na obližnja stratišta, da spreče svaki pokušaj bekstva, da iskopaju masovne grobnice i da izvrže svoja krvava zlodela.

Naravno da su samo Hitler i njegova kamarila mogli da spreče holokaust. Ali to ne pobija argument da bi bez stranih pomagača, mnogo hiljada, a možda i miliona Jevreja preživelo.

U poljima smrti duž istočne Evrope, na svakog nemačkog policajca bilo je po 10 lokalnih pomagača. Isti odnos važio je i za logore. Ne za Aušvic, jer su njime upravljali skoro isključivo Nemci, ali da za Belzec (600.000 žrtava), Treblinku (900.000) ili Demjanjukov Sobibor. Tamo je šačici SS-ovaca pomagalo oko 120 ukrajinskih čuvara.

Bez njih, Nemci nikad ne bi uspeli da ubiju 250.000 Jevreja u Sobiboru, kaže bivši logoraš Blat. Ukrajinci su čuvali logor, izvodili Jevreje iz vagona i kamiona nakon dolaska u logor i batinama ih uterivali u gasne komore.

Ta zastrašujuća brojka nameće neugodna pitanja, i berlinski istoričar Goc Ali je počeo da ih postavlja pre nekoliko godina: da li je takozvano konačno rešenje zapravo bilo „evropski projekat koji se ne može objasniti samo posebnim okolnostima u nemačkoj istoriji?“

Još uvek nema konačnog zaključka o evropskoj dimenziji holokausta. Francuzi i Italijani su kasno počeli da se ozbiljno suočavaju sa ovim delom svoje istorije – kada većina zločinaca više nije bila među živima. Drugi, poput Ukrajinaca i Litvanaca, još uvek kaskaju, ili su tek počeli, što je slučaj sa Rumunijom, Mađarskom i Poljskom.

Od 1945, zemlje koje je Hitlerova vojska pokorila i uništila, sebe su doživljavale kao žrtve – i nema sumnje da su to bile, uz toliki broj pobijenih građana. Zato je još bolnije priznati da su mnogi njihovi sunarodnici pomagali nemačkim zločincima.

U Letoniji je lokalna pomoć bila veća nego igde drugde. Američki istoričar Raul Hilberg tvrdi da je Letonija imala najveći procenat nacističkih pomagača. Danci su na suprotnom kraju skale. Kada je 1943. trebalo da otpočne deportacija danskih Jevreja, veliki deo stanovništva pomogao im je da se sklone u Švedsku, ili ih je krio kod svojih kuća. Oko 98% od ukupno 7.500 danskih Jevreja preživelo je Drugi svetski rat. S druge strane, u Holandiji je u životu ostalo samo 9% Jevreja.

Da li je holokaust bio najniža tačka ne samo nemačke, već i evropske istorije, kako tvrdi istoričar Ali?

Ima dokaza koji pobijaju ustaljeno mišljenje da su zločinci iz drugih nacija bili prisiljeni da pomažu Nemcima da ubijaju. Tačno je da su lokalni pomagači rizikovali život odbijajući da pomažu nemačkim okupatorima. To je važilo za policijske jedinice i činovnike u okupiranoj zapadnoj Evropi, kao i za novoformirane rezervne policijske jedinice na istoku. Ali takođe je tačno da su se u mnogim zemljama ljudi dobrovoljno nudili da služe Nemcima i da su učestvovali u zločinima bez ikakve prisile.

Takođe se često tvrdi da države koje su stupile u savez sa Hitlerom nisu imale izbora, nego su morale Nemcima da izruče svoje jevrejske građane. Ni to nije tačno. Balkanske zemlje su vrlo brzo shvatile koliko je „rešenje jevrejskog pitanja“ važno za Hitlera i njegove diplomate – i pokušale su da izvuku što je moguće veću nadoknadu za svoje saučesništvo.

Ima i razloga za sumnju u pretpostavku da su pomagači bili patološki sadisti. Da je to istina, bilo bi ih lako identifikovati, na primer u grupi od 50 Litvanaca koji su služili pod komandom potpukovnika SS-a Joakima Hamana. Ti ljudi su išli po selima pet puta nedeljno da ubijaju Jevreje, i na kraju su pobili 60.000 ljudi. Kao podsticaj, dovoljno im je bilo dati nekoliko kartona votke. Uveče bi se vraćali u Kaunas i hvalili se svojim zločinima u kafani.

Nijedan od ovih Litvanaca nije pre toga bio kriminalac. Bili su „potpuno normalni“, po rečima istoričara Knuta Stanga. Nakon rata, ubice su se skoro po pravilu vraćale svom uobičajenom životu, kao da se ništa nije desilo. Demjanjuk je takođe bio uzoran građanin. U Klivlendu, gde je živeo, smatrali su ga za dobrog kolegu i druželjubivog komšiju.

Isto je i sa nemačkim zločincima. Ne postoji prototip ubice – do tog uznemirujućeg zaključka došli su istoričari. Među ubicama je bilo i katolika i protestanata, temperamentnih Južnoevropljana i hladnih Balta, opsesivnih desničara i bezosećajnih birokrata, finih školovanih ljudi i seljaka kavgadžija.

Među njima je bio i Viktor Arajs (1910-1988), školovani advokat iz letonske seoske porodice, i komandant jedinice od preko 1.000 ljudi koja je ubijala širom istočne Evrope za račun nacista. Ili Rumun Generaru, sin generala i komandant geta u Bersadu u Ukrajini, koji jednu svoju žrtvu vezao za motocikl i vukao do smrti.

A antisemitizam? Antisemitizam se tokom tridesetih širio u Evropi, jer su ljudi bili uznemireni potresima nakon Prvog svetskog rata i svetskom ekonomskom krizom. U istočnoj Evropi, Jevreji su bili dežurni krivci i vlasti su pokušavale da ih uklone sa tržišta rada. U Mađarskoj je Jevrejima zabranjeno da se zaposle u državnoj službi i do druge polovine tridesetih spisak zabranjenih profesija je proširen. Rumunija je svojevoljno prihvatila rasističke i antisemitske Nirnberške zakone nacističke Nemačke. Jevrejima je bio zabranjeno studiranje na mnogim univerzitetima u Poljskoj.

Dubina mržnje prema Jevrejima se ogleda i u činjenici da je u Poljskoj nakon završetka rata 1945. najmanje 600, a možda čak i na hiljade Jevreja koji su preživeli holokaust stradalo u rukama besne rulje. Međutim, izgleda da je raspojasani nacionalizam odigrao još važniju ulogu, bar u istočnoj Evropi. Tamo su mnogi sanjali o nacionalnoj državi bez manjina. Tako su Jevreji bili jedna od nekoliko manjina kojih su ljudi želeli da se otarase. Dok je Drugi svetski rat besneo, Hrvati nisu ubijali samo Jevreje, već su pobili i veliki broj Srba. Poljaci i Litvanci su se međusobno klali. Rumuni su likvidirali Rome i Ukrajince.

Teško je utvrditi šta je navelo ljude da počnu da ubijaju. Često su nacionalizam i antisemitizam bili samo zgodni izgovori. Tokom rata, u Nemačkoj niko nije gladovao, ali su uslovi života u istočnoj Evropi bili strahovito loši. „Za Nemce je 300 Jevreja predstavljalo 300 neprijatelja čovečanstva. Za Litvance je to značilo 300 pari pantalona i 300 pari čizama,“ kaže jedan svedok. To je bila pohlepa na ličnom planu. Ali se ona mogla videti i na kolektivnom nivou. U Francuskoj je 96% „arijanizovanih“ kompanija ostalo u francuskim rukama. Mađarska vlada je koristila imovinu otetu od Jevreja za proširenje penzionog sistema i smanjenje inflacije.

Određenu ulogu imala je i umišljena osveta. Pogromi Jevreja, koje je lokalno stanovništvo izvršilo u Poljskoj 1941. bili su zasnovani na tezi da su Jevreji nekakva osnova sovjetske vlasti, jer je u jednom trenutku u pojedinim delovima sovjetske birokratije bilo mnogo komunista jevrejskog porekla. Zbog toga su mnogi krivili Jevreje za zločine počinjene u vreme sovjetske okupacije istočne Poljske, od 1939. do 1941. Staljinova tajna policija, NKVD, ubijala je ili slala u gulage stvarne ili izmišljene protivnike režima u baltičkim zemljama, istočnoj Poljskoj i Ukrajini. Kako su nemačke trupe napredovale, Sovjeti su za sobom ostavljali duboko traumatizovana društva na području od Baltika do Karpata – i mnogo svežih masovnih grobnica.

Hitler nije od samog početka razradio sve detalje holokausta, već je pretpostavio da će biti u situaciji da istera sve Jevreje iz svoje interesne sfere nakon brze pobede nad Sovjetskim Savezom. Ali je nemačko napredovanje u dubinu sovjetske teritorije postalo klimavo u jesen 1941, što je otvorilo pitanje šta raditi sa ljudima po getima, naročito u Poljskoj. Mnogi gaulajteri, SS oficiri i glavni administratori, zahtevali su da njihove teritorije postanu „judenfraj“ (oslobođene od Jevreja) – što je podrazumevalo njihovu likvidaciju. Počela je izgradnja koncentracionih logora, prvo u Belzecu, potom u Sobiboru, a onda u Treblinki.

Bio je to program ubijanja gigantskih razmera, u kojem je nestala većina poljskih Jevreja, njih 1.75 miliona. Esesovci su svoje pomoćnike najradije regrutovali među Ukrajincima ili lokalnim Nemcima iz logora za ratne zarobljenike, u kojima su vojnici Crvene armije, poput Demjanjuka, našli pred izborom: ubijati za Nemce ili umreti od gladi. Kasnije se jedinici priključivalo sve više i više dobrovoljaca iz zapadne Ukrajine i Galicije. Oni su morali da potpišu izjavu da nikada nisu bili članovi neke komunističke grupe i da nemaju jevrejske krvi. Onda su ih odvodili u Travniki u lublinskom okrugu na jugoistoku Poljske, gde su u nekadašnjoj fabrici šećera obučavani za profesionalne ubice. Sredinom 1943. u Travnikiju je bilo stacionirano oko 3.700 ljudi. Obuka je trajala nekoliko nedelja. Esesovci su pokazivali novim regrutima kako se vrše racije i čuvaju zatvorenici, često koristeći žive ljude. Jedinica bi odlazila do nekog obližnjeg grada i uz batine isterivala Jevreje iz kuća. Egzekucije su se izvršavale u obližnjoj šumi, verovatno da bi regruti dokazali lojalnost.

U početku su ovi ljudi iz Travnikija čuvali imovinu i sprečavali pljačke magacina. Potom su ih nemački gospodari slali u čišćenja getoa u Lavovu i Lublinu, gde su ovi nemilosrdno hvatali svoje jevrejske žrtve. Konačno su im dali da rade po osam sati u logorima smrti. „Svako je uskakao gde god je bio potreban“, seća se jedan SS-ovac. Bili su savršeno uigrani.

Prema procenama istoričara, jedna trećina tih ljudi je pobegla uprkos kazni koja ih je čekala u slučaju da budu uhvaćeni. Neki su streljani, jer su odbili da izvrše naredbu. A ostali? Zašto nisu pokušali da pobegnu iz te mašine smrti? Zašto to nije učinio Demjanjuk? Da li se prepustio osećaju „apsolutne vlasti nad drugima“, kako to tvrdi istoričar Pol? Da li zbog mogućnosti da pljačka? U Belzecu i Sobiboru ljudi iz Travnikija su trgovali sa stanovnicima okolnih sela, plaćajući ih plenom otetim od logoraša.

Možda je u pitanju nešto drugo, nešto mnogo gore što ljudi skrivaju u sebi: izvršavanje naredbi čak i kada su one suprotne onome što savest nalaže. Totalna i potpuna poslušnost.

Nemačka vojska nije u istoj meri kontrolisala čitav kontinentalni deo Evrope. Izvan Trećeg rajha i okupiranih teritorija, Nemcima je u njihovom monstruoznom projektu smrti bila potrebna pomoć stranih vlada – na zapadu, kao i na jugu i jugoistoku Evrope. Najveću podršku davali su Slovaci i Hrvati, kojima je Hitler poklonio vlastite države. Hrvatski fašisti, ustaše, osnovali su sopstveni koncentracioni logor gde su Jevreji ubijani „tifusom, glađu, streljanjem, mučenjem, davljenjem, nožem i maljem,“ kaže istoričar Hilberg. Većinu hrvatskih Jevreja ubili su Hrvati.

Antisemitizam nije bio tako duboko ukorenjen u Italiji, već je on bio odraz ustupaka države Nemcima. Italijanski vojni komandant u Mostaru (u današnjoj Bosni) odbio je da proteruje Jevreje iz njihovih kuća, jer su, kako je rekao, takve akcije „protivne časti italijanske vojske“. To nije bio jedini takav slučaj. Ali nema sumnje da je marionetska vlada Benita Musolinija iz 1943. svesrdno učestvovala u  progonu Jevreja. Više od 9.000 italijanskih Jevreja je deportovano u logore smrti.

Oko 29.000 Jevreja je ubijeno u Belgiji i mnogi od njih su potkazani za novac. Denuncijacija je bilo i u Holandiji i Francuskoj. Lokalne vlasti su poslušno utirale put za proterivanje Jevreja, a kasnije su se pravdale kako nisu znale kakva ih sudbina čeka. Takav je bio izgovor egzekutora, oportunista i birokrata– kategorije zločinaca, koju je Francuska poricala dugo nakon okončanja rata u nastojanju da izgradi mit o celom francuskom narodu kao delu herojskog otpora.

Francuska je bila podeljena na dva dela. Hitlerova vojska je okupirala tri petine zemlje, ali je jug zemlje ostao slobodan do novembra 1942, i njime je upravljala desničarska vlada sa sedištem u Višiju, koja je sarađivala sa Nemcima.

Prva velika jevrejska racija sprovedena je sredinom jula 1942. u okupiranom Parizu, i tu je francuska policija odvela skoro 13.000 Jevreja koji nisu posedovali francuski pasoš. Najmanje dve trećine Jevreja deportovanih iz Francuske bili su stranci. Preostalu trećinu činili su naturalizovani francuski građani i deca Jevreja bez državljanstva. Policija je „konstantno insistirala“ da i decu treba deportovati, zapisao je jedan SS oficir jula 1942. Skoro svi deportovani završavali su u Aušvicu.

Ukupno je iz Francuske je deportovano skoro 76.000 Jevreja i samo je 3% njih preživelo holokaust. Ne zna se koliko njih su izdali njihovi sugrađani. Brojka do koje se došlo u Holandiji ukazuje na razmere potkazivanja. U zemlji je postojalo posebno telo koje je za račun Nemaca tragalo za Jevrejima i popisivalo imovinu onih koji su se sakrili ili već bilo deportovani. „Kancelarija za popis kućanstva“ plaćala je 7.50 guldena za svakog lociranog Jevrejina – što je danas oko 40 evra. Holandski novinar Ad van Limpt proučio je istorijska dokumenta i došao do zaključka da je samo između marta i juna 1943. tako pronađeno 6.800 Jevreja i da je najmanje pedeset četvoro ljudi jednom ili više puta učestvovalo u ovom lovu. „Većina njih se samo time bavila mesecima,“ kaže on.

Vođa jedinice bio je automehaničar Vim Henike, koji je očito imao dobre veze u amsderdamskiom podzemlju. Razvio je veliku mrežu doušnika koji su mu javljali gde se kriju Jevreji. Oko 10.000 Jevreja iz Holandije ubijeno je u koncentracionim logorima, neuporedivo više nego onih iz Belgije ili Francuske.

Međutim, za razliku od francuskih, holandski kolaboracionisti kažnjeni su ubrzo nakon rata. Do 1951. na sud je izvedeno oko 16.000 ljudi i većina njih je osuđena.

Demjanjuk je druga vrsta zločinca. On nije kolaboracionista ili lovac na ljudske glave, niti policajac koji je doprineo holokaustu, a da nije i sam ubijao. On je bio na licu mesta, navode tužioci u detaljnom nalogu za hapšenje.

Lekari će tokom narednih dana odlučiti da li se i kada Hitlerov poslednji egzekutor naći na sudu. Nemačka vlada želi da mu se sudi. „To dugujemo žrtvama holokausta“, kaže vicekancelar Frank-Valter Štajmer.

Oni koji su preživeli logore sa čuvarima poput Demjanjuka ne pokazuju nikakvu želju za osvetomkada danas o njemju govore. Američki psihoanalitičar Džek Teri, logoraš iz Flosenberga u Demjanjukovo vreme, kaže da bi Demjanjuk bio dovoljno kažnjen „ako u ćeliji provode makar jedan dan“.

Logoraš iz Sobibora Tomas Blat kaže da mu je „svejedno hoće li će Demjanjuk otići u zatvor, meni je suđenje važno. Želim istinu.“

Demjanjuk može da pruži neke informacije o Sobiboru – i o užasnom svetu pomagača u holokaustu.

(
Spiegel, preneseno sa Peščanika)

Preveo Ivica Pavlović

HRVATSKI MEDIJI: Novinari u raljama profita i politike
Tako se govori
: HRVATSKI MEDIJI: Novinari u raljama profita i politike

Hrvoje Appelt, bivši novinar Jutarnjeg lista i Globusa, koji je otkrio neke od najvećih afera u Hrvatskoj, svjedočio je u junu o korupciji u medijima na sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcijie u Hrvatskoj. Ovo je tekst Appeltovog svjedočenja.


"Cijenjeni članovi Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, cijenjeni kolege novinari i ostali sudionici, na samom početku želio bi vam pročitati što o slobodi medija kažu Ustav i Zakon o medijima.

Članak 38. Ustava Republike Hrvatske kaže da se u našoj državi „Jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Cenzura se zabranjuje a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.“

Ustavom se, isto tako, jamči pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Prema članku 4. Zakona o medijima, pak, “nitko nema pravo prisilom ili zloporabom položaja utjecati na programski sadržaj medija, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati slobodu medija.”

U Hrvatskoj je, međutim, prošle godine ubijen glavni urednik i vlasnik tjednika Nacional Ivo Pukanić, bejzbol palicom brutalno pretučen novinar crne kronike Jutarnjeg lista Dušan Miljuš, a čak je petero novinara dobilo policijsku zaštitu. Nedavno sam dobio otkaz nakon 11 godina rada, a zatim i poziv da napišem uvod u tematsku sjednicu saborskog Odbora pod nazivim ”Sloboda medija i borba s korupcijom”. Stoga krenimo od temeljnih pretpostavki.

 Po indeksu novinarskih sloboda kojeg godišnje predstavlju Reporteri bez granica Hrvatska je u 2008. godini pala na 45. mjesto, te se po novinarskim slobodama nalazi iza BiH, većine europskih zemalja, pa čak i Južne Afrike. Za usporedbu, u 2007. godini bili smo na 41. mjestu, a u 2002. godini na 33 mjestu. Najgore mjesto po pitanju slobode medija, 69., zauzeli smo u 2003. godini kad je postavljena eksplozivna naprava pod automobil Ninoslava Pavića, vlasnika najviše medija u Hrvatskoj. Za silaznu putanju na tablici slobode medija, na žalost, nema pravog stručnog objašnjenja jer sustavni monitoring nad medijima ne postoji, no zanimljivo je da se trend poklapa s nekim događajima u novinarstvu i s općim raspoloženjem novinara u svim većim medijskim kućama u Hrvatskoj.


 Sprega politike , kapitala i kriminala

1. U hrvatskom novinarstvu se godinama kao najveći problem isticao rad javnih i državnih medija (HTV, Hina, Vjesnik), radi očitih programskih ustupaka aktualnoj vlasti, no u zadnjih nekoliko godina sve je češći dojam da ključni privatni izdavači funkcioniraju u sprezi s politikom, kapitalom, pa čak i korupcijom i kriminalom. U takvoj situaciji, novinari su potpuno bespomoćni u ostvarivanju prava na slobodno novinarstvo.

2. U Hrvatskoj je vlasništvo nad privatnim medijima u rukama svega četiri ozbiljna izdavača, od kojih jedan, EPH, posjeduje nekontrolirano velik i netransparentan udio na tržištu. Općenito, vlasništvo nad medijima netransparentno je, a njihovo funkcioniranje neusklađeno sa Zakonom o medijima, tako da jedan jedini list u zemlji ima Statut kojim se regulira sudjelovanje novinara u izboru glavnog urednika. (Glas Istre) Do danas nitko nije vidio ugovor o kupnji Slobodne Dalmacije koju je njezin vlasnik EPH s Fondom potpisao prije gotovo pet godina, postavši gotovo monopolist na nacionalnom tržištu tiskanih medija.

3. Tiraža svih tiskanih medija drastično pada još prije recesije; osim tabloida ne postoji medij koji se odupire trendu. Prema internom istraživanju nikad objavljenom u javnosti, za visoku tiražu tog tabloida nije zaslužna samo niska cijena nego i činjenica da ga čitatelji prepoznaju kao jedinu novinu sa stavom.

4. Neki od najuglednijih hrvatskih novinara ostali su doslovno na cesti i bore se za golo preživljavanje: većina bivših novinara Ferala, Nataša Škaričić iz Slobodne Dalmacija te, na koncu, ja osobno. Mnogi ugledni i utjecajni novinari na javnoj televiziji i privatnim medijima trpe cenzuru i sankcionirani su radi suprotstavljanja cenzuri ili javnog govora o korupciji – Denis Latin, Sanja Mikleušević, Petar Štefančić, Viktor Ivančić, Aleksandar Stanković, itd. Mnoge ostale ne mogu navesti pod punim imenom i prezimenom jer na neki način tiho opstaju u svojim radnim sredinama, navikli na autocenzuru.

 



Slobodni mediji nikome ne trebaju

 5. U veljači ove godine novinarke Sanja Modrić i Nataša Škaričić i aktivistkinja za ljudska prava Sanja Sarnavka pokrenule su inicijativu protiv cenzure u medijima koju je zajednički potpisalo 42-oje uglednih novinara, 50-.ak nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava i nekoliko najznačajnijih hrvatskih znanstvenika. Ista je inicijativa mjesec dana kasnije uputila otvoreno pismo premijeru Ivi Sanaderu, suoptuživši premijera i Vladu za najtežu krizu u novinarstvu nakon 90-ih.

Nitko nije reagirao, pa čak ni javna televizija koja je o ovome bila dužna izvijestiti građane. Do danas je troje potpisnika inicijative dobilo otkaze u svojim matičnim kućama, jednome potpisniku inicijative je zabranjeno pisanje u mediju u kojem je zaposlen i prima plaću i još jedan je nakon pritisaka napustio redakciju. Vijest o toj inicijativi i njezinim posljedicama prenijeli su mnogobrojni portali u zemlji i inozemstvu, no nijedan jači i utjecajniji medij nije objavio niti retka.

Jedino je Radio 101 redovito izvještavao o čemu se radi i pratio posljedice. Iz ovoga proizlazi da pitanje slobode novinarstva više ne zanima ni novinare ni izdavače, s time da su je izdavači očito spremni i gušiti silom. Upravo o ovom posljednjem u ožujku se očitovao i Sindikat novinara Hrvatske, koji je na Svjetski dan slobode medija upozorio da su novinari često podcijenjeni, loše plačeni, izloženi pritiscima i samovolji vlasnika medija. Sindikat je 3. svibnja organizirao i akciju "Pet minuta gromoglasne tišine", kojom je želio upozoriti na potrebu ostvarivanja autorske slobode novinara i zaštite od profesionalno neutemeljenih intervencija kako bi javnost mogla biti sigurna da dobiva točnu informaciju bez cenzure, a vlasnici postali svjesni da vlasništvo nad medijima ne podrazumijeva i vlasništvo nad novinarima i nad istinom.

6. S početkom recesijske godine u javnost su počele izlaziti poruke o nužnosti masovnih otkaza u medijima, iako se kriza prema podacima HND-a nije osjetila u novinskom izdavaštvu u prvom kvartalu ove godine. Novinari su time ustrašeni za goli opstanak na medijskom tržištu jer, kako sam rekao na početku, takvo tržište nije organizirano po principu zdrave konkurencije. Ako novinar izgubi posao kod jednog izdavača, naime, izuzetno će teško naći posao na ovako skučenom tržištu.

A kako sloboda medija u borbi protiv korupcije izgleda u praksi?

Prvo bih se predstavio: zovem se Hrvoje Appelt i do ožujka 2009. godine radio sam kao profesonalni novinar u glavnim izdanjima koncerna EPH, Jutarnjem listu i Hrvoje AppeltGlobusu. Šira javnost upoznata je s mojim radom kroz velike korupcijske afere koje su, među ostalim, govorile o radu zagrebačkog Gradskog poglavarstva na čelu s Milanom Bandićem, oproštenim dugovima Vlade tvrtki Kamen Ingrad, o načinu na koji su HDZ-ovi donatori stekli dionice tvtke Liburnija Rivijera Hoteli, švercu nafte, korupciji na zagrebačkom Sveučilištu, takozvanoj “aferi satovi” i konačno, aferi Imostroj i aferi utaje poreza s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom.

Za tu sam priču 2005. godine nagrađen priznanjem Marija Jurić Zagorka koju dodjeljuje HND za istraživačko novinarstvo. Mislim da imam pravo reći da sam se u razdoblju od 2002. do 2009. profilirao kao jedan od ključnih novinara EPH koji se bavio problemom korupcije u RH. No, činjenica da sam u ožujku dobio otkaz s neuvjerljivim pravnim argumentom, ima svoju kronologiju koja govori da su mediji prije zainteresirani štititi korupciju nego je razotkrivati.

 

 1. Svakodnevna je praksa da ministri u Vladi i visoki pravosudni dužnosnici komuniciraju s predstavnicima izdavača, odnosno članovima Uprave. Njihove želje poslije se proslijeđuju urednicima, a urednici ih prosljeđuju novinarima. Ratko Maček bivši glasnogovornik Vlade a sada lobist i konzultant, primjerice, redoviti je posjetitelj u zgradi EPH. I sami urednici, a ovdje govorim o Mladenu Plešeu, pod pseudonimom objavljuje tekstove koji služe za rehabilitaciju pojedinih političara.

Ako niste znali, urednik Pleše pod pseudonimom Ištvan Križ na duplerici je prošle godine objavio priču u kojoj bivšeg ministra Žužula predstavlja kao jednog od sudionika “velike svjetske smotre umjetnosti u St. Moritzu”. Zaboravio je, međutim, napisati da je na toj smotri sa ministrom Žužulom boravio i on sam, u pratnji svoje supruge. Večeru na kojoj su zajedno boravili tijekom smotre nije ni spomenuo, što su na njoj dogovarali poznato je samo njima a tko je platio boravak obitelji Žužul i Pleše u luksuznom hotelu, možete samo pogađati.

Mediji kao servis politike

2. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Dragan Primorac, Uprava EPH, te uredništva “Slobodne Dalmacije” i “Jutarnjeg lista” i “Globusa” redovito surađuju oko načina izvještavanja o svakom potezu Ministarstva. Ova je situacija navela troje novinara iz SD i JL da intervencije ministra Primorca i njegovog Ureda za odnose s javnošću prijave Hrvatskom novinarskom društvu. Rezultat zajedničke akcije je porazan: za vrijeme studentskih prosvjeda, neprekidno su se tražili načini difamacije cijelog pokreta, a na vrhuncu krize, ministar Primorac je osobno ušetao u reakciju JL-a što je izvazvalo konsternaciju među novinarima. Zatraženo je očitovanje Uprave EPH i Uredničkog kolegija, no nikakav odgovor do danas nije stigao. HND na ovaj podatak nije reagirao.

3. U studenome protekle godine ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović predstavio je javnosti reformu zdravstva; u cijelom EPH sustavu nije objavljen gotovo nijedan kritički tekst o reformi. Pomoćnica Glavnog urednika Slobodne Dalmacije i vodeća hrvatska zdravstvena novinarka Nataša Škaričić izvijestila je javnost na Skupštini HND-a kako je premijer Sanader zvao sve glavne urednike na prezentaciju zdravstvene reforme u MZSS, prije nego je ona predočena novinarima, javnosti i političkim partnerima. Ovo nikada nije demantirano iz ureda Vlade, a HND nikada nije javno osudio nezapamćeni komplot Vlade i izdavača oko promjena u jadnom važnom javnom sektoru.

4. Bivši novinar EPH Nedžad Haznadar profesionalno sastavlja govore zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, a prije svog odlaska novinar Haznadar tražio je od kolega informacije o mogućim novinskim napisima o Bandiću. Sa svim ovim podacima obraćam se vašem cijenjenom tijelu želeći da ocijenite navedene događaje, a osobito činjenicu da nijedno strukovno tijelo nije reagiralo na ovako eklatantne primjere sprege politike i izdavačkih kuća.

Također molim da ocijenite odgovornost HND-a za izostanak adekvatne reakcije u povodu otkaza koje smo kolegica Škaričić i ja dobili u “Slobodnoj Dalmaciji” i “Globusu”. Posebno još jednom ističem da su se ovakve stvari do sada iznosile isključivo kada su u pitanju javni mediji, jer je njihova sprega s politkom dio naše tradicije. Moje je mišljenje da se situacija značajno pogoršava kad u tu igru uđu i privatni mediji, ne samo zato što u takvoj situaciji novinari više nemaju izbora, nego i zbog skrivenih razloga zašto se privatni profit miješa s politikom.

Nažalost, za ono što se događa u hrvatskim medijima drugih ozbiljnih razloga osim korupcije, nema. Podsjećam Vas da se prema definiciji u najširem smislu, korupcijom smatra svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, bilo da se radi o javnom ili privatnom sektoru. Jeste li korupciju prepoznali u ovom izlaganju, odgovorite sami.

I za kraj, ukoliko se pitate zašto o svemu ovome nisam izvjestio prije, moram Vas objasniti kako svojim ugovorima EPH zabranjuje novinarima da o najvećoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj govore negativno pod prijetnjom otkaza.

(business.hr)

Najnovije
Do podne poslanik, od podne direktor, pa sam sebi podnosi izvještaj
SUKOB INTERESA U ZDRAVSTVU: Do podne poslanik, od podne direktor, pa sam sebi podnosi izvještaj
Đajić, Čomić, Petrović i Aljović na izbornim listama iako u sukobu interesa
INFORADAR: Đajić, Čomić, Petrović i Aljović na izbornim listama iako u sukobu interesa
Pogledajte trailer za Žurnalov film Stranačke vojske
premijera u četvrtak: Pogledajte trailer za Žurnalov film Stranačke vojske
Škaljo, Banjac i Stojanović znaju kako zaobići zakon i uzeti najmanje dvije budžetske plate
SUKOB INTERESA U PRAKSI: Škaljo, Banjac i Stojanović znaju kako zaobići zakon i uzeti najmanje dvije budžetske plate
Uhapšen Milan Novitović v.d. direktor Civilne zaštite RS
Zloupotrebe u vrijeme pandemije: Uhapšen Milan Novitović v.d. direktor Civilne zaštite RS
Prvo je odbili zbog loših rezultata, pa je izabrali za predsjednicu suda
Imenovanja u VSTV-u: Prvo je odbili zbog loših rezultata, pa je izabrali za predsjednicu suda
Moskva, svjetionik svjetske desnice
KIJAMETSKO DOBA: Moskva, svjetionik svjetske desnice
Bajke sa plakata
NEDJELJNI KOMENTAR ĐOKE NINKOVIĆA: Bajke sa plakata
Iskušavanje snijegom
Iz Crvenog solitera: Iskušavanje snijegom
Prointer za četiri godine dobio više do dva miliona maraka!
Samo za održavanje sistema FZO RS: Prointer za četiri godine dobio više do dva miliona maraka!
Nemoj hodat'  natraške, kopaš sebi grob!
Dijala Hasanbegović: Nemoj hodat'  natraške, kopaš sebi grob!
Braća Tomaš godinama ne isplaćuju sudski potvrđen dug
ZAKON NE VRIJEDI ZA DODIKOVE KADROVE: Braća Tomaš godinama ne isplaćuju sudski potvrđen dug
Trojanski konji
PISMENA ZADAĆA: Trojanski konji
Čišćenje koalicionih redova ili pritisak na Stevandića?
OPTUŽNICA PROTIV ZELJKOVIĆA: Čišćenje koalicionih redova ili pritisak na Stevandića?
Izašao iz zatvora pa aplaudira izbornim obećanjima o borbi protiv kriminala
DRAGAN ŠOJIĆ U KAMPANJI MIRKA ŠAROVIĆA: Izašao iz zatvora pa aplaudira izbornim obećanjima o borbi protiv kriminala
Federalna policija istražuje imenovanje Ahmeda Baljića na mjesto v.d. direktora
Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom: Federalna policija istražuje imenovanje Ahmeda Baljića na mjesto v.d. direktora
Vlada Federacije namjerava otkupiti ratni plijen Herceg-Bosne
Milioni za terminal Dretelj: Vlada Federacije namjerava otkupiti ratni plijen Herceg-Bosne
Teokratija, idealno uređenje za Srbiju
Povratak u srednji vek: Teokratija, idealno uređenje za Srbiju
Vlada RS izdvojila dodatna 3,2 miliona KM za opremu hotela na Jahorini
Dotjerivanje skijališta za političku elitu: Vlada RS izdvojila dodatna 3,2 miliona KM za opremu hotela na Jahorini
Ministar Željko Laketić novac za hitne slučajeve dodijelio vlastitoj sestri!
FUP IZUZEO DOKUMENTACIJU: Ministar Željko Laketić novac za hitne slučajeve dodijelio vlastitoj sestri!