Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim

Akademik, slikar-pisac, jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona Josip Vaništa u 86. godini objavio je petu knjigu svojih zapisa – “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” (Kratis, 2010.) - i u njoj na punih 86 stranica, u stotinjak fragmenata prvi put otkrio što mu je tijekom zajedničkih razgovora govorio Miroslav Krleža! O Ljubi Babiću, Josipu Račiću, Augustu Cesarcu, Ivi Andriću, Vladku Mačeku, Milivoju Đilasu, A. B. Šimiću, Mao Ce Tungu, I. G. Kovačiću, o smrti socijalizma, ali i o predosjećaju vlastite smrti! 

Vaništa se s Krležom, naime, upoznao 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt, kada je Krleža došao pogledati zajedničku izložbu njega i Miljenka Stančića. Tada ga je Krleža, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, čak znao i napamet, angažirao da surađuje sa Zavodom. 

Dok se pripremao izbor iz Krležinih djela u pet svezaka za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti 1970, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da upravo on za tu priliku izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović. 

Vaništa je, dakle, bio posljednji slikar kojem je Krleža pozirao. 

Kontakt slikara i pisca tada postaje vrlo živ, a intenzivira se posebno tijekom Beline bolesti, još  i više nakon njezine smrti - Vaništa je Krležin najbliži prijatelj sve do njegove smrti 29. prosinca 1981. godine. Posebna vrijednost ove knjige i jest u tome što njih dvojica nisu vodila “službene” razgovore za javnost, već su oni bili potpuno privatne naravi. 

U predgovoru knjizi “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” njezin urednik Marko Grčić stoga tvrdi: “U ovim zapisima prvi put susrećemo neke aspekte njegove (Krležine op.a.) ličnosti koji se nikad nisu javljali u doticaju s drugim sugovornicima, pa čak ni u njegovim uspomenskim tekstovima: to je duboka, predsmrtna, osamljenost čovjeka koji, možda, nikada nije osjećao blizinu rodbine ili prijatelja, to veličanstvenija što je doživljavamo prizivajući u sjećanje njegovo golemo djelo, u koje on sam kao da više nije imao potpuno povjerenje, a koje se mi, malo-pomalo, učimo cijeniti.” 

Premda tijekom tih 11 godina čestih Vaništinih odlazaka Krleži na Gvozd nije nastala baš ni jedna njihova zajednička fotografija, Vaništa je svaki put iza razgovora s Krležom, čim bi došao doma, uglavnom navečer, bilježio što mu je on rekao. Krleža je to znao i nikad ga nije pitao zašto zapisuje njegove riječi, a Vaništa kaže da ih je zapisivao jer su to, za njega, bile dragocjenosti. 

“Krležina rečenica bila je neobično muzikalna, a pričanje, moguće, ljepše nego pisanje. To je bio jedan oblik najčišće kreacije”, kaže nam Vaništa. Međutim, na objavu tih Krležinih riječi namjerno je čekao gotovo 30 godina jer je smatrao da su mnoga njegova razmišljanja, pogotovo o suvremenicima, vrlo osjetljiva. 

Neke bilješke nije, priznaje nam Vaništa, ni sada objavio. A ovu je knjigu pisao cijeli život. “Zašto se piše, zašto crta?”, pita se Josip Vaništa, pa odgovara: “Piše se kao što se i crta, da bi se nešto odbacilo.” Nakon knjiga “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Novi zapisi”, napokon, evo i Vaniština “Skizzenbucha 1932-2010. Iza otvorenih vrata” u kojem je detaljno sačuvao, “odbacio” jednog drukčijeg još nepoznatog Miroslava Krležu. 

O AUGUSTU CESARCU “Cesarec je bio gospodin. Fin, izuzetan, sama skromnost. Da ga čovjek stavi na koljena u jednom homoseksualnom smislu. (…) Pisao je dobre političke stvari. Ali dara za literaturu imao nije. I sada, danas, stvarati od njega velikog pisca nema nikakvog smisla.” 

O A. B. ŠIMIĆU “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio. 

Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. 02. 1972)

O DOBRIŠI CESARIĆU “Pogled s Cmroka na rasvijetljeni grad, ne to nije moguće. Sa Cmroka se Zagreb ne vidi. I onaj glasoviti, toliko citirani, Cesarićev stih kako ‘teče i teče jedan slap’ nije nego besmislica. Slap radi sve prije nego teče.”

(veljača, 1981)

O I. G. KOVAČIĆU “Čitao sam Jamu 1944/45, to je kružilo Zagrebom. Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika. Bio je čovjek bez talenta, arivista.” (26. 04. 1973)

O IVI ANDRIĆU “Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?

Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.” 

O STANKU LASIĆU “Stanko Lasić? On je deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni.” (1972)

O VJEKOSLAVU KALEBU “Čovjek koji je obećavao. Došavši poslije rata u Zagreb, u gradu propada. Najbolje je napravio kad se vratio u Tisno. Tamo spada.”

O VLADIMIRU NAZORU “Ditirambi, prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao. U njima je neko htjenje, prkos, želja da se stane na vlastite noge. Tresić Pavičić, danas sasvim zaboravljen, bio je još bolji versifikator. Tu se varate: Tresić je bolji od Nazora.” (20. 04. 1981)

O PRIJATELJIMA “Da li ste čitali Krleža u Warszawie? Imao sam 40 godina, boravio četiri mjeseca u Poljskoj; tamo nisam pisao, samo sam govorio. I od svega toga što je zapisao Benešić? NIŠTA! Da čovjek poludi.

Ni o Filipu (Latinoviczu) Benešić  nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Pater Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio.

Eto to su bili moji prijatelji.”

O VANIŠTINOJ ŽENI ROZI “Krleža dolazi u naš mali socijalistički stan. Roszi mu pruža ruku, kaže: - Ja sam obična profesorica. Nisam ni magistrirala ni doktorirala, posvetila sam se odgoju naše djece…

- Niste mogli inteligentnije postupiti - odgovara.”

O LJUBI BABIĆU “Babić nije mogao naslikati akt, ruku, lice. Mogli bismo reći da je bio slikarski nedarovit. U svojoj biti bio je dekorater koji je ovdje propao. Volio me i mrzio. Prosjedio sam sate i sate u njegovom atelijeru od 1915-6. Do 1922, kada se naš odnos prekida. Trideset godina kasnije on se ponovno uspostavlja, ali ne zadugo.Pedeset devete treći put kod Areteja. 1945. Učinio sam sve za njega, vi znate što. Ali kad smo započeli Areteja, vidio sam da je gotov. Potpuno se izgubio, njegova inscenacija nije vrijedila ništa. Uopće, Aretej je propao u Zagrebu. Govore mi da je Paro u Dubrovniku načinio dobru predstavu.”

O ANTUNU BARCU (i Nazoru, Kombolu, Bakariću) “O njemu nemam dobro mišljenje. Živjeli smo jedno pored drugoga u malom gradu, bez kontakta. On je dvadesetih godina u Rijeci pisao o mojim pjesmama (Pjesme I, II, III) u stilu: rodio se poeta. Bio sam krajnje netaktičan, poručio sam mu da napusti pisanje, da to nije posao za njega. To mi nije oprostio, uskratio mi je pozdrav. Bio je dosadni profesor, mason, ustaše su ga kao takvog zatvorile. Poslije rata gotovo je skrivio hapšenje Kombola. Molio sam Nazora za pomoć, slušao me čupkajući svoju glupu bradicu, ali nije ništa učinio. I onda sam otišao Bakariću. I on je to sredio u najkraćem roku. Kombol je bio spašen.” 

O RAČIĆU I KRALJEVIĆU “Račić je bio kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao? Ali je Kraljević bio talent, za razliku od Babića – u biti dekoratera, koji je ovdje, u ovom svračjem zakutku propao. (…)” 

O VLADKU MAČEKU “Imati 85 posto birača na slobodnim izborima, kao što je imao Maček i izjaviti, povodom ulaska Nijemaca u zemlju, da je narod doživio rat, nešto je najgore što se može dogoditi, a staviti taj narod na raspoloženje okupatoru, odraz je ograničenih sposobnosti. On je u tom času zapečatio svoju političku budućnost.

Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore.

Ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod. Pa kad već govorimo o sporazumu 1939, ja sam bio za sporazum.”

O 1941. “1941. Bio je to ustanak Srba u Hrvatskoj za obranu gole egzistencije…”

O 1945. “Trebao sam ostati po strani. Barem deset godina, ako ne deset, onda do 1948, '50, '52. godine. Ali nisam. Da li sam pogriješio…” (jul) 1981.

O PAVELIĆU I ĐILASU “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju. Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio. 1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”

O BUDUĆNOSTI “(…)Priznajmo da se u SSSR-u nešto promijenilo u materijalnoj osnovi. Oni se bore za svijet kao što to i Amerika čini. Ali naoružanja su fizički ograničena. Sve će se slomiti u jednom času. Socijalizam će potrajati još osamdesetak godina, onda će potonuti…”

(preneseno iz Globusa)

Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri

Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.

U jednoj od najintrigantnijih scena filma, davna logorašica Lejla, odjevena samo u vojničke hlače i srpsku oficirsku šapku, pleše pred davnim četnikom Mihajlom i senzualnim mu glasom pjeva pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela, od tuge se razbolela...".

Tako nekako ide - ili ne ide, svejedno - radnja već sad kontroverznog filma Angeline Jolie, radno nazvanog "Bosanska ljubavna priča bez naslova", koji je i prije nego što je snimanje uopće započelo izazvalo bujice gnjeva s obje obale Drine. Svejedno, kažem, ide li radnja tako nekako ili ne ide, jer od svih što su se o filmu do sad gnjevno oglasili - a gnjevno se oglasio svatko koga su pitali i svi koje nisu - baš nitko nije pročitao scenarij. Nije za to bilo nikakve potrebe, jer pročulo se, a balkansko je pročuvenje jedini medij brži od širokopojasnog interneta.

Prvi je o filmu progovorio nesuđeni koproducent Željko Mitrović, koji je prije tri mjeseca javno odbio sudjelovati u projektu što "srpski narod stavlja u negativnu konotaciju" i "po ko zna koji put predstavlja u lošem svetlu", jer navodno priča o ljubavi silovane muslimanke i njenog silovatelja, jasno, srpskog vojnika. "Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke", izjavio je kralj balkanskog trasha, upisavši se u patriote kao heroj koji je zbog Srbije odbio Angelinu Jolie.

Mitrovićev sinopsis o ljubavnoj vezi silovane muslimanke i njenog silovatelja bio je dovoljan da priča dvanaest puta obiđe Balkan: glasine o Angelininom filmu širile su se od kafane do kafane, svatko je scenariju dodao ponešto svoga, i prije nego što je snimanje uopće počelo, već je u Bosni završen scenarij koji počinje brutalnom scenom silovanja i rezanja dojke, napisana uloga servilne Bošnjakinje koja svoje srce predaje pijanom četniku, i snimljen tako film koji sada, eto, "silovane muslimanke stavlja u negativnu konotaciju".

"Pred oči mi izlaze slike mog, ali i silovatelja drugih žena iz Udruge. To je naša životna trauma, a ne ljubavna opsesija", izjavila je za "Oslobođenje" predsjednica Udruženja "Žene-žrtve rata" Bakira Hasečić. "U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dragovoljno pristale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film jer nam je Angelina nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu."

Ulogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".

"Ljudi koji su pročitali scenarij tvrde da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima", pojasnio je tako Grahovac, žaleći što "vlasti BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa toliki broj žrtava".

Ukratko, scenarij filma Angeline Jolie nitko živ nije ni vidio ni pročitao, ali ionako se kod nas nikad ni o čemu nije kompetentno pričalo ako se prije toga o tome išta znalo. Znanje opterećuje, neznanje oslobađa, činjenice smetaju tezama. U Bosni valjda još nije snimljen nijedan film o kojemu čaršija nije imala jasan stav prije nego scenarist ideju. Pod istom točkom optužnice o "stavljanju u negativnu konotaciju" napadani su ovdje zbog svojih filmova i Ahmed Imamović i Jasmila Žbanić. U cijeloj galami oko filma koji još nema ni naslov, a već ima stroge recenzije, nije se, međutim, još čulo ključno pitanje. A ključno pitanje glasi: "Pa što?"

Pa što, naime, ako film zaista priča o ljubavi žene koja se zaljubi u svoga silovatelja, pa što ako se u filmu nesretna Bošnjakinja stvarno zaljubi u pijanog, smrdljivog četnika, pa što ako film počinje brutalnom scenom rezanja dojke četničkom kamom? Otkad se to, naime, na akademijama uči da film mora "srpski narod stavljati u pozitivnu konotaciju" i "predstavljati u lijepom svjetlu", otkad to film uopće mora bilo koji narod predstavljati u lijepom svjetlu? I po kojim to dramaturškim i scenarističkim kanonima film mora "imati veze sa stvarnim ratnim događanjima"? Film, naime, jedino mora biti - dobar.

Angelinin film može ispasti dobar ili loš, sjajan ili smeće, može ispasti i površan, i eksploatacijski i patetičan, i moralizatorski i moralno dvojben, može zaista "srpski narod prikazati u lošem svjetlu" i jednako "uvrijediti toliki broj žrtava" među silovanim muslimankama, ali prije svega, slijedeći logiku filmske umjetnosti u užem smislu, mora biti - snimljen. Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri.

Uostalom, film po scenariju u kojemu bivša logorašica Lejla A. trinaest godina nakon završetka rata u banjalučkoj diskoteci susreće redara Mihajla, bivšeg srpskog oficira, i obnavlja s njim đavolsku vezu iz logora - polugola mu pjevajući pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela" - snimljen je još davne 1974. godine. Samo što se nekadašnja logorašica nije zvala Lejla, već Lucia, a ni on nije bio Mihajlo, već Max, i nisu se sreli u banjalučkoj diskoteci, već u bečkom hotelu. I da, nije bila 2008., već 1958., nije on bio nekadašnji srpski oficir, nego njemački, nije mu ona plesala pod srpskom šapkom, nego pod kapom SS-oficira, i nije polugola pjevala "Mnogo sam te poželela" Dragane Mirković, već "Wenn ich mir was Wünschen Dürfte" – "Kad bih mogla poželjeti nešto'' - Marlene Dietrich. Film se zvao "Noćni portir", a režiserka je bila Liliana Cavani. Takve priče valjda mogu i smiju snimati samo žene.

U vrijeme kad je snimljen, u doba seksualnooslobodilačkog rata sedamdesetih - a zgodna je slučajnost da su Jon Voight i Marcheline Bertrand napravili malu Angelinu gotovo istog dana kad se "Noćni portir" pojavio u američkim kinima - film je zbog svog hrabrog ulaska u prostor tabua, mračne strasti između žrtve logora i nacističkog  krvnika, izazvao planetarni gnjev. Istina, nije tada bio problem što je Nijemce "prikazao u lošem svjetlu", jer su se Nijemci do tada na "loše svjetlo" već bili navikli, i vrlo dobro u njemu raspoznavali stvari. Problem je, jasno, bio u tome što su, kako bi se to reklo, "ljudi koji su vidjeli film tvrdili da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima".

Mnogo je vremena od tada prošlo, i odavno je utihnula jeka bijesa koji je dočekao Lilianu Cavani. Kakav god bio film Angeline Jolie - a to ćemo, suprotno uzusima balkanske filmske kritike, ipak saznati tek kad se snimi - zasad im je samo taj plebiscitarni gnjev zajednički. Prema pouzdanim informacijama "ljudi koji su pročitali scenarij" znamo, naime, da film Angeline Jolie govori isključivo i samo o nama, kojima umjetnost što ispituje treba tek kao ispitivač električno-telefonskih instalacija. Da nas "prikazuje u dobrom svjetlu" i da "ima veze sa stvarnim događajima".

(preneseno sa nezavisne.com)

Trideset godina otada je trebalo proći, četiri rata i krvavi raspad zemlje, da bi naši narodi i narodnosti na koncu shvatili kako su se džabe ustrajno međusobno mrzili i ubijali, kad im je zajednički neprijatelj - štoviše, jedini zajednički neprijatelj! - cijelo vrijeme bio nadohvat puške, skriven među njima

- Ko to viče? - upitao neki dan Sveti Petar Lucifera pred vratima sobe za sastanke.

- Stari - šapnuo kratko Gospodar Tame. - Popizdio je.

- Uf. Ne bih im bio u koži - stresao se Petar, pa izvadio kutiju cigareta. - Imaš vatre?

- Šuti, nije mi do zajebancije.

A drug Tito unutra baš popizdio. Okupio šire rukovodstvo Partije i galami već više od dva sata. Nebo se trese kako viče, "Majku vam božju! Majku vam božju! ", a oko velikog stola u sali za sastanke tridesetak, možda i više, ljudi. Svi su tu, stari drugovi opet na okupu, od Leke Rankovića i Vladimira Bakarića do Bevca Kardelja i generala Peke Dapčevića, do njih i juniori, od Stipe Šuvara do Milke Planinc, a na kraju stola, okružen svojom svitom, Slobodan Milošević ne smije druga Tita u oči pogledati.

Majku vam božju!, urla Josip Broz i nervozno u kolicima šeta gore-dolje po sobi, dok se tridesetak pokunjenih glava oko stola šutke pogledava ispod oka. Zasrali su ovaj put baš debelo, nije Stari ovako popizdio od Brionskog plenuma. A kako i ne bi? Dvadeset godina nakon što se raspala Titova Jugoslavija shvatili drugovi da se stvar mogla spasiti, samo da je bilo malo više pameti i malo manje javašluka u obavještajnim službama.

Da su umjesto raznih neprijatelja, vanjskih i unutrašnjih - umjesto dakle Amerikanaca, Rusa i Vatikana, kulaka, ustaša, četnika, bjelogardejaca, informbiroovaca, maspokovaca, liberala, disidenata, svećenika, pisaca, režisera, emigranata i ostalih nenarodnih elemenata što su Jugoslaviji radili o glavi - na vrijeme otkrili jedinu reakciju koja je u zajedničkom narodnooslobodilačkom otporu mogla ujediniti sve naše narode i narodnosti.

Da, drugovi i drugarice - pederi.

Nije drug Tito bio budala kad je zakonom zabranio istospolne odnose, gay populacija bila je najpouzdaniji neprijatelj socijalističke Jugoslavije. I što su drugovi prvo napravili kad se Josip Broz pod stare dane razbolio i ispustio konce vlasti iz svoje čvrste ruke? Ukinuli zakonsku zabranu homoseksualizma! Majku vam božju!, urla on već dva sata.

Trideset godina otada je trebalo proći, četiri rata i krvavi raspad zemlje, da bi naši narodi i narodnosti na koncu shvatili kako su se džabe ustrajno međusobno mrzili i ubijali, kad im je zajednički neprijatelj - štoviše, jedini zajednički neprijatelj! - cijelo vrijeme bio nadohvat puške, skriven među njima. Ali trebala je, eto, velika pamet da se to shvati. Majku vam božju nesposobnu!

Pali onda drug Tito kompjuter i pušta drugovima idiotima powerpoint prezentaciju događaja iz Beograda. Vide se gnjevna lica jugoslavenske mladosti - a narod koji ima takvu omladinu nije trebao brinuti za svoju budućnost! - naoružane noževima, palicama, bokserima, lancima i kamenjem, pored njih narodna milicija, stamena i odlučna, a eno ih tamo kraj Manježa i pederi. Mašu onim šarenim zastavama bez socijalističkih obilježja i drže se, da prostiš, za ruke! Usred Beograda, umjesto pješadije, mornarice, padobranaca i svečane garde, paradiraju tetkice! A šta radi narodna milicija? Narodna milicija štiti pedere od naše omladine!

- Pfi, mamu im jebem - prosiktao je Dobroslav Čulafić. - Ja se izvinjavam.

Ali nije to to zbog čega drug Tito pokazuje drugovima snimke iz Beograda. Pokazuje im Josip Broz bradatog srpskog svećenika na čelu kolone, sa sve golemom krstačom u rukama, i kaluđerice prkosno postrojene pred izopačenim pederima kao pred švapskim streljačkim vodom, a onda i dirljivu poruku hrvatskog svećenika Franje Jurčevića, župnika iz Kastva, koji izražava čvrstu katoličku podršku heteroseksualnoj pravoslavnoj braći iz Srbije, takozvanim "normalnim Beograđanima", koji su pokazali kako treba postupati kad "moralne nakaze, psihopate i bolesnici" bezočno "okupiraju javne površine" i "teroriziraju većinu". A vi ste mislili da nam je Crkva neprijatelj, majku vam božju?!, urla i dalje drug Tito.

Demonstrira potom pokunjenim drugovima drug Stari dirljivo internetsko bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba, ujedinjenih u pravednom gnjevu prema izopačenim homoseksualcima, složni kao u proljeće 1945. protiv stranog zavojevača i domaćeg izdajnika. Pa se redaju u powerpointu slike sa prijašnjih zagrebačkih gay parada, izobličena lica psihopata i moralnih nakaza, njima usuprot na ulicama Nepokorenog grada normalni Zagrepčani, zdrava jugoslavenska mladost, skojheadsi, skinheadsi, kako se već zovu, a uz njih internetskim forumima maršira srpska braća i nudi pomoć u obračunu s pederskom buržoazijom. Krenula drugu Titu izdajnička suza na oko, ali ne da maršal da drugovi vide, nego je briše zlatno izvezenim rukavom maršalske uniforme, pa se okreće i opet viče na drugove što nisu na vrijeme prepoznali golemi kapacitet jugoslavenske homofobije. Majku vam božju.

A drugovi i dalje šutke gledaju u platno, ćuti Stane Dolanc kako mu Brozov pogled svrdla sljepoočnicu, pa ne diže pogleda.

Drug Tito se, međutim, ne zaustavlja, već sve viče i nastavlja svoju powerpoint prezentaciju prizorima s Queer-festivala u Sarajevu, a tamo ista degenerirana lica, muško s muškim, žensko sa ženskim, nešto s nečim, i sa druge strane ista poštena, čelična mladost u kratkim hlačama, predvođena svojim vjerskim vođama, bošnjački omladinci, mudžahedinci i talibanci spremni do posljednjega obraniti heteroseksualnu Jugoslaviju i raznospolno bratstvo i jedinstvo svih njenih naroda i narodnosti, pokazano forumskim telegramima podrške njihove hrvatske i srpske braće.

A vi ste uspjeli da se ta ista mladost poubija međusobno, majku vam božju!, viče drug Tito i strijelja ih svojim prodornim očima jednog po jednog, da bi se zaustavio na Slobodanu Miloševiću, budali da bi li budali što mu je Jugoslaviju razjebala izmišljajući najrazličitije vanjske i unutrašnje neprijatelje pored živih pedera.

Eno Kosovo - viče Josip Broz, a drug Sloba pokrio se ušima - na Kosovu i Metohiji, drugovi i drugarice, homoseksualci ni ne pomišljaju na nekakvu paradu. Ili u Makedoniji. O Crnoj Gori da i ne govorim.

- A Slovenci?

- Ko je to reko?

- Slobo, druže Tito.

- Đubre austrijsko konjušarsko!...

- Umukni, Slobo, majku ti božju, ti si najodgovorniji!

Jer da je bilo pameti, da su drugovi iz Udbe radili svoj posao, nikad se heteroseksualna federativna republika Jugoslavija raspala ne bi, složna kao jedan protiv nenarodne i neprirodne pošasti. Umjesto kojekakvih "mitinga istine" organizirali bi drugovi komunisti gay parade diljem Jugoslavije, marširali bi pred policijskim kundacima prestravljeni homoseksualci u lisicama od Vardara do Triglava, a Jugoslavija bi složno vikala "Smrt homoseksualizmu, sloboda narodu!".

I što je Udba umjesto toga radila, pitam ja vas, drugovi i drugarice? Tražila neprijatelje među disidentima, piscima i umjetnicima, u emigraciji, Crkvi i omladinskoj štampi, svugdje osim među tim, kako se zovu, gejovima i gejkama, jedinim zajedničkim neprijateljima svih naših radnih ljudi i građana! Majku vam božju!

- Baš je ozbiljno popizdio - oprezno pred vratima šapuće Sveti Petar.

- Aha - klima rogatom glavom Gospodar Tame. - Nisam ga nikad čuo ovakvog.

- A ima i pravo. Svi će ti pederi gorjeti u paklu.

- Što u paklu? - lecnuo se Lucifer. - Eno ih tebi!

(nezavisne.com/zurnal.info)

 

Prije tačno četiri godine Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, objavio je tekst o “zlatnom ljiljanu” Željku Komšiću i ponosno rekao da je nagovarao prijatelje da kao i on glasaju za njega. U njegovoj kandidaturi Avdić tada nije vidio ništa sporno, što je sasvim očito i iz teksta ali i njegovog glasanja (ako ćemo mu vjerovati na riječ pored čijeg je imena popunio kvadratić). Štaviše, ne samo da tada Komšićeva kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva nije bila sporna za Avdića, takvo je bilo i njegovo poštenje: bez mrlje!

U novom broju Slobodne Bosne novi Komšićev izbor u Predsjedništvo Avdić naziva ni manje ni više nego majorizacijom! Šta se tako drastično promijenilo u posljednje četiri godine?

Prenosimo dva Avdićeva tekst o istoj temi. Jedan je iz oktobra 2006. godine, drugi tek objavljen. Nagradni zadatak: pronađi razlike!

IZBORI U BiH: DRASTIČNA RAZLIKA: Silajdžićev izbor je kriminalac Zlatko Petrović a moj “zlatni ljiljan” Komšić!

 Nije novi član Predsjedništva BiH sve čestitke kako treba ni primio, nisu svi glasovi u potpunosti prebrojani,

a već ga je dočekala poruka da se Slobodna Bosna raspituje da li je sudjelovao u kriminalu koji je na teritoriji Novog Sarajeva počinio aktuelni ministar Kantona Sarajevo . Petrović je prvooptuženi u kaznenoj prijavi koju je prvog dana ove nedjelje ispisala Uprava policije Federacije i proslijedila Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu. Na brzinu mi Željko Komšić objasnio da je on bio niko i ništa u Općini Novo Sarajevo u vrijeme (o 1998. godini se radi) kad je tadašnji advokat Zlatko Petrović na podosta čudan način imovinu slovenačke Lesnine preveo na narastajući bošnjački trgovački gigant Robot komerc. Kasnije je Zlatko Petrović, kad je postao kantonalni ministar u “produženom krivičnom djelu”, sve krivične radnje koje

je počinio kao advokat legalizirao kao kantonalni ministar. To što je ministar Vlade Kantona Sarajevo Zlatko Petrović kriminalac, mene, jasno, frustrira, međutim, ni na šta me ne obavezuje. On je problem kantonalnih

tužitelja i koji se ubiše dokazujući da je krivična prijava protiv Petrovića falična jer je “u zastari” - ko biva, da je Petrović optužen prije tri godine, bilo bi jednostavno dokazati da je on notorni kriminalac i bandit; danas,

nakon što je proteklo pet godina od počinjenja krivičnog djela, advoka-tministar Petrović je pošteđen pravosudnih konsekvenci. Ono što jeste činjenica je da se ni u jednoj kriminalnoj operaciji uz gospodina ministra Petrovića ne spominje ime novog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića. Kriminalne prodaje poslovnih prostora slovenačkih firmi ministar Petrović je obavio sa nekom drugom političkom strukturom u Općini Novo Sarajevo. U nedjelju sam izašao na izbore i, prirodno, zaokružio ime Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Isto je učinila i moja supruga i deseci prijatelja, od Ljubuškog do Brčkog, koje sam, kršeći izbornu šutnju, na manje-više nezakonit način nagovarao da učine isto.

U ponedjeljak ujutro me užasno zaboljela mogućnost da je Komšić asistirao u kriminalu Silajdžićevog ministra Zlatka Petrovića. Iste večeri sam obaviješten da Željko Komšić sa Petrovićevim kriminalom nikakve veze nema i, naravno, doživio sreću i zadovoljštinu. Od stotinu hiljada glasova koje je Komšić dobio najmanje pet ih je stekao mojom zaslugom i normalno je da mi odgovara za svaki ozbiljan potez koji učini.

Tristo hiljada ljudi koji su glasali za Harisa Silajdžića nemaju potrebu da im ovaj ocvali diplomata objasni kako je došao na ideju da za kantonalnog ministra po stoti put postavi osumnjičenog kriminalca Zlatka Petrovića!

Ja sam postizborno relativno čist: čovjek za kojeg sam glasao, Željko Komšić, pravno je neupitan; neka se zadeveraju oni koji su glasajući za Silajdžića dali podršku “produženom krivičnom djelu” njegovog ministra Zlatka Petrovića! Da je Željko Komšić marku ostao dužan u kafani, ja bih odsjekao ruku koja je za njega

glasala: pola Sarajeva je glasalo za stranku čiji je ministar Zlatko Petrović u sekundi ukrao milion maraka. Aferim, građani!

(Senad Avdić, Slobodna Bosna 15. oktobar 2006., broj 516)

 

FENOMEN ŽELJKO KOMŠIĆ: Čiji si ti, mali

Niko koga znam na prvim demokratskim izborima održanim u sumornu jesen 1990. godine nije glasao za nacionalne stranke. Biračko tijelo je, barem što se tiče javnog diskursa, bilo polarizirano izme|u dvije gra|ansko-političke elite: komunista i reformista . (Opa! Ako nastavim rabiti novogovor sintetskih zamišljeno- mišljenih intelektualaca “diskurs“, “političke elite“, malo mi fali da se uglavim i integriram u recentni akademski, (polu)svijet. Međutim, uprkos ogromnoj energiji i entuzijazmu gra|anski profili - rane javnosti i bezočno stimuliranih bespomoćnih nevladinih institucija, spreman sam se pridružiti “usamljenoj masi“ koja za sitnu lovu lamentira nad tegobama manjinskih zajednica, žena, Roma, homoseksualaca, itd. Itsl...) Jasno, nacionalistička bagra (koju novi bosanski fantomski filozofi, paraintelektualni papagajski krug tretira

kao “nacionalne elite“) superiorno je i legitimno prije dvadeset godina pobijedila i preuzela vlast. I tačka. Brblja u izbornoj noći nazalno, navrat-nanos, jedan od nezavisnijih bošnjačkih intelektualaca (postao je intelektualac i pri tom nezavisan čim je osobnim represivnim autoritetom okupirao stan u kapitalnoj sarajevskoj ulici Ferhadiji vrijedan, brat-bratu, pola miliona maraka) kako je izborni trijumf dokaz da je, hhm, mhm, postojeći ustavni poredak, mrm, trt, mrt, skup plauzibilno neupotrebljivih, mih, hih, pih... Promućkaj, pa prospi. U vrijeme kada je Filandra uredno dolazio po plaću u Marksistički centar Centralnog komiteta Saveza komunista, nisam siguran da je Željko Komšić uopće znao gdje je centrala Stranke komunista. Imam li ja, primjerice, gra|ansko, biračko pravo da mi se i načelno i suštinski izborni proces gadi? Pretpo - stavljam da imam... Ako nemam, potrudit ću se da ga steknem; pojedinačno barem. Sve što sam na ovim stranicama (na)pisao o “fenomenu Komšić“ i dan-danas stoji: da je dopustio da se službeno vozi raskošnim automobilom koji mu je “na lijepe oči“ poklonio postratni tajkun, najblaže rečeno, sumnjive karijere . Ne mislim da sam mnogo griješio kada sam predsjednika Komšića javno upozoravao da nema pravo u sudnicu dovoditi svoje zaštitare, niti blokirati kafane u kojima doručkuje, ruča, večera... Željko se nakon (mog) javnog upozorenja odrekao te skupocjene donirane limuzine, me|utim time ništa bitnoga nije promijenio u javnom ponašanju: gledaju ga ljudi, birači, i uredno prijavljuju tamo gdje treba, kako u Oručevoj samoposluzi u Rajlovcu, recimo, sa suprugom iznosi više artikala nego što unese para. Ima li na to pravo, kako nadahnuto kažu Komšićevi neumjereni stranački apologeti, “predsjednik Bosne i Hercegovine“? Naravno da nema. Komšićeva stranka, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine koju, po nesreći i po stranku i za javnost, medijski personificira lokalni sarajevski haustorski kleptoman ima, ili bi trebala imati, ozbiljnih razloga za zabrinutost da ne kažem, samopreispitivanje. Ni u jednom kantonu/županiji u kojem su Hrvati u većini SDP nije dobacio do izbornog praga. U Republici Srpskoj, odnosno u Narodnoj skupštini toga entiteta po prvi put u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini neće biti poslanika SDP-a. Jednostavno mi je pisati i o drugom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, . O Malom Princu sam uglavnom napisao sve što je važno. I to kako je vaninstitucionalno, nezakonski, iz zatvora izvadio, ozbiljnog kandidata za člana Predsjedništva BiH, pa Radončiću (opet nezakonito) priba vio policijsku dokumentaciju za odstrjel Harisa Silajdžića (još jednog neuspjelog kandidata za Predsjedništvo). Sve je to vi|eno, napisano, dokumentirano i ne treba previše riječi niti novinskog prostora trošiti. Da je bilo tih godina barem mrvica pravne države (prvih mjeseci 1994.) i jedan i drugi i treći, i Izetbegović i Radončić i Silajdžić, bili bi pohapšeni i procesuirani zbog niza različitih krivičnih djela - zloupotreba položaja, odavanja državne tajne, pomaganja u izvršenju krivičnog djela. Ali, vratimo se Željku Komšiću, novom-starom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ako hoćemo biti legalisti, odnosno poštovati volju naroda, više od tri stotine hiljada glasova koliko je Komšić na posljednjim izborima dobio nije baš za potcijeniti i treba tu volju, ako ništa drugo, respektirati. Ne treba biti pametan da bi se skontalo da je Komšićevo biračko tijelo nehrvatsko. Neki kažu da su Komšića izabrali Bošnjaci, što može da stoji, ali ostanimo pri premisi da je hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabralo nehrvatsko biračko tijelo - Bošnjaci, Srbi, “Finci i Sejdić, i ostali“.

Hrvatski puk je, sa razlogom gnjevan, političke strukture koje artikuliraju “autentične“ nacionalne interese sa pravom bjesne na izbor Komšića za svog državnog poglavara. Generalno, to jeste demonstracija sile, ilustracija, pokazna vježba dominacije i sirove majorizacije nad jednim, još uvijek, konstitutivnim narodom - hrvatskim. Stoji, kano klisurina, činjenica da je izbor Komšića, a ne njegovih izbornih rivala , u Predsjedništvo BiH radikalno frustruirao hrvatski nacionalni korpus u ovoj zemlji. Treba, pri tom, imati na umu, ili barem uvažavati motive, izbornu volju, pa i frustraciju onih koji su birali Komšića za (kolektivnog) šefa države. Hajde, recimo, da je riječ o Bošnjacima. Ni njihovi razlozi, motivi nisu za potcijeniti, bagatelisati: u vrijeme kada je, recimo, Martin Raguž raspolagao tu|om mukom kao šef svih logističkih centara na jadranskoj obali, Željko se sa bošnjačkom puškom na hrvatskom ramenu suprotstavljao agresoru koji je, pored ostalog, namjeravao okupirati i Martinov u socijalizmu stečeni stan na Alipašinom polju. Recimo da zbog toga Bošnjaci više cijene Komšića nego Raguža.

Nije Željko Komšić bogzna kakva pljačka, nikakav je političar i još gori državnik, ali šta je tu je. Da je Komšić kandidiran za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, apsolutno bi pomeo Izetbegovića, Radončića, Silajdžića. Zašto je to tako, ne znam, ali sam uvjeren da je to baš tako... Pokušavam samo cijelu stvar osloboditi od isključivosti, sebičnosti i ekstremne neuljudnosti.

(Senad Avdić, Slobodna Bosna 7. oktobar 2010., broj 725)

BAKIR IZETBEGOVIĆ: Ako smo svi na broju, ja bih da otvorim prvo zasjedanje Predsjedništva BiH. Prva tačka dnevnog reda je izbor predsjednika Vijeća ministara. Moj je prijedlog...

NEBOJŠA RADMANOVIĆ: Čekaj, čekaj, nismo još svi na okupu.

ŽELJKO KOMŠIĆ: Kako nismo? Pa sva trojica smo tu.

RADMANOVIĆ: Jesmo trojica, al' fali Hrvat.

KOMŠIĆ: Joj, dobra ti je ta! Sad ću da se upišam od smijeha.

RADMANOVIĆ: A šta, nije? Da nisi ti možda Hrvat?

KOMŠIĆ: Ja sam socijaldemokrat.

IZETBEGOVIĆ: Ja se izvinjavam, nisam Vas odmah prepozn'o. Piši, mala: "Sjednici prisustvuje predstavnik socijaldemokratskog naroda u Bosni i Hercegovini".

RADMANOVIĆ: Jest, jest. Doselili socijaldemokrati u Bosnu u 10. vijeku. Pa pred Turcima pobjegli u Hrvatsku.

IZETBEGOVIĆ: Nije prije Turaka ovdje bilo ničega. Socijaldemokrati su nastali pokrštavanjem muslimana.

KOMŠIĆ: A šta se ti, Bakire, javljaš? Ti si izabran kao predstavnik porodice Izetbegović.

RADMANOVIĆ: Bakire, ja se izvinjavam, al' ova mu je dobra.

KOMŠIĆ: Bogati, je l' se vi Izetbegovići rotirate po abecedi? Alija, pa Bekir. Ko je sljedeći, ima l' neki Caco kod vas u familiji?

RADMANOVIĆ: Po arapskoj abecedi sad ide Selma. Il' Sebija, ja sad ne znam...

IZETBEGOVIĆ: Jako smiješno. A koga ti predstavljaš, bogati? Kako ti se stranka zove?

RADMANOVIĆ: SNSD.

IZETBEGOVIĆ: Pa đe su ti tu Srbi?

RADMANOVIĆ: Kako đe, tu... dva su S u nazivu, mora da...

IZETBEGOVIĆ: Ne mora! Savez nezavisnih socijaldemokrata, tako ti se zove stranka. Ničeg srpskog tu nema.

RADMANOVIĆ: Nemoguće, mora biti nešto... Srpski savez, savez nezavisnih Srba, nije moguće da su dva S, a niđe Srba...

KOMŠIĆ: Bogami jest, dobro veli Bakir. Jebiga, Nebojša, i ti ispao socijaldemokrat. Sad imamo većinu u Predsjedništvu.

IZETBEGOVIĆ: Ha-ha, dobra ti je ta.

KOMŠIĆ: Javio se Bošnjo! Kako se tebi stranka zove? Đe ti je u SDA išta bošnjačko i muslimansko?

IZETBEGOVIĆ: Kako đe, šta pričaš...?

KOMŠIĆ: Hajde provjeri.

IZETBEGOVIĆ: Vidi, stvarno. Čekaj malo... S... D... A... kako ovo, nema ni M, ni B? Ljudi, ovo je sad dosta nezgodno. Nit' u nazivu Nebojšine stranke Srba, nit u nazivu Željkove Hrvata, nit' u nazivu moje Bošnjaka. Šta ćemo sad, ovo je ustavna kriza!

KOMŠIĆ: Ja sam socijaldemokrat i kao takav predlažem premijera. Eto šta ćemo sad.

RADMANOVIĆ: Otkad to?

KOMŠIĆ: Otkad smo osvojili najviše glasova i najviše poslaničkih mjesta, eto otkad.

RADMANOVIĆ: Koliko znam, premijera biramo po nacionalnom ključu. Sad je na redu Hrvat, a mi Hrvata nemamo.

KOMŠIĆ: Kako nemamo, a šta sam ja?!

IZETBEGOVIĆ: E, jebiga, Željko, dogovori se šta si.

KOMŠIĆ: Socijaldemokrat hrvatske vjere. Pardon, nacionalnosti. Znači, Hrvat socijaldemokratske nacionalnosti. Socijaldemokratske vjeroispovijesti, ja se izvinjavam. Ne, socijalhrvatske. Jebiga sad, šta ja ono dođem?

IZETBEGOVIĆ: Ne dođeš. Nije te niko ni zvao.

RADMANOVIĆ: Po toj logici sam onda i ja socijaldemokrat. Svi smo socijaldemokrati, u pičku materinu!

IZETBEGOVIĆ: Ja nisam.

RADMANOVIĆ: Onda za mandatara predlažem Špirića. I on je socijaldemokrat.

KOMŠIĆ: On je nezavisni socijaldemokrat. To znači Srbin.

RADMANOVIĆ: A šta si ti, zavisni socijaldemokrat?

IZETBEGOVIĆ: Zavisi. Hahaha, je l' mi dobra ova?

RADMANOVIĆ: A koga onda ti, Željko, predlažeš?

KOMŠIĆ: Lagumdžiju.

RADMANOVIĆ: Ali on nije Hrvat!

IZETBEGOVIĆ: Jebiga, ako je Komšić Hrvat, onda bogami može i Lagumdžija.

RADMANOVIĆ: To sad govoriš jer je Lagumdžija Bošnjak.

IZETBEGOVIĆ: Lagumdžija Bošnjak?! Prvi put čujem.

RADMANOVIĆ: Ne može, ljudi, mora Hrvat. Zna se red.

KOMŠIĆ: Čuj, u Bosni red. Redovi su u Bosni samo za vizu.

IZETBEGOVIĆ: Ako sam ja sad ovo dobro shvatio, Bošnjak i Srbin se u Predsjedništvu polomiše da Hrvat bude premijer, a jedini u Predsjedništvu protiv toga - Hrvat! Ovo je ustavna kriza!

RADMANOVIĆ: Dobro govori Bakir. Imate li vi socijaldemokrati nekog Srbina?

IZETBEGOVIĆ: Što sad Srbin?

RADMANOVIĆ: A što bi Hrvat?

IZETBEGOVIĆ: Joooj, Lagumdžija je socijaldemokrat, lijepo ti je Željko objasnio.

RADMANOVIĆ: Vi bi sad crnog đavola, samo da nije Hrvat. Ovo je antisrpska zavjera!

KOMŠIĆ: A ko bi onda trebao biti premijer, Srbin?

RADMANOVIĆ: Ne, nego bilo ko, ali pod uvjetom da je Hrvat. Makar i Srbin.

IZETBEGOVIĆ: Jebiga sad, ispada onda da i Hrvat može.

RADMANOVIĆ: Može, kako ne razumiješ, samo ako je Hrvat.

IZETBEGOVIĆ: Po toj logici može i Borjana Krišto.

RADMANOVIĆ: Odlična ideja. Molim da se zapiše da se nisam ja sjetio.

IZETBEGOVIĆ: Ali ona je žensko, pobogu Nebojša!

RADMANOVIĆ: Jest, ali hrvatsko žensko. I nije onaj, kako se zove, socijaldemokrat. Plus je sad moderno da se ima premijerka. Da i mi u Bosni pratimo malo svjetske trendove.

IZETBEGOVIĆ: Može onda i moja sestra. Imam dvije. I obje ženske.

RADMANOVIĆ: Može, al' ne mora. Mora bit Hrvatica.

IZETBEGOVIĆ: Shvatam sad, ovdje se opet stvara antibošnjački front! Opet Hrvati i Srbi protiv muslimana!

KOMŠIĆ: Čekaj, čekaj, stani, kakva, bolan, Borjana Krišto?! Ona je izgubila na izborima!

RADMANOVIĆ: Otkad se to u Bosni gledaju rezultati izbora, ti k'o da si s Marsa pao?!

KOMŠIĆ: Dobro sad, i ti me za svaku hvataš!

RADMANOVIĆ: Ako sam ja dobro shvatio, stvari stoje ovako: srpski predstavnik u Predsjedništvu predlaže Hrvaticu, a Hrvat ne želi. Hrvatski predstavnik u Predsjedništvu predlaže Bošnjaka, ali Bošnjak ne želi.

IZETBEGOVIĆ: Kažem ti ja, ustavna kriza.

RADMANOVIĆ: Preostaje, znači, još samo da Bakir predloži nekog Srbina, pa da vidimo je l' ja ne želim.

IZETBEGOVIĆ: Meni je to fer ponuda.

KOMŠIĆ: Bakire, bolan, zajebava te.

IZETBEGOVIĆ: Što? Možda se čovjek stvarno složi, pa da riješimo ovu ustavnu krizu.

KOMŠIĆ: Normalno da hoće ako predložiš Srbina, što si tako glup?

IZETBEGOVIĆ: A što bih ja predložio Srbina, Alaha ti?

KOMŠIĆ: De mu, Nebojša, objasni.

RADMANOVIĆ: Dobro, šta ćemo? Evo ja nisam pametan.

IZETBEGOVIĆ: Znate kako kažu: ako ne može demokratski, onda pošteno.

KOMŠIĆ: Znači, bacamo grah?

RADMANOVIĆ: Nemojte, ljudi, grijeh je da se hrana baca!

(preneseno sa nezavisne.com)

 

Video Ovo je istina koji se pojavio prije nekoliko dana na facebook grupama potpuno je drugačiji od svih predizbornih videa koje smo do sada imali priliku vidjeti. Iako je neobično dug za predizborni spot, ovaj video podsjeća na najbolje radove svjetski priznatih marketinških firmi. Vjerovatno i zbog toga što na desetine takvih videa na razne teme već postoji na internetu. Iz SDP-a, čiji se logo pojavljuje na kraju, kažu da je spot rađen za njihovu internu upotrebu prije više od godinu dana.

- Nikada nije planirano da ovaj spot puštamo u javnosti ali ga je neko postavio na internet – kažu iz SDP-a.

Kako je na kraju iskorištena originalna i odlična ideja možete pogledati u videu.

(zurnal.info)

O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”

 

 

 Kada su Bill Gates i Warren Buffet, drugi i treći najbogatiji čovjek svijeta, pozvali američke milijardere da polovicu svojih bogatstava daju u dobrotvorne svrhe, svjetski mediji s oduševljenjem su pozdravili velikodušnost ovih poznatih filantropa. Pozivu se odmah odazvalo 40 njihovih sunarodnjaka, među kojima i televizijski mogul Ted Turner, hollywoodski režiser George Lucas i newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg.

Gates i Buffet, koji su lani bili teški 53 odnosno 47 milijardi dolara, obznanili su da je cilj akcije Giving Pledge “pomoći u rješavanju gorućih problema”, naglasivši da akcija “ne uključuje davanje novca, niti pružanje podrške određenoj skupini ciljeva i organizacija”, pa tako ni Fondaciji Bill i Melinda Gates. Unatoč tome, logično je da će Gates novac donirati svojoj zakladi, a zna se i da joj je Buffet jedan od donatora, pa se može zaključiti da je fondacija Gatesovih na dobrom putu da uspostavi monopol na globalnom filantropskom tržištu.

Carnegiejeve ideje

O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”, kako je to definirao jedan od teoretičara filantrokapitalizma i urednik u magazinu “The Economist” Matthew Bishop. Prema Bishopu i filantrokapitalistima, ali i svjetskim političarima poput Billa Clintona i Tonyja Blaira, država je, za razliku od privatnog sektora, “beznadežna” kada su u pitanju inovacije, pa se ova “revolucionarna transformacija” filantropije sastoji od primjene postulata biznisa, poput investiranja, učinkovitosti, jasno definiranih ciljeva i mjerljivih i brzih rezultata.

Kako napominju neki analitičari, Gates i Buffet pokušavaju uskrsnuti ideju američkog industrijalca i filantropa iz 19. stoljeća Andrewa Carnegieja, koji je u eseju “Evanđelje po bogatstvu” ustvrdio da je jedna od najvećih briga upokojenog bogataša mogućnost da će mu djeca proćerdati bogatstvo, dok ni postojeće zaklade ne mogu garantirati da će novac utrošiti onako kako donator želi. Zbog toga Carnegie predlaže da bogati, budući da imaju smisla za upravljanje kapitalom, sami usmjere svoj novac “natrag u društvo”. Andrew Carnegie, čija je kompanija Carnegie Steel poznata i po jednom od najkrvavijih štrajkova u američkoj povijesti, svoj je novac stoga uložio u obrazovne institucije, istraživačke centre i knjižnice.

Na njegovom tragu je i najava vlasnika lanca parfumerija DM Götza Wernera, koji je citirao Carnegiejevu maksimu da nije sramota živjeti bogat, ali jeste umrijeti bogat. Stoga je odlučio razbaštiniti vlastitu djecu i milijardu eura vrijednu tvrtku pokloniti neimenovanoj dobrotvornoj fondaciji. Oduševljeni mediji Wernerov su čin prozvali vrhuncem “kapitalizma s ljudskim licem”, koji se sastoji od toga da milijarder svojim radnicima daje plaću od tisuću eura i poklon-pakete s proizvodima vlastite tvrtke.

Kako za “Novosti” kaže dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kod Wernera i ostalih “filantropa” radi se o “pokušaju pranja savjesti kapitalista koji su sebi prisvojili višak rada, koji bi trebao pripasti radnicima, pa sada, nakon što su taj isti rad dehumanizirali, pokušavaju sebe prikazati humanistima, baš kao što su i velikani MMF-a i Svjetske banke postali najveći kritičari neoliberalnog sustava”.

Da se radi o eksploataciji rada svjedoči i primjer Warrena Buffeta, uspon čije je investicijske kompanije Berkshire Hathaway bio popraćen otpuštanjima tisuća radnika.

Kako napominje Robert Reich, politolog s američkog sveučilišta Berkeley, ova bi inicijativa umjesto oduševljenja trebala izazvati zabrinutost, jer pokazuje koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. I Reich podsjeća na 19. stoljeće SAD-a, kada su obitelji industrijalaca poput Vanderbilta, Carnegieja i Rockefellera kontrolirale cijelu ekonomiju i imale toliko da su mogle davati i ostati bogate. Danas takvi monopoli postoje u područjima financija i informacijske znanosti, no opasnost filantrokapitalizma nije samo u činjenici da pokušava legitimirati sustav koji proizvodi tolike nejednakosti da mu je potrebna filantropija, već i u tome što njegovi nositelji pokušavaju privatizirati i komercijalizirati socijalnu funkciju, koja pripada državi.

Dobrotvorstvo nezdravo za demokraciju

Kako piše Michael Edwards, bivši savjetnik Svjetske banke i autor nekoliko knjiga kritike filantrokapitalizma, takvo dobrotvorstvo nezdravo je za demokraciju jer građansko društvo, da bi uopće funkcioniralo, mora biti snažno i neovisno, a ako ga “kolonizira” biznis, više neće biti nikoga tko bi postavljao pitanja o kapitalizmu i socijalnoj pravdi. Upliv tržišta u sve aspekte ljudskog društva, smatra Edwards, dovodi do erozije starih tradicija kolektivne akcije, demokratske odgovornosti i solidarnosti, a pretvaranje javnih dobara, poput zdravlja i obrazovanja, u poprište privatnih interesa neminovno će dovesti do stvaranja monopola i nejednakosti i u tim područjima. Kako napominje Geoff Mulgan, direktor londonske Fondacije Young, filantrokapitalizam ideološki nije niti na tragu klasične teorije slobodnog tržišta, jer ono pretpostavlja da konzument sam odlučuje što je za njega najbolje, dok filantrokapitalisti pretpostavljaju da oni znaju što je najbolje za ljude, a njihovo enormno bogatstvo daje im moć da usmjeravaju cijele industrije i pritom zatiru socijalnu funkciju države. To se najbolje vidi iz činjenice da američki proračun svake godine gubi 60 milijardi dolara poreza koje tamošnji milijarderi doniraju u dobrotvorne svrhe. No, ono što filantrokapitalisti nemaju je demokratski legitimitet da odlučuju o pitanjima iz socijalne sfere, a samim ih je tim i teško pozivati na odgovornost ako njihovi postupci dovedu do štetnih posljedica.

Michael Edwards smatra da dugoročni ciljevi, poput društvene transformacije, niti su mjerljivi terminima maksimizacije profita, niti će se filantropija ikada baviti samim uzrocima nejednakosti, poput nepravedne distribucije zemlje i vlasništva, jer takav sustav omogućava stvaranje enormnog bogatstva. Geoff Mulgan napominje, pak, da ne postoje dokazi da filantropija uopće dovodi do bitnih društvenih transformacija. Osim toga, za razliku od kršćanske tradicije prema kojoj se dobrotvorstvo ne oglašava na sva zvona, filantrokapitalizam je, kako kaže Kulić, motiviran i “dodvoravanjem javnosti lažnim humanizmom, pa ga zbog toga u najmanju ruku ne treba glorificirati”.

Gatesovi dolari destabiliziraju zdravstvene sustave

Američki dnevnik “Los Angeles Times” 2007. godine pisao je kako Fondacija Bill i Melinda Gates ulaže u kompanije koje uzrokuju upravo one zdravstvene probleme protiv kojih se bori. Djeca u južnoafričkoj školi u Murebanku tako su patila od respiratornih problema povezanih s rafinerijama kompanija BP i Anglo American, čiji su dioničari Gatesovi. Iste godine magazin “Foreign Affairs” pisao je kako organizacije poput Gatesove destabiliziraju zdravstvene sustave u siromašnim zemljama, jer koncentriranjem na specifične probleme, poput AIDS-a, odvlače resurse s temeljnih javnozdravstvenih ciljeva – preživljavanja rodilja i iskorjenjivanja dječjih bolesti. Tezu je potvrdio i Arata Kochi iz Svjetske zdravstvene organizacije, rekavši da puno novca dovodi do monopola koji istiskuje manje igrače i intelektualno natjecanje, budući da se preživjele organizacije “utope u Gatesovim dolarima” i postaju o njemu ovisne, a time i nekritične.

Preneseno sa www.novossti.com

(zurnal.info)

Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima

 

Dijana Čuljak-Šelebaj, urednica i voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije, postavila je to pitanje niti ne trepnuvši svojim umjetnim trepavicama. Čak je i HDZ-ovom gradonačelniku Omiša bilo upadljivo neugodno.

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucao je Ivan Škaričić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju parking.

Na Dijanu Čuljak se nakon ovog klasičnog malog ljetnog skandala nadigla kuka i motika, a njoj sirotoj ni dva dana kasnije nije bilo jasno zašto. Mutavo se branila kako joj nije bila namjera uvrijediti građane Bosne i Hercegovine, pa im se na kraju i javno ispričala, napominjući kako je tehnički zapravo neizvodivo da diskriminira Bosance, jer je i sama rodom iz Bosne i Hercegovine.

Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima. To je ono simpatično obraćanje voljenim zemljacima kakvo Hrvati imaju prilike čuti kad, primjerice, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković za namještanja utakmica optužuje "one moje Bosančerose". Hrvati, jasno, te stvari ne rade, oni niti namještaju utakmice, niti beskorisno zauzimaju dalmatinske plaže, niti - što je najvažnije - o tome naglas govore. Stoga može izgledati kao mali, simpatični nesporazum kad o tome govori Dijana Čuljak-Šelebaj, koja je - sad znamo - i sama Bosanka. Gospođa Čuljak-Šelebaj, skromna, kakvu je već Bog dao, svoje će bosanstvo pokazati tako tek kao obranu od vlastitog šovinizma: ostatak života, naime, ona je ipak samo Hrvatica.

Prije sedamnaest godina, recimo, u svibnju 1993, mlada se Hrvatica Dijana kao ratna reporterka HTV-a zatekla u Mostaru i snimila pred zgradom Ministarstva obrane HR Herceg Bosne dolazak grupe od trinaest bosanskih turista iz obližnje Vranice. "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište Zapovjedništva Armije BiH, i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile", objasnila je u svom zanimljivom prilogu, nakon kojega je trinaest jednodnevnih gostiju iz Vranice netragom nestalo.

Istog ljeta, mlada je reporterka snimila i sjajan prilog o hotelskom naselju Heliodrom, u koji su se te vrele turističke sezone spuštale hiljade gostiju iz zapadnog Mostara i cijele Hercegovine. Kako je zemljacima bilo u tom atraktivnom turističkom naselju, govori i njen zaključak kako "mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

- Koliki vam problem u Heliodromu, Gabeli, Dretelju i općenito u zapadnoj Hercegovini predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine - pitala bi gospođica Čuljak - koji ništa ne troše, a zapravo zauzimaju mjesto na Heliodromu koje pritom nisu niti platili?

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za turizam Herceg Bosne kako ih neki žele predstaviti - mucao bi Jadranko Prlić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju puštanje iz logora.

Sedamnaest godina kasnije, eto, preživjeli jednodnevni gosti iz Heliodroma i Dretelja otkrili su i omiške plaže, zauzimaju tamo mjesta koja pritom nisu ni platili, i mnogi ne žele napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.

Šovinizam Dijane Čuljak-Šelebaj ne bi, naravno, bio toliki problem da je samo njen. Ključni razlog njene mutave zbunjenosti nije, naime, samo njeno bosanskohercegovačko porijeklo, već i činjenica da ona tek naglas govori ono što hrvatski turistički neimari naglas misle. "Jednodnevni gosti iz Bosne i Hercegovine", naime, ipak "predstavljaju problem": oni zaista ne troše, zaista ne zauzimaju skupe apartmane i zaista zauzimaju besplatne plaže.

U hrvatskoj stručnoj terminologiji za takvog gosta postoji izraz "nekvalitetni gost". Takozvani nekvalitetni gosti najveći su problem hrvatskog turizma, oni - shvatili ste - ništa ne troše, samo zauzimaju mjesta na plažama i pri tome su Bosanci, ali i Česi, Poljaci ili, recimo, Mađari.

Taj je šovinizam izravno izveden iz ratnog, pri čemu je primjer Dijane Čuljak-Šelebaj i njene iskrene brige za "zatočene hrvatske civile" zatočene od "muslimanskih ekstremista", razvijene i usavršene u iskrenu brigu za hrvatske turističke kapacitete zauzete od jalovih jednodnevnih gostiju iz Bosne i Hercegovine - upravo laboratorijski precizan primjer. U osnovi se, naime, radi o istim antropološkim parametrima kakvim se izvan turističke sezone mjere općenito "nekvalitetni ljudi", oni, dakle, koji imaju drugačije porijeklo ili boju kože, pa onim "kvalitetnima" jednako zauzimaju plaže kao i radna mjesta, bračne krevete ili hrvatsku državu.

Da nije tako, vidjeli bismo valjda Dijanu Čuljak iskreno zabrinutu i za turističke perspektive, na primjer, Dubrovnika.

- Koliki vam problem u Dubrovniku predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz luksuznih cruisera, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?

To pitanje, međutim, nismo čuli, niti je dubrovački gradonačelnik morao mucati odgovarajući kako "gosti s luksuznih cruisera nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti": ne samo da "ipak nešto troše", odnosno "plaćaju parking" - pardon, vez u luci - već su, naprotiv, sâm strateški cilj dubrovačkog i hrvatskog turizma. Iako znamo odgovor, pravit ćemo se glupi i za potrebe eksperimenta tvrdoglavo inzistirati: nisu li i oni samo "jednodnevni gosti" koji - molim lijepo, postoje precizni podaci - ništa ne troše i samo zauzimaju mjesto na Stradunu, kojega pri tome nisu ni platili?

Točno, ali oni su Amerikanci, Francuzi, Englezi, Japanci, Nijemci, Šveđani, fini gosti u ukusnim havajskim košuljama koji ne mirišu na luk, naši prijatelji sa Zapada, ukratko - "kvalitetni turisti". Kvalitetni gost, shvatili ste, u najkraćemu je onaj koji se iskrca iz cruisera, ništa ne potroši, ne zauzima apartman, zauzima zapravo samo mjesto na plaži koje pritom nije ni platio, i istog dana napusti "taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

Eh, da, i najvažnije: nije Bosanac.

Hrvatski turistički šovinizam, nije mudro sumnjati, razbit će se na kraju - kao i svaki drugi - o istu glavu u kojoj kvasa. Jedna od karakteristika šovenske glave jest i ta da uvijek i bez greške prekasno shvati kako i sama lijepo uliježe u vlastitu definiciju "nekvalitetnog". Rekao bi pastor Martin Niemöller, da je danas živ i da je Hrvat: "Kada su došli po muslimane, ja sam šutio jer nisam bio musliman; kada su došli po Bosance, ja sam šutio jer nisam bio Bosanac; kada su došli po nekvalitetne goste, ja sam šutio jer nisam bio gost; kada su došli po mene, nije bilo više nikog da se buni."

Prema službenim podacima, naime, "nekvalitetni gosti" iz Bosne i Hercegovine ove će godine ostvariti u Dalmaciji nekih pola milijuna noćenja. Zna li se pak da u Dalmaciji živi milijun stanovnika, jednostavna matematika kaže da će ih oni u isto vrijeme ostvariti čak trista šezdeset pet milijuna, znači punih sedamsto puta više.

- Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju sami Omišani i građani dalmatinskih gradova koji se samo spuste iz svojih stanova, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili - pitat će u ovo doba sljedeće godine Dijana Čuljak-Šelebaj.

- Paaa... moje mišljenje je da Hrvati nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucat će gradonačelnik. - Naime, oni ipak nešto troše. Plaćaju porez.

(nezavisne.com)

Tipični Milorad Dodik. "Nacionalni interes" ispred "čovjekoljublja", "specijalni rat" i "propagandistička mašinerija" ispred "žaljenja" i "iskrene geste", "srebrenički mit" umjesto "nevinih žrtava". Toliko puta smo to čuli

Zašto se premijer Republike Srpske Milorad Dodik žrtvama genocida otišao pokloniti u memorijalni centar Yad Vashem u Jeruzalemu, kad mu je Srebrenica mnogo bliža? Zašto je trebalo potrošiti nekoliko dana, nekoliko hiljada kilometara i još nekoliko stotina hiljada novaca za putovanje u daleki Izrael, sve da bi se poklonilo uspomeni na žrtve nacizma, kad se gotovo istovremeno samo dvadesetak kilometara od Banjaluke obilježavala osamnaesta godišnjica raspuštanja zloglasnog logora Omarska?

"U Omarsku, Manjaču ili Srebrenicu otići ću kad Bošnjaci raskrste sa srebreničkim mitom, jer bih u protivnom bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske", odgovorio bi premijer Republike Srpske, pa napravio značajnu pauzu i smireno objasnio: "Naše srpsko čovjekoljublje obavezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se taj naš iskreni gest ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne srpskim nacionalnim interesima. A upravo takav efekt proizveli bismo da sam otišao u Omarsku."

Tipični Milorad Dodik. "Nacionalni interes" ispred "čovjekoljublja", "specijalni rat" i "propagandistička mašinerija" ispred "žaljenja" i "iskrene geste", "srebrenički mit" umjesto "nevinih žrtava". Toliko puta smo to čuli.

Pa ipak, Milorad Dodik ovako nešto nikada nije rekao. Barem ne tim riječima. Barem ne na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku.

Da mu, međutim, ponudite odgovore na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku, sam bi Milorad Dodik - pitajte ga - zaokružio c): "jer bih bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske".

A za to pak što Milorad Dodik te riječi nije izgovorio, samo su dva razloga: 1) zato što ga to nitko nije pitao, i 2) zato što je prije & umjesto njega na to pitanje odgovorio Anto Đapić, u to vrijeme predsjednik Hrvatske stranke prava.

"U Jasenovac ću otići kad Srbija raskrsti s jasenovačkim mitom, jer bih u protivnom bio dijelom propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata", odgovorio je Anto Đapić s proljeća 2007. godine, kad ga je na povratku iz Izraela novinarka "Slobodne Dalmacije" pitala zašto je otišao u Yad Vashem, a ne u Jasenovac. "Naše hrvatsko čovjekoljublje obvezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istodobno obvezni voditi računa i o tome da se ta naša iskrena gesta ne zlorabi u propagandističke svrhe suprotne hrvatskim nacionalnim interesima. A upravo bismo takve učinke polučili da sam otišao u Jasenovac."

Tri godine nakon Ante Đapića u Yad Vashemu se, eto, poklonio i Milorad Dodik. U međuvremenu, cijele kolone stranačkih izaslanstava, parlamentarnih delegacija, visokih crkvenih otaca i državnih funkcionera slijevale su se sa Balkana u Jeruzalem, stoje Hrvati i Srbi pognutih glava u dugačkim redovima pred Memorijalnim centrom Yad Vashem i suzama ispisuju dirljivi in memoriam u Knjizi dojmova & utisaka.

Onda, sve tako očiju crvenih od neukrotivih suza i čela modrih od lupanja o Zid plača, stišću čvrstu ruku izraelskog predsjednika Shimona Peresa, slikaju se za novine i vraćaju kući noseći pod rukom naramak suvenira, papirnate jarmulke, plastične menore i snažnu podršku predsjednika Peresa i izraelske države Hrvatskoj/Srbiji/Republici Srpskoj na putu u Europsku uniju/diplomatskoj borbi za Kosovo/državnosti i suverenitetu Republike Srpske.

Fascinantna je ta iznenadna ljubav hrvatskih i srpskih nacionalista prema Izraelu. I jedni i drugi, primijetili ste, na svojim će hodočašćima Svetom zemljom upoznati židovske prijatelje s istom biblijskom sudbinom svojih naroda, Hrvata bez države i Srba u pogromima, njihovo ih iznenadno hrvatsko-srpsko "čovjekoljublje obavezuje izraziti žaljenje za nevine žrtve", ali ovoga puta bez onog hrvatsko-srpskog "ali": samo u Izraelu, u Memorijalnom centru Yad Vashem, Hrvati i Srbi iz nekog razloga nisu "istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima". Možda i zato što je obredno plakanje nad nevinim žrtvama holokausta zapravo isključivo u tome, kako se zove, nacionalnom interesu.

I jedni i drugi, naime, i Hrvati i Srbi, do imbecilnosti se dive čvrstoj ruci izraelske države u rješavanju svojih unutarnjih problema s Palestincima, i desnu bi ruku dali da imaju istu takvu. Zato su prošle godine izraelskoj agresiji u Gazi oduševljeno aplaudirali najveći hrvatski i srpski nacionalisti i šoveni, isti oni što bi desnu ruku u vatru stavili da je u Jasenovcu greškom ubijena šačica srpskih terorista i slučajno s njima par Židova, a u Srebrenici da je bila tek saobraćajna nesreća, kad je ono kamion iz humanitarnog konvoja sletio u jarak, pa ispala masovna grobnica. Isti oni, na kraju krajeva, što bi - da je danas 1941. - Hitleru iz Zagreba slali dugačke željezničke transporte, a iz Beograda oduševljene telegrame da je Srbija prva Juden-frei zemlja u cijeloj Europi.

Zbog toga je iznenadni filosemitizam hrvatskih i srpskih nacionalista slobodan od tuđih "zloupotreba u propagandističke svrhe": zato što je u propagandističke svrhe već zloupotrebljen. Malo je što u ovih naših nesretnih dvadeset godina stoga tako odvratno kao filosemitizam raznih đapića i dodika. Neće Đapić ni okom trepnuti kad kaže kako je suđenje upravitelju jasenovačkog logora Dinku Šakiću "montirani proces", neće Dodik ni obrvom zaigrati kad kaže da u Srebrenici nije počinjen genocid, ili kad otkrivajući spomenik haškom optuženiku Momiru Taliću, nekadašnjem načelniku Glavnog štaba Vojske RS, dan uoči godišnjice Srebrenice kaže kako je "Talić dao nemjerljiv doprinos slobodi srpskog naroda i stvaranju Republike Srpske".

A onda će obojica, držeći se za ruke, otići u Yad Vashem, daleko od Jasenovca i Srebrenice, daleko od Gradiške Stare i Omarske, da tamo neutješno plaču nad žrtvama genocida.

Na to ih obavezuje, jasna stvar, njihovo nadaleko poznato hrvatsko-srpsko čovjekoljublje, obavezuje ih njihova prigodna ljudskost izraziti žaljenje za nevine žrtve. U tom perverznom obratu, nacionalforenzičari što izravno negiraju holokauste u vlastitim dvorištima ne samo da nisu, klanjajući se ubijenim Židovima, "obavezni voditi računa o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima" - oni su upravo obavezni voditi računa da se ta gesta pametno zloupotrebi. Teško da je uopće moguće teže uvrijediti spomen na šest milijuna pobijenih Židova.

Jasno je onda i zašto balkanski dodici moraju voditi računa da slučajno na putu za Jeruzalem ne nabasaju na neku masovnu grobnicu u svom dvorištu: zato što u njima više nisu Židovi, nego neke druge takozvane "nevine žrtve". One koje u tim grobnicama leže protiv svakog nacionalnog interesa vlasnika parcele.

Zato je, eto, Srebrenica mnogo dalja od Jeruzalema, hiljadama kilometara dalje, na kraju svijeta, tamo gdje Bog svoga nema, a Dodik ni ne traži. Zato je Omarska, samo pola sata vožnje od Banjaluke, tako predaleko da brže i lakše živ čovjek, Srbin i premijer stigne na ritualno klanjanje šezdeset pet godina mrtvim Židovima u Yad Vashemu, nego na obilježavanje osamnaeste godišnjice raspuštanja logora u obližnjoj Omarskoj.

Zato će, najzad, Milorad Dodik prije stići u Yad Vashem nego se pokloniti Jadu Našem.

(zurnal.info/nezavisne.com)

Zvučnim šamarom završila je tako predsjednikova bitka za Kosovo, koja bi se dala sažeti u jednu rečenicu: žrtvovao Tadić Srbiju za Kosovo, pa ostao i bez Kosova i bez Srbije

Legenda kaže da su onoga davnog ljeta 1389., kad je stigao glas da su srpski vitezovi na Kosovu polju zaustavili turski ulaz u Europu, u čast vojske cara Lazara i njegovih saveznika dugo zvonila zvona pariske crkve Notre Dame. Šest stotina dvadeset i jedno ljeto kasnije, opet kršćanskom Europom zbog Kosova odjekuju zvona.

Što to zvoni u gori zelenoj - pita se narodni pjesnik nakon šest vijekova - al mobilni, al zvona zvonika? Da j' mobilni, već bi se javio, da su zvona, već bi odzvonila; nit mobilni, nit zvona zvonika, nego obraz srpskog predsjednika; nit mobilni, nit pariska zvona, nego šamar ruskoga Gazproma.

Odzvanja tako već dva dana kršćanskom Europom šamar što ga je predsjednik Srbije Boris Tadić dobio od ruskog energetskog diva, nakon što je na sastanku sa bugarskim premijerom Bojkom Borisovom iznio zanimljivu zajedničku srpsko-bugarsku inicijativu da balkanska trasa famoznog plinovoda Južni krak u Srbiju uđe kod Dimitrovgrada, umjesto preko Zaječara, za što se zalaže Uprava ruskog Gazproma. Trasa preko Dimitrovgrada, prema Tadićevim riječima, bila bi mnogo praktičnije rješenje za Srbiju, jer bi omogućila lakšu gasifikaciju zemlje.

- Što su pričali predsjednik Srbije Boris Tadić i bugarski premijer Bojko Borisov, ne želimo komentirati. To su njihove želje - odgovorila je već sutradan Uprava ruskog giganta. - Odluka o pravcu Južnog toka zavisit će isključivo od tehničko-ekonomskih osnova, odnosno studije izvodljivosti na kojoj se radi. Naravno, u utvrđivanju konačne trase uzet će se u obzir i mišljenje Srbije, ali konačni prijedlog dat će Gazprom.

Zvučnim šamarom završila je tako predsjednikova bitka za Kosovo, koja bi se dala sažeti u jednu rečenicu: žrtvovao Tadić Srbiju za Kosovo, pa ostao i bez Kosova i bez Srbije.

Za milost Majčice Rusije i njeno pokroviteljstvo nad veličanstvenom pravnom bitkom za Kosovo, Tadićeva je vlast potpisala vazalni ugovor sa ruskom oligarhijom: nosivi stup srpske ekonomije, Naftnu industriju, prodala je Gazpromu za cijenu veznog reda Barcelone, i kao svi naivci što su šiljili kurac - ja se izvinjavam zbog izraza, ali je srpski - javljajući se na razne enlarge-your-penis spamove na Internetu, ostala na kraju kratkih rukava, dakle kratka i u džepovima i u gaćama.

Na kraju te avanture, iako pojačana pouzdanim ruskim igračima, Srbija u sudačkoj nadoknadi ne samo da nije zabila počasni gol, već je pred Međunarodnim sudom pravde primila i šesti, Kosovo je jednom za svagda izgubljeno, ali Boris Tadić i njegov vjerni sancho panza Vuk Jeremić i dalje bauljaju po svijetu kao kokoši bez glave, pozivajući vlasti Lažne države Kosovo na dijalog i pregovore, svodeći se na mjeru takozvane Vlade SAO Krajine u izbjeglištvu, opskurnog zemunskog društva koje je i danas spremno na dijalog s hrvatskim vlastima i pregovore o planu Z-4.

Sve tako bauljajući po kokošinjcu, nisu Tadić i Jeremić ni primijetili da su u međuvremenu, potpuno koncentrirani na bitku za Kosovo i historijski boj na polju međunarodnog prava, tiho i neprimjetno izgubili i samu Srbiju.

Sjetili se, naime, Tadić i Jeremić u pauzi bitke za Kosovo da valja nešto raditi i u Srbiji - eto taj Južni krak, recimo, ne bi bilo loše da ide po sredini Srbije, lakše će biti dovesti plin i u Niš i u Prištinu - pa otišli u Sofiju da se dogovore sa Bugarima. Kad u povratku, imaju što i vidjeti, na srpskoj granici kod Dimitrovgrada umjesto table "Srbija" stoji tabla "Gazpromestan", a u kućici pod tablom - Rus. Pravi pravcati Rus, pogolemi rmpalija u uniformi Gazproma, energetski div od čovjeka.

- Kuda vas dvojica? - obratio im se div perfektnim ruskim baritonom.

- U Srbiju - veselo će Boris Tadić.

- U Srbiju?! - nasmijao se grmalj. - Što ćete vi tamo?

- Pa ja sam predsednik Srbije - zamuca Tadić. - A ovo je moj ministar spoljnih poslova.

- Tu sam, dole - dovikne Jeremić, mašući pasošem pod nosom Gazpromovom graničaru.

- Malo gledamo teren za ovaj, kako se zove, Južni krak - objasni Tadić.

- Južni krak? To vam je gore, kod Zaječara - odgovori Rus sumnjičavo mjerkajući neobičan par.

- Ma znamo, nego baš nešto mislimo - zamuca predsjednik Tadić - ako bi išao ovuda, pa da lakše pacifikujemo Kosovo.

- Predsednik je hteo da kaže "gasifikujemo" - ispravi ga onaj glasić.

- Ko to govori? - zabrunda Rus.

- Ja sam, ja sam. Tu, dole.

- Vidite... - s vidljivom dosadom u dubokom glasu vrati im Gazpromov graničar pasoše - to su vaše želje.

- Ma da, naravno, nego samo naglas razmišljamo - pravdao se Tadić.

- Gospodine - podigao je glas rmpalija: Odluka o pravcu Južnog toka zavisit će isključivo od tehničko-ekonomskih osnova, odnosno studije izvodljivosti na kojoj se radi.

- Pošteno - čulo se odozdo.

- Naravno, u utvrđivanju konačne trase gasovoda uzet će se u obzir i mišljenje Srbije - izrecitirao je Rus, a onda se unio Tadiću u lice: Ali konačni prijedlog, to vam je valjda jasno, dat će Gazprom.

- Vrh, brate - podigao je Tadić desni dlan: Baci kosku.

E sad, je li stvar bila u tome da energetski div nije znao što znači "gimme five", na srpskom "koska", ili je naprosto promašio Tadićev dlan, historijska je zagonetka. Tek, Boris Tadić se u Beograd vratio s crvenim otiskom ruke na obrazu, a šamar je zvonio sve od Dimitrovgrada do Pariza.

Dvije i pol godine od osamostaljenja Kosova Tadić i Jeremić uvjeravaju tako Srbiju kako se nalazi pred historijskim raskršćem - Europa ili Kosovo; dvije i pol godine uvjeravaju oni Srbiju da za njih dileme nema i da u tom nepoštenom izboru radije biraju Kosovo, da bi dvije i pol godine kasnije ispalo da je Srbija bila zapravo pred izborom Srbija ili Kosovo. I da je izabrala, jasno, Kosovo.

Računi za rusko savezništvo stigli su tako na naplatu. U ovom trenutku, Srbija na vlastitom tlu ima točno onoliko suvereniteta koliko i na Kosovu: za mišljenje o trasi Južnog kraka Beograd se pita otprilike koliko i za prodaju kosovskog Telekoma.

- Sticajem društvenih okolnosti ovaj veliki jubilej Kosovske bitke dogodio se u godini u kojoj je Srbija, posle mnogo godina, posle mnogo decenija, povratila svoj državni integritet! - govorio je na sad već tako davni Vidovdan 1989. Slobodan Milošević, na velikoj pozornici na Gazimestanu, najavljujući one svoje "oružane bitke".

Dvadesetak godina kasnije, sve su oružane bitke izgubljene, Srbija je "posle mnogo decenija" izgubila svaki svoj "državni integritet" na Kosovu, Boris Tadić i Vuk Jeremić ostali su sami na pustom Kosovu polju, a spomenik srpskim junacima pod kojim je 1989. Milošević održao svoj čuveni govor danas čuva policija Republike Kosovo. Onaj pak znameniti logotip, stilizirano okruglo "600 G" na bini iznad voždove glave, u ove se dvije decenije nekako neprimjetno preobrazio u stilizirano okruglo slovo G, pa tek kad se čovjek malo odmakne, vidi da je to zapravo logotip ruskog Gazproma.

Srbi su tako u bici za Kosovo možda izgubili Srbiju, ali Tadić i Jeremić će - nemojte uopće sumnjati u to - već sutra od Međunarodnog suda pravde zatražiti ocjenu legalnosti ugovora o prodaji Naftne industrije Srbije.

Ili su to barem njihove želje. Konačni prijedlog - shvatili ste - dat će Gazprom.

(nezavisne.com/zurnal.info)

Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio

Istog onog dana kad su Salman Rushdie, Umberto Eco i Claudio Magris u Le Mondeu potpisali otvoreno pismo hrvatskim vlastima, demonstrirajući zbog skandalozne presude zagrebačkog Općinskog suda kojom je ugledni hrvatski intelektualac Predrag Matvejević osuđen zbog uvrede Tuđmanovog i Bobanovog pisara Mile Pešorde, pa mu prijeti zatvor, u večernjim su satima dva nepoznata napadača u punom autobusu u Zemunu, naočigled vozača i desetaka ravnodušnih putnika, pretukla uglednog srpskog intelektualca Teofila Pančića, demonstrirajući valjda bijes zbog poraza na kosovskom polju međunarodnog prava i izdajničkog antisrpskog angažmana poznatog kolumniste.

Bila je subota, 24. jula, godine dvije hiljade desete.

Ponavljam, za one koji će posve razumno pomisliti da je riječ o grešci: subota je, 24. jula 2010. godine.

Franjo Tuđman već jedanaest i pol godina ore nebeske njive, Slobodan Milošević ih ore već više od četiri ljeta, Stipe Mesić je u penziji, a Hrvatskom vlada pristojni kompozitor Ivo Josipović, pristojni učitelj Boris Tadić u Srbiji već ore drugi mandat, sve smo naše ratove odavno završili, strpljivo ispunjavamo formulare na šalteru Europske unije, susjedi uljudno stoje iza žute crte i neobavezno ćaskaju o sportu, dok nam predsjednici piju kafu u Knez Mihajlovoj, i kad čovjek pogleda sa strane, Hrvatska i Srbija zaista izgledaju kao dvije gotovo pa normalne države.

Tek s vremena na vrijeme, od subote do subote, rastvori se u toj savršenoj, kristalno čistoj slici na plazma ekranu duboka pukotina, pa prokulja odozdo stvarnost kakvu ne želimo ni sami vidjeti, ni drugome pokazati. A u tom podzemnom, ali stvarnom svijetu žive ljudi koji na zagrebačkom sudu i danas, dvije hiljade i desete godine, pisce osuđuju zbog pisane riječi, u tom stvarnom mračnom svijetu žive ljudi koji i danas, dvije hiljade i desete godine, sačekuju pisce i mlate ih željeznim šipkama.

Nije ovo, naravno, samo priča o sucu zagrebačkog Općinskog suda Nenadu Lukiću, koji je osudio Matvejevića, ili o sucima Vrhovnog suda koji su njegovu presudu potvrdili, ili o svim hrvatskim sucima udruženim u Udrugu hrvatskih sudaca, koji ovih dana protestiraju zbog "hajke" na čestito hrvatsko pravosuđe. Nije ovo, jednako naravno, ni samo priča o dvojici mladih talibana koji su u gradskom autobusu pretukli Teofila Pančića, ili o stotinama mladih talibana koji na tribinama nogometnih stadiona, gay-paradama ili autobusnim stanicama demonstriraju svoj pravedni patriotski gnjev.

Ovo je, naime, i priča o svim ostalima, o putnicima iz zemunskog autobusa što šutke gledaju kako dva bijesna Mladića - jer takvi se mladići u Srbiji poštuju i pišu velikim slovom - šipkama mlate novinara koji se usuđuje misliti drugačije od njih. Ti ljudi iz zemunskog autobusa, koji su hladnokrvno ispratili napad, pa napustili autobus i bez riječi se ukrcali u drugi - isti su to ljudi koji su koju stotinu kilometara zapadnije hladnokrvno ispratili vijest o presudi Predragu Matvejeviću, pa dohvatili daljinski upravljač i bez riječi prebacili na drugi kanal. Ti se ljudi zovu "javnost". Ta "javnost" u uljuđenim društvima pristojno pomaže čovjeku kad ga mlate dva huligana, i nepristojno psuje državu kad čovjeka osuđuje zbog drugačijeg mišljenja.

Historijski se kalendar u takvim društvima računa po osviještenosti i odgovornosti te "javnosti", i tu je ključ nesporazuma s početka teksta: godina jest dvije hiljade deseta, ali je stoljeće još uvijek dvadeseto.

Pokazuju to komentari javnosti, stručne i nestručne, a svakako pritajene - pritajena javnost oksimoron je samo u društvima gdje je legalno drugačije misliti - u tvrdim stolicama autobusa i sigurnim rukama vozača.

Legalisti, suci, odvjetnici i ostali stražari uljuđene, suvremene Hrvatske nadigli su tako galamu nakon alarmantnog pisma europskih i svjetskih intelektualaca u Le Mondeu, nadmoćno tumačeći kako Matvejeviću, osuđenom na uvjetnu kaznu, nikakav zatvor ne prijeti, jer formalno-pravno "rok kušnje" - kako se stručno zove period u kojemu uvjetno osuđeni kriminalac, u našem slučaju jedan od najuglednijih i najprevođenijih hrvatskih pisaca, ne smije ponoviti svoj zločin, u našem slučaju loše misliti o Mili Pešordi - zapravo je istekao, i Predrag Matvejević je formalno-pravno slobodan čovjek.

Čitao sam to pravno obrazloženje nekoliko puta, misleći da sam štogod krivo shvatio. Znate kako se već čovjek zajebe, pa čitajući novinska zaglavlja pomisli da živi u dvije hiljade desetoj godini. Greške, međutim, nije bilo: sve je u Hrvatskoj u redu, sunce sja, more se ljeska, ptičice pjevaju, leptiri lete, cvijeće cvate, a Predrag Matvejević je slobodan čovjek. On je, naime, "odgulio" svoju kaznu. Uvjetnu, doduše, ali je odslužio. Pa je slobodan. Ponovimo: čemu panika, i čemu povika na hrvatsko pravosuđe zbog toga što čovjeka osuđuje zbog pisane riječi, kad je čovjek u međuvremenu svoju kaznu već odslužio?!? Matvejević je slobodan čovjek, a Hrvatska slobodna zemlja. Do sljedećeg nekog teksta o sljedećem nekom pešordi.

Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio, od trenutka kad su napadači pobjegli iz autobusa Teofil Pančić je opet slobodan da drugačije misli, i Srbija je dakle slobodna zemlja.

Njihova sloboda, međutim - i to je poanta cijele priče - nije sloboda da drugačije misle: oni žive u tuđoj slobodi, slobodi Mile Pešorde da slobodno misli kako je "Avdo Sidran posrbica gori od Srbina" i da slobodno nakon toga tuži svakoga tko misli da je to govor mržnje i poticanje na zločin, slobodi dakle anonimnih pešordi pod kapuljačama da se željeznom šipkom slobodno obračunaju sa svakim tko misli drugačije od njih. Slobodi onih pešordi s Partizanovog stadiona što su nedavno oslobođeni krivičnog progona zbog prijetnji novinarki Brankici Stanković da će "proći kao Ćuruvija", jer je časna sutkinja Jelena Milinović našla kako to nije "kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost novinarke". Jer časni sud ne zna na što se točno misli kad se kaže "proći ćeš kao Ćuruvija".

Brankica Stanković živi tako u slobodi navijačkih nacista, kao što u njihovoj slobodi živi i Teofil Pančić, i kao što u Pešordinoj slobodi živi slobodni čovjek Predrag Matvejević. U svojedobnom obrazloženju presude zagrebački sudac Nenad Lukić nimalo slučajno i suštinski jednako kao njegova beogradska kolegica ocijenio je kako su Pešordini huškački tekstovi "u tim vemenima doprinijeli klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda, ali sama klima netrpeljivosti, šovinističkog omalovažavanja drugog naroda, narodnosti i vjeroispovijesti ne mora nužno značiti poziv na zločin". Odnosno, kako bi se to reklo na srpskom, "nije kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost pripadnika drugog naroda". Da ne bi bilo nesporazuma oko toga tko je tu zaista slobodan čovjek, a tko nezaštićeni podstanar u tuđoj slobodi.

Popularna je definicija granica slobode ona po kojoj je nečija sloboda ograničena samo slobodom drugog. Stvar je u tome, shvatili ste, što je sloboda drugog neograničena. Predrag Matvejević, Teofil Pančić, Brankica Stanković i ostali koji misle drugačije sada znaju da su ti slobodni "drugi", kako sama riječ kaže, uvijek oni drugi.

U toj zagušljivoj, ali toploj slobodi žive i čitatelji hrvatskih novina i putnici iz zemunskog autobusa: za tu su se slobodu, uostalom, i borili.

(zurnal.info/Nezavisne novine)

Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda

Dok su svi u dnevnom boravku gledali Svjetsko nogometno prvenstvo, Vlada Republike Srpske u kuhinji je tiho, iza leđa, da nitko ne vidi i ne čuje, donijela odluku da se mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju, te vladiki zvorničko-tuzlanskom Vasiliju i banjalučkom Jefremu, od 1. jula isplaćuju mjesečne penzije od 2.300 konvertibilnih maraka.

Sekretarijat za vjere Republike Srpske objasnio je kako je to "izraz dobre volje i političke zrelosti premijera Milorada Dodika, na inicijativu Međureligijskog vijeća BiH", a to što niste čuli kad je vladika Republike Srpske izrazio svoju dobru volju i političku zrelost, to je, jasno, zbog vuvuzela.

Sve u svemu, tri će popa svakog mjeseca dobijati ukupno gotovo 7.000 maraka, dakle, devet prosječnih plaća, 22 prosječne penzije, ili čak 173 socijalne naknade. U toj matematici, po kojoj jedan penzionirani vladika vrijedi kao tri radno sposobna građanina, sedam običnih neosveštanih penzionera, ili čak 57 bijednika bez igdje ikoga i ikad ičega, krije se naime&valjda odgovor na ključno pitanje. A ključno pitanje nije niti pitanje nečije dobre volje i političke zrelosti, niti pitanje vaše loše volje i političke nezrelosti, već je ključno pitanje: Što će penzioniranom vladiki 2.300 konvertibilnih maraka?

Zaista - sad bez zajebancije - što će nekom vladiki ili mitropolitu 2.300 konvertibilnih maraka?

Kad se zna da penzionirano svešteno lice ima osiguran a) krov nad glavom, b) tri obroka dnevno, c) besplatan prijevoz, i d) zdravstveno osiguranje, te da su njegove potrebe isključivo duhovne naravi, dakle e) dijalog s Bogom, odnosno f) molitva i g) kontemplacija, pa kad se odbiju troškovi od prihoda, ispada da će trojici penzioniranih visokih oficira SPC-a svakog mjeseca ostajati, samo malo da izračunam, hm, dakle, točno po - 2.300 maraka viška.

Ima u Bosni i Hercegovini barem 20.000 ljudi, onih što se hrane u pučkim kuhinjama i što bi se odmah odrekli tih dva soma maraka, samo kad bi imali ono što i bez tog novca imaju penzionirane vladike: krov nad glavom, tri obroka, prijevoz i zdravstveno osiguranje. Ima ih bogami i u Republici Srpskoj Pravoslavnoj cr..., pardon Republici Srpskoj, 5.500 ih ima što žive od 40 maraka socijalne pomoći i rade isto što i vladike i mitropoliti u penziji, ali potpuno besplatno. Ne rade, dakle, ništa i mole Boga. Točnije, ne rade ništa i mole Boga da rade išta.

Mole i vladika Vasilije, i kolega mu Jefrem i mitropolit Nikolaj, ne kažem, jednako ustrajno mole visoka sveštena lica da im stado nađe nekakav posao, a sad znamo i zašto: da mogu iz svoga džepa svakog prvog izdvojiti i sakupiti 6.900 maraka za svoje vladike i njihove penzije.

Raširena je, naime, i općeprihvaćena zabluda - naći ćete je i u ovom tekstu - da penzioniranim vladikama pare ne trebaju. Evo, recimo, samo školovanje na privatnom fakultetu u Rimu za glasovitog srpskog umjetnika Dejana Nestorovića - neupućeni bi ignoranti rekli turbofolk stripera - košta 50.000 eura, dakle, 100.000 maraka. Kakve to veze ima, pitat ćete vi, neupućeni ignoranti. E, pa školovanje talentiranog plesača na štangi, dragi neupućeni ignoranti, plaća vladika Vasilije Kačavenda iz svog džepa. Plus odijela i parfeme za svoga štićenika.

- Vladika mi je rekao: "Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za tvoj projekat je od srca" - pričao je nedavno oduševljeni Dejan, otkrivajući tako odakle vladiki Vasiliju novac: od srca.

Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda. Nije vladika zvorničko-tuzlanski Rockefeller, on je, sad i to znamo, od srca obezbijedio i novac za svoj projekt raskošnog vladičanskog dvora u Bijeljini, "srpskog Versaja". Pao je vladiki tako kamen sa srca, kamen-temeljac arhitektonskog čudovišta koje izgleda otprilike kao rezidencija ruskog kralja zemnog plina koju je dizajnirao Giorgio Armani nakon tri uzastopna moždana udara, opremivši je zalihama iz skladišta stilskog namještaja "Đorđević", te na aukcijama imovine bankrotiranog bahreinskog šeika Abdulaha al Khalife i odbjeglog crnogorskog narko-bosa Darka Šarića. I još je nakon svega ostalo na vladičinom srcu 50.000 eura za školovanje talentiranog stripera Dejana Nestorovića. A, onda je veliko srce vladike Vasilija jednostavno presušilo.

Kad je tako ove zime u Beogradu, večer prije sahrane patrijarha Pavla, posjetio butik "Huga Bossa" u Zmaj Jovinoj, vladika širokoga srca doživio je veliku neugodnost.

- Vaše preosveštenstvo, žao mi je - sva se zacrvenila sirota prodavačica. - Ovde mi javlja da je vaše srce odbijeno.

- Kako odbijeno - zabrundao je časni vladika.

- Tako, lepo. Evo, pogledajte: "Transakcija neuspešna, na vašem srcu nema dovoljno raspoloživih sredstava."

- Ne razumem, koliko juče prihvatili su mi srce u Rimu, 50.000 evra!

- Mnogo mi je žao, ali odbijeno je.

Ista stvar ponovila se i kod "Paul&Sharka", "Tommyja Hilfigera", "Calvina Kleina", "Armanija" i "Versacea": svugdje su se prodavačice s vidnom nelagodom na licu izvinjavale i vraćale posramljenom vladiki srce. A na šalteru Reiffeisen banke na Bulevaru umalo mu ga uzeli! Krenula gospođa lisičjeg lica škarama – "Gospodine, vaše srce je poništeno", tako je rekla - da mu izreže srce i da nije bilo mladog nabildanog umetnika Dejana, ostao bi vladika bez srca. Malo što mu je prazno.

- Prazno?!

- Prazno, ništa, nula - nemoćno će prodavačica u parfimeriji u "Delta Cityju" - Imate li neko drugo srce? Ameriken? Dajners?

- Nemam, šta će mi? Ovo je, bre, zlatno srce, ima neograničeni limit!

Zlatno srce vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija, nažalost, ipak nije imalo neograničeni limit. "Bossovo" odijelo za mladog gologuzog umjetnika ostalo je na vješalici, Dolce&Gabbana parfem u izlogu, a vladika Vasilije nije imao više ni za taksi. Veliko mu srce prazno kao budžet zemlje Srbije, da ga okrene kao čarapu i istrese na Zmaj Jovinu, ne bi iz njega ispalo deset dinara.

I čim se vratio u Bosnu, već na sljedećoj sjednici Skupštine Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine vladika Vasilije predložio je da Vijeće preporuči Vladi Republike Srpske da se penzioniranim glavarima izbroji nekakav sitniš za mjesečne troškove, da se ne sramote po "Versaceovim" i "Armanijevim" dućanima. Vijeće predložilo, Vlada prihvatila i vladika najzad kupio "Bossovo" odijelo.

- Joj, sveti oče, niste trebali - sav se raspekmezio mladi striper.

- Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za odelo je od srca.

Zašto vladika kupuje skupa odijela mladiću kojemu nije posao da odijela nosi, nego da ih sa sebe skida, složeno je teološko pitanje koje vi, neupućeni ignoranti, ionako ne biste razumjeli. Zato je vladika tu da umjesto vas misli, moli i kontemplira, a na vama je samo da njemu i kolegama mu svakog prvog izbrojite po 2.300 maraka.

Otkrilo se tako na kraju da vladike i mitropoliti imaju srce, samo ga onako skromni - što bi rekao Gogolj - do penzije nisu pokazivali. I ne samo da imaju srce, već i da su im na srcu Srbija i Republika Srpska, cijeli srpski narod da im leži na srcu i svakog prvog u mjesecu uplaćuje tamo po 2.300 maraka.

Neupućene ignorante treba ipak upozoriti da ne dolaze sad pred vladičanske dvore tražiti novac za školovanje u Rimu, "Bossova" odijela, Dolce&Gabbana parfeme, "Mlijekoproduktov" jogurt, kruh, rižu, školske udžbenike i ostale neophodne životne potrepštine: niti je vladičansko zlatno penzionersko srce neograničenog limita, niti je svaki bosonogi goljo bez prebijene pare u džepu striper svjetskog glasa.

(preneseno iz Nezavisnih novina)

Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića

 

U Memorijalnom centru Potočari 11. jula je ukopano 774 Bošnjaka i katolik Rudolf Hren, fudbaler. Njegov mlađi brat Ivan je poginuo u Srebrenici čim je počelo 1992. Imao je 20 godina. Ukopao ga je imam, jer popa nigde nije bilo. Otac im je sahranjen na pravoslavnom groblju. Rudolf je sahranjen kako katolicima dolikuje, ali je poseban na spisku. Kao broj 01. Srebreničani su 1995. ubijani kao ljudi, a sahranjeni su o državnom trošku kao islamski vernici. Iako i fatiha završava sa amin.

Koliko ravnodušnosti treba da se izbroji 775 zvezda i kakvo je to nebo koje može da ih primi odjednom. Ovogodišnja, deseta kolektivna dženaza u Potočarima je najveća do sada po broju ukopanih i broju onih koji su ih ispratili.

Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića.

Jedna žena nosi jednu ružu za dva muška deteta. “Konačno sam ga našla, a sada ga ponovo gubim”, kaže starica koja grli tabut sa bratom. Steže tabut, kao da se plaši da joj neko ne otme nešto “njeno”. Na mezarju tri žene različitih generacija miluju dva tabuta. Porodica Jusić je izgubila tri sina, Omer tri sina i dva unuka. Porodica Delić je toga dana sahranila četrnaestoro, među njima i Teofila. Sahranjen je i Munib Hasanović, čiji je otac Rajko.

U Bosni i grobovi mogu biti samo masovni i višenacionalni. Mezarje u Potočarima je prošireno, pa rake spiralno vrludaju. Tu je i nišan rođenog 1983. Pred rakom 24-godišnjaka koji je broj 140, šest žena teši vršnjakinju ubijenog. “Ovo je Republika BiH”, i “Srbija je odgovorna za genocid u Srebrenici”, piše na transparentima na bosanskom i engleskom jeziku. Obe parole se isto pišu na bosanskom i srpskom.

Pet sati posle početka dženaze, komunalci kao poslednjeg ukopavaju čoveka koji nema nikog svog.

U grobnicama su nađene razglednice, naočare, prazni novčanici, upaljači, ključevi, lične karte, ručni satovi, lopata sa slomljenom drškom, rumena lutka sa slomljenom vilicom, omče za vezivanje ruku i nogu... Nekoliko dana pre sahrane planinari su našli jednu čizmu sa kostima noge povezanih žicom. Neki Srebreničani su živi sahranjeni. Ujedali su zemlju pokušavajući da dođu do daha.

Do sada su donete samo tri presude za zločin genocida.

 

Masovne grobnice obleću rojevi plavih leptira sa belo obrubljenim krilima. Plavi leptir se hrani divljim cvetom iz porodice Artemisia koji izrasta iz masovnih grobnica i do 80 centimetara iznad zemlje. Nalik je maloj, dečjoj hrizantemi. U srednjevekovnoj Evropi su cvet stavljali u jastuke da štiti spavača od zlih duhova; rimski vojnici u sandale da ostanu odmorni. Na mandarinskom kineskom, leptir je simbol dugovečnosti; u japanskoj kulturi čednosti. Grčka mitologija povezuje leptire sa dušom pokojnika. Na srpsko-hrvatskom se pevalo: “Leptiriću, šareniću, hodi k meni amo! Evo imam lepu ružu, pomiriši samo. Ja bih došo, al se bojim kakve igle klete; stisnućeš me, probošćeš me, p' onda, zbogom svete!”

Pravdi podastrti izvođači srebreničkog zločina su Vojska RS i Škorpioni, bivši rezervni sastav srpske policije. Žrtvovani su u ime nedodirljivih bogova zla iz Beograda i sa Pala. Grafit “Bez zuba? Brkata? Smrdi kao govno? Bosanska devojka!”, napisao je na zidu barake u Potočarima koja gleda na groblje anonimni soldat iz Kraljevske holandske armije dodeljene UNPROFOR-u. U haškoj togi Teodor Meron je ocenio: “Bosanski Srbi su muslimane iz Srebrenice promišljeno i metodično ubijali samo zbog identiteta”.

Na nezavršenoj listi nestalih ili ubijenih u Srebrenici je 8.373 imena, od kojih je 500 maloletno, a desetine su žene i devojke. Posle ove praznične nedelje u Potočarima su ostale sahranjene 4.524 žrtve genocida. Lane je Vijeće ministara BiH finansiralo sahranu sa 200.000 konvertibilnih maraka, ove godine sa upola manje novca.

U petak, 7. jula 1995. osam stanovnika Srebrenice umrlo je od gladi. Dan ranije počela je srpska ofanziva. Poslepodne 11. jula hulje na čelu sa Mladićem su šetale Srebrenicom. Predveče 12. jula obesila se o granu 14-godišnjakinja koju su silovali istovremeno sa bratom.

Kolona muškaraca koja je 11. jula počela da beži prema Tuzli bila je dugačka između 12 i 15 kilometara. Neki su se domogli Tuzle u zimu 1996. Obično, do Tuzle se pešači pet dana. Čoveka koji se predao vratili su u kolonu sa iskopanim okom, odsečenim ušima i krstom urezanim na čelo.

Četvero dece između osam i 14 godina iz kolone zarobljeno je 17. jula. Ispričali su da se očajnici iz kolone međusobno ubijaju, a neki vrše samoubistva. Pres služba Drinskog korpusa je snimila dečje svedočenje. Sudbina četvero dece nije poznata.

Egzekucije su počele 13. jula popodne severno od Srebrenice. Preživele iz prvog kruga streljanja čekao je drugi, ali nakon dovoljno vremena patnje. I civili iz Kravice su se latili noževa. U Kravici su posle 14 meseci nađeni dokazi zločina – kosa i krv. Tela nekih od 475 ljudi su bila ugljenisana. U Domu kulture u Pilici, posle godinu dana ispod pozornice nađeni su ljudski ostaci, lične stvari koje je krv otplavila.

Srebreničanin je ispričao u Haškom tribunalu: “Iskočio sam iz kamiona koji je vozio na streljanje. Nisam znao želim li da živim ili da umrem”. U jednom od najvećih masovnih grobova – u selu Kamenica, tridesetak kilometara od Srebrenice, najmlađa žrtva je desetogodišnjakinja. Sahranjeni u Kozluku su imali između osam i 85 godina. Nekima su amputirani delovi tela.

Od 1. avgusta do 1. novembra 1995. mrtvi su se organizovano bacali u sekundarne i tercijarne grobnice. Ostaci istog čoveka nađeni su na više lokacija, udaljenih nekoliko desetina kilometara.

Godine 2004. Vlada RS je saopštila imena 8.732 nestalih i mrtvih iz Srebrenice: 7.793 ubijeno je od 10. do 19. jula 1995. i još 938 ljudi nakon toga. Priznala je da se masovno ubistvo planiralo.

Dve godine ranije, RS je objavila izveštaj o istoj temi prema kome je 1.800 muslimanskih vojnika poginulo u borbama, još 100 od iscrpljenosti, a stotinak je ubila srpska osveta. U publikaciji “Za krst časni i slobodu zlatnu” (naslov preuzet iz epa “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića, prvog hrvatskog bana-pučanina), Ministarstvo unutrašnjih poslova RS govori o 641 stradalom Srbinu u regionu Bratunac-Srebrenica-Skelani.

U srpskom parlamentu zločin u Srebrenici je 2010. osudilo 127 od 250 zastupnika; u SAD je pet godina ranije sa 370 glasova za i jednim protiv usvojena rezolucija o genocidu. Premijer RS Milorad Dodik preti: “Nećemo nikad prihvatiti kvalifikaciju o genocidu”. U RS, na putu prema Potočarima i 11. jula 2010. stajale su table sa obaveštenjima “Prodajem prasad” i bilbord “Dani maline”.

U Srbiji u to vreme opština Bajina Bašta organizuje hepening “Drinska regata” sa trubačima i takmičnjem u kuvanju riblje čorbe. Bez nacionalnih predrasuda, Drina je od od 1992. do 1999. bila masovna grobnica pobijenih u Bosni i na Kosovu. Dve žene u kupaćim kostimima leže na nezavršenoj terasi sa bliskim pogledom na sahranu ćeretajući 11. jula 2010.

(zurnal.info/peščanik)

Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil..., frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci

 

Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.

I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.

Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:

- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?

Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.

- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.

Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.

- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?

Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.

- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.

U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.

Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.

Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.

- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.

Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.

Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.

- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?

Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.

U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.

U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.

Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.

Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.

Poput, recimo, Bošnjaka.

Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.

Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.

(Preneseno iz Nezavisnih novina/zurnal.info)

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“

Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.

Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.

Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.

Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?

1995. godina

Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.

Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.

Koliko ti je godina?

Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.

Šta se desilo sa muškarcima?

Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.

Balije su poražene

Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...

Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...

Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...

2010. godina

Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.

Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.

Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.

Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.

A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...

Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.

(preneseno sa pescanik.net)

Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska

 

-Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitao je Crni, mlađi muškarac tamnije puti, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.

- Da - potvrdio je Šef, debeli brko u bijeloj košulji.

- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemone?

- Socijaldemokrate. Lako, oni su svugdje. To je razgranata organizacija, štab joj je u Banjaluci, ali ukorijenjena je po cijeloj Republici Srpskoj, od Prijedora do Istočnog Sarajeva.

- Jesu li jaki? - javio se sad Dugi, visoki bradonja klempavih ušiju.

- Ha. Nekad su bili, ali odavno im više ne cvjeta. Načeti su pred opće izbore, gube lokalne, ne mogu oni do oktobra na zelenu granu. Trulo je to iznutra.

- Zeleno ili trulo? - zbunio se Dugi, tupo gledajući Šefa.

- Trulo ko Amerika - nastavio je Šef ne obazirući se. - Dodikova politika zastrašivanja i etničke mobilizacije očito više ne daje ploda.

- "... ne daje ploda" - ponavljao je Crni izbačenog jezika, sve žvrljajući u bilježnicu i natucajući za sebe poluglasno: "razgranato, ukorijenjeno, trulo, zelena grana, ne cvjeta... ne daje ploda".

- I šta nas dvojica onda da radimo?

- Ništa, samo snimite situaciju - pridigao se Šef, stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Dalje znate i sami. Ako vas tko šta pita, recite da vam se baš sviđa Republika Srpska.

I tako su sve novine objavile da je policija u Istočnom Sarajevu, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privela pripadnike saudijske Šerijatske policije Alguasema Ahmeda Ibrahima i Aldaoda Ibrahima Abdulaziza, uhvativši ih kako kraj helidroma u Lukavici snimaju - stablo višnje.

Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti u Istočnom Sarajevu vehabijski su teroristi izjavili kako su stablo višnje snimali "zato što im se sviđa". Nakon istrage i pregledavanja snimljenog materijala policija je opasne teroriste nesmotreno pustila na slobodu.

Epizoda poput ove zabilježene u Lukavici, gdje su zabrinuti građani prijavili policiji dvojicu sumnjivih muškaraca s kamerom, bilo je i tek će ih biti. Noć prije u Bugojnu je, u terorističkom napadu s logotipom Al-Qa'ide, ubijen jedan policajac, i ako je Republika Srpska Bosna ikad i po čemu sličila na Ameriku, onda na Ameriku sliči danas, kad je svaki građanin savjestan, svaki savjesni građanin zabrinut, svaki zabrinuti građanin agent državne bezbjednosti, a svaki agent državne bezbjednosti budan i spreman prepoznati sumnjivo lice.

Kad je, dakle, sumnjivo lice svako koje se trudi ne izgledati sumnjivo, i kad su tako sumnjivi svi građani koji rade nesumnjive stvari, a naročito oni savjesni i zabrinuti, svejedno jesu li zabrinuti zbog trulih stabala višnje ili zbog građana koji su zabrinuti zbog trulih stabala višnje. Kad je Srpska pred izbore u oktobru poput Amerike poslije 11. septembra.

- Dobardan, jesul to "Kriminalci"? - javljat će se ovih dana zabrinuti građani.

- Mislite, "Krimolovci"?

- Ja, to. Jel se kod vas prijavljuje radikalni islamski terorizam, Al-Kaida i te stvari?

- Da, izvolite.

- Ja bih prijavijo jedan slučaj Al-Kaide kod nas u Mahovljanima.

- Recite, gospodine, o čemu se radi?

- Neki mudžahedini tamo iza Zejine kuće iz golfa snimali ajerodrom Banjaluka i one leteće avijone.

- Čekajte, baš aerodrom snimali?!?

- Ma jok, kakav bolan ajerodrom, nismo ni mi budale. Ufatili ih mi iz sela i uzeli im kameru. Snimili Zeji sve šljive! Do jedne! - uzbuđeno će glas. - Eno ih sad tamo, zaključali smo ih u Društveni dom.

Završit će tako zaključani u Društvenom domu u Mahovljanima profesor Instituta za voćarstvo i prestravljeni studenti Poljoprivrednog fakulteta, dramatično će biti u Srpskoj ovoga jula, kad budu cvjetale lipe, završit će zaključan u nekakvoj autopraonici, garaži ili podrumu svaki mjesni fotograf-amater što izrađuje kalendare za lokalne firme, i svaki sumnjivi građanin s fotoaparatom, ili mobitelom, ili bez ičega, naročito bez ičega, znamo mi takve, nismo ni mi budale.

Završit će na saslušanju u centrima javne bezbjednosti svaki stranac, jer što stranac radi u Republici Srpskoj, nemaju ni Srbi što raditi u Srpskoj, i svatko tko izgleda kao stranac, i svatko tko izgleda kao netko tko se trudi da ne izgleda kao stranac, i oni što uopće ne izgledaju kao stranci, naročito takvi, nismo ni mi budale.

Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska.

Javni strah, poznata je stvar, temeljno je patriotsko osjećanje u svakoj diktaturi, jer svakog građanina mobilizira u Službu. Građani koji su u Lukavici prijavili dvojicu sumnjivih tipova kako snimaju stablo višnje samo su vršili svoju dužnost. U stanju visoke pripravnosti - a svaka je, pa i najmekša demokratska diktatura, konstantno stanje visoke pripravnosti, trajna akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi" - vrijedi američko načelo: "bolje stotinu nevinih u zatvoru, nego jedan krivac na slobodi". Bolje, dakle, stotinu botaničara, bolje cijeli kongres agronoma Bosne i Hercegovine u Centru javne bezbjednosti, nego jedan vehabija na slobodi.

Državna paranoja ionako ne služi da se kontrolira vanjski neprijatelj, već da se pod kontrolom drži unutrašnji prijatelj, isti onaj savjesni i zabrinuti građanin od kojega se jednaka savjest i zabrinutost očekuju kad netko iza Zejine kuće snima šljive, i kad u seoskom Društvenom domu budu opći izbori - ono kad socijaldemagozi obećavaju da će Srpska biti kao Amerika, i kad znaju što govore. Samo paranoičnim diktaturama vanjski je neprijatelj, naime, osvjedočeni prijatelj i najodaniji saveznik.

- Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitat će ove jeseni negdje u Rijadu mladi pripadnik Šerijatske policije, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.

- Da - potvrdit će Šef, glavni operativac Al Qa’ide, debeli brko u bijeloj košulji.

- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemagoge?

- Socijaldemokrate. Lako, oni su u Ulici Petra Kočića, na broju pet.

- I šta nas dvojica onda da radimo?

- Ništa - pridignut će se Šef stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Okružit ćete ih i... dalje znate i sami.

Već sutra policija će u Banjaluci, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privesti dvojicu sumnjivih bradatih muškaraca, uhvativši ih kako na općim izborima, na biračkom mjestu u mjesnoj zajednici Petar Kočić - Čaire u Banjaluci, zaokružuju pod brojem pet Savez nezavisnih socijaldemokrata. Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti dvojica vehabijskih terorista izjavit će kako su Milorada Dodika zaokružili, jasna stvar, "zato što im se sviđa".

(Nezavisne.com)