JEDINA SLOBODNA TERITORIJA
FILANTROPIJA: Izrabljivači s ljudskim licem
Copy / paste
: FILANTROPIJA: Izrabljivači s ljudskim licem

O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”

 

 

 Kada su Bill Gates i Warren Buffet, drugi i treći najbogatiji čovjek svijeta, pozvali američke milijardere da polovicu svojih bogatstava daju u dobrotvorne svrhe, svjetski mediji s oduševljenjem su pozdravili velikodušnost ovih poznatih filantropa. Pozivu se odmah odazvalo 40 njihovih sunarodnjaka, među kojima i televizijski mogul Ted Turner, hollywoodski režiser George Lucas i newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg.

Gates i Buffet, koji su lani bili teški 53 odnosno 47 milijardi dolara, obznanili su da je cilj akcije Giving Pledge “pomoći u rješavanju gorućih problema”, naglasivši da akcija “ne uključuje davanje novca, niti pružanje podrške određenoj skupini ciljeva i organizacija”, pa tako ni Fondaciji Bill i Melinda Gates. Unatoč tome, logično je da će Gates novac donirati svojoj zakladi, a zna se i da joj je Buffet jedan od donatora, pa se može zaključiti da je fondacija Gatesovih na dobrom putu da uspostavi monopol na globalnom filantropskom tržištu.

Carnegiejeve ideje

O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”, kako je to definirao jedan od teoretičara filantrokapitalizma i urednik u magazinu “The Economist” Matthew Bishop. Prema Bishopu i filantrokapitalistima, ali i svjetskim političarima poput Billa Clintona i Tonyja Blaira, država je, za razliku od privatnog sektora, “beznadežna” kada su u pitanju inovacije, pa se ova “revolucionarna transformacija” filantropije sastoji od primjene postulata biznisa, poput investiranja, učinkovitosti, jasno definiranih ciljeva i mjerljivih i brzih rezultata.

Kako napominju neki analitičari, Gates i Buffet pokušavaju uskrsnuti ideju američkog industrijalca i filantropa iz 19. stoljeća Andrewa Carnegieja, koji je u eseju “Evanđelje po bogatstvu” ustvrdio da je jedna od najvećih briga upokojenog bogataša mogućnost da će mu djeca proćerdati bogatstvo, dok ni postojeće zaklade ne mogu garantirati da će novac utrošiti onako kako donator želi. Zbog toga Carnegie predlaže da bogati, budući da imaju smisla za upravljanje kapitalom, sami usmjere svoj novac “natrag u društvo”. Andrew Carnegie, čija je kompanija Carnegie Steel poznata i po jednom od najkrvavijih štrajkova u američkoj povijesti, svoj je novac stoga uložio u obrazovne institucije, istraživačke centre i knjižnice.

Na njegovom tragu je i najava vlasnika lanca parfumerija DM Götza Wernera, koji je citirao Carnegiejevu maksimu da nije sramota živjeti bogat, ali jeste umrijeti bogat. Stoga je odlučio razbaštiniti vlastitu djecu i milijardu eura vrijednu tvrtku pokloniti neimenovanoj dobrotvornoj fondaciji. Oduševljeni mediji Wernerov su čin prozvali vrhuncem “kapitalizma s ljudskim licem”, koji se sastoji od toga da milijarder svojim radnicima daje plaću od tisuću eura i poklon-pakete s proizvodima vlastite tvrtke.

Kako za “Novosti” kaže dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kod Wernera i ostalih “filantropa” radi se o “pokušaju pranja savjesti kapitalista koji su sebi prisvojili višak rada, koji bi trebao pripasti radnicima, pa sada, nakon što su taj isti rad dehumanizirali, pokušavaju sebe prikazati humanistima, baš kao što su i velikani MMF-a i Svjetske banke postali najveći kritičari neoliberalnog sustava”.

Da se radi o eksploataciji rada svjedoči i primjer Warrena Buffeta, uspon čije je investicijske kompanije Berkshire Hathaway bio popraćen otpuštanjima tisuća radnika.

Kako napominje Robert Reich, politolog s američkog sveučilišta Berkeley, ova bi inicijativa umjesto oduševljenja trebala izazvati zabrinutost, jer pokazuje koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. I Reich podsjeća na 19. stoljeće SAD-a, kada su obitelji industrijalaca poput Vanderbilta, Carnegieja i Rockefellera kontrolirale cijelu ekonomiju i imale toliko da su mogle davati i ostati bogate. Danas takvi monopoli postoje u područjima financija i informacijske znanosti, no opasnost filantrokapitalizma nije samo u činjenici da pokušava legitimirati sustav koji proizvodi tolike nejednakosti da mu je potrebna filantropija, već i u tome što njegovi nositelji pokušavaju privatizirati i komercijalizirati socijalnu funkciju, koja pripada državi.

Dobrotvorstvo nezdravo za demokraciju

Kako piše Michael Edwards, bivši savjetnik Svjetske banke i autor nekoliko knjiga kritike filantrokapitalizma, takvo dobrotvorstvo nezdravo je za demokraciju jer građansko društvo, da bi uopće funkcioniralo, mora biti snažno i neovisno, a ako ga “kolonizira” biznis, više neće biti nikoga tko bi postavljao pitanja o kapitalizmu i socijalnoj pravdi. Upliv tržišta u sve aspekte ljudskog društva, smatra Edwards, dovodi do erozije starih tradicija kolektivne akcije, demokratske odgovornosti i solidarnosti, a pretvaranje javnih dobara, poput zdravlja i obrazovanja, u poprište privatnih interesa neminovno će dovesti do stvaranja monopola i nejednakosti i u tim područjima. Kako napominje Geoff Mulgan, direktor londonske Fondacije Young, filantrokapitalizam ideološki nije niti na tragu klasične teorije slobodnog tržišta, jer ono pretpostavlja da konzument sam odlučuje što je za njega najbolje, dok filantrokapitalisti pretpostavljaju da oni znaju što je najbolje za ljude, a njihovo enormno bogatstvo daje im moć da usmjeravaju cijele industrije i pritom zatiru socijalnu funkciju države. To se najbolje vidi iz činjenice da američki proračun svake godine gubi 60 milijardi dolara poreza koje tamošnji milijarderi doniraju u dobrotvorne svrhe. No, ono što filantrokapitalisti nemaju je demokratski legitimitet da odlučuju o pitanjima iz socijalne sfere, a samim ih je tim i teško pozivati na odgovornost ako njihovi postupci dovedu do štetnih posljedica.

Michael Edwards smatra da dugoročni ciljevi, poput društvene transformacije, niti su mjerljivi terminima maksimizacije profita, niti će se filantropija ikada baviti samim uzrocima nejednakosti, poput nepravedne distribucije zemlje i vlasništva, jer takav sustav omogućava stvaranje enormnog bogatstva. Geoff Mulgan napominje, pak, da ne postoje dokazi da filantropija uopće dovodi do bitnih društvenih transformacija. Osim toga, za razliku od kršćanske tradicije prema kojoj se dobrotvorstvo ne oglašava na sva zvona, filantrokapitalizam je, kako kaže Kulić, motiviran i “dodvoravanjem javnosti lažnim humanizmom, pa ga zbog toga u najmanju ruku ne treba glorificirati”.

Gatesovi dolari destabiliziraju zdravstvene sustave

Američki dnevnik “Los Angeles Times” 2007. godine pisao je kako Fondacija Bill i Melinda Gates ulaže u kompanije koje uzrokuju upravo one zdravstvene probleme protiv kojih se bori. Djeca u južnoafričkoj školi u Murebanku tako su patila od respiratornih problema povezanih s rafinerijama kompanija BP i Anglo American, čiji su dioničari Gatesovi. Iste godine magazin “Foreign Affairs” pisao je kako organizacije poput Gatesove destabiliziraju zdravstvene sustave u siromašnim zemljama, jer koncentriranjem na specifične probleme, poput AIDS-a, odvlače resurse s temeljnih javnozdravstvenih ciljeva – preživljavanja rodilja i iskorjenjivanja dječjih bolesti. Tezu je potvrdio i Arata Kochi iz Svjetske zdravstvene organizacije, rekavši da puno novca dovodi do monopola koji istiskuje manje igrače i intelektualno natjecanje, budući da se preživjele organizacije “utope u Gatesovim dolarima” i postaju o njemu ovisne, a time i nekritične.

Preneseno sa www.novossti.com

(zurnal.info)

METAMORFOZA DIJANE ČOVJEČULJAK: Kad Hrvati postaju Bosanci
Tako se govori
: METAMORFOZA DIJANE ČOVJEČULJAK: Kad Hrvati postaju Bosanci
Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima

 

Dijana Čuljak

Dijana Čuljak-Šelebaj, urednica i voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije, postavila je to pitanje niti ne trepnuvši svojim umjetnim trepavicama. Čak je i HDZ-ovom gradonačelniku Omiša bilo upadljivo neugodno.

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucao je Ivan Škaričić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju parking.

Na Dijanu Čuljak se nakon ovog klasičnog malog ljetnog skandala nadigla kuka i motika, a njoj sirotoj ni dva dana kasnije nije bilo jasno zašto. Mutavo se branila kako joj nije bila namjera uvrijediti građane Bosne i Hercegovine, pa im se na kraju i javno ispričala, napominjući kako je tehnički zapravo neizvodivo da diskriminira Bosance, jer je i sama rodom iz Bosne i Hercegovine.

Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima. To je ono simpatično obraćanje voljenim zemljacima kakvo Hrvati imaju prilike čuti kad, primjerice, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković za namještanja utakmica optužuje "one moje Bosančerose". Hrvati, jasno, te stvari ne rade, oni niti namještaju utakmice, niti beskorisno zauzimaju dalmatinske plaže, niti - što je najvažnije - o tome naglas govore. Stoga može izgledati kao mali, simpatični nesporazum kad o tome govori Dijana Čuljak-Šelebaj, koja je - sad znamo - i sama Bosanka. Gospođa Čuljak-Šelebaj, skromna, kakvu je već Bog dao, svoje će bosanstvo pokazati tako tek kao obranu od vlastitog šovinizma: ostatak života, naime, ona je ipak samo Hrvatica.

Prije sedamnaest godina, recimo, u svibnju 1993, mlada se Hrvatica Dijana kao ratna reporterka HTV-a zatekla u Mostaru i snimila pred zgradom Ministarstva obrane HR Herceg Bosne dolazak grupe od trinaest bosanskih turista iz obližnje Vranice. "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište Zapovjedništva Armije BiH, i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile", objasnila je u svom zanimljivom prilogu, nakon kojega je trinaest jednodnevnih gostiju iz Vranice netragom nestalo.

Istog ljeta, mlada je reporterka snimila i sjajan prilog o hotelskom naselju Heliodrom, u koji su se te vrele turističke sezone spuštale hiljade gostiju iz zapadnog Mostara i cijele Hercegovine. Kako je zemljacima bilo u tom atraktivnom turističkom naselju, govori i njen zaključak kako "mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

- Koliki vam problem u Heliodromu, Gabeli, Dretelju i općenito u zapadnoj Hercegovini predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine - pitala bi gospođica Čuljak - koji ništa ne troše, a zapravo zauzimaju mjesto na Heliodromu koje pritom nisu niti platili?

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za turizam Herceg Bosne kako ih neki žele predstaviti - mucao bi Jadranko Prlić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju puštanje iz logora.

Sedamnaest godina kasnije, eto, preživjeli jednodnevni gosti iz Heliodroma i Dretelja otkrili su i omiške plaže, zauzimaju tamo mjesta koja pritom nisu ni platili, i mnogi ne žele napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.

Šovinizam Dijane Čuljak-Šelebaj ne bi, naravno, bio toliki problem da je samo njen. Ključni razlog njene mutave zbunjenosti nije, naime, samo njeno bosanskohercegovačko porijeklo, već i činjenica da ona tek naglas govori ono što hrvatski turistički neimari naglas misle. "Jednodnevni gosti iz Bosne i Hercegovine", naime, ipak "predstavljaju problem": oni zaista ne troše, zaista ne zauzimaju skupe apartmane i zaista zauzimaju besplatne plaže.

U hrvatskoj stručnoj terminologiji za takvog gosta postoji izraz "nekvalitetni gost". Takozvani nekvalitetni gosti najveći su problem hrvatskog turizma, oni - shvatili ste - ništa ne troše, samo zauzimaju mjesta na plažama i pri tome su Bosanci, ali i Česi, Poljaci ili, recimo, Mađari.

Taj je šovinizam izravno izveden iz ratnog, pri čemu je primjer Dijane Čuljak-Šelebaj i njene iskrene brige za "zatočene hrvatske civile" zatočene od "muslimanskih ekstremista", razvijene i usavršene u iskrenu brigu za hrvatske turističke kapacitete zauzete od jalovih jednodnevnih gostiju iz Bosne i Hercegovine - upravo laboratorijski precizan primjer. U osnovi se, naime, radi o istim antropološkim parametrima kakvim se izvan turističke sezone mjere općenito "nekvalitetni ljudi", oni, dakle, koji imaju drugačije porijeklo ili boju kože, pa onim "kvalitetnima" jednako zauzimaju plaže kao i radna mjesta, bračne krevete ili hrvatsku državu.

Da nije tako, vidjeli bismo valjda Dijanu Čuljak iskreno zabrinutu i za turističke perspektive, na primjer, Dubrovnika.

- Koliki vam problem u Dubrovniku predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz luksuznih cruisera, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?

To pitanje, međutim, nismo čuli, niti je dubrovački gradonačelnik morao mucati odgovarajući kako "gosti s luksuznih cruisera nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti": ne samo da "ipak nešto troše", odnosno "plaćaju parking" - pardon, vez u luci - već su, naprotiv, sâm strateški cilj dubrovačkog i hrvatskog turizma. Iako znamo odgovor, pravit ćemo se glupi i za potrebe eksperimenta tvrdoglavo inzistirati: nisu li i oni samo "jednodnevni gosti" koji - molim lijepo, postoje precizni podaci - ništa ne troše i samo zauzimaju mjesto na Stradunu, kojega pri tome nisu ni platili?

Točno, ali oni su Amerikanci, Francuzi, Englezi, Japanci, Nijemci, Šveđani, fini gosti u ukusnim havajskim košuljama koji ne mirišu na luk, naši prijatelji sa Zapada, ukratko - "kvalitetni turisti". Kvalitetni gost, shvatili ste, u najkraćemu je onaj koji se iskrca iz cruisera, ništa ne potroši, ne zauzima apartman, zauzima zapravo samo mjesto na plaži koje pritom nije ni platio, i istog dana napusti "taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

Eh, da, i najvažnije: nije Bosanac.

Hrvatski turistički šovinizam, nije mudro sumnjati, razbit će se na kraju - kao i svaki drugi - o istu glavu u kojoj kvasa. Jedna od karakteristika šovenske glave jest i ta da uvijek i bez greške prekasno shvati kako i sama lijepo uliježe u vlastitu definiciju "nekvalitetnog". Rekao bi pastor Martin Niemöller, da je danas živ i da je Hrvat: "Kada su došli po muslimane, ja sam šutio jer nisam bio musliman; kada su došli po Bosance, ja sam šutio jer nisam bio Bosanac; kada su došli po nekvalitetne goste, ja sam šutio jer nisam bio gost; kada su došli po mene, nije bilo više nikog da se buni."

Prema službenim podacima, naime, "nekvalitetni gosti" iz Bosne i Hercegovine ove će godine ostvariti u Dalmaciji nekih pola milijuna noćenja. Zna li se pak da u Dalmaciji živi milijun stanovnika, jednostavna matematika kaže da će ih oni u isto vrijeme ostvariti čak trista šezdeset pet milijuna, znači punih sedamsto puta više.

- Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju sami Omišani i građani dalmatinskih gradova koji se samo spuste iz svojih stanova, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili - pitat će u ovo doba sljedeće godine Dijana Čuljak-Šelebaj.

- Paaa... moje mišljenje je da Hrvati nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucat će gradonačelnik. - Naime, oni ipak nešto troše. Plaćaju porez.

(nezavisne.com)

POKLONI SE I POČNI: Yad Nashem
Tako se govori
: POKLONI SE I POČNI: Yad Nashem
Tipični Milorad Dodik. "Nacionalni interes" ispred "čovjekoljublja", "specijalni rat" i "propagandistička mašinerija" ispred "žaljenja" i "iskrene geste", "srebrenički mit" umjesto "nevinih žrtava". Toliko puta smo to čuli

Zašto se premijer Republike Srpske Milorad Dodik žrtvama genocida otišao pokloniti u memorijalni centar Yad Vashem u Jeruzalemu, kad mu je Srebrenica mnogo bliža? Zašto je trebalo potrošiti nekoliko dana, nekoliko hiljada kilometara i još nekoliko stotina hiljada novaca za putovanje u daleki Izrael, sve da bi se poklonilo uspomeni na žrtve nacizma, kad se gotovo istovremeno samo dvadesetak kilometara od Banjaluke obilježavala osamnaesta godišnjica raspuštanja zloglasnog logora Omarska?

"U Omarsku, Manjaču ili Srebrenicu otići ću kad Bošnjaci raskrste sa srebreničkim mitom, jer bih u protivnom bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske", odgovorio bi premijer Republike Srpske, pa napravio značajnu pauzu i smireno objasnio: "Naše srpsko čovjekoljublje obavezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se taj naš iskreni gest ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne srpskim nacionalnim interesima. A upravo takav efekt proizveli bismo da sam otišao u Omarsku."

Tipični Milorad Dodik. "Nacionalni interes" ispred "čovjekoljublja", "specijalni rat" i "propagandistička mašinerija" ispred "žaljenja" i "iskrene geste", "srebrenički mit" umjesto "nevinih žrtava". Toliko puta smo to čuli.

Pa ipak, Milorad Dodik ovako nešto nikada nije rekao. Barem ne tim riječima. Barem ne na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku.

Da mu, međutim, ponudite odgovore na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku, sam bi Milorad Dodik - pitajte ga - zaokružio c): "jer bih bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske".

A za to pak što Milorad Dodik te riječi nije izgovorio, samo su dva razloga: 1) zato što ga to nitko nije pitao, i 2) zato što je prije & umjesto njega na to pitanje odgovorio Anto Đapić, u to vrijeme predsjednik Hrvatske stranke prava.

"U Jasenovac ću otići kad Srbija raskrsti s jasenovačkim mitom, jer bih u protivnom bio dijelom propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata", odgovorio je Anto Đapić s proljeća 2007. godine, kad ga je na povratku iz Izraela novinarka "Slobodne Dalmacije" pitala zašto je otišao u Yad Vashem, a ne u Jasenovac. "Naše hrvatsko čovjekoljublje obvezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istodobno obvezni voditi računa i o tome da se ta naša iskrena gesta ne zlorabi u propagandističke svrhe suprotne hrvatskim nacionalnim interesima. A upravo bismo takve učinke polučili da sam otišao u Jasenovac."

Tri godine nakon Ante Đapića u Yad Vashemu se, eto, poklonio i Milorad Dodik. U međuvremenu, cijele kolone stranačkih izaslanstava, parlamentarnih delegacija, visokih crkvenih otaca i državnih funkcionera slijevale su se sa Balkana u Jeruzalem, stoje Hrvati i Srbi pognutih glava u dugačkim redovima pred Memorijalnim centrom Yad Vashem i suzama ispisuju dirljivi in memoriam u Knjizi dojmova & utisaka.

Onda, sve tako očiju crvenih od neukrotivih suza i čela modrih od lupanja o Zid plača, stišću čvrstu ruku izraelskog predsjednika Shimona Peresa, slikaju se za novine i vraćaju kući noseći pod rukom naramak suvenira, papirnate jarmulke, plastične menore i snažnu podršku predsjednika Peresa i izraelske države Hrvatskoj/Srbiji/Republici Srpskoj na putu u Europsku uniju/diplomatskoj borbi za Kosovo/državnosti i suverenitetu Republike Srpske.

Fascinantna je ta iznenadna ljubav hrvatskih i srpskih nacionalista prema Izraelu. I jedni i drugi, primijetili ste, na svojim će hodočašćima Svetom zemljom upoznati židovske prijatelje s istom biblijskom sudbinom svojih naroda, Hrvata bez države i Srba u pogromima, njihovo ih iznenadno hrvatsko-srpsko "čovjekoljublje obavezuje izraziti žaljenje za nevine žrtve", ali ovoga puta bez onog hrvatsko-srpskog "ali": samo u Izraelu, u Memorijalnom centru Yad Vashem, Hrvati i Srbi iz nekog razloga nisu "istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima". Možda i zato što je obredno plakanje nad nevinim žrtvama holokausta zapravo isključivo u tome, kako se zove, nacionalnom interesu.

I jedni i drugi, naime, i Hrvati i Srbi, do imbecilnosti se dive čvrstoj ruci izraelske države u rješavanju svojih unutarnjih problema s Palestincima, i desnu bi ruku dali da imaju istu takvu. Zato su prošle godine izraelskoj agresiji u Gazi oduševljeno aplaudirali najveći hrvatski i srpski nacionalisti i šoveni, isti oni što bi desnu ruku u vatru stavili da je u Jasenovcu greškom ubijena šačica srpskih terorista i slučajno s njima par Židova, a u Srebrenici da je bila tek saobraćajna nesreća, kad je ono kamion iz humanitarnog konvoja sletio u jarak, pa ispala masovna grobnica. Isti oni, na kraju krajeva, što bi - da je danas 1941. - Hitleru iz Zagreba slali dugačke željezničke transporte, a iz Beograda oduševljene telegrame da je Srbija prva Juden-frei zemlja u cijeloj Europi.

Zbog toga je iznenadni filosemitizam hrvatskih i srpskih nacionalista slobodan od tuđih "zloupotreba u propagandističke svrhe": zato što je u propagandističke svrhe već zloupotrebljen. Malo je što u ovih naših nesretnih dvadeset godina stoga tako odvratno kao filosemitizam raznih đapića i dodika. Neće Đapić ni okom trepnuti kad kaže kako je suđenje upravitelju jasenovačkog logora Dinku Šakiću "montirani proces", neće Dodik ni obrvom zaigrati kad kaže da u Srebrenici nije počinjen genocid, ili kad otkrivajući spomenik haškom optuženiku Momiru Taliću, nekadašnjem načelniku Glavnog štaba Vojske RS, dan uoči godišnjice Srebrenice kaže kako je "Talić dao nemjerljiv doprinos slobodi srpskog naroda i stvaranju Republike Srpske".

A onda će obojica, držeći se za ruke, otići u Yad Vashem, daleko od Jasenovca i Srebrenice, daleko od Gradiške Stare i Omarske, da tamo neutješno plaču nad žrtvama genocida.

Na to ih obavezuje, jasna stvar, njihovo nadaleko poznato hrvatsko-srpsko čovjekoljublje, obavezuje ih njihova prigodna ljudskost izraziti žaljenje za nevine žrtve. U tom perverznom obratu, nacionalforenzičari što izravno negiraju holokauste u vlastitim dvorištima ne samo da nisu, klanjajući se ubijenim Židovima, "obavezni voditi računa o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima" - oni su upravo obavezni voditi računa da se ta gesta pametno zloupotrebi. Teško da je uopće moguće teže uvrijediti spomen na šest milijuna pobijenih Židova.

Jasno je onda i zašto balkanski dodici moraju voditi računa da slučajno na putu za Jeruzalem ne nabasaju na neku masovnu grobnicu u svom dvorištu: zato što u njima više nisu Židovi, nego neke druge takozvane "nevine žrtve". One koje u tim grobnicama leže protiv svakog nacionalnog interesa vlasnika parcele.

Zato je, eto, Srebrenica mnogo dalja od Jeruzalema, hiljadama kilometara dalje, na kraju svijeta, tamo gdje Bog svoga nema, a Dodik ni ne traži. Zato je Omarska, samo pola sata vožnje od Banjaluke, tako predaleko da brže i lakše živ čovjek, Srbin i premijer stigne na ritualno klanjanje šezdeset pet godina mrtvim Židovima u Yad Vashemu, nego na obilježavanje osamnaeste godišnjice raspuštanja logora u obližnjoj Omarskoj.

Zato će, najzad, Milorad Dodik prije stići u Yad Vashem nego se pokloniti Jadu Našem.

(zurnal.info/nezavisne.com)

ŠAMARANJE TADIĆA: Od Gazimestana do Gazproma
Tako se govori
: ŠAMARANJE TADIĆA: Od Gazimestana do Gazproma
Zvučnim šamarom završila je tako predsjednikova bitka za Kosovo, koja bi se dala sažeti u jednu rečenicu: žrtvovao Tadić Srbiju za Kosovo, pa ostao i bez Kosova i bez Srbije

Tadić i Medvedev

Legenda kaže da su onoga davnog ljeta 1389., kad je stigao glas da su srpski vitezovi na Kosovu polju zaustavili turski ulaz u Europu, u čast vojske cara Lazara i njegovih saveznika dugo zvonila zvona pariske crkve Notre Dame. Šest stotina dvadeset i jedno ljeto kasnije, opet kršćanskom Europom zbog Kosova odjekuju zvona.

Što to zvoni u gori zelenoj - pita se narodni pjesnik nakon šest vijekova - al mobilni, al zvona zvonika? Da j' mobilni, već bi se javio, da su zvona, već bi odzvonila; nit mobilni, nit zvona zvonika, nego obraz srpskog predsjednika; nit mobilni, nit pariska zvona, nego šamar ruskoga Gazproma.

Odzvanja tako već dva dana kršćanskom Europom šamar što ga je predsjednik Srbije Boris Tadić dobio od ruskog energetskog diva, nakon što je na sastanku sa bugarskim premijerom Bojkom Borisovom iznio zanimljivu zajedničku srpsko-bugarsku inicijativu da balkanska trasa famoznog plinovoda Južni krak u Srbiju uđe kod Dimitrovgrada, umjesto preko Zaječara, za što se zalaže Uprava ruskog Gazproma. Trasa preko Dimitrovgrada, prema Tadićevim riječima, bila bi mnogo praktičnije rješenje za Srbiju, jer bi omogućila lakšu gasifikaciju zemlje.

- Što su pričali predsjednik Srbije Boris Tadić i bugarski premijer Bojko Borisov, ne želimo komentirati. To su njihove želje - odgovorila je već sutradan Uprava ruskog giganta. - Odluka o pravcu Južnog toka zavisit će isključivo od tehničko-ekonomskih osnova, odnosno studije izvodljivosti na kojoj se radi. Naravno, u utvrđivanju konačne trase uzet će se u obzir i mišljenje Srbije, ali konačni prijedlog dat će Gazprom.

Zvučnim šamarom završila je tako predsjednikova bitka za Kosovo, koja bi se dala sažeti u jednu rečenicu: žrtvovao Tadić Srbiju za Kosovo, pa ostao i bez Kosova i bez Srbije.

Za milost Majčice Rusije i njeno pokroviteljstvo nad veličanstvenom pravnom bitkom za Kosovo, Tadićeva je vlast potpisala vazalni ugovor sa ruskom oligarhijom: nosivi stup srpske ekonomije, Naftnu industriju, prodala je Gazpromu za cijenu veznog reda Barcelone, i kao svi naivci što su šiljili kurac - ja se izvinjavam zbog izraza, ali je srpski - javljajući se na razne enlarge-your-penis spamove na Internetu, ostala na kraju kratkih rukava, dakle kratka i u džepovima i u gaćama.

Na kraju te avanture, iako pojačana pouzdanim ruskim igračima, Srbija u sudačkoj nadoknadi ne samo da nije zabila počasni gol, već je pred Međunarodnim sudom pravde primila i šesti, Kosovo je jednom za svagda izgubljeno, ali Boris Tadić i njegov vjerni sancho panza Vuk Jeremić i dalje bauljaju po svijetu kao kokoši bez glave, pozivajući vlasti Lažne države Kosovo na dijalog i pregovore, svodeći se na mjeru takozvane Vlade SAO Krajine u izbjeglištvu, opskurnog zemunskog društva koje je i danas spremno na dijalog s hrvatskim vlastima i pregovore o planu Z-4.

Sve tako bauljajući po kokošinjcu, nisu Tadić i Jeremić ni primijetili da su u međuvremenu, potpuno koncentrirani na bitku za Kosovo i historijski boj na polju međunarodnog prava, tiho i neprimjetno izgubili i samu Srbiju.

Sjetili se, naime, Tadić i Jeremić u pauzi bitke za Kosovo da valja nešto raditi i u Srbiji - eto taj Južni krak, recimo, ne bi bilo loše da ide po sredini Srbije, lakše će biti dovesti plin i u Niš i u Prištinu - pa otišli u Sofiju da se dogovore sa Bugarima. Kad u povratku, imaju što i vidjeti, na srpskoj granici kod Dimitrovgrada umjesto table "Srbija" stoji tabla "Gazpromestan", a u kućici pod tablom - Rus. Pravi pravcati Rus, pogolemi rmpalija u uniformi Gazproma, energetski div od čovjeka.

- Kuda vas dvojica? - obratio im se div perfektnim ruskim baritonom.

- U Srbiju - veselo će Boris Tadić.

- U Srbiju?! - nasmijao se grmalj. - Što ćete vi tamo?

- Pa ja sam predsednik Srbije - zamuca Tadić. - A ovo je moj ministar spoljnih poslova.

- Tu sam, dole - dovikne Jeremić, mašući pasošem pod nosom Gazpromovom graničaru.

- Malo gledamo teren za ovaj, kako se zove, Južni krak - objasni Tadić.

- Južni krak? To vam je gore, kod Zaječara - odgovori Rus sumnjičavo mjerkajući neobičan par.

- Ma znamo, nego baš nešto mislimo - zamuca predsjednik Tadić - ako bi išao ovuda, pa da lakše pacifikujemo Kosovo.

- Predsednik je hteo da kaže "gasifikujemo" - ispravi ga onaj glasić.

- Ko to govori? - zabrunda Rus.

- Ja sam, ja sam. Tu, dole.

- Vidite... - s vidljivom dosadom u dubokom glasu vrati im Gazpromov graničar pasoše - to su vaše želje.

- Ma da, naravno, nego samo naglas razmišljamo - pravdao se Tadić.

- Gospodine - podigao je glas rmpalija: Odluka o pravcu Južnog toka zavisit će isključivo od tehničko-ekonomskih osnova, odnosno studije izvodljivosti na kojoj se radi.

- Pošteno - čulo se odozdo.

- Naravno, u utvrđivanju konačne trase gasovoda uzet će se u obzir i mišljenje Srbije - izrecitirao je Rus, a onda se unio Tadiću u lice: Ali konačni prijedlog, to vam je valjda jasno, dat će Gazprom.

- Vrh, brate - podigao je Tadić desni dlan: Baci kosku.

E sad, je li stvar bila u tome da energetski div nije znao što znači "gimme five", na srpskom "koska", ili je naprosto promašio Tadićev dlan, historijska je zagonetka. Tek, Boris Tadić se u Beograd vratio s crvenim otiskom ruke na obrazu, a šamar je zvonio sve od Dimitrovgrada do Pariza.

Dvije i pol godine od osamostaljenja Kosova Tadić i Jeremić uvjeravaju tako Srbiju kako se nalazi pred historijskim raskršćem - Europa ili Kosovo; dvije i pol godine uvjeravaju oni Srbiju da za njih dileme nema i da u tom nepoštenom izboru radije biraju Kosovo, da bi dvije i pol godine kasnije ispalo da je Srbija bila zapravo pred izborom Srbija ili Kosovo. I da je izabrala, jasno, Kosovo.

Računi za rusko savezništvo stigli su tako na naplatu. U ovom trenutku, Srbija na vlastitom tlu ima točno onoliko suvereniteta koliko i na Kosovu: za mišljenje o trasi Južnog kraka Beograd se pita otprilike koliko i za prodaju kosovskog Telekoma.

- Sticajem društvenih okolnosti ovaj veliki jubilej Kosovske bitke dogodio se u godini u kojoj je Srbija, posle mnogo godina, posle mnogo decenija, povratila svoj državni integritet! - govorio je na sad već tako davni Vidovdan 1989. Slobodan Milošević, na velikoj pozornici na Gazimestanu, najavljujući one svoje "oružane bitke".

Dvadesetak godina kasnije, sve su oružane bitke izgubljene, Srbija je "posle mnogo decenija" izgubila svaki svoj "državni integritet" na Kosovu, Boris Tadić i Vuk Jeremić ostali su sami na pustom Kosovu polju, a spomenik srpskim junacima pod kojim je 1989. Milošević održao svoj čuveni govor danas čuva policija Republike Kosovo. Onaj pak znameniti logotip, stilizirano okruglo "600 G" na bini iznad voždove glave, u ove se dvije decenije nekako neprimjetno preobrazio u stilizirano okruglo slovo G, pa tek kad se čovjek malo odmakne, vidi da je to zapravo logotip ruskog Gazproma.

Srbi su tako u bici za Kosovo možda izgubili Srbiju, ali Tadić i Jeremić će - nemojte uopće sumnjati u to - već sutra od Međunarodnog suda pravde zatražiti ocjenu legalnosti ugovora o prodaji Naftne industrije Srbije.

Ili su to barem njihove želje. Konačni prijedlog - shvatili ste - dat će Gazprom.

(nezavisne.com/zurnal.info)

PEŠČANIK: Tadić i Jeremić falsifikatima ucjenjivali vlasti u BiH
Tako se govori
: PEŠČANIK: Tadić i Jeremić falsifikatima ucjenjivali vlasti u BiH
Beogradski online časopis Peščanik (www.pescanik.net) analizirao je pozadine hapšenja Ilije Jurišića i zadržavanja u pritvoru Ejupa Ganića pod optužnicama za ratni zločin. Argumentiranom analizom autori dokazuju koji su stvarni motivi beogradskih vlasti i šta je Srbija dobila maltretiranjima bh.građana

Predsednik Srbije Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, u saradnji sa čelnim ljudima iz Tužilaštva za ratne zločine i Ministarstva pravde Srbije, osudili su i gonili nevine građane Bosne i Hercegovine na osnovu falsifikovanih dokumenata u jednom, i nedovoljnih dokaza u drugom slučaju, kako bi ucenjujući bosanske vlasti njihovim oslobađanjem, zauzvrat dobili političke ustupke i na taj način, prividnim pomirenjem dve države, izdejstvovali napredak u evropskim integracijama. Te činjenice, potvrđene u dokaznom postupku pred britanskim sudom, dostupne su javnosti od 27. jula ove godine, kada je sudija londonskog suda u Westminsteru, Tim Workman, saopštio presudu u postupku za izručenje bivšeg člana Predsedništva BiH, Ejupa Ganića srpskim pravosudnim organima.

U presudi je konstatovano da, od „prvog dana ovog saslušanja, postoje prima facie (na prvi pogled) dokazi o zloupotrebi procesa“. U tački 38 presude navodi se i zaključak da „ukoliko je Vlada Srbije zaista bila spremna da odustane od ekstradicionog postupka u zamenu za bosansku saradnju, to je već dovoljno da se konstatuje zloupotreba procesa na ovom sudu“. U tački 39 presude ističe se da, „s obzirom na sve okolnosti i dokaze, sud zaključuje da je reč o zloupotrebi procesa za izručenje jer je, prema zaključku suda, motiv za gonjenje Ejupa Ganića zasnovan na politici, rasi ili religiji“.

Tokom izvođenja ključnih dokaza, koji su rezultirali presudom o zloupotrebi britanskog pravosudnog sistema i politički motivisanom gonjenu Ejupa Ganića, zamenik tužioca za ratne zločine Milan Petrović je, tokom unakrsnog ispitivanja, priznao da je Tužilaštvo 2007. godine podiglo optužnicu na osnovu lažnih dokaza, odnosno falsifikovanih dokumenata protiv Ilije Jurišića. Okružni sud veća za ratne zločine osudio je na osnovu nepostojećeg sporazuma iz 1992. Jurišića na 12 godina zatvora. Ganićeva odbrana je to dokazala izveštajem Butrosa Galija, nekadašnjeg generalnog sekretara UN, u kojem se navodi da je pregovora bilo, ali da ništa nije dogovoreno niti potpisano.

U tački 36 presude suda u Londonu u koju smo imali uvid, u delu u kojem se govori o svedočenju Milana Petrovića, ističe se da je „Jurišić optužen i osuđen na 12 godina zatvora, na osnovu sporazuma od 27. aprila 1992.“, ali i da je „ovaj svedok (Milan Petrović), u unakrsnom ispitivanju, izjavio da takav sporazum nikada nije postignut, odnosno da ne postoji“.

Uprkos tome što su u presudi navedeni neoborivi dokazi o postojanju političkih pregovora između predstavnika tri države na najvišem nivou – BiH, Srbije i Turske, državni vrh Srbije i tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević javno demantuju da je slučaj Ganić uopšte bio tema razgovora između tri zemlje u proteklih pet meseci (preciznije od 1. marta, kada je bivši član Predsedništva BiH Ejup Ganić uhapšen u Londonu, na osnovu Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija).

Vladimir Vukčević je, nakon presude, izjavio da je toga dana prvi put čuo za te pregovore. Međutim, kada je kasnije priznao da je sud „poklonio veru svedočenju Damira Arnauta“, Silajdžićevog pravnog savetnika, rekao je da je sve to „njemu rađeno iza leđa“. Arnaut je, međutim, prvi put o tim pregovorima usmeno svedočio pred sudom u Westminsteru 23. aprila, a njegovo prošireno pismeno svedočenje je dostavljeno sudu, kao i srpskoj strani, još 17. maja. Srbija je imala rok od mesec dana, odnosno do 15. juna, da odgovori na sve navode Ganićeve odbrane, uključujući i Arnautovo svedočenje. Takođe, Arnaut je opet usmeno svedočio 8. jula, a u sudnici je sve vreme bio prisutan Milan Petrović, Vukčevićev zamenik. Dakle, ili je Vukčević slagao da je prvi put čuo za ove pregovore na dan presude – kada je sudija Arnautovo svedočenje ocenio kao „istinito i uverljivo,“ ili mu niko nikada nije preveo Arnautova svedočenja. Te dve mogućnosti su, inače, identične oceni sudije Workmana da je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine „ili nekompetentno ili politički motivisano.“

U situaciji kada se bivši član ratnog predsedništva BiH Ejup Ganić nalazi u Bosni, ulaganje žalbe i snošenje velikih troškova bilo bi necelishodno jer bi čak i u slučaju uspeha žalbe takva odluka bila faktički nesprovodiva“, piše u saopštenju Vladimira Vukčevića, koje je prosleđeno medijima posle nekoliko dana navodnog premišljanja da li će se Tužilaštvo žaliti na odluku suda. Treba, međutim, imati na umu da je CPS (Crown Prosecution Service) vladina agencija koja ne može da naplaćuje svoje usluge, pa se može zaključiti da je srpskom Tužilaštvu preneseno da, ukoliko bude htelo da sa žali na odluku suda – u čemu ga CPS ne može zaustaviti – angažuje privatnu advokatsku kuću. U prilog tome stoji i tvrdnja Damira Arnauta, da je CPS Ganićevoj odbrani saopštio da se definitivno neće žaliti, jer je čitava stvar “već bila dovoljno kompromitujuća”. To verovatno znači, zaključuje Arnaut, da je CPS informisao srpsku stranu da u postupku po žalbi ne bi imala šansi za uspeh. Drugim rečima, poslednjih pet meseci Srbija je imala potpuno besplatno zastupanje od strane CPS-a, a tako bi i ostalo, samo da je CPS odlučio da se žali u njeno ime.

Budući da je ministarka pravde Snežana Malović uputila Londonu zahtev za Ganićevu ekstradiciju, ona je bila direktna veza Srbije sa britanskom vladom i Tužilaštvom britanske Krune. Zato je neuverljiva njena izjava da nije bila upoznata sa ovim navodima tokom celog procesa.

Srbija je, što se može videti iz postupka izvođenja dokaza, pokušavala da ovom političkom trgovinom zaštiti nekoliko stotina počinilaca zločina na teritoriji BiH, koje je Haški tribunal propustio da goni, a protiv kojih sama ne namerava da pokrene postupak. Naime, glavni predmet političke trgovine koji je srpska strana pokušavala da izdejstvuje tokom procesa u Londonu, prema svedočenju svedoka odbrane, bilo je zaključenje međudržavnog sporazuma kojim bi se zemlje obavezale da jedna drugoj predaju materijale i dokaze, i da se odreknu jurisdikcije u korist te druge države. To bi se desilo svaki put kada bi jedna zemlja potpisnica obavestila drugu da je pokrenula kriminalnu istragu protiv svojih građana ili stanovnika, za ratne zločine počinjene na teritoriji BiH. Potpisivanje sporazuma Srbija je prvi put predložila pre godinu dana, kada je taj zahtev odbijen, što je poznato i široj javnosti u Srbiji i BiH. Sporazum bi Srbiji omogućio da, u bilo kom trenutku trajanja sudskog postupka, preuzme slučajeve koji se vode protiv njenih građana ili stanovnika za zločine počinjene u BiH, što znači čak i nakon prvostepene presude, a sve sa ciljem umanjenja kazne, promene prirode zločina (na primer od krivičnog dela genocida do zločina protiv čovečnosti), ili potpunog oslobađanja pojedinaca od optužbi.

Naime, kako se može videti iz izjave koju je Damir Arnaut dao sudu, a u koji smo imali uvid, Srbija je, tokom postupka, nudila sledeće:

1. Da usmeno predstavi nadležnim britanskim institucijama (UK Home Secretary) da će pristati da srpski zahtev za ekstradiciju ne bude sertifikovan (pod uslovom da Ejup Ganić pristane da se odmah vrati u BiH i da ta zemlja garantuje da će Ganiću izdati putni dokument kojim će jedino tamo moći da otputuje).

2. Da Srbija ponudi instrukciju CPS-u (Crown Prosecution Service) da se ne usprotivi zahtevu Ejupa Ganića za puštanjem na slobodu uz kauciju. S obzirom na to da je UK HS sertifikovao srpski zahtev za ekstradiciju, čini se, zaključuje Arnaut, da Srbija nije ispunila prvo obećanje. Slično, kada je u pitanju ovo drugo obećanje, s obzirom na to kako je pred sudom tekao postupak za oslobađanje uz kauciju, jasno je da ga Srbija faktički nije ispunila.

Za uzvrat, Srbija je tražila i dobila sledeće ustupke:

1. Da se Silajdžić uzdrži od kritikovanja rezolucije srpskog parlamenta o Srebrenici, koju je Srbija, kako se navodi u svedočenju, koristila da bi popravila svoj imidž u EU i međunarodnim krugovima.

2. Da Silajdžić prihvati da prisustvuje samitu sa predsednikom Tadićem (prvom takve vrste koji je ikada održan), koji Srbija takođe koristi da bi unapredila svoj imidž na putu EU integracija, i predstavila se kao zemlju koja gaji dobrosusedske odnose sa BiH, uprkos kontinuiranom odbijanju i neuspehu da uhapsi Ratka Mladića. Oba ustupka su ispunjena pre nego što je Srbija propustila da ispuni svoja obećanja, zaključuje ovaj deo svedočenja Damir Arnaut.

Ponuda Srbije, navodi se u dokaznom materijalu na osnovu kojeg je engleski sud doneo presudu, obuhvata i predlog da BiH potpiše sporazum, a zatim obavesti Srbiju da je pokrenula krivičnu istragu protiv Ganića, nakon čega bi Srbija, kako se navodi, povukla zahtev za ekstradiciju. BiH je u svedočenju istakla da sporazum ne prihvata, pre svega da ne bi gubila nadležnost za krivično gonjenje građana i stanovnika Srbije za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine. Drugi razlog za neprihvatanje, što je specifičnost slučaja Ganić, je taj da odluka da se pokrene krivično gonjenje pojedinca i zahteva transfera slučaja po tom osnovu, ne sme biti političke već pravne prirode. Taj sporazum ne bi ni mogao da bude primenjen na slučaj Ejupa Ganića, s obzirom na to da u sudskom sistemu BiH sede i međunarodne sudije i tužioci koji, nakon što su ranije izvršili uvid u slučaj, nikada nisu odlučili da pokrenu krivično gonjenje.

Iako su predsednik Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić obećali, u nekoliko navrata, i bosanskim i turskim zvaničnicima, da će ispuniti dogovor, oni to ipak nisu učinili. „Tvrdim da predsedavajući predsedništva BiH Silajdžić nikada ne bi propustio da najoštrije kritikuje izostanak upotrebe pojma genocid u Deklaraciji o Srebrenici, da Srbija nije uslovljavala ispunjenje sopstvenog obećanja izostankom kritike Deklaracije“, rekao je pred sudom Damir Arnaut, savetnik Harisa Silajdžića.

Ejup Ganić je uhapšen 1. marta 2010. godine u Londonu, na osnovu Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija.

Ukoliko bi sud procenio da bi Dr Ganić trpeo nepravično suđenje po osnovi religije, rase ili politike, stupila bi na snagu zakonska zaštita od politički motivisanog gonjenja“, navodi se u presudi. Dve pažljivo sprovedene istrage su zaključile da nema dokaza na osnovu kojih bi bile pokrenute optužnice protiv Ejupa Ganića. Kako se dalje ističe, Okružni sud u Srbiji je pokrenuo postupak na zahtev tužioca za ratne zločine bez prikupljanja dodatnih dokaza, dok kasnije pribavljeni dokazi nisu bili od značaja, i ne bi opravdali menjanje inicijalne odluke. Sudija zaključuje da su, u odsustvu značajnijih dodatnih dokaza, moguća dva objašnjenja – da je srpsko tužilaštvo nekompetentno, u šta sudija nije uveren, ili da je motiv za gonjenje političke prirode, to jest, zasnovan na politici, rasi ili religiji. Do sličnog zaključka je došao i Filip Alkok (bivši tužilac Tužilaštva BiH, vodio predmet Dobrovoljačka, svedok odbrane Ejupa Ganića), koji ne vidi drugi motiv za optužnicu osim političkog. Kako se može videti iz presude, sa time se složio i bivši visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc Šiling, koji je rekao da je „apsolutno uveren da je ovo gonjenje politički motivisano“. I drugi svedoci, Kerol Hodž (autorka knjige Velika Britanija i Balkan) i Noel Malkolm (istoričar sa Oksforda) su se složili sa time.

Pregovori oko odustajanja od zahteva za izručenje Ganića Srbiji počeli su polovinom marta, kada je turski ambasador informisao Damira Arnauta da je Beograd tražio od Ankare da obezbedi da Silajdžić ne kritikuje deklaraciju, uprkos tome što u njoj neće biti upotrebljen termin genocid. „U suprotnom će svako pomeranje u slučaju Ganić biti veoma teško“, preneo je Davutoglu poruku srpskih zvaničnika. Davutoglu je tada rekao još i to da Ankara radi na tome da Srbija ne pošalje ekstradicioni zahtev, pre nego što istekne zakonski rok 13. aprila.

Britanski ambasador, međutim, 19. marta obaveštava Arnauta da je ekstradicioni zahtev iz Srbije već primljen, dok Jeremić i dalje tvrdi da zahtev nije ni predat. On je ministru spoljnih poslova BiH rekao da je siguran da je britanski ambasador pogrešio i da verovatno ne zna razliku između naloga za hapšenje i ekstradicionog zahteva. U daljem izvođenju dokaza navodi se da su bosanski zvaničnici tada zatražili od srpske strane da engleskom sudu pošalje pismenu notu, kojom bi istakla da se neće protiviti ukoliko sud ne bi sertifikovao ekstradicioni zahtev. Jeremić je odgovorio da po tom pitanju “nešto može da se uradi”, ali da je za to od suštinske važnosti da Silajdžić “ne pljuje po tekstu srebreničke rezolucije”. Ministar spoljnih poslova BiH Alkalaj mu je tada rekao da ne može i dalje verovati na reč Srbiji i da BiH traži neku vrstu garancije, kao i da će on Jeremiću dati primer garancije koja bi, u tom smislu, bila zadovoljavajuća. Nota u kojoj se navodi šta bi za BiH predstavljalo dovoljnu garanciju kasnije je predata Jeremiću. Nacrt teksta Deklaracije, identičan dokumentu koji je srpski parlament usvojio 30. marta, Jeremić je predao Alkalaju četiri dana pre nego što je on potvrđen u Skupštini Srbije (26. mart).

Prema svedočenju Damira Arnauta, odgovarajući na Jeremićeve komentare, britanski ambasador je rekao: “Oni lažu, ja znam razliku između te dve stvari, nisam glup.“ Istoga dana, tvrdi Arnaut, ambasador je potvrdio da je Srbija podnela zahtev pre više od dve nedelje, kao i da britanska vlada stoji iza te tvrdnje. Jeremić, međutim, opet negira te navode. Iako tvrdi da „Srbija najverovatnije neće odgovoriti zahtevu da taj tekst bude poslat u pismenoj formi britanskom Home Office-u”, on ističe da će nota biti “reč po reč” usmeno preneta.

Kako se dalje navodi u svedočenju, Jeremić od Alkalaja traži da on sa Sarajevom proveri da li postoji mogućnost da se potpiše obavezujući sporazum o jurisdikciji. Alkalaj mu prenosi ocenu da to pitanje prevazilazi aktuelni slučaj. Kasnije je, prema dokumentima londonskog suda, Jeremić putem SMS poruke potvrdio da je tekst poslat britanskim vlastima “kroz diplomatske kanale u Londonu” zatraživši još jednom da mu se Alkalaj javi povodom „drugog pitanja“, misleći na predloženi sporazum. Dalje, Jeremić i predstavnike turske vlade uverava da je preneo usmenu poruku engleskim vlastima, ali do dana svedočenja nije bilo nezavisne potvrde tih informacija iz Velike Britanije.

Bosanska strana, tvrdi dalje Damir Arnaut, odlučuje da je rizik kritikovanja deklaracije preveliki. Zbog toga izdaju saopštenje za štampu, ispunjavajući tako svoj deo pogodbe, u kojem pohvaljuje „one u Srbiji koji zastupaju nazivanje stvari njihovim pravim imenom“.

Kasnije, tokom sastanka 6. aprila u Sarajevu, prema turskom ministru spoljnih poslova Ahmetu Davutogluu, Jeremić je od Turske tražio da izdejstvuje da BiH zvanično zatraži preuzimanje slučaja Ganić, jer bi, kako mu je objasnio, takav zahtev Srbiji dao zakonsku osnovu za odustajanje od ekstradicionog zahteva. Srbija je tada zvanično obećala da će povući zahtev, ukoliko BiH bude tražila preuzimanje. Međutim, uprkos obećanjima, nakon razgovora sa Jeremićem, Davutoglu obaveštava Silajdžića da Srbija ne može ništa da podnese pismeno, zbog osetljivosti celog slučaja u političkom smislu.

Home Office 12. aprila obaveštava Ganićeve advokate da je srpski zahtev za ekstradiciju sertifikovan. Srbija, dakle, nikada nije ispunila svoje obećanje, a Jeremić najavljuje „novu“ ponudu za povlačenje ekstradicionog zahteva – ako BiH prihvati već pomenuti sporazum. Bosanska strana to odbija, između ostalog zbog toga što pred BiH sudovima nema optužbe protiv Ganića. Srbija, međutim, pretpostavlja da je moguće da BiH pokrene taj proces, zanemarujući pritom da to može da učini samo njeno Tužilaštvo. U suprotnom, to bi predstavljalo direktan politički pritisak na sudsku vlast u BiH. „Borko Stefanović mi je tada rekao: 'hajde, mogli biste, samo kada biste hteli'“, citirao je Arnaut direktora Ministarstva spoljnih poslova Srbije.

U daljem svedočenju Arnaut ističe da je, s obzirom na Ganićeve finansijske probleme, BiH zahtevala od Turske da zatraži od Srbije da se ne usprotivi zahtevu Ganićeve odbrane za puštanjem uz kauciju, u skladu sa pravilima ICTY. “Tokom posete Beogradu, ministar Davutoglu je ovo direktno preneo Tadiću, koji mu je odgovorio da ima njegovu i reč Republike Srbije da se neće protiviti zahtevu odbrane za kauciju. Tadić je to potvrdio i turskom predsedniku Abdulah Gulu”, piše u izjavi.

Kako se dalje navodi, Tadić je tada obećao da će dati garancije za kauciju, ako turski predsednik ubedi Silajdžića da se sretnu na istanbulskom samitu, koji je značajan sa stanovišta EU integracija. Srbija, međutim, do 24. aprila, kada je održano saslušanje na kojem je razmatrana mogućnost puštanja na slobodu uz kauciju, nije ispunila svoje obećanje, pa je ono pomereno za 29. april. Davutoglu je bio nezadovoljan i obećao da će iskoristiti samit da od Tadića zatraži da ispuni obećanje dato na najvišem nivou. Silajdžić ostaje na samitu jer procenjuje, svedoči Arnaut, da je to najkorisnije. Kako je Silajdžić kasnije preneo, Abdulah Gul se žalio Tadiću zbog neispunjenog obećanja, dok je predsednik Srbije tri puta ponovio da je posredi zabuna oko načina na koji je trebalo da budu poslate instrukcije. Međutim, na saslušanju 29. aprila sud je konstatovao da su instrukcije koje je Srbija poslala „daleko od jasnih“.

Državni vrh Srbije je tom trgovinom prekršio na najdirektniji način i ljudska prava zatvorenika u Srbiji, zabranjujući posete u dva zatvora, u cilju onemogućavanja već odobrene posete Harisa Silajdžića Iliji Jurišiću, u Okružnom zatvoru u Beogradu. Dolazak Silajdžića u Beograd, prvi put od početka rata u BiH, predstavlja konkretan zahtev EU, i trebalo je da svedoči da je Srbija na dobrom putu uspostavljanja novih odnosa sa BiH.

Naime, u dva zatvora u Srbiji – Okružnom i Kazneno-popravnom zavodu Zabela, Ministarstvo pravde je zabranilo posete, i to na dan kada je predsedavajući Predsedništva BiH (25. maj), u okviru posete Beogradu, trebalo da obiđe Iliju Jurišića. Osim objave zabrane „iz bezbednosnih” razloga, iz Ministarstva pravde nije stiglo drugo objašnjenje zbog čega je uvedena takva mera. Istovremeno sa objavljivanjem te informacije, u javnost je stiglo i saopštenje iz kabineta Harisa Silajdžića, da je let LH 413, kojim je predsedavajući Predsedništva BiH trebalo da iz Njujorka preko Minhena doputuje u Beograd, otkazan zbog kvara na motoru. Silajdžić je 23. maja iz Sarajeva odputovao u Njujork, gde je prisustvovao sednici Saveta bezbednosti UN posvećenoj situaciji u BiH. Informaciju o odlaganju leta kojim je Silajdžić trebalo da doputuje, najpre u Minhen, a potom u Beograd, istog dana zvanično je potvrdio Klaus Gorny, PR Lufthanse, čime su otklonjene sumnje da je reč o smišljenom odlaganju posete.

Međutim, Ministarstvo pravde Srbije nije otklonilo sumnje vlasti u Sarajevu da je zvanični Beograd namerno zabranio posete Okružnom zatvoru u kojem se nalazi Ilija Jurišić, kako bi doveo Harisa Silajdžić pred svršen čin kada bi stigao u Beograd, odričući mu ranije odobrenu posetu Jurišiću. Silajdžić, u tom slučaju, ne bi imao izbora, nego da nastavi posetu prema unapred utvrđenom planu. Tako bi Srbija ispunila zahtev Evropske unije.

Na osnovu dokumenata u koje smo imali uvid, Ministarstvo pravde Srbije je 21. maja prosledilo ambasadi BiH dozvolu da Silajdžić poseti Jurišića 25. maja. Na osnovu vremena slanja zvanične objave medijima iz Kancelarije za medije vlade Srbije (9.48h), može se zaključiti da je ova odluka bila doneta dan ranije, pre svega ako se ima u vidu da je ambasada BiH u Beogradu bila obaveštena da su zvaničnici sa ovlašćenjem da odgovore na pomenutu notu, 25. maja bili van Srbije.

Srpski protokol, nakon što saznaje za kvar na motoru i odlaganje leta, obaveštava ambasadora BiH da će Tadić 26. maja ipak biti u Gracu i da poseta tog dana nije moguća, ali da je predložio posetu 27. maja. Ministarstvo pravde Srbije primilo je molbu ambasade BiH, u koju smo imali uvid, istog dana kada je saopštena zabrana posete zatvorima, kojom traži odgovor na pitanje da li se suspenzija odnosi i na prethodno ugovorene i potvrđene posete i, ako to jeste slučaj, da li je moguće dobiti dozvolu za posetu Jurišiću 27. maja, ukoliko Silajdžić tada bude u Beogradu. U diplomatskoj noti navodi se i molba da, ako to nije moguće, vlasti u Beogradu omoguće da Jurišić bude posećen da drugoj lokaciji.

Međutim, osim napomene da odgovor tog dana nije moguć, jer je ministarka pravde Snežana Malović na putu, ambasadi BiH odgovor nije stigao ni sledećeg dana. Ministar spoljnih poslova BiH Sven Alkalaj, koji je u Beograd doputovao 25. maja rano ujutru, gde je trebalo da dočeka Silajdžića zajedno sa zvaničnicima Srbije, sastao se, kako tvrdi, 26. maja oko 17 časova sa Jovanom Ratkovićem, savetnikom za spoljnu politiku predsednika Srbije Borisa Tadića. Prema tvrdnjama Alkalaja, Ratković je ministru spoljnih poslova BiH rekao da „Srbija ne može da prihvati da Silajdžić poseti ratnog zločinca, jer srpski zvaničnici nikada ne posećuju ratne zločinace kada idu u posete drugim državama.“ Ratković je tada rekao da se predsednik Tadić nada da će poseta Silajdžića Beogradu biti ostvarena 27. maja, ali bez posete Jurišiću u Okružnom zatvoru. Ministar Alkalaj je odgovorio da će preneti poruku Silajdžiću nakon što se on iz Njujorka vrati u Sarajevo 26. maja. Ova poseta do danas nije ostvarena, jer državni vrh ne želi da Silajdžić poseti Jurišića.

Podsetimo, Silajdžić je rekao da će posetiti Beograd, ako Tadić pristane da dođe na obeležavanje petnaestogodišnjice genocida u Srebrenici.

Dodajmo još i da je Srbija, tokom trajanja postupka pred londonskim sudom, u pokušaju da ostvari taj kratkoročni interes, poslala dopis u kojem priznaje da je država Srbija učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu tokom rata u BiH, čime je otvorena mogućnost da BiH taj dokument upotrebi u nekom drugom, budućem procesu.

U tački 8. presude londonskog suda piše: “G. Fitzgerald, savetnik Krune, u ime optuženog, naglasio je da smatra da je izraz „sukob u međunarodnoj borbi“ smišljen kako bi se izbegao nalaz da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, a što bi Srbiju opteretilo odgovornošću za agresiju na BiH po međunarodnom pravu, čime bi bila odgovorna za plaćanje odštete BiH po međunarodnom pravu. Istaknuto je da Srbija iz tog razloga uvek tvrdi da se u BiH desio unutrašnji sukob.“

(Snežana Čongradin/Matja Stojanović/pescanik.net/zurnal.info)

BORIS DEŽULOVIĆ: Podstanari tuđe slobode
Tako se govori
: BORIS DEŽULOVIĆ: Podstanari tuđe slobode
Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio

Istog onog dana kad su Salman Rushdie, Umberto Eco i Claudio Magris u Le Mondeu potpisali otvoreno pismo hrvatskim vlastima, demonstrirajući zbog skandalozne presude zagrebačkog Općinskog suda kojom je ugledni hrvatski intelektualac Predrag Matvejević osuđen zbog uvrede Tuđmanovog i Bobanovog pisara Mile Pešorde, pa mu prijeti zatvor, u večernjim su satima dva nepoznata napadača u punom autobusu u Zemunu, naočigled vozača i desetaka ravnodušnih putnika, pretukla uglednog srpskog intelektualca Teofila Pančića, demonstrirajući valjda bijes zbog poraza na kosovskom polju međunarodnog prava i izdajničkog antisrpskog angažmana poznatog kolumniste.

Bila je subota, 24. jula, godine dvije hiljade desete.

Ponavljam, za one koji će posve razumno pomisliti da je riječ o grešci: subota je, 24. jula 2010. godine.

Franjo Tuđman već jedanaest i pol godina ore nebeske njive, Slobodan Milošević ih ore već više od četiri ljeta, Stipe Mesić je u penziji, a Hrvatskom vlada pristojni kompozitor Ivo Josipović, pristojni učitelj Boris Tadić u Srbiji već ore drugi mandat, sve smo naše ratove odavno završili, strpljivo ispunjavamo formulare na šalteru Europske unije, susjedi uljudno stoje iza žute crte i neobavezno ćaskaju o sportu, dok nam predsjednici piju kafu u Knez Mihajlovoj, i kad čovjek pogleda sa strane, Hrvatska i Srbija zaista izgledaju kao dvije gotovo pa normalne države.

Tek s vremena na vrijeme, od subote do subote, rastvori se u toj savršenoj, kristalno čistoj slici na plazma ekranu duboka pukotina, pa prokulja odozdo stvarnost kakvu ne želimo ni sami vidjeti, ni drugome pokazati. A u tom podzemnom, ali stvarnom svijetu žive ljudi koji na zagrebačkom sudu i danas, dvije hiljade i desete godine, pisce osuđuju zbog pisane riječi, u tom stvarnom mračnom svijetu žive ljudi koji i danas, dvije hiljade i desete godine, sačekuju pisce i mlate ih željeznim šipkama.

Nije ovo, naravno, samo priča o sucu zagrebačkog Općinskog suda Nenadu Lukiću, koji je osudio Matvejevića, ili o sucima Vrhovnog suda koji su njegovu presudu potvrdili, ili o svim hrvatskim sucima udruženim u Udrugu hrvatskih sudaca, koji ovih dana protestiraju zbog "hajke" na čestito hrvatsko pravosuđe. Nije ovo, jednako naravno, ni samo priča o dvojici mladih talibana koji su u gradskom autobusu pretukli Teofila Pančića, ili o stotinama mladih talibana koji na tribinama nogometnih stadiona, gay-paradama ili autobusnim stanicama demonstriraju svoj pravedni patriotski gnjev.

Ovo je, naime, i priča o svim ostalima, o putnicima iz zemunskog autobusa što šutke gledaju kako dva bijesna Mladića - jer takvi se mladići u Srbiji poštuju i pišu velikim slovom - šipkama mlate novinara koji se usuđuje misliti drugačije od njih. Ti ljudi iz zemunskog autobusa, koji su hladnokrvno ispratili napad, pa napustili autobus i bez riječi se ukrcali u drugi - isti su to ljudi koji su koju stotinu kilometara zapadnije hladnokrvno ispratili vijest o presudi Predragu Matvejeviću, pa dohvatili daljinski upravljač i bez riječi prebacili na drugi kanal. Ti se ljudi zovu "javnost". Ta "javnost" u uljuđenim društvima pristojno pomaže čovjeku kad ga mlate dva huligana, i nepristojno psuje državu kad čovjeka osuđuje zbog drugačijeg mišljenja.

Historijski se kalendar u takvim društvima računa po osviještenosti i odgovornosti te "javnosti", i tu je ključ nesporazuma s početka teksta: godina jest dvije hiljade deseta, ali je stoljeće još uvijek dvadeseto.

Pokazuju to komentari javnosti, stručne i nestručne, a svakako pritajene - pritajena javnost oksimoron je samo u društvima gdje je legalno drugačije misliti - u tvrdim stolicama autobusa i sigurnim rukama vozača.

Legalisti, suci, odvjetnici i ostali stražari uljuđene, suvremene Hrvatske nadigli su tako galamu nakon alarmantnog pisma europskih i svjetskih intelektualaca u Le Mondeu, nadmoćno tumačeći kako Matvejeviću, osuđenom na uvjetnu kaznu, nikakav zatvor ne prijeti, jer formalno-pravno "rok kušnje" - kako se stručno zove period u kojemu uvjetno osuđeni kriminalac, u našem slučaju jedan od najuglednijih i najprevođenijih hrvatskih pisaca, ne smije ponoviti svoj zločin, u našem slučaju loše misliti o Mili Pešordi - zapravo je istekao, i Predrag Matvejević je formalno-pravno slobodan čovjek.

Čitao sam to pravno obrazloženje nekoliko puta, misleći da sam štogod krivo shvatio. Znate kako se već čovjek zajebe, pa čitajući novinska zaglavlja pomisli da živi u dvije hiljade desetoj godini. Greške, međutim, nije bilo: sve je u Hrvatskoj u redu, sunce sja, more se ljeska, ptičice pjevaju, leptiri lete, cvijeće cvate, a Predrag Matvejević je slobodan čovjek. On je, naime, "odgulio" svoju kaznu. Uvjetnu, doduše, ali je odslužio. Pa je slobodan. Ponovimo: čemu panika, i čemu povika na hrvatsko pravosuđe zbog toga što čovjeka osuđuje zbog pisane riječi, kad je čovjek u međuvremenu svoju kaznu već odslužio?!? Matvejević je slobodan čovjek, a Hrvatska slobodna zemlja. Do sljedećeg nekog teksta o sljedećem nekom pešordi.

Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio, od trenutka kad su napadači pobjegli iz autobusa Teofil Pančić je opet slobodan da drugačije misli, i Srbija je dakle slobodna zemlja.

Njihova sloboda, međutim - i to je poanta cijele priče - nije sloboda da drugačije misle: oni žive u tuđoj slobodi, slobodi Mile Pešorde da slobodno misli kako je "Avdo Sidran posrbica gori od Srbina" i da slobodno nakon toga tuži svakoga tko misli da je to govor mržnje i poticanje na zločin, slobodi dakle anonimnih pešordi pod kapuljačama da se željeznom šipkom slobodno obračunaju sa svakim tko misli drugačije od njih. Slobodi onih pešordi s Partizanovog stadiona što su nedavno oslobođeni krivičnog progona zbog prijetnji novinarki Brankici Stanković da će "proći kao Ćuruvija", jer je časna sutkinja Jelena Milinović našla kako to nije "kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost novinarke". Jer časni sud ne zna na što se točno misli kad se kaže "proći ćeš kao Ćuruvija".

Brankica Stanković živi tako u slobodi navijačkih nacista, kao što u njihovoj slobodi živi i Teofil Pančić, i kao što u Pešordinoj slobodi živi slobodni čovjek Predrag Matvejević. U svojedobnom obrazloženju presude zagrebački sudac Nenad Lukić nimalo slučajno i suštinski jednako kao njegova beogradska kolegica ocijenio je kako su Pešordini huškački tekstovi "u tim vemenima doprinijeli klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda, ali sama klima netrpeljivosti, šovinističkog omalovažavanja drugog naroda, narodnosti i vjeroispovijesti ne mora nužno značiti poziv na zločin". Odnosno, kako bi se to reklo na srpskom, "nije kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost pripadnika drugog naroda". Da ne bi bilo nesporazuma oko toga tko je tu zaista slobodan čovjek, a tko nezaštićeni podstanar u tuđoj slobodi.

Popularna je definicija granica slobode ona po kojoj je nečija sloboda ograničena samo slobodom drugog. Stvar je u tome, shvatili ste, što je sloboda drugog neograničena. Predrag Matvejević, Teofil Pančić, Brankica Stanković i ostali koji misle drugačije sada znaju da su ti slobodni "drugi", kako sama riječ kaže, uvijek oni drugi.

U toj zagušljivoj, ali toploj slobodi žive i čitatelji hrvatskih novina i putnici iz zemunskog autobusa: za tu su se slobodu, uostalom, i borili.

(zurnal.info/Nezavisne novine)

BORIS DEŽULOVIĆ: Zlatno srce vladike Vasilija
Tako se govori
: BORIS DEŽULOVIĆ: Zlatno srce vladike Vasilija
Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda

Dok su svi u dnevnom boravku gledali Svjetsko nogometno prvenstvo, Vlada Republike Srpske u kuhinji je tiho, iza leđa, da nitko ne vidi i ne čuje, donijela odluku da se mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju, te vladiki zvorničko-tuzlanskom Vasiliju i banjalučkom Jefremu, od 1. jula isplaćuju mjesečne penzije od 2.300 konvertibilnih maraka.

Sekretarijat za vjere Republike Srpske objasnio je kako je to "izraz dobre volje i političke zrelosti premijera Milorada Dodika, na inicijativu Međureligijskog vijeća BiH", a to što niste čuli kad je vladika Republike Srpske izrazio svoju dobru volju i političku zrelost, to je, jasno, zbog vuvuzela.

Sve u svemu, tri će popa svakog mjeseca dobijati ukupno gotovo 7.000 maraka, dakle, devet prosječnih plaća, 22 prosječne penzije, ili čak 173 socijalne naknade. U toj matematici, po kojoj jedan penzionirani vladika vrijedi kao tri radno sposobna građanina, sedam običnih neosveštanih penzionera, ili čak 57 bijednika bez igdje ikoga i ikad ičega, krije se naime&valjda odgovor na ključno pitanje. A ključno pitanje nije niti pitanje nečije dobre volje i političke zrelosti, niti pitanje vaše loše volje i političke nezrelosti, već je ključno pitanje: Što će penzioniranom vladiki 2.300 konvertibilnih maraka?

Zaista - sad bez zajebancije - što će nekom vladiki ili mitropolitu 2.300 konvertibilnih maraka?

Kad se zna da penzionirano svešteno lice ima osiguran a) krov nad glavom, b) tri obroka dnevno, c) besplatan prijevoz, i d) zdravstveno osiguranje, te da su njegove potrebe isključivo duhovne naravi, dakle e) dijalog s Bogom, odnosno f) molitva i g) kontemplacija, pa kad se odbiju troškovi od prihoda, ispada da će trojici penzioniranih visokih oficira SPC-a svakog mjeseca ostajati, samo malo da izračunam, hm, dakle, točno po - 2.300 maraka viška.

Ima u Bosni i Hercegovini barem 20.000 ljudi, onih što se hrane u pučkim kuhinjama i što bi se odmah odrekli tih dva soma maraka, samo kad bi imali ono što i bez tog novca imaju penzionirane vladike: krov nad glavom, tri obroka, prijevoz i zdravstveno osiguranje. Ima ih bogami i u Republici Srpskoj Pravoslavnoj cr..., pardon Republici Srpskoj, 5.500 ih ima što žive od 40 maraka socijalne pomoći i rade isto što i vladike i mitropoliti u penziji, ali potpuno besplatno. Ne rade, dakle, ništa i mole Boga. Točnije, ne rade ništa i mole Boga da rade išta.

Mole i vladika Vasilije, i kolega mu Jefrem i mitropolit Nikolaj, ne kažem, jednako ustrajno mole visoka sveštena lica da im stado nađe nekakav posao, a sad znamo i zašto: da mogu iz svoga džepa svakog prvog izdvojiti i sakupiti 6.900 maraka za svoje vladike i njihove penzije.

Raširena je, naime, i općeprihvaćena zabluda - naći ćete je i u ovom tekstu - da penzioniranim vladikama pare ne trebaju. Evo, recimo, samo školovanje na privatnom fakultetu u Rimu za glasovitog srpskog umjetnika Dejana Nestorovića - neupućeni bi ignoranti rekli turbofolk stripera - košta 50.000 eura, dakle, 100.000 maraka. Kakve to veze ima, pitat ćete vi, neupućeni ignoranti. E, pa školovanje talentiranog plesača na štangi, dragi neupućeni ignoranti, plaća vladika Vasilije Kačavenda iz svog džepa. Plus odijela i parfeme za svoga štićenika.

- Vladika mi je rekao: "Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za tvoj projekat je od srca" - pričao je nedavno oduševljeni Dejan, otkrivajući tako odakle vladiki Vasiliju novac: od srca.

Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda. Nije vladika zvorničko-tuzlanski Rockefeller, on je, sad i to znamo, od srca obezbijedio i novac za svoj projekt raskošnog vladičanskog dvora u Bijeljini, "srpskog Versaja". Pao je vladiki tako kamen sa srca, kamen-temeljac arhitektonskog čudovišta koje izgleda otprilike kao rezidencija ruskog kralja zemnog plina koju je dizajnirao Giorgio Armani nakon tri uzastopna moždana udara, opremivši je zalihama iz skladišta stilskog namještaja "Đorđević", te na aukcijama imovine bankrotiranog bahreinskog šeika Abdulaha al Khalife i odbjeglog crnogorskog narko-bosa Darka Šarića. I još je nakon svega ostalo na vladičinom srcu 50.000 eura za školovanje talentiranog stripera Dejana Nestorovića. A, onda je veliko srce vladike Vasilija jednostavno presušilo.

Kad je tako ove zime u Beogradu, večer prije sahrane patrijarha Pavla, posjetio butik "Huga Bossa" u Zmaj Jovinoj, vladika širokoga srca doživio je veliku neugodnost.

- Vaše preosveštenstvo, žao mi je - sva se zacrvenila sirota prodavačica. - Ovde mi javlja da je vaše srce odbijeno.

- Kako odbijeno - zabrundao je časni vladika.

- Tako, lepo. Evo, pogledajte: "Transakcija neuspešna, na vašem srcu nema dovoljno raspoloživih sredstava."

- Ne razumem, koliko juče prihvatili su mi srce u Rimu, 50.000 evra!

- Mnogo mi je žao, ali odbijeno je.

Ista stvar ponovila se i kod "Paul&Sharka", "Tommyja Hilfigera", "Calvina Kleina", "Armanija" i "Versacea": svugdje su se prodavačice s vidnom nelagodom na licu izvinjavale i vraćale posramljenom vladiki srce. A na šalteru Reiffeisen banke na Bulevaru umalo mu ga uzeli! Krenula gospođa lisičjeg lica škarama – "Gospodine, vaše srce je poništeno", tako je rekla - da mu izreže srce i da nije bilo mladog nabildanog umetnika Dejana, ostao bi vladika bez srca. Malo što mu je prazno.

- Prazno?!

- Prazno, ništa, nula - nemoćno će prodavačica u parfimeriji u "Delta Cityju" - Imate li neko drugo srce? Ameriken? Dajners?

- Nemam, šta će mi? Ovo je, bre, zlatno srce, ima neograničeni limit!

Zlatno srce vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija, nažalost, ipak nije imalo neograničeni limit. "Bossovo" odijelo za mladog gologuzog umjetnika ostalo je na vješalici, Dolce&Gabbana parfem u izlogu, a vladika Vasilije nije imao više ni za taksi. Veliko mu srce prazno kao budžet zemlje Srbije, da ga okrene kao čarapu i istrese na Zmaj Jovinu, ne bi iz njega ispalo deset dinara.

I čim se vratio u Bosnu, već na sljedećoj sjednici Skupštine Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine vladika Vasilije predložio je da Vijeće preporuči Vladi Republike Srpske da se penzioniranim glavarima izbroji nekakav sitniš za mjesečne troškove, da se ne sramote po "Versaceovim" i "Armanijevim" dućanima. Vijeće predložilo, Vlada prihvatila i vladika najzad kupio "Bossovo" odijelo.

- Joj, sveti oče, niste trebali - sav se raspekmezio mladi striper.

- Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za odelo je od srca.

Zašto vladika kupuje skupa odijela mladiću kojemu nije posao da odijela nosi, nego da ih sa sebe skida, složeno je teološko pitanje koje vi, neupućeni ignoranti, ionako ne biste razumjeli. Zato je vladika tu da umjesto vas misli, moli i kontemplira, a na vama je samo da njemu i kolegama mu svakog prvog izbrojite po 2.300 maraka.

Otkrilo se tako na kraju da vladike i mitropoliti imaju srce, samo ga onako skromni - što bi rekao Gogolj - do penzije nisu pokazivali. I ne samo da imaju srce, već i da su im na srcu Srbija i Republika Srpska, cijeli srpski narod da im leži na srcu i svakog prvog u mjesecu uplaćuje tamo po 2.300 maraka.

Neupućene ignorante treba ipak upozoriti da ne dolaze sad pred vladičanske dvore tražiti novac za školovanje u Rimu, "Bossova" odijela, Dolce&Gabbana parfeme, "Mlijekoproduktov" jogurt, kruh, rižu, školske udžbenike i ostale neophodne životne potrepštine: niti je vladičansko zlatno penzionersko srce neograničenog limita, niti je svaki bosonogi goljo bez prebijene pare u džepu striper svjetskog glasa.

(preneseno iz Nezavisnih novina)


DAN POSLIJE: Ni sažaljenja ni priznanja
Tako se govori
: DAN POSLIJE: Ni sažaljenja ni priznanja
Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića

 Photo: Tarik Samarah

U Memorijalnom centru Potočari 11. jula je ukopano 774 Bošnjaka i katolik Rudolf Hren, fudbaler. Njegov mlađi brat Ivan je poginuo u Srebrenici čim je počelo 1992. Imao je 20 godina. Ukopao ga je imam, jer popa nigde nije bilo. Otac im je sahranjen na pravoslavnom groblju. Rudolf je sahranjen kako katolicima dolikuje, ali je poseban na spisku. Kao broj 01. Srebreničani su 1995. ubijani kao ljudi, a sahranjeni su o državnom trošku kao islamski vernici. Iako i fatiha završava sa amin.

Koliko ravnodušnosti treba da se izbroji 775 zvezda i kakvo je to nebo koje može da ih primi odjednom. Ovogodišnja, deseta kolektivna dženaza u Potočarima je najveća do sada po broju ukopanih i broju onih koji su ih ispratili.

Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića.

Jedna žena nosi jednu ružu za dva muška deteta. “Konačno sam ga našla, a sada ga ponovo gubim”, kaže starica koja grli tabut sa bratom. Steže tabut, kao da se plaši da joj neko ne otme nešto “njeno”. Na mezarju tri žene različitih generacija miluju dva tabuta. Porodica Jusić je izgubila tri sina, Omer tri sina i dva unuka. Porodica Delić je toga dana sahranila četrnaestoro, među njima i Teofila. Sahranjen je i Munib Hasanović, čiji je otac Rajko.

U Bosni i grobovi mogu biti samo masovni i višenacionalni. Mezarje u Potočarima je prošireno, pa rake spiralno vrludaju. Tu je i nišan rođenog 1983. Pred rakom 24-godišnjaka koji je broj 140, šest žena teši vršnjakinju ubijenog. “Ovo je Republika BiH”, i “Srbija je odgovorna za genocid u Srebrenici”, piše na transparentima na bosanskom i engleskom jeziku. Obe parole se isto pišu na bosanskom i srpskom.

Pet sati posle početka dženaze, komunalci kao poslednjeg ukopavaju čoveka koji nema nikog svog.

U grobnicama su nađene razglednice, naočare, prazni novčanici, upaljači, ključevi, lične karte, ručni satovi, lopata sa slomljenom drškom, rumena lutka sa slomljenom vilicom, omče za vezivanje ruku i nogu... Nekoliko dana pre sahrane planinari su našli jednu čizmu sa kostima noge povezanih žicom. Neki Srebreničani su živi sahranjeni. Ujedali su zemlju pokušavajući da dođu do daha.

Do sada su donete samo tri presude za zločin genocida.

 Photo: Tarik Samarah

Masovne grobnice obleću rojevi plavih leptira sa belo obrubljenim krilima. Plavi leptir se hrani divljim cvetom iz porodice Artemisia koji izrasta iz masovnih grobnica i do 80 centimetara iznad zemlje. Nalik je maloj, dečjoj hrizantemi. U srednjevekovnoj Evropi su cvet stavljali u jastuke da štiti spavača od zlih duhova; rimski vojnici u sandale da ostanu odmorni. Na mandarinskom kineskom, leptir je simbol dugovečnosti; u japanskoj kulturi čednosti. Grčka mitologija povezuje leptire sa dušom pokojnika. Na srpsko-hrvatskom se pevalo: “Leptiriću, šareniću, hodi k meni amo! Evo imam lepu ružu, pomiriši samo. Ja bih došo, al se bojim kakve igle klete; stisnućeš me, probošćeš me, p' onda, zbogom svete!”

Pravdi podastrti izvođači srebreničkog zločina su Vojska RS i Škorpioni, bivši rezervni sastav srpske policije. Žrtvovani su u ime nedodirljivih bogova zla iz Beograda i sa Pala. Grafit “Bez zuba? Brkata? Smrdi kao govno? Bosanska devojka!”, napisao je na zidu barake u Potočarima koja gleda na groblje anonimni soldat iz Kraljevske holandske armije dodeljene UNPROFOR-u. U haškoj togi Teodor Meron je ocenio: “Bosanski Srbi su muslimane iz Srebrenice promišljeno i metodično ubijali samo zbog identiteta”.

Na nezavršenoj listi nestalih ili ubijenih u Srebrenici je 8.373 imena, od kojih je 500 maloletno, a desetine su žene i devojke. Posle ove praznične nedelje u Potočarima su ostale sahranjene 4.524 žrtve genocida. Lane je Vijeće ministara BiH finansiralo sahranu sa 200.000 konvertibilnih maraka, ove godine sa upola manje novca.

U petak, 7. jula 1995. osam stanovnika Srebrenice umrlo je od gladi. Dan ranije počela je srpska ofanziva. Poslepodne 11. jula hulje na čelu sa Mladićem su šetale Srebrenicom. Predveče 12. jula obesila se o granu 14-godišnjakinja koju su silovali istovremeno sa bratom.

Kolona muškaraca koja je 11. jula počela da beži prema Tuzli bila je dugačka između 12 i 15 kilometara. Neki su se domogli Tuzle u zimu 1996. Obično, do Tuzle se pešači pet dana. Čoveka koji se predao vratili su u kolonu sa iskopanim okom, odsečenim ušima i krstom urezanim na čelo.

Četvero dece između osam i 14 godina iz kolone zarobljeno je 17. jula. Ispričali su da se očajnici iz kolone međusobno ubijaju, a neki vrše samoubistva. Pres služba Drinskog korpusa je snimila dečje svedočenje. Sudbina četvero dece nije poznata.

Egzekucije su počele 13. jula popodne severno od Srebrenice. Preživele iz prvog kruga streljanja čekao je drugi, ali nakon dovoljno vremena patnje. I civili iz Kravice su se latili noževa. U Kravici su posle 14 meseci nađeni dokazi zločina – kosa i krv. Tela nekih od 475 ljudi su bila ugljenisana. U Domu kulture u Pilici, posle godinu dana ispod pozornice nađeni su ljudski ostaci, lične stvari koje je krv otplavila.

Srebreničanin je ispričao u Haškom tribunalu: “Iskočio sam iz kamiona koji je vozio na streljanje. Nisam znao želim li da živim ili da umrem”. U jednom od najvećih masovnih grobova – u selu Kamenica, tridesetak kilometara od Srebrenice, najmlađa žrtva je desetogodišnjakinja. Sahranjeni u Kozluku su imali između osam i 85 godina. Nekima su amputirani delovi tela.

Od 1. avgusta do 1. novembra 1995. mrtvi su se organizovano bacali u sekundarne i tercijarne grobnice. Ostaci istog čoveka nađeni su na više lokacija, udaljenih nekoliko desetina kilometara.

Godine 2004. Vlada RS je saopštila imena 8.732 nestalih i mrtvih iz Srebrenice: 7.793 ubijeno je od 10. do 19. jula 1995. i još 938 ljudi nakon toga. Priznala je da se masovno ubistvo planiralo.

Dve godine ranije, RS je objavila izveštaj o istoj temi prema kome je 1.800 muslimanskih vojnika poginulo u borbama, još 100 od iscrpljenosti, a stotinak je ubila srpska osveta. U publikaciji “Za krst časni i slobodu zlatnu” (naslov preuzet iz epa “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića, prvog hrvatskog bana-pučanina), Ministarstvo unutrašnjih poslova RS govori o 641 stradalom Srbinu u regionu Bratunac-Srebrenica-Skelani.

U srpskom parlamentu zločin u Srebrenici je 2010. osudilo 127 od 250 zastupnika; u SAD je pet godina ranije sa 370 glasova za i jednim protiv usvojena rezolucija o genocidu. Premijer RS Milorad Dodik preti: “Nećemo nikad prihvatiti kvalifikaciju o genocidu”. U RS, na putu prema Potočarima i 11. jula 2010. stajale su table sa obaveštenjima “Prodajem prasad” i bilbord “Dani maline”.

U Srbiji u to vreme opština Bajina Bašta organizuje hepening “Drinska regata” sa trubačima i takmičnjem u kuvanju riblje čorbe. Bez nacionalnih predrasuda, Drina je od od 1992. do 1999. bila masovna grobnica pobijenih u Bosni i na Kosovu. Dve žene u kupaćim kostimima leže na nezavršenoj terasi sa bliskim pogledom na sahranu ćeretajući 11. jula 2010.

(zurnal.info/peščanik)

BORIS DEŽULOVIĆ: Smijete li da se smijete
Tako se govori
: BORIS DEŽULOVIĆ: Smijete li da se smijete
Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil..., frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci

 

Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.

I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.

Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:

- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?

Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.

- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.

Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.

- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?

Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.

- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.

U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.

Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.

Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.

- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.

Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.

Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.

- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?

Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.

U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.

U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.

Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.

Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.

Poput, recimo, Bošnjaka.

Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.

Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.

(Preneseno iz Nezavisnih novina/zurnal.info)

SREBRENICA: Istorija beščašća
Copy / paste
: SREBRENICA: Istorija beščašća

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“

Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.

Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.

Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.

Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?

1995. godina

Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.

Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.

Koliko ti je godina?

Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.

Šta se desilo sa muškarcima?

Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.

Balije su poražene

Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...

Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...

Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...

2010. godina

Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.

Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.

Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.

Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.

A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...

Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.

(preneseno sa pescanik.net)

BORIS DEŽULOVIĆ: Kad su cvetale višnje
Tako se govori
: BORIS DEŽULOVIĆ: Kad su cvetale višnje
Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska

 

-Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitao je Crni, mlađi muškarac tamnije puti, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.

- Da - potvrdio je Šef, debeli brko u bijeloj košulji.

- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemone?

- Socijaldemokrate. Lako, oni su svugdje. To je razgranata organizacija, štab joj je u Banjaluci, ali ukorijenjena je po cijeloj Republici Srpskoj, od Prijedora do Istočnog Sarajeva.

- Jesu li jaki? - javio se sad Dugi, visoki bradonja klempavih ušiju.

- Ha. Nekad su bili, ali odavno im više ne cvjeta. Načeti su pred opće izbore, gube lokalne, ne mogu oni do oktobra na zelenu granu. Trulo je to iznutra.

- Zeleno ili trulo? - zbunio se Dugi, tupo gledajući Šefa.

- Trulo ko Amerika - nastavio je Šef ne obazirući se. - Dodikova politika zastrašivanja i etničke mobilizacije očito više ne daje ploda.

- "... ne daje ploda" - ponavljao je Crni izbačenog jezika, sve žvrljajući u bilježnicu i natucajući za sebe poluglasno: "razgranato, ukorijenjeno, trulo, zelena grana, ne cvjeta... ne daje ploda".

- I šta nas dvojica onda da radimo?

- Ništa, samo snimite situaciju - pridigao se Šef, stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Dalje znate i sami. Ako vas tko šta pita, recite da vam se baš sviđa Republika Srpska.

I tako su sve novine objavile da je policija u Istočnom Sarajevu, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privela pripadnike saudijske Šerijatske policije Alguasema Ahmeda Ibrahima i Aldaoda Ibrahima Abdulaziza, uhvativši ih kako kraj helidroma u Lukavici snimaju - stablo višnje.

Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti u Istočnom Sarajevu vehabijski su teroristi izjavili kako su stablo višnje snimali "zato što im se sviđa". Nakon istrage i pregledavanja snimljenog materijala policija je opasne teroriste nesmotreno pustila na slobodu.

Epizoda poput ove zabilježene u Lukavici, gdje su zabrinuti građani prijavili policiji dvojicu sumnjivih muškaraca s kamerom, bilo je i tek će ih biti. Noć prije u Bugojnu je, u terorističkom napadu s logotipom Al-Qa'ide, ubijen jedan policajac, i ako je Republika Srpska Bosna ikad i po čemu sličila na Ameriku, onda na Ameriku sliči danas, kad je svaki građanin savjestan, svaki savjesni građanin zabrinut, svaki zabrinuti građanin agent državne bezbjednosti, a svaki agent državne bezbjednosti budan i spreman prepoznati sumnjivo lice.

Kad je, dakle, sumnjivo lice svako koje se trudi ne izgledati sumnjivo, i kad su tako sumnjivi svi građani koji rade nesumnjive stvari, a naročito oni savjesni i zabrinuti, svejedno jesu li zabrinuti zbog trulih stabala višnje ili zbog građana koji su zabrinuti zbog trulih stabala višnje. Kad je Srpska pred izbore u oktobru poput Amerike poslije 11. septembra.

- Dobardan, jesul to "Kriminalci"? - javljat će se ovih dana zabrinuti građani.

- Mislite, "Krimolovci"?

- Ja, to. Jel se kod vas prijavljuje radikalni islamski terorizam, Al-Kaida i te stvari?

- Da, izvolite.

- Ja bih prijavijo jedan slučaj Al-Kaide kod nas u Mahovljanima.

- Recite, gospodine, o čemu se radi?

- Neki mudžahedini tamo iza Zejine kuće iz golfa snimali ajerodrom Banjaluka i one leteće avijone.

- Čekajte, baš aerodrom snimali?!?

- Ma jok, kakav bolan ajerodrom, nismo ni mi budale. Ufatili ih mi iz sela i uzeli im kameru. Snimili Zeji sve šljive! Do jedne! - uzbuđeno će glas. - Eno ih sad tamo, zaključali smo ih u Društveni dom.

Završit će tako zaključani u Društvenom domu u Mahovljanima profesor Instituta za voćarstvo i prestravljeni studenti Poljoprivrednog fakulteta, dramatično će biti u Srpskoj ovoga jula, kad budu cvjetale lipe, završit će zaključan u nekakvoj autopraonici, garaži ili podrumu svaki mjesni fotograf-amater što izrađuje kalendare za lokalne firme, i svaki sumnjivi građanin s fotoaparatom, ili mobitelom, ili bez ičega, naročito bez ičega, znamo mi takve, nismo ni mi budale.

Završit će na saslušanju u centrima javne bezbjednosti svaki stranac, jer što stranac radi u Republici Srpskoj, nemaju ni Srbi što raditi u Srpskoj, i svatko tko izgleda kao stranac, i svatko tko izgleda kao netko tko se trudi da ne izgleda kao stranac, i oni što uopće ne izgledaju kao stranci, naročito takvi, nismo ni mi budale.

Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska.

Javni strah, poznata je stvar, temeljno je patriotsko osjećanje u svakoj diktaturi, jer svakog građanina mobilizira u Službu. Građani koji su u Lukavici prijavili dvojicu sumnjivih tipova kako snimaju stablo višnje samo su vršili svoju dužnost. U stanju visoke pripravnosti - a svaka je, pa i najmekša demokratska diktatura, konstantno stanje visoke pripravnosti, trajna akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi" - vrijedi američko načelo: "bolje stotinu nevinih u zatvoru, nego jedan krivac na slobodi". Bolje, dakle, stotinu botaničara, bolje cijeli kongres agronoma Bosne i Hercegovine u Centru javne bezbjednosti, nego jedan vehabija na slobodi.

Državna paranoja ionako ne služi da se kontrolira vanjski neprijatelj, već da se pod kontrolom drži unutrašnji prijatelj, isti onaj savjesni i zabrinuti građanin od kojega se jednaka savjest i zabrinutost očekuju kad netko iza Zejine kuće snima šljive, i kad u seoskom Društvenom domu budu opći izbori - ono kad socijaldemagozi obećavaju da će Srpska biti kao Amerika, i kad znaju što govore. Samo paranoičnim diktaturama vanjski je neprijatelj, naime, osvjedočeni prijatelj i najodaniji saveznik.

- Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitat će ove jeseni negdje u Rijadu mladi pripadnik Šerijatske policije, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.

- Da - potvrdit će Šef, glavni operativac Al Qa’ide, debeli brko u bijeloj košulji.

- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemagoge?

- Socijaldemokrate. Lako, oni su u Ulici Petra Kočića, na broju pet.

- I šta nas dvojica onda da radimo?

- Ništa - pridignut će se Šef stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Okružit ćete ih i... dalje znate i sami.

Već sutra policija će u Banjaluci, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privesti dvojicu sumnjivih bradatih muškaraca, uhvativši ih kako na općim izborima, na biračkom mjestu u mjesnoj zajednici Petar Kočić - Čaire u Banjaluci, zaokružuju pod brojem pet Savez nezavisnih socijaldemokrata. Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti dvojica vehabijskih terorista izjavit će kako su Milorada Dodika zaokružili, jasna stvar, "zato što im se sviđa".

(Nezavisne.com)

CHRISTOPHER HITCHENS: Narcizam malih razlika
Copy / paste
: CHRISTOPHER HITCHENS: Narcizam malih razlika
Šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku

Analizirajući nedavni neočekivani izliv nasilja između uzbekistanske manjine i kirgiske većine u Kirgistanu, mnogi komentatori nisu uspjeli da objasne zašto su se ta dva naroda odjednom okrenula jedni protiv drugih. Objašnjenja se kreću od zvaničnog dodvoravanja kirgiskom nacionalizmu, preko puke policijske i vojne brutalnosti do provokacija koje vrše paravojne formacije u nadi da će stvoriti novi Avganistan, ali ništa od toga ne objašnjava zašto su međuetnički odnosi tako brzo postali tako gadni. Kao da je cilj komentara bio da još više zamute sliku, novinari su u nekoliko izveštaja isticali suštinsku sličnost – etničku, jezičku, kulturnu – između Kirgiza i Uzbeka.

KRVNI POREMEĆAJ

Ali upravo to bi moglo da bude objašnjenje. U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva, a Sigmund Frojd je toj pojavi dao i naziv: „narcizam malih razlika“. Po njegovim riječima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“

Na primjer, razdvajanje Indije i Pakistana, koje je uzrok jednog od najdužih i najotrovnijih postojećih sukoba, svodi se prije svega na cijepanje Pandžaba. Idite u Pandžab i vidite da li primjećujete ikakvu razliku između ljudi sa dve strane granice. Po jeziku, etničkoj pripadnosti, fizičkom izgledu – potpuno su identični. U ovom slučaju je religija ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.

Nekad sam radio u Severnoj Irskoj, gde je religija takođe značajna linija razdvajanja, i u početku nisam umio da na prvi pogled prepoznam ko je katolik a ko protestant. Nakon određenog vremena, mogao sam prilično tačno da procijenim ko je ko, ali većina građana Belfasta je to radila mnogo bolje, i to nekako instinktivno. Doduše, tamo postoji izvjesna etnička razlika, pošto su starosjedioci Geli malo tamnoputiji i niži od uglavnom plavih Škota, koji su došli kasnije, ali je strancu to neprimjetno.

Isto je i na Kipru – teško je razlikovati Grke od Turaka. Ta dva naroda su toliko dugo živjela na istom ostrvu da pate od istog krvnog poremećaja zvanog talasemija. Jednom prilikom sam razgovarao sa doktorom koji se specijalizovao za to oboljenje, i koji mi je ozbiljnim glasom rekao da se iz uzorka krvi ne može zaključiti da li je davalac Grk ili Turčin. Umalo ga nisam pitao da li je do tada mislio da su pripadnici različitih nacionalnosti sačinjeni od različitog genetskog materijala. Nema praktično nijednog zabilježenog mešovitog braka između grčkih i turskih Kiprana, i to ostrvo je još uvek strogo podijeljeno.

LOKALNO RIVALSTVO

U knjizi Ratnička čast, Majkl Ignjatief je pokušao da objasni šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku. Najčešće je mržnja proizilazila iz vrlo provincijalnog i lokalnog rivalstva, a podsticala ju je ljubomora zbog neke navodne male prednosti onog drugog. Naravno, i ovde smo imali latentne nacionalne i verske razlike koje su pospješivale mržnju kada se sve već zakuvalo, ali glavno pitanje koje su postavljali stranci je bilo: „Kako li se prepoznaju?“ U Ruandi i Burundiju, čak i ukoliko su tvrdnje nekih kolonijalnih antropologa tačne – da se plemena Hutu i Tutsi razlikuju po rastu i po tome kako se češljaju – to ipak ne djeluje kao dovoljna razlika za izazivanje genocida.

U Šri Lanki, gde vam isto tako treba mnogo vremena da primjetite da su Tamili obično malo niži i malo tamnoputiji od većinskih Sinhaleza, to je nekako najvažnija informacija koju oni znaju jedni o drugima. Obično vam vrlo brzo u razgovoru spomenu kako oni drugi imaju previše djece, kako su lijeni i kako ne vode mnogo računa o higijeni. Moj prijatelj Patrik Kokburn piše u svojoj knjizi o Bagdadu da je primjetio da uvijek kada neki irački šiit ili sunit kaže kako religija ne igra nikakvu ulogu, on tačno zna ko od prisutnih pripada kojoj konfesiji. A ako želite da vidite kako izgleda rasni prezir, recite nekom šiitu iz Irana kako mislite da su on i irački šiiti u suštini braća.

Sljedeći primjer ove pojave je jedan od najozbiljnijih, ali i najmanje dramatičnih. Jedna od najbezazlenijih razlika na svetu – razlika između govornika flamanskog i govornika francuskog u Belgiji – namjerno će se isticati da bi se Belgija podijelila na dva dijela. Ako ova secesija uspije, onda će sjedište NATO-a i Evropske unije prilično narcisoidno prestati da postoji, jer će ga uništiti jedna od najmanjih zamislivih razlika.

Zato možemo samo da žalimo Uzbeke i Kirgize, dok zazorno pilje jedni u druge, u ovo vrijeme neimaštine i nesigurnosti. Njihova zajednička patnja možda tek počinje. U svemu tome ima pravih elemenata tragedije – i ironije. Jedna od najvećih prednosti homo sapiensa jesu nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“. Od kada smo napustili Afriku, kao vrsta se skoro uopšte nismo izmijenili. Da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. Ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspijevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.

(Slate/Peščanik/Žurnal)

BORIS DEŽULOVIĆ: Operacija Dvojnik
Tako se govori
: BORIS DEŽULOVIĆ: Operacija Dvojnik
Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama

Pretpostavljalo se, dakako, i do sad da mudžahedini svakodnevno prate svaki korak premijera Milorada Dodika, ali novinska agencija Srna sad raspolaže i dokazima.

"Prema operativnom izvještaju SIPA od 26. decembra prošle godine, u koji Srna ima uvid, petoro vehabija - četiri muškaraca i jedna žena - tog su dana nadzirali i snimali dolazak premijera Dodika u Prijedor, gdje je održavan stranački skup SNSD-a. U izvještaju se precizira da su lica snimila dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak Dodika u objekat. Ova vehabijska grupa bila je raspoređena na parkingu iza hotela 'Prijedor', gdje je održavan skup, kao i na svim prilazima do objekta, dok je jedan muškarac sve snimao kamerom", kaže se u senzacionalnoj agencijskoj vijesti koju su odmah prenijeli svi mediji u Republici Srpskoj.

"Je l' istina šta kažu na RT RS", istog se popodneva unezvijereno po uredu vrtio Milorad Dodik, "ovo što je objavila SRNA?"
"Bojim se da jest", tiho je odgovorio Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
"Ne mogu da vjerujem! Ko su ti ljudi?"
"Khm", suha grla odgovorio je direktor SIPA. "Radimo na tome da utvrdimo njihov identitet, gospodine."
"Nevjerovatno! Vehabije me prate usred Srpske! Šta kažeš, u Prijedoru?"
"Da. I u Bijeljini", dodao je Mirko Lujić drhtava glasa. "I u Trebinju, Foči, Bileći i Derventi. I u Doboju. I u Mrkonjić Gradu. I u... kako sad to da kažem... u Bnjlc."
"B... gdje?"
"Khm", nakašljao se direktor SIPA.
"U Banjaluci."
"I u Banjaluci" popizdio je premijer Dodik. "Usred Banjaluke me prate i snimaju?!!?"
"Aha."
"Pa šta radi policija? Šta radi SIPA? Šta radi Beograd?"
"Imamo operativnih saznanja da su Vas vehabije nadzirale, prisluškivali i snimale čak i kad ste bili u Beogradu. Dolazak kolone, vaš ulazak u objekat, sve. Sve imaju snimljeno i dokumentovano. Svaki vaš korak."
"Jebemimjamajkubalijsku! Kad je to bilo, je l' ono kad sam bio na plej-ofu u 'Areni'?"
"Da. I još kad ste bili na ustoličenju patrijarha Irineja. I kad je Medvedev bio u Beogradu. I na dočeku gospođe Plavšić. I da, kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. U stvari, svaki put kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. Kad bolje razmislim, svaki put kad ste uopšte bili u Beogradu."
"Pa šta da radimo", upitao je Dodik.
"Razradili smo plan. Namjestićemo vehabijskim teroristima zamku", dočekao je konačno direktor Državne agencije za istrage i zaštitu. "Operacija se zove 'Dvojnik'."
"Dvojnik?!?"

Već sutra poslijepodne dugačka se kolona crnih limuzina zaustavila pred Banskim dvorom u Banjaluci. Krupni gorila izašao je iz prve limuzine, hitro prišao drugoj, pa pogledavajući lijevo i desno otvorio suvozačka vrata.

"Dobro došli na prijem povodom Dana državnosti Republike Slovenije", srdačno je pružio ruku šef Konzularne kancelarije slovenačke ambasade u Banjaluci Aladar Belec. "Jako nam je drago da ste našli vremena za nas, gospodine Dodik."
"Hvala, hvala", promucao je Rajko Kuzmanović, blijed i kiseo kao jogurt.

Slovenski konzul uhvatio ga je za nadlakticu i poveo prema ulazu. Cijelo vrijeme nešto je govorio, ali Rajko Kuzmanović od silnog straha nije razumio ni riječi.

"Soko zove centralu, Soko zove centralu", tiho je onaj gorila za to vrijeme govorio u mali mikrofon na zapešću. "Blizanac sletio, Blizanac sletio, prijem."
"Vrlo dobro", začuo je glas u uhu. "Jesu li svi na položaju?"
"Orao na položaju, prijem", javio se šaptom agent s krova hotela "Bosna".
"Sova na položaju, prijem", javio se drugi, sa kupole hrama Hrista Spasitelja.
"Pelikan na položaju, prijem", javio se i agent s krova Palate Republike Srpske.
"Labud na... jajima, jebemti jaja i koje će mi pičke materine?!... Prijem."
"Kakva jaja, šta je bilo, Labud? Labud, javi se, šta je bilo?"
"Ma ništa, nabo se na minaret. Drugi put neka se Pelikan penje na džamiju. Uvijek ja!"
"Centrala svim jedinicama", začuo se u tom trenutku oštar glas. "Jedan-jedan-šest iz pravca hotela, jedan-jedan-šest iz pravca hotela!"

Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama. Tek što su vehabije izašle iz kombija, nije onaj bradati čestito ni uključio kameru, a već se iznad hrama Hrista Spasitelja odnekud pojavio helikopter, spustila su se iz njega petorica specijalaca sva u crnom, iz parkiranog kamiona "Elektrokrajine" iznenada su izletjela još sedmorica i dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber", vehabije su ležale na parkiralištu hotela "Bosna", sa čizmama specijalnih agenata SIPA na potiljcima, lica uronjenih u vreli asfalt i ruku savijenih na leđima.

"Rode sletjele na odžak, rode sletjele na odžak, prijem."

Slovenski konzul zaprepašteno je gledao što se događa, a Rajko Kuzmanović stisnutih je očiju čučao na tlu i pokrivši uši dlanovima ponavljao: "O slavni čudotvorče, svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče srpske zemlje, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, spasi Rajka svog!"

"Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA saopštila je da je danas poslijepodne u centru Banjaluke uhapšeno pet vehabija, četiri muškarca i jedna žena", javila je iste večeri Srna, a objavio RT RS. "Opasna teroristička grupa nadzirala je i pratila predsjednika Vlade Milorada Dodika na prijemu povodom Dana državnosti Republike Slovenije u Banskom dvoru, te snimala dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak predsjednika Vlade u objekat."

Pet pripadnika radikalnog islamskog pokreta, objavio je RT RS, bilo je raspoređeno na parkingu ispred hotela "Bosna" i na prilazima objektu. Bradati vehabija, zadužen za snimanje premijera Dodika kamerom, operativnom istragom SIPA identifikovan je kao Dragan Davidović (57) iz Banjaluke, direktor Radio-televizije Republike Srpske, dok su ostali iz grupe identificirani kao Draško Ignjatić, urednik Informativnog programa RT RS, Jovo Labus, zaposlen kao generalni direktor Novinske agencije Republike Srpske (Srna), i Slobodan Pešević, dopisnik beogradskih "Novosti", svi iz Banjaluke. Među uhapšenima je i jedna ženska osoba, identificirana kao Dubravka Blagojević, stalno zaposlena na mjestu glavne i odgovorne urednice agencije Srna.

"U pretresu njihovih jazbina u Banjaluci", kaže se na kraju vijesti, "pronađen je ogroman broj pisanih izvještaja, fotografija, te audio i video zapisa sa snimljenim svakodnevnim javnim i privatnim aktivnostima premijera Milorada Dodika, čiji je svaki korak ova opasna vehabijska grupa godinama nadzirala, pratila i snimala."

(Preneseno iz Nezavisnih novina)

VIŠEGRAD: U posjeti Mitru Vasiljeviću
Copy / paste
: VIŠEGRAD: U posjeti Mitru Vasiljeviću

Vasiljević se mesec dana pre no što smo došli u Višegrad nije javljao na telefon, tako da smo odlučili da mu u posetu odemo nenajavljeni. Maksimović je rekao da će nas on odvesti do njega. Kad smo stigli do Vasiljevićeve kuće – bele dvospratnice, na oko četiri kilometra udaljene od centra grada – činilo se da je prazna. Ušli smo u dvorište. Zavese su bile spuštene i vladala je potpuna tišina. Zazvonili smo, ali nam niko nije otvorio ulazna vrata

Onoga jutra kada smo stigli u taj živopisni istočnobosanski gradić, Višegrad je bio potpuno pust. Otomanski most na reci Drini već je vekovima simbol ovog grada. Međutim, nakon bosanskog rata, koji se vodio od 1992. do 1995. godine, taj most je postao i znamenje patnje ovdašnjeg bošnjačkog (tj. bosansko-muslimanskog) življa. Sudeći po iskazima brojnih svedoka, koji su pred Haškim tribunalom i lokalnim sudovima opisali ono što se u Višegradu dešavalo za vreme rata, pripadnici srpskih snaga su upravo na mostu ubili više stotina Bošnjaka, nakon čega su njihova tela bacili u reku.

Dok sam se sa kolegom-fotografom šetala višegradskim ulicama, one su bile puste. Retki prolaznici i još ređi posetioci kafića na obali Drine ispijali su svoje prve kafe. Niko se nije smešio. Bosanski Srbin Mitar Vasiljević se 12. marta ove godine – kao osuđenik za ratne zločine počinjene tokom 1992. nad Bošnjacima – vratio u svoj grad nakon što je odslužio dve trećine svoje petnaestogodišnje zatvorske kazne. Njegove pristalice u Višegradu su ga dočekale kao heroja – uz muziku, kolonu automobila i klicanje njegovog imena. Vasiljević je tom prilikom nosio kapu sa četničkim simbolima, odnosno sa oznakama srpske nacionalističke vojske iz perioda Drugog svetskog rata. Okupljenoj masi je poručio da nikada u životu nije bio srećniji.

Pozdravljam svoje sunarodnike Srbe, omladinu i pogotovo decu koja nisu bila ni rođena u vreme kada sam poslednji put bio ovde“, rekao im je. Presudu koja mu je izrečena za ratne zločine nazvao je nepravednom, istakavši kako su svi dokazi protiv njega bili lažni. Nakon toga je odbio da razgovara s novinarima. Žitelji Višegrada – koji je svojevremeno bio pretežno bošnjački grad, dok ga danas uglavnom naseljavaju Srbi – nerado se strancima razgovaraju o dočeku koji je priređen u čast Vasiljevićevog povratka. Nekolicina njih, koji su se ipak zaustavili i odgovorili na naša pitanja, kažu da nisu bili tu i ne znaju ništa o tome. A kad smo ih upitali za zločine koje su u Višegradu počinile srpske snage, odbili su da odgovore i udaljili se.

Prema podacima Haškog tribunala, u Višegradu je tokom rata ubijeno oko 3.000 bošnjačkih civila – uključujući oko 600 žena i 119 dece. Neki od najstravičnijih zločina čitavog bosanskog rata odigrali su se u ovom gradu; među njima su i oni iz juna 1992. godine, kada je oko 140 Bošnjaka bilo živo spaljeno u kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. Vasiljević je u to vreme bio pripadnik paravojne jedinice pod nazivom „Beli orlovi“, na čijem se čelu nalazio Milan Lukić, koga je Haški tribunal nedavno osudio na doživotnu robiju – i to upravo zbog učešća u zločinima koji su se odigrali u prvim mesecima rata, uključujući i incidente u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. U Tribunalu se o ovom slučaju trenutno raspravlja pred žalbenim većem.

I Bošnjački povratnici nerado govore o ratu. Zaustavili smo jednog sedamnaestogodišnjeg bošnjačkog mladića i pitali ga da li je zabrinut zbog načina na koji su njegovi sugrađani srpske nacionalnosti dočekali Vasiljevića. Odgovorio je da se ne plaši samog Vasiljevića, već onih koji su organizovali doček svog heroja. Na pitanje o tome ko su oni, mladić je samo odgovorio „njegovi ljudi“, nakon čega je odbio da to obrazloži.

Višegrad je danas duboko podeljen grad. Srbi i Bošnjaci jedni druge pozdravljaju na ulicama, ali se međusobno ne druže previše. Jedan od retkih Srba koji imaju prijatelje na obe strane jeste Zoran Maksimović – vlasnik i glavni urednik internet-portala „www.visegrad24.info“. Reč je o novinaru iz Sarajeva koji se u Višegrad doselio posle rata. Ljudi kažu da Maksimović zna sve i svakoga u gradu. On nam je rekao da dobrodošlica koja je Vasiljeviću bila organizovana 12. marta nije bila unapred planirana. „Sve je organizovala mala grupa ljudi koji su – dok su boravili u jednom od lokalnih kafića – spontano odlučili da to urade. Kada je do njih doprla vest da Vasiljević stiže u Višegrad, neko je predložio da bi ga trebalo dočekati na odgovarajući način – i tako je sve počelo“, kazao nam je Maksimović. On je inače i fotografisao pomenuti događaj, koji je šokirao Bosnu.

Međutim, ovakva verzija događaja razlikuje se od one koju smo čuli od drugog izvora, koji nas je zamolio da ostane anoniman. Po rečima tog izvora, doček Vasiljevića je bio brižljivo isplaniran i organizovan od strane jednog od udruženja srpskih ratnih veterana. Vasiljević se mesec dana pre no što smo došli u Višegrad nije javljao na telefon, tako da smo odlučili da mu u posetu odemo nenajavljeni. Maksimović je rekao da će nas on odvesti do njega. Kad smo stigli do Vasiljevićeve kuće – bele dvospratnice, na oko četiri kilometra udaljene od centra grada – činilo se da je prazna. Ušli smo u dvorište. Zavese su bile spuštene i vladala je potpuna tišina. Zazvonili smo, ali nam niko nije otvorio ulazna vrata. Jedna susetka nam je kazala da je porodica Vasiljević otišla u Beograd, da poseti sina. „Ko zna kada će se vratiti. Retko dolaze ovomo“, dodala je.

Izlazeći iz dvorišta, spazili smo policijski automobil, koji je bio parkiran nedaleko od Vasiljevićeve kuće. Samo pet minuta pre toga, nije ga bilo tamo. Maksimović je zaključio da je to veoma sumnjivo i rekao nam da saobraćajna policija obično ne parkira vozila na tom mestu. Kada smo ušli u auto kako bismo krenuli za Višegrad, policijsko vozilo je takođe otišlo.

MIHAJLOVIĆEVA SENKA
Ispred zgrade Opštine, čekao nas je Bilal Memišević, predsednik gradske skupštine. Memišević je Bošnjak i jedan od retkih zvaničnika koji nastoje da doprinesu tome da Višegrad prevlada postojeću ekonomsku i socijalnu krizu. U ratu je ostao bez roditelja. Kaže da zna ko ih je ubio i da ubice slobodno šeću višegradskim ulicama. No, uprkos tome, Memišević tvrdi kako veruje u pravdu i to da će svako – pre ili kasnije – biti pozvan na odgovornost za svoje zločine. Napominje da su odnosi među dvema etničkim grupama „sasvim dobri i stalno se poboljšavaju“.

Otkako se Vasiljević vratio u Višegrad, Memišević ga nije video. „On je osuđen i odslužio je svoju zatvorsku kaznu. Nadam se da je iz toga nešto naučio. To je sve što bih želeo da vidim – da se promenio, da to više nije onaj čovek koji je ovde počinio ratne zločine“, rekao je on. Oko 2.500 višegradskih povratnika nije zastrašeno Vasiljevićevim povratkom, niti su time na bilo koji način narušeni odnosi između dveju zajednica – tvrdi Memišević. On smatra da nešto što se dogodilo u okolini Višegrada samo dan nakon dočeka Vasiljevića predstavlja mnogo veći problem od same dobrodošlice. Naime, u selu Draževina (desetak kilometara od centra Višegrada), pripadnici Ravnogorskog pokreta obeležili su 64 godine od hapšenja Draže Mihajlovića (četničkog lidera iz Drugog Svetskog rata). Učinili su to isticanjem četničkih simbola, koji užasavaju Bošnjake i Hrvate, te pevanjem srpskih nacionalističkih pesama.

Mihajlovića su nadomak Višegrada 13. marta 1946. uhapsili agenti jugoslovenske službe bezbednosti (Odeljenje za zaštitu naroda, OZNA), nakon čega je zbog ratnih zločina i veleizdaje bio osuđen na smrtnu kaznu. Njegove pristalice ga i danas smatraju mučenikom koji je umro za otadžbinu. Oko 800 pripadnika Ravnogorskog pokreta, koji su se u martu ove godine okupili nadomak Višegrada, veličali su Mihajlovića i poslali poruku svim Srbima da „treba da žive u jedinstvenoj srpskoj državi“.

Lokalno bošnjačko stanovništvo je više od svega zastrašeno postojanjem Ravnogorskog pokreta. Oni to mesto – Draževinu, koja je naziv dobila po Mihajloviću – pretvaraju u turističku atrakciju. Čak su postavili i spomenik Mihajloviću, isti onaj koji je pre nekoliko godina uklonjen sa jednog trga u Brčkom. To je postalo mesto njihovog okupljanja“, kaže Memišević, dodajući da u Višegradu skoro niko o tome ne govori otvoreno. Lokalni ogranak Ravnogorskog pokreta funkcioniše kao zatvorena grupa čiji predstavnici retko komuniciraju s medijima. Mi smo, međutim, uspeli da zakažemo susret sa njegovim predsednikom, Mirom Jeremićem. Jeremić ne smatra da aktivnost pokreta kojem pripada predstavlja bilo kakav problem. „Naš jedini cilj jeste iznošenje prave istine o onome što se dešavalo tokom Drugog Svetskog rata, jer je ta istorija falsifikovana“, kaže on, misleći pri tom na činjenicu da su komunističke jugoslovenske vlasti posle rata Mihajlovića proglasile ratnim zločincem i izdajnikom.

Na naše pitanje koje se ticalo odnosa između Srba i Bošnjaka u Višegradu, on se okrenuo ka mostu koji povezuje dve obale Drine i rekao: „Evo ih (Bošnjaka), slobodno hodaju“ – pokazavši na dvojicu staraca. „Prve zločine u Višegradu, kao i svugde po Bosni i Hercegovini, počinili su Bošnjaci. Srbi su se samo svetili“, kazao je Jeremić. „Ja sam bio u vojsci Republike Srpske. Kada u ratu izgubite nekoga ko vam je blizak, izgubite i razum.“ Međutim, Jeremić je zaćutao kada smo od njega zatražili da navede zločine koje su u ovom gradu počinili Bošnjaci. Što se pak Vasiljevića tiče, Jeremić nam je rekao da ga ne poznaje. „Jedino što znam je da se radi o marginalnoj ličnosti – kako u ratu, tako i sada“, kazao je. Potom smo otišli u Draževinu, mesto gde je pre 64 godine uhvaćen Mihajlović. Ravnogorski pokret svakog 13. marta obeležava tu godišnjicu.

OŽILJKE TREBA ZALEČITI
Na ulasku u to naselje, vidimo veliki putokaz ka pravoslavnom manastiru Sveti Nikolaj, na čijem je čelu Otac Jovan Gadrović. Na pitanje zbog čega je pristao da u svom dvorištu zadrži bistu Mihajlovića, tj. osuđenog ratnog zločinca, on nam odgovara: „To je bio odbačen čovek, a ja prihvatam sve koji su odbačeni.“ Na kiosku ispred manastira nema previše ikona ili razglednica sa pravoslavnim motivima, ali su tu brojni suveniri koji se odnose na četnički pokret.

Otac Gadrović kaže da on i njegov narod nemaju previše kontakata sa bosanskim Muslimanima. „To će se vremenom promeniti, ali još uvek postoje neki ožiljci koje najpre treba zalečiti, i samo Bog može to učiniti.“ Poput većine ljudi u Višegradu, ni on ne želi da govori o zločinima koji su tokom poslednjeg rata počinjeni u tom gradu. Tvrdi i da nekoliko dana nije ni znao da se Vasiljević vratio u svoj grad „Zločini su činjeni na svim stranama. Samo Bog zna šta se dogodilo u Višegradu. Patio je i naš i njihov narod. Rat je jako glupa stvar“, kazao je otac Gadrović. „Muslimani su najbolje prošli. Oni sada imaju državu, koju nikada ne bi dobili da nije bilo rata“, kaže on.

Istog dana je na jednom groblju, nekoliko kilometara udaljenom od Draževine, imam Hasan Skorupan sahranio dve bošnjačke žrtve rata čija su tela tek nedavno identifikovana. U pitanju su bile jedna majka i njena dvanaestogodišnja ćerka. Dotični imam je u Višegrad, gde je održao službu, došao iz Priboja (Srbija). On kaže da je za počinjene zločine čuo od bošnjačkih povratnika. Osvrćući se na verski razdor, on napominje da su njegovi kontakti sa pravoslavnim sveštenstvom ograničeni na pitanja verskog obrazovanja. „U nekoliko navrata smo zajedno organizovali predavanja o religiji. Mislim da to može pomoći obema etničkim grupama da se bolje upoznaju“, kazao je Skorupan.

Imam kaže i da su mu bošnjački povratnici rekli da im nije bilo prijatno zbog činjenice da je Vasiljević, kada se u martu vratio u Višegrad, bio dočekan kao heroj. „Kada vidite bošnjačku majku koja je u ratu izgubila dva sina, lako vam je da shvatite zbog čega je uznemirena time. Naravno da su poslednji događaji uznemirili mnoge bošnjačke povratnike, ali se moramo nadati najboljem. To je ono što im stalno govorim“, rekao je on.

A u neposrednoj blizini pomenutog groblja, u svom ateljeu koji služi i kao umetnička galerija, slikar Branko Nikitović, inače Srbin, pokušava da dočara jedan drugačiji Višegrad. „Primitivizam je u ovom gradu dominantniji nego ikada. Ne interesuje me nacionalizam, niti politika“, rekao je dok nam je pokazivao galeriju. Ni on ne želi da priča o Vasiljevićevom povratku. „Baš me briga za njega. Neki dobri, dragi ljudi, koji više nisu živi i ne hodaju ulicama Višegrada, oni su do kojih mi je stalo. Oni su mi stalno na umu“, kazao je on.

Nikitović je uspeo da u Višegrad dovede čak i jednu međunarodnu koloniju, na šta je veoma ponosan. On živi za tih nekoliko dana godišnjeg umetničkog festivala, tokom kojih njegov gradić na obali Drine živi potpuno drugačijim životom. Višegradski most sa 11 lukova, koji je po naređenju velikog vezira Mehmeda Paše Sokolovića u 16. veku sagradio veliki otomanski arhitekta Sinan, predstavlja deo Svetske baštine. Poslužio je i kao tema romana „Na Drini ćuprija“, jugoslovenskog nobelovca Ive Andrića. „Svako ko prvi put dođe u Višegrad već zna ponešto o njemu. Ili je čuo za Mehmeda Pašu Sokolovića, ili je čitao Andrićev roman, ili je čuo za izuzetnu lepotu ovog mosta“, kazao nam je Nikitović.

Ja sam do sada naslikao oko 3.000 slika koje prikazuju višegradski most. Ali još uvek nisam uspeo da naslikam njegovo pravo lice.“


(Marija Arnautović je novinarka Slobodne Evrope, tekst prenesen sa prijateljskog portala e novine)


BORIS DEŽULOVIĆ: Hrvatska Dilerska Zajednica
Tako se govori
: BORIS DEŽULOVIĆ: Hrvatska Dilerska Zajednica

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore

 

Predsjednik Mladeži HDZ 1990 Zvonko Perić u svom je govoru izrazio želju za većim odzivom mladih u politici: "Mladi u politici trebaju biti još aktivniji, jer u suprotnom dobivaju mišljenje kako su u politici samo lopovi i kriminalci, pa kukaju zbog lošeg stanja, ne želeći se uključiti u rješenje problema".

Nekoliko dana kasnije novine su objavile kako je delegacija Mladeži HDZ 1990 u okviru priprema Izborne skupštine posjetila i distrikt Brčko. "U razgovorima s predstavnicima HDZ 1990 Brčkog dogovorena je čvršća i kvalitetnija suradnja", pisalo je u novinskim izvještajima, "a naročita pažnja posvećena je češćim kontaktima, te održavanju stalne veze između središnjice i mladeži ove stranke."

Onda su novine objavile kako je zbog šverca trideset kilograma koncentrata marihuane, takozvanog skunka, na benzinskoj crpki u Maslinama kraj Stoca Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA uhapsila osam osoba, među kojima i - predsjednika Mladeži HDZ 1990 Zvonka Perića.

U novinama ne piše, ali se čita: predsjedniku Mladeži HDZ 1990 dosadilo je "kukati zbog lošeg stanja", pa se odlučio "uključiti u rješenje problema". Dogovorio je tako "čvršću i kvalitetniju suradnju", "češće kontakte" i "održavanje stalne veze". "Stalna veza" je ugovorena na benzinskoj crpki u Maslinama kod Stoca, gdje je za potrebe "većeg odziva mladih u politici" organizirana primopredaja trideset kilograma skunka. Prema njegovoj procjeni, to je trebalo biti dovoljno da "mladi u politici budu još aktivniji", kako ne bi, eto, ispalo da su "u politici samo lopovi i kriminalci".

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, zaključno s godinom iz naziva stranke HDZ 1990, ništa u ovoj vijesti nije strašno iznenađenje. Ili gotovo nikome. "Strašno smo iznenađeni ovom informacijom", vidno šokiran izjavio je glasnogovornik HDZ 1990 Veso Vegar, poručivši omladincu Periću: "Za takve nema mjesta u našoj stranci!"

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, rekoh, ništa u cijeloj ovoj priči nije strašno iznenađenje. Osim, jasno, "strašnog iznenađenja" koje je hapšenje predsjednika Mladeži HDZ 1990 izazvalo u samoj stranci. Mora se novinski čitatelj naći strašno iznenađen strašnim iznenađenjem strašno iznenađenog portparola HDZ 1990. Strašno, dakle, iznenađene stranke koja i u svom nazivu potcrtava odanost izvornim načelima Tuđmanove, Šuškove i Bobanove Hrvatske demokratske zajednice, onima iz romantičnih devedesetih, kada je šverc oružjem, gorivom, automobilima i drogom bio samim temeljem, kako ono, "čvršće i kvalitetnije suradnje", i kada se "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima, te održavanju stalnih veza". Kako "između središnjice" i bosanskohercegovačke ispostave stranke, tako i među takozvanim zaraćenim stranama, "uključenim u rješenje problema".

"Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali oružje i drogu. Dobivali smo uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."

Tako je srpskim istražnim organima nakon atentata na premijera Zorana Đinđića i operacije "Sablja" pripovijedao zloglasni Ljubiša Buha, zvani Čume, boss surčinskog klana. Ni tada nitko, osim eventualno hadezeovskih glasnogovornika, nije bio nešto "strašno iznenađen" saznanjem da se usred rata u Bosni krijumčarila droga, da su na tom poslu sasvim lijepo surađivale takozvane zaraćene strane, da su se time bavili najugledniji hrvatski vitezovi, generali i partijski komesari, i da su uživali ne samo zaštitu "središnjice stranke" i hrvatske države, već da je "središnjica" cijeli posao i organizirala.

Mitski kanadski pizza-majstor, hrvatski ministar obrane i bosanski Escobar Gojko Šušak, koji je i ministarstvo i Hrvatsku vojsku i HDZ BiH ustrojio kao obiteljsku pizzeriju s kućnom dostavom, u sjedištu nekadašnje Omladinske škole "Josip Broz Tito" u Kumrovcu organizirao je početkom rata pravu pravcatu kolumbijsku hacijendu, davajući rodijacima i netijacima funkcije, činove i radne zadatke, a bojnama kilera i dilera romantična imena Zrinjskih i Frankopana.

Na tom su novcu sagrađeni i politička moć i osobno bogatstvo ljudi iz mreže ministra Gojka Suscobara, Hrvatske dilerske zajednice, iz te je iste Hrvatske dilerske zajednice nastao HDZ BiH, a pred izbore 2006. godine i HDZ 1990, frakcija koja se od bosanskohercegovačkog HDZ-a odvojila zato što je, kako čitamo u njihovom programu, "vodstvo stranke napustilo svoja izvorna načela" i "prekinulo suradnju sa Republikom Hrvatskom".

Nakon hapšenja predsjednika Mladeži HDZ-a nije nerazumno zapitati se na koja se točno "izvorna načela" mislilo, je li "suradnja sa Republikom Hrvatskom" ona "čvršća i kvalitetnija suradnja" koju spominje omladinac Zvonko Perić, odnosno oni "češći kontakti" i "stalne veze" poput njegovih u Maslinama kraj Stoca, ili Čumetovih "u Grudama i Palama", "preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice"? I je li portparol HDZ BiH poručio Periću da "takvima nema mjesta u stranci" zato što takve u stranci ne žele, ili zato što ih u stranci već ima dovoljno, pa za Perića "nema mjesta"?

Od svega zna se tek na čemu je bio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić kad je onomad gradio most preko Počitelja. I tko mu je nabavljao. Tko je, dakle, bio "stalna veza između središnjice i mladeži stranke".

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore. Uz njega su tom prilikom - i to je lijep presjek "izvornih načela" Tuđmanovog i Šuškovog HDZ-a - u "čestim kontaktima" uhvaćeni i jedan policijski inspektor iz Čapljine i jedan srednjoškolski profesor iz Stoca. U "rješavanju problema" djece i mladeži u BiH uključeni su, kako vidimo, svi državni, politički i prosvjetni resursi.

Za ostatak stranke nemamo policijskih saznanja, ali barem se poduzetni mladi aktivist Zvonko Perić pokazao autentičnim baštinikom "izvornih načela" Šuškovog HDZ BiH, i u potpunosti je opravdao očekivanja s kojima je postavljen na čelo stranačke mladeži. Reklo bi se, načela koja imaju ovakvu omladinu ne moraju brinuti za svoju budućnost.

Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban, gdje god su sada, mora da su silno ponosni na svoju mladež. Za dva-tri tjedna zajedno će uz dobar uvozni skunk proslaviti 25. lipnja, Dan državnosti Republike Hrvatske, i sjetiti se doba ponosa i slave, kad se u mraku što se spustio na Balkan "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima", kad se u "čvršćoj i kvalitetnijoj suradnji" mnoga njihova štelad i tutad obogatila preko noći, pa je ujutro izgledalo "kako su u politici samo lopovi i kriminalci".

Simbolički, jutro nakon te noći - 25. lipnja, Dana državnosti Republike Hrvatske - svanula je sloboda. Kalendarski, pak, jutro nakon te noći svanuo je 26. lipnja. U ostatku svijeta taj se datum i danas obilježava kao međunarodni Dan borbe protiv zloupotrebe droga.

(Preneseno iz Nezavisnih novina)

25. MAJ: Dan bivše mladosti
Tako se govori
: 25. MAJ: Dan bivše mladosti

Olajavali smo režim, pričali političke viceve, radili razne svinjarije, a vlast je imala pametnija posla nego da nas juri. A onda su došli Milošević i Tuđman

Mota se čovek tako tamo-amo između Beograda i Zagreba i misli. Sutra je, na primer, 25. maj, datum kada nam je svima drug Tito za života čestitao svoj rođendan, što reče moj drug Nenad Čanak. E, pa ja vam sad čestitam njegov rođendan; neko mora.

A u Kumrovcu umalo da dođe do šorke: tamo su u subotu (Dan mladosti više nije neradni dan) došli da proslave Titov rođendan razni već jugonostalgičari i komunjare, je li, po svom običaju, a neka desničarska ekipa iz jedne od nekoliko stranaka prava u Hrvata rešila je da ih nauči pameti. Na svu sreću dečki u plavom skužili su i raščistili stvar rasporedivši jake snage između antifašista i anti-antifašista. Možda nije trebalo: antifašisti su bili brojčano jači, a anti-antifašisti, doduše, vičniji tučnjavi, pa bi ispala lepa šorka. Zašto bi se samo navijači tukli? Ovi bar znaju zašto se tuku... Onda vidim u Vremenu da je i Aleksandar Vučić bio navijač kad je bio mali i išao na šorke u Zagreb. To je, dakle, od toga, a ja se pitao šta mu je.

 

 

AMPUTIRANA PROŠLOST

Tito se vraća u modu, to je očigledno. Povod je ona Vrdoljakova svinjarija od TV serije uz sasluživanje Pere Simića. E, baš su se sastali: našla šljuka prdavca, dobroj’tro prilike, rekli bi u Novome Sadu. Tonči Vrdoljak jedino što je ljudski snimio u životu - snimio je za Titovog života i za komunističke pare. Pero Simić zna i sam šta je sve radio za vreme dijalektičkog materijalizma. To je, dakle, pitanje osnovne pristojnosti i lepog vaspitanja, više nego estradne revizije istorije. Vade nož na mrtvo kuče, rekli bi Piroćanci. Moj drug Igor Mandić, pak, podseća da „antititoizam nije postojao na vrijeme“ u srpskim Novostima, najboljem nedeljniku u Hrvata, gde ima kolumnu pod naslovom „Zauzeto, Hrvat!“. Veli Igor da je „titoizam uspio pacificirati sve moguće nemire u redovima svojih mislilaca i pjesnika, pseudoljevičara i boema, salonskih revolucionara i katedarskih intriganata...“. Ne sećam se bolje definicije ovih naših novokomponovanih tzv. disidenata. Čovek ne može da ne ponovi onaj aksiomatski iskaz jednog glavnog urednika pod kojim sam služio, Adama Mihnjika, iskaz koji stalno ponavlja moj sadašnji glavni urednik Žarković: „Od komunista su gori još samo antikomunisti“; usudiću se da dodam - ovi zakasneli antikomunisti, koji su - kad je trebalo i čak se i moglo - nešto reći kušovali podvijenog repa i lizali ruku koja ih je hranila.

Igor Mandić tu varira na poznatu temu „fantomskog svraba“ (od amputiranog uda), sa jasnim zaključkom: da koga svrbi, taj se, pak, češe, pa makar ga svrbela i ta amputirana prošlost. A zašto ih svrbi? Tu se javlja mnogo pametnih i razboritih kandidata sa svojim odgovorima. Ima ih čak i sa modernizovanim tumačenjima socijalističke, samoupravne i nesvrstane prošlosti. Ispada, ukratko, da je SFRJ bila onaj poslovični pevac koji je prerano kukuriknuo na temu smaka sveta od globalnog korporativnog kapitalizma. Imamo sada pohvale socijalizmu, jer da je bio bolji od neoliberalnog korporativnog pljačkaškog kapitalizma na balkanski način. Pa pohvale samoupravljanju koje su Nemci, kažu, ugradili u svoje društvo. Pa pohvale nesvrstavanja iz razloga očiglednih. Dakle, sve ono s čime smo se sprdali za Titovog života - ko je smeo, to jest; nešto se ne sećam da su se ovi današnji antikomunisti usuđivali. Koliko se sećam, svi su bili što partijski sekretari, što SP (stručno-politički) radnici u SSRN i slično. Sve se, na kraju krajeva, kako smo i rekli, svodi na pristojnost i lepo vaspitanje, davno prevaziđene vrline.

 

 

MLADI, JAKI I CRVENI

Ima tu, plašim se, još jedan ugao, sasvim ljudski. Džordž Orvel u „Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj“ opisuje kako njegov junak, Vinston Smit, pokušava da otkrije kakav je svet bio pre tog novog poretka i je li sva ta propaganda o „trulom plutokratskom kapitalizmu“ istinita. Pa tako nađe nekog starca, proletera, da ga ispituje o toj prošlosti. Čiča mu kaže da mu se ne čini da je to bilo tako strašno kako tvrdi propaganda, ali se odmah i ograđuje: „Možda mi se to tako samo čini, jer sam tada bio mlad, zdrav, snažan, zgodan i život je bio preda mnom“; otprilike u tom smislu. Ne možemo, dakle, isključiti mogućnost da „jugonostalgija“ ili „titonostalgija“ jeste, između ostalog, i nostalgija za našom bivšom mladošću, kad smo bili mladi, lepi, vitki kao hrtovi i žene su nas volele. Olajavali smo režim, pričali političke viceve, radili razne svinjarije, a vlast je imala pametnija posla nego da nas juri. A onda su došli Milošević i Tuđman i upropastili nam ostatak života - skroz i do kraja.

Čestitam vam, dakle, Dan naše bivše mladosti.

(Danas)

ŽELJKO KOMŠIĆ: Istinski žalim zbog historijskih nepravdi
Tako se govori
: ŽELJKO KOMŠIĆ: Istinski žalim zbog historijskih nepravdi
Ovih dana u dnevniku Oslobođenje objavljen je tekst Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji nameće potpuno novi ugao gledanja na političke odnose u Bosni i Hercegovini, kako danas tako i u prošlosti. Slobodno se može reći da nakon ovog svojevrsnog dokumenta, mnogo toga u BiH neće biti isto. Uz odobrenje autora tekst objavljujemo u cjelosti

Nikad u kratkoj historiji demokratije u Bosni i Hercegovini ulog u ishod demokratskog procesa nije bio tako visok kao ove godine. Ulog je, naime, sama država. Prvi put od uvođenja višestranačke demokratije izbor pred građanima na općim izborima u oktobru ove godine neće biti samo izbor između pozicije i opozicije, suprotstavljenih političkih platformi i programa, odnosno sukobljenih ideologija, nego izbor za ili protiv države. Države Bosne i Hercegovine.

Ne vjerujem, naravno, da ponovo može doći do vrste nasilja čije smo žrtve bili tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Cijeli niz, prije svega vanjskih, ali i unutrašnjih političkih faktora koji su poticali, pridonosili, upravljali i kontrolirali nasilje u Bosni i Hercegovini pretrpjeli su ili vojni poraz ili potpunu političku diskreditaciju.

Od početka do kraja prve decenije dvadeset prvog stoljeća došlo je do relativne, ali važne promjene odnosa snaga u regionu. Uvjerljivo najvažnija u tom procesu bila je istinska demokratska tranzicija u Hrvatskoj. Umjesto Franje Tuđmana i njegovog operetno-nacionalističkog, ali zato ništa manje ubitačnog režima od onog Slobodana Miloševića, zvanični Zagreb sada predstavlja Ivo Josipović. Istine radi, promjene su započele izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske. Sa žaljenjem, međutim, moram konstatovati da i pored lijepih riječi, politika zvaničnog Beograda još ne preduzima konkretne korake koji bi za rezultat imali, recimo, povratak Ilije Jurišića i Ejupa Ganića u BiH.

Ali, čini mi se da stoji i ocjena kako je u Beogradu, i pored toga što dio vladajuće strukture - prije svega u nereformiranim obavještajnim i sigurnosnim službama - još radi na strategiji "curenja" Republike Srpske u Srbiju, sve jasnije da evropska budućnost Srbije neće biti žrtvovana za nedovršeni projekat koji s ove strane Drine održava premijer RS-a Milorad Dodik, brižljivo čuvajući jedinu preostalu enklavu Srbije iz vremena režima Slobodana Miloševića.

Povijest nas uči da države ne nestaju samo u plamenu masovnog nasilja; zemlje sa ozbiljnom historijom državne uprave, imperije, znale su nestati u tišini. Ne uspijevajući da obavljaju svoj osnovni zadatak: pružanje fizičke i pravne zaštite, države prestanu ispunjavati svoj dio društvenog ugovora. Ako nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora, država, logično, gubi svrhu. Država nije pravo, ona je obaveza. Država se ne dobija, ona se stiče, za nju se mora boriti. Država i odgovorno upravljanje državom podrazumijeva konstantnu budnost. Napadi na naš suverenitet neće biti zaustavljeni politikom sitnih ustupaka otrovnom nacionalizmu u zemlji i velikodržavnim aspiracijama u susjedstvu. Takva politika vodi tamo gdje je u Munchenu 1938. godine odvela tadašnju Čehoslovačku: međunarodno sankcioniranu podjelu zemlje.

Siguran sam da ne pretjerujem kada kažem da u historiji ove zemlje postoje još dva trenutka koji se, u smislu važnosti ishoda za sudbinu BiH, mogu porediti sa oktobrom 2010: april 1941. i april 1992. Po cijenu da budem pretenciozan, u oktobru ove godine, izbor će ponovo biti između dobra i zla.

I kao i tada, kada među partizanima, odnosno braniteljima Republike, nije vladalo, komunističkim rječnikom rečeno, "ideološko jedinstvo", danas je vrijeme za formiranje narodnog i antifašističkog fronta sa jednim i jedinim ciljem: očuvanjem države. Borba za državu i danas mora biti važnija od međusobnih ideoloških razmirica.

Komunistički pokret je u Drugom svjetskom ratu iskoristio oružanu borbu protiv nacista i fašista i domaćih izdajnika da izvede društvenu revoluciju. Ali, isti cilj: da zadrže, odnosno sačuvaju vlast, imali su zločinački režim u Zagrebu i podjednako zločinački Ravnogorski pokret. Bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić najbolje je objasnio razliku između partizana sa jedne i četnika, ustaša i drugih zlikovaca sa druge strane. Ustaše, četnike i ostale zlikovce vodila je ideja koja je po svojoj suštini, prirodi, bila zlo. U pokušaju realizacije tog zla, zločin je bio "prirodan" metod. Partizane i komuniste vodila je ideja dobra, dobra za sve, plemenita ideja. U realizaciji toga dobra, partizani i komunisti su znali posegnuti za zločinom, koji je nemoguće opravdati pravednošću i veličinom ideje.

Da je poslije rata vladajuća Komunistička partija - kasniji Savez komunista - počinila cijeli niz grešaka, u to nema sumnje.

UDB-in represivni tretman stanovništva zapadne Hercegovine, koji je trajao i decenijama poslije rata, predstavlja historijsku nepravdu. Podjednako, ne postoji opravdanje za slanje stotina nevinih Bosanaca i Hercegovaca koji pritom nisu imali veze ni sa staljinizmom na Goli otok ili gušenje u krvi Cazinske bune iz gladne 1950. Takozvano suđenje "muslimanskim intelektualcima" 1983. godine je jedna od ozbiljnijih nepravdi nanesenih grupi građana, muslimana tada, Bošnjaka sada, u bivšoj Jugoslaviji i posljedica nedostatka hrabrosti državnog i partijskog rukovodstva BiH da se, kako je rekao jedan tadašnji partijski dužnosnik "beogradskom lavu koji je zinuo i kojem se nešto mora ubaciti u usta", kaže Ne! i suoči sa rastućim nacionalističkim aspiracijama iz Srbije!

To su činjenice. Kao socijaldemokrata i neko ko je ponosan na partizansku borbu u Drugom svjetskom ratu, istinski žalim zbog historijskih nepravdi koje su za posljedicu imale traumatična iskustva brojnih i nevinih žrtava i njihovih obitelji.

Ali, činjenice su isto tako da je Bosna i Hercegovina doživjela ekonomski procvat, obrazovnu renesansu i političku emancipaciju upravo u vrijeme vladavine Komunističke partije, odnosno Saveza komunista. Da smo državu, drugim riječima, koju smo odbranili 1992. godine naslijedili upravo od antifašista i komunista. Uloga ljevice je, da parafraziram jednog sarajevskog intelektualca, u ovoj zemlji uvijek bila da proizvodi državu. Državnost Bosne i Hercegovine se temelji na antifašizmu. Greške komunizma ne mogu i ne smiju biti razlog da se odreknemo države.

Upravo stoga ljevica u BiH, SDP prije svega kao nesumnjivo najveća i najsnažnija stranka istinske ljevice u BiH, svjesna svih svojih mana, ali i svojih prednosti, u oktobru ove godine ponovo vodi borbu, prije svega i isključivo, za državu BiH. Ko hoće sa nama, dobro je došao.

(Oslobođenje, 10.05.2010.)

BORIS DEŽULOVIĆ: Mr. i Mr. Smith
Copy / paste
: BORIS DEŽULOVIĆ: Mr. i Mr. Smith
Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih

Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.

Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih. A njih dvojica stupali su kroz ljudsku pakost sigurnim korakom, mladi, lijepi, pametni i samopouzdani. Nisu se obazirali na poglede, jedan drugome dovoljno potrebni i sasvim dovoljni, uvijek jedan uz drugoga, na konferenciji, komemoraciji, koncertu, košarkaškoj utakmici, stranačkoj konvenciji, književnoj večeri, polaganju kamena temeljca ili nekakvoj svečanoj akademiji.

- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Smith - upao bi drugi. - Gospodin i gospodin Smith.

- Vrlo dobro. Gospodine Smith, želite li odvojene sobe?

- Dozvolite da to ipak odluči narod na referendumu - upao bi opet onaj prvi, pa se nasmijao vlastitoj šali, dok bi se pristojni gospodin Smith pogledom izvinjavao zbunjenoj recepcionerki.

Godinama su trajale te njihove, kako se to onda zvalo, „specijalne veze“. Blazirani prijatelji predsjednika Smitha grozili su se kabadahijskih manira premijera Smitha i na sve su načine pokušavali minirati njihove specijalne veze, ali gospodin Smith nije dopuštao beogradskim snobovima i fićfirićima da se miješaju u njegov život. Ni suradnici premijera Smitha nisu bili najsretniji što njihov drugar, seoski mangup, po beogradskim šminkerskim salonima zaboravlja stare drugove i rodni kraj.

Trajalo je to godinama, nije u Beogradu bilo društvenog događaja na kojemu u prvom redu, jedan do drugoga, nisu sjedili premijer Srpske i predsjednik Srbije, nije u regiji bilo seoskog vašara, krsne slave ili narodnog veselja da na čelu stola nisu sjedili gospodin i gospodin Smith.

- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Smrth - udario bi šakom o recepciju. - Gospodin i gospodin Smrth.

- Smith - pristojno bi ga ispravio drugi.

- Zajebavam se - okrenuo bi se ovaj. - Jel se ti nikad ne zajebavaš?

- Gospodine Smith - prekinula bi ih gospođica s recepcije - želite li odvojene sobe?

- Dabome - brzo bi odgovorio pristojni gospodin Smith, kao da se izvinjava. - Mi ne želimo da se mešamo u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

Onda je jednog dana gospodin Smith iznenada predložio, a srpska skupština usvojila rezoluciju o Srebrenici. Strašno se razočarao i uvrijedio premijer Smith. Na susretu u Donjoj Gradini, prilikom obilježavanja 65. godišnjice proboja zatočenika iz koncentracionog logora „Jasenovac“, jedva da su i porazgovarali. Gospodin Smith je govorio o suživotu, pomirenju i oprostu, sve ispod oka gledajući gospodina Smitha, a ovaj je ljutito najavljivao rezoluciju kojom bi BiH morala osuditi genocid u Jasenovcu.

- Mala! - dozvao je te večeri recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Dodik, Milorad Dodik - govorio je gospođici s recepcije, sve gledajući u predsjednika Srbije. - Ja se ne stidim svoga porijekla.

- Miki, nemoj tako - pokušao ga je smiriti gospodin Smith.

- Gospodo, gospodo - prekinula ih je recepcionerka - Želite li odvojene sobe?

- Očito, nije pitanje šta mi želimo - odgovorio je osorno premijer Srpske, ne skidajući ljutiti pogled sa zbunjenog predsjednika - nego šta želi Evropa!

- Miki, nemoj tako.

Otada, više ih nisu vidjeli zajedno. Na svečanom otvaranju obnovljenog tornja na Avali gospodin Smith je sjedio sam, tužno gledajući u praznu stolicu do njegove. Za to vrijeme, u svečanoj loži zagrebačke „Arene“, gospodin Smith je gledao utakmicu Cibona - Partizan, svako malo sjetno mjereći praznu stolicu do njegove. I gdje god bi se pojavio, ljudi su se došaptavali, pa s nekom nejasnom mješavinom zlurade pakosti i sažaljenja pokazivali prstom na njega.

- Mala! - dozvao je tako jedne večeri recepcionerku u skupom istambulskom hotelu. - Imam rezervisano.

- A vi ste...?

- Smith - odgovorio bi on uljudno. - Gospodin Smith.

- Gospodin Smith?! - začudila se mlada Turkinja. - On je već u sobi.

- Ne taj - usiljeno se nasmijao premijer Smith. - Ja sam drugi gospodin Smith.

- Hm - sumnjičavo je recepcionerka gledala čas u knjigu gostiju, čas u premijera Republike Srpske. - Čudno, i on je u svojoj sobi.

Tako je premijer Milorad Dodik u Istanbulu uhvatio svog dugogodišnjeg nerazdvojnog drugara Borisa Tadića sa Harisom Silajdžićem. Potpuno je, kažu, poludio od ljubomore. Svugdje ga je pratio i pravio mu scene. Onda su dugo razgovarali i odlučili da izglade sve nesporazume među njima. Naći će se na starom mjestu, u svečanoj loži, da proslave pobjedu Partizana.

- Mala! - dozvat će Milorad Dodik recepcionerku u skupom pariskom hotelu. - Jel došao monsieur Smith?

- Monsieur Smith?!

- Da, visoki gospodin u crno-belom dresu - odgovorit će Dodik. – Trebao je doći na Final Four u Pariz.

- Final Four?!

- Da, da slavimo pobjedu Partizana. Košarka, Euroliga...

- Ah da, naravno - shvatila je recepcionerka. - Ali nije kod nas prijavljen nikakav monsieur Smith.

Za to vrijeme, na drugom kraju Europe, u jednom moskovskom hotelu, okupit će se sudionici velike svečanosti povodom 65. godišnjice Dana pobjede i završetka Drugog svjetskog rata. Svi će državnici i predsjednici biti tu, a Boris Tadić tužno će se osvrtati i gledati, pa na kraju prići recepcionerki.

- Oprostite, da li je možda stigao tovariš Smith?

- Tovariš Smith?

- Aha - reći će srpski predsjednik pun nade. - Trebao je doći na paradu povodom proslave pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.

- Sigurna sam da će doći - ljubazno će gospođica na recepciji. - Vjerojatno je riječ o nesporazumu.

Tako je tragičnim nesporazumom završila priča o gospodinu i gospodinu Smithu. Jedan u Parizu, drugi u Moskvi - pričalo se kasnije - ispriječila se između Milorada Dodika i Borisa Tadića cijela Europa.

(Nezavisne novine, 05.05.2010.)

NOVA TURSKA VANJSKA POLITIKA: Strategija neo-otomanizma
Copy / paste
: NOVA TURSKA VANJSKA POLITIKA: Strategija neo-otomanizma

Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom

 

Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko-hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.

Osnivanje dviju trilaterala tog tipa rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare s Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Samo u posljednja dva mjeseca, ta je komunikacija uključivala posjetu Ahmeta Davutoglua Zagrebu (12. prosinca 2009.) gdje je razgovarao s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerkom Jadrankom Kosor, susret s ministrom Jandrokovićem na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN (23. rujna 2009), a prethodno i posjetu tadašnjeg hrvatskog premijera, Ive Sanadera, Turskoj u veljači 2009. Sličnog su intenziteta bili i tursko-srpski odnosi, za koje su dvojica predsjednika – Boris Tadić i Abdulah Gul – prilikom Gulova posjeta Beogradu 26. listopada 2009. rekli da su „na najvišoj razini u dosadašnjoj povijesti“ (bez obzira na važno neslaganje oko pitanja priznavanja Kosova).
DRUGA NAJVEĆA SAVEZNICA
Kad se radi o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegirano mjesto u okviru turske vanjskopolitičke strategije“, i to zbog „dubokih povijesnih, kulturalnih i društvenih veza“. Posebnost tih odnosa vidjela se ne samo tijekom ratnog sukoba u devedesetim godinama – kad je Turska bila vrlo značajan akter u političkoj, vojnoj i diplomatskoj podršci Bosni i Hercegovini, a također (sa Sjedinjenim Državama) i zemlja koja je stajala iza Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1994. – nego i u nedavnim turskim inicijativama koje se tiču ne samo bosanske vanjske, nego i unutrašnje politike. U prosincu 2009., predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, posjetio je Tursku, a potom je Turska predložila svim „bošnjačkim strankama“ (Stranci demokratske akcije, Stranci za Bosnu i Hercegovinu, ali i SDP-u Bosne i Hercegovine) da se sastanu, kako bi izgladile međusobne razmirice. Ta je inicijativa – koja na kraju nije uspjela – izazvala stanovite kritike od strane hrvatskih i srpskih zastupnika u bosansko-hercegovačkom parlamentu, koji su držali da se radi o nedopustivom uplitanju u bosansko-hercegovačku unutrašnju politiku . Slične su kritike Turskoj, navodno, tim povodom uputile i Europska Unija i Sjedinjene Države. Postavilo se pitanje: što zapravo Turska želi postići takvim izravnim interveniranjem ne samo u unutarbosansku, nego i unutarbošnjačku politiku?
Takav povećani intenzitet odnosa Turske sa središnjim zemljama prostora bivše Jugoslavije (Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom) ukazuje na novi smjer turske vanjske politike. U posljednja dva desetljeća, naime, iako je Turska bila prisutna na Balkanu i zainteresirana za stanje u toj regiji, ona je najčešće djelovala u okviru međunarodnih organizacija ili u suradnji sa Sjedinjenim Državama. Kao i većina drugih susjednih zemalja – a naročito onih koje su u prošlosti bile izravno involvirane u vojno-političke akcije na Balkanu (makar i tako davno kao što je bio slučaj s Otomanskim imperijem) – i Turska je sve donedavno pažljivo mjerila svoje korake, da ne bi na sebe privukla val kritike i nerazumijevanja. Djelovala je diskretno i oprezno, a u javnosti suzdržano. No, u posljednjih pola godine, Turska napušta tu politiku te na Balkanu počinje djelovati samostalno i s većim samopouzdanjem nego ikad ranije. To se naročito odnosi na njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, koju turska javnost drži „drugom najvećom saveznicom Turskoj u svijetu“. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo think-tank za međunarodna strateška istraživanja USAK iz Ankare, turski građani identificiraju Azerbejdžan kao najvećeg prijatelja i saveznika svoje zemlje, a odmah iza toga je Bosna i Hercegovina.
Ta je promjena rezultat nove politike kojoj je glavni kreator novi turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu. Davutoglu, koji je bio profesor međunarodne politike na Sveučilištu Beykent u Istanbulu, a također i glavni vanjskopolitički savjetnik i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoana i sadašnjeg predsjednika (a nekoć ministra vanjskih poslova) Abdulaha Gula, postao je ministar vanjskih poslova 1. svibnja prošle godine. Njegova je vanjskopolitička koncepcija različita od tradicionalnog turskog oslanjanja samo na Zapad – što je Turska dosad činila ponajprije kroz članstvo u NATO-u, čiji je član od 1952., a također i kroz bilateralne odnose sa SAD, čija je glavna saveznica u islamskom svijetu. Prethodna turska vanjska politika bila je dugo „zarobljena“ u nastojanju da zemlja postane članicom Europske Unije. No, taj proces „približavanja“ predugo traje: u najmanju ruku od 1987, kad je Turska zatražila punopravno članstvo, a u širem smislu i duže – od 1963. kad je postala pridruženom članicom tadašnje Europske ekonomske zajednice. Unatoč ozbiljnim reformama koje su izvedene u posljednjih desetak godina, članstvo Turske u Europskoj Uniji je i dalje neizvjesno. Nova je turska vanjska politika, koju promovira profesor Davutoglu, odgovor na tu neizvjesnost.
ALTERNATIVA ZAPADU
Davutolu i dalje vidi Tursku kao saveznicu Sjedinjenih Država i potencijalnu članicu Europske Unije, ali i kao zemlju koja ima ne malu samostalnu snagu, pa se ne mora nužno oslanjati na obećanja koja joj daju zapadni partneri. Ta je snaga – relativno gledano – čak i ojačala u posljednjih nekoliko godina: jednim dijelom i zbog relativnog slabljenja Grčke, koja se nalazi u ekonomskoj i političkoj krizi, kao i u krizi legitimiteta i povjerenja. Turska je dugo – od početka ciparske krize – držala da se Zapad neopravdano stavio na stranu Grčke, te je pritom zanemarivao legitimne turske interese. No, s oslabljenom Grčkom, možda je došao i trenutak za novi uzlet turske vanjske politike. Davutoglu govori o Turskoj kao o globalnom centru koji vodi svoju vanjsku politiku „u svim pravcima“. Umjesto jednodirektivne vanjske politike (oslanjanja na Zapad), Turska treba voditi multidirektivnu politiku u kojoj će ona postati glavni akter u više od jedne važne regije. Regije u kojima bi Turska mogla postati glavna snaga su - Bliski Istok, Kavkaz, Središnja Azija i Balkan. Kad bi doista uspjela u takvom pozicioniranju, Turska bi istodobno postala i jedna od najznačajnijih globalnih sila, budući da ni američka, ni ruska ni europska politika ne bi mogle ostvariti svoje ciljeve bez suradnje s njom. Upravo bliskost turbulentnim i nesigurnim područjima sad postaje turska prednost. Dovoljno je samo nakratko pomisliti o alternativi: što bi bilo da Turska – pozicionirana tu gdje jest – okrene leđa Zapadu? Takva je pozicija dosad bila nezamisliva – a turska je vojska bila glavni čuvar prozapadne orijentacije zemlje. Ni nova vanjskopolitička orijentacija, dakle, neće skrenuti s puta bliskosti Zapadu, a prije svega Sjedinjenim Državama. Međutim, istodobno, Turska nastoji iskoristiti novu situaciju u post-unipolarnom svijetu, kojeg je najavio i sam američki predsjednik Barack Obama, kad je prihvatio da Amerika više neće biti jedina svjetska velesila, iako će ostati i dalje najsnažnija zemlja svijeta. Umjesto toga, stvorit će se više regionalno-globalnih sila, koje će – ako bude sreće – međusobno surađivati. U takvom novom svijetu, Turska vidi svoju veliku šansu: da postane jedan od regionalno-globalnih partnera, i to zahvaljujući svojoj ekonomskoj, vojnoj, demografskoj i kulturalno-identitetskoj snazi kojom može utjecati na političke događaje u turbulentnim područjima. Radi se, naime, o zemlji od 73 milijuna stanovnika, o najstabilnijoj demokraciji i najpouzdanijoj zapadnoj partnerici među islamskim zemljama (unatoč trima vojnim udarima u posljednjih pedesetak godina), o zemlji koja zauzima 17. mjesto na svijetu po veličini svoje ekonomije, o članici NATO-a, OECD-a, G-20 i OESS-a, te o zemlji koja – što nije nimalo beznačajno – postaje jedna od glavnih energetskih sila, naročito zbog toga što će upravo kroz Tursku prolaziti plinovod Nabucco, što će Tursku postaviti u mnogo snažniju poziciju kad se radi o snabdjevanju Europe plinom i naftom. Ta će pozicija omogućiti Turskoj da – ako to želi – dodatno zabrine Europu na način na koji to povremeno, kad joj odgovara, barem simbolički rade Rusija i Ukrajina. Sve je to povećalo razinu samopouzdanja u samoj Turskoj, te stvorilo potrebu da se ona i u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji odmakne od pozicije „priključka“ Europi i Sjedinjenim Državama, prema poziciji ozbiljnog i samostalnog aktera u međunarodnim odnosima. Sam ministar Davutoglu je početkom ove godine (5. siječnja 2010.) izjavio da Turskoj treba nova, jača vanjska politika, te najavio otvaranje čak 26 novih diplomatskih misija širom svijeta. Plan je, rekao je turski ministar vanjskih poslova, da Turska uđe u Europsku Uniju do 2023., te da do tada postane i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Radi se, dakle, o ambicioznom i ne tako kratkoročnom planu jačanja turske pozicije.
Tom strateškom preustrojavanju dijelom je pridonijelo i i nerazumijevanje na koje Turska i dalje nailazi u samoj Europskoj Uniji. Ne samo da je Turska već više desetljeća u nejasnom – i za nju pomalo ponižavajućem – položaju u odnosu na članstvo u EU, nego se u posljednje vrijeme najavljuju i referendumi u pojedinim starim članicama EU (npr. Francuskoj) o eventualnom turskom članstvu, dok se u drugim zemljama (npr. Austriji) jasno daje do znanja da se takav eventualan ugovor neće nikada ratificirati. Vrata Europske Unije, izgleda, ostaju i dalje zatvorena za Tursku. Naročito je bolno – za Tursku – bilo primanje podijeljenog Cipra u Europsku Uniju 2004. godine. Turska zna da Cipar može biti neprevladiva prepreka turskim željama za punopravnim članstvom – i to unatoč tomu što je tursko stanovništvo na Cipru glasalo za sporazum o ujedinjenju otoka, dok ga je grčko odbacilo. Pa ipak, samo je grčki dio Cipra danas u poziciji da uživa sve povlastice punopravnog članstva u EU, dok je tursko stanovništvo de facto isključeno. Nije li onda logično da se Turska okrene na drugu stranu – barem djelomično – te da pokuša ojačati svoju poziciju kako bi u budućim pregovorima s Europom imala snažniju poziciju. Turska nova vanjska politika nije odustala od punopravnog članstva u EU, ali drži da Europi treba pokazati da Turska ima alternativu.
GLOBALNA A NE BRISELSKA INICIJATIVA
Turske nove akcije na Balkanu treba promatrati i u tom kontekstu. Za Bosnu i Hercegovinu dugo se govorilo da treba učiniti korak „od dejtonske prema briselskoj fazi“. No, istodobno, Bosna i Hercegovina je – baš kao i Albanija (i Kosovo) – izostavljena iz grupe zemalja koje su krajem 2009. došle na bijelu šengensku listu (Makedonija, Crna Gora i Srbija). Turska je bila razočarana i time što Bosni i Hercegovini nije bilo ponuđeno nikakvo obećanje o eventualnom članstvu u NATO-u, iako se Turska za takvo obećanje eksplicitno zalagala. Kako u Bosni i Hercegovini Hrvati i Srbi imaju mogućnost da postanu državljani Hrvatske, odnosno Srbije, te time i koriste bezvizni režim pri putovanju u šengenske zemlje, Bošnjaci su se našli u neravnopravnoj poziciji. To će, sasvim sigurno, smanjiti popularnost Europske Unije – koja i tako nije pretjerano popularna ni kod bosanskih Srba ni kod hercegovačko-bosanskih Hrvata. (Nije više ni u Turskoj. Najnovija istraživanja javnosti pokazuju da je u 2008 samo jedna trećina Turaka podržavala članstvo Turske u EU, dok je još 2002. podrška bila na razini od 80%) . Što je, dakle, ostalo od „briselskog puta“ za Bosnu i Hercegovinu? Na neki način, čini se da se sudbina Bosne i Hercegovine (kao i Albanije) sad sve više približava sudbini same Turske – zemlje koju Europska Unija ne razumije i ne prihvaća do kraja. Budući da mnogi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao muslimansku zemlju (iako ona to, sudeći čak i po najnovijim neformalnim procjenama o strukturi stanovništva, zapravo nije, budući da muslimani nisu većina u toj zemlji), stvara se dojam da su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo iznimke možda baš iz tog razloga. Čak i ako to nije istinit dojam, on ima potencijal da postane popularan, i da se na njemu gradi sasvim specifična anti-europska, a možda i anti-zapadna retorika. Takva retorika bi naročito politički umjerene Bošnjake mogla voditi ka većem savezništvu upravo s Turskom, a one radikalnije možda i u neke ekstremne forme antizapadnjačkog aktivizma, na što je nedavno upozorio i izraelski ministar vanjskih poslova, Avigor Lieberman.
Ako već dođe do napuštanja „dejtonske faze“ (a to je veliki „ako“), Turska sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu nudi globalnu (a ne „briselsku“) inicijativu. U njoj bi glavni akteri bili ne Brisel, nego Washington, Moskva i Ankara. U tom prijedlogu ima i namjernog nastojanja da se minimizira uloga Europske Unije, ali ima i implicitnog prisjećanja na neefikasnost Europske Unije u devedesetim godinama. Mir u Bosni rezultat je prije svega američkih (uključujući i NATO-ove) akcija, a ne europske diplomacije i vizija. Ministar Davutoglu je početkom siječnja ove godine izjavio da bi takva inicijativa – koja bi uključivala i Moskvu i Washington – značajno smanjila tenzije u samoj Bosni i Hercegovini. „Srbi se osjećaju mnogo ugodnije kad vide da je Rusija prisutna. Bošnjaci bi se, također, osjećali sigurnije ukoliko bi se Turska uključila u taj proces“, rekao je on nedavno. Hrvate se u tom kontekstu ne spominje – i to vjerojatno iz tri moguća razloga. Prvo, zato što se drži da bi ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju oni dobili značajnu podršku same Europske Unije, čiji bi državljani postali svi oni Hrvati koji imaju hrvatsko državljanstvo. Drugo, možda se drži da bi Washington u tom kontekstu mogao biti zastupnik Hrvata, naročito s obzirom na to da je Hrvatska također i članica NATO-a, te da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do poboljšanja američko-hrvatskih odnosa (čemu je značajno doprinijelo hrvatsko svjedočenje u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, nakon čega je odmah – 10. prosinca 2009. - došlo do susreta Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton ). Treće, vjerojatno se drži da u srpsko-bošnjačkim odnosima treba tražiti rješenje za temeljni problem Bosne i Hercegovine. Usporede li se, naime, analize koje je o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. objavila Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group, ICG), vidjet će se da je 1999. kao glavni problem Bosne i Hercegovine isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a deset godina nakon toga – pitanje odnosa Bošnjaka i Srba. Srpsko-bošnjački odnosi u Bosni i Hercegovini, naravno, podrazumijevaju involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica, koje bi joj osigurale alternativu u odnosu na dosadašnju politiku prevelikog oslanjanja na Zapad. Bosna, dakle, postaje, kako je nedavno izjavio nekadašnji bosanski ambasador u Turskoj Hajrudin Somun, „neodvojivi dio turske strateške politike, što većina bošnjačkih muslimana očekuje već decenijama“.
OBNOVA NEO-OTOMANIZMA
Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest također i indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom. Govoreći upravo u Sarajevu – prilikom otvaranja konferencije o Otomanskom nasljeđu i muslimanskim zajednicama Balkana – ministar Davutolu je u listopadu 2009. podsjetio da u Turskoj živi više Bosanaca nego u Bosni i Hercegovini, više Albanaca nego u Albaniji, te više Čečena i Abhaza nego u Čečeniji i Abhaziji. To je, rekao je, nasljeđe Otomanske imperije. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio Otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti takav Balkan“. Ta je izjava odmah kritizirana, ne samo na samom Balkanu, nego i u Briselu. Iako je kasnije ministar Davutoglu pokušao ublažiti njenu jasnoću, te se eksplicitno distancirao od najave formiranja neke nove „Otomanske imperije“, ostaje činjenica da se nova turska vanjska politika ipak oslanja – barem u svom jezgru – prije svega na zemlje „otomanskog commonwealtha“. To, samo po sebi, međutim, vjerojatno nije problematično: ne samo da se i Velika Britanija oslanja na nasljednice svog nekadašnjeg imperija, i Amerika na zemlje engleskog jezičnog područja, nego se i današnja Rusija strateški orijentira na kontrolu i utjecaj u zemljama post-sovjetskog prostora. Tako se ponašaju sve nekadašnje velesile, pa i Turska – koja je ipak glavna nasljednica (i toga se više ne stidi) Otomanskog imperija, koji je na svom vrhuncu (npr. 1683.) obuhvaćao golemo područje od Budimpešte do Basre i od Alžira do Meke – ne vidi (više) ništa sporno u slličnom pokušaju. Treba u tom kontekstu i podsjetiti da je Ahmet Davutoglu ne samo diplomat, nego i politolog, što znači da mu je vjerojatno poznat trend imperio-nostalgije, koji se u akademskoj literaturi pojavio naročito u 1990-tim godinama, i to kao izravna posljedica novog neuspjeha nacionalnih država i nacionalizama da uspostave mir: naročito na Balkanu. Akademska literatura iz tog razdoblja – a naročito britanska – puna je tekstova i knjiga koje govore o „benevolentnim imperijama“, koje su uspjele ono što su njihove nasljednice (nacionalne države) odmah potom pokvarile: uspostaviti i održati trajni mir i sačuvati etnički pluralizam unutar sebe. Na to Davutolu upozorava kad kaže da je Balkan bio područje mira i pluralizma, i da ga – upravo takvog – treba obnoviti. U tom se kontekstu može razumijeti i službeni stav turskog ministarstva vanjskih poslova, kojim se traži da se o Balkanu ne govori u negativnom kontekstu, te da se iz tog pojma izbace pogrešne interpretacije da se radi o zoni stalnih konflikata. Balkan je, naime, dugo bio nazivan i „Turkey in Europe“ („Turska u Europi“), pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. U stanovitom smislu, Turska sad obnavlja svoju politiku tretiranja Balkana kao „produžene Turske“, odnosno „Turske u Europi“. To se, sasvim sigurno, ne odnosi na cijeli Balkan – ali bi se moglo odnositi na muslimansko stanovništvo u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini.
Da bi ostvarila takvu politiku, Turska treba suradnju Rusije i Washingtona. Politika administracije Baracka Obame prema Balkanu još nije sasvim jasna, no – jasno je da Washington želi očuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, te da neće dopustiti da njenim eventualnim raspadom dođe do poraza politike koju su SAD gradile sad već više od desetljeća i pol. Na drugoj strani, izraelsko upozorenje da Bosna i Hercegovina postaje potencijalno gnijezdo europskog terorizma, upozorenje je i Washingtonu, s kojim Tel Aviv ima ponešto zahladnjele odnose nakon inicijalnog Obamina pokušaja približavanja Iranu. Stav Sjedinjenih Država prema turskoj inicijativi oko Bosne i Hercegovine ovisit će, djelomice, i o odnosima između Washingtona i Brisela. Nije sasvim jasno želi li nova Obamina vlada surađivati s Europskom Unijom ili je želi držati na distanci, kako je to činila administracija Georgea Busha Mlađeg. Ako je skeptičan prema Briselu, znači li to da će Obama podržavati članstvo Turske u EU (kao svojevrsnog „trojanskog konja“) ili ne? Dakle, u odnosu Washingtona prema turskoj inicijativi ima još uvijek mnogo nepoznanica. Nije nepoznato, međutim, da Amerika treba Tursku na Bliskom Istoku, te u akcijama oko Iraka, Afganistana i Pakistana. Također, Washington neće dopustiti radikalizaciju turske unutrašnje politike u smjeru nekog skretanja prema političkom islamu. Eventualno skretanje Turske u tom smjeru, značilo bi golemi problem za Sjedinjene Države. Washington dopušta stanovitu retoričku islamizaciju, pa i neo-otomanizaciju, koju je započela Erdoanova vlada, ali i taj razvoj događaja pažljivo prati, kako on ne bi izmakao kontroli.
Kad se radi o Rusiji, u posljednjih pola godine njeni su se odnosi s Ankarom značajno popravili. Tradicionalno rivali ne samo u Srednjoj Aziji, nego i u područjima koja su za obje zemlje od strateškog unutrašnjepolitičkog značaja (u Čečeniji i Kurdistanu), Turska i Rusija su u listopadu 2009. postigle dogovor o suradnji i na neki način „podjeli“ interesnih sfera u energetskoj politici. U siječnju 2010. dogovorile su se o zajedničkoj izgradnji nuklearne elektrane na turskom području. To ih je učinilo „strateškim partnerima“ (kako je tom prilikom izjavio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev), a ne potencijalnim konkurentima u industriji prenošenja energije, a time je i ojačalo pozicije obje zemlje u odnosu na Europsku Uniju i Sjedinjene Države. Povrh toga, i politički odnosi dviju zemalja su unaprijeđeni, pa one sada djeluju kao dvije regionalne sile u nizu sporova u regijama koje kontroliraju. Turska je, tako, posredovala u rusko-gruzijskom sukobu u kolovozu 2008., a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao sad već stoljeće dug prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u listopadu 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno utjecao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, te je usporavao na putu prema punopravnom članstvu u Europskoj Uniji. Očekuje se da bi se ove godine (2010.) mogli uspostaviti i diplomatski odnosi između dviju zemalja – što bi bilo od golemog značaja za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Središnjoj Aziji, ali i drugdje.
SUVLASNIŠTVO S EVROPOM
To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Cipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko-rusko prijateljstvo i partnerstvo moglo bi, doista, imati pozitivna učinka na sve te slučajeve, jer se u svima radi o problemu gubitka povjerenja između islamskog i kršćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i Otomanskog razdoblja. Za razliku od Washingtona, Moskva – čini se – pokazuje veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički utjecaj temeljem kulturalne i povijesne sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Europu od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Europske Unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post-sovjetski prostor, a naročito u Središnjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s prilično skeptičnosti gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego preferira direktne kontakte s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije.
Sve to otvara nova važna pitanja za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za druge zemlje u regiji. Vidjet ćemo hoće li Brisel na to reagirati: i kako. Hoće li – iz bojazni od prevelikog involviranja Rusije, Turske a možda i Amerike u europska pitanja – ubrzati proces pristupanja svih zemalja regije Europskoj Uniji? Ili će nad regijom prihvatiti stanovito „suvlasništvo“ s ne(sasvim)-europskim silama koje imaju globalne ambicije: Amerikom, Turskom i Rusijom? Ili će biti suviše zaokupljen drugim važnim pitanjima – ili suviše podijeljen oko poželjnog smjera akcije – da inicijativu ispusti iz svojih ruku, i prepusti je tom novom regionalno-globalnom trokutu?


(Autor je izvanredni profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i docent (lecturer) iz područja međunarodnih odnosa na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (UK), te direktor Centra za studiranje europskog susjedstva na tom sveučilištu. Tekst je objavljen u prvom broju "Političkih analiza".)


(zurnal.info)

Najnovije
Tranzicija po Dostojevskom
PISMENA ZADAĆA: Tranzicija po Dostojevskom
Prointer premašio 200 miliona maraka na tenderima!
Porodično - stranačke veze kao recept za uspjeh : Prointer premašio 200 miliona maraka na tenderima!
Rehabilitacija Nikole Kalabića i druge priče
Podobne i nepodobne žrtve: Rehabilitacija Nikole Kalabića i druge priče
Porodica Ševo ne može imati monopol nad milionskim poslovima homologacije
Ministarstvo ignoriše stav Pravobranilaštva BiH: Porodica Ševo ne može imati monopol nad milionskim poslovima homologacije
Ko štiti dvojicu policajaca optuženih za silovanje maloljetnice?
I dalje rade u PS Bihać : Ko štiti dvojicu policajaca optuženih za silovanje maloljetnice?
Neisporučene vakcine za imunizaciju djece, tajni ugovori, previsoke plate...
SKANDALOZNI PODACI O RADU FEDERALNOG ZAVODA ZA JAVNO ZDRAVSTVO: Neisporučene vakcine za imunizaciju djece, tajni ugovori, previsoke plate...
Nema povratka, nema zacjeljenja
KIJAMETSKO DOBA: Nema povratka, nema zacjeljenja
Njima je mučenje ljudi zabavno
Maloljetni Ukrajinac nakon ruskog zarobljeništva: Njima je mučenje ljudi zabavno
Pčela u ružu ulazi sama
Iz Crvenog solitera: Pčela u ružu ulazi sama
Illegal construction, garbage, fishing and motors bikes inside the natural monument
DESTRUCTION OF LAKE PROKOŠKO: Illegal construction, garbage, fishing and motors bikes inside the natural monument
Istinite priče
NEDJELJNI KOMENTAR ĐOKE NINKOVIĆA: Istinite priče
Gubitak vode 71 posto, novčani više od 13 miliona
Sarajevski Vodovod i kanalizacija nakon revizije: Gubitak vode 71 posto, novčani više od 13 miliona
Alpha Security zakidala radnike na platama
INSPEKCIJA KONAČNO REAGOVALA NA PRIJAVE: Alpha Security zakidala radnike na platama
Bivša predsjednica suda u frizerskom salonu nasrnula na sutkinju
Svjedočenje pred Istražnom komisijom: Bivša predsjednica suda u frizerskom salonu nasrnula na sutkinju
Gdje gledamo vrijeme?
Dijala Hasanbegović: Gdje gledamo vrijeme?
When Vučić's progressives start denazification
FOLLOWING PUTIN'S DOCTRINE: When Vučić's progressives start denazification
Nasljednici bez prava na otetu Paskolinu ciglanu
FNRJ ZAPOČELA, BANJALUČKI SUD ZAVRŠAVA: Nasljednici bez prava na otetu Paskolinu ciglanu
Dobro pazi šta želiš
PISMENA ZADAĆA: Dobro pazi šta želiš
The accused and suspected report the prosecutors investigating them
A NEW JUDICIAL PROBLEM: The accused and suspected report the prosecutors investigating them
Stanivuković sporo čita, ali brzo oprašta milione Đuriću
GRAD JOŠ ANALIZIRA UGOVOR SA GP KRAJINA: Stanivuković sporo čita, ali brzo oprašta milione Đuriću