Bivša ritam sekcija Azre predviđa šta bi se dogodilo ako se Štulić vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?

Sjećate li se snimanja albuma “Filigranski pločnici”, kada ste posljednji put surađivali sa Štulićem?

Leiner: Tada je sve bilo drugačije, bilo je puno lakše raditi jer je Johnny imao sve u svojoj glavi, mi smo tu trebali samo pomagati – svirati svoje instrumente, dok je on sve dogovarao. Bilo je to romantično vrijeme, kod Truloga (poznati zagrebački studio za snimanje, op. a.) se radilo vrlo opušteno.

Hrnjak: “Filigranske pločnike” smo radili dva mjeseca. Baš smo se vratili s nekih turneja i odahnuli malo. Taman nam je nekakva kinta kapnula, pa smo se mogli posvetiti snimanju, što bi se zapravo trebalo događati svakom autoru.

JNA NAM JE DOŠLA GLAVE

Znači, Štulić je imao gotov kompletan materijal?

Hrnjak: Da, vratili smo se s turneje s desetak novih stvari.

Leiner: Važno je reći da smo mi tada bili napucani kao vojska, vježbali smo danonoćno. Kad bismo išli na turneju, vježbali smo u hotelskoj sobi nove stvari, tako da se sve stvaralo u hodu i stalno su nove stvari bile spremne.

Hrnjak: Na tonskoj probi postavili bismo konstrukciju stvari, Johnny bi tu večer napisao tekst i drugi dan, opet na tonskoj, sklopili bismo tekst s onim što smo već napravili. Treći smo  dan tu stvar već svirali na koncertu.

U kakvom vam je sjećanju ostao razlaz Azre?

Hrnjak: Bio je taj moment kada su Borisa i mene povukli u armiju i to nas je prekinulo.

Leiner: JNA nam je došla glave.

Hrnjak: To nas je presjeklo i onda je sve krenulo jednim drugim tokom.

Kada ste se vas dvojica ponovno sreli?

Hrnjak: Ja sam otišao iz Hrvatske 1987., pa sam se skitao po Europi. Završio sam u Mađarskoj.

Leiner: Sreli smo se na snimanju Mirkovićevog “Sretnog djeteta”. Radio sam za potrebe filma Johnnyjevu bistu, a Mirković je dogovorio susret s Mišom, što on nije znao. Sreli smo se u mom ateljeu, pred kamerama, i bilo je baš emotivno.

U vrijeme kad se Mišo krenuo skitati po Europi a Boris ostao u Hrvatskoj, Johnny je već zapalio u Nizozemsku: niste ostali u kontaktu?

Leiner: Ja sam cijelo vrijeme bio s njim u kontaktu, u Holandiji smo snimili album “Krivo srastanje”, nakon čega je on odlučio tamo ostati, a ja sam se vratio. Onda je on trasirao teren za osvajanje Europe, pozvao me, a ja sam sve ostavio za sobom: akademiju, ženu, Naturalnu mistiku… Otišao sam za njim i tamo smo se kao Mirko i Slavko borili protiv Zvjezdanih ratova. I tu mi pogibosmo: nakon dvije godine neuspjeha i sviranja po malim holandskim klubovima, gdje smo iz svog džepa snimili taj nesretni album “It Ain’t Like in the Movies At All”. Nije išlo, potrošili smo pare i vratili se natrag, Johnny samo radi snimanja i sviranja, a ja za stalno.

S obzirom na to da te Johnny putem medija prilično blatio posljednjih godina, postoji li doista neki animozitet među vama ili je to ipak prenapuhano?

Leiner: Ma da, Johnny je konfliktne naravi i mi smo se zapravo rastali u svađi. S njim nema srednjeg puta, to je ili ljubav ili rat. Jedino se Mišo izvukao. Gadno smo se posvađali na zadnjoj turneji i rastali smo se 1987., pred rat, otkada se ne viđamo. No, kako je Azra ipak dio naše mladosti, mislim da imamo moralno pravo svirati te pjesme. To, naravno, njega ljuti i zato taj gnjev preko medija.

Hrnjak: To ti je kao da se Eric Clapton ljuti na sto hiljada klinaca u svijetu koji sviraju “Sunshine of Your Love”, umjesto da mu bude drago da mladi ljudi skidaju te stvari.

Leiner: Mi njemu nismo dužni, on spominje neke ogromne cifre, po sto tisuća eura. Kad idemo svirati Pozdrav Azri, ZAMP uzima svoj dio od koncerta.

Vuku li pjesme s vašeg prvog zajedničkog albuma “Viša sila”, koji je nedavno objavljen, repove iz vremena Azre?

Leiner: Nema to veze s Azrom.

Hrnjak: To je sve novi materijal, nove pjesme naših starih dobrih prijatelja, muzičara.

PREŽIVJELI VETERANI NOVOG VALA

Na albumu je, u različitim ulogama, sudjelovala impresivna ekipa: Rundek je pjevao prateće vokale u pjesmi “Vrela”, Arsen Dedić napisao je “Tunelarinu”. Kako ste birali suradnike?

Leiner: To je krug preživjelih veterana novog vala, s kojima smo već surađivali na više zajedničkih projekata: od Rundeka, Novoselića, Sachera, Jakopača… Sve je to isti milje ljudi koji njeguju isti stil glazbe i isti svjetonazor. A Arsen Dedić je velika duša i moralna vertikala i ja sam ga osobno zamolio da napiše jednu pjesmu za mene.

Hoćete li svirati Azrine pjesme na koncertima? Ljudi će sigurno očekivati neke hitove.

Hrnjak: Razmišljamo o tome, čini se da je to neminovno, mladi ljudi žele čuti stare hitove. Kad to pomiješamo s novim materijalom, neminovno će se pojaviti usporedbe. Kako ćemo to  sklopiti, još ne znamo.

Leiner: Ne možemo pobjeći od svoje slavne prošlosti.

S obzirom na tu slavnu prošlost ali i lošu sadašnjost, kakve su vaše prognoze za “Višu silu”? Ima li ta glazba danas svoju publiku?

Leiner: Mi smo prvenstveno krenuli od sebe, znači sviramo iz užitka pjesme koje su nam drage, te međimurske. Radimo iskreno, a onda to ljudi prepoznaju, pravu žilavu svirku.

Fascinantan je taj kult Johnnyja koji traje i među generacijama koje nikada nisu gledale Azru. Kako objašnjavate taj fenomen, karizmu koju je zadržao usprkos tome što ga nema ovdje?

Leiner: Ima ga preko pjesama koje i dan-danas žive. Kao i Krleža, napisao je riječi i one žive. Johnny je otišao i to mu je samo veliki plus. Ima jedna anegdota kojom je on opisao kako bi izgledalo da se vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?”

Hrnjak: On je kao autor, umjetnik, muzičar, gitarist, pjesnik, pjevač… razvio jedan osebujan, originalan stil. Ili ga voliš ili ne, to je osobno. Ima ih koji ga ne vole. Ali kao i Picasso u slikarstvu, i Johnny je na neku foru ostavio trag u muzici i šire.

Kako komentirate njegovo strastveno prevođenje sa starogrčkog?

Leiner: On se uvijek bavio poviješću, mislio je da je personifikacija Aleksandra Velikog jer se i on rodio u Skopju. Uostalom, ako ne svira, što bi čovjek goleme kreativne energije drugo mogao raditi nego prevoditi s grčkog?

Treba li se Johnny vratiti kući?

Leiner: Jao si ga nama ako se vrati! Ma ne, mislim da jedan Johnny baš fali Balkanu!

(Preneseno sa www.novossti.com)

Suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan

Dnevni Avaz nedavno nas je počastio još jednim iz serije svojih istorijskih članaka.

Tekst je potpisao Fadil Mandal. Prva rečenica glasi: „Kad gaće spadnu, svi stanu u red.“ Savršen početak, idealan odraz Avazove škole mišljenja i njihove političke filozofije. U ovom tekstu ugledni publicista Ivan Lovrenović nazvan je slinom, a Vildana Selimbegović, urednica Oslobođenja, između ostalog, klozetskom krpom.

TOP FIVE

Tekst je, recimo to odmah, danima bio vodeći hit u Sarajevu. Jedni se zabavljaju tvrdeći da je ovaj intelektualni uradak iste sekunde kada je objavljen ušao u Top pet svih vremena. Ljudi su naučili napamet cijele fragmente iz ove potresne poeme i na koncertima, predstavama i po kafanama publika se neumorno zabavljala probranim citatima. Drugi pak, izražavaju zgroženost, zgađeni su i zabrinuti, tvrde da bi tekst o kojem pišemo morao biti zakonski sankcioniran, i to ne kao rezultat nečije privatne tužbe, nego kao odraz društvene svijesti da takav politički i novinarski izraz ne može i ne smije učestvovati u kreiranju socijalne atmosfere u nekoj sredini, makar ta sredina bila jadna na način na koji je jadno današnje Sarajevo.

MORBIDNA STRAST

Ova druga reakcija, koliko god bila razumljiva, nema uporišta ni u smislu ni u stvarnosti. Ne možeš sankcionirati glupost. S ovakvim stvarima možeš se samo zajebavati.

Naravno, cijeli grad bruji o još jednoj stvari, vrlo zanimljivoj, o tome da ovaj tekst nije napisao čovjek koji ga je potpisao, nego da se iza tih skasndaloznih klozetskih dosjetki krije neka mnogo mračnija svijest i neki mnogo mračniji cilj. Koliko ima uporišta u takvim tvrdnjama, teško je procijeniti. Niti je to u krajnjoj liniji bitno jer postoji čovjek koji se potpisao i koji je samim tim preuzeo moralnu i profesionalnu odgovornost za napisane rečenice. Zastrašuju, međutim, količina mračnjaštva uložena u taj pamflet i morbidna strast koja izbija iz svakog njegovog reda. Recimo da je to neka potmula, prijeteća energija koja je tek na početku puta i koja nagovještava gore stvari. Ista je to svijest koja je onomad, pišući o jednom sarajevskom novinaru, usput tretirala i novinarevu majku, nazivajući je – citiramo jer nam drugačije nećete vjerovati – „njegovom lopovskom materešinom“.

ĆENIFA KAO METAFORA

Svako ko pažljivije prati ovdašnje polemike, prepoznaće istog autora. Vrijeđati na takav način roditelje svojih neistomišljenika, suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan. U oba ova slučaja identičan je mafijaški kod, isti bolesnički tik, isti klozetski stil, istovjetan gubitak kontrole, podjednaka nesposobnost da se spostveno ludilo zauzda.

Niže ne može.

(zurnal.info)