Bivša ritam sekcija Azre predviđa šta bi se dogodilo ako se Štulić vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?
Sjećate li se snimanja albuma “Filigranski pločnici”, kada ste posljednji put surađivali sa Štulićem?
Leiner: Tada je sve bilo drugačije, bilo je puno lakše raditi jer je Johnny imao sve u svojoj glavi, mi smo tu trebali samo pomagati – svirati svoje instrumente, dok je on sve dogovarao. Bilo je to romantično vrijeme, kod Truloga (poznati zagrebački studio za snimanje, op. a.) se radilo vrlo opušteno.
Hrnjak: “Filigranske pločnike” smo radili dva mjeseca. Baš smo se vratili s nekih turneja i odahnuli malo. Taman nam je nekakva kinta kapnula, pa smo se mogli posvetiti snimanju, što bi se zapravo trebalo događati svakom autoru.
JNA NAM JE DOŠLA GLAVE
Znači, Štulić je imao gotov kompletan materijal?
Hrnjak: Da, vratili smo se s turneje s desetak novih stvari.
Leiner: Važno je reći da smo mi tada bili napucani kao vojska, vježbali smo danonoćno. Kad bismo išli na turneju, vježbali smo u hotelskoj sobi nove stvari, tako da se sve stvaralo u hodu i stalno su nove stvari bile spremne.
Hrnjak: Na tonskoj probi postavili bismo konstrukciju stvari, Johnny bi tu večer napisao tekst i drugi dan, opet na tonskoj, sklopili bismo tekst s onim što smo već napravili. Treći smo dan tu stvar već svirali na koncertu.
U kakvom vam je sjećanju ostao razlaz Azre?
Hrnjak: Bio je taj moment kada su Borisa i mene povukli u armiju i to nas je prekinulo.
Leiner: JNA nam je došla glave.
Hrnjak: To nas je presjeklo i onda je sve krenulo jednim drugim tokom.
Kada ste se vas dvojica ponovno sreli?
Hrnjak: Ja sam otišao iz Hrvatske 1987., pa sam se skitao po Europi. Završio sam u Mađarskoj.
Leiner: Sreli smo se na snimanju Mirkovićevog “Sretnog djeteta”. Radio sam za potrebe filma Johnnyjevu bistu, a Mirković je dogovorio susret s Mišom, što on nije znao. Sreli smo se u mom ateljeu, pred kamerama, i bilo je baš emotivno.
U vrijeme kad se Mišo krenuo skitati po Europi a Boris ostao u Hrvatskoj, Johnny je već zapalio u Nizozemsku: niste ostali u kontaktu?
Leiner: Ja sam cijelo vrijeme bio s njim u kontaktu, u Holandiji smo snimili album “Krivo srastanje”, nakon čega je on odlučio tamo ostati, a ja sam se vratio. Onda je on trasirao teren za osvajanje Europe, pozvao me, a ja sam sve ostavio za sobom: akademiju, ženu, Naturalnu mistiku… Otišao sam za njim i tamo smo se kao Mirko i Slavko borili protiv Zvjezdanih ratova. I tu mi pogibosmo: nakon dvije godine neuspjeha i sviranja po malim holandskim klubovima, gdje smo iz svog džepa snimili taj nesretni album “It Ain’t Like in the Movies At All”. Nije išlo, potrošili smo pare i vratili se natrag, Johnny samo radi snimanja i sviranja, a ja za stalno.
S obzirom na to da te Johnny putem medija prilično blatio posljednjih godina, postoji li doista neki animozitet među vama ili je to ipak prenapuhano?
Leiner: Ma da, Johnny je konfliktne naravi i mi smo se zapravo rastali u svađi. S njim nema srednjeg puta, to je ili ljubav ili rat. Jedino se Mišo izvukao. Gadno smo se posvađali na zadnjoj turneji i rastali smo se 1987., pred rat, otkada se ne viđamo. No, kako je Azra ipak dio naše mladosti, mislim da imamo moralno pravo svirati te pjesme. To, naravno, njega ljuti i zato taj gnjev preko medija.
Hrnjak: To ti je kao da se Eric Clapton ljuti na sto hiljada klinaca u svijetu koji sviraju “Sunshine of Your Love”, umjesto da mu bude drago da mladi ljudi skidaju te stvari.
Leiner: Mi njemu nismo dužni, on spominje neke ogromne cifre, po sto tisuća eura. Kad idemo svirati Pozdrav Azri, ZAMP uzima svoj dio od koncerta.
Vuku li pjesme s vašeg prvog zajedničkog albuma “Viša sila”, koji je nedavno objavljen, repove iz vremena Azre?
Leiner: Nema to veze s Azrom.
Hrnjak: To je sve novi materijal, nove pjesme naših starih dobrih prijatelja, muzičara.
PREŽIVJELI VETERANI NOVOG VALA
Na albumu je, u različitim ulogama, sudjelovala impresivna ekipa: Rundek je pjevao prateće vokale u pjesmi “Vrela”, Arsen Dedić napisao je “Tunelarinu”. Kako ste birali suradnike?
Leiner: To je krug preživjelih veterana novog vala, s kojima smo već surađivali na više zajedničkih projekata: od Rundeka, Novoselića, Sachera, Jakopača… Sve je to isti milje ljudi koji njeguju isti stil glazbe i isti svjetonazor. A Arsen Dedić je velika duša i moralna vertikala i ja sam ga osobno zamolio da napiše jednu pjesmu za mene.
Hoćete li svirati Azrine pjesme na koncertima? Ljudi će sigurno očekivati neke hitove.
Hrnjak: Razmišljamo o tome, čini se da je to neminovno, mladi ljudi žele čuti stare hitove. Kad to pomiješamo s novim materijalom, neminovno će se pojaviti usporedbe. Kako ćemo to sklopiti, još ne znamo.
Leiner: Ne možemo pobjeći od svoje slavne prošlosti.
S obzirom na tu slavnu prošlost ali i lošu sadašnjost, kakve su vaše prognoze za “Višu silu”? Ima li ta glazba danas svoju publiku?
Leiner: Mi smo prvenstveno krenuli od sebe, znači sviramo iz užitka pjesme koje su nam drage, te međimurske. Radimo iskreno, a onda to ljudi prepoznaju, pravu žilavu svirku.
Fascinantan je taj kult Johnnyja koji traje i među generacijama koje nikada nisu gledale Azru. Kako objašnjavate taj fenomen, karizmu koju je zadržao usprkos tome što ga nema ovdje?
Leiner: Ima ga preko pjesama koje i dan-danas žive. Kao i Krleža, napisao je riječi i one žive. Johnny je otišao i to mu je samo veliki plus. Ima jedna anegdota kojom je on opisao kako bi izgledalo da se vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?”
Hrnjak: On je kao autor, umjetnik, muzičar, gitarist, pjesnik, pjevač… razvio jedan osebujan, originalan stil. Ili ga voliš ili ne, to je osobno. Ima ih koji ga ne vole. Ali kao i Picasso u slikarstvu, i Johnny je na neku foru ostavio trag u muzici i šire.
Kako komentirate njegovo strastveno prevođenje sa starogrčkog?
Leiner: On se uvijek bavio poviješću, mislio je da je personifikacija Aleksandra Velikog jer se i on rodio u Skopju. Uostalom, ako ne svira, što bi čovjek goleme kreativne energije drugo mogao raditi nego prevoditi s grčkog?
Treba li se Johnny vratiti kući?
Leiner: Jao si ga nama ako se vrati! Ma ne, mislim da jedan Johnny baš fali Balkanu!
(Preneseno sa www.novossti.com)
Suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan Dnevni Avaz nedavno nas je počastio još jednim iz serije svojih istorijskih članaka.
Tekst je potpisao Fadil Mandal. Prva rečenica glasi: „Kad gaće spadnu, svi stanu u red.“ Savršen početak, idealan odraz Avazove škole mišljenja i njihove političke filozofije. U ovom tekstu ugledni publicista Ivan Lovrenović nazvan je slinom, a Vildana Selimbegović, urednica Oslobođenja, između ostalog, klozetskom krpom.
TOP FIVE
Tekst je, recimo to odmah, danima bio vodeći hit u Sarajevu. Jedni se zabavljaju tvrdeći da je ovaj intelektualni uradak iste sekunde kada je objavljen ušao u Top pet svih vremena. Ljudi su naučili napamet cijele fragmente iz ove potresne poeme i na koncertima, predstavama i po kafanama publika se neumorno zabavljala probranim citatima. Drugi pak, izražavaju zgroženost, zgađeni su i zabrinuti, tvrde da bi tekst o kojem pišemo morao biti zakonski sankcioniran, i to ne kao rezultat nečije privatne tužbe, nego kao odraz društvene svijesti da takav politički i novinarski izraz ne može i ne smije učestvovati u kreiranju socijalne atmosfere u nekoj sredini, makar ta sredina bila jadna na način na koji je jadno današnje Sarajevo.
MORBIDNA STRAST
Ova druga reakcija, koliko god bila razumljiva, nema uporišta ni u smislu ni u stvarnosti. Ne možeš sankcionirati glupost. S ovakvim stvarima možeš se samo zajebavati.
Naravno, cijeli grad bruji o još jednoj stvari, vrlo zanimljivoj, o tome da ovaj tekst nije napisao čovjek koji ga je potpisao, nego da se iza tih skasndaloznih klozetskih dosjetki krije neka mnogo mračnija svijest i neki mnogo mračniji cilj. Koliko ima uporišta u takvim tvrdnjama, teško je procijeniti. Niti je to u krajnjoj liniji bitno jer postoji čovjek koji se potpisao i koji je samim tim preuzeo moralnu i profesionalnu odgovornost za napisane rečenice. Zastrašuju, međutim, količina mračnjaštva uložena u taj pamflet i morbidna strast koja izbija iz svakog njegovog reda. Recimo da je to neka potmula, prijeteća energija koja je tek na početku puta i koja nagovještava gore stvari. Ista je to svijest koja je onomad, pišući o jednom sarajevskom novinaru, usput tretirala i novinarevu majku, nazivajući je – citiramo jer nam drugačije nećete vjerovati – „njegovom lopovskom materešinom“.
ĆENIFA KAO METAFORA
Svako ko pažljivije prati ovdašnje polemike, prepoznaće istog autora. Vrijeđati na takav način roditelje svojih neistomišljenika, suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan. U oba ova slučaja identičan je mafijaški kod, isti bolesnički tik, isti klozetski stil, istovjetan gubitak kontrole, podjednaka nesposobnost da se spostveno ludilo zauzda.
Niže ne može.
(zurnal.info)
Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča
Jedva da su dvije godine prošle otkako je turski napadač Semih Sentürk u posljednjoj desetinki posljednje sekunde posljednje minute drugog produžetka četvrtfinalne utakmice europskog prvenstva zabio Hrvatima onaj očajnički balun u Pletikosine rašlje, zabio ga preciznošću i bešćutnošću kojom su Abidagini krvoloci zabili kolac nesretnom Radisavu na početku Andrićeve "Ćuprije", još do prije samo dvije godine i koji mjesec trpjela je, dakle, Hrvatska turski zulum, a već je Turska opet u modi.
Kao da se ništa dogodilo nije, kao da nije uboga Hrvatska punih pet stotina i četrdeset pet godina provela pod osmanlijskom čizmom i kopačkom - od 1465., kad je turska vojska osvojila Blagaj na Sani, pa do 2008., kad su osvetili Beč i na stadionu "Ernst Happel" na Prateru okrutno izbacili Bilićevu selekciju iz četvrtfinala - Hrvati ovih dana kao mahniti kupuju avionske karte za Istanbul i bjesomučno na pučkim učilištima uče turski, potpuno poludjeli za turskom kulturom, turskom kuhinjom, i svim što ima ikakve, makar i najudaljenije veze s nekoć omraženim Osmanlijama.
A svemu je kriva jedna obična telenovela, jedna od milijun plitkih i dugačkih televizijskih glista što se uvuku u program, pa pod kožu, zauzmu onda onu toplu, vlažnu pećinu između sljepoočnica, i obuzmu gledatelja, čovjeka i Hrvata tako da ovaj ništa po cijeli dan ne radi nego čeka osam navečer da počne "Binbir Geçe".
"Tisuću i jedna noć", kako je preveden naslov te serije, osvojila je tako preko noći Balkan i stigla, kao onomad vojska Ise-bega Isakovića, u Hrvatsku. Već nakon dva i pol mjeseca prikazivanja naslovna stranica internetskog portala "Jutarnjeg lista" u srijedu, 10. novembra - napominjem da su svi naslovi doslovno prepisani - izgleda ovako:
"Najčitanije: pogledajte turskog Brada Pitta, Halita Ergença, lijepog Onura iz Šeherezade, na tajnom snimanju reklame za 'Konzum'!"; "Ekskluzivni intervju s Halitom Ergençom: Turska ne bi trebala žuriti u Europsku uniju!"; "Dva dana nakon Onura u Zagreb stigla i njegova supruga Šeherezada!'; "Reporter 'Jutarnjeg' na letu s turskom glumicom Bergüzar Korel - Šeherezada: Ukrali ste mi muža!", "Fotogalerija: Onurova i Šeherezadina prva romantična večera u Zagrebu"; "Pročitajte u novoj 'Gloriji': Bergüzar i Halit uživali u zagrebačkoj noći", "Kako su hrvatski obožavatelji dočekali Šeherezadu"; "Jučer ste propustili '1001 noć'? Večeras ne stignete gledati Šeherezadu? Ne brinite: 'Jutarnji' vam donosi sadržaj svih epizoda najpopularnije serije u Hrvata!"; "Tema 'Jutarnjeg' - Turska u Hrvatskoj: ljudi, hrana, objekti, situacije i tursko nasljeđe", "Kulinarski magazin 'Jutarnjeg lista': orijentalni paprenjaci", "Odletite s 'Jutarnjim' u Tursku: pošaljite fotku i osvojite atraktivni aranžman za dvoje u Istanbulu!".
Sve ovo, napominjem, samo u jednom danu, u srijedu. A ništa manje Onura, Šeherezade i Turske nije u ostalim medijima. Izgledaju hrvatske novine kao turski Hürryet, prodaje se uz njih na trafikama knjiga "Tisuću i jedna noć", bez daha prate Hrvati ljubavni život lijepe Bergüzar i anadolskog zavodnika Halita, novinari pišu vodiče po istanbulskim lokacijama na kojima je snimana serija i prepisuju s Interneta instant-priručnike o turskoj kulturi, jeziku i umjetnosti, presreću po Hrvatskoj zbunjene turske namjernike - više je turski ambasador dao intervjua u ova dva mjeseca nego što su u dva stoljeća turski sultani izdali firmana - i jedva da se između Onura, Šeherezade i orijentalnih paprenjaka nađe pokoji tekst iz Hrvatske.
Treba izbiti najveća korupcijska afera u cjelokupnoj povijesti hrvatske države, bivši premijer i pola Vlade moraju se naći pred zatvorom da bi tekst o tome zaslužio pokoji redak na naslovnoj stranici zagrebačke "Akšam Gazete" ili "Sabah Čaršafa", nekadašnjeg "Večernjaka" i "Jutarnjeg lista".
Ono što nisu uspjeli slavni turski osvajači, uspjela je naposlijetku jedna obična, hiljadu i prva televizijska serija, ni po čemu revolucionarna i drugačija od svih hiljadu prije nje. Uvijek su tu muškarac i žena, njihovi ljubavnici, svekrve, punice i vanbračna djeca, i u ovoj će se na kraju, kako je to lijep običaj u televizijskim sapunicama, otkriti da je Onur u stvari Šeherezadina sestra blizanka, a ona svoja vlastita baba, pa kao jedino moguće objašnjenje goleme popularnosti serije "1001 noć" preostaje samo činjenica da je - turska.
Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati, da im jednako stoje nos i uši, da se ti, kako se zovu, Turci, jednako međusobno vole i mrze, smiju i plaču, jebu i zajebavaju, da rade sve što rade Hrvati i da, općenito, zastrašujuće nalikuju običnim ljudskim bićima.
Fenomenolozi već organiziraju znanstvene seminare i okrugle stolove, tumačeći golemi utjecaj trivijalne kulture u razbijanju zidova među narodima, i korist koju će obični samozadovoljni Hrvat, zatvoren u četiri takva zida s televizorom na jednom od njih, imati od jedne telenovele, kao da će Onur i Šeherezada razbiti sve predrasude koje taj nesretnik u svojoj staklenoj bašti cijeli život strpljivo uzgaja prema bošnjama, balijama, muslićima, mujama i kako se već sve ne zovu ti Turci. A sva je znanstvena istina u tome da je "1001 noć" popularna upravo zato što Turci u njoj nisu balije, nego bogati, uspješni muškarci s lijepim, seksepilnim ženama.
Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča o Šeherezadi, caru Šahrijahu, Sindbadu Moreplovcu, Aladinu, Ali Babi i ostalim budalaštinama, kojih u seriji uopće nema i koji s njihovom Šeherezadom baš nikakve veze nemaju.
Hiljade Hrvata, uostalom, već je zajebano i reklamama kojima se to klasično djelo arapske i svjetske književnosti na valu popularnosti istoimene serije oglašavalo i prodavalo kao "prvi hrvatski prijevod 'Tisuću i jedne noći'", iako je riječ o izboru iz kapitalnog bosanskog prijevoda Esada Durakovića, koji je debele sveske "Hiljadu i jedne noći" godinama prevodio na bosanski i 1994. u Sarajevu objavio upravo tako, kao "Hiljadu i jednu noć", dakle na bosanskom. Ali jebo sad hiljadu i jednu noć.
Točno toliko, naime, Hrvati mogu podnijeti turske i islamske kulture: dok je hiljadu i jedna noć tisuću i jedna, dok Šeherezada nije Fata u dimijama, već lijepa, europski dizajnirana arhitektica, i dok Onur nije bosanski radnik na hrvatskoj baušteli, već bogati vlasnik građevinske tvrtke u kabrioletu. Dok balije, eto, izgledaju gotovo kao normalni ljudi, ili onako kako normalne ljude zamišljaju Hrvati.
Proći će tako i ova osmanomanija, kao što je prošla i svaka dosad, kao što su Hrvati zaboravili i španjolski i portugalski, i već sutra kozmopolitski će široko hrvatsko gledateljstvo kupovati ujutro indijske kuharice, vodiče za shopping u Mumbaiju i "prvi hrvatski prijevod" knjige po kojoj je snimljena najpopularnija serija u Hrvata, gnjevno kod kuće otkrivajući kako lijepa Subhadra uopće nije ona marketinška menadžerica iz serije, pa psujući i novine i trafikanticu što su im umjesto sadržaja svih dvije hiljade epizoda megapopularne indijske serije "Mahabharata" uvalili nekakvu idiotsku staroindijsku hasanaginicu.
(zurnal.info)
Bila bi Borjana Krišto i zaboravila tu noćnu epizodu da nije koji dan kasnije razgovarala s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor. Uobičajene ženske priče, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, opozicija, fendi torbice, sve dok Jadranka Kosor nije spomenula probleme s predsjednikom SDP-a Mislila predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto da je netko zajebava, čak osnovano sumnjala na Zlatka Lagumdžiju. Zapio Zlajo sigurno negdje u kafani i u dva iza ponoći zajebava ljude. Pa pita na engleskom je li to madam prezident Bordžana Krajstou.
- Ko je to? Zlajo, jesi ti?
A glas sa druge strane žice ni a ni be, nego opet pita je li to madam prezident Bordžana Krajstou.
- Jesam, zašto?
Slušala madam prezident minutu-dvije, pa iznervirano opsovala i prekinula vezu.
- Ko je to bio - upitao muž Branko pospano.
- Ma, Zlajo zajebava. Kaže: "Gospođo Krišto, čast mi je obavijestiti Vas da ste u tradicionalnom godišnjem izboru američkog magazina 'Glamour' izabrani za ženu godine u svijetu". Zamisli?!
- Budala pijana.
Nekoliko minuta kasnije telefon opet zazvonio, i madam prezident odmah prekinula vezu. Kad je zazvonio i osmi put, potpuno je izgubila živce.
- Što je bilo - gleda gospođa Cynthia Leive, glavna urednica "Glamoura", u blijedu starinu Samuela Irvinga Newhousea, predsjednika Uprave "Condé Nast Publications". A ovaj stoji sa slušalicom obješene čeljusti.
- Kaže: "Fakju, ju fakin drank maderfaker."
Bila bi Borjana Krišto i zaboravila tu noćnu epizodu da nije koji dan kasnije razgovarala s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor. Uobičajene ženske priče, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, opozicija, fendi torbice, sve dok Jadranka Kosor nije spomenula probleme s predsjednikom SDP-a.
- Zamisli, tražio izglasavanje povjerenja!
- Nije to ništa - odmahnula rukom Borjana - mene svaku noć Lagumdžija zove i zajebava. "Madam prezident, molim Vas ne prekidajte vezu, američki magazin 'Glamour' izabrao vas je za ženu godine u svijetu."
- Šta, i tebe?
- Kako to misliš?
- Pa i mene svaku noć zove, ista stvar. Da su me izabrali za ženu godine!
- Jebemti sve, kako smo glupe!
- Što?
- Pa to onda nije Zlajo, shvaćaš? To je nagradna igra nekakva!
- Joooj, stvarno! Baš smo plavuše!
U međuvremenu, gazda Samuel Irving i gospođa Cynthia Leive očajnički vrte telefone. Svih ostalih šesnaest svjetskih predsjednica i premijerki - zajedno s predsjednicom Federacije BiH i hrvatskom premijerkom grupno proglašenih svjetskim ženama godine - odavno je prihvatilo pozive na dodjelu nagrade, biraju već svjetske liderice večernju garderobu za glamurozni event u New Yorku, samo se čekaju još Džadranka i Bordžana. A njih dvije sjede kraj telefona i nervozno cupkaju potpeticama. Konačno, u dva sata zazvoni telefon.
- Gospođo Krajstou, molim Vas ne prekidajte vezu - molećivim glasom brzo izrecitira mister Samuel.
- Saslušajte me dvije minute, ovo nije šala, uvjeravam Vas da ne prodajem ništa, a nije ni nagradna igra!
- Nije - razočarala se trenutačno madam prezident.
- Nije, uvjeravam Vas. Ja sam predsjednik uprave "Condé Nast Publications" i čast mi je obavijestiti Vas da ste u tradicionalnom godišnjem izboru našeg magazina "Glamour" izabrani za ženu godine u svijetu.
- Znači, nije nagradna igra?
- Nije, ne brinite.
Minutu kasnije, časna starina gospodin Samuel Irving Newhouse još nepomično stoji u uredu, objesila mu se čeljust poput telefonske slušalice u rukama.
- Šta je bilo, gospodine Newhouse - pita gospođa Cynthia.
- Opet isto. Kaže: "Fakju, ju fakin komjunist maderfaker."
Izabrane tako predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto i hrvatska premijerka Jadranka Kosor za žene godine u cijelom svijetu. Hrvatska je demokratska zajednica tako svjetski rekorder: jedina je to stranka u cjelokupnoj povijesti demokracije koja je dala dvije žene godine! I to obje u istoj godini! Da postoji HDZ u Srbiji, bogami bi bile sve tri.
A Tuđman, Šušak i Boban vrte se u grobu kao na ringišpilu: nekad veličanstvena stranka najvećih hrvatskih muževa pretvorila se u ženski debatni klub, stranačke konvencije izgledaju kao "Oprah Show". Nekoć je Franjo Tuđman postrojavao u Grudama mrke generale, išlo se nakon sastanaka na janjetinu i mladu kapulicu, a danas se vrh stranke nalazi u kozmetičkom salonu. Sastanak zagrebačkog i mostarskog HDZ-a nalikuje snimanju serije "Seks i grad". Seks i Grude.
Carrie Kosor i Samantha Krišto s maskama na licu i krastavcima na očima pretresaju tako uobičajene ženske probleme, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, fendi torbice, opozicija i SDP. Sve dok ne zazvoni telefon.
- Čekaj, čekaj - viče Jadranka - ja ću se javiti!
- Ja sam prva - skočila već Borjana na telefon poput pantere.
Pola sata kasnije, časna starina gospodin Samuel Irving Newhouse još nepomično stoji u uredu, objesila mu se čeljust poput telefonske slušalice u rukama.
- Šta je bilo, gospodine Newhouse - pita gospođa Cynthia.
- Ona misli da sam ja Faca. Nazvala me Facom - izustio najzad predsjednik uprave "Condé Nast Publications".
- Kaže: "Vidimo se u šest u restoranu 'Gray's Papaya' u Šestoj aveniji, na hot-dog, pa u kino."
- A gospođa Kosor?
A gospođa Kosor sija od zadovoljstva poput halogenke.
- Vijest o nagradi simbolično dolazi danas, sedam dana nakon zahtjeva za izglasavanje povjerenja i moju smjenu, kao i optužbi da sam osramotila Hrvatsku - izjavila hrvatska premijerka za novine.
- Nagrada pokazuje da to nije tako.
Izabrane tako predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto i hrvatska premijerka Jadranka Kosor za žene godine u cijelom svijetu, pa se hvale uokolo kao da su osvojile Nobelovu nagradu za mir, ljubav u svijetu, razumijevanje među narodima, iskorjenjivanje gladi, siromaštva i AIDS-a, te spas kitova i sibirskih tigrova.
A zapravo su samo u stranačkom kadroviranju i vašarskoj političkoj trgovini, ni krive ni dužne, došle na funkcije koje su ih lansirale u svjetski politički glamour. Do jučer, Jadranka Kosor bila je ražalovana novinarka i vrtni patuljak Franje Tuđmana i Ive Sanadera, a livanjska pravnica Borjana Krišto tek tajnica Vlade Hercegovačko-bosanskog kantona i član kantonalne Komisije za polaganje stručnog upravnog ispita, da bi odjednom u New Yorku bile proglašene ženama godine u svijetu, uz njemačku i australsku premijerku, argentinsku i indijsku predsjednicu, te još tuce svjetskih premijerki i predsjednica.
- Vi ste također dobili - pita konačno na glamuroznoj proslavi u New Yorku naša Borjana Angelu Merkel.
- Što - zbunjena je njemačka kancelarka.
- Pa na nagradnoj igri - smije se predsjednica Federacije - Jadranka i ja također u početku nismo vjerovale.
(Preneseno sa www.nezavisne.com)
Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim
Akademik, slikar-pisac, jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona Josip Vaništa u 86. godini objavio je petu knjigu svojih zapisa – “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” (Kratis, 2010.) - i u njoj na punih 86 stranica, u stotinjak fragmenata prvi put otkrio što mu je tijekom zajedničkih razgovora govorio Miroslav Krleža! O Ljubi Babiću, Josipu Račiću, Augustu Cesarcu, Ivi Andriću, Vladku Mačeku, Milivoju Đilasu, A. B. Šimiću, Mao Ce Tungu, I. G. Kovačiću, o smrti socijalizma, ali i o predosjećaju vlastite smrti!
Vaništa se s Krležom, naime, upoznao 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt, kada je Krleža došao pogledati zajedničku izložbu njega i Miljenka Stančića. Tada ga je Krleža, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, čak znao i napamet, angažirao da surađuje sa Zavodom.
Dok se pripremao izbor iz Krležinih djela u pet svezaka za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti 1970, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da upravo on za tu priliku izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović. 
Vaništa je, dakle, bio posljednji slikar kojem je Krleža pozirao.
Kontakt slikara i pisca tada postaje vrlo živ, a intenzivira se posebno tijekom Beline bolesti, još i više nakon njezine smrti - Vaništa je Krležin najbliži prijatelj sve do njegove smrti 29. prosinca 1981. godine. Posebna vrijednost ove knjige i jest u tome što njih dvojica nisu vodila “službene” razgovore za javnost, već su oni bili potpuno privatne naravi.
U predgovoru knjizi “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” njezin urednik Marko Grčić stoga tvrdi: “U ovim zapisima prvi put susrećemo neke aspekte njegove (Krležine op.a.) ličnosti koji se nikad nisu javljali u doticaju s drugim sugovornicima, pa čak ni u njegovim uspomenskim tekstovima: to je duboka, predsmrtna, osamljenost čovjeka koji, možda, nikada nije osjećao blizinu rodbine ili prijatelja, to veličanstvenija što je doživljavamo prizivajući u sjećanje njegovo golemo djelo, u koje on sam kao da više nije imao potpuno povjerenje, a koje se mi, malo-pomalo, učimo cijeniti.”
Premda tijekom tih 11 godina čestih Vaništinih odlazaka Krleži na Gvozd nije nastala baš ni jedna njihova zajednička fotografija, Vaništa je svaki put iza razgovora s Krležom, čim bi došao doma, uglavnom navečer, bilježio što mu je on rekao. Krleža je to znao i nikad ga nije pitao zašto zapisuje njegove riječi, a Vaništa kaže da ih je zapisivao jer su to, za njega, bile dragocjenosti.
“Krležina rečenica bila je neobično muzikalna, a pričanje, moguće, ljepše nego pisanje. To je bio jedan oblik najčišće kreacije”, kaže nam Vaništa. Međutim, na objavu tih Krležinih riječi namjerno je čekao gotovo 30 godina jer je smatrao da su mnoga njegova razmišljanja, pogotovo o suvremenicima, vrlo osjetljiva.
Neke bilješke nije, priznaje nam Vaništa, ni sada objavio. A ovu je knjigu pisao cijeli život. “Zašto se piše, zašto crta?”, pita se Josip Vaništa, pa odgovara: “Piše se kao što se i crta, da bi se nešto odbacilo.” Nakon knjiga “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Novi zapisi”, napokon, evo i Vaniština “Skizzenbucha 1932-2010. Iza otvorenih vrata” u kojem je detaljno sačuvao, “odbacio” jednog drukčijeg još nepoznatog Miroslava Krležu.
O AUGUSTU CESARCU “Cesarec je bio gospodin. Fin, izuzetan, sama skromnost. Da ga čovjek stavi na koljena u jednom homoseksualnom smislu. (…) Pisao je dobre političke stvari. Ali dara za literaturu imao nije. I sada, danas, stvarati od njega velikog pisca nema nikakvog smisla.”
O A. B. ŠIMIĆU “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio. 
Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. 02. 1972)
O DOBRIŠI CESARIĆU “Pogled s Cmroka na rasvijetljeni grad, ne to nije moguće. Sa Cmroka se Zagreb ne vidi. I onaj glasoviti, toliko citirani, Cesarićev stih kako ‘teče i teče jedan slap’ nije nego besmislica. Slap radi sve prije nego teče.”
(veljača, 1981)
O I. G. KOVAČIĆU “Čitao sam Jamu 1944/45, to je kružilo Zagrebom. Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika. Bio je čovjek bez talenta, arivista.” (26. 04. 1973)
O IVI ANDRIĆU “Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?
Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.”
O STANKU LASIĆU “Stanko Lasić? On je deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni.” (1972)
O VJEKOSLAVU KALEBU “Čovjek koji je obećavao. Došavši poslije rata u Zagreb, u gradu propada. Najbolje je napravio kad se vratio u Tisno. Tamo spada.”
O VLADIMIRU NAZORU “Ditirambi, prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao. U njima je neko htjenje, prkos, želja da se stane na vlastite noge. Tresić Pavičić, danas sasvim zaboravljen, bio je još bolji versifikator. Tu se varate: Tresić je bolji od Nazora.” (20. 04. 1981)
O
PRIJATELJIMA “Da li ste čitali Krleža u Warszawie? Imao sam 40 godina, boravio četiri mjeseca u Poljskoj; tamo nisam pisao, samo sam govorio. I od svega toga što je zapisao Benešić? NIŠTA! Da čovjek poludi.
Ni o Filipu (Latinoviczu) Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Pater Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio.
Eto to su bili moji prijatelji.”
O VANIŠTINOJ ŽENI ROZI “Krleža dolazi u naš mali socijalistički stan. Roszi mu pruža ruku, kaže: - Ja sam obična profesorica. Nisam ni magistrirala ni doktorirala, posvetila sam se odgoju naše djece…
- Niste mogli inteligentnije postupiti - odgovara.”
O LJUBI BABIĆU “Babić nije mogao naslikati akt, ruku, lice. Mogli bismo reći da je bio slikarski nedarovit. U svojoj biti bio je dekorater koji je ovdje propao. Volio me i mrzio. Prosjedio sam sate i sate u njegovom atelijeru od 1915-6. Do 1922, kada se naš odnos prekida. Trideset godina kasnije on se ponovno uspostavlja, ali ne zadugo.Pedeset devete treći put kod Areteja. 1945. Učinio sam sve za njega, vi znate što. Ali kad smo započeli Areteja, vidio sam da je gotov. Potpuno se izgubio, njegova inscenacija nije vrijedila ništa. Uopće, Aretej je propao u Zagrebu. Govore mi da je Paro u Dubrovniku načinio dobru predstavu.” 
O ANTUNU BARCU (i Nazoru, Kombolu, Bakariću) “O njemu nemam dobro mišljenje. Živjeli smo jedno pored drugoga u malom gradu, bez kontakta. On je dvadesetih godina u Rijeci pisao o mojim pjesmama (Pjesme I, II, III) u stilu: rodio se poeta. Bio sam krajnje netaktičan, poručio sam mu da napusti pisanje, da to nije posao za njega. To mi nije oprostio, uskratio mi je pozdrav. Bio je dosadni profesor, mason, ustaše su ga kao takvog zatvorile. Poslije rata gotovo je skrivio hapšenje Kombola. Molio sam Nazora za pomoć, slušao me čupkajući svoju glupu bradicu, ali nije ništa učinio. I onda sam otišao Bakariću. I on je to sredio u najkraćem roku. Kombol je bio spašen.”
O RAČIĆU I KRALJEVIĆU “Račić je bio kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao? Ali je Kraljević bio talent, za razliku od Babića – u biti dekoratera, koji je ovdje, u ovom svračjem zakutku propao. (…)”
O VLADKU MAČEKU “Imati 85 posto birača na slobodnim izborima, kao što je imao Maček i izjaviti, povodom ulaska Nijemaca u zemlju, da je narod doživio rat, nešto je najgore što se može dogoditi, a staviti taj narod na raspoloženje okupatoru, odraz je ograničenih sposobnosti. On je u tom času zapečatio svoju političku budućnost.
Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore.
Ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod. Pa kad već govorimo o sporazumu 1939, ja sam bio za sporazum.”
O 1941. “1941. Bio je to ustanak Srba u Hrvatskoj za obranu gole egzistencije…”
O 1945. “Trebao sam ostati po strani. Barem deset godina, ako ne deset, onda do 1948, '50, '52. godine. Ali nisam. Da li sam pogriješio…” (jul) 1981.
O PAVELIĆU I ĐILASU “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju. Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio. 1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”
O BUDUĆNOSTI “(…)Priznajmo da se u SSSR-u nešto promijenilo u materijalnoj osnovi. Oni se bore za svijet kao što to i Amerika čini. Ali naoružanja su fizički ograničena. Sve će se slomiti u jednom času. Socijalizam će potrajati još osamdesetak godina, onda će potonuti…”
(preneseno iz Globusa)
Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.
U jednoj od najintrigantnijih scena filma, davna logorašica Lejla, odjevena samo u vojničke hlače i srpsku oficirsku šapku, pleše pred davnim četnikom Mihajlom i senzualnim mu glasom pjeva pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela, od tuge se razbolela...".
Tako nekako ide - ili ne ide, svejedno - radnja već sad kontroverznog filma Angeline Jolie, radno nazvanog "Bosanska ljubavna priča bez naslova", koji je i prije nego što je snimanje uopće započelo izazvalo bujice gnjeva s obje obale Drine. Svejedno, kažem, ide li radnja tako nekako ili ne ide, jer od svih što su se o filmu do sad gnjevno oglasili - a gnjevno se oglasio svatko koga su pitali i svi koje nisu - baš nitko nije pročitao scenarij. Nije za to bilo nikakve potrebe, jer pročulo se, a balkansko je pročuvenje jedini medij brži od širokopojasnog interneta.
Prvi je o filmu progovorio nesuđeni koproducent Željko Mitrović, koji je prije tri mjeseca javno odbio sudjelovati u projektu što "srpski narod stavlja u negativnu konotaciju" i "po ko zna koji put predstavlja u lošem svetlu", jer navodno priča o ljubavi silovane muslimanke i njenog silovatelja, jasno, srpskog vojnika. "Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke", izjavio je kralj balkanskog trasha, upisavši se u patriote kao heroj koji je zbog Srbije odbio Angelinu Jolie.
Mitrovićev sinopsis o ljubavnoj vezi silovane muslimanke i njenog silovatelja bio je dovoljan da priča dvanaest puta obiđe Balkan: glasine o Angelininom filmu širile su se od kafane do kafane, svatko je scenariju dodao ponešto svoga, i prije nego što je snimanje uopće počelo, već je u Bosni završen scenarij koji počinje brutalnom scenom silovanja i rezanja dojke, napisana uloga servilne Bošnjakinje koja svoje srce predaje pijanom četniku, i snimljen tako film koji sada, eto, "silovane muslimanke stavlja u negativnu konotaciju".
"Pred oči mi izlaze slike mog, ali i silovatelja drugih žena iz Udruge. To je naša životna trauma, a ne ljubavna opsesija", izjavila je za "Oslobođenje" predsjednica Udruženja "Žene-žrtve rata" Bakira Hasečić. "U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dragovoljno pristale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film jer nam je Angelina nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu."
Ulogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".
"Ljudi koji su pročitali scenarij tvrde da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima", pojasnio je tako Grahovac, žaleći što "vlasti BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa toliki broj žrtava".
Ukratko, scenarij filma Angeline Jolie nitko živ nije ni vidio ni pročitao, ali ionako se kod nas nikad ni o čemu nije kompetentno pričalo ako se prije toga o tome išta znalo. Znanje opterećuje, neznanje oslobađa, činjenice smetaju tezama. U Bosni valjda još nije snimljen nijedan film o kojemu čaršija nije imala jasan stav prije nego scenarist ideju. Pod istom točkom optužnice o "stavljanju u negativnu konotaciju" napadani su ovdje zbog svojih filmova i Ahmed Imamović i Jasmila Žbanić. U cijeloj galami oko filma koji još nema ni naslov, a već ima stroge recenzije, nije se, međutim, još čulo ključno pitanje. A ključno pitanje glasi: "Pa što?"
Pa što, naime, ako film zaista priča o ljubavi žene koja se zaljubi u svoga silovatelja, pa što ako se u filmu nesretna Bošnjakinja stvarno zaljubi u pijanog, smrdljivog četnika, pa što ako film počinje brutalnom scenom rezanja dojke četničkom kamom? Otkad se to, naime, na akademijama uči da film mora "srpski narod stavljati u pozitivnu konotaciju" i "predstavljati u lijepom svjetlu", otkad to film uopće mora bilo koji narod predstavljati u lijepom svjetlu? I po kojim to dramaturškim i scenarističkim kanonima film mora "imati veze sa stvarnim ratnim događanjima"? Film, naime, jedino mora biti - dobar.
Angelinin film može ispasti dobar ili loš, sjajan ili smeće, može ispasti i površan, i eksploatacijski i patetičan, i moralizatorski i moralno dvojben, može zaista "srpski narod prikazati u lošem svjetlu" i jednako "uvrijediti toliki broj žrtava" među silovanim muslimankama, ali prije svega, slijedeći logiku filmske umjetnosti u užem smislu, mora biti - snimljen. Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri.
Uostalom, film po scenariju u kojemu bivša logorašica Lejla A. trinaest godina nakon završetka rata u banjalučkoj diskoteci susreće redara Mihajla, bivšeg srpskog oficira, i obnavlja s njim đavolsku vezu iz logora - polugola mu pjevajući pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela" - snimljen je još davne 1974. godine. Samo što se nekadašnja logorašica nije zvala Lejla, već Lucia, a ni on nije bio Mihajlo, već Max, i nisu se sreli u banjalučkoj diskoteci, već u bečkom hotelu. I da, nije bila 2008., već 1958., nije on bio nekadašnji srpski oficir, nego njemački, nije mu ona plesala pod srpskom šapkom, nego pod kapom SS-oficira, i nije polugola pjevala "Mnogo sam te poželela" Dragane Mirković, već "Wenn ich mir was Wünschen Dürfte" – "Kad bih mogla poželjeti nešto'' - Marlene Dietrich. Film se zvao "Noćni portir", a režiserka je bila Liliana Cavani. Takve priče valjda mogu i smiju snimati samo žene.
U vrijeme kad je snimljen, u doba seksualnooslobodilačkog rata sedamdesetih - a zgodna je slučajnost da su Jon Voight i Marcheline Bertrand napravili malu Angelinu gotovo istog dana kad se "Noćni portir" pojavio u američkim kinima - film je zbog svog hrabrog ulaska u prostor tabua, mračne strasti između žrtve logora i nacističkog krvnika, izazvao planetarni gnjev. Istina, nije tada bio problem što je Nijemce "prikazao u lošem svjetlu", jer su se Nijemci do tada na "loše svjetlo" već bili navikli, i vrlo dobro u njemu raspoznavali stvari. Problem je, jasno, bio u tome što su, kako bi se to reklo, "ljudi koji su vidjeli film tvrdili da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima".
Mnogo je vremena od tada prošlo, i odavno je utihnula jeka bijesa koji je dočekao Lilianu Cavani. Kakav god bio film Angeline Jolie - a to ćemo, suprotno uzusima balkanske filmske kritike, ipak saznati tek kad se snimi - zasad im je samo taj plebiscitarni gnjev zajednički. Prema pouzdanim informacijama "ljudi koji su pročitali scenarij" znamo, naime, da film Angeline Jolie govori isključivo i samo o nama, kojima umjetnost što ispituje treba tek kao ispitivač električno-telefonskih instalacija. Da nas "prikazuje u dobrom svjetlu" i da "ima veze sa stvarnim događajima".
(preneseno sa nezavisne.com)
