PUNK je do mene stigao kao "kusur" u jednoj od redovnih razmjena stripova sa drugovima iz zgrade. Ne znam kako je knjiga došla kod njih, vjerujem slučajno, jer još uvijek nismo došli u godine kada nas je muzika zanimala. Interesovanje nam se kretalo u rasponu od polufudbala preko štiglića do Zagora. Trebalo je da prođe još nekoliko godina prije nego što sam je uzeo s police i konačno počeo da čitam.

I tako, dok nam je jedina dužnost strahovati, a jedino pravo - drhtati, sve oko nas lagano se pretvara u pustinju. Opsjenari koje godinama biramo ubijediće nas da ne vjerujemo svojim očima, da se u stvari radi o višku životnog prostora, da nam je tek sada ugodno i komotno.

Na kraju koncerta, glas s matrice je odjavio: "Elvis has left the building", a Elvis se poklonio i otišao sa platoa. Dok smo apludirali, krio se iza frižidera za sladoled, brisao lice peškirom i popravljao frizuru velikom četkom za kosu. Čekali smo, nije bilo bisa. Vidio sam kako je s ruksakom na leđima, u šorcu i majici, prerušen u nekog sličnog nama, Kralj napustio rivu i otišao u mrak, među čemprese.

Žurnalov urednik Selvedin Avdić u našem podcastu "Radićeva 2" ugostio je Damira Šagolja. "Mislim da je Bojan Hadžihalilović bio i pitao "Majke ti kakve su ti ovo čizme?" Tad sam skontao da sam ja u tim čizmama bio kroz sve ključne momente svoje karijere od 2001. godine", priča Šagolj

Kod nas, kao i svuda na svijetu, nacionalizmi hrane jedni druge. Nacionalisti dobro znaju da će ostati gladni ako bude više ljudi poput Franje Šarčevića. A, njihova glad je nepodnošljiva, živ čovjek je teško može izdržati. Neće im glad biti utažena ako Franjo napusti Sarajevo. Nastaviće prebirati po ostacima.

Sjećam se, nacionalisti su mi, godinama poslije, kada sam prvi put uočio da su odnekud izgmizali, bili urnebesno smiješni. Bio mi je smiješan način na koji govore, kako se oblače, bilo mi je bizarno njihovo pozivanje na religiju, tradiciju, mitove, kvazihistorijske zablude... Nisam ih shvatao ozbiljno, sve njihove laži bile su prozirne, svi navodni argumenti očigledno krivotvoreni. Bilo ih je lako ismijavati...

Mislim da imamo manjak strastvenih čitalaca i višak dosadnih pisaca. Taj nesrazmjer je toliki da bi svaki pisac trebao da se stara o bar jednom čitaocu, da mu obezbjedi ugodan i dugovječan život, kako bi ga neko mogao čitati.

Kada čujem da postoje ljudi koji priželjkuju rat, a među njima su često i oni koji su ga iskusili, pomislim, kako je moguće da priželjkuju nešto toliko nehumano, zar su sve zaboravili? A onda, kada bolje razmislim, shvatim da je to zbog toga što je takvima rat doba u kojem su doživjeli svoj životni vrhunac, ostvarenje najmračnijih ambicija. Oni ništa nisu zaboravili, samo žele ponovo proživjeti "lijepe uspomene".

Mir je krotak i blag dan koji nježno teče. I ne prijeti nikome. 

Palestinski izvori saopštili su da je za sedam dana u Gazi ubijeno 1000 djece, a onda je UNICEF objavio da je tokom jedne sedmice ubijeno 700 djece, a 2450 ranjeno. Taj broj je do objavljivanja ovog teksta sigurno još veći, jer izraelsko granatiranje i dalje traje.

Iz vlastite fotelje, u zdravlju i veselju, moguće je učestvovati u komadanju nečijeg tijela ili doma. Ko to može platit?

Zlo je vitalno i uvijek spremno da se prilagodi novom okruženju. Uvuče se na sportske događaje, filmove, popularnu muziku, iskače na tik toku i instagramu, gdje god vidi pogodan prostor. Kao što svjedočimo, na našim prostorima pokazalo je veliku kreativnost i zbog toga ne treba da brine za svoju budućnost. 

Republika Srpska that Dodik desires would have to resemble its "national treasure," in addition to Milošević's Serbia – to be deceitful, aggressive, unreliable, intolerant, homophobic, chauvinistic, primitive, and crude...

Republika Srpska koju želi Dodik morala bi, pored Miloševićeve Srbije, da liči na svoje "nacionalno blago" - da bude prevrtljiva, agresivna, nepouzdana, netolerantna, homofobna, šovinistička, primitivna, sirova... 

Umjetnički život podrazumijeva slobodu, posvećenost i istraživanje sebe. Estradni život je suprotnost i u najvećoj mjeri predstavlja ugađanje drugima, koji nikada nisu zadovoljni.   Estrada je težak posao.

Uz prvi maj podsjećamo na "lice sa hiljadarke" - čeličanca Arifa Heralića...

Malo znam o moru, da bih ga sebi približio pripisujem mu osobine koje mi prijaju. U žudnji, pamtim ga ljepšim nego što ono može biti. Moje more zavodljivije je od stvarnog.

Često je dolazio u klub u kojem sam, neposredno prije rata, puštao muziku. Jedne večeri, iza ponoći, gledali smo kako pleše sam, uz The Cure remikse. Kretnje su mu bile spore, udovi vidno teški, ali ipak je bio nekako graciozan, kao ostarjeli baletan koji dobro poznaje svoje tijelo.

If you think that lynching in Banja Luka does not concern you, because you do not live there or because you are traditional, religious, have an exemplary family or are loyal to the government, you are mistaken. No one is safe, because the measure of social values is in the hands of fickle people, who easily change political positions and worldviews. Because of this, it can easily happen to any of us that, on any Saturday evening, a circle of people suddenly separates around us and someone says: "This one is not ours".