Svaki patriotski poklič dobro je naplaćen, što lijepo ilustruju kolone limuzina i džipova okićene zastavama tokom profiterske parade za Dan nezavisnosti. Tokom neprestanog "predratnog" stanja, u kojem vazda neko pokušava odnijeti komad Bosne i Hercegovine, a neko ga zbog toga udara po prstima, izgrađene su porodične imperije

Čini mi se da je to vrhunac političke karijere Milorada Dodika, da ostvari ono što najmoćnijim ljudima svijeta nije uspjelo - napravi izolovani otok oslobođen zakona. 

Spomenik je bio simbol antifašizma, požrtvovanosti, humanizma, časti, herojske mladosti..., kada je sveden na fontanu, bezobrazno i brutalno oduzeta mu je sva simbolička vrijednost, postao je samo bezvrijedna prepreka za nesmetan protok saobraćaja.

Iako na zgradi Srednje muzičke škole nije bilo oznaka da se tu nalazi zatvor, vrlo brzo su svi u gradu znali šta se tamo dešava. Što nije bilo naročito teško jer, kako sam naglasio, škola je smještena u samom administrativnom centru. Pored nje su na putu do posla svakodnevno prolazili policajci, sudije, tužioci, opštinski službenici, a svako od njih imao je pristup moći koja je mogla zatvoriti mučilište.

Zato što će se najmanje deset dana pričati o tome. Zato što će onaj ko ovo predloži danima gostovati po medijima i tamo dobiti priliku da se predstavi kao zaštitnik nacionalnih interesa i religijskih sloboda, a da ništa na tom planu nikada uradio nije. Zato što će se društvo dodatno polarizovati, svi koji se usprotive biće proglašeni islamofobima, mrziteljima Islama i muslimana. Zato što će se polarizovati i učionice a dobro je da se mladi rano privikavaju na to.

Ispod svake objave pozivaju se pratioci da dijele sadržaj, što oni rado i čine pa te objave dosegnu više od hiljadu ljudi. Komentatori tih sadržaja dalje nastavljaju "napade na temeljne vrijednosti društva", psuju porodicu, djecu, majke koje su okotile izdajnike, prijeti se i vrijeđa na najgnusnije načine...

Ne treba da iznenađuje reakcija kantonalne ministrice Naide Hota - Muminović. Ona samo poštuje mit uspostavljen kroz knjige, okrugle stolove, naučne skupove, likovna i muzička djela o mudrom, voljenom i vještom političaru i komandantu. "Ko drukčije kaže - kleveće i laže", uvjerena je ministrica pa zbog toga tako hitro i pravdoljubivo reaguje na navodnu kritiku "voljenog prvaka".

Dakle, eksperiment nije uspio, zgrada se ljulja na sumnjivim temeljima, kućepazitelji kradu struju i otirače ispred vrata, stanari su u panici, samo čekaju kada će situaciju pogoršati izbijanje požara, poplave ili curenja plina. Ali, arhitekti i izvođači radova odbijaju odgovornost za katastrofu.

Dodik je tokom cijele karijere Bosnu i Hercegovinu tretirao kao kafanu uz magistralu, u koju rijetko zalazi policija, gdje može da loče i ždere na beskonačnu "crtu", a orkestar mora svirati samo njegove omiljene pjesme. Kada ga hrabra konobarica upozori na ponašanje, nasilnik nije sposoban podnijeti to poniženje, spreman je zapaliti cijelu kafanu kako bi povratio samopouzdanje...

Kada bi se izlilo čitavo jezero korupcije ono bi potopilo sve, a to nikome ne odgovara, jer bi se tako okončala "uobičajena praksa", tako bi bio srušen čitav sistem u kojem, evo fraze, ali istinite - vladaju podobni a ne sposobni. Sve dok se takav potop ne desi, svi zajedno nastavićemo opsluživati bahate likove sa pljuvačkom u uglu usana, iz vlasti ili opozicije, svejedno je.

U malom iznajmljenom stanu u Tuzli, tokom samo jednoga ljeta, Semezdin Mehmedinović konačno je, i zaista, uspio napisati "Mali roman o tišini". Oduvijek je znao koristiti tišinu, u poeziji i prozi, njegove bjeline u tekstu, prostor između strofa, nove redove, tačke, tumačio sam kao odmorišta, najave ili nastupanja tišine. Nije davao odgovore, nije tumačio, ostavljao je tišinu. U ovoj knjizi kao da tu tišinu želi konačno ispuniti, dati joj smisao i razumjeti značaj.

Laszlo Krasznahorkai je već od prve knjige potvrdio status velikoga pisca, koji se ne plaši poniranja u najmračnije dubine i svijeta i svijesti. Svaki susret sa njegovim knjigama traži potpunu posvećenost čitaoca, ali je konačna nagrada za taj trud ogromna. Veća i od Nobelove nagrade za književnost.

Teško je voditi polemiku protiv stava: "To je moje i mogu s tim učiniti što želim". On jasno govori da sitnosopstvenik ne poštuje stručna mišljenja, niti autoritet "neke" međunarodne organizacije, kolika god bila sila argumenata on je samouvjereno i s lakoćom zaustavlja na svojoj "međi"

Dok jede konzervu sa lukom, sjeća se kafane "Park" iz koje se odlazilo u "Istru" ili "Klub kulturnih radnika", sanja kiselu čorbu iz krčme "Proleće" i pače od glave kod Hadžibajrića. Čita spisak zijafeta Vejsila Brave i razmišlja kako su sva jela povezana, onako kako je sve na svijetu povezano -  "što zna svako, osim budala i nacionalista": "A, umalo da zaboravim da vam kažem da se rakija pije noću, jer su tada svi dušmani u krevetu".

Sigurno ste uočili da ovdašnji deklarirani patriota ili domoljub pa i rodoljub prezire i prirodu i ljude i životinje. On nema nikakvu emocionalnu blokadu da naudi prirodi kad god se ona ispriječi između njega i blagostanja - preusmjeriće rijeke, isušiće jezero, posjeći šume, zagaditi zrak, vodu… Za sitan novac, bez ispaljenog metka, u stanju je potpunom strancu predati čitava sela. Što se tiče ljudi, rado će ih poslati u rat, a nakon njega nastaviti intenzivnu eksploataciju preživjele žive sile

Danas je moderno pričati o kulturi sjećanja, o identitetu i o neprocjenjivosti njegovih simbola. Ali, kad se pruži povoljna prilika i ponudi odgovarajući novac, svaki simbol nakon kraćih pregovora može dobiti svoju cijenu. Lako je uočiti, oni koji najviše pričaju o identitetu samo na osnovu tog trabunjanja do sada su zaradili za više od deset života.

Jako je lijepo ako tokom odrastanja imate nekoga ko će vam razviti ljubav prema čitanju. Ja nisam imao previše sreće, bibliotekarka u dječijoj biblioteci bila je jako mrzovoljna osoba, mislim da je prezirala sve što čini njeno radno mjesto - i djecu i knjige. Imao sam i komšiju, amaterskog Hamleta iz moga grada koji me je jednom zaustavio ispred zgrade i zatražio da vidi knjige koje nosim. Bio je nezadovoljan mojim izborom knjiga Rekao mi je da se tako ne čita - nego se izabere jedan pisac, iščita njegov cjelokupan opus pa krene dalje po istoriji književnosti. Tada mi je taj njegov savjet bio dosadan, a danas mislim još gore o njemu.

U selu Hodžići sjećanje na rat je i dalje živo, neizbježan dio svakodnevnice, iako djeca rođena u godini potpisivanje Dejtonskog sporazuma obilježavaju trideseti rođendan. Selo se i dalje naziva povratničkim, bez obzira na nove generacije rođene u njemu.  Administrativna, entitetska linija uporno se održava kao ratna, kao linija nepovjerenja i straha.

Veliku torbu punu "lažnih" knjiga planirao sam odnijeti u gradsku biblioteku, ali sam se, postiđen, predomislio. Jer, kakav to čovjek poklanja bezvrijedne stvari? Nisam ni u jednom momentu pomislio da ih bacim. Ne znam zašto, možda se plašim da mogu pogriješiti, da nisam dobro procijenio, da sam neku nevinu knjigu sasvim nepravedno kvalificirao kao lažnu.