Dakle, eksperiment nije uspio, zgrada se ljulja na sumnjivim temeljima, kućepazitelji kradu struju i otirače ispred vrata, stanari su u panici, samo čekaju kada će situaciju pogoršati izbijanje požara, poplave ili curenja plina. Ali, arhitekti i izvođači radova odbijaju odgovornost za katastrofu.

Dodik je tokom cijele karijere Bosnu i Hercegovinu tretirao kao kafanu uz magistralu, u koju rijetko zalazi policija, gdje može da loče i ždere na beskonačnu "crtu", a orkestar mora svirati samo njegove omiljene pjesme. Kada ga hrabra konobarica upozori na ponašanje, nasilnik nije sposoban podnijeti to poniženje, spreman je zapaliti cijelu kafanu kako bi povratio samopouzdanje...

Kada bi se izlilo čitavo jezero korupcije ono bi potopilo sve, a to nikome ne odgovara, jer bi se tako okončala "uobičajena praksa", tako bi bio srušen čitav sistem u kojem, evo fraze, ali istinite - vladaju podobni a ne sposobni. Sve dok se takav potop ne desi, svi zajedno nastavićemo opsluživati bahate likove sa pljuvačkom u uglu usana, iz vlasti ili opozicije, svejedno je.

U malom iznajmljenom stanu u Tuzli, tokom samo jednoga ljeta, Semezdin Mehmedinović konačno je, i zaista, uspio napisati "Mali roman o tišini". Oduvijek je znao koristiti tišinu, u poeziji i prozi, njegove bjeline u tekstu, prostor između strofa, nove redove, tačke, tumačio sam kao odmorišta, najave ili nastupanja tišine. Nije davao odgovore, nije tumačio, ostavljao je tišinu. U ovoj knjizi kao da tu tišinu želi konačno ispuniti, dati joj smisao i razumjeti značaj.

Laszlo Krasznahorkai je već od prve knjige potvrdio status velikoga pisca, koji se ne plaši poniranja u najmračnije dubine i svijeta i svijesti. Svaki susret sa njegovim knjigama traži potpunu posvećenost čitaoca, ali je konačna nagrada za taj trud ogromna. Veća i od Nobelove nagrade za književnost.

Teško je voditi polemiku protiv stava: "To je moje i mogu s tim učiniti što želim". On jasno govori da sitnosopstvenik ne poštuje stručna mišljenja, niti autoritet "neke" međunarodne organizacije, kolika god bila sila argumenata on je samouvjereno i s lakoćom zaustavlja na svojoj "međi"

Dok jede konzervu sa lukom, sjeća se kafane "Park" iz koje se odlazilo u "Istru" ili "Klub kulturnih radnika", sanja kiselu čorbu iz krčme "Proleće" i pače od glave kod Hadžibajrića. Čita spisak zijafeta Vejsila Brave i razmišlja kako su sva jela povezana, onako kako je sve na svijetu povezano -  "što zna svako, osim budala i nacionalista": "A, umalo da zaboravim da vam kažem da se rakija pije noću, jer su tada svi dušmani u krevetu".

Sigurno ste uočili da ovdašnji deklarirani patriota ili domoljub pa i rodoljub prezire i prirodu i ljude i životinje. On nema nikakvu emocionalnu blokadu da naudi prirodi kad god se ona ispriječi između njega i blagostanja - preusmjeriće rijeke, isušiće jezero, posjeći šume, zagaditi zrak, vodu… Za sitan novac, bez ispaljenog metka, u stanju je potpunom strancu predati čitava sela. Što se tiče ljudi, rado će ih poslati u rat, a nakon njega nastaviti intenzivnu eksploataciju preživjele žive sile

Danas je moderno pričati o kulturi sjećanja, o identitetu i o neprocjenjivosti njegovih simbola. Ali, kad se pruži povoljna prilika i ponudi odgovarajući novac, svaki simbol nakon kraćih pregovora može dobiti svoju cijenu. Lako je uočiti, oni koji najviše pričaju o identitetu samo na osnovu tog trabunjanja do sada su zaradili za više od deset života.

Jako je lijepo ako tokom odrastanja imate nekoga ko će vam razviti ljubav prema čitanju. Ja nisam imao previše sreće, bibliotekarka u dječijoj biblioteci bila je jako mrzovoljna osoba, mislim da je prezirala sve što čini njeno radno mjesto - i djecu i knjige. Imao sam i komšiju, amaterskog Hamleta iz moga grada koji me je jednom zaustavio ispred zgrade i zatražio da vidi knjige koje nosim. Bio je nezadovoljan mojim izborom knjiga Rekao mi je da se tako ne čita - nego se izabere jedan pisac, iščita njegov cjelokupan opus pa krene dalje po istoriji književnosti. Tada mi je taj njegov savjet bio dosadan, a danas mislim još gore o njemu.

U selu Hodžići sjećanje na rat je i dalje živo, neizbježan dio svakodnevnice, iako djeca rođena u godini potpisivanje Dejtonskog sporazuma obilježavaju trideseti rođendan. Selo se i dalje naziva povratničkim, bez obzira na nove generacije rođene u njemu.  Administrativna, entitetska linija uporno se održava kao ratna, kao linija nepovjerenja i straha.

Veliku torbu punu "lažnih" knjiga planirao sam odnijeti u gradsku biblioteku, ali sam se, postiđen, predomislio. Jer, kakav to čovjek poklanja bezvrijedne stvari? Nisam ni u jednom momentu pomislio da ih bacim. Ne znam zašto, možda se plašim da mogu pogriješiti, da nisam dobro procijenio, da sam neku nevinu knjigu sasvim nepravedno kvalificirao kao lažnu.

Jedini razlog zbog kojeg želim da posjedujem neku knjigu je nada da ću uspjeti ponoviti užitak kakav sam imao pri prvom čitanju. Hoću da osjetim tu privrženost sjećanju, slast kontinuiteta. Da se pohvalim, to mi je jednom potpuno uspjelo.

Nema mnogo stvari koje volim raditi više od čitanja. U ovom momentu mogu se sjetiti samo četiri, ali neću ih navoditi jer me to može uvući u nesporazume, a njih imam više od svega na svijetu.

Mnogi mogu da dođu u situaciju, bilo pojedinci ili narodi, da manje-više svjesno vjeruju da je svaki stranac neprijatelj. Štaviše, ovo uvjerenje leži duboko u ljudima kao kakva pritajena zaraza; očituje se samo u povremenim i nepovezanim činovima, i nema ga u korijenu nekog sistema mišljenja. Ali kada do toga dođe, kada neiskazana dogma postane vodeća premisa silogizma, tad na kraju lanca imamo Lager.

Dok vas zasipaju granatama prinuđeni ste slušati  jalove izjave svjetskih moćnika, fraze ispražnjene svakog značenja - izuzev cinizma. Podsjetiću na nekoliko koje smo slušali onda, a ponavljaju se i danas.

Drago mi je što je ovaj roman ponovo objavljen, što je romantični samoupravljač i partizanski konjovodac Tale ponovo među nama.

Scenarij besplatno ustupam Vladi Zeničko-dobojskog kantona, nema smisla da pravimo još veće štete po budžet zbog tog "prvorazrednog društvenog događaja". Postoji sigurno mnogo korisnijih načina na koje se taj novac može utrošiti.

Naš rat je toliko pogan da nam nikada nije dozvolio da proslavimo mir, da osjetimo istinsko olakšanje.