Mislim da imamo manjak strastvenih čitalaca i višak dosadnih pisaca. Taj nesrazmjer je toliki da bi svaki pisac trebao da se stara o bar jednom čitaocu, da mu obezbjedi ugodan i dugovječan život, kako bi ga neko mogao čitati.

Kada čujem da postoje ljudi koji priželjkuju rat, a među njima su često i oni koji su ga iskusili, pomislim, kako je moguće da priželjkuju nešto toliko nehumano, zar su sve zaboravili? A onda, kada bolje razmislim, shvatim da je to zbog toga što je takvima rat doba u kojem su doživjeli svoj životni vrhunac, ostvarenje najmračnijih ambicija. Oni ništa nisu zaboravili, samo žele ponovo proživjeti "lijepe uspomene".

Mir je krotak i blag dan koji nježno teče. I ne prijeti nikome. 

Palestinski izvori saopštili su da je za sedam dana u Gazi ubijeno 1000 djece, a onda je UNICEF objavio da je tokom jedne sedmice ubijeno 700 djece, a 2450 ranjeno. Taj broj je do objavljivanja ovog teksta sigurno još veći, jer izraelsko granatiranje i dalje traje.

Iz vlastite fotelje, u zdravlju i veselju, moguće je učestvovati u komadanju nečijeg tijela ili doma. Ko to može platit?

Zlo je vitalno i uvijek spremno da se prilagodi novom okruženju. Uvuče se na sportske događaje, filmove, popularnu muziku, iskače na tik toku i instagramu, gdje god vidi pogodan prostor. Kao što svjedočimo, na našim prostorima pokazalo je veliku kreativnost i zbog toga ne treba da brine za svoju budućnost. 

Republika Srpska that Dodik desires would have to resemble its "national treasure," in addition to Milošević's Serbia – to be deceitful, aggressive, unreliable, intolerant, homophobic, chauvinistic, primitive, and crude...

Republika Srpska koju želi Dodik morala bi, pored Miloševićeve Srbije, da liči na svoje "nacionalno blago" - da bude prevrtljiva, agresivna, nepouzdana, netolerantna, homofobna, šovinistička, primitivna, sirova... 

Umjetnički život podrazumijeva slobodu, posvećenost i istraživanje sebe. Estradni život je suprotnost i u najvećoj mjeri predstavlja ugađanje drugima, koji nikada nisu zadovoljni.   Estrada je težak posao.

Uz prvi maj podsjećamo na "lice sa hiljadarke" - čeličanca Arifa Heralića...

Malo znam o moru, da bih ga sebi približio pripisujem mu osobine koje mi prijaju. U žudnji, pamtim ga ljepšim nego što ono može biti. Moje more zavodljivije je od stvarnog.

Često je dolazio u klub u kojem sam, neposredno prije rata, puštao muziku. Jedne večeri, iza ponoći, gledali smo kako pleše sam, uz The Cure remikse. Kretnje su mu bile spore, udovi vidno teški, ali ipak je bio nekako graciozan, kao ostarjeli baletan koji dobro poznaje svoje tijelo.

If you think that lynching in Banja Luka does not concern you, because you do not live there or because you are traditional, religious, have an exemplary family or are loyal to the government, you are mistaken. No one is safe, because the measure of social values is in the hands of fickle people, who easily change political positions and worldviews. Because of this, it can easily happen to any of us that, on any Saturday evening, a circle of people suddenly separates around us and someone says: "This one is not ours".

Ako mislite da vas se linč u Banjaluci ne tiče, zato što ne živite tamo ili zato što ste tradicionalni, religiozni, uzorno porodični ili odani vlasti, varate se. Niko nije siguran, jer mjerilo društvenih vrijednosti nalazi se u rukama prevrtljivih osoba, koje lako mijenjaju političke pozicije i svjetonazore. Zbog toga se svakom od nas lako može dogoditi da se, jedne subotnje večeri, bilo koje, odjednom krug ljudi razmakne oko nas i da neko kaže: „Ovaj\ova, nije naš\naša“. 

Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, generalima, ministrima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

Reditelj Zlatko Paković se optužuje da ismijava religiju, vrijeđa šehide, majke, sestre, zahuktali intelektualci onda pominju agresiju, fašizam, šovinizam, genocid (čak sedam puta) i udruženi zločinački poduhvat, pa kad su se tako lijepo zagrijali prelaze i na klanje, silovanje i raseljavanje. Naravno, ništa od navedenog nema u predstavi, ali je saopštenje s tolikom strašću napisano da se čini kako bi žarko željeli da ima. 

Divljan, Fadejev, Blok, Simić, revolucija, djeca i gomila malih grafitnih olovaka...

Sve do prije nekoliko mjeseci Bosna i Hercegovina bila je mirna i prosperitetna državica. Šta se dešavalo prije prvog pomena “relaksacije odnosa”? 

Do sada su političari iz Federacije, čim se Dodik približi “crvenoj liniji” trčali kod zapadnih saveznika i tražili od njih da ga zaustave. Ali, šta sada, pošto u posljednje vrijeme govore da nam Zapad baš i nije neki prijatelj? U kojem smjeru sada trčati? Jer, to su bile njihove jedine konkretne akcije.