The painful post-war period was not at all painful for Komšić. On the contrary, "it was a time of roses", he had a high income and enjoyed all the privileges this state could give to anyone. As he himself says, he was “comfortable in peace” and “maybe he was too lulled and relaxed” so he forgot that the state needed to be built. How did we feel during that time?

Mučni poslijeratni period Komšiću nije bio nimalo mučan. Naprotiv, “bilo je to vrijeme ruža”, imao je visoka primanja i uživao sve privilegije koje ova država nekome može dati. Kako sam kaže, bilo mu je “ugodno u miru” i “možda je bio suviše uljuljkan i opušten” pa je zaboravio da državu treba graditi. Kako smo se mi osjećali za to vrijeme?

At the mere mention of war, we froze like animals in front of car headlights, blind and deaf to everything. We are no longer interested in everyday life problems.

Na samo pominjanje rata, skamenili smo se kao životinja pred automobilskim farovima, slijepi i gluhi na sve. Svakodnevni životni problemi više nas ne zanimaju

Nema razlike među nacionalizmima. To što je jedan trenutno slabiji od drugoga, to je samo zato što se nisu stekli uslovi da ojača. A kad jedan ojača, uvijek stradaju najslabiji iz redova “drugih”. To stalno treba imati na umu

Dok pišem shvatam da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada.

Sve mrtve fabrike ubijene su na vrlo sličan način. Tranzicija i privatizacija predstavljaju procese u kojima naše fabrike prestaju biti naše

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova. Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

Za kraj ljeta objavljujemo bilješke o lijepim uspomenama, krimi romanima, jednom gumenom čamcu, Charlieju i rušenju svijeta

Šta Dodik i Čović mogu uzeti od Bosne i Hercegovine što do sada nisu oteli i šta Izetbegovići i dvorska svita mogu odbraniti što već nisu prigrabili sebi?

Sve što je povezano sa “radničkim” nekada je bilo sinonim za vrijednost i čestitost. Danas to znači biti ponižen, prevaren i potplaćen. Ni otvorenost nije na cijeni u vrijeme kada smo gradove pretvorili u feude šačice tajkuna, koji ne podnose nikakvu konkurenciju, naročito zdravu

Prenosimo tekst iz afiše pozorišne predstave “Sedam strahova”, koju je po istoimenom romanu Selvedina Avdića režirala Selma Spahić u BNP Zenica

Stvorio je samoga sebe iz ničega. To jest, od onoga što ga je okruživalo i onoga što je imao u sebi. Dylan je pronalazak vlastitog uma. Stvar nije u tome da ga shvatite, nego da ga prihvatite. On se i inače uvuče u vas, pa što ga ne bi prihvatili?

Besmislena potraga za šahtom u kojem je Muhamed Kondžić napisao roman "Noć nema svjedoka"

Ima dana kada osjećaj zatvorenosti smeta više nego drugih. Nije to pandemijski lockdown, to smo lako pregurali, nego činjenica da smo, ne svojom krivicom, odvojeni od čitavoga svijeta. Da sjedimo u zamci.

Dok razmatramo mogućnost novog rata bilo bi dobro dobro da se prisjetimo da smo trenutno već u jeku jednog – rata protiv virusa. U njemu smo pokazali potpun nedostatak strategije i izgubili bezbroj bitaka na mnogim frontovima. Zbog nemara, neznanja i kriminala naših vojskovođa bilo je pandemijskih dana u kojima smo ginuli kao u najgorim ratnim ofanzivama

Ako nema para niti uticaja, u pandemijska vremena postoji samo jedna stvar na koju čovjek može sigurno računati – virus.

Šta možemo očekivati u nastavku borbe protiv opakog virusa? Kada ćemo steći kolektivni imunitet? Pandemijska strategija Vlade Federacije već je postavljena - čekaće da treći talas virusa malo splasne, a onda će ponovo oglasiti alarm na agresiju Srba, Hrvata i ko zna koga još sa njima. Pa će se krug stradanja ponovo zavrtiti...

Već četvrt vijeka skupljaju se nekakvi politički poeni dok traje ova bizarna igra bez pravila, tabele i pobjednika. Jedino što bi nas trebalo zanimati jeste kako ti politički poeni mogu uticati na smanjenje smrtnosti od koronavirusa?