Ima dana kada osjećaj zatvorenosti smeta više nego drugih. Nije to pandemijski lockdown, to smo lako pregurali, nego činjenica da smo, ne svojom krivicom, odvojeni od čitavoga svijeta. Da sjedimo u zamci.

Dok razmatramo mogućnost novog rata bilo bi dobro dobro da se prisjetimo da smo trenutno već u jeku jednog – rata protiv virusa. U njemu smo pokazali potpun nedostatak strategije i izgubili bezbroj bitaka na mnogim frontovima. Zbog nemara, neznanja i kriminala naših vojskovođa bilo je pandemijskih dana u kojima smo ginuli kao u najgorim ratnim ofanzivama

Ako nema para niti uticaja, u pandemijska vremena postoji samo jedna stvar na koju čovjek može sigurno računati – virus.

Šta možemo očekivati u nastavku borbe protiv opakog virusa? Kada ćemo steći kolektivni imunitet? Pandemijska strategija Vlade Federacije već je postavljena - čekaće da treći talas virusa malo splasne, a onda će ponovo oglasiti alarm na agresiju Srba, Hrvata i ko zna koga još sa njima. Pa će se krug stradanja ponovo zavrtiti...

Već četvrt vijeka skupljaju se nekakvi politički poeni dok traje ova bizarna igra bez pravila, tabele i pobjednika. Jedino što bi nas trebalo zanimati jeste kako ti politički poeni mogu uticati na smanjenje smrtnosti od koronavirusa?

Tokom okupacije Bosne i Hercegovine održavala je i vodila pokret otpora u Zenici. Opisivali su je kao sitnu ženu, krhkoga zdravlja, ali uspjela je preživjeti sve “provale” partijske organizacije u Zenici i voditi glavnu vezu sa partizanskim jedinicama. Nikada nije postala narodna heroina niti se išta po njoj zove.

Covax mehanizam je objavio da će vakcine u BiH stići do kraja maja. To je dobra vijest kako za nas, tako i za ostatak svijeta. Jer, do tada će sve zemlje u okruženju okončati imunizaciju, pa vakcine dolaze da mi ne bismo ostali opasno, kužno ostrvo usred Evrope.

Sigurno je da će nas jednoga dana napustiti i britanski i afrički soj virusa. Ali, bojim se da će još dugo ostati s nama autohtoni bosanskohercegovački nesoj. Opasniji i podmukliji od svih

Svima koji u prošloj godini nisu mrzili, krali i varali, Redakcija Žurnala želi puno sreće u 2021. godini! Ostalima sreća ne treba. Sve su namjestili kako im odgovara…

Prijeko nam je potreban glas razuma, nekakav autoritet koji će problem razložiti, poredati prioritete, ponuditi rješenja i smireno ih obrazložiti

Predstava „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“, više od bilo čega, glasno govori o našim šutnjama. Kada jednog dana, na kraju svih naših krajeva bude pisana istorija ovih prostora, ona će biti sačinjena isključivo od poglavlja koja smo prešutjeli, svako svoja, odvojeno ali složno

Prije 100 godina rođen je Zuko Džumhur. Na granicama koje je pješice prelazio danas su postavljene bodljikave žice. Stranci se nepovjerljivo gledaju, iznenadni gosti ne puštaju se u kuće. Neke od zemalja koje je obišao kao hodoljubac opustošene su ratom, a prelijepi mladići i djevojke “čije oči osvjetljavaju noći”, danas su migranti

Ajnadžićevi blokovi više od bilo čega liče na granično kamenje koje označava teritoriju “najvažnije općine u Bosni i Hercegovini”, područje u kojem je koncentrirana ekonomska i politička moć, zbog koje je SDA spremna da žrtvuje desetak drugih gradova

Eto recepta za opšte blagostanje. Kad ne bi bilo novinara ne bi bilo gladi, siromaštva, nesreća, rasizma, fašizma, nacionalizma, migrantske krize… Ničega od toga ne bi bilo zato što mi ne bismo znali za to.

Rečenica “Moje vrijeme tek dolazi” koju je Mladić uspio izgovoriti tokom žalbenog postupka zvuči posebno zlokobno, kao da dolazi iz filmova B produkcije. Na osnovu takvih replika scenaristi razvijaju čitave horror franšize. Ali, kod nas je ona ostala skoro neprimjećena, urednici je čak nisu isticali u opremama tekstova

Niko ne zna kako je Šejn uistinu završio svoj život kada je onda, davno, sjećate se, odjahao u onaj zalazak sunca. Kada je prestao biti i riječ i zakon, “kada je ostao samo slika, kada je sav stao u samo jednu sliku”

Ne zanima me priča o tome ko je od njih za državu, a ko nije, ko kontroliše koje finansijske tokove, a ko je ugrožen zato što ih ne kontroliše. Te priče slušam već 30 godina, dosadile su a nisu ni tačne. Stranačke poglavice vlast dijele samo po jednom kriteriju - vlastitom interesu.

Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Darko Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi

Čini se da je to ratno “ljetovanje u podrumu” bilo presudno za Tikvešin kasniji odnos prema poeziji – njenom razumijevanju, pisanju, govorenju. U djetinjstvu je otkrio jednu od najvećih tajni umjetnosti – njenu sposobnost da štiti.