Pitao sam novinare zašto nisu fotografirali onu stanicu, kad već snimaju svaku kuću pored koje prolazimo. Djevojka je kratko odgovorila “zato što tamo nije bilo ničega” i nastavila se došaptavati sa kolegom. Htio sam da kažem da sigurno jeste, samo nismo dobro gledali, ali sam odustao.

U kuhinji se vuku lajne kokaina, pored kuharice koja priprema brancina.

Kad god neki državni službenik poželi da se uspenje više nego što mu status dozvoljava, u ozbiljnom društvu moraju se oglasiti sirene za uzbunu. A, kada takav pokušava postati zaštitnik ili otac nacije, treba se spremati za vanredno stanje.

D.H. Lawrence napisao je u jednom eseju da treba živjeti i pisati kao da je svako djelo posljednje u životu - kao da će smrt staviti tačku na kraj svake nove, zapisane rečenice.

U ladici moga oca smješten je muzej kućanskih aparata koji su zujali kroz dva vijeka.

Na društvenim mrežama pročitao sam rečenicu kojoj ne znam autora, jer se ponavljala na nekoliko profila: "Svi smo ispod nadstrešnice". Hvala ko god ju je smislio, jer ta rečenica izuzetno precizno opisuje naše zajedničko stanje - stanje čekanja, stalne napetosti, nedefinisanog straha, zebnje, nervoze... 

Najviše od svega fascinira posvećenost s kojom Škrgo piše, njegova potraga za imenima, datumima, događajima... On ne dozvoljava da ubrzavanje svijeta zdrobi detalje koji ga čine lijepim.

Najveća nervoza vladala je kod onih koji tokom prvog mandata nisu zaokružili sve poslove i počistili iza sebe sve materijalne dokaze pa su prinuđeni da se ponovo kandiduju. Dugo su strepili da će ih rival, ukoliko pobijedi, iz čiste pakosti i ljubomore na njihov uspjeh, strpati u zatvor. Zamislite samo njihovo olakšanje kada je tokom izborne noći brojanje glasova prevagnulo u njihovu korist

Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno.

Nekada sam se radovao kada na plakatima vidim nova lica, ili neku novu energičnu stranku, zato što sam mislio da to zaista znači promjenu na političkoj sceni. Više se ne radujem. U ogromnoj većini, debitanti su bili isti kao veterani, često i gori...

Previše očekujemo od ljeta. Ne znamo tačno šta, sigurno je samo da je to puno više od onoga što nam ono može ponuditi. Puno više i od puno sunca. Ništa ne može ispuniti tako velika očekivanja. Zbog toga svake godine razočarani dočekamo crnilo koje se neminovno vrati pod nokte

U ovih petnaest godina izmijenjalo se nekoliko garnitura političara. Čini mi se da nije bilo gore od ove današnje, koja je beskrupulozija nego ikada. Ideologije više nema ni u tragovima, sve se svodi na prizemni populizam koji je dimna zavjesa za primitivni grabež

Nakon objavljivanja spota "Snaga naroda", ljudi se ne prestaju čuditi na društvenim mrežama. Kao da se radi o nečemu originalnom, do sada neviđenom. A, sve što porodica Isak danas radi već smo bezbroj puta, zajedno s njima, vidjeli. 

Sabor je prošao mirno, nije bilo značajnih reakcija. Kao da se radilo o skandalu iz nekog reality programa. Nevolja s takvim vulgarnim medijskim formatima je što se, nakon svakog režiranog ispada, ljestvica očekivanja kod publike podiže sve više i producenti su prinuđeni da traže nove, još prizemnije načine da privuku pažnju.

Rezolucija je samo - empatija. Psiholozi kažu da, ako se empatija integrira u razvoju djeteta, ona može postati dio njegovog identiteta. Taj dio identiteta važniji je od svakog drugog, pa i nacionalnog, naročito ovakvog kako se doživljava kod nas. 

Kamera prelazi preko ramena djece koja sjede na podu sa flomasterima i drvenim bojicama. Pokušavam vidjeti šta se nalazi na njihovim crtežima, zaustavljam snimak, uvećavam kadar, zanima me šta to sanjaju?

S gitaristom Yeko Ono? putovao sam na more u sjebanom Moskviču koji je samo farba držala na okupu. Bili smo jako ponosni ako bismo pretekli kakvog Yugu. Na putu smo slušali njegovu kasetu od 60 minuta, na koju je on uspio strpati pjesme bar 50 hard core bendova. Bilo je zabavno, mada se put nije završio kako smo planirali. Na žalost, drugu priliku nismo dobili.

Žurnalov urednik Selvedin Avdić u našem podcastu "Radićeva 2" ugostio je pisca i dramaturga Almira Imiširevića.

PUNK je do mene stigao kao "kusur" u jednoj od redovnih razmjena stripova sa drugovima iz zgrade. Ne znam kako je knjiga došla kod njih, vjerujem slučajno, jer još uvijek nismo došli u godine kada nas je muzika zanimala. Interesovanje nam se kretalo u rasponu od polufudbala preko štiglića do Zagora. Trebalo je da prođe još nekoliko godina prije nego što sam je uzeo s police i konačno počeo da čitam.