AUTOBUSNE BILJEŠKE: Ruševine ljeta

POSTPLAŽNA DEPRESIJA

Postplažnu depresiju ne treba miješati sa postkoitalnom ili postporođajnom. Najviše zbog toga što su one naučno utvrđene, a postplažnu sam izmislio u autobusu. Sigurno postoji još mnogo razlika, ali ova je najvažnija.

Postplažna depresija nastaje usljed iznevjerenih očekivanja od godišnjeg odmora, od rasprsle nade da će sve biti mnogo bolje samo zato što smo, i to na kratko, otputovali na neko drugo mjesto. To je ona meka tuga koja vas plahne posljednjeg dana godišnjeg odmora. Eto, sada je možete prepoznati.  

Pretenciozno bi bilo tu depresiju nazvati morskom. To bi značilo da ste na godišnjem odmoru uspjeli razumjeti more iako se sav vaš dodir s njim odvijao kroz uređenu plažu i ograđeno kupalište.

OPĆENJE S MOREM

Odnos s morem kod kontinentalaca svodi se uglavnom na kupanje i sunčanje.

Teško mi je razumjeti užitak u sunčanju, dobrovoljno izlaganje sunčanoj jari na kojoj koža prži, klobuča i puca. Treba izdržati autentične paklene muke ne bi li stradalnik izgledao kao Don Johnson ili Armand Assante.

Pored tih estetskih mana, preplanulost ima i etičkih nedostataka. Osunčan ten tipična je ratnoprofiterska odlika. Kao što znamo, preplanulost je postala popularna tek tokom obnove planete nakon razaranja Drugog svjetskog rata. Dok je sav pošten svijet po razvalinama razabirao čitave cigle, samo ratni šverceri žitom sebi su mogli dozvoliti lješkarenje na suncu. Imati bronzanu put značilo je imati sigurnu budućnost i u novom poretku snaga.

Lako je razlikovati težačku preplanulost (kako radničku, tako i seljačku) od ratnoprofiterske. Za boju njihove puti ne upotrebljavaju se glamurozni opisi – oni su tamni kao katran, zemlja, džehennem i mrak.

S druge strane, ugodno se osjećam u vodenoj sredini. Plivanje je lijepo čak i ako ga samo gledamo. Pa i ako čitamo o njemu, naročito kada to napiše Predrag Matvejević u “Mediteranskom brevijaru”:

Po načinu na koji plivamo može se ustanoviti odakle smo – s koje obale smo došli, s otoka ili poluotoka, s gornjega ili donjega toka rijeke, iz manjih ili većih zaljeva.
Nisu svi najbolji plivači rođeni uz more. Oni koji su dugo bili udaljeni od njega više su ga željeli. Stoga mu ponekad prilaze s većom voljom i odlučnošću. Otočani obično plivaju drukčije. Riječani su naviknuti na brzace. Razlikuju se, na samoj obali, oni koji plivaju iz nužde od onih koji to čine samo zato što žele plivati - sve razloge zbog kojih to žele nije moguće saznati.   

Kada sam bio dječak najviše sam volio plutati na leđima, s ušima uronjenim u vodu.  Iznad mene plavetnilo, a ispod šumna tišina (dobro znate na šta mislim, jezični čistunci!). Osjećao sam se kao na pragu dva svijeta.

Kako tada, tako i danas, sjećanje na tu šumnu tišinu mi je najdraža uspomena sa svakog ljetovanja.

KUĆA PORED MORA

Kada vas obuzme postplažna depresija morate izbjegavati pjesmu Arsena Dedića “Kuća pored mora”. S jednim starcem s mora, koji pjeva u glagoljaškom horu, razgovarao sam o najljepšim morskim pjesmama. Dok su tigrasti komarci jurišali na nas kao helikopterska konjica, uspio sam ga ubijediti da je “Kuća pored mora” najljepša takva šansona.

Da bih i sebe ubijedio, čim sam došao kući ponovo sam na booksa.hr pročitao esej Marka Pogačara o “bolno jasnim i gadno nagomilanim” ruševinama ljeta. Marko je čovjek s mora i zna o čemu piše, ali ja vjerujem da su ruševine ljeta kod nas kontinentalaca tragičnije i to zato što je ljeto u našoj iluziji mnogo raskošnije nego u stvarnosti.  

LIJEK

Postplažna depresija ne traje dugo. Čim dođete u Bosnu možete je lako zamijeniti s depresijom neke druge vrste koju imamo na lageru. Ko ipak želi da je se još brže riješi, mora se hitno popeti na neku našu planinu, izbjeći minska polja, zagaziti u što gušću šumu i sjesti na panj. Taman kad mu se smiri dah, ona će doći.

Potpuno ista – šumna tišina.

P.S.

Naslovnu fotografiju preuzeo sam sa omota albuma Neila Younga "On The Beach". Sefke Records srdačno preporučuje tu ploču, za svako godišnje doba i pripadajuće mu raspoloženje.

(zurnal.info)