Kijametski dani Andreja Nikolaidisa: Budite oprezni pri izboru svog diktatora

Ponedjeljak, 28.3.2022.

Rossiter piše: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokratiju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokratije“.

Utorak, 29.3.2022.

Nekakav festival zabranio Kusturici nastup. Drugi festival mu oduzima nagradu. Vele, podržava diktatore.

Je li, Tita vam?

Godine 2022. evropska kulturna javnost šokirana je podatkom da je čovjek koji je prije tri decenije podržao Miloševića, Karadžića i Mladića – podržao Putina. Šokirani su činjenicom da je čovjek koji je stao na stranu agresora na vlastitu zemlju i narod, stao na stranu agresora na Ukrajinu. Šokirani su činjenicom da čovjek koji je nalazio riječi relativizacije genocida u Srebrenici ravnodušan prema ruskim zločinima u Ukrajini.

Dragi evropski kulturni poslenici... gonite se u tri lijepe pizde materine.

Ako negdje ima kakav diktator i ratni zločinac – tamo vam je, pored njega i njegovog sefa, i Emir Kusturica. I tomu je tako, rekoh, evo više od 3 decenije. A vi ste sad šokirani?

Srijeda, 30.3.2022.

Dok je podržavao agresora na Bosnu, dok je umjetnički lagao o Bosni, davali ste mu zlaćane palme i kitili ga ordenjem. Bio je vaš veliki umjetnik. Sada kada podržava agresora na Ukrajinu i laže o Ukrajini – sada vam ne valja, sada ste primijetili nešto sporno u njegovoj ideologiji?

Dragi evropski kulturni poslenici, dragi licemjeri. Kada smo govorili kako Nobelovu nagradu za književnost ne treba dati čovjeku koji na mjestu gdje drugi drže etiku drži svinjac, čovjeku koji je lio krokodilske suze za Miloševićem, Kusturičinom ideološkom blizancu Handkeu, s visoka ste nas uputili na to da treba odvojiti djelo od autora. Nagradili ste ne Handkea, nego njegovu književnost, rekli ste nam.

Samo što slavu i milion eura koje ste mu dali troši Handke, a ne njegova književnost.

Nešto mi govori: da u Ukrajini žive muslimani, i Kusturici bi i dalje odvajali djelo od autora, djelo od nedjela.

„Slučaj Kusturica“ i „slučaj Handke“ mladim evropskim umjetnicima daju važnu lekciju. Dozvoljeno je biti uz diktatora, takav je evropski standard. Ali pri izboru diktatora, kao i pri izboru droge, valja biti oprezan. Prije nego što odaberete diktatora, provjerite da li mu, recimo, Francuska duguje pare; da li i kome prodaje naftu i plin te koje ga napredne demokratije zbog toga podržavaju, a koje žele svrgnuti. I prije svega: provjerite koje su vjere ljudi nad kojima vrši ratne zločine. Ako ste odabrali kako treba, djelo od lika će vam odvajati sve do Nobela.

Četvrtak, 31.3.2022.

U knjizi „Fašizam i intelektualci 1919-1945.“ Alaster Hamilton piše:

... Šo je pohvalio „nadahnutu preciznost“ s kojom je Musolini „razobličio slobodu kao natruli leš“. „Kultura“, držao je Šo, „ne može da napreduje bez kritike, i zato se, radi spasa od stagnacije, mora oglašavati izuzeće za kritiku“. A u tu svrhu, svrhu kritikovanja demokratije, on je istakao fašizam. Prema Šou, apsurdno je bilo optuživati Musolinija za ubistvo Mateotija, jer sumnogi državnici bili primorani, u ovom ili onom trenutku, da ubijaju nepodesne protivnike. „... Irelevantno je i glupavo odbijati da se prizna diktatura il Ducea zato što ona nije uspostavljena bez uobičajenih podlosti... Musolini je neke stvari uradio a neke, koje prijeti da će učiniti, idu dalje u pravcu socijalizma no što bi se britanska Laburistička partija još usudila da pođe, čak i da je na vlasti. To će ga ubrzo dovesti u ozbiljan sukob sa kapitalizmom; a jamačno nije moj posao, niti ikojeg drugog socijalista, da mu odmažemo sada, kad je u izgledu jedan takav sukob“.   

Petak, 1.4.2022.

„Anomalija“, Andrej Nikolaidis. Tako se zove roman, tako se zove autor. Buybook ga je objavio danas. Tu stoji:

Dok pisala sam o Celanovoj Fugi smrti, istražujući kako se pjesnikove riječi kreću u vremenu – jer, kaže Eliot: “Riječi se kreću, muzika se kreće / samo u vremenu” – obuzela me je urgentna potreba da otputujem, kakva mi se, uostalom, javljala i javlja često; potreba da odem bilo kamo, iz bilo kog razloga, potreba da se krećem, da umaknem, izbjegnem, ni sama ne mogu reći što, no posve sam sigurna da je to nešto, što hrani se autentičnošću naše egzistencije, koju sažvaće i ispljune, ostavivši za sobom tek postojanje ustrojeno po takozvanim društvenim normama, koje su i same streljački vod spreman da u svakom trenutku ispali plotun u sve što je jedinstveno u nama, moguće prevariti jedino stalnim, nepredvidivim kretanjem, pa sam riješila produbiti svoje istraživanje i o vlastitom trošku posjetiti Heideggerovu kolibu u Crnoj šumi, a što sam učinila ne zbog njemačkoga filozofa, nego zbog jevrejskog pjesnika; zbog posjeta Heideggeru, naime, koji je Celan upriličio 25. jula 1967, posjeta koji je inicirao filozof, kada se pojavio na čitanju što je Celanu organizovano dan ranije, u Freiburg im Breisgau, nastupu na koji je pjesnik pušten doslovce iz ludnice, jer ležao je tada u Saint‑Anne sanatoriju, u koji je zatvoren nakon nervnog sloma tokom kojega je pokušao samoubistvo, kojom prilikom je Heidegger, rekoh, pozvao Celana u Todt‑Berg, gdje se ovaj sutradan doista i pojavio, prošetao sa domaćinom, upisao se u knjigu gostiju pa otišao, da bi nedjelju kasnije o tom susretu napisao pjesmu koja, međutim, nije razotkrila ono što će esejiste zanimati i decenijama kasnije: o čemu je jevrejski pjesnik, čija su oba roditelja ubijena u koncentracionom logoru, razgovarao sa filozofom kojega je sjenka saradnje sa nacistima pratila i nakon smrti, misterija koju, dakako, nisam razriješila ni ja, kojoj se tokom posjeta Crnoj šumi desilo nešto, po mom sudu, daleko misterioznije, pri čemu mislim na događaj koji je započeo tako što sam se, kako već biva sa onima što ne poznaju šumske puteve, u ležernoj šetnji hladom visokih stabala, uspjela izgubiti, pa još izgubiti beznadno, potpuno, zbog čega sam, mora da je tako bilo, satima lutala šumom, sve dok nisam nabasala na zaseok nikao na čistini što se, suprotno logici rastinja, suprotno logici lutanja, otvorila usred okeana krošnji, pa se moj pogled zaustavio na onome što sam pogrešno prepoznala kao spas, samo da bi se ispostavilo da su sve kuće – čudne, nenjemačke, podneblju strane, a meni opet tako poznate arhitekture, koju nisam prepoznala samo zato što je bila brutalno izmještena iz konteksta – napuštene, iako savršeno očuvane, takoreći konzervirane, izolovane od vremena i njegove destruktivne sile, samo da bi se ispostavilo da je selo napušteno, pa još napušteno davno, o čemu je svjedočilo zaglavlje na novinama koje sam zatekla u kuhinji prvog negdašnjeg porodičnog doma u koji sam ušla gurnuvši ulazna vrata koja su, otvorivši se pred potpunim strancem, svakidašnje škripala, gdje pisalo je “Nedjelja, 4. maja 1980.”, a pored toga Oslobođenje, zaglavlje ispod kojega je štampan Maršalov portret i slogan “Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”, a ispod toga, dalje, članak sa naslovom “Jež sa milionima bodlji”, nadnaslovljen sa “Tito i naša odbrana”, zbog čega sam novine odbacila natrag na masnom tirkiznom bojom ofarbani pult, tik do češkog bijelo‑plavog porcelanskog bokala, drvene oklagije i sive posude za led, odbacila onako kako bih zmiju koja bi mi se iznenada i neobjašnjivo našla u rukama, pa pokušala pronaći racionalno objašnjenje: tu je kao podstanar živio Bosanac ­gastarbajter koji je sa jedne od vizita rodbini što dočekala ga je u rodnom selu svečano i u špaliru, iščekujući poklone i novac, uz baklavu, gajbu Sarajevskog piva i tri kilograma ćevapa, donio i novine, objašnjenje koje se, podrazumijeva se, pokazalo nedostatnim kada sam nasred spavaće sobe pronašla savršeno očuvanu zelenu, drvenu kolijevku sa crvenom petokrakom ugraviranom da kao betlehemska zvijezda svijetli iznad novorođenčetove glave, ukazalo bijednim kada sam kraj odškrinutog prozora pronašla Unis mašinu za kucanje i u njoj papir na kojem je bilo utisnuto: “Ne znamo gdje smo. Ne znamo kako smo se ovdje našli. Uveče smo zaspali na svom Konjuhu. Ujutro smo se probudili usred ove šume. Kao da je čitavo naše selo, sa svim stanovnicima, premješteno u nama nepoznat kraj. Pokušali smo ući u šumu, potražiti neko naseljeno mjesto, ali ona nam ne dozvoljava da napravimo ni korak van proplanka. Stojimo u visokoj travi i osluškujemo, ne bismo li čuli nekog lovca ili planinara. Bilo koga. Ali ne čujemo ništa. Ni ptice, ni vukove, ni ljude. Čak ni vjetar koji njiše krošnje. Ovdje smo već devet dana. Naše zalihe vode i hrane su pri kraju. Djeca stalno plaču, bude se i spavaju u strahu. Osjećamo da smo ovdje zatočeni i da nam se bliži skori i strašni kraj”, tako je pisalo, tako sam pročitala, potom osjetila snažnu vrtoglavicu, zateturala se i pala na tepih, odakle sam, prije nego što ću izgubiti svijest, iz perspektive iz koje svijet vidiš okrenut naglavačke, na podu ugledala prevod Kur’ana, pa se ništavilu, što po mene je dolazilo kao nježni i pouzdani ljubavnik, prepustila sa mišlju da su stanovnici sela tu sobu koristili za molitvu i u njoj, po svemu sudeći, proveli svoje posljednje trenutke, da bih se sa istom mišlju probudila u bolnici u Freiburg im Brisgau, kamo su me, u vrlo lošem, “fascinantno lošem stanju”, rekao je njemački doktor koji me je došao posjetiti kada sam se probudila, donijeli lovci koji su, tražeći zvijeri, pronašli mene, o čemu sam, podrazumijeva se, o svemu rečenom, često mislila, no nikada tako jasno kao danas, kada mi se taj događaj ukazuje kao predskazanje, kao najava onoga što se upravo zbiva, dakle slom delikatnog odnosa između vremena i prostora, predskazanje za koje, međutim, ne znam zašto je uručeno baš meni, kao što ne znam ni zašto sam se – možda zato što sam svjedok predskazanja – baš ja, sa svojom kćeri, našla u, čini se, jedinoj tački prostora koja i dalje odolijeva gnjevu vremena, u alpskoj kolibi, koju danas vidim kao očitu referencu na Heideggerovu švarcvaldsku die Hütte.

Subota, 2.3.2022.

Mučno je čitati vlastite knjige. Nikada nisam razumio ljude koji su u stanju otvoriti svoj tekst i uzdisati: „Ah, kako sam ovo dobro napisao“. Čitati sebe je kao čitati snimak pluća koja je pojeo rak: prekasno za operaciju. Zapravo je još gore od toga. Jer čitati objavljenog sebe znači samo jedno: prekasno i za eutanaziju.

(zurnal.info)