Kijametski dani Andreja Nikolaidisa: Čas kada je ništavilo došlo po svoje

 

Ponedjeljak, 28.2.2022.

„Taština nad taštinama, taština nad taštinama, sve je taština. Sve je mučno da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati.
Što je bilo to će biti, što se činilo to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ne pominje se ono što je minulo; ni ono što će tek biti neće se pominjati. Vidio sam sve što biva pod suncem i, gle, sve je taština i mučnina.  Što je krivo ne može biti ispravljeno, manjkavosti svijeta nemoguće je izbrojiti… Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku. Jer: neće se spominjati mudarac, baš kao što nestaće i pomen na budalu; sve što jeste biće zaboravljeno; mudrac će umrijeti, jednako kao i budala”.

Znate li šta je ovo? Malo sam prilagodio jezik našem vremenu, intervencija koja nije vrijedna pomena. Zvuči nekako uslovno moderno i nekako... nihilistički?

Ne, ne. Knjiga propovjednikova.

 

Utorak, 1.3.2022.

U novembru 2015. Artur Kejv uzeo je LSD i pao sa 18 metara visoke stijene u blizini Brajtona.

Njegov otac, Nik Kejv, nakon toga više nije bio isti čovjek. Nestao je starozavjetni, transgresivni Kejv. Iz njegove muzike nestao je bijes.

Kejvov album „Ghosteen“ zatvara pjesma „Hollywood“. Na njenom kraju, Kejv interpretira staru budističku priču.

Kisa je imala bebu. Onda je beba umrla. Očajna, u bolu, Kisa je odbila povjerovati da dijete je mrtvo. Kao luda je jurila po selu, tražeći lijek za svoje čedo. Seljani su joj rekli da ode pred Budu. Sa mrtvim djetetom u naručju Kisa je stala pred njega i molila za pomoć. Otiđi u selo i sakupi sjeme gorčice. No sjeme možeš uzeti samo iz kuće u kojoj niko nije umro, inače lijek koji ću spraviti neće biti djelotvoran, rekao joj je Buda.

No Kisa nije uspjela sakupiti niti jedno sjeme: u svakoj kući već je neko umro.

Otišla je u šumu i sahranila dijete.

 

Srijeda, 2.3.2022.

U eseju „Pripovjedač“ Benjamin piše kako je tokom XIX. vijeka smrt uklonjena iz kuća i iz vidokruga Evropljana. „Umiranje, koje je nekad u životu pojedinca bilo istovremeno javni i najprimjereniji događaj (prisjetimo se slika iz srednjeg vijeka, na kojima se samrtni odar promeće u prijesto oko kojeg se, kroz širom otvorena vrata kuće smrti, gomila narod) – umiranje se, tokom novog, modernog doba, sve više istiskuje iz opažajnog svijeta živih. Prije nije bilo kuće, čak ni sobe, u kojoj neko već nije umro... Danas građani žive u prostorima koji su ostali čisti od svakog traga umiranja, kirajdžije vječnosti, i kad se budu primakli svome kraju, nasljednici će ih potrpati u sanatorijume i bolnice“. Da tamo umru sklonjeni od pogleda bližnjih. Koji ne žele biti uznemiravani smrću.

Četvrtak, 3.3.2022.

Nekoliko stranica kasnije, Benjamin piše o Hebelovoj priči „Nenadani ponovni susreti“.

Mladić i djevojka se vjere. On odlazi na posao, u rudarsko okno i tamo gine. Ona riješi da će mu i u smrti biti vjerna.

Decenijama kasnije, okno u kojem je njen vjerenik zatrpan otvoreno je. Ona, starica, biće tu kada iznesu njegovo tijelo. I pred sobom ugleda mladića kakvoga je vidjela i na rastanku: zeleni kristali gvozdenog sulfata konzervirali su njegovo tijelo, kojem vrijeme, stoga, nije moglo ništa.

„U međuvremenu je u Portugalu zamljotres razorio grad Lisabon, i završio se Sedmogodišnji rat, i ukinut je bio red isusovaca, i podijeljena je Poljska, i umrla je carica Marija Terezija, i smaknut je Struenze. Oslobođena je Amerika, a ujedinjena francuska i španska sila nisu mogle da osvoje Gibraltar. Turci su generala Štajna zatvorili u pećinu Veterani u Mađarskoj, a umro je i car Josif. Švedski kralj Gustaf osvojio je rusku Finsku, i započela je Francuska revolucija i dugi rat, i car Leopold Drugi je takođe sahranjen. Napoleon je osvojio Prusku, Englezi su bombardovali Kopenhagen, a seljaci su sijali i žnjeli. Mlinar je mljeo, i kovači su kovali, i rudari su kopajući tražili mineralne žile u svojoj podzemnoj radnji“.

A o je bio mrtav i mlad. A ona je, sve to ogromno vrijeme, bila vjerna vlastitoj odluci.

Vrijeme je, dakako, nastavilo teći i pitanje je da li na Zemlji danas ima živa korisnika Tindera koji je u stanju razumjeti zašto je ona tako učinila.

 

Petak, 4.3.2022.

Julija.

 

Subota, 5.3.2022.

O svemu na dunjaluku postoji mnoštvo predstava, pa i o tome: šta znači biti muškarac.

Mislim, ne dvojim, znam: to znači biti Majkl Fjuri.

U „Mrtvima“, u redovima koji prethode najljepšem fragmentu u istoriji književnosti, onom u kojem on sluša “kako tiho kroz vaseljenu pada snijeg”, baš “kao što tiho dođe posljednji čas, na sve što živi i na mrtve”, Gejbrijel sazna da nije istinska ljubav svoje žene. Ona je u mladosti imala mladića po imenu Majkl Fjuri. On se razbolio: upala pluća, vjerovatno. Ona mu je napisala pismo: da odlazi u Dablin, u zavod; vidjeće se na ljeto; njemu će, nada se, do tada biti bolje. Bila je ledena noć pred njen odlazak. On je, bolestan, došao pod njen prozor, dozivao je. Rekao joj je da bez nje ne želi da živi. Upala se pogoršala, jer se skvasio i promrzao. Nedjelju kasnije, bio je mrtav.

Džojs: “Ona ućuta gušeći se od plača a zatim, savladana uzbuđenjem, baci se licem na krevet i zajeca u pokrivač. Gejbrijel je još trenutak neodlučno držao njenu ruku, a onda, postidevši se što ometa njen bol, pusti da joj ruka lagano padne, i tiho ode do prozora.

Čvrsto je spavala.

Naslonjen na lakat, Gejbrijel je bez ljutnje neko vreme posmatrao njene zamršene uvojke i poluotvorena usta, slušajući njeno duboko disanje. Tako znači, doživela je tu romantičnu ljubav u mladosti: jedan čovek umro je zbog nje. Jedva da ga je sad dirnula pomisao na to kakvu je on, njen muž, bednu ulogu igrao u njenom životu. Posmatrao ju je dok je spavala kao da nikad i nisu živeli kao muž i žena. Njegov ispitivački pogled dugo je prelazio preko njenog lica i kose: pomisao na to kakva mora da je bila onda, u cvetu devojačke lepote, probudi mu u duši neobičnu prijateljsku samilost. Jedva da je i sebi mogao da prizna da joj lice više nije lepo, ali je znao da to više nije ono lice zbog koga je Majkl Fjuri prkosio smrti”.

To je strašna istina: tek jedan od nas je Majkl Fjuri. Mi ostali smo Gejbrijel.

Samo jednom pomislio sam, usudio sam se pomisliti da bih Majkl Fjuri, ipak, mogao biti ja.

Trenutak u kojem sam shvatio da to nikada i nikome biti neću, bio je čas apsolutnog uništenja,apsolutnog poraza, bezuslovne kapitulacije. U tom trenu: bio sam Hirošima. Bio sam Nagasaki. Bio sam Pompeji, bila je godina sedamdesetdeveta i Vezuv je maločas eruptirao. Bio je to čas anihilacije svake iluzije, time i svake nade. No time i čas apsolutne jasnoće, čas kada je ništavilo došlo po svoje: po sve svoje.

Da, ovo je muški svijet, baš kako to kaže Džejms Braunova pjesma. Stoga... Mi, muškarci, pisaćemo svoje knjige i čekati nagrade, nadajući se da ćemo tako izbjeći zaboravu, koji će na koncu jednako pasti i na mudraca i na budalu; gradićemo svoje mostove, brane, nebodere, sve te horizontalne i vertikalne faličke simbole koji, nažalost, umjesto da jamče vječnost i smisao, podsjećaće tek da najstrašnije je kada postaneš vlastiti kurac; osnivaćemo banke i kompanije, gomilati bogatstvo;  vodićemo ratove, vlade i države, donositi istorijske odluke, u zaludnoj nadi da ćemo jednom nekome biti bitni onako kako je Majkl Fjuri bio Greti...

Sve to, sve za ništa. A bilo je dovoljno nasmrt se smrznuti pred prozorom žene koju voliš.

 

 

(zurnal.info)