Kijametski dani Andreja Nikolaidisa:Da vam ispričam kako smo svi poludjeli...
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Čitaonica Žurnal

Kijametski dani Andreja Nikolaidisa: Da vam ispričam kako smo svi poludjeli...

Nema ničeg objektivno normalnog u tome da lopov organizuje „građanske proteste“ i iskazuje političke ambicije. Da, teško je, ako ne nemoguće, razlučiti lopovluk od politike. Ali u parlamentarnim demokratijama je normalno ovako: prvo uđeš u politiku pa kradeš. Jer politika je lopovluk-friendly okruženje

Da vam ispričam kako smo svi poludjeli...
foto Tone Stojko

 

Ponedjeljak, 14.3.2022.

Edmund Burke piše : “Ljude ne povezuju papiri i pečati. Oni se udružuju po sličnosti, saglasnosti, naklonosti. Za nacije važi isto što i za ljude”.

Dodao bih: ljude udružene u naciju ne povezuje ni vlastito dobro. Jer da povezuje, da li bi tolike nacije prošle kroz tolike katastrofe, u situacijama kada je bilo jasno da ono što je dobro i korisno za njih stoji na strani suprotnoj od onoga što su odabrali?

 

Utorak, 15.3.2022.

Naslušali smo se teze kako se nacionalizam budi u vremenu ekonomske krize; kako ekonomski slom prethodi usponu fašizma. Ovu tezu, koja sugeriše da se ljudi hvataju za fašizam tek onda kada osiromaše, obično ilustruju takozvanim “njemačkim primjerom” – dolaskom Hitlera na vlast.

A šta ćemo sa našim, jugoslovenskim primjerom? Naši nacionalizmi rascvjetali su se u crne, smrdljive fašizme ne u vremenu krize, nego naprotiv: baš u trenutku kada se u Jugoslaviji živjelo najbolje u njenoj istoriji. Za vrijeme Anta Markovića, sjetićete se, prosječna plata je bila oko 1000 DM – što je vrijedjelo značajno više od današnjih 1000 eura. Kurs dinara bio je stabilan: sedam za jednu njemačku marku. Privatizacija koju je sprovodio Marković bila je značajno drugačija od privatizacije koju su sproveli oni koji su na izborima dobili “podršku naroda”. Marković je za razliku od njih sprovodio privatizaciju, a ne pljačku u produženom trajanju. Zaposleni u preduzećima su, po Markovićevom zakonu o privatizaciji, bili privilegovani: zakon je podrazumijevao “ izdavanje internih dionica” i “dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela u preduzećima inostranim investitorima”.

“Narod” je hraknuo na sve to i rekao: zajebi, daj da se mi prvo pokoljemo.

I bi tako. Jer, što bi rekla Patti Smith: “People have the power”.

 

Srijeda, 16.3.2022.

Ivanu Illichu dugujemo uvid u to kako način na koji se moćni bogate i održavaju moć u jednom vremenu oblikuje način na koji se u tom vremenu definišu čovjek, društvo i priroda. Još od njegovih promišljanja o socijalnoj kontrukciji energije znamo da je slika svijeta po kojoj je ženska utroba izvor života, univerzum izvor energije a populacija izvor radne snage, uspostavljena u drugoj četvrtini XIX vijeka. Illich je razumio da je iza čitave te konstrukcije stvarnosti stajao izum parne mašine. Čovjek je postao radnik-proizvođač, a onda je, prema novoj slici čovjeka, preoblikovana i slika prirode, kao proizvođača energije.

Dajmo riječ Illichu: “Kada inženjer pokrene energiju, ona proizvodi dvije stvari: rad i nasumičnu toplotu, haos, koji će Klauzijus (Rudolf Clausius) kasnije nazvati entropija. Nešto analogno se dešava i kada kapitalista pokrene radnu snagu, koja takođe proizvodi dvije stvari: višak vrijednosti za njega i dohodak za radnika, koji odlazi na njegovu neurednu reprodukciju. Tako se populacija svodi na matricu radne snage, a priroda na matricu energije. Ginekolozi su redefinisali žene kao ljudska bića koja su po samoj svojoj prirodi predodređena za reprodukciju novog života“. 

 

Četvrtak, 17.3.2022.

Sav bijes i svo nasilje (kojem pribjegavaju i kojem će tek pribjeći) društvenih konzervativaca i fašista neće spriječiti promjenu slike svijeta uspostavljene, ponovimo, prije dva vijeka (imaće, dakle, učinak kakav, rekosmo, evo dvjesto godina ima sav gnjev i nasilje ljevice). Jer ta slika nije (ili tek posredno jeste) rezultat vladajuće ideologije – sama ideologija je proizvod načina na koji se, ponovimo, bogati bogate i moćni održavaju moć. Kao što je iza one slike svijeta stajala parna mašina, iza ove stoji nova radna mašina - kompjuter. Ne, dakle, ideologija, nego tehnika.   

Još onda, Illich razumije da kompjuter, “na prvi pogled, izgleda kao radikalno novi simbol, kao što je to bila parna mašina kada je zamijenila satni mehanizam, ali to je samo privid. Da bi od radne mašine napravila krunski simbol prirode i društva, nauka je morala da se utemelji na novoj pretpostavci zakona termodinamike. Ni u teoriji, niti u ideologiji, kompjuter i njegova informatička teorija nisu oslabili našu moralnu i društvenu zavisnost od tih zakona… Većina takozvanih alternativnih misaonih i retoričkih struja poštapa se starim simbolima uvijek oskudnih vrijednosti: rada, energije, proizvodnje. Kompjuter se prikazuje kao veliki ekonom i ekonomista, koji će rad uviti u slatku oblandu tako što će energiju i poslove učiniti efikasnijim, decentralizovanijim, fleksibilnijim i složenijim”.

I dalje se, dakle, radi o enegiji i radu. Jednakost žene zavisi od njenog prava na rad. Taj rad mora imati pravičnu naknadu. Vlade se bave otvaranjem radnih mjesta. Govori se o energetskoj efikasnosti, novim, održivim, zelenim izvorima energije. Ovo je vrijeme u kojem ekokrate zamjenjuju tehnokrate, čiji se autoritet, pisao je Illich,” ako ništa drugo, ograničavao na upravljanje ljudima i društvenom mašinom. Ekokrata teži da prevaziđe te institucije; njegovi upravljački alati uklapaju cijelu prirodu u svoj domen. Ekokrata simbolički ruši živicu koja je razdvajala društvo od divljine”.

Još prije četiri decenije Illich je primijetio kako “idemo pravo ka energijom opsjednutom niskoenergetskom društvu, u svijetu koji obožava rad, ali koji nema šta da uradi za ljude. Iz toga ne možemo izaći sve dok naši principi ostaju zakoni termodinamike”. 

Kao istinsku alternativu tome, Illich predlaže “postepeno izdvajanje sfere života u koju možete stupiti tako što ćete se prosto isključiti iz termodinamičkih pretpostavki ekonomije. Neka nauka i vještačka inteligencija upravljaju proizvodnjom i distribucijom onih nekoliko osnovnih roba koje su nam svima potrebne – i kojih može biti dovoljno za sve. A neka većina ljudi, u što većoj mjeri, živi onako kako izabere, isključena iz rada, vati i bitova”.

Jasno je da Illich smatra kako je problem sa Marxom u tome što ovaj nije bio dovoljno radikalan. Rad i kontrola nad radom nisu rješenje, nego dio problema. Mislim da je na to mislio Agamben kada je, prije neku godinu, u Perastu, Srećku Horvatu i meni rekao kako je rad – antirevolucionaran.

 

Petak, 18.3.2022.

Čovjek na kraju na sve navikne. Ako bi dovoljno dugo živio u lancima, u štali, čovjek bi štalu smatrao domom. Za štalom bi osjećao nostalgiju ako bi ga neko otud izbavio. Protiv onoga ko ga je iz štale naumio iseliti neizostavno bi isprva digao bunu, jer čovjek po pravilu brani ono što ima i što poznaje, bez obzira kako mizerno to bilo. Ne radi se tu o ljubavi prema štali, koliko o strahu od onoga što je izvan štale.

Juče nezamislivo, skandalozno, bizarno i groteskno,  sutra će biti branjeno kao nužna mjera normalnosti. Čija zemlja, njegova i vjera, govorilo se. A može i ovako: čija vlast, njegova i normalnost.

 

Subota, 19.3.2022.

Za kraj, da vam ispričam kako smo svi poludjeli...

Nema ničeg objektivno normalnog u spomeniku Draži podignutom, recimo, u Bileći. Lokalni je vlastodržac čin otkrivanja spomenika onomad je propratio opaskom kako je „normalno da četnici podižu spomenik četnicima“. Taj iskaz zahtijeva malu ispravku: da, posve je normalno da četnici žele podići spomenik četnicima. Baš kao što i nacisti žele podići spomenik Hitleru. Baš kao što bi i bacil kuge, da je na vlasti, želio podići spomenik „istorijskim 1340-im“, kada je kuga slavodobitno prodrla u Evropu. Kao što je posve normalno da im to ne bude dozvoljeno.

Nema ničeg objektivno normalnog u tome da lopov organizuje „građanske proteste“ i iskazuje političke ambicije. Da, teško je, ako ne nemoguće, razlučiti lopovluk od politike. Ali u parlamentarnim demokratijama je normalno ovako: prvo uđeš u politiku pa kradeš. Jer politika je lopovluk-friendly okruženje. Politika je kao vakcina protiv zatvora: da, neki (rijetki) političari završe iza rešetaka, no ona je i dalje najpouzdanija poznata zaštita. Naše novo normalno je ovo: ukradeš, uhvate te, pobjegneš pa napraviš partiju. Kondom navlačiš prije, ne poslije seksa, right? To što je tebi normalno da to uradiš poslije, ne znači da pruža zaštitu.  

Ako je Paskal bio u pravu kada je tvrdio da „sasvim je izvjesno da su ljudi nužno ludi, pa bi, ne biti lud, bio još jedan oblik ludila”, onda je ludnica metafora svake ljudske zajednice.

Dešavalo se, ne tek u jednoj ludnici, da se pacijenti pobune i u ludačke košulje obuku upravu i i čuvare. Jer to šta je normalno a šta je nenormalno, rekosmo li, u ludnici i drugdje, zavisi prije svega od toga kod koga su čarobne palice sa moći elektrošoka i ključevi od soba sa blindiranim vratima. Čim ključevi promijene vlasnika, počinje doba revizionizma.

Dostojevski nije bio u pravu kada je pisao: “Ne dokazuje se sebi sopstveni zdrav razum tako što se susjed zatvara u ludnicu”.

Normalnost se, nažalost, po pravilu dokazuje baš tako.

 

(zurnal.info)