Divlji detektivi vam predstavljaju : Daisy Zamora, partizanka iz tropskog pojasa (1)

DAISY ZAMORA (1950) je suvremena nikaragvanska pjesnikinja, aktivistica i bivša pripadnica Sandinističkog pokreta, danas akademska djelatnica, slikarica i profesorica književnosti na katedri Sor Juana de la Cruz na Centralno-američkom sveučilištu u Managui, gdje se uglavnom bavi latinoameričkom i regionalnom rodnom problematikom. 

Premda potječe iz dobrostojeće obitelji, kao mlada djevojka pridružila se 1973. Sandinističkoj fronti nacionalnog oslobođenja (Frente Sandinista de Liberación Nacional ili FSNL) čiji je cilj bio svrgavanje zloglasnog diktatora Somoze. Zamorinog oca su Somozine vlasti zatvorile još 1954. jer je sudjelovao u puču protiv vladajućih struktura, a ona se na fakultetu udala za budućeg revolucionara Dionisija Marenca s kojim je počela živjeti u Chinandegi, gdje se radeći na svakodnevnim, prozaičnim poslovima dobro upoznala sa teškim uvjetima života nižih slojeva i radničke klase, tako da su životne okolnosti svakako na svoj način doprinijele pjesnikinjinoj odluci da se društveno aktivira i uključi u borbu protiv socijalne nepravde. 

ŽIVOT U EGZILU

Zbog revolucionarne djelatnosti neko je vrijeme bila prisiljena živjeti u egzilu u Hondurasu, Panami i Kostarici, da bi naposljetku bila postavljena na mjesto programskog direktora ilegalnog Radio Sandina, koji je odigrao presudnu ulogu u propagandnim aktivnostima Sandinističkog pokreta, naročito tijekom ofenzive 1979. kada su revolucionari nakon mukotrpne borbe iznijeli konačnu pobjedu. 

U novoj sandinističkoj vladi Zamora je postala doministrica kulture i tijesno je surađivala sa Ernestom Cardenalom (1925), legendarnim i planetarno popularnim pjesnikom i svećenikom, tvorcem takozvane „teologije oslobođenja“ koja je na osebujan ali efikasan način spajala marksističku doktrinu i kršćanski nauk. Jedna od primarnih zadaća nove socijalističke vlasti bila je široka kampanja svenarodnog obrazovanja i uopće opismenjavanja, zahvaljujući kojoj su književna djela, kao i djela iz audiovizualnih umjetnosti doprla i u najzabitnije krajeve zemlje. I baš je u tim akcijama kulturnog aktivizma Daisy Zamora u nikaragvanskoj kulturi ostavila neizbrisiv trag. 

LAS SANDINISTAS

Neko vrijeme je bila Direktorica instituta za ekonomska i društvena istraživanja, kao i nikaragvanska predstavnica pri UNESCO-u, a osnovala je i uređivala Pensamiento Proprio, časopis za društvena istraživanja. Tematika njezine poezije usko je vezana za njezino revolucionarno djelovanje, kao i za svakodnevni život niže i srednje klase u Nikaragvi, a uvijek ju karakterizira naglašeno empatički i kritički ton, a i posebno je senzibilirana na feminističku i rodnu tematiku. 

Za svoj književni rad nagrađena je brojnim nagradama i priznanjima, između ostaloga i Nikaragvanskom nacionalnom nagradom za književnost kao i pjesničkom potporom Kalifornijskog umjetničkog savjeta (SAD). Prevedena je na brojne jezike i zastupljena u preko pedeset pjesničkih antologija širom svijeta, uključujući Vijetnam i Kinu.  Pored više pjesničkih zbirki, Zamora je također sastavila i rodnu antologiju nikaragvanskih pjesnikinja, inače prvi antologičarski izbor te vrste u Latinskoj Americi, a objavila je i brojne političke eseje. Njezinu knjigu La violenta espuma (Nasilna pjena) u Španjolskoj je objavio ugledni izdavač Visor, a nedavno je sudjelovala u snimanju nagrađivanog i hvaljenog dokumentarnog filma redateljice Jenny Murray,¡Las Sandinistas! (PBS).  

Poezija: Nasilna pjena 1968-78 (1981), Korito sjećanja (1992), Nikaragvanske žene u poeziji (antologija) (1992), Prazna ploča (1993), Život za svakoga (1994). 

Druge žene i druge pjesme 

- izbor iz poezije 

 

Švelja 

Cijeli sam život provela za Singericom 15-30, 

sanjajući obnoć kako sužavam haljine, 

poduhvaćam i popravljam

rukave, falde, nabore. 

Ni za muškarce nisam imala vremena, 

jer leđa su me boljela i uvijek sam bila umorna. 

 

Tako sam bila sretna kao djevojka, 

najstarija kći, očeva mezimica. 

Ali nakon što me tvoj otac uništio

više nisam imala mladosti, 

samo rad, rad i još više rada. 

 

Sine moj, dala sam ti život, 

život koji sâma nisam imala, i sada

više i ne znam kako bi to uopće bilo 

da sam sâmu sebe upoznala. 

 

Moja rođakinja Mercedes

Prvo pismo koje sam joj napisala 

nosila sam u džepu poput vrelog komada ugljena. 

I svaki put kad bih je susrela 

htjela sam joj ga uručiti, 

ali bih se sva ustreperila i zanijemila. 

Dok je moja ukočena znojna šaka 

u džepu stezala pismo. 

 

Nakon što sam ga tko zna koliko puta pročitala 

odlučila sam da ga iskidam i napišem drugo

malo suzdržanije, 

ali i s tim drugim je bila ista pjesma. 

Potom sam napisala i mnoga druga 

za koja ona nije čak ni znala da su napisana, 

niti sam joj ih ikada dala. 

Kao i ostala koja nisam, niti ću, 

ikad biti u stanju napisati. 

 

Moja ljubav spram te mlade žene iz naroda, 

tamnopute i pomalo punašne

bila je poput neke dragocjenosti 

koju se nisam usudila povjeriti niti njoj samoj, 

Maríji de las Mercedes Sandino, 

kako se moja rođakinja zvala. 

Blanca Aráuz 

Srela sam je početkom rata

i upoznala je 

zajedno ispijajući kave i razgovarajući po cijela popodneva 

ponekad i po cijele noći 

sve do zore 

da bi nakraju spoznale da razmišljamo navlas isto. 

 

Jedno tijelo. Jedan um. 

Bile smo kao dvije lanterne

- kao ona Colemanova lampa 

što obasjavala je bijelo oličene daske telegrafskog ureda -

iako nismo bile zajedno, 

iako smo provele pet godina živeći odvojeno,  

ona u San Rafaelu, ja ovdje u ovim planinama. 

 

Bile smo dvije zrake što odašiljaju svjetlo, dozivajući

jedna drugu

preko močvara, kroz noći 

i drveće 

u potrazi za međusobnom svjetlošću. 

 

Konobarica 

U kecelji, uniformirana 

kao i druge 

po cio dan prima narudžbe:

„Dva piva, koktel od škampa;

topljena čokolada, 

split banana, 

višeslojna dúga“. 

 

S jednog kraja šanka na drugi 

ona lijeva vodu, lomi led, 

spravlja dvije šalice čaja odjednom. 

Hoda do zamrzivača, vadi sladoled, 

miješa mlijeko, otvara pivske boce, 

pravi koktele, kretnjom ruke mete čepove na pod, 

slaže narudžbe na pult i onda ih raznosi. 

 

Ista je kao i sve druge, 

ali drugačija: 

kad njen ljubavnik proviri 

kroz staklena vrata 

kafea

lice joj se ozari.  

 

(U drugom dijelu čitaćete još deset pjesama Daisy Zamora iz izbora "Druge žene i druge pjesme")

(zurnal.info)