Kažu da je Dario Džamonja maštao da napiše roman. Čak i dok je iza sebe imao šest zbirki priča, redom rado čitanih, kažu da je mislio kako je roman najveće iskušenje za pisca, da je to konačna potvrda književnog dara.
Ne vjerujem da je zaista tako mislio, vjerujem da je to bio neki njegov hir, pokušaj da omalovaži sve što je uradio. Jer, Džamonja je mnogo čitao i lako je mogao pronaći bezbroj dokaza da nije u pravu. ( Evo jednog, a sigurno ga je i on znao, svi su znali da je Venedikt Jerofejev veliki pisac a on nije objavio niti jednu knjigu.)
...
Ali, Džamonja je fanatično slijedio obavezu relativiziranja svih vrijednosti kojoj je bila sklona njegova generacija. Bez obzira na posljedice, tu obavezu najčešće je primjenjivao tamo gdje najviše boli – na samome sebi.
U priči “Stenmark za pisaćom mašinom” piše kako je neko rekao da bi svako mogao pisati kao Džamonja, a onda mu je Faca odgovorio: “Aha. To je kao kad gledaš Stenmarka na televiziji pa misliš: jebo njega – uzmeš štapove u ruke, staneš na skije i spustiš se, to može svaka budala.”
Na kraju priče Dario odgovara njima dvojici i svima nama s ove strane papira:
Hvala ti dragi Faca, na svim komplimentima koje si mi udijelio, hvala ti što si me branio i poredio sa Stenmarkom, ali nešto moraš da znaš: na televiziji smo gledali samo njegove pobjede, divili se lakoći s kojom prelazi kapije, ali se nikad nismo upitali ni vidjeli koliko je on padova i lomova imao, koliko toga se odrekao da bi završio slalom i digao ruke u pobjedničkom zanosu.
Samo on to zna. Zato je tvoj protivnik u diskusiji sasvim u pravu: svako bi mogao pisati ovako kao što ja pišem!
Ali, po koju cijenu?
...
Izdavačka kuća Buybook nedavno je, bar što se mene tiče, napravila književni podvig godine. Njihova urednica Lana Krstić sabrala je u jednu knjigu sve objavljene, pa i nekoliko do sada nepročitanih priča – ukupno 277, ako sam dobro izbrojao, i nazvala je “Ako ti jave da sam pao...” - po sigurno najpoznatijoj Džamonjinoj priči (ukucao sam njen naziv u google pretraživač i iznenadio se na koliko hiljada različitih adresa se ona može pročitati).
Knjigu već noćima čitam i ne mogu se oteti dojmu da u rukama držim ogroman roman sa 277 poglavlja na 830 stranica. Ne mogu ga čitati kao zbirku priča, procjenjivati koja je bolje napisana, upoređivati stvaralačke periode, namjere i motive. Čak i kada bih to znao i želio, ne bih uspio.
Jer, nisu to priče, to je “prepisani život”, kako je to izvrsno uočio Predrag Finci u tekstu napisanom za “Lica” - u kojem se brkaju činjenice i imaginacija, da bi postale činjenice imaginacije. Džamonja nikada nije znao, objašnjava Finci, “da li u pričama ponavlja svoj život ili u životu ponavlja svoje priče”.
...
Lako mi je zaključiti: “Ako ti jave da sam pao...” je veliki roman, životna priča Darija Džamonje, u kojem i u kojoj, fascinira odlučnost tvorca i glavnog protagoniste da oboje do kraja dovede na svoj način, u fascinantnom veleslalomu, bez obzira na padove, lomove, bol i cijenu.
Ako je ikada iko osporavao Džamonjin književni dar, ako je iko zaista pomislio da postoji konačna potvrda tog dara, eto mu je sada. Eto potvrde, evo velikog romana.
(Narednu sedmicu Žurnal posvećuje Dariju Džamonji. Svaki dan objavićemo jednu njegovu priču i sjećanje nekog prijatelja. Uživajte s nama)
(zurnal.info)