"DEVET": Čitajte odlomak iz novog romana Andreja Nikolaidisa!

Andrej Nikolaidis ima novi roman pod nazivom "Devet". Objavljen je u biblioteci "Balkan noir" izdavačke kuće "Algoritam".

Izdavač ovako reklamira "Devet":

- Paranoi(ri)čan s razlogom: junak otkriva da je laž, da je dijete Tajne službe krvavog potpisa i okultnih sklonosti! Počinje istragu o svom podrijetlu, u čijem središtu je tajanstvena figura njegove majke, koju nikada nije upoznao. Uskoro povjeruje da je njegova majka bila ubojica jugoslavenske Tajne službe, specijalizirana za likvidacije političkih emigranata, da je njegov život, od rođenja, pod kontrolom i u vlasništvu opasne službe. Istraga ga vodi do navodno okultne prirode ratnih zločina u Višegradu, čitavog niza lažiranih samoubojstava počinjenih diljem Europe, biografija serijskih ubojica, okultizma u Škotskoj, simbolike broja devet, pa sve do praznog groba njegove majke…

Ekskluzivno objavljujemo odlomak iz romana "Devet"!

...

Povukao sam paralelu između Julijinih i višegradskih zločina na koje je ukazivao Spahić. Počinjeni u ratu, isprva su bili neotkriveni. Za one koji kane ubiti, rat je najbolje vrijeme. Utopljeni u more krvi, u toliko drugih ubistava, zločini počinjeni u ratu imali su dobre izglede da prođu neprimijećeno. Neka statistika će ih na koncu obuhvatiti: ali svi su izgledi da će tada biti uvršteni u dugačku kolonu ratnih zločina, baš kao što je Spahić tvrdio.

Osjetio sam potrebu da prošetam, da provjetrim misli. Bulevarom Svetog Petra Cetinjskog zaputio sam se ka podgoričkom Bloku 5, kroz koji sam prošao i ne primjećujući monstruoznost tog socijalističkog naselja izgrađenog za učitelje prispjele sa sela i radnike Kombinata aluminijuma. Prošao sam kroz Tološku šumu i produžio ka Marezi, da bih se sljedećeg trenutka našao na Oxford Streetu. Nisam osjetio čuđenje, nisam usporio korak. Noge su me, kao da imaju sopstvenu volju, odvele do Red Lion Squarea.

Sjeo sam u mali lokal na ulazu u park. Marokanska porodica, otac i dvije kćeri, tinejdžerke, služile su na plastičnim stolovima kuskus, tahini i juhu s mesnim okruglicama i cimetom. Nisam bio gladan. Naručio sam čaj od mente. Paleći cigaretu za cigaretom, popio sam čitav čajnik, potom naručio još jedan. Otac porodice mi je prišao i sjeo za sto. Tvrdio je da me poznaje, da sam već jednom bio njegov gost. Koliko se sjeća, noćio sam u October Galleryju, u ugodno opremljenom apartmanu veličine kutije šibica, smještenim tu iza ugla. Tražili ste da vam pričam o Cromwellu, sjećate se, pitao je. Bili ste fascinirani pričom o vlasniku puba, Cromwellovom sljedbeniku, koji je vođino tijelo od vojnika sakrio u ovaj park, a umjesto njega u Westminster Abbey, gdje je Cromwell 1658. sahranjen, podmetnuo tijelo neznanca koje je iskopao na sirotinjskom groblju. Tako da su rojalisti, kada su 1660. odlučili da Cromwellov grob oskrnave i nad njegovim posmrtnim ostacima izvrše strašnu osvetu, zapravo priredili komediju za one koji su tajnu znali. Jer čovjek kojega su iskopali iz groba u Westminster Abbeyu, okovali ga u lance i odrubili mu glavu, nije bio Cromwell. Sjećate se? To što sam vam govorio bilježili ste u plavu bilježnicu sa zlatnim grbom, baš takvu kakva vam viri iz ruksaka. Zato sam vas i zapamtio - ne srećete često čovjeka koji priču o skrivenom grobu sluša kao da se pred njim otvara najveća tajna univerzuma. Još čaja, pitao me je kada se rukovao sa mnom i, "posao zove", ispričao se što me napušta.

Osjećajući da sam otrovan nikotinom otišao sam do drugog kraja malog parka, prošavši kraj Korejanca, mora da je bio pjevač, koji je u bijeloj košulji pozirao fotografu i njegovim brojnim asistentima. Preskočio sam ogradu i skrenuo lijevo. Kao da sam tamo bio čest gost, ušetao sam u Conway Hall. Prošao sam kraj radnika koji su iz kamiona istovarali stare klavire. Na recepciji nije bilo nikoga. Kao i prošli put, pomislio sam. Zavojitim stepenicama uputio sam se na drugi sprat, gdje su me, kako sam i očekivao, dočekala zatvorena vrata ureda na kojima je pisalo Istros Books - Independent Publishing House. Spustio sam se na prvi sprat i sjeo na balkon sale u kojoj sam, sjećao sam se, neko se sjećao, gledao, neko je gledao, kako Slavoj Žižek i Srećko Horvat govore o budućnosti Evropske unije. Sala je sada bila puna klavira koji će, uskoro, biti prodani na aukciji koja se svakoga mjeseca održava u Conway Hallu.

Kroz loše osvijetljeni hodnik koji je vodio kraj kancelarije u kojoj je onaj čije je to sjećanje bilo razgovarao sa starom, otmjenom gospođom koja je bila intimna prijateljica Luciana Freuda, i čuo njenu priču o dočeku Nove godine na kojem su ona i Lucian plesali, napustio sam zgradu. U cornershopu sam kupio kutiju Walker's shortbread keksa. Lutajući besciljno, uživajući u ukusu putera na nepcu, nabasao sam na The Wallace Collection.

Plakat na ulazu obavještavao je da je unutra izložena Dürerova Melanholija I. Anonimni kupac bakrorez je za 72 500 funti kupio u Christie'su. Odlučio je da rad ustupi The Wallace Collectionu, mjestu koje je, povjerio je upravi a ova nama, posjetiteljima, igralo važnu ulogu u njegovom životu.

Dürer je bio izložen u sekciji Treasure of the Month. Uprkos pompeznoj najavi, publika nije marila za njemačkog genija. Kao i u svakoj drugoj galeriji ili muzeju, tiskali su se pred Holanđanima, čijoj popularnosti je u Engleskoj, usudio sam se pretpostaviti, ne znajući pretpostavljam li to sada ili tada, mogao parirati jedino Turner. Holanđani su ljude podsjećali na goblene, to je bila moja teorija, samo što su gobleni bili... pa, veseliji, i bez onih bespotrebnih tamnih tonova, kojima su Holanđani zatrpavali svoja platna.

Pred Melanholijom sam - recimo da sam to bio ja - u sjećanju zatekao kustosa i dva starca koji su plakali i držali se za ruke. Stigao sam na polovinu prezentacije. Kustos je bio briljantan, pomislio sam - da li sada, dok se sjećam, ili tada, u galeriji - pravo govoreći bolji od većine kulturnih teoretičara na čije sam knjige gubio vrijeme. Govorio je s posvećenošću i strašću kakva se danas rijetko sreće, kod nas na Balkanu samo kod ljudi koji okruženi istomišljenicima elaboriraju zašto će uskoro upasti u susjedno selo i zaklati nekoga, kao da sam pomislio.

Kako s pravom ističu Kilbansky, Panofsky i Saxl, postojanim je glasom saopštavao kustos, Dürer ovdje razvija ideju Geometrije koja se prepušta Melanholiji i Melanholije sklone Geometriji. On na slici sjedinjuje dvije figure: blistavi um Geometrije i destruktivnu, zavodljivu Melanholiju... Panofski na drugom mjestu tvrdi da je slika Dürerov duhovni autoportret.

Kustos nam je potom skrenuo pažnju na magični kvadrat u desnom gornjem kutu bakroreza. Slikarevi savremenici smatrali su kako harmonija u magičnom kvadratu, čiji brojevi, ma kako organizovali njihov niz, uvijek daju isti rezultat, simbolizuje harmoniju koja odlikuje Stvoriteljevo djelo, objasnio je.

Meni se, pak, činilo da je ključ slike bezvoljni, žgoljavi pas koji leži pod melanholikovim nogama. U njemu sam vidio figuru cinika, tog psa među ljudima. Okružen silnim spravama za mjerenje i otkrivanje zakona univerzuma, pritisnut brojevima i geometrijskim zakonitostima, razočaran i u ljude i u anđele, on više nema snage da upozorava na ludilo takozvane mudrosti, stoga posve ravnodušno leži i čeka da sve propadne i bude potvrđeno ono na što je razložno upozoravao, a što su drugi čuli kao lavež.

Nisam se dugo zadržao pred Dürerom jer mi je pažnju privukao crtež perom i tintom koji je bio izložen lijevo od Melanholije. Crtež je prikazivao odrpanog, bosonogog čovjeka. Pratila ga je starica u ritama. Bili su predstavljeni u realističnoj maniri. Tegoba koju su nosili na leđima nepovratno je udaljila njihove egzistencije od uzvišenosti genijeve Melanholije. Zaboravio sam na Dürera i s najvećom pažnjom stao proučavati simbole kojima je umjetnik okružio svoja dva tužna junaka. Besplodno stablo je moglo predstavljati zimu, no ja sam u njemu radije vidio prazninu rodoslova: sasušeno, otrovano geneološko stablo s kojeg su, kao žuto lišće, opala sva imena. Starica se grijala uz žeravnjak, koji je odavao njeno zanimanje: bio je to pribor za crnu magiju. Na tlu pored nje ležao je komad pergamenta, a na njemu šestokraka zvijezda i druge magijske oznake. Od te žene, od te majke, nije bilo bijega.

Sova koju vidite, začuo sam tada glas kustosa, okrenuo se ka njemu, vidio da smo ostali sami u sali i da on sada stoji neobično blizu mene, ne simbolizuje tek noć, samoću i nesreću. I ovdje su nam od najveće pomoći Kilbansky, Panofsky i Saxl, bez kojih ozbiljno tumačenje Melanholije I i Dürerovih imitatora nije moguće. Oni upozoravaju na to da sova stoji i za studio d'una vana sapienza, ispraznu mudrost - baš ono za što su crkveni Oci optuživali leteću sluškinju paganske Minerve. Pogledajte sada paukovu mrežu. U Renesansi, paukovo je tkanje opera vana, uzaludni trud. Tako je: sav trud muškarca na slici uzaludan je. On je posve u vlasti po njega fatalne žene i tako će i ostati. Sve što on može učiniti je prepustiti se: njoj i melanholiji.

Vidite, autor ovog crteža je Nijemac, možda iz Južne Njemačke, možda iz Švajcarske, prva je to polovina šesnaestog vijeka, iako se rad ponegdje pogrešno naziva i "francuskim..." Ono što je mene privuklo, zbog čega sam uložio nemali trud da se u zbirci sljedbenika koje smo izložili uz Dürera nađe i ovaj rad, sporedan je, naoko, detalj. Jež. Pogledajte, molim vas, to ljupko stvorenje, kako je gnijezdo napravilo baš u buretu na kojem melanholik sjedi. Znate li da ženka ježa neprekidno odlaže porođaj, u strahu od mladunčetovih bodlji koje će joj zaparati utrobu? Naravno, što više odlaže, to su bodlje veće i oštrije, to će bol biti snažniji - to je cijena odlaganja. Tako je i s melanholikom. Što god je naumio učiniti, njegove će ga inhibicije u tome spriječiti, on će to najradije odložiti. No neke stvari moraju biti učinjene. Stoga će ih melanholik morati obaviti u agoniji koja nastupa na kraju, nakon svih odlaganja. Razmislite o tome, rekao je kustos i potapšao me po ramenu pa se izgubio u laviritnu Wallaceovih izložbenih soba.

Kada sam došao sebi bila je noć. Na gajbi piva sam sjedio kraj magistrale za Nikšić, okružen opušcima, desetak kilomatera udaljen od kuće. Osjećao sam strahovit umor. S najvećom mukom podigao sam ruku da dozovem taksi.

(zurnal.info)