Siroti Jan Olsson. Da se radilo o policijskoj potjeri a ne o nogometnoj utakmici Olsson bi bio poslan u prijevremenu penziju kao izgubljen slučaj. Ali povijest ga ne bi zapamtila. Bio bi tek jedan umirovljeni policajac koji se više nije mogao nositi sa zadacima koje svijet stavlja pred jednog čuvara reda i zakona. I kakav god svijet bio lakše je u njemu čuvati red i zakon nego Johana Cruyffa. Nitko to ne zna bolje od umirovljenog švedskog braniča po imenu Jan Olsson.
ONO ŠTO SVIJET NIJE VIDIO
Sad kad je izveo svoj posljednji dribling i otišao tamo gdje ga čekaju Mane Garincha, George Best i još poneki loptački genijalac kako bi sastavili neki nebeski nogometni dream team možemo putovati kroz vrijeme, vratiti se u 1974. godinu, na kultni Westfallen gdje je u 23. minuti utakmice svjetskog prvenstva između Švedske i Nizozemske Jan Ollson upisan u povijest kao prvi čovjek nad kojim je uspješno, pred očima cijelog svijeta, izvedena operacija koja se u nogometnim priručnicima i enciklopedijama naziva Krojfov okret.
Takvo što svijet do tada nije vidio. Bila je to jedna od finesa kakvom je Cruyff znao začiniti još nešto do tada neviđeno u povijesti nogometa, a to je kolektivna igra njegove reprezentacije koju su nazivali totalnim nogometom. Elem, nije siroti Olsson, koji još uvijek pogledom traži Johana Cruyffa na potpuno pogrešnoj strani travnjaka na Westfallenu, bilo kakav nogometni umirovljenik. On je čovjek kojeg je predriblao Johan Cruyff, jedan od najvećih igrača u povijesti ove igre a zasigurno njezina najveća figura uopće.
Da bi totalni nogomet bio moguć Rinus Michels je morao imati igrača poput Cruyffa. Savršenog manekena te i takve igre koju su brazilski novinari nazivali uređenim kaosom. Te, 1974. godine svijet je bio u nevjerici.
Eduardo Galeano, spisateljski uzor većine današnjih nogometnih kolumnista, svojevrsni Cruyff sportskog novinarstva, usporedio je igru tadašnje nizozemske momčadi s požarom. Tako su se naime dečki u narančastim majicama širili terenom. Nitko ih nije mogao zaustaviti, osim, naravno, onih koji su vlastitu igru znali podrediti nadmoćnom protivniku kako bi njegovu tvrdoglavost kaznili baš u finalu svjetskog prvenstva.
Paklena naranča, taj savršeni nogometni stroj demontirali su, a tko drugi, već njemački nogomenti mehaničari. Breitner, Meier i Mueller kaznili su nizozemsku aroganciju koja nije htjela ni čuti za prilagođavanje vlastite igre okolnostima. Trojicom ovih egzekutora rukovodio je Kaiser Franz i od velike nizozemske momčadi učinio je mitske predivne gubitnike upisavši ih među tri najbolje momčadi koje se nisu okitile naslovom svjetskog prvaka. Druge dvije su Puskasova Mađarska i onaj divni, poetični Brazil iz 1982. godine.
Svejedno, svijet do tada nije vidio igrača poput Cruyffa. Bez obzira na poraz svoje momčadi taj koščati dečko nemirnog i nepokolebljivog duha proglašen je najboljim igračem prvenstva. Karijeru mu je osim briljantih nogometnih poteza obilježilo i ne baš uvijek uzorno ponašanje. Bio je težak karakter, tabijat, prznica i još uvijek gotovo dječak kada je na sovm debiju za reprezentaciju Nizozemske postigao pogodak i nedugo poslije toga onesvijestio sudiju šakom smještenom posred čela.
DRIBLING SA SMRĆU
Još kao dječak Cruyff je radio sve što bi ga netko zamolio ali nikada, barem tako kažu priče, nije izvršio niti jednu upućenu mu naredbu. Njemu se nije moglo naređivati. On se rodio da predvodi, da bude onaj koji izdaje naredbe i određuje smjer igre.
Jedino smrt nije mogao predriblati, iako je i njoj još davne 1991. godine uspio prodati isti onakav okret kakav i Janu Olssonu. Nije ga ostavljala na miru, disala mu je za vratom baš kao i Olsson onog još davnijeg 19. juna 1974. godine, ali Cruyff joj je okrenut leđima prodao fintu okrenuvši se za 180 stupnjeva kako bi unutarnjom stranom desnog stopala loptu provukao iza lijeve, stajne noge i ostavio smrt da blene u pogrešnom pravcu a on se ustao s operacijskog stola i nastavio voditi svoju dragu Barcelonu do njezinog prvog trofeja kontinentalnog prvaka.
Od tada pa do danas ime Johana Cruyffa upisano je na svim trofejima koje je u svoje vitrine pospremio katalonski nogometni ponos. Zbog toga je ukupno gledano Johan Cruyff najveća nogometna figura u povijesti igre. Usavršio je ono što se činilo savršenim da bi Guradiola, Enrique i ostali tek dodavali još ponešto savršenim Johanovim smjernicama.
U olovnim vremenima za Kataloniju Cruyff je vratio ponos nogometnom ponosu Katalonije. Osvojiti prvenstvo s Barcelonom u vrijeme vladavine Francisca Franca bilo je više od puke nogometne pobjede, bila je to i politička, gotovo ratna pobjeda kada je Cruyff kao igrač odveo Barcelonu do naslova prvaka. Bila je to velika ljubav. Cruyff i Barsa su bili stvoreni jedno za drugo. I vjerojatno bi do svoje smrti Cruyff trenirao Barcelonu da nije bio onako težak karakter, čovjek koji ne povija kičmu ni kada je ljubav u pitanju.
Narod bi rekao da je bio svakakav. Tvrda glava, rodio se kao siromah i tijekom života zaradio malo bogatstvo, tukao je sudije, iz inata je zaigrao za najvećeg rivala kluba u kojem je ponikao, propustio je svjetsko provenstvo 1978. navodno u znak prosvjeda protiv argentinske vojen hunte iako je kasnije u javnost procurilo nešto puno banalnije, stvorio je ono što se danas čini savršenim nogometom, bio je, što bi Radovan treći rekao, kontraverzna osoba, običan čovjek pun slabosti i božanstvo.
Puno se dana manje i više bitnih nagura u čovjekov život. Nekad se u jednom danu paralelno odigraju dvije povijesne stvari. I dok smo svi preko medija, u izravnom prijenosu, pratili izricanje presude onome što je najgore u čovjeku - želji da sije smrt u ime kojekakvih budalaština, stigla je vijest da je smrt sustigla čovjeka koji je svijetom hodao uspravno, koji je igrom prkosio diktatorima koji su tlačili narod koji je zavolio, koji je tom malom potlačenom čovjeku znao vratiti ponos (a i tada su svijet i Europa šutjeli i pravili se blesavi na ono što je Franco činio), koji nas je razveseljavao igrom, koji je kao svoje najbitnije naslijeđe svijetu ostavio radost igre, dribling koji se ruga svim mrkim i ozbiljnim licima čovječanstva.
(zurnal.info)