Moja Fabrika: Džezva

Mada on neće da govori o tome, mislim da je otac teško podnio odlazak u penziju. Cijeli radni vijek u Fabriku je dolazio pola sata ranije, raspremao se, pio kafu, slagao alat i tačno u minut počinjao raditi. 

Sve te godine, kafu je pio iz iste džezve. 

Dobro pamtim dan kada se posljednji put vratio iz Fabrike. Iz torbe je vadio predmete i redao ih ispred sebe. Sitnice, sasvim beznačajne, do te mjere da sam zaboravio šta se tu nalazilo, ali to je bilo sve što je donio sa sobom nakon pola života provedenog u Fabrici. Sve što ga je, svima vidljivo i opipljivo, vezalo za Fabriku. Predmete je stavljao u savršen red, poravnavao, premještao, gladio i onda vratio u torbu, da ih više nikada ne vidim. Osim te džezve koju mi je poklonio. Pažljivo sam ga pitao, spreman da me odbije, mada ne pamtim da mi je ikada išta odbio, ali on je samo izvadio posudu iz torbe i preko ramena mi je dodao. Nije izgledao pretjerano vezan za nju, kao da je sasvim normalno da isti predmeti cijeli svoj vijek provedu s istim ljudima. 

Džezva je načinjena od čeličnog lima, nekada je bila crna, ali sada se vide tek male mrlje boje oko zakovica koje joj učvršćuju dršku. Današnje vrijeme više ne dozvoljava da se vežemo uz predmete. Svi imaju kratak rok trajanja. Da bih džezvi produžio vijek, izmijenio sam joj namjenu, poštedio je vrele vode pa u njoj trenutno držim olovke. 

(zurnal.info)