FUDBALSKI HULIGANI: Žrtve ili nacionalistički jurišnici?

Organizirano navijanje na ovim prostorima počelo je osnivanjem splitske Torcide davne 1950. godine. To je, manje više, činjenica poznata čak i onima koji nogomet ne prate aktivno.

Većina navijačkih skupina koje prate nogometne klubove u regiji osnovane su tijekom 80 – ih godina prošlog stoljeća. Hijerarhija među navijačkim skupinama bila je, u dobroj mjeri, preslik odnosa snaga među klubovima koje su te iste skupine pratile.

Izvan „velike četvorke“ jugoslavenskog nogometa i navijačkih skupina koje su pratile Dinamo, Hajduk, Partizan i Zvezdu, kao bitni pomena mogu se izdvojiti tek klubovi iz Sarajeva i njihovi navijači te mostarski Velež i navijačka skupina Red Army.

Prije otprilike mjesec dana na jednom sportskom kanalu pratio sam utakmicu srpskog nogometnog kupa između Vojvodine i OFK Beograda. Ostao sam potpuno šokiran slikom koju sam vidio. Nije me šokirala i iznenadila kvaliteta nogometa koje su prikazivali igrači „Voše“ i „romantičara s Karaburme“, nego utakmica koja se odvijala na tribinama. 

Koreografija i navijanje bili su u neviđenom nesrazmjeru s onim što se događalo na terenu. Za razliku od turobnog nabijanja lopte na travnjaku stadiona Karaburma navijanje je bilo savršeno organizirano. Tek tada sam postao svjestan koliko daleko su otišle stvari vezane uz nogomet na ovim prostorima.

Treneri i igrači su vrlo često skloni izjavljivati kako se nogomet igra zbog navijača. No, dok su nekad navijačke koreografije bile dekor nogometnim predstavama, danas imam dojam da je stvar obrnuta. Ovdašnja nogometna natjecanja postala su tek dekor pravim utakmicama, onima koje se odvijaju na tribinama.

Slika s Karaburme govorila je upravo to, pričala još jednu priču o propasti nogometa i ukazivala na jednu nepobitnu činjenicu: ovdašnje navijačke skupine odavno su postale bolje organizirane od klubova koje prate.

Nogomet je postao tek puka forma, krajnje ispražnjena od sadržaja, svjedočio sam tome puno puta na mostarskim gradskim derbijima. Prava stvar, ona koja privlači pažnju događa se na tribinama i na gradskim ulicama. Igra, tako, više nije bitna.

MANIPULACIJA

Ono što je navijačkim skupinama dalo snagu i uvjerilo ih u njihovu vlastitu bitnost jeste politika koja ih je početkom devedesetih instrumentalizirala i koristila za vlastite potrebe.

U ljudstvu brojne i hijerarhijski struktuirane poput plemenske vojske navijačke skupine su bile pogodne za manipuliranje. Već je notorna činjenica da je rat na ovim prostorima počeo na tribinama jugoslavenskih stadiona. Nacionalni antagonizmi među plebsom na vdjelo su došli tijekom nedjeljnih utakmica jugoslavenske lige. Od tada, stvari su, čini se nepovratno, otišle dođavola.

Nacionalizam, sada još osnažen ratnim događanjima, i dalje je glavna pokretačka snaga navijačkih armija. Srećom, klubovi iz negdašnje Jugo lige mogu se susretati jedino u međunarodnim natjecanjima. Možemo zahvaliti slabom kvalitetu nogometa što rijetko svjedočimo novim nacionalističkim ratovima, prije svega, srpskih i hrvatskih navijača.

Kako je Bosna i Hercegovina izuzetak u svemu, tako još jedino mi imamo nesreću da svjedočimo primitivnim nacionalističkim ispadima navijača i huliganizmu čije je gorivo upravo taj isti nacionalizam s debelo negativnim predznakom.

Kad se susretnu, primjerice, Borac i Željezničar, s tribina ne čujemo pjesme koje slave klubove koji igraju utakmicu. Pjesme koje pjevaju suvremeni BH navijači uglavnom su uvrede na račun drugih, pri tome, igra, opet ponavljam, nije ni najmanje bitna, rezultat na terenu je stvar sporedna iako dobro dođe kao još malo soli na tuđu ranu.

To i jeste glavna odlika ovdašnjih nacionalizama, koji su uspostavljeni tako da negiraju drugog kako u parlamentarnim klupama tako i na navijačkim tribinama. Realno, čovjek mora negdje ispucati niske strasti, ali biti ovoliko nisko koliko su pali ovdašnji navijači upravo je istovremeno i gadljivo i žalosno.

Pri tome, kako gomila mozga nema, nisu u stanju ni nakon dvadeset godina shvatiti da su oni bili samo oruđe nacionalističkih potlitika kreiranih početkom devedesetih, tek puka manipulacijska masa pa su i dalje uvjereni u vlastitu bitnost.

Oni, naime, i dalje, tupavo stoje u uvjerenju da su na braniku vlastite nacije, grada ili čega već, iako govore i čine ono što „vođe“ iz visoke politike zagovaraju tek malo više politički korektno i uvijeno. Navijači na ovim prostorima su puki politički mainstream. U dobrom dijelu svojom krivicom. Krivi su onoliko koliko je kriva bilo koja osoba koja dopušta da njome upravljaju i manipuliraju za neke nazovi više ciljeve. Krivi su, dakle, ali ne potpuno.    

POJEO VUK KENJCA

U nedjelju, 26.05. tekuće godine na stadionu u Vrapčićima odigran je mostarski gradski derbi između Veleža i Zrinjskog. Utakmici su prethodili ulični neredi u kojima se jedan dio navijača Zrinjskog sukobio sa policijom koja ih je pokušala spriječiti da pješice odu na stadion u Vrapčiće. Tom prigodom, a i u kasnijim policijskim akcijama uhapšeno je 30ak navijača Zrinjskog.

Utakmica je završila s miroljubivih 1 prema 1, ali nogomet je opet bio u drugom planu. Javnost se opet zabavljala navijačkim izgredima onoliko dugo koliko se javnost zabavlja bilo kojom drugom temom, dakle dan ili dva. Nakon dva dana i gomile patetičnih medijskih napisa priča oko izgreda je završila.

Jedva nešto više od tjedan dana nakon izgreda tamo smo gdje smo i bili, pojeo vuk kenjca, rekao bi narod. Sve do novih navijačkih izgreda.

KAZNA

Načelnik mostarske policije, Draženko Miletić najavio je kažnjavanje izgrednika koji su sudjelovali u neredima prije utakmice. Tom prigodom, Miletić je rekao ono što javnost već dulje vrijeme želi čuti: kaznit ćemo roditelje novčanim kaznama!

No, što nam to zapravo govori? Ništa što već nismo znali. Veći dio radikalnih navijačkih skupina sastavljen je od klinaca, većinom rođenih od 1990. godine na ovamo. U toj činjenici i leži sva tuga ovog i sličnih događaja. 

Uglavnom, prateći taj trag možemo doći do pravih do krivaca za redovite navijačke nerede, koji neće završiti medijskim osudama izgrednika i pružanjem potpore policiji.

KRIVCI

Sudeći prema Miletićevim riječima odgovornost za ponašanje svoje djece snose, prije svih, roditelji. Zbog toga će policija kazniti roditelje kako bi izvršila pritisak na obitelji navijača da „malo povedu računa što im djeca rade“. I to je sasvim u redu, ali ne i potpuno ispravno i pravedno.

Naime, prvi incident na jednoj utakmici između Veleža i Zrinjskog dogodio se još davne 1923. godine. Velež je upravo na dresove istaknuo svoj novi grb, zvijezdu petokraku. Igrači Zrinjskog odbili su igrati utakmicu ukoliko igrači Veleža s dresova ne skinu komunistički simbol. Incident je, kako vidimo, bio politički motiviran baš kao i incidenti koji se posljednjih godina vežu uz mostarski nogometni derbi.

Mogu jednim dijelom prihvatiti da su za ponašanje djece krivi roditelji, ali, brat bratu, treba biti ozbiljno slijep pa tvrditi da su za političko manipuliranje djece isključivi krivci njihovi roditelji, iako, naravno, sigurno ima i takvih slučajeva.

Ono što želim reći je da su navijači u dobroj mjeri žrtve, naročito ako uzmemo u obzir njihovu dob. Njima se već par decenija manipulira u korist dnevne politike. Mostarski derbiji su najbolji primjer za to. Svaki izgred koristi se za održavanje političkog statusa quo, za dalje treperenje i podgrijavanje međunacionalne netrpeljivosti i nerješavanje realnih gradskih problema.

Krivce za navijačke izgrede treba, dakle, tražiti u političkoj eliti. Zbog toga što su one odgovorne za devijacije u suvremenim obiteljima. U doba prekarnosti, opće nesigurnosti, roditelji zabavljeni isključivo doslovnom borbom za koru kruha nisu u stanju podnijeti potpunu odgovornost za ponašanje svoje djece.

Za to je kriva tranzicijska politika koja nacionalizam koristi kao puko oruđe za odvraćanje pažnje javnosti od realnih problema baš kao što su mladi navijači tek sredstvo kojim se koriste za punjenje tankova nacionalističkih strasti.

Koliki autoritet svome djetetu može biti roditelj nesposoban da se izbori za osnovnu egzistencijalnu sigurnost obitelji? Kakvu budućnost za sebe u toj situaciji mođe vidjeti mlad čovjek? Skoro pa nikakavu. Slijedom toga autoritet će vidjeti i vođe tražiti među onima koji takvih problema nemaju.

U našem slučaju to su političke/nacionalističke elite, razni tranzicijski banditi, turbo folk manijaci isl. Mladi ljudi ogorčeni situacijom u kojoj se nalaze njihovi roditelji, ogorčeni činjenicom da je njihova budućnost sve samo ne izvjesna, savršena su masa za manipuliranje. I savršen generator nasilja, jer ogorčenost će vrlo često izroditi agresiju.

Na skali odgovornosti navijači su, dakle, vrlo nisko. Isto kao i njihovi roditelji. Zbog toga je nepravedno da podnesu svu odgovornost iako je svima jasno da je takvo što neminovno.

Tko će, pitam ja vas, kazniti političke elite koje su glavni krivac za poticanje ove vrste nasilje na našim ulicama? Tko će ih kazniti zbog obrazovnog sustava koji potpiruje niske nacionalističke strasti, a kakav imamo u bosanskohercegovačkim školama? Dobar dio odgoja otpada upravo na škole. Nije li, shodno tome, i obrazovni sustav odgovoran za nacionalistička divljanja navijača? Nisu li, slijedom toga, navijači jednako žrtve koliko i izgrednici, baš kao što su obični građani žrtve njihovog divljanja?

Ako nekoga zanima što se događa u našim školama neka prati ono što radi ekipa okupljena oko Školegijuma. Bit će vam bjelodano jasno zbog čega su naše škole tek dio nacionalne propagadne mašinerije koja porađa huligane i izgrednike. No, zbog toga teško da će itko odgovarati. Previše je bremena na roditeljima, a malo je njih koji mogu posvetiti dovoljno pažnje ispravljanju devijacija obrazovnog sustava.

Uostalom, ne bi li trebalo biti obratno?

RAZLOZI

Ovo nije pisano u obranu navijačkog bezumlja. Ovo je pisano ne bi li pažnju makar malo skrenuli sa posljedica na uzroke. Također, ne mogu ponuditi rješenje ovog problema osim još jednom ukazati na potrebu mijenjanja kompletnog sustava u kojem živimo.

Tu potrebu ćemo vidjeti svaki put kad pogledamo stvarnu skalu odgovornosti za probleme koje nas okružuju, a ona, po meni, ide ovim redom: političke elite, mediji, škole. Zbog čega političke elite smatram najdogovornijim već sam naveo.

Mediji su krivi zbog površnog i senzacionalističkog pristupa problemima i titranja jaja određenim političkim strukturama. Škole jer su puki instrument političkih elita. Roditelji jer nisu u stanju pronaći više energije i volje da se bave vlastitom djecom i jer ne preispituju sustav u kojem žive. Djeca su u svemu tome tek žrtve, pijuni, topovsko meso, krivi tek zbog vlastite nesvijesti.

Elem, svi su krivi, netko zbog zlobe, netko zbog kukavičluka i servilnosti, netko zbog odsustva svijesti.
Puno je pitanja na koja je nemoguće odgovoriti, ali ih je potrebno uvijek iznova otvarati dok se ne nađe rješenje. Ovo je tek mali i površan prilog tome.

Rješenje mnogi vide u policijskoj represiji. Zbog toga su skoro unisono pozdravljene gore navedene najave načelnika mostarske policije Draženka Miletića, prvog poslijeratnog policijskog načelnika koji se počeo mješati u vlastiti posao što je samo po sebi čudo. No, i u tome se krije potencijalna opasnost.

Treba na vrijeme postaviti još jedno pitanje. Ukoliko nekritički podržimo policijsku represiju tko će joj odrediti granice i tko će je zaustaviti ukoliko se počne miješati u naše osnovne građanske slobode?     

(zurnal.info)