GIANT SAND PORODICA: Kad kaktusi iz srca rastu

SNOVI IZ VODE

Čekanjem sam otkrio da je Tucson u Arizoni zacrtan u mapu mojih snova kao mjesto na kojem ću provesti dio skromnog života. Nešto je u vodi, a nije mjesec, mada na njega liči. Voda je neukrotiva i stalno me podsjeća da sam rastao na čudnovatoj zemlji, izmedju tri rijeke, blizu pruge. Ispod mosta su se provodila ljeta, zime na oblaku iluzija.

Gde su snovi, tu su i granice. Dolazim da te pronađem. Dolazim jer me je velika ploča sa svojih jedanaest pjesama podsjetila da postojiš.  Kako je moguće da sam mogao zaboraviti...  Zašto su na granicama snovi stvarniji? Vrijeme je za novo putovanje.

RASLI SMO U VELIKOM PIJESKU: The DeSoto Caucus

Ovih dana je pod okriljem evropskih careva za amerikanu i surf muziku, diskografske kuće Gliterhouse,  koja je smještena u njemačkom gradiću Beverungenu, objavljen novi album grupe The DeSoto Caucus.

Nećemo se lagati, dok  nisam naišao na ovaj album nisam imao pojma ko su ljudi. A ima li išta bolje od oduševljavanja nečim što je bez istorije i predrasuda, i prepuštanje novom, da bi te to novo jednostavno pomelo prije nego što prva pjesma stigne završiti. To mi je uradio The DeSoto Caucus sa istoimenim albumom, inače trećim po redu u diskografiji benda.

Surferske gitare i okean vode zamijenjen beskrajem pijeska – čuo sam ih kroz polusan. I naravno da nije bilo šanse zaspati. Predobri su za takvo nešto. A spavati itekako volim. Detektiv u meni nije mogao da pusti stvar na miru i prepusti se uživanju u usporenim pejzažima i talasima tih gitara i bubnjeva. O ne!

Morao je zagrebati i ubrzo otkriti da su momci iz Danske, iz lučkog grada Aarhusa. Detektiv je otkrio i da su članovi grupe:

Anders Pedersen (pjeva i svira)

Peter Dombernowsky (bubnja, trese, udara, dlanove kao instrumente ne zanemaruje)

Nikolaj Heyman (pjeva, svira gitare, bas, klavijature i šta zatreba)

Thøger T. Lund (svira kontrabas, klarinet i klavir, pjeva)

Henrik Poulsen (svira bas gitaru)

I onda nailazim na detalj koji sve postavlja na svoje mjesto. Oni sviraju s Howe Gelbom! Oni su dio Giant Giant Sand familije, i žive na relaciji Danska – Arizona. Alarm je imao pravo.

Trenutno su na turneji po Evropi.

GIANT GIANT SAND AND WORMS: Howe Gelb i ekipe

Howe Gelb se kao tinejdžer početkom sedamdesetih doselio u Tucson, nakon što je poplava uništila njegov dom u Pensilvaniji. On i njegov najbolji prijatelj Rainer Ptacek su, 1980., osnovali ono što će biti preteča Giant Sandu. Bio je to post punk band koji su nazvali Giant Sandworms, po pješčanim crvima iz naučno-fantastičnog remek djela Frank Herberta - 'Dine'. David Lynch je osamdeset i četvrte snimio istoimeni film, a godinu dana kasnije Giant Sand snimio svoju prvu ploču, Valley of Rain.

Iako su im se muzički putevi davno razišli, Ptacek, maestro slide gitare, i legendarna figura muzičke i kulturne scene Tucsona, ostao je inspiracija Gelbu do dana današnjeg.

Gelb je učestvovao u stvaranju preko dvadeset albuma, i trenutno radi sa muzičarima od Kanade, preko Skandinavije do najtoplijih dijelova Španije, gdje je sa virtuozima iz ciganske grupe Band of Gypsies snimio fantastični album Alegrias. I svi su oni, na ovaj ili onaj način, Giant Giant Sand. Ipak kada ne putuje dom mu je u Tucsonu, u jednom od najljepiših dijelova grada, istog takvog imena - Barrio Santa Rosa.

Kroz Giant Sand je protutnjalo toliko faca i sada poznatih muzičara da nema smisla ni pokušati nabrajati. No, dvojac koji je u devedesetim sa Gelbom činio Giant Sand, John Convertino i Joey Burns, otisnuće se u avanturu koja će svijetu postati poznata pod imenom Calexico.

ČEKAJUĆI ČUDA, LOME SE SRCA: Calexico

Calexico sam drugi put gledao u Berlinu. Prošlo je nekoliko godina od prvog koncerta, lutao sam gradom tražeći tragove nekih starih snova načetih u Hamburgu. Koncert u staroj fabrici, tri male scene, tri grupe, Calexico kao glavna atrakcija. Posljednja pjesma kao svemirska urota u ime  svega u šta ne vjerujem, obrada Cohenove himne  'Waiting for the Miracle'. Toliko dobro da nije dobro. Kao da je sve moguće. Berlin je pao. New York nek se trese, sanjari marširaju.

Prvi put sam ih gledao u Barceloni. Nastupali su u divnoj maloj sali kompleksa 'Apolo', sa savršenim zvukom u intimnoj atmosferi.  Taj prostor je poznat po koncertima onih koji će postati poznati i veliki, i onih koji jesu veliki ali i dalje žele baš u Apolu da sviraju. Calexico je negdje između te dvije kategorije. Bila je to turneja albuma 'Garden Ruin', na kojem je pjesma 'All Systems Red' postavljena strateški kao posljednja da album zakuca, i da nas ostavi nepomične dugo nakon što je ploča odvrtila svoje.

Srca se lome iz milon razloga, svako bi trebao imati pravo da odabere svoj, bar toliko. Kad već nema izbora, i kad spašavanje sopstvenog srca nije opcija.

Možda 'Garden Ruin' jeste političko emotivni manifest, način na koji su se Joey Burns and John Convertino borili, i upozoravali na bušovsko ludilo tih dana i beskrajnih noći kazamata u Guantanamu, ali ja ga nisam čitao po tom kodu, posebno ne posljednju pjesmu koja mi je obilježila dio života, sjekući me distorziranim gitarama iz njenog drugog dijela.

Na kraju krajeva to i jeste magija poezije, kada je isporučimo, kada je odvojimo od sopstvene kože, kada je zgulimo s kostiju, naše prestaje. I više se ne radi o onome što je pjesnik htio da kaže, već o tome šta isti omogućava drugima da vide, ukazujući na horizonte kojih ni sam nije svjestan, dok se čarolija razlijeva u pjesme. To bi mogao biti najveći poklon koji nam poezija može dati.

UMJESTO OPROŠTAJA: It's just your heart that's breaking without choice

Momke iz Danske sa početka ove priče u Giant Sandu pronađite sami. Možete početi sa Gelbovim solo albumom 'The Listener'. Slušajte ga pažljivo. Ja moram ići, zove me rijeka. Vraća me sjećanju kako smo rasli na svačijoj zemlji, u balonima od snova i filmova John Watersa, neki već tada daleko, gdje će se decenijama kasnije stvarno i otisnuti, do same granice jedne Amerike sa drugom. A Amerike je tako puno…

I nema zaustavljanja, dok se ne stigne do grada svih kultura, i marijačija Luz de Luna, tamo blizu  Meksika, u Tucsonu, Arizona, gdje je gitari, nakon duge borbe s bolešću, posljednji dah poklonio Rainer Ptacek, i gdje su, poput bezbrižne vožnje biciklima, svoje zajedničke dane odsvirali Howe Gelb, John Convertino i Joey Burns, ostavljajući nam drhtavicu za uspomenu.

(zurnal.info)