Auto kino: Godard zadnjeg septembra

Susreti bez zbivanja 

Počeo sam da fotografišem jer su to tražili od mene. Sad ne mogu da se zaustavim. Mali aparat, dizajniran po davnoj modi, uvijek je na ivici trajnog. Bilo bi lakše kada bi ti fotografisala. Oslobodila bi me odluke, vratila bi mi mir, oduzela potrebu da moram uhvatiti savršeno svjetlo. Moje ruke su stvorene za revolver i ni za šta drugo. Moj dresirani um je napokon stigao do ivice, ispustio tečnost užitka dok se pogled spuštao s tvojih očiju na grudi, na stomak, na pokret ruke... i napokon, na zrak koji sve razdvaja.  

„Tvoj glas, tvoje oči, tvoje ruke, tvoje usne. Naše tišine, naše riječi, svjetlost koja prolazi, svjetlost koja se vraća. Jeda osmijeh koji dijelimo. U potrazi za znanjem, svjedočim kako noć stvara dan dok me kao da ostajemo nepromijenjeni.“

Galaksije imaju svoje živote i vrijeme zna svoj posao. Naredna cigareta je u uglu usne i moja koncentracija postaje zavidna. Nisam u ovoj priči bez razloga, postoje posljedice ulaska u nju. Kao što je i čulnost samo posljedica onoga što se između nasumičnih dvoje može desiti. Neću te zaboraviti, nemoj da brineš. Već sam pokušao i ta opcija mi je uskraćena. Ne može me sačuvati ni plavi mantil iz pjesme. U crno-bijeloj postavci stvari naša je priča zapečaćena. Uzalud svi šeširi svijeta, neke stvari su zapisane u kamenu.

Poezija osvjetljuje noć

Sve je na ponudi, a nudi se više nego ikad. Vrijeme teče previše brzo, galaksije ga ne mogu stići. Život vrijedi koliko trenutak koji je upravo minuo. A niko ne živi u prošlosti, niko u budućnosti stvarno ne diše. Prethodna misao samo govori da je moj svaki korak pod reflektorom i šta god da uradim, neću promijeniti ishod. 

„Odlazi, odlazi, govori mržnja; priđi bliže, približi se, govori ljubav. Milovanje nas odvraća od našeg djetinjstva. Sve više vidim formu čovjeka kao dijalog zaljubljenih. Srce ima samo jedna usta. Sve je slučajnost. Sve nepromišljene riječi. Osjećaji su nasumični.“

Kada razumiješ stvari, poželiš da je drugačije, da se možeš vratiti u blaženstvo nerazumijevanja i takav da nestaneš. Posmatraš je. Pratiš kako se kreće, kako lomi zrak svojim tijelom i misliš na valove. Misliš na vrijeme koje ne postoji i ljude kojih neće biti. Razmišljaš o zaljubljivanju. To je koncept koji ti je bio tako blizak da si ga iz dosade usavršio, da bi ga se, na kraju, u potpunosti odrekao. Odrekavši se tako i vlastitog talenta. Okean te uvijek razumije. Ne razumijem zašto mu se ne vraćaš češće.

Beskorisnost odgovora 

Nebo je olovno pred kišu. Njegova težina je posebno turobna u velikom gradu. Da li je u pitanju najavljeno razrješenje, ili sasvim nešto drugo, nikad mi neće biti jasno. Znam samo da je, ovdje i sada, mrak drugačiji. Sve kao da se udružilo da formira zasjedu za jednoga. Kiša određenih gradova naklonjene su takvoj jedinci. Ljubav će stići do pločnika sutrašnjice, voda će sprati naše konspiracije. 

„Ljudi lutaju gradom. Jedan pogled, jedna riječ. Jer te volim. Sve se miče. Moramo naprijed da bismo živjeli. Idi pravo prema onima koji te vole. Kao ja prema tebi, neprestano prema svjetlosti. Ako se nasmiješiš, u čvršćem sam zagrljaju. Zrake tvojih ruku prodiru kroz maglu.“ 

Logika je iznimno bitna u svijetu koji je određen zakonima slučajnosti. I tek poneko zna koja je umjetnost u pitanju. Nema se vremena za gubljenje. Puštam da uđeš u moju sobu, da te pripremim za zadnju asistenciju. Jer vrijeme će doći i tvoji pokloni će uvenuti. Ostat će samo znanje kojeg se rijetki sjećaju, kojim tek nekolicina vlada. Umjetnost, lišena same sebe, još uvijek diše. Živi u prostoru između naših usana. Našoj patnji je potrebna sasvim nova religija. Digitalni bogovi neće biti svjesni tvog konačnog poteza, on donosi mrak na kojem sam zahvalan. I in fin. 

(zurnal.info)