IZ RUSIJE S LJUBAVLJU: Hrvatska još nije igrala stoprocentnom snagom

Hrvatska si je dopustila tjelesno iscrpljivanje protiv objektivno  puno slabijih momčadi. Od momčadi koja je te utakmice trebala dobiti na čistu klasu pretvorili su se u momčad koja pobjede čupa na penale i to nakon teških radničkih, šljakersih utakmica. Momčad, dakle, puna kreativnog potencijala utakmice je na koncu pobjeđivala na mišiće, teškim radom. Krivnja je ipak samo dijelom u postavci igre same Hrvatske, a dio krivnje otpada i na protivnike koji su uspijevali utakmice odvesti u smjeru koji više odgovara njihovim mogućnostima. Srećom po Hrvatsku te su mogućnosti male. Srećom po Hrvatsku sreća je na njihovoj strani i ako je nešto bilo dobro u igri i postavci Hrvatske onda je to što su znali isprovocirati sreću i biti hladne glave kad je to bilo potrebno.

SVI U NAPAD

Zlatko Dalić se odlučio za postavu s praktički četiri napadača. Bila je to logična i hrabra odluka kao plod procjena realnih ruskih mogućnosti. No, to je u dobrom dijelu utakmice zapravo stvaralo zagušenje upravo u koridorima koje je Hrvatska trebala probijati kako bi konkretizirala postavljen napad koji je uglavnom završavao nabacivanjima u kazneni prostor Rusije. Kad se to već događalo pitanje je gdje su bili hrvatski igrači na onoj drugoj, odbijenoj lopti. To pitanje moramo postaviti pogotovu zbog toga što je Luka Modrić ponovno odigrao sjajnu utakmicu samo što nije bilo mogućnosti za konkretnu realizaciju njegovih proboja. Jako volim Andreja Kramarića, ali opet mislim da je i ovo bila utakmica za Milana Badelja. On bi svojim kvalitetama oslobodio Modrića i Rakitića i bio još jedna opcija više za upošljavanje krila koja su i ovaj put odigrala ratničku utakmicu iako su zapravo trebala biti najubojitije hrvatsko oružje u napadu. Osim toga, kad je već Kramarić unutra, nikako ne razumijem zašto se Mandžukića nije više izvlačilo na krilo, a Kramarića puštalo da ulazi na poziciju klasične devetke jer, kako smo vidjeli, jedna takva akcija je rezultirala izjednačujućim golom Hrvatske. Da je to bio dio plana vjerujem nekako da bi Hrvatska lakše rješila ovu utakmicu.

Za nekonkretnost Hrvatske Hh su djelomice krivi i Rusi koji su igrali onako kako mogu, a njihova opcija je jedino da kvalitetnijem protivniku ne daju igrati. To im je uspjelo i ovaj put iako ne smijemo zaboraviti ni onu nesretnu Perišićevu stativu i još par prigoda koje su nam mogle dati potpuno drugačiju sliku na koncu utakmice.

TOTTENHEM PROTIV REALA

Hrvatska je u polufinalu! To zvuči suludo dobro, toliko dobro da valja stalno provjeravati ako je to istina. Međutim, Hrvatska si nije smjela dopustiti da joj puno slabiiji protivnici rade ovoliko problema i natjeraju ih na dodatnih 60 minuta napora u dvije utakmice i emotivno iscrpljivanje u dvama raspucaanjima penala. Nadam se da to neće biti presuđujući faktor protiv Engleske koja se lagano opet počinje bahatiti i ličiti na onu svima nam dobro poznatu i dragu Englesku čija je samouvjerenosti katkad na granici ridikuluznosti. Hrvatska na nesreću ne igra protiv britanske javnosti nego protiv momčadi koja je suvereno eliminirala Švedsku, došla gdje se nitko nije nadao i u polufinalu će igrati utakmicu u kojoj nema što izgubiti jer ova Engleska generacija tek je na početku svog puta.

Ono što me najviše impresioniralo kod Engleza jeste to što se nisu, kao većina momčadi koje povedu, povukli i čuvali svoj gol. Ne, oni su nastavili napadati, igrati svoju igru koja je fluidna, tečna i prepuna raznolikih opcija u napadu. Istina je i da ih je na koncu spasio Jordan Pickford s nekoliko sjajnih obrana. Ali i to je dio hrabre igre kakvu Englezi igraju na ovom prvenstvu. No, i za njih će Hrvatska zapravo biti prvi pravi test na ovom turniru. Prvi će put igrati protiv moćne natjecateljske momčadi, momčadi punoj iskustva kojoj je pobjeđivanje postala navika bez obzira na to kakvu igru prikazali.

Recimo da bi to, kad bismo radili usporedbe s klubovima u Euorpi izgledalo ovako. Engleska liči, a i igra na pogon Tottenham Hotspura. No, u tom slučaju Hrvatska liči na Real Madrid. Igra im je na momente krajnje nedefinirana, na momente i očajna ali na kraju nekako izvuku pobjedu. Možda se i varam ali mislim da smo na ovom turniru već vidjeli engleski maksimum, a da od Hrvatske nismo vidjeli još ni 80 posto realnih mogućnosti. To, dakako, znači i da nam je Hrvatska ostala dužna mnogo toga nakon osmine i čevrtine finala Mundijala u Rusiji.

(zurnal.info)