Iz knjige Moja fabrika: Tri radnika i plemenite mašine

Nedavno sam vidio jednu staru fotografiju koju je snimio pokojni Čedo Paunović. Na njoj tri radnika mirno piju kafu u sjeni neznamnijakolikotonske prese. Clark Kent, Bruce Wayne i Bruce Banner. Staloženi, ozbiljni, pouzdani...

PRVI RADNIK & PLEMENITA BRUSILICA

Željezarski radnici voljeli su ruske mašine i njemački alat, prema kojem su imali poseban odnos, gotovo fetišistički. Moj otac i danas ima ogromnu brusilicu koju čuva u stanu. Više ne radi s njom pa je s vremena na vrijeme, kao kakvu plemenitu životinju, izvlači “na zrak”, čisti i masira.

Mnogo više od kompliciranosti nekog mehanizma željezarski radnici cijenili su njegovu veličinu. Alberto Meda je zapisao: “Čovjek ima biološku potrebu za jednostavnošću, koja je simetrična s njegovom ljudskom složenošću.” Kada su velike stvari postale male, radnici su doživjeli prvi poraz.

Teoretičari dizajna uočili su da je čovjek odavno zaostao za tehnološkim napretkom. Jer, nekada su ljudi sami mogli izrađivati sve predmete koji su im potrebni, s manje ili više truda: odjeću, namještaj, alat, kuće... Ali, količina znanja danas potrebna da bismo bar površno razumjeli funkcioniranje predmeta koje koristimo u svakodnevnom životu višestruko prelazi količinu znanja koje jedno ljudsko biće može steći u svom životnom vijeku.

Nije to davno bilo kada su željezarski radnici izgubili prisnost s mašinama. Sjećam se da se to dogodilo kada su se pojavili televizori s tranzistorima. Do tada, nije postojao mehanizam nad koji se željezarac s punim samopouzdanjem nije nadnosio. Rezultati nisu uvijek bili trijumfalni, ali porazi ih nisu obeshrabrivali, samo su jačali privlačnost izazova.

Da se pohvalim, moj otac je sasvim sam napravio brvnaru. Vrlo funkcionalnu, s verandom, malom kuhinjom i dnevnom sobicom koja se u sumrak, s dvije-tri brze intervencije, pretvara u spavaću. Sam je sproveo struju, napravio čak i skromno alternativno napajanje, dogradio ostavu, ispred istesao klupu i izidao mali kamin.

Nije brvnara samo funkcionalna, slobodno je mogu nazvati i ljupkom, naročito kada oko nje procvjetaju višnje koje je on, naravno sasvim sam, posadio i uzgojio. Jednom sam ga gledao kako s opatijom u zubima posmatra radnike na nekom krovu. Činilo se da besposličari na suncu, ali je vrlo brzo sve viđeno upotrijebio u usavršavanju dimnjaka na našem krovu.

DRUGI RADNIK & GLOMAZNA NAPRAVA

Nije moj otac nipošto usamljen slučaj, većina njegovih prijatelja bila je jednako spretna, a mnogi moji drugovi pričali su mi podvige svojih roditelja. Jednom od njih sam prisustvovao.

Neki vojnici u posljednjem ratu mnogo više od neprijateljske teritorije voljeli su oslobađati napuštene stanove. Zbog toga su ljudi, čak i ako su samo preko vikenda odlazili iz grada, molili komšije ili rođake da pripaze na njihovu imovinu i s vremena na vrijeme, ako dođe struja, pale svjetlo u sobama.

Otac mog prijatelja odlučio je sebi olakšati tu obavezu pa je konstruirao napravu koja će u pravilnim vremenskim intervalima paliti i gasiti svjetlo u dnevnoj sobi.

Imao sam zadovoljstvo uživo vidjeti tu mašinu. Zauzimala je cijeli trpezarijski sto za osam ljudi, imala ram od čistog čelika i nevjerovatno zamršen splet žica, opruga, šrafova i kojekakvih drugih metalnih masivnih dijelova kojima ne mogu ni pretpostaviti prvobitnu namjenu. Jedan čovjek nije je mogao pomjeriti. Možda je bila velika, teška i ružna, ali uredno i precizno je ispunjavala svoju namjenu. Niti jednom nije zakazala. Svjedočim.

TREĆI RADNIK & ZUPČANIK STARE MAŠINE

Prijatelj mi je pričao o željezarskom veteranu iz njegova komšiluka koji je jako teško podnio monotoniju umirovljenja. Mjesecima nije napuštao stan, spavao je do podne, gledao televiziju, čitao novine, zurio kroz prozor... Žena ga je zvala u šetnju, prijatelji na pivu, a on ih je odbijao bez posebnog obrazloženja.

Jednog jutra probudio se rano, kao da ide u prvu smjenu, i otišao u svoju radionicu koju je napravio u podrumu solitera. Iz nje je izašao na kraju radnog vremena, ručao, odbio da ikom ispriča šta je radio cijeli dan i ujutro sve ponovio.

Nekoliko dana proveo je u tajanstvenom kuckanju u podrumu, a onda je na ledinu ispred solitera počeo dovlačiti željezni otpad, dijelove nekakvih mašina, bojlere, žice i slična čuda. Svaki dan gomilao je otpad sve dok nije narastao do prozora u prizemlju. Kad je padala kiša, pokrivao ga je najlonima, a noću se budio i kroz prozor provjeravao da li je na istom mjestu.

Ženi je nakon mjesec dana rekao da od tog otpada planira izgraditi avion. Ona je njegov plan prenijela sinovima koji su odmah pozvali ljekare.

Ovu priču pokušao sam uobličiti u pripovijetku. Ne znam kako sam se usudio, ali sam joj zalijepio i nekakvu ljubavnu priču i tako je definitivno upropastio.

Jedini moj detalj vrijedan pažnje jeste opis radnikove kičme koja se zategla ispod majice dok su ga medicinari uvodili u auto. Opisao sam je kao zupčanik stare mašine. Takvu kičmu imao je moj djed. Kada sam je prvi put uočio, shvatio sam da on stari i da ga ubrzo više neće biti.

(zurnal.info)