JEDNODNEVNI UTISCI: Moramo biti svjesni, Mostar je za Pariz jedno veliko selo!

LET

Dobra umjetnost je ona koja vas podjseća na smrt. Let je umjetnost. Zato što je neprirodan. Zato što je ostvarenje ljudske čežnje. Zato što nas suočava s najdubljim strahovima. Zato me let podsjeća na ljubav. Pardon, na umjetnost.

VAHA

Malo je stanovnika tako malih gradova koji se toliko, da prostite, kurče svojom gradskošću kao što to čine Mostarci.
Jedna od mostarskih gradskih legendi kaže da je, nakon što je potpisao za PSG i vratio se po prvi put iz Pariza u Mostar, Vahid Halilhodžić, sjedeći s onovremenim mostarskim doajenima i raspravljajući o bitnosti Mostara i Mostaraca, rekao slijedeću stvar:

Ljudi, mi moramo biti svjesni, Mostar je za Pariz jedno veliko selo!

NEBO NAD PARIZOM

Nebo koje me dočekalo u Parizu bilo je, a kakvo drugačije nego pariški plavo. Sletio sam u 26 stupnjeva pariškog proljeća. Topla noć na ulici. Bašte kafana prepune. Miješanje milijuna živahnih razgovora u nekakvu čudnu zavodljivu glazbu zbog koje vam se čini da je svaki vaš korak ples. To me dočekalo u Parizu. I neki dragi ljudi i vino i kalvados od kojeg je Hemingway ludio.

POMPIDOU

Neke ružne zgrade su postale legenda. Takav je slučaj i sa pariškim Pompidou centrom. Ali sve oko njega je bajka. Tu sam proveo većinu dana koji je prekratak da čovjek upije samo ono što se događa i  na tih nekoliko stotina kvadrata. On je jezgra oko koje se okuplja čudnovat i raznolik svijet, turisti s raznih strana svijeta, ulični svirači, prodavci raznoraznih drangulija, studentarija, luđaci koji pričaju sami sa sobom i svijet dokon poput mene.

Kada sam prijateljici, koja je arhitektica, mrtvo hladno rekao kako je Pompidou jedna odvratna građevina ona se pomalo i uvrijedila. U njezinim očima Pompidou je prekrasna građevina. Meni je bilo prekrasno sve što se događalo ispred i oko njega, sva ta velegradska gungula i dvadesetčetvoročasovni frik šou. A za gađenje i pljuvanje Jeffa Koonsa, koji ovih dana ima izložbu u Pompidou centru, sam bez problema našao saveznike.

U VLAKU

U vlaku koji je u rano jutro vozio prema CDG aerodromu neki je tip svirao blues. Za njim je išla žilava četverenožna lutalica. Svaki pas kojeg vidim podsjeti me na mog psa.  Zašto me onda svaki čovjek kojeg vidim ne podsjeti na mene? To sam se pitao dok smo se vozili kroz pariška predgrađa.

MOJ KARAKTER

Moj karakter medvjeda u zimskom snu ne bi dobro podnio taj zavodljivi život u gradu poput Pariza. Kada ujutro kročiš na ulicu upadneš u mašinu koju čini deset milijuna ljudi koji se sumanuto mimoilaze u predivnoj prljavštini tog velikog grada čiji je svaki djelić povijest koju svi znamo i o kojoj smo sanjali. Toliko snažna energija bi me odvela u ludilo. Sve te silne čežnje, veliki snovi malih ljudi koji se sudaraju i miješaju u pariškom zraku bi me slomili. Ja sam čovjek male tuge i duplog kalvadosa.

(zurnal.info)