POTROŠENE NAVIJAČKE GODINE: Kako otjerati Nogometni savez izvan nogometa?

Već neko vrijeme govorim o pristupu, o tomu koliko je bitno imati pravi gard, ne izlazit ina teren unaprijed poražen što smo znali činiti i kad bismo se susretali s momčadima jednake pa i slabije kvalitete od naše. Kao da je sam dolazak u reprezentativno okružje našim igračima otimao ambiciju i volju da uopće igraju. To da je okružje grozno, pa i gore ako može gore od groznog pokazale su i afere o kojima je brujala BH javnost pred utakmicu s Kazahstanom zbog čega sam se i plašio ove utakmice.

U utakmici protiv Francuske imali smo gard kakav se treba imati protiv puno jačih momčadi. Nismo gubili glavu niti srljali nakon što smo imali igrača više. Možda smo tako propustili šansu za pobjedu ali puno je vjerojatnije da smo tim pristupom u Strasbourgu sačuvali vrijedan bod. Ranije smo nakon takvih utakmica znali odigrati traljave utakmice protiv nekog puno lošijeg protivnika. Ali mi smo i ovaj put na teren izašli s pravim stavom, onim koji kaže – bolji smo i idemo to pokazati.

Ima dana kada te ne ide ali nama kao da ne ide i kada smo izrazito dobri, kada stvaramo prigode iz igre jer kako drugačije objasniti da jedan Edin Džeko promašuje prazan gol s pet metara, kako objasniti da prvo Pjanić pa onda Džeko uzajamno izmjene zadnje pasove kao da su prvi put zajedno na terenu. Redali smo prigode, neke izrazito dobre, brzo smo vraćali loptu u posjed ali ona jednostavno nije htjela doma. Kada stvari tako stoje momčad se polako frustrira ali ovaj put mi se činilo da ćemo i u nastavku jednako gristi i da Kazahstan kad-tad mora popustiti i primit pogodak.

A onda se događa tipična situacija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, jedna od onih zbog koje ljudi dobivaju čireve i fasuju srčane udare. Prvi korner za Kazahstan na utakmici i opet gol jednako blentav kao i onaj protiv Francuske. Ali tada to je bio plod nesreće. Sada već možemo tražiti krivce, ponajprije u uvijek pouzdanom Ibrahimu Šehiću koji je izašao ni u što ni zbog čega što je dovelo do toga da primimo gol skoro doslovno dupetom. Eto povoda da se osjetimo ukletima. Šehić je kriv zbog bezrazložnog izlaska s crte ali i obrana se nije dobro postavila pa su poduplani igrači Kazahstana došli u mat situaciju.

A onda se dogodila još jedna tipična situacija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Vremena ima napretek ali mi spuštamo ramena i umjesto da nastavimo igrati kao do tada ulazimo u nekakvu stihiju i igramo bezidejno, bez žara kakvog smo imali do tada. Pa Petev radi nelogičnu izmjenu vadeći do tada sjajnog Nalića i uvodeći Gojaka. Izgovor da je Nalić umoran jer je igrao onu bespotrebnu utakmicu protiv Kuvajta je sulud s obzirom da su dečku 22 godine i da nije izgledao kao čovjek koji gubi dah. Osim toga Gojak je rijetko do gotovo nikad bio čovjek koji unosi promjenu u našu igru. Uglavnom bi dužio loptu bespotrebno dugo, pokušavao odigravati nekakve nemoguće kombinacije i trošiti nam i vrijeme i lopte. Ali, što kaže uobičajeno elokventna stručna javnost – izbornik najbolje zna s čime raspolaže.

Onda su nas nebesa konačno pogledala pa smo iz penala dobili prigodu za izjednačenje što nas je vratilo pristupu kakav smo imali prije primljenog pogotka. I sve je opet mirisalo na pobjedu. Petev je uveo inače premalo korištenog Luku Menala. Ovaj je prvo izborio korner a zatim i postigao izvrstan pogodak nakon Pjanićevog ubačaja čime je ovaj pogotku pridodao i asistenciju. Menalo je inače odigrao sjajno i on je uz Nalića netko o čijem bi većem korištenju u reprezentaciji Petev morao razmisliti.

S obzirom na to koliko je trajala VAR provjera kod našeg pogotka i koliko su izbornici izvršili izmjena odahnuo sam kad sam vidio da će nadoknada vremena biti samo 6 minuta. Ali, avaj, i to je bilo dovoljno da od gotovog napravimo veresiju. Šehić je postavljao zid prilično dugo i onda samog sebe postavio iza istog tog zida i ovaj put bio jedini izravni krivac za onakav pogodak Kazahstanaca. Primio je gol, što se kaže, u svoju stranu, uz stativu kojoj je trebao biti bliže. I opet smo umjesto uzleta zbog dobrog pristupa i hrabre, požrtvovne igre dobili sada već klasičnu situaciju za našu momčad. Glupo smo izgubili bodove, zbog jedne greške u pogrešnom trenutku. Dobro, svatko griješi, ali zašto to uvijek moramo biti mi? Zašto Kazahstanci nisu dobivali golove nakon grešaka koje su radili? Čudna su to pitanja i ne znam na koga ih adresirati ali možemo se na koncu pozabaviti nekim stvarima. Na primjer, prekidima.

U defenzivi, kod kornera uvijek smo u nekakvoj zoni, praktički pravimo zid ispred vratara. Time mu onemogućavamo pravovremen i rezonske izlaske na loptu a i takve zone je lako razbiti uduplanim ulascima na isto mjesto. Dva igrača se zalijepe jedan iza drugog i krenu prema istom mjestu kao što su uradili Kazahstanci. U takvoj postavci i nekakvi odbijanci lakše završe u mreži.

U ofenzivi… Pa toga kod nas nema, nema nikakvog plana. Jedini plan da genijalni Pjanić pogodi nekoga u obrvu i da damo pogodak. Inače nemamo nikakvih uigranih šema. Srećom protiv Kazahstana je Pjaniću uspjelo pogoditi usamljenog Menala a i to zbog izvrsnog Džekinog izlaska na prvu stativu kojeg je lopta slučajno preskočila pa došla do Menala. Jer, da, imamo još jedan dio plana a to je – Pjanić gađa Džeku.

O, da, puno je tu posla ali dio smo odradili. Došli smo konačno, čini mi se do ispravnog pristupa. Tako i trebamo nastaviti. Igrači su se stvarno trudili, borili za svaku loptu pogotovu tijekom prve polovice utakmice. Momčad koju smo trebali dominantno napasti smo napali, protiv one protiv koje je valjalo biti oprezan smo bili oprezni. Ali ne smijemo imati onakve rupe u kakve upadamo nakon što stvari ne idu kako smo zacrtali jer nam se to ionako rijetko kad događalo. Dakle, ima tu još posla na psihološkom planu. A valjalo bi i poraditi ma postavkama kod prekida pogotovu defenzivnih.

Nešto ima u ovim novim dječacima što je drugačije i mislim da se još može nešto izmusti u ovi kvalifikacijama ako bi nas malo pogledala sreća a mi i dalje imali jednak pristup. Pogotovu me dojmila borbenost na kakvu nismo naviknuti.

Može se dobiti Kazahstan na strani. Bolji smo, nema dileme, ali sve nešto mislim ne kažnjavaju li nas nebesa zbog marifetluka i gadosti kojima se bave ljudi koji vode Nogometni/fudbalski savez.

Karma možda ipak postoji pa i dalje jedem vlastitu jetru zbog momčadi a želim da kompletan savez ode tamo gdje pripada – izvan nogometa. Kao i da se stvori nekakav zid između menadžerske jalije i sličnih priljepaka i reprezentacije i saveza. Drugačije nećemo ništa promijeniti. Ali tko će se time baviti u zemlji gdje oni koji bi trebali biti garant provedbi zakona na rođendane jednih drugih idu državnim helikopterima a zbog vjenčanja kćeri nekakvih kvazibegova bude blokiran glavni grad, tko će se time baviti pitam vas kad su i savez napravili po svojoj mjeri?

(zurnal.info)