MAČKOTAURI MEĐU NAMA: U svijetu Dženata Drekovića

Dženat Dreković mogao bi biti privatni detektiv. Uočio bi ključni detalj koji su svi drugi previdjeli, pronašao motiv, rekonstruirao događaj, skupio ostale dokaze i ukazao na zločinca.

Mogao bi biti i pjesnik. Napiše stih, sve stavi u njega i sve opjeva sa njim.

Da hoće mogao bi dobro napisati i kratku priču. Otkinuo bi dio jednoga dana - ručak, komšijsku svađu, krečenje stana ili još manje, recimo, čišćenje pištolja ili popravak zuba ili manje i od toga - možda znoj na kragni, a čitaocu bi rekao dovoljno za roman i toliko ga zasitio da do sutra ne bi mogao početi novu priču.

Kada bi poželio mogao bi biti i dobar tjelohranitelj jer bi i kroz gustu kišu, konfete ili paparazzo opsadu mogao u očima stalkera iz mase vidjeti zlu namjeru i upozoriti usplahirenu estradnu zvijezdu.

Ako se odluči, može biti drevni folk pjevač koji sjedi u prašini vagona i sa tri žice i tri stiha oplakuje sudbinu dok duž pruge laju oznojeni psi.

Mogao bi biti i pozornik, izvidnik, reditelj ili slikar ili karikaturista ili tako nešto...

Ali nije, Dženat Dreković je tačno ono što je morao da bude – fotograf i to izvanredan.

Kad god posmatram njegove crno- bijele fotografije razmišljam koliko u njima ima stihova, priča, detalja, motiva, dokaza, emocija, zvukova, pokreta, boja i nijansi, koliko se čuda može izbiti iz svakodnevnice, kako se nenametljivo i pristojno može otvoriti nečiji život, kako čovjek ne mora biti voajer da bi upoznao nečiju intimu, razmišljam o ljudima koje previdimo dok žurimo, o pričama koje zaboravljamo zato što su mučne, monotone i nemaju sretan kraj, o mjestima koja ne vidimo zato što su pokrivena prašinom ili zaklonjena ružnoćom, o vratima koja zaobilazimo zato što vonjaju na vlagu, o pukotinama koje preskačemo, sreći koju ne razumijemo, o nadi, stidu, dobru i zlu, o siromaštvu i gramzivosti - o životu puno razmišljam dok gledam njegove crno – bijele fotografije.

Gledao sam Dženatove fotografije i “u njima” plesače, plesačice, kupače, skakače, šetače, posmatrače, prodavce, djecu, starce, starice, ljepotice, pjesnike, molere, modele, žonglere, ljubavnike, ljubavnice, švalere, nema koga nisam vidio. Siguran sam da se svi ti ljudi poznaju, da dolaze iz istog, sasvim maloga svijeta, u kojem suprotnosti zajedno izvrsno funkcioniraju - vrtoglava štikla sa masnom francuzicom, plesač koji zanemaruje silu teže sa pijancem kojega pridržava šank, molitva sa psovkom.

Nisam slijep, znam u kako mračnom dobu živimo, jasno mi je da nikada dublji jaz između ljudi nije bio i znam kako je “do neprepoznavanja dovedena suština prevare”, ali baš zbog toga volim da zurim u njegove fotografije. Zbog nade, uglavnom.   



Na posljednjim crno – bijelim fotografijama koje sam dobio od Dženata nalaze se mačke. I opet se nadnosim nad fotografije, opet škiljim, razgledam, kontam, gonetam skoro kao Kemal Mahmutefendić u pjesmi “Mačka”:   

U tvom bunaru vida,
jesam li mačka, čovjek, drvo,
opasna zvijer sa četiri kuke?
A možda sam samo
komad mesa koji bi trajao dugo za jelo?

Gledam i čitam istu pjesmu:

...ćutim da, u zrcaljenju
zjena, postajemo jedno,
svijetom okruženi, ispunjeni,
rijedak primjer
mačko-čovjeka.
Tupnem li nogom,
taj mačkotaur se raspada,
meni mene a njojzi nju
ostavljajući.

Bila bi velika nepravda da je Dženat Dreković odlučio da bude nešto drugo. Nepravda prema nama prije svega, a on bi se već snašao.

Izložba fotografija "Mačkotaur" Dženata Drekovića biće otvorena u utorak 21.07. u sarajevskoj galeriji "Blackbox". Preporučujem od srca. Za vaše dobro.

(zurnal.info)