MAGIJA CHETA BAKERA: Kada zavjese plešu u Čekaluša Čikmi

MAGIJA OTVORENOG PROZORA    

Otvoren je prozor posljednje sobe stana u Čekaluši Čikmi. To je slijepa ulica koja vodi do mjesta gdje sam živio. U dvorištu je drvo. Godišnja doba ga presvlače. I kada je dovoljno toplo da se prozor otvori, sve se preobražava u neki drugačiji svijet gdje vjetar zavjesama diriguje. Vrijeme se zaustavlja i postoji samo džez. Uvijek počinje pjesmom 'Stella by Starlight'. Ponekad je izvodi Bill Evans, ponekad Chet Baker, nekada to rade zajedno. Ne prođe puno a pridruže im se Miles, Charlie Parker, Gerry Mulligan i Dizzy. Tada već zavjese plešu...

Na kraju početka, sve se opet vraća na Cheta i njegovu magičnu trubu. Melanholija je upakovana u ono što je na filmskom platnu radio James Dean. Neću ni pokušavati da otkrijem tajnu.

Nešto slično se desilo kada sam prvi put čuo Esbjörn Svensson Trio. Ljubav na prvo slušanje. Neke stvari jednostavno kliknu, baš kako se meni desio Chet. Za Cheta ili Esbjörna ne postoji vrijeme, samo magija.

BUNTOVNIK S TRUBOM

James Dean je često opisivan kao rokenroler prije rokenrola. Poginuo je 1955., koja važi za godinu rođenja rokenrola, vozeći svoj legendarni porše Spider na utrku u Salinasu. Njegov mehaničar je od udara ispao iz auta, dok je Dean ostao na mjestu mrtav, slomljene kičme. Završio je do kraja vjeran svom motu - živeći brzo, umro je mlad.

Chet Baker je već tada prozvan James Deanom džeza, donekle zbog slične fizičke pojave, kao i zbog identične reputacije lošeg momka, a najviše jer je uticao na džez, baš kao što je Dean uticao i promijenio film tih godina. Bilo je jasno da poslije njih ništa neće biti isto. Buntovnik bez razloga i princ kul džeza zapisali su budućnost.

Odmah poslije Deanove smrti snimljen je dokumentarni film 'The James Dean Story'. Režirali su ga Robert Altman i George W. George. Chet Baker i Bud Shank su 1956. godine snimili soundtrack album.

FINE YOUNG CANNIBALS

Postoji legenda koja kaže da je u zlatno vrijeme Levi Strauss & Co. farmerki, neko iz te kompanije vidio Bakerove fotografije, i naravno odmah su se sjetili davno mrtvog Jamesa Deana, čiji duh i jesu pokušavali oživjeti u svojim reklamama. Posebno ih je dojmila jedna. Na ivici kreveta bila je truba, a iza Bakera ispružena divna žena. Slika stara trideset godina, i već je bilo prekasno. Chet  je odavno izgubio sve zube i mladost koja im je trebala. Droge su naplatile svoje.

Ovisnost ga je dovela s onu stranu zakona u više evropskih zemalja, gdje je inače njegova muzika bila popularna. Izbačen je iz Njemačke i Britanije. U Italiji je odležao više od godinu dana zatvora, i to se desilo početkom šezdesetih.

Odlazak u zatvor ga je spriječio da glumi u filmu 'All the Fine Young Cannibals', koji je trebao biti njegova životna priča u kojoj bi glumio samoga sebe. Kasnije je scenario donekle promijenjen, a glavnu ulogu trubača Chad Bixbyja je dobio Robert Wagner. Film je zapamćen kao prvi u kojem glumi zajedno sa svojom suprugom Natalie Wood.

IZBIJENI ZUBI

Ima nekoliko verzija priče kako je Chet Baker izgubio zube. Jedna je njegova – da su ga pokušali opljačkati kod stražnjih vrata restorana gdje je svirao, nisu uspjeli jer je folirao da ima pištolj. Sutradan su ga dočekali spremni. Druga je da se zamjerio pogrešnim ljudima koji su poslali, kako ih je Chet nazvao – five black cats, da mu oduzmu ono najvrijednije – mogućnost sviranja trube. Treća, kupovina droge koja je završila loše. Bez obzira koja je verzija priče istinita, posljedice su iste, udarali su ga dok mu nisu u potpunosti rasjekli usne i izbili sve prednje zube. Udaran je do te mjere da mišiće usta dugo nije mogao koristiti.

U tom iznimno teškom periodu života, trubu nije mogao ni primaknuti usnama. Radio je razne poslove, a po sopstvenom priznanju najzajebaniji je bio onaj na benzinskoj pumpi, gdje je sipao gorivo od 7 ujutro do 11 uveče.  Ipak se uspio izdići i nakon pola godine počeo je pomalo svirati. Tri godine poslije, po preporuci Dizzy Gillespiea, dobio je svirku u New Yorku. Bio je to početak povratka.

ALMOST BLUE

Elvis Costello je veliki Bakerov obožavalac. I kada je ovaj bio na zemlji zaboravljen i ostavljen, najviše zbog manipulatorskog odnosa s ljudima, usljed problema sa drogom, Costello mu je pružio šansu. Odsvirao je solo u pjesmi 'Shipbuilding'  i tako je neka nova i drugačija publika mogla da čuje genija sa trubom.

Costello je napisao 'Almost Blue' inspirisan Bakerovom verzijom pjesme 'The Thrill is Gone'. Baker stvar zaokružuje izvodeći 'Almost Blue' u finalu dokumentarnog filma 'Let's Get Lost'. 'Let's get Lost' je napravio Bruce Webber i urađen je, kako će se ispostaviti u posljednjoj godini Bakerovog života.

Baker je nađen mrtav na cesti ispod prozora svoje hotelske sobe u Amsterdamu, prije nego što je film ugledao svjetlo dana. Bilo je to 1988. godine. Navodno je ispao kroz prozor, a u tijelu su mu pronađeni kokain i heroin. Soba 210, u hotelu Prince Hendrik, od tada se zove 'Chet Baker Room'.

LET’S GET LOST

Svi mi imamo omiljena mjesta. Neka od njih smo samo vidjeli. Nekima smo prošetali. Neka smo živjeli. Nisam čovjek koji se veže za mjesta, ali me ponekad stignu. Tada se sve poklopi. Tako i ta slijepa ulica koja je vodila do mog stana i Chet Baker kojeg sam u njoj najbolje osjetio. Na suncu i vjetru, po kiši i snijegu, nikada dovoljno duga da se u njoj izgubim. Chet Baker u glavi i automobili iz pjesme Leonarda Cohena, parkirani s obe strane, neki prema sjeveru neki prema jugu, ništa da ne ostane shvaćeno. Ulica se uzdiže ka nebu da bi me dovela do dvorišta u kojem je ono drvo i smiraj koji sam tek ponekad uspijevao zgrabiti, pretvarajući se u melodije one trube.

(zurnal.info)