DIVLJI DETEKTIVI VAM PREDSTAVLJAJU: Mario Benedetti, tamna strana srca (1)

MARIO BENEDETTI (1920-2009), urugvajski pjesnik, romanopisac i novinar, veliko ime latinoameričke književnosti, još uvijek nije nažalost dovoljno poznat u ostatku svijeta. Objavio je osamdesetak naslova poezije, proze i esejistike, a neko vrijeme, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća za vrijeme diktature u Urugvaju, živio je u egzilu u Peruu, Argentini, Španjolskoj i na Kubi, da bi naposljetku obitavao u Madridu i Montevideu. 

Za svoj književni doprinos Benedetti je nagrađen brojnim nagradama i priznanjima, a njegova djela poslužila su i kao predlošci za neke od kultnih filmova poput argentinskoga El Lado Oscura de Corazón (Tamna strana srca, 1992). Neki kritičari tvrde da bi Benedetti dobio i Nobelovu nagradu, da nije tako tvrdokorno ustrajavao u svojem ljevičarstvu, podupirući socijalističke ideje i napose Kubansku revoluciju. 

MOZAK OPERACIJE

Iako je formalno školovanje prekinuo još u srednjoj školi, njemačkoj gimaziji gdje su učenike tjerali da se uče fašističkom pozdravu, Benedetti je nastavio na samoizobrazbi izdržavajući se rintanjem po automehaničarskim radionicama i brojnim uredskim poslovima koji su mu na neki način i pomogli da kroz izlaganje takozvanom otuđenom radu upotpunosti doživi marksistički koncept alijenacije, tako da se već kao mladi intelektualac Benedetti okušao i kao politički aktivist, a njegov je angažman kulminirao tijekom revolucionarnih previranja šezdesetih kada je u svome stanu u centru Montevidea skrivao vođu legendarnih revolucionara, takozvanih tupamarosa, Raúla Sendica. 

Benedetti je 1971. objavio eksperimentalni roman El Cumpleaños di Juan Angel (Rođendan Juana Angela), koji tematizira bijeg iz zatvora, da bi uskoro romaneskna scena bijega bila reprizirana u stvarnom životu kada je skupina tupamarosa po sličnom obrascu uspjela pobjeći iz urugvajskog zatvora, nakon čega su vlasti izravno optužile Benedettija da je njegov roman poslužio kao scenarij te akcije i da je on osobno bio “mozak” cijele operacije. 

Budući da je već bio proskribiran od strane tamošnjeg režima, Benedetti je 1973., nakon vojnog udara, naposljetku emigrirao iz Urugvaja koji je, uzgred, dotada bio prosperitetna zemlja kojoj se bezmalo tepalo da je “Švicarska obiju Amerika”. Cijelo Benedettijevo pisanje duboko je ukorijenjeno u ondašnjoj urugvajskoj i južnoameričkoj stvarnosti, do te mjere da je ponekad teško razgraničiti gdje počinje politika, a završava književnost i obrnuto. 

Čak i kada piše naoko duhovni tekst, Benedetti kao da ne može ne biti angažiran, pa tako u pjesmi Latinoamerička molitva Gospodinu piše: “Oče Naš koji jesi na nebesima / sa lastama i raketama / molimo te vrati se prije nego zaboraviš / južno od Rio Grandea”. Premda je vjerovao u mogućnost revolucionarnog društvenog preobražaja, Benedetti je kao autor ipak ostao donekle “dekadentni” i pesimistični majstor oslikavanja socijalnih i psiholoških paradoksa koji prožimaju ne samo urugvajsko društvo, već u dobroj mjeri i cijeli latinoamerički mentalitet. 

NEMA POETIKE BEZ ETIKE

Dug je to nesumnjivo i tipičnoj rioplatenskoj (1) melankoliji koja prožima tamošnje modernističko pjesništvo. Ono što je, pak, konzistentno prisutno u Benedettijevom cjelokupnom opusu, bilo pjesničkom bilo proznom, jesu njegova empatija i osvjedočeni humanitet, jer za njega nije bilo poetike bez etike, pa se može reći da je Benedetti svojevrsni pjesnički pandan svoga suvremenika francusko-litavskog filozofa Emmanuela Levinasa kojemu etičko pitanje intersubjektivnih relacija ustvari predstavlja centralni filozofski problem.

Inače, Benedetti je 1975. u emigraciji doživio veliki međunarodni uspjeh i priznanje, kada je film temeljen na njegovom romanu La Tregua (Primirje) nominiran za Oscara za najbolji strani film. Spomenuti roman, koji je u Urugvaju doživio 180 izdanja (!), donosi priču o ljubavi sredovječnog muškarca i mlade žene, fabulu koja je iz nekog razloga dramatično ustalasala duhove u autorovoj zemlji i šire. 

Također, Benedettijevoj je popularnosti doprinijela činjenica da su i brojni lokalni kantautori poput Joan Manuela Serrata i Nacha Guevare uglazbili i snimili njegove pjesme, tako da je nakon Benedettijeva povratka u zemlju 1983. njegov kultni status hipertrofirao do mega popularnosti kakvu inače uživaju sapuničarske ili rock zvijezde. 

Tijekom cijele svoje književne karijere Benedetti je ustrajno pisao svakodnevnim, razgovornim jezikom, bliskim južnoameričkom običnom čovjeku s ulice, savršeno intonirajući svoj izraz kako bi upotpunosti bio u skladu s tematskim preokupacijama kojima se kao pjesnik i prozaik bavio. 

Ili riječima portugalskog nobelovca Joséa Saramagoa: 

“(Benedettijev) je rad nečekivan u svim svojim aspektima, kako po različitosti žanrova koje zastupa, gustini i pjesničkom izrazu, tako i po ekstremnoj konceptualnoj slobodi koju sebi dopušta. Jer za Benedettija je sav jezik poetičan!” 

MOJA PENKALA

I upravo je taj demokratični i nediskriminatorni stav spram mogućnosti jezične stilizacije i uopće jezičnih registara Benedettija učinio tako prijemčivim i dobro prihvaćenim ne samo u Urugvaju (maloj zemlji od tri i pol milijuna stanovnika), već i daleko van njegovih zavičajnih granica. Ali bez obzira na čvrstu pupčanu vezu s rodnim krajem, koja je tijekom cijelog njegovog života ostala neokrnjena (pokopan je uvelike nakon “demokratskih promjena” uz najviše državne počasti), Benedettijev forte u jezičnom i sadržajnom smislu predstavlja svakako njegov egzilantski opus unutar kojega je njegovo pisanje doseglo najviše umjetničke domete. 

Rijetko je zapravo koji pjesnik bio toliko vezan za svoj grad koliko Benedetti za Montevideo čije vinjete iz života tamošnje srednje klase često iskrsavaju u njegovim djelima. Pred kraj života se posvetio formi haikua, što je krajnje neobično za latinoameričke pjesnike koji su gotovo “po difoltu” skloni svojevrsnoj egzuberanciji poput Pabla Nerude ili Octavija Pasa. Kad su ga upitali zašto baš haiku, Benedetti je odgovorio jednostavno i izravno, kakav je inače i bio - “zato jer je ta forma najprimjerenija mojim godinama”. 

U jednom od tih kasnih haikua Benedetti lijepo moli svoje sunarodnjake: “kad me budete pokapali / ne zaboravite / moju penkalu”, i ta želja mu je uslišena, samo što je “penkalu” predstavljala najobičnija kemijska olovka kupljena na trafici, jer Mario Benedetti je kao čovjek iz naroda najviše volio proste alate.  

Probudi se ljubavi

Bonjour buon giorno guten morgen 

probudi se ljubavi i zabilježi

samo u trećem svijetu 

dnevno umire četrdeset hiljada djece 

mirnim nebom bez oblaka 

lebde bombarderi i lešinari 

četiri miliona ima AIDS

pohlepa depilira amazoniju  

 

buenos dias good morning probudi se 

na računarima UN babe 

nema mjesta za sva trupla Ruande 

fundamentalisti kolju strance

papa propovijeda protiv prezervativa

havelange davi maradonu 

 

bonjour monsieur la maire 

forza italia buon giorno

guten morgen ernst junger 

opus dei buenos dias 

good morning hiroshima 

 

probudi se ljubavi 

s jutrom užas sviće 

 

Novi tip 

Čini se da mu je drago što je tu, 

tom novom tipu;

usne su mu stisnute u osmijeh, 

nova olovka spremna i zašiljena, 

dok se koči u krutom plavom odijelu

inače namijenjenom izlascima nedjeljom. 

Pristojan je, 

još uvijek dječak. 

Svaki put kad sjedne, 

pazi da ne zgužva hlače, 

a onda samozaboravno promumlja 

- da gospodine. 

Pognut za stolom 

piše krajnje uredno, 

piše i piše

sve do samog kraja 

radnog vremena. 

I tek tu uzdahne 

od zadovoljstva 

shrvan ugodnim umorom, 

iznuren ali spokojan. 

 

Naravno, 

već je jasno

da od svog tog silnog povijanja kičme

za nekih dvadesetak 

ili možda 

dvadeset pet godina 

više neće ni moći 

stajati uspravno, 

jer bit će tek sjena onog čovjeka 

koji je nekoć bio, 

odjeven u hlače 

flekave i cilindrične,

a bol u leđima 

nikako da prestane. 

Više neće govoriti 

- da gospodine 

tom starom šupku 

dok ispod glasa 

gunđa i psuje, 

a dvaput godišnje 

pomislit će, 

uvjeren da je u pravu

bez obzira na sve grižnje 

i ne kriveći sudbinu 

da je sve to bilo 

sve redom 

tako odveć 

jednostavno. 

 

Angelus 

Kako sam mogao znati da će mi ovo biti sudbina. 

 

Promatram kišu kroz unatrag ispisana slova,  

zidić pun mrlja podsjeća na lica velikana, 

krovovi autobusa se presijavaju poput riba

dok melankoliju raznose automobilske sirene.  

 

Ovdje raja nema, 

ne postoji ni horizont. 

 

Tu je tek stol dovoljno prostran za sve ruke 

i jedna stolica što se vrti kad poželim pobjeći. 

Još jedan dan skončava i ovo mi je sudbina.  

 

Čudno je da čovjek nalazi vrijeme za vlastitu žalost -

uvijek je tu nova narudžba, zvuk telefona, zvono, 

i naravno, zabranjeno je plakati nad poslovnim knjigama; 

nije dobro kad se tinta razlije. 

 

Let 202

Zbog vjetra koji razgoni tolike oblake 

kao netom pale anđele

iz ovog golemog celestijalnog podruma 

gdje se Bog nikad ne ukazuje 

a strah svejedno curi dolje 

kap po kap 

sa ove visine 

moja zemlja izgleda kao komad zelenog travnjaka 

travnjaka tako zelenog 

da se čini ružičastim 

 

pa ipak duboko dolje sve je tako drugačije 

ima i tamo velebnih stvari 

ali su džepnoga formata 

kao zvonca na mehaničkim kasama

koraci starog tanga

mita frizirana kao redovne dažbine 

duše još zelene 

duše zrele 

i duše natrule 

 

ali ovdje 

sa ove visine 

ništa od toga se ne vidi 

neviđeno je i ne spominje se 

 

iz ovog golemog celestijalnog podruma 

sa zračnim džepovima i usnama stjuardesa 

moja zemlja ponovno djeluje otajstveno 

možda zato jer ne nazirem 

njene specifičnosti 

njeno zlatno srce 

njezin rep od slame. (2) 

 

^(1) Rioplatense je dijalekt, odnosno govor kojim se govori u tzv. južnom konusu Južne Amerike, u Argentini, Urugvaju i jednom dijelu Čilea. (op. prev.) 

^

⁽²⁾ Cola de paja na urugvajskom španjolskom metaforički sugerira “nečistu savjest”, jer slama može svaki čas planuti. Također, ovdje se krije intertekstualna referenca na opsežni Benedettijev esej El país de la cola de paja (1960) u kojem autor razmatra moralnu krizu u koju je bilo zapalo urugvajsko društvo. 

^ 

(zurnal.info)