Kijametski dani Andreja Nikolaidisa: Milost je najveća moć

 

Ponedjeljak, 7.3.2022.

Ovu priču pripovijeda Žižek, koji je čitao kod Benjamina (on njome objašnjava Kafku), koji je preuzeo od Puškina.

Knez Potjemkin znao je pasti u teške depresije, u gotovo katatonično stanje. Zatvorio bi se u svoje odaje, navukao zastore na sve prozore i nedjeljama zurio u tamu. Niko se u tim danima ne bi usudio uznemiriti kneza.

Državni poslovi trpjeli su zbog toga. Papiri koje je mogao potpisati samo knez gomilali su se a očajni činovnici nisu znali što im je činiti. Sitni činovnik Petjuhov, miš sa samoga dna državne hijerarhije, vidio je svoju šansu. Dokazaću se, učiniću ono što niko drugi ne može, mislio je, pa rekao: dajte meni papire, ja ću srediti da ih veliki knez potpiše.

Sa naramkom akata i dekreta Petjuhov je, bez kucanja, banuo u kneževe odaje. Gospodara je zatekao u bade-mantilu i papučama, kako sjedi za radnim stolom i gleda praznini u oči. Petjuhov je tutnuo pero u kneževu ruku i pred njega, bez riječi, podmetnuo papir po papir, sve dok ih knez sve nije potpisao.

Činovnik je potom bez riječi napustio Potjemkinove odaje. Pun sebe, ušao je u kancelariju glavnog administratora i pred njega, trijumfalno, spustio hrpu potpisanih papira.

Na svakom od njih veliki je knez Potjemkin, svojeručno, ispisao njegovo ime: Petjuhov, Petjuhov...   

Ovu priču, rekoh, pripovijeda Žižek, koji je čitao kod Benjamina (on njome objašnjava Kafku), koji je preuzeo od Puškina. A sad sam vam je, da bih njome rekao nešto o Vladimiru Putinu, ispričao ja.

Utorak, 8.3.2022.

Sjećate li se ritualne egzekucije Muamera Gadafija i sličnih surovih pogubljenja koje su pobjednici prepustili takozvanom narodu?  Od Lacana znamo da je, bez obzira da li je njegova žena doista nevjerna ili ne, ljubomora koju osjeća muž svakako patološka. Isto važi i za čin mimetičkog žrtvovanja: nekada je žrtvovani hulja, nekada anđeo, no to ne mijenja patološku prirodu tog čina.

Uočavamo ono što ću nazvati paradoksom palog tiranina: jedino što njegovu mizernu egzistenciju, protraćenu na iluziju moći, možda, samo možda, djelimično iskupljuje upravo je gomila koja ga, na koncu, razvlači po blatu. Tiranin to ničim nije zaslužio. Ono što jeste zaslužio je kraj u sigurnosti bez spokoja, u okruženju svite svojih nedjela, bez ikakve mogućnosti iskupljenja.

Toliko o bizarnim, bijednim scenarijima po kojima će rat u Ukrajini okončati tako što će „Putina ubiti njegovi“.

 

Srijeda, 9.3.2022.

Nema čuda. Što god da je, čudo nije. Bog, kako veli naslov knjige priča Marka Pogačara, neće pomoći.

Na pitanju čuda - preciznije: Hristovih čuda, još preciznije: čuda koja je Hrist odbio izvesti - Jacques Ellul objašnjava neke od fundamentalnih razlika hrišćanstva i islama, koje se, paradoksalno, po njemu nalaze upravo tamo gdje se te dvije religije čine najbližima. Ellul, kojega su nazivali i najvažnijim protestantskim teologom nakon Karla Bartha, u centar svoje hristologije smješta pojam ne-moć (non-puissance). Po Ellulu, “u Hristu je ostvarena punina ne-moći u smislu radikalnog odricanja od svake moći i svih na moći utemeljenih struktura, koje ne podrazumijeva uspostavu nikakve druge strukture”. Ellul insistira na razlici između ne-moći i nenasilja, koje uvijek prati neka društvena teorija i cilj. Nenasilje se bira jer je jedino ili najmoćnije sredstvo za postizanje cilja. Ne-moć podrazumijeva odustajanje od svih društvenih mehanizama i ciljeva. Otud je Hrist, kako Ellul sugeriše u knjizi “Anarchie et christianisme”, jedini istinski anarhista.

Ellula islam iritira a on se to čak i ne trudi prikriti. U eseju Tri stupa konformizma (sam naslov jasna je aluzija na Pet stupova islama) Ellul ističe kako se u Kur’anu ne pominje niti jedno od Isusovih čuda o kojima pišu autori prihvaćenih Evanđelja – što dakako nije tačno i što u svoj punoći svog neznanja znam čak i ja. Kur’an, kaže Ellul, opisuje tri Hristova čuda. On u kolijevci drži mistični govor. U 19. suri, Maryam, Hrist najavljuje da će mu Bog dati Knjigu. U 33. ajetu iste sure Hrist govori: “I neka je mir nada mnom i na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustao!”. Najavljuje li to Hrist i u Kur’anu sopstveno uskrsnuće? Kako, kada islam negira i Hristovo raspeće i uskrsnuće? Jedini racionalan odgovor je: ne, u smislu koji Uskrsnuće ima za hrišćane. Preostaje samo jedno: da se misli na Hristov Drugi dolazak. Devetnaestu kur’ansku suru, tako, možemo čitati kao najavu Apokalipse, koju će Hrist donijeti.

Drugo čudo koje navodi Kur’an, po Ellulu porijeko ima u apokrifnim Evanđeljima. Tekst opisuje dijete Isusa, kako od blata pravi ptice i oživljava ih dahom.

Treće je čudo Prostrtog stola, koje se opisuje u 5. suri - Trpeza. (U njoj se, u 110. ajetu, navode i druga Isusova čuda, osim tri o kojima govori Ellul: iscjeljenje slijepca i gubavca, dizanje mrtvih). Svjetina tu traži od Hrista da sa Neba spusti sto pun hrane – pa ako izvede čudo, oni će povjerovati u njega. Ova sura poslužiće Ellulu da izvede sljedeću distinkciju: u Evanđeljima, sva Isusova čuda su čuda ljubavi -  i kada pokazuje ono što bi moglo biti shvaćeno kao moć, on time pokazuje brigu i ljubav. U Kur’anu, Isusova čuda su čuda moći: njima on demonstrira moć Boga. U Evanđeljima, dodaje Ellul, “svaki put kada se neko čudo zahtijeva kao svojevrsno stavljanje na kušnju, Isus ga odbija učiniti, to više ako mu se uvjetuje: povjerovaću ti ako...”.               

Hristova ne-moć u biti je njegovo NE moći. Njen vrhunac odvija se u trenutku raspeća. Hrist, dakako, neće upotrijebiti moć da spriječi svoje muke i raspeće. Kako Kur’an insistira na tome da je Isus samo prorok i negira njegovu božansku prirodu, ta knjiga navodi da Isus nije razapet (“time se izbjegava pitanje o uskrsnuću”, tvrdi Ellul). Umjesto njega, razapet je neko drugi, jer je iz islamske perspektive nemoguće da svjetina razapne Božijeg poslanika sa ogromnim moćima. Iz hrišćanske perspektive, opet, nemoguće je da bude razapet neko drugi – kako bi, naime, Hrist, čiji je čitav život bio žrtva, i koji na sebe preuzima sve naše bezbrojne grijehe, mogao pristati da neko drugi strada umjesto njega? Vrhunac moći je moć da ne upotrijebimo moć koju imamo... ali čekajte, ne zvuči li ovo nekako – budistički?

Ovo nas dovodi do ključnog pitanja vezanog za odnos moći i Apokalipse. Nije li popularna medijska predstava o Apokalipsi (kakvu nalazimo kod milenarističkih hrišćanskih denominacija) iščekivanje Hrista koji će izvesti vulgarnu demonstraciju moći – što je, kako smo vidjeli, suprotno samoj Hristovoj prirodi? Ne iščekujemo li mi, nezadovoljni ovim svijetom, Hrista da se još jednom pojavi i izvede najveće od svih čuda – ono kojim će sve staviti na svoje mjesto? Ne kažemo li mi time sljedeće: povjerovaćemo u tebe ako izvedeš još to čudo? Što ne znači ništa drugo nego da ne vjerujemo. Kod mnogih današnjih hrišćana, predstava o Apokalipsi zapravo je ateistička. Hrist iz popularnih predstava o Apokalipsi kao konačnom sukobu Dobra i Zla nije lik iz Biblije, nego lik iz stripova i holivudske A produkcije, zamišljen po uzoru na ekranizacije Marvelovih stripova.

 

Četvrtak, 10.3.2022.

Tamo gdje je milost, tu je i moć. Milost može dati samo onaj ko ima moć. Štaviše, milost je najveća moć – ona je njen konačni izraz. U Starom zavjetu, dok učvršćuje svoj autoritet, Bog je uništitelj nepokornih. Stari zavjet pun je vulgarnih demonstracija moći. U Novom zavjetu, nakon što je njegov autoritet učvršćen, Bog je milosrdan, onaj koji ne samo da prašta ljudske grijehe, nego šalje svog sina da umre za njih. Po mainstream tumačenjima biblijskog teksta, tu Bog sa čovječanstvom uspostavlja neku vrstu dužničko-povjerilačkog odnosa. Zauvijek smo, kao zelenašu, dužni onome ko nam je oprostio. Povrh svega, oprost ne ukida osjećaj krivnje – to može tek kazna. Za onoga koji se kaje, kazna je krajnja tačka na horizontu. Vrijeme kajanja teče ka kazni: odsustvo kazne iznevjerava njegovu istoriju. Za onoga koji se kaje, kazna je apokalipsa: nakon kazne, nastupa period mira – naša intimna verzija Hristovog hiljadugodišnjeg kraljevstva.

Sam oprost krivnju pojačava, jer čovjekov osjećaj da je počinio grijeh još je veći nakon što svoju slabost suoči sa Njegovom beskrajnom dobrotom koja mu oprašta. Čin praštanja potvrđuje suverenitet i nanovo uspostavlja hijerarhiju: prašta se uvijek odozgo naniže. Tražiti od nekoga oprost znači uvažiti njegov suverenitet i autoritet. Otud sva lažljivost performativnih traženja oprosta od ljudi, društvenih grupa i država, lažljivost kojoj smo svjedočili u nizu izvinjenja koja su, kao baloni pušteni u vjetar, na sve strane letjela nakon posljednjih od balkanskih ratova: kada se oprost traži po horizontali, od ljudi i njihovih tvorevina, to se radi ne bi li se tim činom iznova konstituisao vlastiti suverenitet i autoritet, pokidan počinjenim zločinom. Traženjem oprosta po vertikali, odozdo naviše, potvrđujemo onoga koji oprašta. Traženjem oprosta po horizontali, podmuklo se potvrđuje onaj koji traži oprost.

 

Petak, 11.3.2022.

Levinas je rado ponavljao jevrejsku misao koja kaže: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

Subota, 12.3.2022.

Godine 1939. T.S. Eliot u “Ideji hrišćanskog društva” piše: “Osnovni prigovor koji se može uputiti fašističkoj doktrini, prigovor koji skrivamo od sebe zato što i nas može osuditi, glasi: fašizam je paganski... Ako ne želite da imate Boga (a On je ljubomoran Bog) treba da slavite Hitlera ili Staljina”.  

Obratimo pažnju kako, prije nego što započne krvoproliće koje će završiti genocidom u Srebrenici, na ukidanje Zakona poziva vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić. U jednoj predratnoj pjesmi on kaže:

Obratite se na moju novu veru, ljudi
Nudim vam što vam niko dosad nije,
Nudim vam surovost i vino
Onog ko nema hleba hraniće svetlo mojeg sunca

Narode, ništa nije zabranjeno u mojoj veri
Ima ljubavi i pića
I gledanja u sunce dokle vam se prohte
jer ovo vam božanstvo ništa ne brani

O poslušajte moj poziv braćo narode ljudi.

Krvavi paradoks rata u Bosni: oni koji su slijedili Karadžića, tvrdili su da ubijaju u ime hrišćanstva. Istina je da su Karadžića slijedili zato što su vjerovali u njegovo “božanstvo koje ništa ne brani”. Ma kako nazvali to božanstvo, jedno je sigurno: to nije hrišćanski Bog. 

Starozavjetnog Boga čovjek slijedi iz strahopoštovanja, zato što je On svemoguć; novozavjetnog Boga slijedi iz osjećaja krivice i duga, zato što je On milosrdan i dobar. Za hrišćane, Isusovim stradanjem, koje nas oslobađa, dug je ustanovljen i trajaće vječno. Crkva je božiji povjerenik na ovome svijetu, ona vodi računa o onome što se duguje. Crkva je, međutim, u jednom trenutku odlučila da postane više od posrednika. Riješila je, kako bismo danas rekli, da se ugradi. Kroz instituciju ispovijesti i pratećeg oprosta, koji je ona dodjeljivala, crkva je jačala svoju moć. To je na koncu dovelo do Reformacije, jer je puk postao toliko dužan Crkvi, i simbolički i realno, da je digao revoluciju i uklonio posrednika-zelenaša između sebe i Boga. Prvobitni dug je ostao, ali su se barem riješili kamate.

U hrišćanskom diskursu, Isus svu moć koja mu je potrebna crpi iz činjenice da on umire za naše grijehe. U trenutku dok, isprebijan i krvav, stoji pred razularenom svjetinom koja traži njegovu smrt, u tom trenutku Isus daje oprost (“Oprosti im jer ne znaju što čine”). U trenutku kada se njegova nemoć čini najočitijom, u tom trenutku on je najmoćniji – tada on uspostavlja puni suverenitet nad svjetinom koja ga razapinje.

Tako stoje stvari sa Đavolom i Bogom: od prvoga tražiš (i dobijaš) moć, od drugoga tražiš milost. Zato čovjek nikada nije tako otvoren za Đavola kao onda kada Boga moli da mu da snagu i moć da ispuni svoju želju. Moliti se Bogu da nam pomogne da ostvarimo svoj cilj, moliti ga da učestvuje u ostvarenju naših želja, ambicija i osveta, moliti Boga za takvu moć znači dozivati Đavola. Bog koji ispunjava sve naše želje – ne zvuči li to kao savršena definicija Vraga? I kada dobije moć, i kada ostvari ono što je naumio, čovjek ne zna ko mu je, Bog ili Đavo, zapravo pomogao. “Sa božijom pomoći porazićemo neprijatelja” – ta je rečenica refren pjesme koju čovječanstvo pjeva Vragu. Igor Grbić veli kako tamo gdje čovjek Boga pretvori u “produženu ruku ljudskih potraživanja i odvraćanja, ljudske pravde i krivde, ljudskog dobra i zla” – tu čovjek napušta Boga. Tako shvaćen Bog “samo je marioneta u ljudskim rukama, tim nakaradnija što se i dalje zamišlja kako je marioneta veća od čovjeka koji joj povlači konce”.

 

(zurnal.info)