MOJ PRIJATELJ HARRY I JA: Spašavamo duše ko dvojica sevdalija

Nisam neki ljubitelj društvenih mreža. Kada se usudim da prelistam dnevnu ponudu postova uglavnom me zaboli glava. Previše je različitih, uglavnom nepopustljivih mišljenja o svakojakim temama najšireg mogućeg raspona od kojih se stvori galama u kojoj se ništa ne razumije. Ukoliko probam da razdvojim glasove probudi se bolna točka između obrva pa s brufenom postanem “od dva brata djeca”.

Ali, ima i nekoliko dobrih stvari. Nisam još čestito razmislio o njima da bi ih u ovom tekstu uredno naveo, ali među njima je sigurno činjenica da bez facebooka nikada ne bih postao prijatelj sa Harry Dean Stantonom. I to s kakvom lakoćom – kliknuo sam samo jednom i dobio potvrdu da mi je Harry od tog momenta postao prijatelj! Uz još jedan klik postao mi je “bliski prijatelj”! I od tada, kalendar ne laže, nerazdvojni smo već šest mjeseci!

Svako malo navratim do njega, da vidim šta radi, “ko mu ima”, kako je zdravlje, trebal šta... Uglavnom je dobro, onako starački, često prelistava stare fotografije, prepričava anegdote iz mladosti, u kućnom ogrtaču i papučama. Kaže mi jednom:

Puno gledam televiziju. Game shows. The History Channel. Court TV. Biografije. Ponekad sport. Nekad sam igrao poker, ali sam prestao , jer sam dugo vremena igrao svake sedmice i izgubio puno para – nekoliko stotina hiljada dolara za četiri godine... Još uvijek pušim, kutiju dnevno. Pijem samo kad izlazim, a to je rijetko. I, nedostaje mi seks, a on se rijetko dešava. Ali, u dobroj sam formi. Još uvijek nemam problema.

…

Kaže da ga u vanjskom svijetu sve nervira. Kao i mene.

Ispričao sam mu da sam nedavno na ulici, za jednu marku, kupio roman “Koža”, Curzia Malapartea. Lijepo, džepno izdanje iz 1963. godine. “Kožu” sam čitao prije rata, ali sam sve zaboravio. Upamtio sam samo kako su napuljske prostitutke oko pojasa vezale vještačke stidne dlake jer američki oslobodioci vole prirodne plavuše. Malo je to sjećanja za toliki roman, pa sam ponovo uzeo da ga čitam i već na 42. strani naišao na ove redove:

Narodi Evrope, prije oslobođenja, patili su s izvanrednim dostojanstvom. Borili su se uzdignuta čela. Borili su se “da ne umru”. I ljudi kada se bore da ne umru hvataju se snagom očajanja za sve ono što sačinjava živi dio, besmrtni dio ljudskog života, najplemenitiji i najčistiji sastojak života: dostojanstvo, ponos, slobodu sopstvene savjesti. Bore se da bi spasili sopstvenu dušu.

Ali, poslije oslobođenja ljudi su morali da se bore “da bi živjeli”. Ponižavajuća je stvar, užasna, to je prosto sramna nužnost, boriti se da bi se živjelo. Samo da bi se živjelo. Samo da bi se spasila sopstvena koža. Nije to više borba protiv ropstva, borba za slobodu, za ljudsko dostojanstvo, za čast. To je borba protiv gladi. To je borba za komad hljeba, za malo vatre, za neku krpu kojom treba pokriti svoju djecu

(…) Ljudi su sposobni na svaku vrstu podlosti da bi živjeli: na sve gadosti, na sve zločine, da bi živjeli.  (…) Spreman je (svako od nas) da se baci na koljena, da se vuče po zemlji, da liže cipele onome ko ga nahrani, da savije kičmu pod šibom, da obriše, smiješeći se, lice isprljano pljuvanjem: ima ponizan osmijeh, sladak, pun gladne nade, životinjske, jednu divotnu nadu...     

Nakon ovog pasusa odustao sam od daljeg čitanja. To što sam od cijelog romana upamtio samo vještačke stidne dlake mnogo govori o meni – prijeratnom, a to što ne mogu da čitam o truljenju gradova mnogo govori o tome kako se trenutno osjećam.

Prije konačne odluke o predaji, prevrtao sam knjigu u rukama, okrenuo zadnju stranu i pročitao rečenicu kojom završava “Koža”:

“Sramota je dobiti rat – rekoh tiho”.

I to je bilo to. Odložio sam knjigu i kvrcnuo je prstom po hrbatu da što dublje uđe u policu, u tamu, tamo gdje povremeno skladištim zle slutnje.

Znam da ću se opet vratiti “Koži”, ali u ovom momentu, danas, ove sedmice, potreban mi je instantni bijeg od stvarnosti.

…
Da, recimo, zapjevam, uz gitaru, širok repertoar pjesama koje volim. Ništa profesionalno, tiho, uz mezu, u kućnoj atmosferi. Ima dvije decenije kako to nisam radio. Ubio me cinizam, napada sa svih strana, a on je jako štetna disciplina u društvima sa poremećenim sistemom vrijednosti.

Harry je stariji i pametniji pa je odavno shvatio da je to rješenje. Nedavno je Sophie Huber snimila dokumentarac o njemu pod nazivom “Harry Dean Stanton: Partly Fiction”. Nisam gledao film, ali sam slušao soundtrack na kojem, uz pratnju Jamie Jamesa, pjeva najdraže pjesme . Zvuči baš kako treba, Harry malo ćaska, pjevucka, recituje i očigledno se izvrsno zabavlja. A soba oko njega diše ko simfonijski orkestar.  

S ovim albumom, Harry i ja produbili smo naše prijateljstvo. Sjednem za sto u kuhinji, uz sitnu mezu i zapjevam s jarugom. Spašavamo duše ko dvojica sevdalija.

CANCION MIXTECA

TENNESSEE WHISKEY

HANDS ON THE WHEEL

(zurnal.info)